Docsity
Docsity

Pripremite ispite
Pripremite ispite

Studirajte zahvaljujući brojnim resursima koji su dostupni na Docsity-u


Nabavite poene za preuzimanje
Nabavite poene za preuzimanje

Zaradite bodove pomažući drugim studentima ili ih kupite uz Premium plan


Školska orijentacija
Školska orijentacija

Klinička oligofrenologija- Skripta- FASPER, Rezime od Fizikalna medicina i rehabilitacija

FASPER,Skripta,Slajdovi,Klinička oligofrenologija,Funkcionalna organizacija CNS,Disfunkcije,ACADIA,Pijaže,Pamćenje,Intelektualna ometenost,Rettov sindrom,Landau Keffner,Rodžers,Tretman,

Tipologija: Rezime

2012/2013
U ponudi
30 Poeni
Discount

Vremenski ograničena ponuda


Učitan datuma 12.04.2013.

petricj
petricj 🇸🇷

4.5

(314)

731 dokumenti

1 / 113

Srodni dokumenti


Delimični pregled teksta

Preuzmite Klinička oligofrenologija- Skripta- FASPER i više Rezime u PDF od Fizikalna medicina i rehabilitacija samo na Docsity! KLINIČKA OLIGOFRENOLOGIJA Docsity.com FUNKCIONALNA ORGANIZACIJA CNS-a 1. FUNKCIONALNA ORGANIZACIJA CNS – OPŠTA NAČELA Centralni nervni sistem (CNS) se sastoji iz dva osnovna dela - mozga, koji se nalazi u intrakranijumskom prostoru, i kičmene moždine, smeštene u kičmenom kanalu. Intrakranijumski deo čine zadnji (rhombencephalon), srednji (mesencephalon) i prednji (prosencephalon) mozak. Makroskopski se razlikuju siva masa (substantia grisea), koju čine tela, dendriti i početni delovi aksona nervnih ćelija i glijalne ćelije, i bela masa (substantia alba), koja predstavlja puteve CNS, sačinjena od, najčešće mijelinizovanih, aksonskih produžetaka, dendrita nervnih ćelija i oligodendrocita. Zadnji mozak (rhombencephalon) sačinjavaju: produžena moždina, moždani most i mali mozak.  U produženoj moždini (medulla oblongata) se nalaze vegetativni centri (kontrola disanja, rad srca i krvni pritisak), jedra kranijalnih nerava (IX-XII, delimično V i VIII), relejna jedra i retikularna formacija. Kroz produžnu moždinu prolaze aferentni (senzitivni) i eferentni (motorni) putevi koji povezuju više delove mozga sa kičmenom moždinom.  U moždanom mostu (pons) smeštena su relejna jedra (nuclei pontis i jedra auditivnog sistema), jedra V-VII (delimično VIII) kranijalnog nerva i retikularna formacija, a kroz njega prolazi veliki broj aferentnih i eferentnih aksonskih snopova.  Mali mozak (cerebellum) smešten je u zadnjoj lobanjskoj jami i od potiljačnih režnjeva velikog mozga, ispod kojih se nalazi, odvojen je duralnom pregradom, koja se zove šator malog mozga (tentorium cerebelli). Sastoji se iz sive mase, koja obuhvata koru malog mozga i centralne delove (nuclei cerebelli) i bele mase, koju čine vlakna Purkinjeovih ćelija i aferentni i eferentni putevi. U evolutivno-funkcionalnom smislu može da se podeli na arhicerebelum (najstariji deo,odgovoran za ravnotežu), paleocerebelum (odgovoran za tonus mišića i posturalnu regulaciju) i neocerebelum (odgovoran je za kontrolu i preprogramiranje pokreta). Učestvuje u organizaciji motoričkih aktivnosti, koordinaciji, posturalnoj regulaciji, motornom učenju, održavanju ravnoteže i tonusa mišića. Uključen je i u neke vidove obrade senzornih informacija i više kognitivne procese (pamćenje, učenje, planiranje i procenu vremenske dimenzije informacija (Ocić, 1998). Srednji mozak (mesencephalon) je podeljen na tri dela: bazalni deo (crus cerebri), koji sadrži projekcione puteve kore velikog mozga, srednji deo (tegmentum) u kome se nalaze: jedra III i IV kranijalnog nerva, somatosenzorni putevi, mezencefalička jedra (od kojih su najveća substantia nigra i nc. ruber), deo periakveduktne mase i retikularna formacija, i krov (tectum) u kome se nalaze relejna vizuelna i auditivna jedra. Prednji mozak (prosencephalon) obuhvata međumozak (diencephalon) i veliki mozak (cerebrum, telencephalon). Međumozak je podeljen na talamus, epitalamus, metatalamus, subtalamus i hipotalamus. 2 sposobnosti do nivoa LMR. IQ je način na koji rešavamo problem. Polazeći od stava da su mentalni procesi plod aktivnosti složenih funkcionalnih sistema, koji se ne mogu uobručiti izolovanim, ograničenim delovima centralnog nervnog sistema, Lurija je izdvojio tri osnovna funkcionalna bloka, čije je učešće neophodno pri svakoj psihičkoj aktivnosti. To su: I Blok regulisanja tonusa i stanja budnosti – strukture retikularne formacije moždanog stabla II Blok prijema, obrade i čuvanja informacija – parijetalni, okcipitalni, temporalni režanj III Blok programiranja, regulisanja i kontrole složenih oblika aktivnosti. – ovaj blok je odgovoran za org.svih aspekata svesnog ponašanja- frontalni režanj Funkcionalni blokovi centralnog nervnog sistema hijerarhijski su struktuirani u tri zone: primarnu, sekundarnu i tercijarnu. Te zone (polja) se međusobno razlikuju po neuronskom sastavu, vezama i funkcionalnim karakteristikama. Kod subkortikalnih struktura nema horizontalne hijerarhiske org. Postoji razlika u redosledu aktivacije drugog i trećeg funk.bloka, odnosno senzornih i motornih oblasti.U drugom bloku obrada informacija se vrši aferentnim putem,dakle od primarnih,preko sekundranih do tercijarnih oblasti,dok je ovaj put kod trećeg bloka eferentan,dakle prvo se aktiviraju tercijarne oblasti koje su zadužene za motivaciju i planiranje,zatim sekundarne i na kraju primarne oblasti. Paralimbički predeli pripadaju limbičkom korteksu i ne dele se u funk.blokove. Primarna kortikalna polja - služe samo za prijem čulnih informacija (vidne,slušne,taktilne), tu nema ni obrade informacija ni dominantnosti hemisfera.(senzorne funk.su čulo vida,sluha,mirisa, ukusa. Dok se senzibilitet odnosi na: bol, pritisak, temperaturu- sve što je u vezi sa čulom dodira). Na nivou primarnih polja informacija se samo registruje ali se i ne prepoznaje jer su neuroni veoma visoke modalne specifičnosti ( primaju inf.za određeni aspekt jedne draži i nema povezivanja), i to zbog toga što prijem inf.mora biti čist kako ne bi došlo do mešanja .Npr. primarna auditivna zona je u temporalnom režnju u Hešleovoj vijuzi s tim što se visoki tonovi primaju centralno u Hešleovoj vijuzi, dok je centar za niske tonove smešten malo u levo i u desno. Dakle kod p. akustičkog polja takođe postoji visoka tonatopska organizacija. Dele se na senzorna i motorička. Primarna senzorna polja primaju informacije iz tela preko aferentnih vlakana. Prema modalitetu se mogu podeliti na somatosenzitivna, vizuelna, auditivna, gustativna i olfaktivna. Primarna motorička polja, odgovorna za elementarne pokrete, daju najveći broj vlakana za jedra kranijalnih nerava i prednjih rogova kičmene moždine, kao i za bazalne ganglije, mali mozak (preko nc.pontis) i ostale strukture koje učestvuju u motoričkoj aktivnosti. Funkcija sekundarnih polja: Funkcija senzornih sekundarnih polja je interpretacija informacija određenog čulnog modaliteta. Motorička sekundarna polja zadužena su za složenije pokrete, koji podrazumevaju sinergičku aktivnost. Šalju svoje aksone ka primarnim motoričkim poljima i drugim delovima motoričkog sistema. U nivou tercijarnih polja dolazi do integracije impulsa iz sekundarnih polja zasebnih čulnih modaliteta, kao i motoričkih, mnestičkih i afektivnih informacija. U njima se odvija multimodalna i supramodalna obrada informacija, koja je izvorište gnostičkih i semiotičkih sposobnosti. Najsloženije forme mentalnih procesa, koje određuju sveukupan repertoar ponašanja, vezane su za tercijarne oblasti korteksa, filogenetski i ontogenetski najmlađe. Njih čine tromeđa temporalnog, parijetalnog i okcipitalnog režnja (lobulus parijetalis inferior - gyrus supramarginalis, gyrus angularis i zadnji deo gyrus temporalis superior-a) i prefrontalne aree frontalnog režnja. Funkcionalne zone korteksa su bilateralne, što omogućava simetričnu aktivnost hemisfera u okviru primarnog nivoa funkcionalne organizacije (prijema informacija). Na nivou sekundarnih polja ostvaruje se dominacija hemisfera, koja omogućava složeniji nivo obrade informacija, odnosno efikasniju integraciju informacija; to podrazumeva inhibiciju sekundarnih polja jedne hemisfere (nedominantne za konkretnu funkciju) od strane druge hemisfere (dominantne za datu 5 funkciju) preko komisuralnih veza, čime se stvara jedinstven centar u kome se integrišu informacije iz obe hemisfere. .Dominacija se ostvaruje samo za neke f-je u okviru čula (npr. prepoznavanje objekata,prepoznavanje cifara,šifara itd.).Prepoznavanje odnosa u prostoru i prepoznavanje lica se vezuje za nedominantnu hemisferu. Nivo tercijernih polja nije obeležen dominacijom u klasičnom smislu reči, već specijalizacijom hemisfera za određene funkcije ili aspekte funkcija. Funkcije dominantne hemisfere vezuju se za analizu i programiranje složenih gnostičkih i praksičkih aktivnosti, dok je nedominantna hemisfera u funkcionalnom pogledu "holistička", zadužena za spacijalne sposobnosti, razumevanje neverbalnih sadržaja, emocionalnih komponenti verbalne i neverbalne komunikacije (prozodije glasa, ekspresije lica i gestova). Dominacija kortikalnih funkcija je mozaična, njen stepen varira od osobe do osobe i od funkcije do funkcije. Novija istraživanja vezana za asimetriju hemisfera ukazuju da funkcionalnim asimetrijama donekle odgovaraju i morfološke asimetrije. Način na koji se informacija obrađuje kada je primljena :  Na nivou sekundarnih polja koja opkružuju primarna dolazi do mogućnosti integracije informacija ali samo na nivou jednog modaliteta (zbog manje modalne specifičnosti neurona) i te integrisane inf. se povezuju sa iskustvom. Npr. različiti elementi će se povezati u celinu pa možemo prepoznati neko poznato lice npr. ili neku boju itd.Niža modalna specifičnost omogućava da se više informacija poveže u celinu koja kao takva može biti prepoznata. Na nivou drugog bloka već postoji dominantnost hemisfera radi efikasnije integracije informacija.Dominacija se ostvaruje samo za neke f-je u okviru čula (npr. prepoznavanje objekata,prepoznavanje cifara,šifara itd.).Prepoznavanje odnosa u prostoru i prepoznavanje lica se vezuje za nedominantnu hemisferu.  Na nivou tercijarnih polja javljaju se neuroni veoma niske modalnosti što znači da mogu da povezuju informacije različitih čulnih modaliteta ( vid,sluh,dodir) sa nekim prethodnim iskustvima.Sve se ovo povezuje u celinu i to je multimodalna obrada. Npr.isti tip neurona može da obradi više tipova vizuelnih inf. Multimodalno-povezivanje inf.iz više čulnih modaliteta. Supramodalno-nadmodalno, doživljaj koji stičemo integracijom inf.iz raz. čula, nije prost zbir čulnih doživljaja, utisaka. Doživljaj prevazilazi zbir čulnih utisaka, jer je prožet ličnim iskustvom. Treći funkcionalni blok je frontalni režanj i njegove veze.Ovaj blok prima informacije iz ostalih oblasti i poseduje informacije o našem saznanju i tako se planira i organizuje adekvatan odgovor. Zadužen je za org. svesnog ponašanja (planiranje, motivacija, organizacija, izvršenje, kontrola akt.). Informacija prvo ide u tercijarna polja gde se odlučuje da li ćemo nešto da ostvarimo ili nećemo (motivacija),a zatim planiramo i organizujemo kako ćemo to da uradimo- formira se globalni plan akcije.Zatim se u sekundarnim oblastima taj neki opšti-generalni plan se razlaže na prostije etape, tako izanaliziran dolazi u primarna polja gde se te etape razlažu na elemente - sekvence ( homunkulus - pokret). Na nivou primarnih motornih polja svaki mišić dobija inf.o svojoj akt. u vremenu i prostoru. Mali mozak inicira jednu grupu mišića, a inhibira drugu. Bazalne ganglije deluju na tonus mišića, deluju na org.motoričkih akt. Od primarnih polja polaze eferentna vlakna piramidnog sistema. Ne sme se mešati piramidni put i piramidni sistem. Piramidni put je kortiko-spinalni put, a piramidni sistem obuhvata i kortiko-spinalne i kortiko-nuklearna polja(povezuje primarna polja motoričkog korteksa sa motornim jedrima kranijalnog nerva). Slika 2 - Funkcionalna podela kore velikog mozga 6 3. FUNKCIONALNA ORGANIZACIJA I DISFUNKCIJE CNS - BLOK REGULISANJA TONUSA I STANJA BUDNOSTI Osnov I funkcionalnog bloka je funkcija retikularne formacije (formatio reticularis), složenog sistema neurona i njihovih vlakana, mrežasto raspoređenih duž tegmentuma moždanog stabla (produžene moždine, ponsa i mezencefalona), koja poseduje brojne veze, kako unutrašnje, tako i sa drugim delovima centralnog nervnog sistema. Aferentna (dovodna) vlakna pristižu iz kičmene moždine, senzitivnih jedara kranijalnih nerava, malog mozga, hipotalamusa, bazalnih ganglija i kore velikog mozga (kortikoretikularna vlakna potiču većinom iz prefrontalnog korteksa). Eferentna (odvodna) vlakna usmerena su ka kičmenoj moždini, malom mozgu i višim delovima CNS. Retikularna formacija predstavlja niz mrežasto raspoređenih neurona i njihovih veza koje se prostiru duž celog moždanog stabla.Dobar deo RF ,se zapravo najviše nalazi u produženoj moždini,nešto manje vlakana i u mezencefalonu,a neki delovi RF se u neklasičnom smislu, nespecifična RF, produžuju veze ka višim delovima CNS-a i to se naziva telencefaličnim produžetkom,zapravo RF. Retikularna formacija produžene moždine - predstavlja retikularno jezgro (reticulare core) moždanog stabla, čiji su neuroni povezani kako međusobno, tako i sa drugim retikularnim neuronima, stvarajući gustu mrežu. Grade je skupine, pretežno multipolarnih, neurona koje omogućavaju koordinaciju i integraciju mnoštva funkcija jedara produžene moždine. Može se podeliti na: medijalni (gigantocelularni) i lateralni (parvocelularni) deo, a neki autori i jedra srednje linije (nuclei raphe) smatraju delom retikularnog sistema. 7 aspekt sadržaja da bi prosto zanemarilo sve ostale jer mu to remeti, uopšte funkcionisanje u toj kakofoniji zvuka, krika, dodira, svih tih draži koje dopiru do nas. Nespecifični retikularni aktivirajući sistem je bazično vezan za neki cirkardijalni ritam,ritam smene dana i noći ,donekle voljnu aktivnost,voljnu regulaciju ritma sna i budnosti,a specifični retikularni aktivirajući sistem se aktivira ili je vezan za tri nivoa,odnosno tri izvorišta aktivacije. Prema Lurijinim nalazima, prvi funkcionalni blok vezan je za tri osnovna izvorišta aktivacije: 1.Elementarni nivo aktivacije su humoralni procesi, koji obuhvataju metaboličke aktivnosti i urođene sisteme ponašanja. Humoralni procesi u organizmu su neophodni za održavanje normalnog funkcionisanja i rada organa, a to ima značenje na jednom potpuno nesvesnom nivou,ono što bi se nazvalo facilitacijom zona koje su odgovorne za kontrolu rada srca,disajnog trakta,različitih organa i organskih sistema u organizmu. 