Duhovni konzumerizam-Seminarski rad-Sociologija religije-Sociologija

Sociologija religije

Opis: Duhovni konzumerizam,Seminarski rad,Sociologija religije,Sociologija, Spiritualities of Life: New Age Romanticism and Consumptive Capitalism, Paula Heelasa, Spiritualities of Life,New Age Romanticism and Consumptive Capitalism, VLASTITI POLOŽAJ S OBZIROM NA TEMU ISTRAŽIVANJA, KONZUMERIZAM OPĆENITO, POJAVA DUHOVNOG KONZUMERIZMA, Ponos kao motiv religioznosti, Sebična osjećajnost kao motiv religioznosti, ISKUSTVO DUHOVNE POTRAGE MILOŠA BOGDANOVIĆA
Prikazivanje stranica  1  -  2  -  22
Duhovni konzumerizam

Duhovni konzumerizam

i

pitanje motivacije izbora religijskih vjerovanja i praksi

Cilj rada je istražiti fenomen duhovnog konzumerizma. Ispitat ćemo uzroke i povode

njegove pojave, te opisati način na koji se manifestira. Pritom ćemo istražiti i uloge kakve u

tom procesu imaju mediji i popularna kultura. Područje duhovnosti kojeg ćemo se najviše

doticati bit će ponajprije new age u svojim različitim oblicima, budući da je i sâm uvelike

temeljen na principu „švedskog stola“. Međutim, ovaj rad neće biti etnografski prikaz

suvremenih alternativnih religioznih vjerovanja i praksa, već će pokušati istražiti razloge

zbog kojih ljudi odabiru određena religijska vjerovanja i prakse, odnosno vrste motivacija

koje različite ljude navode na različite odabire. Istražit ćemo što je to na temelju čega ljudi

biraju – na koji način je taj odabir refleksija njihove osobnosti i na koji način taj odabir

transformira ili potvrđuje njihovu osobnost. Osim literature, izvor informacija će biti i

kazivači koji su sami uzeli učešća u nekom obliku duhovnog konzumerizma, te će na taj način

iz prve ruke dati razloge svojih odabira.

UVOD

Sâm naslov kolegija za koji je ovaj seminar napisan „Oblici religioznosti u suvremenim

sociokulturnim procesima“ sugerira mnoštvo dostupnih mogućnosti na tržištu religije u našem

sadašnjem društvenom kontekstu. Prvo pitanje koje se postavlja je: „Koji je razlog tome?“

Međutim, teško je odgovoriti na pitanje ukoliko ne postavimo neka druga pitanja. Kao prvo,

radi li se samo o oblicima ili se radi i o sadržajima? Naime, ukoliko govorimo o oblicima

religioznosti, čini se prirodnim zaključiti da je sadržaj svih oblika isti, tj. da je religioznost

sadržajno istovjetna i da se samo izražava kroz drukčije oblike. Pokušat ćemo stoga vidjeti

sadrži li možda i sâm oblik svoj sadržaj, odnosno značenje. Nadalje, postavlja se pitanje,

ukoliko je dostupno mnoštvo oblika, tko uzrokuje njihovo postojanje? Jesu li to „potrošači“ ili

„proizvođači“ religije i postoji li između njih razlika? Međutim, još važnije pitanje sastoji se u

tome: što je to što nekoga navodi na religioznost, tj. odabir određenog oblika/sadržaja

religioznosti? Dakle, u ovom radu ćemo razraditi tezu koja govori u prilog tome da je priroda

motivacije element koji određuje odabir oblika/sadržaja religioznosti. Pošto ćemo čitavu tezu

razrađivati u kontekstu duhovnog konzumerizma, analizirat ćemo i sâm fenomen

konzumerističkog poimanja svijeta uopće. Iz tog razloga, knjiga Hajrudina Hromadžića

Konzumerizam: potreba, životni stil, ideologija poslužit će kao korisno referentno štivo.

Knjiga predstavlja svojevrsni pregled razvoja fenomena konzumerizma i konzumerističkog

društva od njegovih početaka do danas. Kroz ekonomske, sociološke, antropološke i

psihološke aspekte definira ishodišta konzumerizma, prikazuje njegove konkretne primjere,

ali i načine otpora koji se javljaju prema njemu. Knjige koje su bile najbliže temi seminarskog

rada i koje su nisu bavile samo konzumerizmom ili samo duhovnošću, već duhovnim

konzumerizmom su Spiritualities of Life: New Age Romanticism and Consumptive Capitalism

Paula Heelasa i Zašto mnoštvo verskih zajednica? Miloša Bogdanovića. Spiritualities of Life

daje dobar uvid u svjetonazor i filozofiju tzv. „New Age duhovnosti života“, obuhvaćajući sve

međusobno napete tvrdnje o jastvu i slobodi izbora s jedne strane, duhovnim magima koji

određuju koje je i kakvo to jastvo, te marketinškim ili nemarketinškim manipulacijama

iracionalnim kao glavnim čimbenikom tog jastva. Heelas je mladost proživio šezdesetih

godina 20. stoljeća, tijekom socio-kulturnih promjena u kojima je, kako sâm navodi, bio više

sudionik nego promatrač. Iako ga ne voli povezivati s kapitalizmom, New Age smatra jednim

od najboljih primjera potrošačke kulture Zapada koji, kao „kultura subjektivnog dobra“

omogućuje kupovanje želja. Osim toga analizira i odnos korisnika (klijenata) i praktičara

(duhovnih maga). Knjiga je vrlo korisna za temu istraživanja, pogotovo u kombinaciji s

Hromadžićevim Konzumerizmom koji koristi podosta istih termina i djeluje gotovo kao

kvalitetan dekoder ove knjige. Knjiga Zašto mnoštvo verskih zajednica? posebno mi je

zanimljiva zbog činjenice da je Bogdanović, osim što je poput Heelasa i sâm sudjelovao u

fenomenima koje opisuje, jedan od mojih kazivača. Međutim, za razliku od Heelasa,

Bogdanović nije bio i ostao sudionik samo jednog religijskog svjetonazora (koliko god

„duhovnosti života“ isticali svoju raznovrsnost, ipak imaju jasno određenu filozofiju i

ideologiju, što smo već spominjali na ovom kolegiju), već je prošao i imao intenzivna

iskustva s mnogim raznovrsnim religijskim uvjerenjima, praksama i zajednicama. No, autor

ne nastupa isključivo narativno, jednostavno opisujući svoja iskustva, već daje opširno

tumačenje vlastitog iskustva. Pošto je njegovo početno polazište bilo ateističko, nakon svog

duhovnog putovanja, u knjizi se u određenom smislu vraća na tu početnu poziciju

nereligioznog istraživača s koje, opskrbljen intelektualnim i iskustvenim saznanjima o

različitim religijskim vjerovanjima i praksama, kreće u dubinsku analizu svog iskustva. Iako

se više ne smatra ateistom, argumentira da su ga upravo mnoga načela koja se nalaze u

ateizmu sačuvala od fanatične religioznosti. Iako knjiga izlazi iz okvira akademskog

„kurikularnog“ opusa, ona nije samo nasumičan osobni projekt, već ozbiljan intelektualni

poduhvat, prepoznat i od strane akademske zajednice u Srbiji, pri čemu valja spomenuti da je

recenzent ove knjige dr. Svetozar Sinđelić, profesor filozofije na Filozofskom fakultetu

Univerziteta u Beogradu. U tom svijetlu korisno je spomenuti i da ovo nije autorova jedina

knjiga, već je napisao i četiri druge, te niz znanstvenih članaka i eseja, također surađujući s

članovima srpske akademske zajednice od kojih je vjerojatno najpoznatiji prof. dr. Marko

Mladenović, poznat kao nekadašnji ravnatelj Instituta za socijalnu politiku i Instituta za

pravne i društvene nauke Pravnog fakulteta u Beogradu, suosnivač Gerontološkog i

Defektološkog fakulteta, te osnivač smjera za socijalni rad i socijalnu politiku na Fakultetu

političkih nauka u Beogradu. Tu su i manje poznate ličnosti poput dr. Gorana Golubovića,

forenzičkog psihologa; dr. Lidije Ćuk, psihijatrice; te antropologa i antropologinje dr. Dušana

Obradovića i mr. sc. Ksenije Slankamenac. Ovo sam naveo radi uvida u utjecaje koji su

oblikovali Bogdanovićev aparatus analize religijskih vjerovanja i iskustava. Dakle, kako sam

već naveo, okvir koji koristi je areligiozno-istraživačke prirode, opremljen većinom

psihološkim, antropološkim, ali i filozofskim aparatusima. Nema ni najmanju namjeru

empirijski opovrgnuti niti dokazati bilo koji religijski sustav razmišljanja (naprotiv, na

nekoliko mjesta u knjizi jasno upozorava na opasnost empirijskih metoda kao mjerila

dokazivanja ispravnosti nekog religijskog pravca). Umjesto toga, izdiže se iznad svih njih,

analizirajući same motive koji nekoga vode na prakticiranje religioznog iskustva – upravo ono

što je glavni predmet ovog seminara. Umjesto komparativne analize različitih religijskih

zajednica (što bi naslov neopreznom čitatelju mogao nagovjestiti), autor istražuje prirodu

raznolikih motivacija koje ljude na različite načine uvode u religiozno iskustvo. Na taj način

analiza tih motivacija sama po sebi prikazuje i različita vjerovanja i prakse koje proizlaze iz

prirode motivacije za njihov odabir. Poput Hromadžića i Heelasa, koristi termine iracionalnog

i racionalnog, želje i potrebe na isti način, ali ih još temeljitije uklapa u kontekst duhovnog

iskustva. Te tri knjige su osnovna literatura na kojoj se ovaj seminar temelji i izvanredno

jedna drugu nadopunjuju, čineći vrlo funkcionalne ljestve po kojima ću se penjati tijekom

istraživanja i promišljanja u ovom radu. Dok Hromadžićev Konzumerizam daje kvalitetnu

analizu tog fenomena per se, uvodeći pojam motiva kao marketinške mete, Heelas to spušta

na dublju razinu govoreći o subjektivnom jastvu kao elementu preko kojeg je duhovnom

tržištu moguće plasirati odgovarajuće proizvode duhovnosti, da bi Bogdanović zagrebao još

dublje u samu psihološku srž motiva koji ljude navode na religioznost uopće, iz čega prirodno

proizlaze različiti oblici religioznosti (prema različitosti motiva). U istraživanju za ovaj

seminarski rad nisam poduzeo terenska istraživanja u doslovnom smislu riječi, već intervjue s

kazivačima koji su imali ili žele imati udijela u nekom obliku duhovnog konzumerizma.

Smatram da promatranje sa ili bez sudjelovanja nije bilo potrebno pošto cilj seminara nije

etnografski prikazati određene religijske prakse, već istražiti motivacijsku pozadinu njihovog

odabira. Dakle, potrebniji je uvid u motivaciju i osobnost kazivača, način njihovog

razmišljanja, njihove interese, karakter i motive. Iz tog razloga sam u priču uključio i one koji

čak samo i žele biti pripadnici nekog od oblika duhovnog konzumerizma, jer to pruža obilne

naracije o motivacijama. Od kazivača sam, dakle, tražio ponešto samoanalize: da opišu sebe

kao osobe, svoje interese, težnje i slično. Tražio sam i opis njihovog iskustva: kakvog je ono

intenziteta i trajanja bilo, kakav su položaj pritom zauzimali i na koji način je to iskustvo

promijenilo ili potvrdilo njihovu osobnost. I ono najvažnije, pitat ću ih što ih je navelo da se

odluče na određena religijska vjerovanja i prakse ili da od njih odustanu. Isto tako, pokušat ću

saznati od njih koji su još utjecaji (poput medija, knjiga, prijatelja, itd.) bili odgovorni za izbor

određenih religijskih vjerovanja i praksi i na koji način su im ta vjerovanja i prakse

predstavljeni kroz te utjecaje, prije nego što su ih upoznali iz prve ruke. Svi kazivači su

anonimni, osim Miloša Bogdanovića kojeg, uz njegovo dopuštenje, otvoreno predstavljam, pa

tako i njegove iskaze drukčije tretiram. To je ponajviše radi toga što mi je njegova knjiga na

popisu literature, pa je njegovo mišljenje i djelovanje po ovim pitanjima već ionako javno (ne

u smislu javne osobe, već u smislu dostupnosti i određenoj prepoznatosti od strane dijela

srpske akademske zajednice i bivše studentske političko-disidentske grupe). Iako je nešto od

njegovih iskaza moguće iščitati i iz njegovih knjiga, dobio sam mnogo izravnijih i

konkretnijih informacija iz prve ruke. Međutim, prije svega toga, opisat ću vlastiti položaj s

obzirom na temu istraživanja, svoju motivaciju i razloge koji su me pokrenuli da odaberem

ovu temu, a u određenoj mjeri, i sâm kolegij.

1. VLASTITI POLOŽAJ S OBZIROM NA TEMU ISTRAŽIVANJA

Ono što me je potaknulo na odabir ove teme je moje vlastito promišljanje i propitivanje

religije. Naime, u razdoblju kasne adolescencije, počeo sam intenzivno razmišljati o smislu

svega što se zbiva oko mene, pa tako i ulozi koju u čovjekovom iskustvu ima religija.

Intenzivno sam proživljavao ono što spada u Eriksonovu najrazrađeniju, petu fazu

psihosocijalnog razvoja koju naziva: „Identitet vs. zbunjenost u vezi uloge“. Mogu se

poistovjetiti s gotovo svime što on navodi kao sastavni dio procesa koji se odvijaju u toj fazi:

traženje odgovora na pitanje „Tko sam ja, kuda idem i koja je svrha mog života?“ koje se

ustvari odnosi na razvijanje svjetonazora i slike o mojoj ulozi u njemu. Prema Eriksonu, ako

adolescenti riješe ovu krizu, tada razvijaju vjernost i odanost, a ako ne riješe, onda postanu

zbunjeni ili fanatični. Međutim, pitao sam se čemu uistinu mogu biti odan i vjeran kada

izgleda da se nikome i ničemu ne može vjerovati, pa tako ni samom sebi? A opet, nisam

mogao pobjeći od nužnosti razvijanja tih osobina (premda tada nisam još ni čuo za Eriksona).

One su se jednostavno nametale kao prirodna potreba čovjeka koji se odvaja od roditelja u

koje je do prije nekoliko godina imao potpuno povjerenje. Postajalo mi je sve izglednije da su

mi roditelji bili samo sjena nečega u što bih trebao imati puno veće povjerenje. Upravo

znanost je često djelovala kao objekt koji uspješno ispunjava tu ulogu. Međutim, negdje sam

naletio na Einsteinov citat kojeg se više ne sjećam točno, ali govorio je o tome da je zbroj

sveg znanja čovječanstva neznatno zrnce ukupnog znanja u svemiru. To je samo potvrdilo

moje sumnje da ne raspolažemo s dovoljno znanja ni metoda kojima bismo mogli otkriti nešto

sa sigurnošću, reći da je to baš tako kao što izgleda i da je samo to što empirički percipiramo

ono što postoji (jer, padalo mi je na um, x-zrake su postojale i prije Röntgena, a što takvo još

postoji čega nismo svjesni, a ima utjecaja na nas?). Osim ovoga, sudario sam se s okrutnom

činjenicom da znanstveni napredak nije uspio iskorjeniti zlo iz čovječanstva i da nekako sve

ide u suprotnom smjeru od Zvjezdanih staza koje sam intenzivno pratio i u kojima sam vidio

svojevrsnu utopiju i vlastitu želju, ali opet uočio da ni tamo zlo nije iskorjenjeno, samo što je

nekako u svom tom napretku i profinjenosti ljepše zapakirano. Sljedeće Einsteinove riječi

nisam tada pročitao, ali iskoristit ću ih kako bih izrazio slične misli koje sam tada imao:

„Ljudsko znanje i vještine same po sebi ne mogu dovesti čovječanstvo u sretan i dostojanstven

život. Primjer velikih i čistih karaktera jedina je stvar koja može proizvesti vrle ideje i

plemenita djela.“1 Suočen s činjenicom da znanost sama po sebi ne može niti pružiti svo

znanje, niti proizvesti plemenit karakter, krenuo sam u daljnju potragu. Iako sam filozofiju

uvijek jako volio i još uvijek je volim i smatram nezaobilaznim dijelom svakog čovjeka, ni

njoj se nisam mogao okrenuti kao pouzdanom izvoru znanja, jer je upravo ona metodološki

aparat pomoću kojeg sam o svemu navedenome i razmišljao – na nju sam se, dakle, mogao

osloniti samo kao na jedan misaoni ud koji mi pomaže u propitivanju, ali ne i otkrivanju.

Zaključio sam da to čemu bih se povjerio i bio odan, te tako uspješno prošao Eriksonovu petu

fazu svog psihosocijalnog razvoja, mora biti izvor pouzdanog znanja i plemenitog karaktera.

Jednostavnim riječima, onaj kome vjerujem mora znati što priča i mora mi željeti dobro.