2. Drugi izvor aktivacije povezan je sa reakcijama na čulne podražaje iz okoline, a ispoljava se u vidu refleksa orijentacije, koji je osnov saznajnih delatnosti; refleks orijentacije predstavlja manifestaciju ascendentnog arousal – statusa i osnov mehanizma nevoljne pažnje. Tonička i generalizovana forma refleksa orijentacije vezane su za donje, a fazna i lokalna (uslovljene delovanjem signala) za gornje delove moždanog stabla. Drugi nivo se već približava nivou svesnog opažanja,ne još uvek voljnog, i vezan je za automatsku reakciju,refleksnu reakciju na čulne podražaje.Reflex orjentacije koji postoji i kod životinja i zapravo predstavlja automatsku reakciju,usmeravanje pažnje,nevoljne pažnje ka stimulusu koji se pojavljuje naglo negde iz okruženja (npr. spontano okretanje glave prema izvoru draži).To je zapravo nivo nevoljne pažnje u kome kortex tek posle počne da odigrava ulogu. Šta se dešava na ovom nivou? Reagovanje na prispelu draž uslovljeno je poređenjem sa sistemima već postojećih draži; to poređenje, zapravo, omogućava habituaciju na poznate, a pojavu refleksa orijentacije na nepoznate draži. Znači kad se draž registruje na nju se u trenutku reaguje, i ona velikom brzinom dopire do struktura koje su odgovorne za pamćenje i za učenje, do struktura hipokampusa u limbičkom sistemu.Ta draž koja upravo pristiže poredi se sa već postojećim sistemom draži,onim koje su već poznate na nivou hipokampusa.Ako je ta draž prepoznata i okarakterisana kao irelevantna,nebitna,onda je zanemarujemo i nastavljamo dalje,znači ne uključuje se voljna pažnja.Ako je ta draž nepoznata ili ocenjena kao relevantna onda se pokreću mehanizmi voljne pažnje koje su dirigovane i organizovane od strane kortikalnih struktura frontalnog režnja i uključujemo se u aktivan proces pažnje, uključujemo se u aktivnost kortikalnih struktura i sisteme voljne pažnje.Naravno, nije uvek orjentacioni refleks taj koji inicira da nešto opazimo, on nas samo usmerava da na nešto obratimo pažnju, on je samo jedan od aktivatora voljne pažnje, ne uvek obavezan (ako draž okarakterišemo kao irelevantnu), dok u većini situacija se usmeravanje i održavanje voljne pažnje vezuje za svesnu motivaciju (za potrebe,interesovanja). Kada govorimo o učešći RF u svim ovim procesima,naravno,spomenuto je i kad je u pitanju refleks orjentacije, uključuje se kortikalna kontrola i kontrola viših nivoa u smislu određivanja značaja relevantnosti draži za nas,a kortikalna kontrola,odnosno kortikalna inicijativa je presudna kada su u pitanju procesi voljne pažnje.Ako odlučimo da se svesno na nešto usmerimo onda se iz frontalnog režnja pre svega PF dela frontalnog režnja tzv. kortikofugalnim putevima(to su nishodni putevi, ona povezuju RF sa kortikalnim strukturama), prosto informacija se šalje i pažnja se usmerava na određeni tip stimulusa i određeni čulni modalitet ili određeni aspekt nekog čulnog modaliteta.Znači da se u okviru neke draži izdvoji određeni element koji se u tom trenutku svesno prati. 10 3.Treće izvorište aktivacije su kortikalne strukture, čije su aktivnosti vezane za svesne planove i namere, a realizuju se prvenstveno uz učešće mišljenja i govora; vezom između frontalnog korteksa i retikularne formacije ostvaruje se descendentni, kortikofugalni arousal, odgovoran za mehanizme voljne pažnje. U osnovi RF daje na ovom najvišem nivou energetsku potporu,toničku faciltacija,ali je u osnovi kortex taj koji odlučuje o modulaciji,o nivou pažnje,o načinu na koji se ta pažnja raspoređuje (koncentracija,fleksibilnost pažnje,otpornost na distraktore – dakle ono što nas remeti).U principu,delovi RF,veze RF sa višim centrima,odnosno u subkortikalnim ili kortikalnim predelima,mogu usled nedovoljnog razvoja ili nekakvog neusklađenog razvoja ili nekih ranijih ili kasnijih lezija da to dovede do niza poremećaja pažnje,od poremećaja pažnje sa hiperaktivnošću preko poremećaja pažnje bez hiperaktivnosti do poremećaja nekih specifičnih aspekata pažnje koji su sad najuže vezani za f-je kore velikog mozga. Ovaj sistem – I finkcionalni blok se, generalno, razvija od rođenja, a postaje operativan - funkcionalno spreman u funkcionalnom smislu 12 meseci nakon začeća, s tim što se naravno tokom kasnijeg razvoja mijelinizacija vlakana RF odvija do 14-15 godine života i to je zapravo najkasnija mijelinizacija ovih vlakana unutar samih hemisfera koje ih povezuju,intrahemisferičnih vlakana,to je najkasnija mijelinizacija za koju se zna,što znači da se negde pred kraj perioda formalnih logičkih operacija (Pijaže) i do gotovo ulaska u odrasli period definiše,diferencira i usavršava i završava zapravo ta sposobnost selektivnog usmeravanja pažnje ka određenim stimulusima. Krajem prve god. se ostvaruje koncentrisana pažnja, usmerenost očima-mogućnost praćenja, zajednička pažnja. Znači začeci zajedničke pažnje se javljaju krajem prve godine. Kod autizma z.p. se javlja u rudimentnom obliku, ili se ne javi uopšte i ne javlja se kao kod tipične dece. Jedno od pokrića veze autizma sa RF i višim kortikalnim strukturama je zaštitni faktor RF za življenje (znamo da se u moždanom stablu nalaze centri za disanje, rad srca.). Pa kod jednostranih lezija nema simptoma-jednostrane lezije su asimptomatske. Usled posedovanja tzv. faktora sigurnosti. Samo bilateralne lezije mogu dovesti do poremećaja funkcija retikularne formacije, sa izraženim simptomima. Neki autori smatraju da su lezije nastale u ovom periodu osnov pojave fiziološke hiperaktivnosti. 3. FUNKCIONALNA ORGANIZACIJA I DISFUNKCIJE CNS - BLOK PRIJEMA, OBRADE I ČUVANJA INFORMACIJA Drugi funkcionalni blok čine: parijetalne, temporalne i okcipitalne strukture korteksa i odgovarajućih subkortikalnih predela. Generalno govoreći, odgovoran je za senzornu recepciju i integraciju informacija iy rayli;itih ;ulnih modaliteta. Drugi funkcionalni blok je blok prijema,obrade i čuvanja informacija.(To je zapravo f-ja tri moždana režnja – parijetalnog,temporalnog i okcipitalnog). Kao što vidimo II fun.blok ima osnovnu receptivnu funk.- prijema i perceptivnu funk.- obrade informacija iz čula iz oblasti senzorijuma (čulo vida, sluha, ukusa i mirisa) i senzibiliteta (sve što se odnosi na dodir, funk. parijetalnog režnja su u vezi sa ovim). U II funk. bloku redosled aktivacije je od primarnih polja ka tercijalnim. U primarnim poljima se primaju čulne inf., u sekundarnim se integrišu raz.aspekti jedne iste inf., u tercijalnim integrišu se raz.inf. i vrši multimodalna i supramodalna obrada inf. U funk.smislu II funkcionalni blok se deli na: primarnu, sekundarnu i tercijalnu oblast. Primarna polja - primaju čulne inf., ono što je bitno da se zna, je to da ni jedna informacija sa periferije, sa perifernog receptora (kože), ne stiže direktno u moždanu koru, već se tzv. završnim centralnim neuronima informacija prosleđuje do primarnih polja jednog od ovih režnjeva. Iz zadnjih rogova kičmene moždine naviše idu dva puta, a to su:  Spino-talamički put , prenosi inf. o bolu, temperaturi, seksualne senzacije.  Sistem dorzalne-kolumne ili medijalni-leminiskus, prenosi inf.za fini dodir, taktilnu diskriminaciju, pritisak, kinesteziju. 11 Ova dva puta ne dolaze direktno do moždane kore ni u jedan od receptornih režnjeva nego dolazi do prekopčavanja na različitim nivoima kad je u pitanju funkcionisanje parijetalnog režnja na nivou talamusa, uglavnom.Kad je u pitanju vid, na nekoliko nivoa, na nivou korpusa genikulatuma laterale ili hijazme optici. I kada je u pitanju auditivni sistem,na različitim nivoima moždanog stabla. Na nivou gornjih olivarnih jedara. Odatle putevi idu do kore. Slika 2 – Funkcionalne oblasti drugog funkcionalnog bloka 10. FUNKCIONALNA ORGANIZACIJA I DISFUNKCIJE CNS - PARIJETALNI REŽANJ Funkcionalne oblasti parijetalnog režnja su: primarne, sekundarne i tercijalne oblasti. Somestetska područja - Predstavljaju deo parijetalnog korteksa u kome završavaju aferentna vlakna odgovorna za eksteroceptivni (dodir, bol, temperatura) i proprioceptivni (pozicioni i vibracioni) senzibilitet. Ova oblast obuhvata prednji parijetalni region, a čine je primarno i sekundarno somestetsko (somatosenzitivno) polje. Primarna polja su tzv. somestetska područja u kojima se nalazi senzitivni humunkulus. U senzitivnom humunkulusu su reprezentovani svi delovi tela kontralateralne polovine tela, koji se odlikuju senzibilitetom. senzibilitet je mogućnost reagovanja na različite tipove podražaja od spolja ili podražaja iz unutrašnjosti organizma. Humunkulus nije simetričan telu realnog čoveka, nego je reprezentacija kortikalna, za različite delove tela se zasniva zapravo na finoći, suptilnosti rasporeda inervacije na periferiji, zapravo mogućnosti senzibiliteta, prvenstveno za dodir (jagodice prstiju, usne, celo lice su raspoređeni tako da imaju mnogo veću rasprostranjenost nego što imaju delovi leđa). To prati smisao periferne inervacije, gde se zna da tzv. taktilna diskriminacija mnogo preciznija na distalnim delovima tela (na podlakticama, šakama) nego na proksimalnim delovima tela (delovima trupa, naročito delovima leđa). Tamo gde je senzitivna inervacija gušća finiji je senzibilitet, zapravo preciznija mogućnost lokalizacije i određivanja kvaliteta dodira u tim delovima tela i koje shodno tome imaju veći prostor i veću kortikalnu reprezentaciju. Senzibilitet se može podeliti na eksteroceptivni, visceroceptivni i proprioceptivni. Eksteroceptivni senzibilitet je vezan za površinu tela (dodir, bol, temperaturu na površini tela). Interoceptivni ili proprioceptivni senzibilitet je nešto dublji vid senzibiliteta koji se vezuje za reakcije nešto dubljih tkiva, i ono što je posebno važno za tzv. pozicioni senzibilitet koji je deo proprioceptivnog senzibiliteta je kinestezija 12 Topognozija - je sposobnost prepoznavanja dodirnutog dela tela i obično se u proceni radi od distalnih ka proksimalnim delovima tela (npr. od prstiju ka ramenima). Znači poremećaj topognozije predstavlja nemogućnost osobe da prepozna tačku dodira zatvorenim očima. Prethodno treda da znamo, ako se radi o prstima, ispituje se da li dete može da imenuje prste ili da ih barem pokaže ako ne zna da ih imenuje; zatim određivanje pravca, odnosno smera dodira (pitamo dete da li te dodirujem od lakta ka šaci ili obrnuto); zatim intenzitet dodira (od grubog dodirivanja celim dlanom, vrhom ili glavom čiode, naravno da nećemo da bodemo dete ali ćemo ga pitati da li smo ga po površini dodirnuli vrhom ili glavom čiode – mogućnost prepoznavanja površine intenziteta dodira). I ovaj poremećaj se javlja kao posledica lezije sekundarnih zona kontralateralne hemisfere. Određivanje pravca, smera dodira i intenziteta je vezano za taktilnu diskriminaciju. Autotopoagnozija nastaje oštećenjem P zona nedominantne hemisfere, to ne važi jedino za prste kod njih je oštećena P zona dominantne hemisfere. Ova zona je zadužena i za svesno prepoznavanje taktilne diskriminacije i za tzv. grafesteziju, tako da kod svih lezija ovih struktura dolazi do poremećaja grafestezije i taktilne diskriminacije na kontralateralnoj strani tela. Trebamo da znamo da nećemo reći da kad neko ima problem taktilne diskriminacije da je to po svaku cenu kortikalni problem i tu treba da se utvrdi da li je površinski senzibilitet uopšte očuvan i ako jeste, a javljaju se problemi uz još neke izolovane probleme, onda možemo da govorimo o kortikalnim problemima. Taktilna diskriminacija - je mogućnost razlikovanja dve istovremene bliske tačke dodira, trebamo da ih doživimo kao dva a ne kao jedan dodir (obrada inf. je kao što možemo da zaključimo simultana). Na različitim delovima tela to je različito, ali se u suštini na podlakticama i šakama dozvoljava maksimum dopustivih nerazlikovanja (od 1cm), a sve preko toga se smatra patološkim nalazom ako neko ne doživljava te dve tačke kao odvojene tačke. Grafestezija je mogućnost prepoznavanja oblika (slovo, broj, geometriske figure), uslovno napisanih na koži (trag senzibiliteta mora biti jasan). Tako npr. olovkom po podlakticama i šakama napišemo broj ili neko slovo i od ispitanika se očekuje da to prepozna taj broj, odnosno to slovo kada je grafestezija očuvana. Proces taktilne diskriminacije i proces grafestezije, pripadaju različitim oblicima obrade informacija (mogu da budu diskriminativni u nekim kasnijim složenijim procenama), zato što je tak.diskriminacija klasičan primer procesa simultanih obrada informacija, a grafestezija je primer sukcesivnih obrada informacija. Simultana obrada - više informacija treba da se istovremeno odradi od strane različitih analizatora i da ih doživimo kao celinu. Sukcesivna obrada - podrazumeva da se informacija obrađuje po određenom redosledu, jedna po jedna-odnosno to je obrada inf. u kojoj postoji niz stimulusa koje treba povezati u celinu u vremenu i prostoru. Npr. tako pamtimo nizove brojeva, tako se u početku uči čitanje i govor jer određeni redosled glasova čini jednu reč i tek kasnije na simultanom nivou kada nešto čitamo ili kada hvatamo smisao ne čitamo svaku reč pojedinačno. U procesima obuke , u procesu učenja jezika i numeričkih izraza prethode sukcesivni pa tek zatim simultani procesi. Grafestezija je pr. sukcesivne obrade, zato što se radi o nekakvom nizu, sukcesiji, tačaka dodira koje se nadovezuju u npr. formiranju kruga koji crtamo. Kod lezija sekundarnih zona parijetalnog režnja dolazi i do teškoća opažanja odnosa u prostoru na jednom jednostavnom nivou, na nivou recimo mogućnosti organizovanja pokreta u prostoru, procene blizine, udaljenosti u odnosu na samog ispitanika (sekundarna zona je zadužna za jednostavnu analizu prostora-iznad, ispod itd.). Složeniji obrasci odnosa u prostoru se više vezuju za tercijarne oblasti koje vrše složeniju obradu vizuo-spacijalnih informacija koje više počivaju na integraciji vizuelnog i taktilnog, odnosno taktilno-kinesteskog. Poremećaji koji se javljaju kod sekundarnih polja više se vezuju za odnos vlastitog tela prema prostoru (prema kinestetičkom modelu koji je na neki način oštećen). Za mogućnost kinestetičke organizacije pokreta zadužene ove sekundarne zone parijetalnog režnja. Kinestetička organizacija pokreta se poroverava 15 jednostavnim zadacima sa zatvorenim očima: detetu se kaže da ćemo da dovedemo njegove prste u određeni položaj, da npr. palac dodiruje domali prst i od njega ćemo zahtevati da taj pokret ponovi i jednom i drugom rukom da bi smo videli kakva je povezanost među hemisferama. Formiranje kinestetskog obrasca i njegovo ponavljanje nam govori o elementarnoj kinestetskoj organizaciji na nivou sekundarnih oblasti. Lobulus parijetalis inferior - grade dve vijuge - gyrus angularis i gyrus supramarginalis; u funkcionalnom smislu pripada tercijarnim, intermodalnim, kortikalnim poljima ( P-T-O tromeđa, zadužena za najviši nivo obrade informacija). U tim oblastima su neuroni niske modalne specifičnosti, tako da oni mogu da povezuju informacije iz više čulnih modaliteta i sa različitom vrstom iskustava (tu se vrši multimodalna i supramodalna obrada informacija). Ove oblasti su sa zadnjim delovima gyrus temporalis superior-a, odgovorna za složene gnostičke delatnosti uključene u procese govora (sposobnost sekvencijalne analize govora) vizuo-spacijalnih (koje se odnose i na čitanje, pisanje i računanje) i vizuo-konstruktivnih sposobnosti . U ovoj oblasti formiraju se sheme pokreta (kineme) i spacijalne koordinate za njihovo izvođenje. Oba parijetalna lobusa zadužena su za elemente spacijalnih sposobnosti, ali više desni (nedominantni). Kad govorimo o prostoru, taj prostor se ne odražava samo kroz konkretizovan prostor. Telesna doživljavanja prostora se tokom razvoja transformišu na neki viši nivo. Tako mi u odnosu prvo naučimo šta je iznad, šta je ispred ili šta je manje. To se prebacuje na nekakav viši plan - na plan logičko-matematičkih operacija. Osnovne šeme redosleda se formiraju kroz šeme prostora. Kada znamo redosled operacija, odnosno koja predhodi, a koja sledi mi ćemo znatida rešimo zadatak tipa 17-34+12 . Razlike između dominantne i nedominantne hemisfere:  Dominantna hemisfera je , generalno govoreći, zadužena za verbalno-logičke sposobnosti i njen osnovni zadatak je analiza elemenata- znači ona je analitička po prirodi. Kod lezija dominantne hemisfere, dolazi do poremećaja taktilne gnozije.  Zadatak nedominantne hemisfere, generalno govoreći, povezivanje tih elemenata u celinu (jedna sintetička aktivnost). Ona je holistička po prirodi, sagledava objekte u celini. U skladu sa tim, parijetalni režanj nedominantne hemisfere može se smatrati odgovornim za sintezu informacija koje su vezane za prostorne odnose, zato što je za odnose u prostoru potrebno ne samo sagledavanje elemenata nego i dovođenje tih elemenata u određene odnose. Kod lezija nedominantne dolazi do teškoća u percepciji prostora. 12. FUNKCIONALNA ORGANIZACIJA I DISFUNKCIJE CNS - PARIJETALNI REŽANJ – LEZIJE NEDOMINANTNE HEMISFERE Lezije parijetalnog režnja nedominantne hemisfere - dovode do poremećaja vizuo-spacijalnih sposobnosti, jednostrane nepažnje ili jednostranog zanemarivanja, apraksije oblačenja i motoričke imperzistencije. Poremećaji vizuo-spacijalnih sposobnosti  Ogledaju se u teškoćama spacijalne lokalizacije, odn. nemogućnosti određivanja položaja objekata u dvodimenzionalnom i trodimenzionalnom prostoru (ne može da odredi da li je oblik prikazan na karti isti ili različit u odnosu na drugi, npr.), teškoćama određivanja distance 16 između sebe i objekata u prostoru, teškoćama upoređivanja pravca i orijentacije objekata (ne mogu da utvrde koje dve linije na stranici su postavljene pod istim uglom). Usled lezija parijetalnog režnja nedominantne hemisfere poremećaji se ne manifestuju samo kroz rešavanje zadataka koje zahtevaju ove sposobnosti, već se poremećaj ovih sposobnosti odražava i na svakodnevno funkcionisanje osobe. Tako se može steći pogrešen utisak da osoba ima dispraksiju, ali to nije klasična dispraksija, već kao odraz teškoća prepoznavanja odnosa u prostoru, neprepoznavanje i nemanje dovoljno uvida u razdaljinu između objekta i vlastitog tela, može da dođe do nepreciznosti u pokretima i nepravilnog određivanja udaljenosti-koje se manifestuje kroz premašivanje objekta koji želimo da dohvatimo.  Topografska dezorijentacija - Se manifestuje nizom grešaka u stvaranju prostornih mapa i njihovog korišćenja u rešavanju topografskih problema, odnosno pronalaženja odgovarajućeg mesta. Npr. Kolika je udaljenost od škole do kuće?. Postoje i teškoće opisivanja uređenja poznatog okruženja, npr. vlastite kuće.  Kao rezultat deficita vizuo-spacijalne obrade javljaju smetnje u konstruktivnim aktivnostima koje zahtevaju spacijalne sposobnosti. Procenjuje se na stik testu sa štapićima, pa tako DH je zadužena za opštu konstrukciju u prostoru, a LH za detalje i rotaciju. Teškoća u konsrtukcijama u prostoru, se ispoljava kako na nivou reprodukcije tako i na nivou spontane produkcije pokreta Ako se npr. nekome kaže da napravi kuću od palidrvaca ili kocaka, ta osoba neće poštovati opštu prostornu konfiguraciju da bi minimalno zadovoljila zahtev, ili sa druge strane, ukoliko očekujemo da reprodukuje model kućice koji je postavljen ponovo neće biti zadovoljena opšta prostorna konfiguracija. Ispitanik može da uzme isti broj elemenata kao što je u ponuđenom modelu, ali oni neće biti postavljeni na pravi način i neće se dobiti adekvatan oblik. Bolesnici imaju tendenciju da se fokusiraju na neki od elemenata (lokalno obeležje) zanemarujući celinu (globalna obeležja). Procena uključuje i crtanje, bilo na nalog ili precrtavanje. Kod crtanja kućice, ako je oštećena LH globalni raspored je prisutan ali detalji izostaju. Kada je oštećena DH svi detalji su prisutni, ali raštrkani u prostoru.  Smetnje vizuo-spacijalne organizacije mogu da dovedu i do Vizuospacijalne aleksije i agrafije, koje se manifestuju poremećajima prostorne konfiguracije jezičkih znakova (oblik slova, prostor između reči, horizontalni redovi reči, smer čitanja ili pisanja). U pisanju se to može manifestovati kao teškoće u prostornoj organizaciji rukopisa, odnosno nepravilno postavljanje rukopisa u okviru prostora hartije. Usled teškoće u određivanju pravca i orijentacije objekata u prostoru se manifestuju ovi poremećaji. Pa tako osba može da pravilno oblikuje pojedinačna slova, ali kada treba da se napišu reči pacijent slova piše jedno preko drugog, ne poštuje redove u pisanju, ne poštuje smer pisanja, prostor između reči. Kod čitanja osoba pri čitanju ne poštuje redove, smer čitanja itd. Jednostrana nepažnja ili jednostrano zanemarivanje – (Kroz ovaj poremećaj se može sagledati uloga nedominantne hemisfere u pogledu pažnje) Jednostrano zanemarivanje se najčešće javlja kod lezija parijetalnog režnja nedominantne hemisfere, ali se može javiti i kod lezija drugih oblasti. Kod levaka dominantna oblast je leva hemisfera, a nedominantna je desna h. tako da se poremećaj javlja kontralateralno od nedominantne hemisfere – u ovom slučaju je ledirana leva strana tela. Kod levaka je ledirana leva strana tela, jer je kod njih nedominantna hemisfera leva. Lakši oblik ekstinkcij se manifestuje zanemarivanjem jednog od dva istovremeno prezentovana stimulusa na kontralateralnoj-lediranoj strani. Dok se teže forme manifestuju kao uočljivo zanemarivanje leve strane tela ili prostora.  Hemisomatognozija - Ako je zanemarivanje kontralateralne strane tela govorimo o hemiasomatognoziji. Pacijent obično zanemaruje senzacije koje dopiru do te ledirane leve strane tela i osoba npr. nema doživljaj za nedostatak pokreta sa leve strane tela. U najtežim slučajevima, osoba aktivno odbija prihvatanje te leve strane tela i ta strana za njega kao da ne 17 Ove aleksije se javljaju na nivou grafemsko-fonemske konverzije, odnosno veze ortografskih i fonoloških jedinica. To znači da nisu oštećene slike reči. Poremećaj se posebno ispoljava u čitanju nepoznatih reči i pseudoreči (to su reči bez značenja ili reči koje ispitanik nema u svom čitalačkom iskustvu), jer osoba mora da se vrati na fonološki nivo u čitanju, odnosno da bi dete pročitalo reč mora da je analizira na delove-slova, a potom da te delove poveže u celinu. Poznate reči se čitaju leksičkim putem, koji se oslanja na percepciju celine reči, što u ovom slučaju nije oštećeno. Pa je zato čitanje poznatijih reči bolje od onih koje su manje poznate. Pored parafazija u govoru, javljaju se i uz vizuelne (ortografske) paraleksije koje predstavljaju pogrešno čitanje-čitanje koje ima disleksička obeležja (inverzije, preskakanja i ispuštanja slova pri čitanju). Pogrešno čitanje reči koje vizuelno podsećaju na neku drugu reč (npr. «prinuda» se čita kao «priroda»; taktor umesto traktor). Ovo se proširuju i na druge vrste pisanih znakova - brojeve, note (npr. 79 čita kao 97 i usled toga dolazi nekada i poremećaja tačne strukture broja i otežano je pisanje broja, npr. umesto da čita 231 on čita 321. Javlja se i problem u sabiranju jer osoba ne zna da potpiše dva broja.) Teškoće u pisanju prate težinu aleksičkih simptoma, a manifestuju se izraženim teškoćama u konstrukciji slova tokom spontanog pisanja i pisanja po diktatu, kao i tečkoćama prevođenja štampanpog teksta u pisani oblik i obratno. Smetnje se često proširuju na pisanje drugih pisanih znakova. Konduktivna afazija (fluentna afazija – nastaje oštećenjem TP oblasti) - Nju karakteriše fluentan govor sa pojavom parafazija literalnog tipa (naročito pri ponavljanju govora i imenovanju). Razumevanje govora je najčešće očuvano.U PTO se nalazi leksikom-repertoar značenja koji koristimo. Do poremećaja dolazi usled oštećenog prenosa (otuda i naziv kondukcija-prenos) informacije iz PTO u Wernikeovu zonu, što otežava prepoznavanje i upotrebu određenih reči. Kaže se fluentna jer je govor fluentan, ova afazija se ne manifestuje oštećenjima u govornoj produkciji. Javljaju se parafazije (nepravilan govor) literaranog tipa, koje označavaju upotrebu reči koje su slične po zvučnosti ali ne odgovaraju značenju. Npr. bista i cista se mogu pogrešno upotrebiti u govoru, zbog sličnosti po zvučnosti. (Usled slabog obrazovanja kod mladih ljudi se često dešava da mešaju neke reči, jer ne razumeju njeno značenje. To onda nije prava parafrazija. Tako npr. često se meša značenje reči studiozno sa reči dubiozno, zbog sličnosti među njima. Pravo značenje reči studiozno podrazumeva neku produbljenost sagledavanja ili istraživanja nečega, a pravo značenje reči dubiozno se odnosi na, sumnjivo, mutno.) Pacijent izgleda nagluv, jer traži da mu se neke reči ponove. Pacijent može da ponovi reči koje imaju značenje, ali ne i one bez značenja. Može da ponovi smislen niz od tri reči, ali ne i besmislen. Parafrazija može biti i verbalna – Pod ovim parafrazijama se u užem preciznijem značenju podrazumeva ne razlikovnje reči sličnh po sadržaju. U jednom opštijem shvatanju ovi parafrazija one se odnose i na ne razlikovanje reči sličnih i po sadržaju i po zvučnosti. Ove parafrazije se ne vezuju za leziju ovog režnja. APRAKSIJE  Ideomotorna praksija - Predstavlja onaj sloj praksičke aktivnosti koji povezuje ideju pokreta sa samim izvršenjem pokreta, a odnos između parijetalnog režnja i i frontalnog omogućava da se poveže ta ideja o pokretu i realizacija pokreta. Počinje da se razvija u periodu sekundarnih cirkularnih reakcija. Vezana je za jednostavne pokrete usmerene na konvencionalnu simboliku- pokret na objekt (pokret tipa pa-pa, vojnički pozdrav, dug nos) i za jednostavne pokrete tranzicionog tipa - za pokrete koji se izvode na nalog (npr. dohvati, pomeri, privi). Ideomotorna apraksija - Predstavlja izraz otežanog izdvajanja i kombinovanja elementarnih pokreta koji čine složenu motoričku aktivnost. Kod poremećaja ideomotorne praksije oštećeni su tranzitivni pokreti (pokreti koji se izvode na nalog). Ove pokrete osoba može da izvede spontano ali ne i na nalog (neko će npr. uzeti čašu i popiti vodu iz nje spontano 20 ali ako mu se to kaže u vidu naloga, on u tom trenutku neće moći da poveže ideju sa realizacijom). Kod i.a. je otežano povezivanje pokreta u celinu u prostoru i/ili u vremenu. Obično su zahvaćeni fini distalni piokreti šake i prstiju, pa bolesnici pribegavaju angažovanju proksimalnih zglobova. Pokreti glave i trupa su obično pošteđeni. Pokreti su pogrešno izvedeni u prostoru - Ispoljava se spacijalna diskinezija - npr.kažemo ispitaniku da vojnički odpozdravi, on zna kako se to radi ali ne može prostorno da organizuje taj pokret. Pokret je u odnosu na tačku izvršenja u prostoru pogrešan, jer je akt.pojedinih miš.grupa je otežana. Npr. u izvođenju vojničkog pozdrava ruka je postavljena iza uha. Greške u prostornoj orjentaciji odgovaraju pokretima ruke koji nisu usmereni ka zamišljenom predmetu. Npr. kad sahteva da pantomimom pokaže upotrebu noža, osoba nož okreće ka sebi a ne prema zamišljenom hlebu. Teškoće org.pokreta u vremenu – Manifestuje se kašnjenjem u započinjanju pokreta, bespotrebnim pauzama u izvođenju aktivnosti, greškama u redosledu pokreta (posebno iz različitih zglobova), a to sve ostavlja utisak nespretnosti. Npr. prilikom upoterebe ključa pokreteu rotacije u zglobu ručja predhodi pokret ekstenzije u zglobu lakta, kod apraksičnih pacijenata je obrnuto. Greške se javljaju u svim vidovima ispitivanja i na verbalni nalog, u demonstracijama pantomimom ili pri upotrebi realnih predmeta. Ova apraksija se jasnije ispoljava pri izvođenju praksične akt. pantomimom, nego pri realnoj upotrebi predmet. Ljudi sa ideomotornom apraksijom su obično svesni grešaka u izvođenju aktivnosti, što znači da je shema pokreta očuvana. Kod i.a. jedan od važnih simptoma je i intoksikacija pokreta - od ispitanika tražimo da naizmenično izvede dve radnje jednu za drugom npr.vojnički pozdrav pa pozdrav pa pa. Ako je prvi pokret korektan, dr.je nepravilno izveden jer su ostaci prvog pokreta u drugom  Ideatorna praksija - U parijetalnom korteksu osim dela leksikoma- semantičkog nalaza, nalazi se i praksikom – shema pokreta ili akcije, i to je kinestetička reprezentacija. Složaj pokreta je ideatorna praksija. Ideatorna praksija predstavlja mogućnost da se niz pokreta poveže u jedinstvenu radnju (celinu). U svakoj iole složenoj aktivnosti postoje razni elementi koje je potrebno povezati u celinu da bi radnja imala smisao (npr. kod paljenja cigarete potrebno je izvršiti niz radnji od kojih svaka ima određenu ulogu i koje moraju da budu usaglašene da bi radnja imala smisao, jer nećemo prvo upaliti upaljač pa tek onda tražiti cigarete, već ćemo prvo naći cigarete, pa jednu izvaditi iz kutije i staviti je u usta pa tek onda palimo upaljačem). Sve ove radnje moraju da budu usaglašene u vremenskom redosledu i prostornom nivou u jednu organizovanu celinu – to je opšta shema pokreta i ona je ustvari poremećene kod ideatorne apraksije Svaki taj pokret je nezavisno očuvan i osoba može da npr. izvadi cigaretu iz kutije, ali je poremećen prostorni odnos i ispitanik će možda pokušati da stavi kutiju u usta umesto cigarete, pokret je i vremenski poremećen ili po nekom smislu. Ideatorna (ideaciona) apraksija - Nastaje usled gubitka motoričkih engrama ili nedostatka veze između tih engrama i semantičkog-značenjskog pamćenja (vezanog za karakteristike predmeta i način njihove upotrebe). Karakteriše se smetnjama opšte sheme pokreta.  U slučaju nedostatka motoričkog engrama prevashodno ispoljava amnestička parapraksija (nedostatak pokreta u složenoj serijskoj aktivnosti) - kada čovek ne može da se seti pokreta koji sledi usled nedostatka ideje o pokretu. Osnovni je problem teškoća u prisećanju osnovnih elemenata pokreta pa zato i nema celine. 21  U slučaju kada nedostaje veza između motoričkih engrama i semantičkog pamćenja javlja se semantička parapraksija (zamenjivanje jednog pokreta drugim), kod koje se problem ispoljava u koordinaciji aktivnosti sa više predmeta. U prvom slučaju (amnestička parapraksija) nedostaje ideja o pokretu – ne znam šta bi sa tim nečim a i ne znam kako se time rukuje i kako da mu pristupim. Npr. Pacijent može da zapali cigaretu, a da je pre toga nije stavio u usta. Dok bi u drugom slučaju (semantička parapraksija) znao kako da mu pristupim ali sam zaboravio čemu to služi. Npr. može se desiti da osoba stavi kutiju od cigarete u usta, umesto cigarete; da koristi daljinski umesto telefona; da se češlja četkicom za zube. Parapraksije mogu biti i posledica rasejanosti i umora. Razika između ideomotorne i ideatorne apraksije: Kod ideatorne apraksije, kada osobi pokažemo kako se neka radnja izvršava (kada mu damo ideju) ona to može da ponovi, dok kod ideomotorne apraksije gde postoji poremećaj veze između ideje i realizacije iako joj damo inicijalni model ona pokret neće moći da ponovi jer ideju ima, a ima i realiazciju, ali mu nedostaje veza. Kod ideatorne apraksije se radi o nedostatku ideje i pantomima ovde pomaže, dok kod ideomotorne ne pomaže. Osoba sa ideacionom apraksijom, neće moći da izvrši pokret spontano ni na verbalni nalog, dok će pacijent sa ideomotornom apraksijom moći da izvrši pokret spontano, ali ne i na verbalni nalog. Bilateralni parijetalni sindrom Kod bilateralnog sindroma, su lezijom zahvaćene obe hemisfere parijetalnog režnja. Kao posledica toga se javlja:  Autotopoagnozijom – Autotopoagnozija svih delova tela vezuje za lezije nedominantnu hemisferu, izuzev agnozije prstiju koja nastaje kao posledica lezije dominantne hemisfere. Autotopoagnozije je nemogućnost prepoznavanja sopstvenih delova tela i to na nivou: imenovanja delova tela (dodirnemo deo tela i pitamo ga šta smo mu dodirnuli) i na nivou pokazivanja imenovanih delova tela (pokažite svoju glavu, ruku, lakat). Znači, ni na jednom ni na drugom nivou nema prepoznavanja telesne semantike.  