Politika kao objekt povjerenja, odmah je ispala iz te kategorije, čak i da ne gledamo na njenu

zloupotrebu. Naime, sama načela upravljanja svijetom moraju se temeljiti na nečemu izvan

politike – ona je samo sredstvo pomoću kojeg bi se trebala provoditi pravedna načela

upravljanja. Gdje je izvor tih načela? Shvatio sam da je svijet vrlo nesklon ovakvom

1 Einsteinova izjava iz rujna 1937. citirana u Einstein, Albert, ur. Dukas & Hoffman. 1981. Albert Einstein, The Human Side: New Glimpses From His Archives. Princeton: Princeton University Press. (prev. a.)

propitivanju i da sam uspio naići na vrlo malo sugovornika koji su htjeli promišljati na razini

dubljoj od nekakvog pukog socijalnog instrumentalizma. Ali ja nisam htio stati u svojoj

potrazi i na tom putu mi se neminovno nametnula religija. Mogu li njoj darovati svoje

povjerenje i odanost? Nije mi dugo trebalo da shvatim koliko mnogo licemjerstva ovdje

postoji i, nažalost, također, socijalnog, pa i političkog instrumentalizma, umjesto iskrene

potrage. Umjesto da pronađem pravedna načela, prečesto sam naletio na jednako loše, ako ne

i gore karaktere, jer su deklarativno bili pod plaštom čistoće i svetosti, a iznutra puni zlobe i

iracionalnosti. Ateizam mi je nakon takvih susreta pružao dobrodošlo osvježenje,

prosvjetljenje i oslobođenje od nazivanja zla dobrim, a dobra zlim u ime religije. Sve to

odnosilo se prvenstveno na tradicionalne religije. Vraćao sam se filozofiji i znanosti kao

dobrim i razumnim prijateljicama, međutim, osim svijesti o zaključcima do kojih sam već

došao, a koji se odnose na to da mi one ne mogu pružiti zadovoljavajuće odgovore, pa tako ni

biti predmet moje odanosti i povjerenja, počeo sam uočavati da i kod njih ima licemjerstva i

zloupotrebe. Nametnula se činjenica da nešto ne valja s ljudima koji ih koriste, a koji su

daleko od čistog i plemenitog karaktera. To je neophodno povuklo novo pitanje: da nije

možda i onakva religija s kakvom sam se susreo plod njezine zloupotrebe? Možda religija nije

loša sama po sebi, već su ju ljudi iskvarili? Ako je to tako, postoji li neki lijek za takvo stanje

ljudi? Ako postoji, njemu bi vrijedilo darovati povjerenje i odanost? Pošto sam u iskustvu s

religijom ipak upoznao i mnoge plemenite ljude koji su mi bili spremni pomoći, pritom ne

misleći na sebe, odlučio sam dati religiji još jednu priliku i vidjeti nudi li lijek koji nije

sposoban ukloniti samo simptome, već i uzroke sebičnog načina razmišljanja i ponašanja. Iz

tog razloga, zainteresirao sam se za netradicionalne oblike religioznosti i ovaj rad u tom

smislu predstavlja još jednu stubu u traženju odgovora na pitanje: može li se čovjek povjeriti

religiji kao nečemu što može pružiti zadovoljavajuće odgovore i snagu za promjenu na bolje?

2. KONZUMERIZAM OPĆENITO

Prije nego što krenemo na religiju, pozabavit ćemo se prvo samim konzumerizmom, što

je, makar u kratkim crkama, neophodno da bismo se uopće mogli baviti duhovnim

konzumerizmom. Možemo slobodno reći da je neoliberalni kapitalizam danas dominantan

socijalni i ekonomski sustav, a glavna vrijednost koja stoji iza njega jest upravo

konzumerizam. Međutim, umjesto da se bavimo površinskim aspektima konzumerizma,

pokušat ćemo prodrijeti u njegovu srž. Što je pokretačka sila konzumerizma? Zašto on uopće

postoji i kako opstaje? Hromadžić u uvodnom poglavlju knjige, gdje govori o kratkom

povijesnom kontekstu razvoja suvremenog konzumerističkog društva, ukazuje na „Freudove

psihoanalitičke ideje o iracionalnim potencijalima nesvjesnog u ljudskom umu i razvoj

suvremenih metoda odnosa s javnošću (PR) – to jest djelovanje marketinške propagandne

mašinerije oglašavanja – postavljajući na taj način pitanja o ljudskoj ovisnosti i nesvjesnoj

uključenosti u instrumentalizirani sustav korporativnog biznisa i manipulacije političko-

gospodarskih elita.“ (Hromadžić 2008:9) Ono što mi je posebno zapelo za oko je

Hromadžićevo prepoznavanje promjene tretiranja ljudskih bića iz racionalnih u iracionalna i

sukladno tome na diferenciranje između potreba i želja. Spominje ključnu ličnost marketinške

industrije, poznatu kao „otac PR-a“ – Edwarda Bernaysa, koji je s američkim bankarom

Paulom Mazurom „sugerirao upravo politiku promjene američkog mentaliteta iz kulture

potreba u kulturu želja, pri čemu je potrebno trenirati ljude da žele, da žude za novim

stvarima, čak i prije nego što su stare stvari do kraja konzumirane. Ljudske želje trebaju

zasjeniti objektivne potrebe, želja je odrednica suvremenog potrošača.“ (ibid., str. 10) Dakle,

za suvremeni je konzumerizam od ključnog značaja konzumiranje konzumerističke želje, gdje

želja ne rezultira zadovoljenju, već želja teži drugoj želji. Maslow je to izrazio opisavši

čovjeka kao onoga koji „neprestano nešto želi i retko kad dostiže stanje potpunog

zadovoljenja, izuzev za kratko vreme. Kada je jedna želja zadovoljena, druga iskrsava na

njenom mestu. Odlika ljudskog bića je da tokom svog života skoro stalno nešto želi. I stoga

smo neizbežno suočeni sa zahtevom da proučavamo međusobne veze svih motivacija.“

(Maslow 1982:83) Može se, dakle, zaključiti da se konzumerizam temelji na željama i

njihovom udovoljavanju. Međutim, kako je Maslow primjetio, ispod želja leži srž njihove

moći, a to je motivacija. Upravo priroda motivacije određuje prirodu želje i stoga ćemo kroz

ovaj seminar pokušati što dublje zaći u same motive kojima ljudi nešto izabiru.

Hromadžić opisuje Bernaysove tehnike i ideje koje je čak objavljivao u svojim djelima

poput Propagande, a u kojima je prepoznao elemente čovjeka pomoću kojih može

manipulirati. „Povezivao je, dakle, faktor emocionalnih ljudskih stanja i proizvodnu

industriju na način kreiranja potrošačko-identitetskih imaginacija i želja.“ (Hromadžić

2008:11) Proizvodi prestaju biti samo predmet ljudskih potreba. “Posjedovanje proizvoda

kreira i osobnost, karakter, identitet.“ (ibid.) Hromadžić kaže kako je konzumerizam „bio

idealan način kako ljudima dati iluzije kontrole vlastitih života ... Bilo je to zapravo rađanje

ideje o svojevrsnoj konzumerističkoj demokraciji.“ (ibid.)

Autor zatim navodi ono što je za ovaj seminar najbitnije: opisuje razne primjere koji

omogućuju razumijevanje motiva na temelju kojih taj konzumeristički demos odabire. Ovdje

ćemo ih navesti nekoliko. Prvo spominje sociologa Löwenthala koji je na temelju analize

američkih tjednika iz 1920-ih godina posvećenih tadašnjoj popularnoj kulturi „primijetio

djelomičnu, no znakovitu, promjenu fokusa medijskog interesa – težište se sa vodećih ljudi u

politici i industriji počelo pomicati prema kategoriji popularnih filmskih i kazališnih glumaca,

sportaša i drugih – takozvanih 'selebritija'.“ (ibid.) Autor tvrdi da je ovo simboliziralo

početak ere potrošačkog kapitalizma i uvođenje selebritija kao marketinškog alata. U tom

primjeru možemo iščitati da su se ljudi počeli navoditi da počnu birati proizvode ne na

temelju shvaćanja njihove namjene, već na temelju toga što je koriste slavni. To je rezultiralo

dvojakom promjenom. Kao prvo, odgovornost za procjenu vrijednosti i potrebitosti proizvoda

u određenoj je mjeri s potrošača prebačena na autoritet slavne osobe, jer ako Blanka Vlašić

odluči piti Studenu, zar sam ja bolji od nje? Može se reći da se na ovaj način u ljudsku psihu

sije sjeme suptilnog oblika autoritarnosti. Druga promjena sastoji se u tome da se vrijednost

proizvoda ne ogleda u njegovoj svrhovitosti, već u tome što ga koristi slavna osoba. Ovo

može uzrokovati drukčiju reakciju od prethodno navedene, gdje se potrošači ne podlažu

autoritetu slavne ličnosti, već se s njom poistovjećuju, vjerujući da, ukoliko kupe određeni

proizvod, i sami imaju udjela u slavi kakvu ima selebriti koji ga promovira. Dva motiva (kojih

su ljudi najčešće nesvjesni) koje marketing u ovom slučaju koristi su (1) želja da netko drugi

poduzme posao razmišljanja i odlučivanja koje može biti vrlo stresno i (2) slavoljubivost.

U drugom primjeru, američka duhanska industrija je poželjela proširiti svoje tržište na

žensku populaciju. Lucky Strike je unajmio Bernaysa koji je proveo kampanju poznatu pod

nazivom „Baklje slobode“ u kojoj je povezao žensku žudnju za nezavisnošću i simbolički

status cigarete kao izvora moći i dominacije s Freudovim tezama o cigaretama kao falusnom

simbolu i predmetu ženske žudnje. Nakon medijski popraćenih propagandnih akcija koje su

sadržavale te elemente, trend pušenja se među ženama rapidno proširio, cigarete su dobile

status afirmacijskog simbola ženskih prava i sloboda, a svatko tko bi se tome protivio, „bio bi

etiketiran kao konzervativni neprijatelj tih prava i sloboda.“ (Hromadžić 2008:12) O vrstama

motivacije koje su ovdje iskorištene bi se moglo puno raspravljati, ali zasad ćemo se zadržati

na ovim navedenima.