Simultanagnozijom- teškoćama percipiranja celine. Simultana gnozija je mogućnost viđenja više elemenata istovremeno i integracija tih elemenata u celinu. Zone PTO se ujedinjuju u obradi vizuelne informacije. Problem simultane gnozije se vidi kod zahteva da ispitanik istovremeno percipira više elemenata kod tzv. prepokrivenih slika koje su nacrtane jedna preko druge (npr. bokal, čekić.) a osoba treba da uvidi da je tu nacrtano više elemenata i da kaže šta sve na slici vidi, koliko elemenata. Isto tako, za interpretaciju složene slike je neophodna simultana gnozija koja vrlo neposredno utiče na kvalitet interpretacije sadržaja slike. Postoje takođe i baterije testova za procenu intelektualnog funkcionisanja, gde nije stvar u simultanoj percepciji i simultanoj gnoziji, ali je ona potrebna za razumevanje slike (npr. imamo drvo, gnezdo i gnezdo u kući – ispitanika pitamo šta je tu smešno i neobično). Osoba treba istovremeno da integriše ove slike (to je simultana gnozija), a intelektualna nadogradnja je zapravo da ove slike poveže sa 22 nešto izgovara, odnosno na redosled podraživanja inervacije pojedinih mišićnih grupa koje učestvuju u izgovaranju onoga što je spremila Wernickeova zona. Lezije ovih predela (dominantne hemisfere) - dovode do:  Auditivne agnozije za verbalne stimuluse, odn. Wernicke-ove senzorne afazije -To je afazija koja je fluentna, u kvantitativnom smislu, sa očuvanom, a ponekad i povišenom, produkcijom govora. Razumevanje govora nemoguće ili otežano, s tim što se u govoru tokom vremena, s obzirom da ne razumemo govor drugih ljudi, javlja i nerazumevanje svog govora kada nešto naglas izgovorimo i onda nemamo mogućnost spontane korekcije (nekada kada napravimo lapsus ili nešto nepravilno izgovorimo – ne bismo toga bili svesni da ne čujemo šta smo rekli). Znači, kad se ne čujemo, vremenom dolazi do (bez obzira što je motorička izvršivost očuvana) teškoća u govoru. Te teškoće su prevashodno parafazičkog karaktera (pogrešno izgovaranje određenih reči), naročito u uslovima žagora i buke. To se odražava i na aktivan govor, pojavom verbalnih parafazija (zamena jedne reči drugom koja je slična po značenju ili zvučnosti), neologizama, zaobilaznosti u govoru i paragramatizama. Parafazije mogu da budu različite (mogu da se upotrebljavaju reči slične po zvučnosti sa ili bez smisla i slične po značenju...), ali su to najčešće naprosto, ispuštanje, pomeranje i zamenjivanje glasova i slogova u reči. Neologizmi su reči bez značenja i u zadacima se dešava da se izgovore jedanput, dvaput zbog nemogućnosti kontrole, ali vremenom te reči postaju deo rečnika. Zbog nemogućnosti kontrole javljaju se i agramatizmi isto kao i parafazije i to su teškoće u gramatičkim konstrukcijama i čovek se, ne iz čista mira već posle izvesnog vremena, tako reći gađa padežima, ne uklapa vremena kako treba, prideve i sl. Karakteristično za ovaj tip afazije je da vremanom govor osiromašuje, izbacuju se najpre veznici, prilozi i predlozi, a zatim se javlja tzv. telegrafski govor (bez suvišnih reči, veznika, priloga i predloga – kao što se kuca telegraf). Ponekad se može javiti asocijativno-semantička agnozija za neverbalne sadržaje. Čitanje i pisanje su obično obeleženi istim karakteristikama, mada se bolji od razumevanja usmenog govora kod izolovanih lezija Wernickeove zone. Lezije parijeto-temporalnih oblasti nedominantne hemisfere - Adekvatne oblasti tercijarnih zona temporalnog režnja nedominantne hemisfere zadužene su za višu obradu neverbalnih auditivnih informacija (muzika, ritam, integracija različitih šumova, npr. zvuk kretanja voza – ne završava se jednim tonom već je to serija određenih zvukova koji označavaju celinu zvuka voza koji putuje – ne možemo na osnovu jednog zvuka zaključiti da je u pitanju voz već to kretanje ima svoju melodiju). Nemogućnost prepoznavanja te vrste sazvučja, kao muzike i različitih muzičkih obrazaca se naziva perceptivnom diskriminativnom agnozijom za neverbalne stimuluse jer nema mogućnosti da se prepoznaju, da se razlikuju šumovi, tonovi, ritam. Znači oštećen je muzički sluh, a to se manifestuje poremećajem ritmičkih odnosa zvukova, osoba ne razlikuje zvuk, šum, ton. Npr. Osoba cvrkut ptica prepoznaje kao zvižduk. Osobe su na zadacima ritma potpuno neuspešne jer ne mogu da razlikuju brzi i spori ritam, ne mogu da razlikuju broj otkucaja i intervale između njih.  Amuzijom (nemogućnošću prepoznavanja, razlikovanja, upamćivanja, izvođenja i doživljavanja melodije)  Drugi tip agnozije koji se javlja je senzorna disprozodija-paralingvistička agnozija. Akustička prozodija se odnosi na – intonaciju glasa, akcenat i pauze u govoru, glasnost, visinu glasa, tempo, melodiju govora. Pa se senzorna disprozodija manifestuje teškoćama razumevanja afektivne intonacije govora (auditivna afektivna agnozija)) i fonagnozijom (poremećajem razlikovanja i prepoznavanja glasova poznatih osoba). Senzorna disprozodija se zapravo odnosi na neverbalne kvalitete govora, jer govor nije samo smisao ili sadržaj (u užem verbalnom smislu jeste i daje značenje na nivou onoga što se verbalno, u logičkom smislu sastoji), međutim, na drugom nivou postoje prozodijski, emocionalni kvaliteti, semantički 25 kvaliteti govora koji uobličavaju značenje govornog sadržaja. Nije isto kada neko nešto kaže prijatnim tonom, nešto što je vrlo afirmativno npr. baš si pametan, ili nekim drugačijim tonom. Potpuno isti sadržaj na različit je način izgovoren i zapravo taj element neverbalnog govora biva oštećen, a za njega su zadužene tercijarne oblasti temporalnog režnja nedominantne hemisfere koji je oštećen na nivou prepoznavanja. Kod svih poremećaja autističnog spektra postoji ova teškoća nerazumevanja emocionalne intonacije govora (koja je vrlo bitan deo pragmatike govora) i onog nivoa koji se odnosi na neverbalni akcent načina, na ono što nije rečeno samim sadržajem već tom formom kojom je uobličeno (forma može da bude izražena visinom tona, modulacijom glasa, intonacijom glasa...). Kod ovih osoba ne dolazi do te vrste pojmova. Postoje teorije o povezanosti sindroma nastalih usled lezije desne hemisfere i autizma Medijalni deo temporalnog režnja sačinjavaju limbički i paralimbički korteks, koji pripadaju filogenetski starijim strukturama mozga, a učestvuju u pamćenju, nagonskim, emocionalnim i olfaktivnim funkcijama. 9. FUNKCIONALNA ORGANIZACIJA I DISFUNKCIJE CNS - LIMBIČKI SISTEM Limbički sistem - svojim strukturama gradi medijalni obod (limbus), koji zauzima medijalne i bazolateralne oblasti hemisfera (frontalnog i temporalnog režnja, s tim što se veći deo nalazi u temporalnom pa se zato limbički sistem bas sada spominje). Predstavlja deo centralnog nervnog sistema koji je odgovoran za vegetativne i seksualne funkcije, emocije, motivaciju i procese pamćenja. (Filogenetski stariji deo mozga, zadužen za niz aktivnosti koje su osnov čovekovog funkcionisanja, smatra se odgovornim za nagonski život (seksualne funkcije, motivacija, emocije), za procese pamćenja (naročito delovi talamusa, deo hipokampusa, entorinalna područja). U najvažnije delove limbičkog sistema spadaju najveći deo hipotalamusa (koji je glavni izlazni put limbičkog sistema), limbička kora, septalni predeo i subkortikalna limbička jedra, kao i delovi moždanog stabla. Najznačajnije neuronske veze ovih predela ostvaruju se kroz aktivnost Papez- ovog kruga, forniksa i veza sa neokorteksom. Papezov krug – je krug neuronskih veza, povezuje različite delove limbičkog, paralimbičkog sistema i više delove korteksa. Omogućava koordiniranu aktivnost i brz prenos informacija. Omogućava integraciju onoga što doživljavamo i osećamo. Prsten limbičkog korteksa sačinjavaju sledeće strukture:nucleus accunbeus; septalna jedra; olfaktivni trakt; orbitofrontalno područje;amigdala piriformno područje; entorinalno područje; mamilarno telo; hipokampus; forniks; talamus; corpus callosum. Slika 3 Strukture limbičkog sistema 26 U principu veze između njih po sistemima i ostalih delova mozga su većinom posredne, osim sa prefrontalnim korteksom koji je zapravo jedini deo mozga koji je neposredno povezan sa limbičkim sistemom i smatra se da je to veoma značajno u funkcionalnom smislu, zato što se na taj način taj nagonski, energetski element (koji je zadužen za limbički sistem) filtrira, kanališe, kontroliše i usmerava u skladu sa svesnim namerama (jedini izuzetak je visokostresna situacija kada aktivnost limbičkog sistema koja se odnosi na samoodržanje dolazi do izražaja, pa se dešava da u takvim situacijama ljudi u težnji da sebe spasu ne razmišljaju o drugima i tako reći gaze jedni preko drugih). Kod lezija koje dovode do delimičnog ili potpunog prekida kontakta između limbičkog sistema i ostalih delova mozga (možemo ih videti kod obdukcija mozga i nakon eksperimentalnih lezija na višim primatima) dolazi do poremećaja nagonske sfere, poremećaja u vidu gubitka npr. apetita ili seksualnog nagona do, kada su u pitanju lezije amigdale, poremećaja u nagonskom reagovanju – povezali smo to sa autizmom zato što se kod ekperimentalnih majmuna nakon lezije amigdale promenilo reagovanje na pogled, a osobe sa autizmom takođe izbegavaju kontakt očima. Kod viših vrsta ta komunikacija očima je kontrolisana od strane korteksa, dok se kod nižih vrsta taj kontakt očima doživljava kao ugrožavajuća reakcija (npr. majmun koji je vođa određenog čopora majmuna, a zna da neki od majmuna pretenduje da dođe na njegovo mesto, on će tog majmuna gledati u oči- majmunski pogled.... i onaj majmun koji je manje hrabar spustiće glavu i prekinuti kontakt očima). Ako hoćemo nekoga da izazovemo moramo da ga gledamo u oči i da budemo spremni da se branimo. U svakom slučaju kontakt očima (pogled) se doživljava kao izazov. I smatra se da osim kontrole viših centara ovde dolazi do oslobađanja funkcije tih katalističkih, vrlo starih funkcija amigdale i do kompleksa poremećaja tih vrlo starih reakcija u slučaju lezije. Učešće limbičkog sistema u procesima učenja i memorije naročito se vezuje za aktivnost hipokampusa.(Hipokampus je taj, kada se probudi orijentacioni refleks, koji poredi prispelu draž sa već postojećim sistemom draži i ako je ta draž poznata nema potrebe da dalje obraćamo pažnju na nju, a ako je nepoznata onda na nju usmeravamo pažnju. Hipokampus je taj koji zapravo selektuje draži za voljnu pažnju i na taj način direktno utiče na procese memorije, on omogućava transformisanje kratkoročne memorije u dugoročnu), koji se smatra glavnim integrativnim 27 angažuje hipokampus i delove temporalnog korteksa; iz temporalnog korteksa informacije stižu u amigdaloidni kompleks, bazalne ganglije, talamus i, posebno, asocijativna polja korteksa. Znači informacije se skladište u različitim delovima mozga u zavisnosti od tipa informacije. Moguće objašnjenje za mehanizam dugotrajne memorije je tzv. heterosinaptička facilitacija (aktivnost jedne sinapse pojačava aktivnost druge sinapse na istom neuronu), kao i trajne promene moždanog parenhima. Proces dugotrajne memorije deli se na:  Skorašnje – nekoliko minuta  Davnašnje pamćenje - sveukupan repertoar iskustva tokom života Kod demencija (Alchajmerova demencija), zanimljivo je da se prvo gube oni najsvežiji tragovi, da npr. neko ne zna šta je juče jeo ali zato zna šta je bilo pre npr. 45 godina. Dešava se da ovi ljudi, kako vreme odmiče, prestanu da prepoznaju bliže srodnike, ali se zato sećaju nekih ranijih dana i nekih ljudi koji već dugo nisu živi i nekih događaja koji su odavno izbledeli.Inače je to princip u deevoluciji tj. propadanju opštih kognitivnih funkcija. Funkcije propadaju odrnutim redom od onog kojim su se razvile. Ide se od vrha na niže. Prvo propada pamćenje za neke apstraktne pojmove, pa pamćenje za konkretne pojmove i na kraju se pojam totalno izgubi. Prvo propadaju najsloženiji vidovi motoričkih aktivnosti, pa oni manje složeni, sve do situacije da čovek više ne zna ni kako treba da npr. sedi i potpuno je usmeren na brigu i pažnju drugih ljudi. U kvalitativnom smislu (prema vrsti mnestičkog materijala) se može podeliti na:  Deklarativno (eksplicitno - pamćenje činjenica, informacija, događaja). Deklarativno pamćenje je pamćenje informacija koje smo naučili i koje možemo da reprodukujemo. Ono može da bude: - Epizodičko- često se za njega kaže pamćenje za događaje, obuhvata podatke čije su osnovne koordinate prostorni i vremenski kontekst njihovog usvajanja (kada i gde) - Semantičko – vezano je za naša znanja, naziva se još i pamćenje za činjenice (npr.Gde je Pariz?)  Proceduralno-nedeklarativno (implicitno - pamćenje dostupno kroz izvođenje motoričkih veština ili kognitivnih operacija). Proceduralno pamćenje je pamćenje koje se ne može verbalizovati, ali se može na neki neverbalan način senzacijom prikazati. To je pamćenje procedure, načina na koji se nešto radi, npr. način na koji se rešavaju jednačine sa dve nepoznate ili način na koji se pristupa određenoj vrsti rešavanja zadataka, način na koji se vozi biciklo, način na koji funkcionišu kućni uređaji.. Svako od nas ima manje ili više specifičan način na koji npr, piše beleške, to je neka procedura koji spontano pamtimo i koju uvek primenjujemo u sličnim situacijama. Mogli bismo mi taj proces da verbalizujemo, nije on toliko nedostupan svesti, i da ga razjasnimo, ali prosto nema potrebe za tim, za tom vrstom deklarativnog uobličavanja i nema potrebe za njegovim spontanim produkovanjem u vidu nekih informacija, podataka, činjenica. Implicitna znanja se stiču kroz veći broj pokušaja učenja, čvrsto su vezana za situaciju u kojoj su stečena. Za motorički aspekt ovog pamćenja zadužen je P režanj, a za visokoautomatizovane pokrete F režanj (premotorno i suplemotorno područje). Deficiti memorije- Do poremećaja dugoročne memorije dolazi usled teškoće u skladištenju informacija ili u prizivanju već uskladištenih informacija. Pa tako razlikujemo: 30  poremećaje upamćivanja - anterogradne amnezije- nesposobnost skladištenja inf.u dugoročni memoriju.  poremećaje prisećanja – prizivanja - retrogradne amnezije. Kod retrogradne ne možemo da se setimo onoga što je bilo ranije, od trenutka lezije ka ranije, to je nemogućnost prizivanja memorijskog skladišta, dok anterogradna amnezija predstavlja nemogućnost da se izvrši prelaz informatičkog materijala iz kratkoročne memorije u dugoročnu, tj. nemogućnost da se oupšte dođe do tzv. memorijskog skladišta.  