Zatim je sudjelovao i u promicanju ženskih modnih časopisa, koristeći zvučne

propagandne slogane poput „making your body glorious“, a automobilskoj industriji je

savjetovao da radi povećanja prodaje reklamiraju automobile kao utjelovljenje muške

seksualnosti. Godine 1946. skupina psihoanalitičara osniva Institut za motivacijska

istraživanja, čiji je cilj bio istražiti „zašto ljudi kupuju na određeni način, kako i zašto

reagiraju na reklame, kakvi su tipovi osobnosti potrošača, njihovi stilovi, navike, prakse,

kakvo je to skriveno „ja“ američkog potrošača.“ (ibid., str. 14) Provodeći istraživanja,

zaključili su da je „definicija za profitnu prodaju skrivena u nesvjesnim željama potrošača“

(ibid., str. 15). Ljudima nije trebalo dugo promatranja i promišljanja da bi zaključili kako

korporacije koriste ovakve metode da ih namame na proizvod i 1960-ih godina su se protiv

toga pobunili, te se u sklopu masovnih supkulturnih strujanja toga vremena pojavljuju

aktivistički antikorporativni pokreti.

2. POJAVA DUHOVNOG KONZUMERIZMA

Paul Heelas, autor knjige Spiritualities of Life i sâm je bio dio tih strujanja, pa tako knjigu

započinje rečenicom: „I was extremely fortunate to have been born in 1946. ... My awareness

of what has come to be called the 'New Age' dawned whilst I was studying at Oxford. I was

more a participant that an observer.“ (Heelas 2008:ix) Ovi pokreti su bili oštra kritika

manipulacije masama od strane korporacija i njihovih praksi oglašavanja. Željeli su razviti

novu individualnost koja se temelji na ideji autonomnog neovisnog sebstva. Heelas smatra

kako je to sebstvo bilo glavni pokretač New Age religioznosti i čimbenik oslobađanja onoga

što je u svojim djelima nazvao „željeznim kavezom“ moderniteta. (Heelas 2006:54) Međutim,

to sebstvo nije uspjelo pobjeći manipulativnim tehnikama korporacijskih strategija koje su

sada bile temeljene upravo na ideji izgradnje autonomnog neovisnog sebstva, počevši nuditi

„proizvode, većunom iz asortimana tada rastuće pop kulturne matrice, koji navodno upravo

potpomažu izgradnju i ekspresiju tog individualno originalnog, nekonformističkog, kreativnog

jastva, koje izražava i govori 'to sam ja'. Na taj način je kapitalistička proizvodna matrica

pod svoje okrilje uspjela supsumirati i ljude koji su deklarativno bili antikonzumeristički

orijentirani, nudeći im proizvode koji su bili namijenjeni upravo njihovoj životnoj filozofiji.“

(Hromadžić 2008:15) Hromadžić navodi fraze kakve se koriste pri takvom marketingu poput:

„Proizvod ti pomaže da izraziš sebe, da budeš ono što smatraš da jesi, ono što želiš biti.“

(ibid, str. 16) Korporacije proizvode, potiču i profitno koriste čitav spektar ideja o posebnosti,

autonomnoj individualnosti, originalnosti, osobnom zadovoljstvu, nekonformizmu i to

predstavlja početak lifestyle marketinga i kulta novog individualizma. (ibid.) Jedna od

kazivačica, primjetila je upravo taj problem, vrlo jednostavnim i jasnim riječima: „Većinom,

šta znači uopće alternativno? Obratno. Alternativno bi trebalo značit kao nešto kontra od

nečeg normalno. Ali postalo je normalno u današnjem svijetu da su supkulture normalna

stvar. ... Ono što je alternativno zapravo više nije alternativno nego je mainstream, jer je

trenutačno mainstream biti alternativan.“ (M. K. K.) Krajem 1970-ih, skupina ekonomista i

psihologa sa Stanford Research Institutea pokrenula je projekt metodologije istraživanja koja

je imala za cilj otkriti intimne želje novog tipa potrošačkih osobnosti, u čiju su svrhu koristili

Maslowljevu kategorizaciju psiholoških tipova. Rezultati do kojih su došli pokazuju da se

„najveći broj ljudi uklapa u kategoriju 'samoaktualizacije', novog tipa individualaca koji

smatraju da su u smislu svojih životnih odabira, stilova i praksi neovisni od društva u kojemu

žive.“ (Hromadžić 2008:16) Heelas tako zaključuje da je konzumerizam u sferama duhovnosti

života ne samo preživio, već i buja. Navodi da su „ljudi uključeni u alternativne duhovnosti

dio ... potrošačkih religija. Konzumiraju proizvode za dobivanje i poboljšavanje osjećaja.“

(Heelas 2008:98) i pita se je li rezultat možda da te sfere postaju „ne mnogo bolje od praznih

ljusaka 'duhovnosti'?“ (ibid., prev. a.) Ova činjenica jasno ukazuje i na to da su uvođenjem

duhovnosti u ponudu neoliberalnog kapitalizma religije dobile značajni dio medijskog i

marketinškog prostora. Osobno mi je vrlo zanimljivo da Drogerie Markt redovno izdaje

časopis Active Beauty koji u svakom broju ima po barem jedan članak iz područja New Age

duhovnosti, radilo se o meditaciji, feng shuiju ili alternativnoj medicini spiritualnih pozadina.

Jedan od iskaza koji je najbolje izrazio rezultat tih procesa je iskaz jedne kazivačice: „Ja baš

sad tražim neku religiju koja nije onak tradicionalna i nema samo nekakvu duhovnu sferu,

nego i materijalnu, da ima fora neke stvari za kupit, namještaj, odijevanje, svijeće, i to. Meni

je baš fora zbog tog hinduizam. Tražim neku trendy religiju.“ (M. F.) Dakle, možemo

definitivno zaključiti da je fenomen konzumerizma prigrlio duhovnost i uključio ga na tržište

ravnopravno s materijalnim. To znači da je izbor proširen i da postoji zaista mnoštvo vjerskih

zajednica i oblika religioznosti koje ljudi danas mogu izabrati. Želim reći da uz sve ovo

spominjanje marketinških tehnika ne bih želio upasti u zamku teoretičara zavjere koji svijet

predstavljaju na takav način da ispada da smo osuđeni na manipulaciju, da nam je to

jednostavno sudbina i da ne možemo ništa po tom pitanju poduzeti. Jedna od mojih želja u

ovom seminaru je i istražiti na koji način je moguće zaista ostati autonoman pri izboru

religije. Sve to uvodi uvodi u priču pitanje motivacije, karaktera i osobnosti koje posjeduju

oni koji odabiru neki religijski oblik – dakle, na temelju čega biraju. Potrebno je sagledati i

mijenja li se i kako ta motivacija, karakter i osobnost nakon izbora određenog religijskog

oblika.

3. ŠTO MOTIVIRA NA RELIGIOZNOST?

Riječ religija vodi podrijetlo od latinske riječi „religare“, ponovno povezati, što pojmu

religije daje značenje povezanosti čovjeka s Bogom. U skladu s time, možemo reći da

religioznost pretpostavlja da čovjekova ličnost teži za nečim što nema. Koliko god govorili o

imanentnosti, potraga za Bogom ipak podrazumijeva nešto transcendentalno, čak i kada

govorimo o pojmu božanskog u čovjeku. Kangrga, primjerice, imenuje „ono stvaralačko u

čovjeku ... božanskim. To znači, uzdigneš čovjeka na nešto više nego je on kao pojedinačno

ograničeno biće.“ (Kangrga 2008:62) Sâma činjenica da u čovjeku tražimo božansko govori o

tome da nam to nije imanentno, već nešto što bismo trebali primiti u sebe. U protivnom uopće

ne bi postojalo pojmovno razgraničenje između čovjeka i boga. Dakle, filozofski gledano,

religiozan čovjek traži ono što nema, jer da ima, ne bi želio niti tražio. Blaise Pascal je to vrlo

sažeto izrekao: „U srcu svakog čovjeka postoji vakuum koji se ne može ispuniti ničim drugim

osim Bogom.“ Međutim, veliku ulogu u tome igra ono što osoba smatra da joj nedostaje i što

zato želi postići. Narav te želje određuje i kvalitete božanstva s kojim se ona nastoji povezati.

Sudeći po tome kakve je plodove religija donijela u povijesti čovječanstva, možemo zaključiti

da te kvalitete nisu bile uvijek predivne. Od svog kazivača sam dobio rezultate istraživanja

Instituta za psihologiju Filozofskog fakulteta u Beogradu koji je otkrio da su najniži stupanj

spremnosti za pomirenje postizali oni koji se deklariraju kao uvjereni vjernici koji prihvaćaju

sva učenja svoje religije i po njima se ponašaju, zatim su tu bili vjernici koji ne prihvaćaju baš

sve zahtjeve svoje religije, a oni koji se nisu opredjelili, niti su zainteresirani za religiju imali

su najbolje rezultate.2 Na nastavi smo gledali film o Sweeneyu koji je razgovarao s

scijentolozima koji vjeruju u sâmu nauku, ali se ne slažu s postupcima crkve, jer su se oni

odmakli od toga nauka. I definitivno se slažem da se taj problem javlja konstantno, a

najizraženije se pokazao upravo u srednjem vijeku kada je Rimokatolička crkva, deklarativno

slijedeći nauk Isusa Krista koji je rekao da ljubimo svoje neprijatelje i blagoslivljamo one koji

nas progone, radila upravo suprotno, goneći i ubijajući heretike i spaljujući Biblije, kako

njezini vjernici ne bi mogli sami čitati i istraživati kršćanski nauk, već se pokoriti autoritetu

svećenika. Međutim, pošto istraživanje pokazuje loš karakter osoba koje su uvjerene i slijede

čitav nauk svoje religije, očito je da nije problem samo u odstupanju od nauka, već i u samom

nauku. Zapravo bih rekao, odstupanje od nauka je već jedan drugi nauk. Ukratko, ono što

ljudi vjeruju ne može se razdvojiti od onoga što čine. Međutim, potrebno je zagrebati dublje

ispod filozofskih i teoloških postavki do vrste motivacija koje se nalaze iza njih. „Religiozna

revnost je najčešće utemeljena na lošim pobudama, a ne na nesebičnoj ljubavi i dobroti. Iako

religiozan čovek može biti spreman da da svoj život za vrednosti svoga verovanja, on često

nije svestan prave prirode svoje religiozne revnosti. Iza njegovih iskrenih namera često se

kriju fanatični motivi.“ (Bogdanović 2011:170) Bogdanović koristi termine iracionalnog i

racionalnog, želje i potrebe na isti način kako ih koriste Heelas i Hromadžić, ali ih obrađuje

na jednoj dubljoj psihološkoj motivacijskoj razini. U poglavlju Pet vrsta fanatizma svoje

knjige Zašto mnoštvo verskih zajednica? napravio je podjelu na različite kategorije fanatizma

2 Vidi: Petrović, Nebojša. 2005. Psihološke osnove pomirenja, str. 265

koje se javljaju u mnogim religijskim sustavima, a to su: krivnja, strah, gnjev, ponos i

sentimentalna osjećajnost. Međutim, u najnovijoj knjizi Prokletstvo nacije koju je izdao prije

koji mjesec, i čije teme su više političke naravi s posebnim naglaskom na probleme srpskog

nacionalizma, loše motive dijeli samo na tri kategorije, pri čemu strah proizlazi iz krivnje (tj.

nečiste savjesti), a gnjev iz ponosa.

3. 1. Ponos kao motiv religioznosti

Ovim motivom koji još naziva sujetom i gordošću bavi se puno u navedenoj knjizi i

predstavlja ga kao glavni uzrok srpskog nacionalizma. „Predstava o vrednosti i značaju

onoga što činimo ima svrhu da nas navede da se bavimo pitanjima od opšteg značaja i da

tako odgovorimo na potrebe šire društvene zajednice. Ali ako nam je vrednost našeg dela

važnija od drugih ljudi, to se zove ponositost. Nacionalista više voli nacionalne vrednosti

nego same ljude, pripadnike svoje nacije, i pokazaće spremnost da žrtvuje ljude radi razloga i

vrednosti zbog kojih ih voli. Pričom o korenima, precima i raznim drugim verskim i

nacionalnim vrednostima ... pobuđuju ljudsku gordost. Licemjerno je kada sveštenstvo otruje

svoje vernike ... gordošću, a onda izusti reči “Ljubite neprijatelje svoje!” Gord čovek ne može

da voli ni prijatelje jer ga gordost prirodno čini preosetljivim i uvredljivim.“ (Bogdanović

2011:170) Ukazao je da je površinska kritika nacionalizma kao socijalnog i političkog

fenomena samo kritika simptoma, a ne i uzroka i upravo tu leži neuspješnost iskorjenjavanja

nacionalizma. To ilustrira sljedećom izjavom: „Srećemo mnogo onih koji jako vole

čovečanstvo, ali ne i čoveka.“ (Bogdanović 2002:178) Iz ovoga možemo izreći jednu

otrežnjujuću činjenicu, a to je da se možemo riješiti nacionalizma prividno, a sublimirati ga u

humanizam, ako ga potičemo istim pobudama kojima se potiče nacionalizam, makar to bilo

suptilnije izraženo. Drugim riječima, ako se ponosim na to što sam pripadnik čovječanstva,

dovodim se u rizik da mrzim ljude koji se možda ne slažu s mojim humanističkim

vrijednostima, na potpuno jedan način kao neki hrvatski nacionalist koji mrzi Hrvate koji se

ne slažu s njegovim nacionalističkim vrijednostima. U svojim kazivanjima Bogdanović mi je

opisao kako je na vlastitoj koži iskusio ponos kao motiv religioznosti dok je bio u

pravoslavlju: „Kroz pravoslavnu religiju sam držeći se njenih načela skoro godinu dana

doživeo takvu promenu karaktera, da su me ljudi hvalili da sam postao drugačiji i bolji čovek,

a neki su mi laskali kako osećaju da iz mene zrači božanska energija. Bio sam veoma

zadovoljan sobom. No, jednoga dana za vreme molitve desilo se nešto što me je prodrmalo do

dna duše. Na mene se spustilo božansko osvedočenje da je sva moja pravda, koju sam razvio

u svom srcu u prethodnom periodu, veće neprijateljstvo Bogu, nego sva moja zloća koju sam

gajio ranije u srcu dok sam bio ateista. ... Postao [sam] svestan da se iza moje dobrote krila

gordost. ... Bio sam usiljeno ponizan i krotak, a za to vreme sam se u srcu gordio što sam se

spolja uspešno ponižavao. ... Razočaran sobom krenuo sam da tražim savete sveštenika i

monaha, no ni na jednostavno pitanje – kako da se u srcu ne uzoholim što sam se spolja

ponizio, oni nisu mogli da mi pruže odgovor. Shvatio sam da su neki od njih u istom očajnom

stanju u kojem sam se i ja nalazio, ali da nisu svesni svoga stanja, kao što ga ni ja do skora

nisam bio svestan.“ (M. B.) Kada ovo stavimo u kontekst marketinških strategija, onda nam

postaje jasno da spomenuti primjeri poput promicanja proizvoda pomoću slavnih osoba ili

cigareta kao statusa moći koriste upravo motiv ponosa i gordosti kako bi namamili svoje

klijente. Isto se može primijeniti i na duhovni konzumerizam, pa Bogdanović u svom primjeru

navodi kako je upravo želja za moć bila snaga koja ga je pokretala da se bavi parapsihološkim

fenomenima: „Želja za moć, gordost i samoljublje su postali moja nova snaga i smisao

življenja, a pothranjivani parapsihološkim moćima i čudima.“ (M. B.)

3.2. Sebična osjećajnost kao motiv religioznosti

Kao što svijest o vrijednosti onoga što činimo može doživjeti zloupotrebu kakva se

ispoljava u različitim oblicima, poput nacionalizma, tako se i osjećaji mogu zloupotrijebiti.

Njihova svrha bi trebala biti suosjećanje u smislu usmjeravanja naše pažnje na potrebe drugih

ljudi. Ali ako postaju važnija od samih ljudi radi kojih postoje, onda se pretvaraju u sebičnu

sentimentalnost. „Sebična osoba čini dobro delo radi sebe, da bi se lepo osećala, a ne radi

odgovora na potrebe drugih ljudi.“ (Bogdanović 2011:170) Bogdanović opet navodi primjere

svećenika i gurua koji „pričom o korisnosti i prijatnosti religioznog iskustva ... pobuđuju

sebičnost“ i tako proizvode kukavicu „koji se odriče svojih principa u svakom stresu koji ga

omete u uživanju u zanosu njegovih osećanja.“ (ibid.) Bogdanović opisuje vlastito iskustvo u

kojem ga je sentimentalnost pokretala na religioznost: „Kada sam se molio Bogu i kada sam

posećivao pravoslavne hramove, na mene su se spuštala predivna osećanja, koja su za mene

bila dokaz natprirodnog i božanskog.“ (M. B.) Pretpostavljam da se ovo vjerojatno često

manifestira u karizmatičnom kršćanstvu koje stavlja velik naglasak na to kako vjernik osjeća

ljubav, pa se zato neprestano nastoji postići izmijenjeno stanje svijesti nekakve visoke

osjećajne uzvišenosti, što često dovodi do toga da vjernik upravo prekrši neko načelo ljubavi

koje deklarativno zastupa, zato što je pokretačka snaga želja za ugodnim osjećajima. U tom

svijetlu je zanimljiva činjenica da u Americi tzv. evanđeoski izvandenominacijski kršćani

(velikim dijelom karizmatici) imaju najveću stopu razvoda brakova (34%), dok ateisti i

agnostici imaju najnižu (21%), a prvi se navodno pozivaju na kršćanski nauk koji osuđuje

preljub (vidi tablicu u Bogdanović 2011:167). Bogdanović opisuje iskustvo kada je postao

svjestan da je ono za što je smatrao da ga čini potpunijim čovjekom zapravo bilo opijanje

osjećajima: „Pobožna osećanja kojima sam se opijao u molitvi i pri dolasku u hramu su mi

sada postala ljigava i gadna ... Postao sam svestan da sam se njima samo opijao da bih

ugušio nečistu savest i svest o svojoj realnoj duhovnoj ispraznosti.“ (M. B.). I to nas povezuje

sa sljedećom motivacijom fanatičnog karaktera koja se nalazi u nečistoj savjesti, odnosno

motivu krivnje.