Lezije temporalnog režnja, hipokampusa i dorzomedijalnog jedra talamusa dominantene hemisfere daju poremećaj upamćivanja verbalnog mnestičkog materijala (reči, paragrafa, rečenica). Lezije nedominantne hemisfere oštećuju neverbalnu memoriju (spacijalnu memoriju, neverbalnu auditivnu memoriju, upamćivanje nonsens oblika, novih lica, ritma ili bilo kog neverbalnog mnestičkog materijala).  Lezije dorzomedijalnog jedra talamusa (koji daje projekcije za orbito-frontalni i temporalni korteks, mamilarnih tela (koje se projektuju u prednja jedra talamusa i cingularni girus), forniksa i entorinalnog korteksa takođe uzrokuju poremećaje memorije. Jednostrane lezije vezane za delove limbičkih struktura temporalnog režnja odgovornih za pamćenje, ne daju značajniju simptomatologiju, već eventualno neke blage oblike tzv. dismnezija - teškoća pamćenja, dok obostrane lezije različitog porekla (nekih procesa koji su manje ili više vezani za procese propadanja nervnih ćelija tokom procesa starenja i tokom raznoraznih demijelinizacionih procesa neurocita) dovode do propadanja opšte funkcije aktivnosti, tj. pamćenja samog postupka. Kod dobrog procenta demencija to propadanje predstavlja prvi signal koji se ispolji, a zatim se javljaju i drugi. Obostrane lezije znači mogu da dovedu, prevashodno u zavisnosti od tipa lezije i režnja koji je više zahvaćen do različitih simptoma. Kod obostarnih lezija nisu podjednako zahvaćene obe hemisfere, a u slučaju da su podjednako zahvaćene biće oštećeno i verbalno i neverbalno pamćenje. Ako je više zahvaćena dominantna hemisfera više će biti oštećeno verbalno pamćenje, a ako je više zahvaćena desna hemisfera više će biti oštećeni neverbalni aspekti pamćenja (ovo se odnosi na dešnjake!!!). 13. FUNKCIONALNA ORGANIZACIJA I DISFUNKCIJE CNS – OKCIPITALNI REŽANJ Okcipitalni režanj zadužen je za prijem,obradu i čuvanje vizuelnih informacija. Organizacija, hijerarhijska podela polja izvršena je kao i kod ostalih režnjeva, na primarna, sekundarna i tercijarna polja. Primarno optičko polje - (area striata, area 17)- u primarnim poljima nalaze neuroni vrlo visoke modalne specifičnosti i koji primaju samo određeni aspekt vizuelne draži i to su polja u kojima se informacije ne mogu integrisati u celinu koja bi bila dovoljna za prepoznavanje, nego je to nivo prijema, odnosno nivo senzacije, čovek je svestan toga da se nešto dešava, ali još uvek ne 31 može da prepozna šta je to, već je svestan samo senzacije. Ova primarna područja nalaze se u fisuri kalkarini, u arei striati i ono što je važno reći je da su retinotopski organizovana. Znači da zapravo organizacija neurona i prijema informacija na tom nivou prati organizaciju receptora na retini. Čoveka poseduje tzv. "ocular dominance stripes" (promena u tkivu koja ukazuje na dominaciju), pruge koje odgovaraju dominaciji jednog oka; ovo područje prima vlakna radiatio optica. OPTIČKI PUT Optički put je prevashodno vezan za vizuelne funkcije (prijem i obradu). Org. vlakana u primarnim optičkim poljima je retinotopska- prezentacija receptora na retini i prijemnika u primarnoj zoni se u potpunosi podudara. Vidni put ima tri dela: Čepići i štapići predstavljaju receptore koji se nalaze u dubini retine. Štapići su koncentrisani na periferuji retine , a čepići u središnjem delu retine koji je oznašen kao tačka najjasnijeg vida. Čepići i štapići se konverguju prema bipolarnim ćelijama, a one prema gangliskim vlaknima optičkog živca. Ova vlakna se skupljaju u predelu zenice,tu se mijelinizuju i formiraju nervus opticus (Ova vlakna nisu mijelinizovana do zenice da bi se očuvala transparentnost). Vlakna n.opticusa kada napuste očnu jabučicu, na bazi mozga dolazi do ukrštanja ovih puteva u predelu optičke hijazme, odakle se put nastavlja kao tractus opticus. On se dalje pruža do corpus geniculatum laterale, neuroni ovog dela šalju svoje aksone putem koji se označava kao radiacio optici, sve do primarnog optičkog režnja. Objašnjenje prenosa informacije do primarnog optičkog režnja: Znači kada se svetlosni zraci odbiju od sočivo oni se prelamaju tako što: vlakna koj nose informacije iz temporalnog dela (spoljašnjeg) vidnog polja padaju na nazalni deo retine, a vlakna koja nose inf. iz nazalnog dela (unutrašnjeg) vidnog polja padaju na temporalnu stranu retine. Tako organizovana vlakna ( nazalna i temporalna ) jednog i drugog oka idu nervusom opticusom do hijazme optici. I tu se samo nazalna vlakna ukrštaju dok se temporalna ne ukrštaju.Dakle, nazalna vlakna koja nose informaciju iz temporalnog dela vidnog polja se ukrštaju u potpunosti, dok temporalna vlakna koja nose informaciju iz nazalnog dela se ne ukrštaju već idu istom stranom. Od hijazme optica,tj. ovako nastale organizacije završava se n.opticus,a sada se ta formacija koja se sastoji od vlakana koje nose informacije iz jednog i iz drugog oka naziva traktusom opticusom. Tako formiran traktus opticus od hijazme optici se pruža do korpusa genikulatuma laterale,s tim što dolazi do prekopčavanja vlakana i nešto ispred korpusa genikulatuma laterale tako što se odvaja jedan deo vlakana koji ide naniže u moždano stablo, odnosno u Westval – Edingerovo jedro i koje učestvuje u refleksu zenice na svetlost (Vlakna koja učestvuju u reakcije zenice na svetlost,izdvajaju se neposredno pre corpusa genikulatuma laterale.Sve lezije optičkog puta i primarnih polja koja nastaju posle corpusa genikulatuma laterale,u tim zonama će dovesti do različitih tipova oštećenja vida,ali će reakcija zenice na svetlost biti očuvana, jer su se vlakna još ranije izdvojila i otišla naniže ka Westval – Edingerovim jedrima.). U korpus genikulatum laterale dolazi do ukrštanja vlakana neurona III reda, koji ne formiraju jasan sklop već se lepezasto šire, kroz belu masu se prostiru i završavaju u primarnim poljima (fisuri kalkarini) i to je treći deo puta tzv. radiacio optica, (dakle n.opticus, hijazma optici, traktus opticus i radiacio optica). Logično je onda, ukoliko jedna hemisfera dobija istostrana temporalna vlakna i nazalna vlakna drugoga oka koji su zaduženi za obradu informacija temporalnog dela vidnog polja kontralateralnog oka, logično je da kod jednostranih primarnih lezija dođe do ispada polovine vidnog polja i jednog i drugog oka. Znači jednostrane lezije ovih predela dovode do homonimnih hemianopsija, a bilateralne do tranzitornog ili definitivnog kortikalnog slepila, sa očuvanim refleksom zenice na svetlost. 32  Prozopagnozija (prozopon-lice) je poteškoća i nemogućnost prepoznavanja i razlikovanja lica. Za prepoznavanje lica su zadužene obe hemisfere, ali one u tom smislu ne vrše istu ulogu. Dominantna hemisfera je zadužena (s obzirom da je analitička po prirodi) za prepoznavanje nečijih crta lica, odnosno pojedinačnih delova lica (nos, usta, oči). Ali da bi se specifičan oblik očiju, nosa, brade, usana, različitih delova lica spojio u jednu celinu koja predstavlja individualno prepoznatljivo lice neophodno je u prostornom smislu integrisati i organizovati sve te delove, a ne posmatrati ih izolovano, što je zaduženje nedominantne hemisfere. Nedominantna hemisfera je sintetička po prirodi, tako da ona sintetiše sve ove pojedinačne elemente lica u jednu celinu i uz udeo iskustva mi prepoznajemo nečije lice. Ljudi kod kojih se jave različite disfunkcije ili lezije nedominantne hemisfere (prozopagnozija i prozodisgnozija), imaju teškoće prepoznavanja lica na fotografijama, izdvajanje lica na fotografijama - razlikovanje poznatih i nepoznatih lica. U težim slučajevima pacijenti neprepoznaju lica poznatih osoba ili u najgorem slučaju neprepoznaju sopstvenog lica u ogledalu. Tercijarno optičko područje okcipitalnog korteksa Deo je funkcionalno objedinjene tromeđe temporalnog, parijetalnog i okcipitalnog režnja, koja omogućava multimodalnu i supramodalnu integraciju informacija (multimodalon-integracija informacija iz različitih čulnih modaliteta, a supramodalno-doživljaj nije prost zbir čulnih utisaka jer se sada povezuje sa ličnim iskustvom). Ova oblast je zadužena i za i najsloženije gnostičke funkcije mozga. (čitanje, pisanje, računanje, različiti nivoi razumevanja doživljaja prostora, vremena, vlastitog tela u prostoru). Teško je izdvojiti šta tu tačno spada u f-je parijetalne zone, a šta u f-je okcipitalne zone, jer j mozak integracioni sistem. Leziji ovih predela dovode do: poremećaja vizuoperceptivnih, vizuospacijalnih i vizuokonstruktivnih sposobnosti i pridruženih poteškoća organizacije u prostoru, kako u svakodnevnom manipulativnom prostoru, prostoru praksije, konstruktivnom prostoru. Primarna polja drugog funkcionalnog bloka postaju u funkcionalnom smislu operativna 12 meseci nakon začeća, sekundarna polja oko pete, a tercijerna između pete i osme godine života. Treba napomenuti da, sa stanovišta neuropsihološke teorije, funkcije ovog bloka pripadaju sistemu receptivnih funkcija, koju čine dva subsistema: senzacije (prijem draži različitih čulnih modaliteta) i percepcija (koja podrazumeva mehanizme selektivne pažnje, diskriminacije, integracije, osetljivosti i orijentacije). 5. FUNKCIONALNA ORGANIZACIJA I DISFUNKCIJE CNS -BLOK PROGRAMIRANJA, REGULISANJA I KONTROLE SLOŽENIH OBLIKA AKTIVNOSTI Treći funk. blok je blok programiranja, izvršavanja i kontrole aktivnosti,usmeren je na kontrolu i organizaciju svih oblika svesne aktivnosti. Pripada sistemu ekspresivnih f-ja,čija je uloga organizacija svesne mentalne aktivnosti. Redosled aktivacije je obrnut od redosleda aktivacije drugog funk.bloka: prvo se u tercijalnim oblastima formira globalni plan aktivnosti, u sekundarnim zonama se taj plan sada razgrađuje na etape, a u primarnim zonama te etape se razgrađuju na elemente. 35 6. FUNKCIONALNA ORGANIZACIJA I DISFUNKCIJE CNS – FRONTALNI REŽANJ Funkcije frontalnog režnja obezbeđuju opštu regulaciju ponašanja, izraženog kroz raznorodne oblike mentalne aktivnosti - voljnu pažnju, motoriku, mnestičke, afektivne i intelektualne procese. Lurija navodi četiri etape mentalnog procesa koje se prevashodno mogu smatrati funkcijom frontalnog režnja: analiza uslova zadatka, izbor metoda rešavanja, rešavanje zadatka i poređenje rezultata sa polaznim uslovima. Slika 3 – Funkcionalne oblasti frontalnog režnja Funkcionalne oblasti FR:  Prefrontalna-prerolandička oblast  Premotorna  Motorna Primarna polja ovog funkcionalnog bloka postaju u funkcionalnom smislu operativna 12 meseci nakon začeća, sekundarna oko pete godine, a tercijerna nakon desete godine života. Motorno područje - (primarno motoričko polje - area 4) Primarno motorno područje se nalazi neposredno pre Rolandove brazde. Karakteriše se somatotopskom organizacijom, odnosno u motornom humunkulusu su reprezentovani svi delovi tela ,ali ne simetrično realnom telu, već kortikalna reprezentacija nekog dela tela zavisi od finoće,preciznosti,suptilnosti pokreta koji se tim 36 delom tela vrši.U primarnim poljima se razrađuju etape iz sekundarnih polja na elemente ili sekvence, tako da svaki pokret ima određen raspored akt.u vremenu i smer akt. u prostoru. U njemu započinju elementarni pokreti, čija kombinacija vodi složenijim oblicima aktivnosti. Aferentna vlakna dobija iz talamusa i drugih delova korteksa. Iz primarnog polja polazi najveći broj motornih vlakana i veliki broj vlakana piramidnog puta i piramidnog sistema (Piramidni put obuhvata kortiko spinalni put, koji ide od primarnih motornih polja do prednjih rogova kičmene moždine. Piramidni sistem pored kortiko-spinalnog puta obuhvata i kortiko-nuklearni put- koji ide od primarnih motornih polja do motornih jedara kranijalnih živaca. Vlakna koja ne polaze iz primarnog motornog korteksa, a čine piramidni put polaze iz suplementarne motoričke kore, premotornih regija, gyr. postcentralis-a i drugih delova kore). Ova eferentna vlakna nose nalog za izvršenje pokreta i ona se protežu do prednjih rogova KM ili se protežu do motornih jedara kranijalnih nerava. Odatle se inf. prenosi preko perifernih nerava do efektora odnosno mišića. Lezije primarnog motornog područja:  Destruktivne lezije - kod kojih dolazi do oštećenja tkiva, imaju za posledicu pareze (delimična oduzetost i po obimu i po snazi) ili paralize (potpuna oduzetost) i to kontralateralne strane, tačno onog dela homunkulusa koji je lediran. Kada su u pitanju opsežnije lezije dolazi do hemiplegije-oduzetost kontralateralne polovine tela. Kod obostrane lezije, kada su zahvaćena oba primarna m.polja manifestuje se kvadriplegija-oduzetost celog tela.  Iritativne lezije – (kompresioni fenomen)- Posledica su kompresije ili pritiska koji vrši neko telo u intrakranijumskom prostoru, bilo da je to tumor, hematom, višak intrakranijumske tečnosti. To telo vrši pritisak na okolno tkivo, koje sada reaguje patološkim pojačanjem funkcije. Pa to nekontrolisano okidanje akcionog potencijala se manifestuje kroz epileptične motorne napade Jacksonovog tipa i to na kontralateralnoj str.odgovarjućeg dela tela (koji deo tela će biti zahvaćen zavisi od toga koji je deo primarnog m.korteksa lediran). Kod opsežnijih lezija i čitava kontralateralna polovina tela može da bude zahvaćena. U slučaju opsežnijih lezija i veće vulnerabilnosti mozga fokalni napad se može generalizovati. Sekundarna motorna polja Premotorno, suplementarno motorno područje, frontalno očno područje pripada sekundarnim zonama. U sekundarne zone iz tercijalnih stiže globalni plan akcije, koji se u sekundarnim zonama razrađuje na etape. Tako da se u premotornom i suplementornom području org. melokinetička praksija. Sekundarne zone svake hemisfere imaju org.ulogu na nivou melokinetičke praksije ali suprotne strane. Premotorno područje - (area 6) smešteno je rostralno od primarnog motoričkog polja. Većinom bilateralnim projekcijama povezano je sa drugim područjima kore i subkortikalnim strukturama. Uključeno je u integraciju elemenata motoričkih sekvenci u svrsishodan pokret (melokinetičke praksične aktivnosti), vizuomotornu integraciju i motorno učenje. Lezije ovih predela - mogu rezultovati:  Melokinetičkom apraksijom kontralateralne strane tela (jer je uloga premotorno područje prevashodno vezana za organizaciju elementarnih pokreta, odnosno pokreta koji pripadaju melokinetičkim praksičkim aktivnostima). Melokinetička praksija nastaje iz iskustva primarnih cirkularnih reakcija. U probama za procenu ove praksije se procenjuju: spretnost i veština izvođenja alternativnih pokreta (npr. pronacija i supinacija dlana) i elastičnost držanja tela pri hodu (npr. detetu damo nalog da hoda kao vojnik). Kod melokinetičke apraksije dolazi do bubitka melokinetičnosti pokreta, odnosno osoba pokrete izvodi usporeno, neprecizno, pokreti su i u prostorno-vremenskom pogledu dekomponovani. Ovi pacijenti dosta liče na pacijente sa parkinsonizmom, ali za razliku od njih kod ovih pacijenata organizacija pojedinačnih sekvenci 37 Edingerovo jedro koji u svom odgovoru, refleksno dovodi do smenjivanja i korekcije zenice u odnosu na udaljenost ili potrebu za fokusiranjem nekog objekta. Broca-ino područje - (area 44) Treća frontalna vijuga dominantne hemisfere. Broka zona je u funkcionalnom smislu sekundarno područje PF korteksa, ona radi isti posao kao i suplemotorno i premotorno područje. Broka zona je zadužena za programiranje i kontrolu aktivnosti muskulature kojom se realizuje govorni čin-znači zadužen je za formiranje motoričkog plana govornog iskaza. Za sadržajni aspekt je zadužena Wernikeova zona koja je sa Broka zonom povezana preko vlakana fasciculus arcuatus-a. Broka zona je operativni izvršni deo koji verbalnu zamisao pretvara u govornu produkciju. U neposrednoj blizini ovog područja je zona koju neki autori nazivaju Exner- ovim centrom, čija se funkcija vezuje za motoričke aspekte pisanja. Lezije ovih predela dovode do pojave:  Lezije ovog područja dominantne hemisfere:  Dovode do Broca-ine motoričke afazije - Nefluentna afazija, jer nema govorne produkcije ili je ona otežana. Bolesnik razume govor, ali nije u stanju da ga produkuje, zbog čega je veoma napet jer je svestan greške koju pravi. Rečenice su obično kratke, nedovršene sa jednom do dve reči. Prisutan je agramatizam- u smislu da izostaju funkcionalne reči i gramatički nastavci, dok je upotreba imenica relativno očuvana. Način izražavanja ovih pacijenata podseća na telegrafski govor .Kod lezija L hemisfere koje su nastale kao posledica moždanih udara, može da se desi da se simptomi povuku sa povlačenjem otoka. (naravno, ovo se odnosi samo na zone koje nisu bile oštećene, već su im funk.samo bile smanjene ili su te zone trenutno bile bez funkcije). Govor se može vratiti do određene mere. Najpre se vraćaju visokoautomatizovane govorne aktivnosti, kao što su psovke, uzrečice. U zavisnosti od opsega lezije vraćaju se i dr. funkcije. U kombinaciji sa motornom afazijom se obično javlja i motorna agrafija.  