3.3. Krivnja (nečista savjest) kao motiv religioznosti

Savjest služi kao indikator, njezina je svrha da nas opomene kada loše postupamo i zato

kada se, primjerice, živčano izderemo na svoju majku, osjećamo grižnju savjesti. Međutim,

ako ona postane pokretačka snaga na samo djelovanje, onda imamo krivnju kao glavni

pokretački motiv. „Da bi imali uticaja nad masom sveštenici pobuđuju kod svojih vernika

fanatične motive. ... Plašeći ljude posledicama njihove neposlušnosti oni manipulišu njihovom

nečistom savešću. Čovek nečiste savesti ima sklonost da iz straha izmišlja neprijatelje i tamo

gde oni realno ne postoje.“ (Bogdanović 2011:170) Ovaj motiv su kroz povijest koristili

mnogi oblici religioznosti, a vjerojatno je najizraženiji bio u srednjem vijeku, međutim zadnja

rečenica ovog citata koja navodi sklonost izmišljanja neprijatelja tamo gdje oni uistinu ne

postoje otkriva da on danas nije iskorjenjen. Štoviše, mogli bismo reći da je sve više u

porastu, jer je danas na tržištu dostupan čitav spektar najraznovrsnijih teorija zavjere, koje

vrlo vješto miješaju istinu s laži. Međutim, vidimo da se glavni problem sastoji u tome da

pobuđuje osjećaj straha i paranoje. Krize kojih je sve više tako bi upravo omogućile ono

protiv čega se ti teoretičari zavjere bore – kontrolu masa. Nosioci političke, pa i crkvene moći

mogli bi pri pojavi krizâ iskoristiti ljudski motiv straha za razne zakonske izmjene (nešto

poput PATRIOT Acta nakon 11. rujna) i progone izmišljenih neprijatelja čovječanstva kao

uzročnike svih problema pri čemu bi određena skupina (možda upravo religijska) mogla

zauzeti funkciju žrtvenog jarca. Dakle, na tržištu duhovnog konzumerizma postoje i danas

brojni oblici koji koriste upravo ovaj motiv paranoje, spajajući često pseudoznanost s New

Age duhovnošću, poput pokreta i poklonika Davida Ickea. Bogdanović navodi kako se u

njegovom iskustvu „iza [mog] strahopoštovanja krio strah nečiste savesti. Izgledao sam

zastrašeno kao neko ko je upravo nekoga ubio, a vernici su me hvalili kako izgledam

bogobojazno.“ (M. B.)

Sve ovo su primjeri u kojima religije navode vjernike da svoju borbu da postanu bolji

ljudi vode na pogrešnom planu, zavaravajući se formalnim korekcijama svojih postupaka ili

pak promjenom osjećaja, umjesto da imaju za cilj ispravljanje pokretačkih motiva.

Bogdanović u poglavlju „Zavedenost Biblijom“ u knjizi Zašto mnoštvo verskih zajednica?

navodi primjer farizeja koji su se oslanjali upravo na formalne zahtjeve kao dokaz dobrog

karaktera. „U svojim raspravama sa Isusom fariseji se pozivaju ne samo na crkveno predanje,

već i na autoritet Svetog pisma, ne bi li ga doveli u suprotnost sa Isusovim rečima. U skladu

sa svojim religioznim fanatizmom i legalizmom farisej slepo tumači Bibliju, kao što slepo drži

formu zakona. On ne želi da se uznemirava pokušajima da razume zahtev Božje reči. On ne

traži njenu smislenost. On se boji da misli zato što bi mu razmišljanje pružilo povoda da uvidi

duhovnu suštinu Božje reči, a samim tim i duhovnu prazninu koja se krije iza plašta njegove

religioznosti.“ (Bogdanović 2002:57) Na taj način religija može onemogućiti čovjeku da vidi

svoje slabosti i dovesti do toga da ih proglasi snagama. Zato „ateista mnogo lakše zadržava

svest da je pitanje dobra i zla pitanje njegovih pokretačkih motiva, od vernika, koga formalni

i površni religiozni zahtevi odvraćaju od svesti da je problem u njegovom sopstvenom srcu.

Zato će takvom verniku biti važnije da li radi na crveno slovo u kalendaru, nego da li ima u

srcu gordost, gnevljivost i sebičnost.“ (Bogdanović 2011:171) Nakon analize ova osnovna tri

motiva religioznosti koji rezultiraju fanatizmom izraženim u fizičkom, ali i psihičkom obliku

(robovanje osjećajima), ući ćemo u osobno iskustvo Miloša Bogdanovića i njegove duhovne

potrage, kako bismo se dublje upoznali s time što sve čovjeka može motivirati na religioznost

i kako to oblikuje njegovu osobnost. Iz tog razloga ću napraviti nešto što nisam napravio u niti

jednom seminaru do sada: prenijet ću velike dijelove nestrukturiranog intervjua s

Bogdanovićem bez vlastite analize (pošto sam ju, između ostalog, jednim dijelom već obavio

kroz prethodno poglavlje). Uz navođenje pitanja koje postavljam, radi lakše

kontekstualizacije, pustit ću kazivača da govori sâm. Jedan od razloga zašto se neću uplitati u

analizu je i taj da je sam kazivač stručniji od mene i da u intervjuu i sâm analizira svoje

iskustvo, iako na osobnijoj razini od one na kojoj ga analizira u svojim knjigama.

4. ISKUSTVO DUHOVNE POTRAGE MILOŠA BOGDANOVIĆA

M. K.: Kako bi opisao sebe, svoju osobnost, karakter, interese i težnje prije nego što si

krenuo u duhovnu potragu?

M. B. Povod da krenem u duhovnu potrebu bila je moja razočaranost pravdom među

ljudima i razočaranost samim sobom. Osećao sam se delom one opozicije koja se

sedamdesetih i osamdesetih godina XX veka borila protiv autoritarnosti komunističkog

režima. Nada opozicije je bila sloboda misli i govora kao put otrežnjenja naroda, odbacivanja

komunizma i procvata boljeg demokratskog i pravednijeg društva. Ogranizovali smo tribine

po stanovima pod nazivom "Otvoreni univerzitet". Zbog svog angažmana mi smo

proglašavani neprijateljima revolucije. 20. aprila 1984. godine sam bio uhapšen u takozvanoj

grupi 28, jer nas je toliko bilo u stanu to veče na početku hapšenja. Uskoro je počelo suđenje

šestorici opozocionara sa "Otvorenog univerziteta". Na tom montiranom suđenju autoritarno

rukovodstvo zemlje je doživelo poraz, jer se svedoci nisu hteli zaplašiti, i pod pritiskom

domaće i inostrane javnosti doživelo poraz uskoro su se optuženi našli na slobodi. Mi smo

doživeli političku pobedu, ali sam ja postao duboko razočaran našim motivima koji su u

međuvremenu isplivali kroz naše međusobne sukobe unutar "Otvorenog univeziteta".

Nepobeđena ljudska gordost je rezultovala međusobnim sukobima i kršenjem proklamovanih

ideala i vrednosti. Bio sam razočaran i sopstvenim motivima kojih sam prvi put postao dublje

svestan kada sam u jednom ruskom filmu čuo izreku koja glasi "Ko se sto godina bori protiv

aždaje i sam postaje aždaja". Postao sam svestan da mnogo više mrzim nepravdu nego što

volim pravdu. U to vreme sam bio ateista, i pojmove istine, dobrote i pravde nikada nisam

povezivao sa pojmom Boga i religije. Štaviše, u vojsci sam na jednom svom predavanju

kritikovao model religije kao model autoritarnosti, jer nisam mogao da komunizam otvoreno

kritikujem da ne bih otišao u zatvor, pa sam objasnio na planu religije kako čovek ima potrebu

za dežurnim idolom koji je savršen i koji misli umesto samog čoveka, i kako ima potrebu za

dežurnim krivcima kojima izgovara svoje neuspehe. Kada sam govorio o Bogu, nadao sam se

da će da prepoznaju da govorim o Titu, a kada sam govorio o jereticima, nadao sam se da će

da prepoznaju da govorim o disidentima.

M. K.: Jesu li vojnici prepoznali na koga si mislio?

M. B.: Većina nije, već je predlagala da se zabrani religija, a da sam mislio na Tita i

disidente shvatio je to samo neko ko je to preneo službi bezbednosti. Kažnjen sam sa mesec

dana zatvora, ali sam izašao iz zatvora posle šestodnevnog štrajka glađu.

M. K.: Jesu li se ispunile vaše nade o boljem, pravednijem i demokratskom društvu?

M. B.: Nisu. Kada se godine 1989. pojavila sloboda misli i govora, i kada je srušen

autoritet komunističke ideologije, profesorka pravnog fakultet Slobodanka Nedović mi je u

novembru te godine rekla: "Pogledajte Bogdanoviću, nema pada nivoa autoritarnosti,

najnovija sociološka istraživanja otkrivaju već njen skok!" Na žalost, narod se nije pokajao za

svoje pogrešne principe koje je izgovarao komunističkom ideologijom, već je samo

iskompromitovanu ideologiju zamenio novim ideologijama. U ljudskoj svesti komandanta

Savu je samo zamenio Sveti Sava, kult partije i radnog naroda je zamenjen kultom crkve i

nacije, a dežurne krivce disidente su sada zamenili nacionalni i verski neprijatelji takođe

plaćeni iz inostranstva.

M. K.: Kakav si ti položaj tada zauzeo? Jesi li se barem ti pokajao za svoje pogrešne

principe ili si samo zamijenio svoju ideologiju?

M. B.: Kako sam u to vreme živeo pod ateističkim uticajem sredine, moj duhovni put u

početku nije imao formu religije već opštečovečanskih ideala. Postao sam svestan da je moje

srce ispunjeno gnevom, a ne ljubavlju. Veoma razočaran u sebe i u nedostatak prave ljubavi

među mojim disidentskim prijateljima, gubio sam volju za životom.

Jedno veče počeo sam da sebi postavljam pitanja:

„Zašto živim? Radi koga živim? O, kada bih našao bar samo jednu osobu koja je

normalna, dobra i pravedna, živeo bih i umro za nju ako treba. Ali, svako je na svoju ruku.

Niko nije normalan. Niko nije stvarno dobar. Svi smo ludi. Svi smo prljavi. ... Nije vredan

truda ovakav život. Gde je ta sreća u životu? Zar je išta vredno truda? Nije vredno disati. Nije

vredno ni buditi se ujutru. ... Ako bih sada izgubio život, ništa ne bih izgubio, jer ništa nisam

imao. Nikakvu sreću! Neću više ni da je tražim.“

Svest o tome da ću kad tad svakako umreti, te da prema tome nemam šta da izgubim, dala

mi je neverovatnu slobodu i hrabrost za radikalnu i novu odluku:

„Pošto nemam šta da izgubim, potpuno sam slobodan. Mogu da radim šta god hoću. ...

Zato ću staviti na prvo mesto u životu istinu, dobrotu i pravdu! Žrtvovaću se za to. Ne bojim

se da odem ponovo u zatvor. I onako ću kad tad sve izgubiti. istina, dobrota i pravda. To je

jedino što me hrabri da živim. Radi dobrote, istine i pravde. Makar sve opet bilo protiv mene,

biću im veran, jer su toga dostojne. ...“

Kada sam doneo tu odluku, osećao sam čudan mir. Kao da se neki stub svetla spustio na

mene, potapšao me po ramenu, i rekao: „Ne brini! Biće sve u redu!“

Posle nekoliko dana, u stanu svog prijatelja Olujića (gde je bilo hapšenje 'grupe 28'), čuo

sam „Pesmu proleću“ od Mendelsona. Slušajući tu divnu bezazlenu melodiju, pomislio sam:

„Da li je moguće da negde zaista postoji svet dobrote i pravde, a da je ova melodija samo

njegova senka? To je ono za šta ja hoću da živim: za ono o čemu govori ova divna melodija.

Kako je moguće da postoji senka nečega što ne postoji?! Moram da pronađem šta je to i gde

je to!“

Osećao sam se kao gladan čovek, koji oseća miris hrane, ali ne zna gde da uperi pogled,

ne zna gde je hrana. Osećao sam miris dobrote i pravde, ali to nije bilo dovoljno. Želeo sam

da je „pojedem“.

Divno osećanje blaženstva dok sam slušao muziku, nije moglo da zadovolji čežnju moje

duše, već ju je samo još više pobuđivalo.

Kao moj mačak, kada mu pokažem prstom i kažem: „Eno, tamo sam ti stavio hranu!“ on

ne gleda u onom smeru u kojem mu ja pokazujem da se nalazi hrana, već zbunjeno gleda u

sam prst. Tako sam i ja zbunjeno primetio da ova melodija ukazuje na Onoga ili Ono što mi

treba, ali nisam znao gde da pogledam.

M. K.: Kada i na koji način si se susreo s natprirodnim i povjerovao u duhovni svijet?

M. B.: Moja životna odluka da stavim na prvo mesto u životu istinu, dobrotu i pravdu je

rezultovala „izazivanjem sudbine“ i iskušenjima koja su me upravo posle te odluke snašla.

Iskušenje mi se otkrilo kroz iskustvo sa parapsihološkim fenomenima. U Beogradu je u

okviru Univerziteta formiran tim od oko tridesetak doktora nauka koji se bavio istraživanjem

parapsiholoških fenomena, a koje je vodio poznati neuropsihijatar dr Veselin Savić. Kako sam

se od rane mladosti bavio elektronikom, a jedno moje rešenje za EEG pojačavač je delilo prvo

mesto na takmičenju Nauka mladima 1982. godine, pozvan sam od strane tima koji je vodio

dr Veselin Savić, da konstruišem uređaj koji će elektronskim putem da aktivira akupunkturne

tačke i da meri odziv organizma. Ali to nisu bile obične akupunkturne tačke, već tačke koje

služe za aktiviranje parapsiholoških sposobnosti. Uskoro sam počeo da vidim auru, da imam

astralne projekcije, da isceljujem bioenergijom, te da kod mnogih drugih izazivam iste

fenomene. Natprirodna iskustva sa osobama koje su u izmenjenom stanju svesti pričale

iskustva prošlih života i govorile mrtvim jezicima, navela su me da počnem da verujem u

duhovni svet i u reinkarnaciju. Iskustvo natprirodnog mi je pružilo vrlo laskavu ideju koja je

glasila: „Bog, to si ti, to su skrivene sile tvoga uma!“ i ja sam se na tu ideju upecao. Želja za

moć, gordost i samoljublje su postali moja nova snaga i smisao življenja, a pothranjivani

parapsihološkim moćima i čudima. No, kako mi savest zbog svega toga nije bila baš sasvim

čista, u meni se javila potreba za iskustvom koje će me osloboditi od neprijatnog prekora

savesti. Pomislio sam kako se iza religioznih iskustava isto kriju skrivene sile ljudskog uma i

nepoznate energije i polja iz fizičke nauke. Zato sam uzeo u ruke Sveto pismo sa namerom da

proučim kako su taj natprirodni svet shvatali oni koji nisu imali savremenih naučnih saznanja.

U Svetom pismu nisam našao skoro ništa od tog natprirodnog sveta sa kojim sam dolazio u

kontakt za vreme parapsiholoških iskustava, a kako su neka učenja Pisma bila u sukobu sa

mojim iskustvom, govorio sam: „Ja više verujem u ono što sam vidim svojim očima, nego u

ono što piše u nekoj knjizi.“ Uskoro je za mene Bog bio pozitivna kosmička energija, a sotona

negativna. A zatim su Bog i sotona za mene postali ličnosti. U pravoslavnom učenju sam

prepoznao veću istinu nego u Svetom pismu, za čije pojedine knjige sam smatrao da nisu

nadahnute, jer su dolazila u sukob sa mojim iskustvom. Kada sam se molio Bogu i kada sam

posećivao pravoslavne hramove, na mene su se spuštala predivna osećanja, koja su za mene

bila dokaz natprirodnog i božanskog. Kroz pravoslavnu religiju sam držeći se njenih načela

skoro godinu dana doživeo takvu promenu karaktera, da su me ljudi hvalili da sam postao

drugačiji i bolji čovek, a neki su mi laskali kako osećaju da iz mene zrači božanska energija.

Bio sam veoma zadovoljan sobom.

No, jednoga dana za vreme molitve desilo se nešto što me je prodrmalo do dna duše. Na

mene se spustilo božansko osvedočenje da je sva moja pravda, koju sam razvio u svom srcu u

prethodnom periodu, veće neprijateljstvo Bogu, nego sva moja zloća koju sam gajio ranije u

srcu dok sam bio ateista. Pobožna osećanja kojima sam se opijao u molitvi i pri dolasku u

hramu su mi sada postala ljigava i gadna u svetlosti novootkrivenog Božjeg lica. Postao sam

svestan da sam se njima samo opijao da bih ugušio nečistu savest i svest o svojoj realnoj

duhovnoj ispraznosti. Takođe sam postao svestan da se iza moje dobrote krila gordost, a iza

mog strahopoštovanja strah nečiste savesti. Bio sam usiljeno ponizan i krotak, a za to vreme

sam se u srcu gordio što sam se spolja uspešno ponižavao. Izgledao sam zastrašeno kao neko

ko je upravo nekoga ubio, a vernici su me hvalili kako izgledam bogobojazno. Shvatio sam

sada da u sebi nemam ništa dobro, i da je sva moja pravednost bila lažna, da su se iza nje krili

grešni motivi i nečista savest. Razočaran sobom krenuo sam da tražim savete sveštenika i

monaha, no ni na jednostavno pitanje – kako da se u srcu ne uzoholim što sam se spolja

ponizio, oni nisu mogli da mi pruže odgovor. Shvatio sam da su neki od njih u istom očajnom

stanju u kojem sam se i ja nalazio, ali da nisu svesni svoga stanja, kao što ga ni ja do skora

nisam bio svestan. Razočaran u druge ljude i razočaran u sebe, okrenuo sam se potpuno ka

Bogu, vapeći neprekidno u molitvi i čekajući oslobođenje od zla koje vlada mojom dušom.