Motorička agrafija - U kombinaciji sa motornom afazijom se obično javlja i motorna agrafija, jer Broka zona okružena zonom (Exnerovim-centrom), koja je odgovorna za motoričku komponentu, za motorički sistem, za pisanje, za sve one elemente, tako rečeno elementarnih motornih pokreta koji spadaju u kontekst melokinetičke praksije u činu pisanja.(PTO tromeđa nedominantne hemisfere je zadužena za prostornu orjentaciju u činu pisanja.). Neki smatraju da je to poseban centar, a neki da je to samo zona odgovorna za pisanje. Tako da se pored motorne afazije javlja i motorna agrafija. Pored toga što osoba ne može da govori, kod agrafije nema oduzetosti ali osoba ne može da piše. To je zbog nesposobnosti aktivacije ćelija koje daju signale da se pisanje izvrši. Agrafija se ispoljava u obliku krupnih nespretno napisanih slova, sa čestim izostavljanjem i zamenom pojedinih slova i agramatizmom, odnosno pisanje je u obliku telegrama. Kod čitanja, osoba može da pročita šta piše ali to ne može da verbalno izrazi. Komunikacija sa okolinom je svedena na neverbalnu komunikaciju. Frontalna akalkulija – Nastaje oštećenjem centralnog egzekutivnog sistema. Ovo nije prosta akalkulija, potrebno je planiranje i organizacija aktivnosti da bi se zadatak rešio. Elementi se moraju povezati da bi se došlo do rešenja. To su npr. zadaci tipa kada iz jedne tačke treba ići u više pravaca; ili zad. tipa Ana ima 5 jabuka, Žika 3 više, a Pera kao njih dvoje zajedno. Koliko jabuka ima Pera?  Lezije ovog područja nedominantne hemisfere: Smatra se da su zone koje odgovaraju Brokinom centru u nedominantnoj hemisferi odgovorne za kontrolu govora, vremensku kontrolu, i kontrolu brzine govora u vremenosti ritma , takođe je vezan za neke emocionalne komponente govora , uklopljenosti govora u situaciju i kontrole 40 govora. Usled lezija ispoljavaju se teškoće u vremenskoj organizaciji govora i teškoće emocionalne org.govornog čina u skladu sa kontekstom.  Tangencijalnost u govoru, okolišanje u govoru, kruženje oko teme (za to se laički kaže Ko kiša oko Kragujevca). Tangenta matematički gledano u jednoj tački dodiruje kružnicu, tako i kod tangencionalnosti u govoru pacijent počne da priča o nečemu, pa se prebaci na nešto dr.ali se opet u jednom trenutku vrati na prvobitnu temu.  Problemi vremenske org.se ispoljavaju kroz dezinhibicije u govoru i logoreu. Zbog nedostatka inhibicije, osoba nema odnos prema vremenu koje protekne. Njegova priča nema početak ni kraj, nema kontrolu nad onim što je rekao, šta treba da kaže i koliko mu vremena za to treba.(profesorka npr.zahvaljujući inhibiciji zna da je se na nekoj temi više zadržala i da treba da skrati priču, da bi pomenula i neke dr.važne stvari). Često govor postane logoreičan-govor teče kao bujica, zbog čega se suština onog što osoba želi da kaže izgubi u toj bujici. Ovakvi pacijenti često podsećaju na manične bolesnike. Slika - Kortikalna organizacija govora 7. FUNKCIONALNA ORGANIZACIJA I DISFUNKCIJE CNS – PREFONTRALNI KORTEKS Izraz «prefrontalni korteks» se koristi za prednje delove frontalnog režnja (tzv. frontalni granularni korteks), koji obiluju, većinom recipročnim, vezama sa ostalim delovima mozga. Prefrontalno područje je povezano sa sekundarnim senzornim poljima svih čulnih modaliteta, indirektnim i direktnim vezama sa strukturama limbičkog sistema (to je jedina neokortikalna oblast koja je u 41 neposrednoj vezi sa hipotalamusom), mediodorzalnim jedrom talamusa, bazalnim ganglijama i moždanim stablom. Strukture prefrontalnog područja frontalnog režnja imaju veoma važnu ulogu u organizaciji mentalnih sposobnosti, kako bazičnih kognitivnih funkcija, tako i egzekutivnih (izvršnih), koje su u kognitivnoj hijerarhiji nadređene ostalima. PF korteks je sveukupan repertoar svesnog, usmerenog, intelektualnog, promišljenog ponašanja (to pre svega zavisi od dorzolateralne oblasti ovog režnja). Prefrontalno područje se može podeliti na tri funkcionalno različita dela (koja funk.kao jedinstvena celina):  dorzolateralni,  mediobazalni  orbitofrontalni. Dorzolateralna oblast  Odgovorna je za više kognitivne procese, koji uključuju apstrahovanje značenja iz iskustva, koherentnu organizaciju mentalnih sadržaja (mentalni sadržaj je sadržilac neke mentalne sposobnosti), stvaranje i izmenu "mentalnog seta". Mentalni set je kompletan repertoar mentalnih sposobnosti (pažnje, pamćenja, mišljenja, povezivanje informacija, supramodalna i multimodalna organizacija informacija). Organizacija mentalnog seta podrazumeva da su sve sposobnosti usmerene ka određenom cilju. Organizovano stanje svesti je org. sposobnosti u kontekstu rešavanja zadataka.. Kognitivna fleksibilnost i uopšte fleksibilnost od nivoa pokreta, od nivoa složenih kognitivnih aktivnosti se takođe vezuju za dorzolateralne oblasti , mogućnost da se sa jedne vrste aktivnosti/zadatka pređe na drugu, od nekih jednostavnih se polazi (udaranje rukom o sto; da na crveno stegne ispitivaču ruku,a na zeleno da ne radi ništa i obrnuto). Promena mentalnog seta podrazumeva da se sveukupan repertoar sposobnosti prilagođava novoj situaciji. Kod osoba koje imaju teškoće organizacije mentalnog seta, teškoće fleksibilnosti, čak i na ovako jednostavne zadatke javitiće se problemi. Naravno da će se problemi javiti i na nivou viših kognitivnih procesa,npr. u zadacima klasifikacije, kada treba da se promeni kriterijum, on zapravo ponavlja isti obrazac ili isti kriterijum, veoma često sa svešću da ga ponavlja. IQ je integracija funkcionalno različitih delova mozga. Ova oblast koordiniše elemente kako bi IQ bila upotrebljiva u životu.  Fleksibilnost mišljenja i pažnje (posebno deljenja, fokusiranja i i inhibicije konfliktnih odgovora). Ono što je preduslov svakog svesnog mentalnog procesa je pažnja, upravo dorzolateralna oblast je povezana recipročnim vezama sa RF (kortikofugalnim vlaknima) i kontroliše aktivnost specifičnog retikularnog aktivirajućeg sistema koji je zadužen za pažnju. Takođe, kontroliše i f-nje nespecifičnog retikularnog aktivirajućeg sistema, tako da se kod lezija ovih predela može javiti odsustvo kontrole, poremećaji opštih stanja budnosti i aktivnosti (poremećaji tipa somnolencija, sopor do kome), dok kod odsustva kontrole vlakana specifičnog retikularnog aktivirajućeg sistema može da dovede do različitih oblika poremećaja pažnje. S obzirom da je dorzolateralna oblast odgovorna takođe, ne samo za usmeravanje i održavanje pažnje , već i za finije obrasce pažnje, mogućnost da se pažnja deli, mogućnost da se pažnja pomeri sa jednog stimulusa na drugi, usled lezije javljaju se teškoće i u ciljanom usmeravanju pažnje na određeni stimulus, kao i u "pomeranju" pažnje sa jednog sadržaja na drugi- perseveracija (što je često problem kod dece sa autizmom). Mogućnost održavanja pažnje i otpornost na distraktore je takođe jedna od f-ja dorzolateralne oblasti. Zbog nefleksibilnosti voljne pažnje smanjuje se kontrola uticaja nebitnih stimulusa što dovodi do distraktibilnosti, a indirektno do teškoća koncentracije.(Zahvaljujući voljnoj pažnji mi selektujemo određene 42 se na predavanje) ali vam je glupo da to kažete. To je svaka situacija koja izaziva nedoumicu i potrebu da se ponašanje kontroliše, da se emocija zapravo iskontroliše. Najgore je što je osoba zahvaljujući očuvanosti dorzolateralnih oblasti svesna šta radi, ali to ne može da iskontroliše jer je OF oblast oštećena. Poremćaji ličnosti se uglavnom vezuju za lezije ovog predela ali nemora da znači. Ukoliko je obim lezije manji, oni su svesni svog ponašanja, ali ne mogu da reaguju drugačije u određenoj situaciji. Opet bi uradili isto u sličnoj situaciji. Nema učenja iz iskustva. Kod obostranih lezija pada veliki deo egzekutivnog sistema. Iako ispitanika pokrenemo na neku aktivnost, on je bezvoljan radi samo da otalja, ne organizovan u prostoru i vremenu itd. Ne pokazuje nikakv odnos prema sopstvenom stanju. EGZEKUTIVNE FUNKCIJE Ova tri dela su integralni deo egzekutivnog sistema. Egzekutivni sistem je najviši sistem za org.našeg ponašanja. Koncept egzekutivnih funkcija podrazumeva aktivnosti prefrontalnih predela u nerutinskim situacijama koje iziskuju nova rešenja. Lurija je predložio da egzekutivne funkcije obuhvataju: planiranje, izvršavanje i kontrolu aktivnosti. Taj koncept je proširila Lezakova tako da: Egzekutivne funkcije obuhvataju:  Htenje (volicija), koje podrazumeva formulisanje ciljeva i namera uslovljeno motivacijom, potrebama, uvidom u vlastite mogućnosti i objektivne uslove. Da bismo uopšte ušli u neku aktivnost moramo da želimo da to uradimo, kanališemo motivaciju u odnosu na naše mogućnosti (ne mogu da vozim avion, iako to želim)  Planiranje – Podrazumeva: Razradu cilja, organizovanje elemenata neophodnih za dosezanje cilja. Formiranje strategije kojom će biti sprovedena namera i postignuti cilj uz razlikovanje želje od realiteta. Predviđanje-anticipacija kroz različite alternative i opredeljivanja. Uvid u odnos između htenja i mogućnosti i razmatranje drugačijih mogućnosti. Ne sledi slepo plan izvršavanja, tako ako naiđemo na prepreku strategiju možemo promeniti.  Svrsishodnu aktivnost - aktivnost koja je u skladu sa ciljem i početnim planom. Pod kojom se podrazumeva sprovođenje namera u delo, uz mogućnost menjanja (da pređe sa jedne na drugu aktivnost), zaustavljanja (kad pravimo grešku) i održavanja (da ne odemo pogrešnim putem) pojedinih vidova ponašanja. Produktivnost i fleksibilnost su izraz mogućnosti samoregulacije aktivnosti. Ako naiđemo na prepreku u toku samog izvršenja - prilagodimo plan zahtevima okruženja.  Uvid u efekat aktivnosti (efikasnost postignuća) Izražava se u mogućnosti praćenja- posmatranja aktivnosti, analizi grešaka, evaluaciji postignuća i načinu na koji se na njih reaguje i mogućnostima samokorekcije (Lezak, 1995.). Evaulacija podrazumeva poređenje onoga što smo želeli sa onim što smo ostvarili. Evaliacija se ne odvija samo na kraju, već i u toku aktivnosti. Znači uvid u efekat akt. se dešava paralelno sa izvođenjem akt. Neki autori u elemente egzektivnih funkcija ubrajaju: kreativnost i umetničko izražavanje, smatrajući ih najvišim dometima aktivnosti ljudskog mozga. Egzekutivni sistem nam omogućava da ono što smo naučili u određenoj situaciji iskoristimo u istim ili sličnim situacijamam. Kod MR osoba retko dolazi do uopštavanja iskustva - da se iskustvo jedne situacije prenese na iskustvo druge situacije. Pažnja i kognitivna fleksibilnost i organizacija mentalnog seta sve te sposobnosti bivaju uključene u svaki od elemenata egzekutivnih f-ja. Čitav repertoar sposobnosti, nama psihičkih, je uključen u svaku od faza egzekutivnih f-ja, pogotovo kada govorimo o aktivnosti i kontroli aktivnosti, uvida u efekat aktivnosti. Egzekutivni sistem zapravo odražava ono što jesmo kao bića u okruženju, svesna 45 bića, s tim što htenje, motivacija, sve ono što je vezano za emocionalnu potporu u velikoj meri moduliše, ne samo prefrontalni korteks već i niz drugih stvari, jer osnovno motivaciono usmerenje kod hladnokrvnog zločinca i visoko inteligentnog kriminalca nije u skladu sa njegovim postavljenim egzekutivnim sistemom već sa njegovom psihopatskom organizacijom, motivi , pristup realizaciji ciljeva. Kliničke manifestacije lezija prefrontalnog korteksa - Obično se karakterišu kombinacijom pomenutih poremećaja koja rezultuje deficitom egzekutivnih funkcija:  Opadanjem spontanosti i inicijative u pokretanju i održavanju aktivnosti,  Nefeleksibilnošu mentalnog seta (rigidnošću i perseverativnošću),  Teškoćama kontrole složenih aktivnosti sa karakteristikama impulsivnosti i/ili dezinhibicije, otežanim razumevanjem vlastite pozicije u socijalnoj situaciji i uvida u vlastite postupke i  Nemogučnošću planiranja ka cilju usmerenog ponašanja. Delovi PF korteksa su povezani sa limbičkim sistemom, tako da modulišu i inhibišu aktivnosti limbičkog sistema. Usled oštećenja dolazi do izmene u sferi kontrole emocija (posebno agresivnosti) i u seksualnoj sferi (kada postanu hiposeksualni, nekad hiperseksualni, neselektivni u odnosu na osobe, na pol). Većina istraživanja potvrđuje da lezije prefrontalnih područja ne dovode do značajnih promena intelektualnih sposobnosti. Međutim, javljaju se ozbiljne smetnje u organizaciji i obavljanju nerutinskih aktivnosti u svakodnevnom životu. Npr. da ide u prodavnicu i da kupi stvari sa nekog spiska. Šta treba da uradi? Treba da se obuče pre toga, da izađe na ulicu, da se organizuje da dođe do te tačke. To su jednostavni zadaci, ali kod ljudi sa frontalnim lezijama ponekad su teško izvodljivi ili neizvodljivi. Dominacija nad određenim funkcijama nije pouzdano dokazana, lateralizacija frontalnih funkcija postoji i u kognitivnoj i u afektivnoj sferi. Uloga dominantne hemisfere se bazira na obradi verbalnih sadržaja i analitičkih kategorija zadataka, a nedominantne je u obradi neverbalnih sadržaja, vremenskoj kontroli sadržaja, sintezi elemenata odnosno sagledavanju celine. Direktno sa tim su povezane i lezije, koje se kod dominantne hemisfere manifestuju onim kategorijama poremećaja koje su u užem smislu vezane za uspostavljanje koherentnih prerada (ili obrada) kognitivnih sposobnosti LEZIJE PREFRONTALNIH REGIJA DOMINANTNE HEMISFERE Dominantna hemisfera je analitička, Lezije prefrontalnih regija dominantne hemisfere se mogu manifestovati:  Deficitom na zadacima kategorizacije i fleksibilnosti,  Zadaci kategorizacije - su zadaci na kojma se očekuje od ispitanika da formiraju određene grupe, da utvrde određene kategorije. Mogu da budu verbalnog i neverbalnog tipa. Zadatak klasifikacije je klasičan zadatak kategorizacije, a isto tako može da bude verbalnog tipa da ispitaniku kažemo da izdvoji po određenom kriterijumu određene vrste reči, npr. na kategoriju domaćih kategorija itd. (Primer kategorizacije: hiponim je lala, hiperonim je cveće, ali cveće je hiponim za biljke...)  Fleksibilnost unutar ove kategorizacije - Označava mogućnost da se pređe sa jednog tipa rešavanja zadatka na drugi ili kada je klasifikacija u pitanju ( Pijažeov zadatak ) sistem kada treba da se svrsta po veličini, objektu koji je na slici i boji. Npr. dete svrsta po veličini, a mi ga pitamo kako još može. Fleksibilsnost misaonog procesa nam omogućava zapravo da promenimo kriterijum tih klasifikacija. Osobe sa lezijom ovih oblasti imaju 46 teškoću promene kriterijuma pri klasifikaciji. (Primer zadatka za procenu fleksibilnosti: Pacijent treba da kada kažemo crveno da stegne našu ruku, a kada kažemo zeleno da ne radi ništa. Onda mu kažemo obrnuto - kada kažemo crveno da ne radi ništa, a na zeleno da nam stegne ruku. Osoba je na ovom zadatku neuspešna, ako ima poremećaj ove oblasti.)  Poremećajima mišljenja - Poremećaj apstraktnog rezonovanja-(tumačenje poslovica i metafora); sortiranja, planiranja, stvaranja i testiranja hipoteza; poremećajima divergentnog mišljenja.  Apstrakno rezonovanje - Ovo mišljenje takođe strada kod lezija naročito dorzolateralnih delova. Odnosi se na: razumevanje metaforičke i simboličke dimenzije sadržaja (ne razumeju metafore, humor-vic, poslovice, basne), istovremeno održavanje informacija vezanih za različite aspekte sadržaja, analiza i sinteza elemenata sadržaja, izdvajanje bitnih elemenata i razumevanje suštine sadržaja, generalizacija pomova i uspostavljanje odnosa među njima, mogućnost planiranja i predviđanja i sl. Ljudi gube odnos prema nedoslovnom značenju (npr. ne razumeju ironiju), prema figurativnom značenju određenih izraza i odnosa kad su poslovice u pitanju. Tako npr. poslovicu: „Ko drugome jamu kopa, sam u nju upada“, dobijemo odgovor da je taj neko nespretan i da može da upadne u jamu ili taj neko se umorio pa mu lakše da se oklizne - to je konkretizacija odgovora (takav odgovor dobijamo i kod MRD). Prilikom rešavanja zadataka javlja se nefleksibilnost, tendencija ka konkretnom odgovoru ili uplitanje irelevantnih aspekata problema.  Divergentno mišljenje Za razliku od konvergentnog mišljenja koje je je jednokanalno (A vodi u B, B vodi u A), divergento mišljenje mi formiramo jedan plan koji se račva na više nivoa, zapravo znači da se od jedne tačke može krenuti u više pravaca. Možemo ga proceniti kada iznesemo pred osobu problem gde ima više rešenja ili odgovora. U tu svrhu se koriste zadaci fluentnosti- verbalna i vizuelne.Od ispitanika se zahteva da po određenim pravilima, u određenom vremenu generiše što veći broj reči ili da nacrta što vwći broj figura. Test verbalne fluentnosti zahteva pretraživanje mentalnog leksikona, koje se uglavnom vrši u odnosu na semantičke kategorije. Posebno značajan zadatak verbalne fluentnosti je onaj gde se od osobe traži da nabroji reči koje počinju određenim slovom, jer se na taj način suprimira uobičajeni način pretraživanja m. leksikona. Npr. Od ispitanika se traži da kažu, za određeno vreme što više reči koje počinju glasom F na primer; da nabroje što više životinja koje počinju glasom P.  Ovi poremećaji planiranja, sortiranja (zajedničko), stvaranja i testiranja hipoteza su u sklopu negde opštih poremećaja mišljenja, zapravo rezonaovanja. Zašto? Zato što kada treba da rešimo neki zadatak ili nekakav u problem u svakodnevnim situacijama u životu polazimo uvek od nekakve pretpostavke o načinu kako ćemo mi da se ponašamo u njoj i ishoda koji možemo da očekujemo. Ta mogućnost dovođenja u vezu različitih elemenata stvarnosti, pretpostavka o ishodu, je teško ostvariva kod ljudi sa lezijama prefrontalnog korteksa.  Govorno-jezičkim poremećajima – Manifestuju se: klasičnim frontalnim afazičkim sindromom, poremećajima fonacije i artikulacije, verbalnom adinamijom, agramatizamom, poremećaji regulativne uloge govora u ponašanju.  Ako je zahvaćena Broka zona manifestuje se nefluentna afazija Brokinog tipa. Nefluentna afazija, jer nema govorne produkcije ili je ona otežana. Bolesnik razume govor, ali nije u stanju da ga produkuje, zbog čega je veoma napet jer je svestan greške koju pravi. Poremećaj artikulacije i fonacije (sposobnost da se produkuje grupa fonema) se manifestuje kratkim nedovršenim rečenicama, sa jednom do dve reči. Gramatičke reči isčezavaju na prvom mestu, pa zatim slede glagoli i pridevi, dok je upotreba imenica relativno očuvana. Govorno izražavanje može biti svedeno na upotrebu verbalnih stereotipija (automatske fraze svakodnevnog govora). Poremećaj ritma, melodije i sistema akcenta daje disporozodičan kvalitet govorne ekspresije; tonalitet je jasana. Prisutan je 47 PIJAŽEOVA TEORIJA 14. TEORIJA STADIJUMA U SAZNAJNOM RAZVOJU -OPŠTA NAČELA POJAM I DEFINICIJA MENTALNOG RAZVOJA Žan Pijaže je čovek koji je po svom osnovnom obrazovanju bio biolog i koji je dosta tih mehanizama, načina razmišljanja u tretiranju mentalnog razvoja, pa i rečnik preuzeo iz biologije. Zajedno sa Lavom Vigotskim je obeležio 20. vek. Zašto Pijaže? Postoje različite teorije, razvojne, koje su manje ili više upotrebljive i primenljive u nekom savremenom kontekstu posmatranja ontogenetskog razvoja, ali nekako Pijažeova teorija je, iako i ona ima svojih manjkavosti, do ovog trenutka pokazala najveću kompatibilnost sa sadržajima i sa informacijama do kojih se u međuvremenu u nauci došlo. U vreme kada je Pijaže razrađivao i klasirao svoju teoriju, radila su se istraživanja mozga, ali se nije dovoljno znalo o ritmu razvoja mozga, o vremenu dozrevanja određenih moždanih struktura. Uspostavilo se vremenom, sa mogućnošću praćenja maturacije, odnosno sazrevanja nervnog tkiva i tzv. velikih talasa mijelinizacije, da se ta savremena saznanja o maturaciji mozga u velikoj meri poklapaju sa Pijažeovom teorijom, odnosno sa onim informacijama o razvojnim prelazima i pojavama nekih novih sposobnosti u određenom razvojnom periodu. Prilično jedna kompatibilna priča. Ono što se zna je da:  Pojava sekundarnih cirkularnih reakcija i začetak vizuomotorne kontrole javlja onda kada se vlakna piramidnog sistema dovoljno mijelinizuju da mogu da se međusobno koordinišu vlakna koja nose inervaciju za mišiće pokretače očnih jabučica i vlakna koja nose informacije naniže ka kičmenoj moždini za pokretanje ruke.  Takođe se još zna da se negde između 2 – 3 godine života, upravo u periodu pojave simboličke f-je, začetku preoperativnog perioda, javlja veliki talas mijelinizacije i da tada sazreva dobar deo sekundarnih polja mozga i veza među njima, a nivo prepoznavanja realiteta i nivo simbolizacije su omogućeni sazrevanjem neuronskih mreža.  Talamo-kortikalni putevi omogućavaju precizniju diferencijaciju, negde oko 6-8 godine se odvija lagano sazrevanje tercijarnih polja, kada dolazi do pojave logičkog mišljenja i oko 11 godine u potpunosti sazreva.  Oko 11 godine sazreva korpus kalozum, veza između dve moždane hemisfere, tek tada, u tom periodu se javljaja začetak mogućnosti pojave apstraktnog mišljenja. I od 11 god pa nadalje mozak deteta u potpunosti poprima opis, formu mozga odraslog čoveka - znači usled dozrevanja, uspostavljanja mijelinizacije nekih finih inter ili intrahemisfernih neuronskih mreža, i neuronskih veza generalno, što se može dešavati i malo kasnije dok se RF mijelinizuje. U tom kontekstu je u izbor u većini škola, neuropsiholoških, Pijaže zastupljen kao nosilac ideje i teorije o ritmu, mehanizmima razvoja. Pijažeova teorija se trudi da nađe potvrdu u stvarnosti. Nijedna druga teorija ne daje dovoljno precizan odgovor na pitanje odnosa bioloških i sredinskih uticaja na razvoj. Sredina može da moduliše ali ne i definiše jedinku. Limiti inteligencije su genetski određeni, a sredinskim 50 uticajima se ti limiti u potpunosti mogu dosegnuti, ili pak ako uticaj sredine nije adekvatan može uticati na to da se naši intelektualni potencijali ne razviju do limita koji je genetski određen (npr. dečak iz Ajverona). Kada počinje mentalni razvoj? Po Pijažeovoj teoriji mentalni razvoj počinje od rođenja. Danas je razvijena i prenatalna psihologija. Sama činjenica da se prenatalno primaju izvesne draži i samim tim faciltiraju sinapse i oživljavaju primarna polja korteksa, neki elementi mentalnog razvoja postoje na nekom nivou i prenatalno. Dete i pre rođenja može da čuje jake spoljašnje i unutrašnje zvuke, oko devetog meseca vidi, oseća pokrete, EEG nalaz pokazuje da može da spava i sanja. Različita su mišljenja među teoretičarima o tome kada se stiču prva iskustva. Tako npr. neki teoretičari su verovali da je dete prazan list papira i da je osnovni faktor razvoja sam proces učenja. Drugi teoretičari su verovali da je naš život još intrauterino predodređen. Između ta dva ekstrema, različitim istraživanjima smo zaključili da deca prva lična iskustva stiču intrauterino, tako da dete dolazi na svet sa određenim repertoarom iskustva, a iskustva vrste se prenose genetskim kodom. Već oko 6 meseca intrauterino se funkcionalno bude pojedini delovi limbičkog sistema i primarna kortikalna polja. Neuroni se još uvek nisu diferencirali- specijalizovali, tako da se prispela informacija širi po svim zaživelim delovima nervnog sistema. Kad se limbički sistem oživi draž može da se oboji bazičnom prijatnošću i neprijatnošću. Još intrauterino fetus može reagovati na prispele draži masivnom reakcijom. Tako fetus i nekoliko sati posle zemljotresa je uznemiren, jer preko krvi majke dete saznaje šta se dešava u spoljnjem svetu (naročito ako su u organizmu majke nastupile hormonalne promene, kao u situaciji zemljotresa, usled velikog stresa), to je fenomen totalne panike. Mnoge psihološke škole pojavu neuroza tumače prenatalnim konfliktom. Inače, mnogi autori smatraju da samo rođenje predstavlja iskustvo po sebi. Odnos telesnog i mentalnog razvoja U kom pravcu se odvija razvoj? Mentalni razvoj možemo da ga uporedimo sa rastenjem organizma. I psihički i organski razvoj se sastoje iz kretanja ka ravnoteži. (U tom pravcu teče i socijalizacija.). Mentalni razvoj se završava u zrelom dobu, a završni oblik ravnoteže bi predstavljao razum odraslog čoveka. Odrastao čovek mnogo sistematičnije misli od dece, emocionalne reakcije odraslog čoveka su mnogo sistematičnije i postojanije od emocionalnih reakcija dece. Socijalni odnosi su stabilniji. Razvoj predstavlja postupno uravnotežavanje, neprekidno prelaženje iz stanja manje u stanje veće ravnoteže. S tim što kada govorimo o mentalnom razvoju ta ravnoteža se razlikuje od ravnoteže vezane za senzorne f-je i za neke druge sposobnosti. Po čemu se razlikuju ravnoteža telesnog i ravnoteža mentalnog razvoja?  Razvoj organizma doseže završni oblik ravnoteže koja je statičnija i nestabilnija od ravnoteže kojoj teži mentalni razvoj, i čim se završi rastenje automatski započinje opadanje koje vodi starosti. Sve telesne f-je opadaju kada dostignu svoj max. Npr. kod senzornih f-ja ravnoteža je nestabilna, jer čim se dostigne neki vrhunac razvoja tih f-ja, posle blage stagnacije krene opadanje. Isto tako, Ph vrednost krvi, krvni pritisak moraju biti tačno definisani u određenim granicama, nema tu velikih fluktuacija. Velike promene su štetne.  Izvesne psihičke f-je koje u velikoj meri zavise od stanja organa, slede sličnu krivulju razvoja. Npr. oštrina vida dostiže max krajem detinjstva, a zatim opada. Ovaj isti zakon važi za veliki broj opažajnih procesa. 51  Nasuprot tome, više f-je inteligencije i afektivnosti teže stabilnoj ravnoteži, a da bi bila stabilna mora da bude fleksibilna, dinamična, pokretljiva. Za zdrave ljude završetak rastenja ne predstavlja i početak duševnog opadanja, već omogućuje napredovanje koje ni po čemu nije u suprotnosti sa unutrašnjom ravnotežom. Mentalni razvoj je neprekidno obrazovanje koje Pijaže upoređuje sa gradnjom zgrade koja je sve viša i viša, i posle dogradnje svakog sprata je stabilnija. Isto tako, taj razvoj možemo da uporedimo sa sastavom nekog komplikovanog, složenog mehanizma, pa kako se obrazuje ta složenija struktura ona ima sve više elemenata i oni su svi u nekom ekvilibrijumu, u pokretu i ravnoteži. Mentalne sposobnosti se ostvaruju u susretu subjekta i okoline, a kvalitet i "perspektivno mnoštvo" (mogućnosti varijabilnih rešenja za isti problem) tog susreta zavisiće od dosegnutog nivoa odnosa prema realitetu u referencijalnoj i emotivnoj ravni. Sledeći ovaj stav, dolazimo do bazičnih postavki Piaget-ove razvojne epistemologije, prema kojoj je bit mentalnog razvoja uspostavljanje pokretljive, dinamičke ravnoteže između dva međusobno komplementarna procesa - uključivanja iskustava realiteta u vlastite mentalne strukture (asimilacije) i modifikacije tih struktura shodno zahtevima realiteta (akomodacije). Oblici ravnoteže uslovljeni su postojanjem tzv. invarijantnih funkcija (konstantnih oblika funkcionisanja zajedničkih za sve etape razvoja), koje obezbedjuju prelaženje na viši razvojni nivo, i promenljivih struktura, karakterističnih za određenu fazu organizacije mentalnih sposobnosti. Uzastopna stanja ravnoteže razvijaju se od nivoa senzomotornih do viših mentalnih struktura, težeći osvajanju novih sfera postojanja i viših formi adaptacije. Invarijante u razvoju Ako uzmemo u obzir opšte pokretače ponašanja i mišljenja, otkrivamo da postoje konstantne, nepromenljive f-je, zajedničke za sve uzraste. Ono što uvek postoji, što je invarijantno, to su potrebe i akcije. Invarijante obezbeđuju prelazak sa jednog stadijuma na sledeći. Treba praviti razliku između f-je interesa i interesovanja, i između f-je objašnjavanja i objašnjenja. Postoje f-je interesa, objašnjavanja koje su svojstvene svim stadijumima, predstavljaju invarijante u obliku f-ja. S druge strane, interesovanja i objašnjenja se veoma razlikuju po obliku zavisno od stepena IQ razvijenosti. Dete i jeste i nije čovek u malom - ima potrebe, ali se način njihovog zadovoljenja menja, struktura potreba se menja, način reagovanja se menja. Akcija - jeste odgovor na neku potrebu. Aktivnoist može biti fizička (pokret) ali i misaona (misao ili osećanje) i usmerena je ka uravnotežavanju. Klapared je rekao da je Potreba uvek izraz neke neravnoteže. Ona može biti fiziološka, afektivna, intelektualna (ispoljava se u obliku pitanja ili problema); i postoji kada se nešto izvan nas ili u nama izmenilo. Potreba, kao odraz neravnoteže, uvek pokreće akciju kao odgovor i težnju ponovnom uspostavljanju ravnoteže, omogućavajući preobražaj mentalnih struktura. Akcija se okončava čim su potrebe zadovoljene, tj. onda kada je ponovo uspostavljena ravnoteža između nove činjenice koja je podstakla potrebu i naše mentalne organizacije. Promene se dešavaju svakog časa, bilo u spoljašnjem bilo u unutrašnjem svetu. Svaki novi postupak (spavati, odgovoriti na pitanje, uspeti u imitiranju...) sastoji se ne samo u ponovnom uspostavljanju ravnoteže, već i u stremljenju ka novoj ravnoteži, stabilnijoj od one koja je postojala pre remećenja. Često imamo da ljudi nesvesno biraju neadekvatne akcije za svoje potrebe jer ne prepoznaju na adekvatan način potrebu. Pa onda imaju nelegalno zadovoljavanje potreba. Sve vrste zavisnosti su manje-više to. Onda imamo akciju koja nikada do kraja ne zadovolji tu potrebu (npr. devojke koje su promiskuitetne, koje nemaju takvu potrebu nego zadovoljavaju neku drugu potrebu, potpuno neuspešno– potreba za ocem, porodicom i slično). Prelaskom iz stadijum u stadijum pronalaze se sve svrsishodnije akcije za zadovoljenje potreba. Na različitim nivoima razvoja se uočavaju različiti nivoi ravnoteže, a to zavisi od invarijantnih funkcija kod kojih se menja sadržaj, a mehanizam ostaje isti tokom života. Potreba i 52 I SENZOMOTORNI STADIJUM (od rođenja do 1,5/2 god)  Stadijum refleksa, ili naslednih sklopova, kao i prvih instinktivnih težnji (hranjenje) i prvih emocija. Refleks je globalna, nediferencirana, emocionalna reakcija na instinktivne težnje.  