Jedan san koji sam usnio mi je mnogo pomogao da u duhovnoj borbi istrajem do kraja.

Usnio sam kako se nalazim razapet na krstu Golgote pod teretom svoje krivice. Vreme je

prolazilo, ali olakšanje nije dolazilo. Moje raspeće je bilo slika mog tadašnjeg poimanja

duhovnog iskustva, da treba da uzmem Hristov krst na sebe i da sve učinim što mogu za svoje

spasenje. Trudio sam se kao niko da postanem ponizan, ali kao što rekoh, osvedočenje mi je

pokazalo da sam tom usiljenom poniznošću samo pothranjivao svoju gordost. A taj san je bio

ključ rešenja. U tom snu, ja na krstu trpim tešku patnju, iskupljujem sebe za svoje grehe, ali

mir i olakšanje mi nikako ne dolaze. Sama patnja na krstu ne samo što nije uspevala da me

oslobodi od krivice, nego me je još više podsećala da sam zaslužio kaznu. A onda sam u

daljini ugledao svetlost kako mi se približava, a u toj svetlosti zatim lik Isusa Hrista. U

Hristovim očima sam video saosećanje i ljubav. Sa Njegovih usana čuo sam reči: „Siđi sa

krsta! Samo ja mogu da budem razapet za tvoje grehe!“ Dok sam silazio, kroz mene je Hristos

prošao i zauzeo moje prethodno mesto na krstu. Osetio sam kako su sav teret moje krivice,

osude i smrti ostali na krstu i pali na Hrista, dok sam ja slobodan i rasterećen sišao sa krsta.

Uprkos tom snu, trebalo mi je vreme da se naučim da nikakvu pravdu ne tražim više u svom

srcu, već samo u Bogu. Posle oko šest meseci teške duhovne borbe, jednog dana dok sam išao

ulicom, došlo je oslobođenje od zla koje je mučilo moju dušu.

M. K.: U čemu je razlika između sadržaja prethodnog duhovnog iskustva i ovog novog?

M. B.: Ranije Boga nisam poznavao, pa sam tražio u Njemu odgovor na svoje sebične i

samoljubive motive, a kada mi se Bog otkrio u pravom svetlu, onda sam dolazio k Njemu ne

iz grešnih motiva, već sa grešnim motivima kao teretom koji pritiska moju dušu i u Bogu sam

našao Onoga ko me od tih motiva rasterećuje, a ne nekoga ko te sebične motive zadovoljava.

Shvatio sam da je koren svakog greha u pokušaju čoveka da se zadovolji nezavisno od Boga,

a da je rešenje u zajednici sa Bogom.

M. K.: Kako objašnjavaš iskustva sa parapsihološkim fenomenima?

M. B.: Moja zabluda je bila što sam verovao u ono što vidim svojim očima, a nisam

koristio razum da proverim smisao samog iskustva. Čovek nije samo čulno biće, pa da

verujemo samo u ono što mu čula govore, već ima i razum da bi mogao da veruje u ono što ne

vidi, a i da ne bi bio prevaren onim što vidi, kao što sam ja bio prevaren stvarnim čudesima

koja je neko drugi činio. Smatram da ona ista sila kojom pripadnici crkve satanista čine čuda

isceljenja, ima svoju formu pod velom nauke i kvantne fizike za tipove ljudi koji su skloni

nauci, i ima formu religije za one koji su religiozni. Shvatio sam da je Sveto pismo zaista

nadahnuto od Boga, i da upravo njegova suprotstavljenost našim prirodnim naklonostima

jeste dokaz njegovog božanskog nadahnuća, jer niko ne bi izmislio nešto što mu ne odgovara.

Kada ljudi izmišljaju sebi božanstva, oni im pridaju atribute koji se njima sviđaju, a ne one

koji ih ukoravaju za omiljene grehe.

M. K.: Međutim, u svojim knjigama ti često pozitivno govoriš o ateizmu. Kakvo mjesto u

tvojem razmišljanju i životu ateizam ima danas?

M. B.: Religiozni su u proseku gori od ateista jer im religija svojim sadržajem pobuđuje

fanatične motive religiozne revnosti (krivicu, ponositost, sebični sentiment umesto ljubavi),

formalnim zahtevima ih navodi da borbu vode na pogrešnom planu (da se kaju što su rekli

ružnu reč, a ne što su takvi u srcu), pruža im sistem satisfakcije nečiste savesti (raznim

ritualima i ispovestima) i tako umiruje savest pred neodgovornim postupcima i oslobađa ih od

upotrebe razuma (pozivanjem na autoritete i na vlastita osećanja), kojim bi jedino mogli

shvatiti svoje prethodne zablude. Onaj čovek koji bira izmedju krive religije i ateizma,

izborom krive religije zapravo pokazuje da pod svojom duhovnom potrebom misli na

oslobađanje od svoje odgovornosti, a ne na oslobađanje od svojih greha. Verujem da Bog

čuva poštene ljude ateizmom od lažne religije i njenog užasnog iskustva.

ZAKLJUČAK

Nakon svega ovoga, nije mi ostalo puno toga za reći osim toga da sam dodatno shvatio

koliku važnost motivacija ima pri izboru oblika religioznosti i da se ona ne može istraživati

odvojeno od istraživanja motiva na psihološkoj razini. Mnogobrojne misli su mi pale na um

pri ovom istraživanju, pa tako i ta da zdravo duhovno iskustvo podrazumijeva Boga kao uzor,

a fanatično Boga kao idola, u smislu da je to neka omiljena slika Boga uz koju ljudi prionu i

ne žele daljnju kritiku, već samo potvrdu takvog Boga. Dok prvi stav omogućuje stalno

napredovanje, jer Boga kao uzora nikada nije moguće dostići, Bog idol omogućuje

manipulaciju onim motivima koje smo navodili kroz seminar. Što zaključiti u vezi s

duhovnim konzumerizmom? Je li on pozitivan ili negativan? Pojava duhovnog konzumerizma

je pozitivna u smislu da je pružila dostupnost i mogućnost istraživanja duhovnosti u različitim

oblicima religioznosti bez ograničavanja vjerskih sloboda (kako se to prečesto manifestiralo u

prošlosti). Međutim, negativno je to što upravo potrošačka priroda tog fenomena može ugušiti

potrebu čovjeka za duhovnim razvojem, i to pod plaštom samoaktualizacije, koja može biti

ništa drugo do pothranjivanje nekog motiva fanatične religioznosti. Vidjeli smo kako su

marketinške strategije 1970-ih upravo pojam samoaktualizacije koristile za promicanje svojih

proizvoda. Nametnulo mi se pitanje kako se onda čovjek može osloboditi takvih manipulacija,

bilo da se radi o duhovnom ili materijalnom obliku konzumerizma? Očito osvješćivanjem tih

pobuda preko kojih možemo biti manipulirani i prepoznavanja potrebe da ih se riješimo, kako

bismo postali uistinu slobodne ličnosti. I sâm sam prepoznao tu potrebu kod sebe i drago mi je

da ovim seminarom mogu tu informaciju podijeliti s drugima.

LITERATURA:

Bogdanović, Miloš. 2002. Zašto mnošto verskih zajednica? Beograd: Svetlost.

Bogdanović, Miloš. 2011. Prokletstvo nacije. Novi Sad: Eden.

Heelas, Paul. 2006. „Challenging Secularization Theory: The Growth of 'New

Age' Spiritualities of Life“ in The Hedgehog Review. Charlottesville: University of

Virginia.

Heelas, Paul. 2008. Spiritualities of life: new age romanticism and consumptive

capitalism. Oxford: Blackwell Publishing

Hromadžić, Hajrudin. 2008. Konzumerizam: potreba, životni stil, ideologija. Zagreb:

Naklada Jesenski i Turk.

Kangrga, Milan. 2008. Klasični njemački idealizam (predavanja), Zagreb: FF Press.

Maslow, H. Abraham. 1982. Motivacija i ličnost, Beograd: Nolit.

www.BesplatniSeminarskiRadovi.com

Docsity is not optimized for the browser you're using. In order to have a better experience please switch to Google Chrome, Firefox, Internet Explorer 9+ or Safari! Preuzmite Google Chrome