Stadijum prvih motornih navika i prvih organizovanih opažaja, kao i prvih diferenciranih osećanja.  Stadijum senzo-motorne ili praktične inteligencije-inteligencija koja prethodi pojavi govora, elementarnih afektivnih regulacija i prvih učvršćivanja afektivnih veza sa spoljnim svetom Praktična-senzomotorna IQ se javlja oko 7 meseca. Ova IQ se odlikuje time što se između sredstva i cilja sada pojavljuje oruđe i dete tako rešava praktične probleme sve do pojave logičkog mišljenja. II PREOPERATIVNI STADIJUM (od 2 do 7 godine) Stadijum intuitivne inteligencije, spontanih interindividualnih osećanja i socijalnih odnosa potčinjenosti odraslima. Prelogični period. Sve akcije se sada interiorizuju (predstavljanje akcije na misaonom planu) i ispoljavaju kroz mogućnost obeležavanja objekata znakovnim sistemom (verbalnim/neverbalnim). Mentalni set obogaćen reprezentacijom, dolazi do mogućnosti korišćenja ranije stečenog iskustva u narednim, sličnim situacijama.(Govor kao imitacija je postojao i pre 18 maseca, ne nastaje kao novina u ovom periodu.). III STADIJUM KONKRETNIH LOGIČKIH OPERACIJA (od 7 do 11/12 godine) Stadijum konkretnih intelektualnih operacija (početak logike) i moralnih i socijalnih osećanja saradnje. IV STADIJUM FORMALNIH OPERACIJA (od 11/12 do 14/15 godine) Stadijum apstraktnih intelektualnih operacija, obrazovanja ličnosti i afektivnog i intelektualnog uključivanja u svet odraslih (adolescencija). Sa konkretnih operacija se prelazi na formalne operacije, a to su operacije nad operacijama. Kad kažemo operacije nad operacijama pod tim se misli na: U periodu konkretnih operacija dete prvo ovladava konzervacijom količine i težine, a da bi ovladalo konzrvacijom zapremine oko 11 god., neophodno je znači da je već ovladalo konzrvacijom mase. (Dete mora imati uvid u to da kuglica ima istu težinu nezavisno od promene njenog oblika, da bi kasnije razvilo konzervaciju zapremine). Znači jedan već izveden zaključak se dovodi u vezu sa drugim zaključkom bez neophodnosti neposrednog iskustva i to znači kad kažemo operacija se vrši nad već postojećom operacijom. Dali smo pr. sa konzervacijom zapremine jer s obzirom da se ona javlja oko 11 god. ona se približava operacijama nad operacijama, odnosno formalnom stadijumu. Dar formalne logike je i hipotetičko-deduktivno mišljenje. Tako npr. kada želimo da ispitamo delovanje faktora A i B na C, postavljamo različite opcije: A i B mogu imati pozitivan uticaj na C; može samo A da deluje na C; delovanje faktora A na C je moguće samo u prisustvu faktora B itd. Na osnovu datih varijacija postavljamo hipoteze. Usvajanjem formalne logike mentalni razvoj završavamo, u smislu da faze razvoja iznad formalne logike u strukturalnom smislu nema. Dok u kvalitativnom smislu se čitav život razvijamo, jer se predhodna iskustva usložnjavaju i dovode do kvalitetnijeg način rešavanja zadataka, dakle, samo postoji bogaćenje iskustva. Teorija stadijuma u saznajnom razvoju Svoju teoriju stadijuma u saznajnom razvoju Pijaže je izložio na jednom predavanju o ordinalnim skalama. Ordinalna skala - imamo arbitarno utvrđene kategorije odgovora, recimo najbolji, 55 odlični, dobri... Polazimo od predpostavke da skalom merimo kvalitete i verujemo da stvarno postoje.Vrednosti su od-do, granice prelaza nisu sasvim precizne, nema numeričkih vrednosti. Ocene u skoli su samo numeričke oznake za ordinalnu skalu, nemamo tačno definisano u kojoj sekundi nešto prelazi iz jedne ocene u drugu. Stadijumi saznajnog razvoja odgovaraju nekim sekvencama na ordinalnim skalama. Pijaže smatra da postoje stadijumi kroz koje se prolazi u saznajnom razvoju, i oni se ređaju jedan za drugim po određenom redosledu. Ti stadijumi su: senzo-motorni period, period preoperacionog mišljenja (prelogički period - sposobnost reprezentacije u mišljenju, ali je misao još uvek vezana za opažaj), period konkretnih logičkih operacija (operacije na konkretnim objektima) i formalni period (hipoteze, apstraktni pojmovi). Stadijume Pgt. razlikuje na osnovu pojave strukture, orginalne strukture. Tokom razvoja, elementarnije strukture bivaju uključene u strukture višeg nivoa, a ove sad bivaju uključene u strukture još višeg nivoa. Za razliku od Frojda, Valona koji govore o dominantnim obeležjima, ovde to nemamo nego imamo strukture na osnovu kojih se jedan stadijum razlikuje od drugog - pokušavamo da otkrijemo celovite saznajne strukture, a ne da odredimo dominantna obeležja. Dve osnovne zakonomernosti u Pijažeovoj teoriji su:  Redosled faza je nepromenljiv  Razvoj je skokovit Pod ovim prvim se podrazumeva da se faze ne mogu preskakati, odnosno ne može se preći iz jedne faze u dr.koja razvojno ne sledi. Skokovitost o kojoj govori Pijaže je najmanje potkrepljena, tako da je podložna brojnim kritikama. Ono što je Pijažeov kvalitet, a istovremeno i nedostatak u teoriji je ritam, odnosno način sazrevanja i način na koji se prelazi sa stadijuma na stadijum. Znači, razvoj nije linearan nego se ide nekom relativnom uzdužnom linijom. Pijaže svoje faze razvoja definisao na osnovu kvalitativnih skokova, odnosno iskustva prehodnih faza se usložnjavaju, koordinišu, sažimaju i prelaze u kvalitativno nova i onda se taj nivo usavršava, pa se opet ide na sledeći. To je Pijaže, i njegovi nastavljači, potvrdili nizom eksperimenata i zadataka, ali i dalje nije ustanovljen mehanizam prelaska sa jednog stadijuma na drugi. Kako se to sad odjednom pojavljuje? Neka struktura mentalna koja je novitet u odnosu na onu prethodnu. To je glavna zamerka Pijažeovoj teoriji. Postojanje celovitih struktura postavlja dva problema koja Pgt. postavlja da bi se uopšte govorilo o stadijumima:  Da li stadijum zaista postoji? Da li on postoji samo u svesti ispitivača ili je i ispitanik svestan stadijuma i striktura? Svesno ne postoji, dete može da radi serijaciju, da ima konzervaciju težine... a da nema pojma šta je to. Javlja se i pitanje da li se ispoljavaju neke pravilnosti u zaključivanju? Otkud nama ideja da se dete nalazi na određenom stadijumu? Zato što deca ispoljavaju određenu pravilnost u ponašanju (konzistentnost, istovetnost u reakcijama). Da strukture koje leže u osnovi tog ponašanja ne postoje, ne bismo mogli da opišemo to ponašanje. Kada ih ispitujemo testovima ogroman broj dece određenog uzrasta prosečne populacije daje vrlo slične odgovore i na osnovu toga pretpostavljamo da deca imaju zajedničku strukturu, zajedničko funkcionisanje. Iza tih odgovora se krije mentalna struktura. Istovetnost ili sličnost odgovora podrazumeva da neka mentalna struktura jeste određujuća i ona omogućava da ispitanici istog uzrasta i inteligencije daju sličan odgovor.  Da li je moguće da se struktura opiše formalno logički i zatim primeni na ono što se zapaža kod dece? Ako hoćemo da se uverimo da strukture postoje, morali bismo da ih formalizujemo logičkim terminima, pa da tu formalizaciju primenimo na ono što je kod dece 56 zapaženo. Ali, nikad ne možemo da budemo sigurni da li smo izumeli formalizaciju ili je ona stvarno izraz onoga što se nalazi u umu deteta. Sada ćemo ovo da primenimo na primeru serijacije - ređanje štapića od najmanjeg do najvećeg, deset štapića, po 0,8 cm razlike u veličini između dva štapića. Ako je dete MR ili mlađe od 5 godina može da se koristi svaki drugi štapić pri čemu će razlika između dva uzastopna štapića biti 1,6 cm. Tražimo od ispitanika da poređa tih 10 štapića. Da li postoji neka pravilnost u reakcijama? Naravno da postoji, inače ništa ne bi zaključili. Negde do 6 godine nemamo serijaciju i tu postoje podstadijumi. Stadijum A: Najmlađi ispitanici misle da su svi štapići jednake dužine, dete se igra štapićima, uopšte ne razume šta se od njega traži. Stadijum B: Ispitanici dele štapiće u dve kategorije - velike i male. Stadijum C: Dete govori o malim, srednjim i velikim štapićima. Stadijum D: dete obrazuje niz empirijski, pomoću pokušaja i pogrešaka, ali nije u stanju da neposredno napravi niz bez greške. To je empirijska serijacija, misao još uvek nije reverzibilna. Stadijum E: Dete otkriva metodu - bira najveći štapić i postavlja ga na sto, zatim uzima najveći od ostalih i postavlja ga pored prvog štapića... sve dok ne poređa sve štapiće. To je operativna serijacija. Dete tačno pravi niz bez ikakvog oklevanja. A ta konstrukcija predstavlja reverzibilnu operaciju - to znači: jedan element A istovremeno je i manji od onih koji se nalaze ispred njega, i veći od onih koji se nalaze iza njega. Sa formalno logičkog aspekta serijacija je nizanje povezanih, asimetričnih i tranzitivnih relacija. Asimetričnost je očigledna, ispoljava se u tome što su štapići različiti po veličini. Povezanost sledi iz toga što ne postoje dva jednaka, čim bi postojala dva jednaka to bi rušilo koncepciju. I to je relativno vidljivo. Kada vam dete poređa od najmanjeg do najvećeg mi vidimo da ono to uviđa. Pitanje je da li uviđa tranzitivnost? (ako je A>B, a B>C onda je A>C) To je svojstvo objekta koje izmiče opažaju, tj. našim čulima-mirisu, ukusu, vidu. Do njega se dolazi konkretnim logičkim mišljenjem. Proba - imamo 3 štapića, veliki, srednji i mali, pa kažemo za prva dva: Ovaj prvi je veći od drugog, a zatim sakrijemo prvi pod sto. Onda poredimo drugi sa trećim, pa kažemo: Maločas si video da je prvi veći od drugog, a sad vidiš da je drugi veći od trećeg. Kakav je ovaj ispod stola u odnosu na treći štapić, manji, veći ili jednak? Mlađa deca nisu u stanju da koriste deduktivnu metodu, pa nisu u stanju ni da reše problem tranzitivnosti, već moraju da vide štapiće zajedno. Za stariju decu tranzitivnost je očigledna i nužna. Kako možemo da objasnimo pojavu nužnosti sa psihološke tačke gledišta? Nužnost je posledica zatvaranja ili završavanja strukture. Kako znamo da se struktura ocelovila?  Prvi odgovor bi mogao da glasi da je po sredi iluzija. Hjum je smatrao da nužnost odnosa uzrok-posledica ustvari nije nužna, već prosto proizilazi iz naših misli, ideja ili navika. Međutim, dete dolazi do osećanja nužnosti tek kad razume pojavu u pitanju. U početku dete uopšte nije sigurno u svoje iskaze, a onda iznenada kaže: Pa, to je očigledno. Tj. u jednom trenutku dete automatski stiče to osećanje nužnosti.  Može se, takođe, tvrditi da je nužnost svest o a priori datoj ideji, ideji koja je urođena, bez iskustva. Ali to ne predstavlja pravo psihološko objašnjenje jer ne može da se proveri. Osim toga, onda bi se osećanje nužnosti javljalo mnogo ranije nego što se stvarno javlja.  To je nužnost. Kod Pijažea to mora da bude tako i nikako drugačije, zatvaranje strukture nije ni subjektivna iluzija niti urođena ili a priori ideja. Čim je struktura potpuna, javlja se zatvaranje strukture: Svi elementi sistema su postali vrlo zavisni jedni od drugih, i potpuno nezavisni od spoljašnjih elemenata, i dovoljno brojni da omogućuju sve vrste rasporeda. 57 Pomeranja su uvek posledica interakcije između struktura pojedinca, s jedne strane, i otpora objekta, sa druge. Objekti pružaju otpor, objekti kojima ne može lako da se manipuliše pružaju veći otpor. Objekti mogu da budu cvetovi, koji pružaju mali otpor-njih možemo da stavimo na sto i da od njih napravimo buket; a mogu da budu ptice, koje pružaju više otpora-njih ne možemo da stavimo na sto, nemamo toliko u manipulativnom iskustvu tu priču sa pticama, niti one liče na neke objekte kojim manipulišemo neposredno i otuda je ta vrsta iskustva apstraktnija. Neki otpori objekta su nepredvidljivi, zato je nemoguće imati opštu teoriju otpora. Pomeranja su uporediva sa fizičkim situacijama koje sadrže trenje. Trenje je otpor nekog objekta kad se kreće po nekoj površini. Razvojni pristupi mentalnoj retardaciji Osnovne postavke razvojnih principa MR - (Poreklo ovog pristupa nalazi se u teoriji Hajnca Vernera, Žana Pijažea i Lava Vigotskog.)  Postoji tzv. hipoteza sličnih sekvenci prema kojoj deca sa MR prolaze kroz iste faze (stadijume) u saznajnom razvoju kao i deca opšte populacije. S tim što osobe sa MR neće proći kroz sve faze razvoja, ali redosled će biti isti. Postojala je ideja da se hipoteza sličnih sekvenci odnosi na kulturno-familijarnu retardaciju (laku) i da ne važi za umerenu, za sindrome. Međutim, sada su hit istraživanja baš tog tipa-da li je ova hipoteza održiva kod Daunovog sindroma...itd.?  Zatim, hipoteza sličnih struktura – mentalne strukture osobe sa MR su iste kao i mentalne strukture osobe koja ima isti umni (mentalni) uzrast. Po ovoj hipotezi možemo da uporedimo osobu sa Daunovim sindromom od 20 godina sa detetom od 5 godina, jer njegova mentalna struktura odgovara njegovom mentalnom uzrastu, a ne kalendarskom. Ova hipoteza je donekle održiva.  Personalno-motivacioni faktori - mentalni razvoj oblikuju i neki faktori ličnosti i motivacija. 15. TEORIJA STADIJUMA U SAZNAJNOM RAZVOJU – STADIJUM SENZOMOTORNE INTELIGENCIJE Todlers za decu od 18 mes. kaže gegavci, a Bojanin bebstvo. Pijaže taj period označava SM kada dolazi do prave Kopernikanske revolucije u malom – potpuni preokret u sagledavanju sveta, sada se mnogo intenzivnije dešavaju promene koje inače na prvi pogled nisu vidljive. To je buran razvoj mentalnih sposobnosti, začeci svih naših sposobnoszi se dešavaju u ovom periodu. Pošto nema govora, dobar deo SM perioda podrazumeva prelingvalnu fazu, zato je teško pratiti etape te kopernikanske revolucije i otuda su mnogi autori skloniji da proučavaju mentalni razvoj u periodima koji slede a ne u ovom ranom SM periodu. Možemo da razlikujemo tri podstadijuma:  Stadijum refleksa,  Stadijum organizovanja opažaja i navika  Stadijum SM IQ. Prva iskustva sveta dete stiče in utero, funkcionalnim zaživljavanjem primarnih polja korteksa, između 28. i 32. nedelje gestacije, kada se javlja spremnost za prenos informacija u nervnom tkivu. Draži koje dopiru do fetusa (prvenstveno kinestetičke i auditivne) rasprostiru se po svim funkcionalno zaživelim oblastima CNS. Naime, tokom urastanja aksoni najpre zaposedaju mnogo šira područja, difuzno se projektujući i preklapajući, da bi se sa sazrevanjem nervnog sistema ograničavali i specifikovali prema oblastima (Zečević, ). Tako neintegrisane, draži se određuju prema trajanju koje, funkcionalnim buđenjem limbičkog sistema, biva obeleženo prijatnošću ili 60 neprijatnošću. Prva prožimanja sa svetom i ostvarivanje primarne dijade između deteta i majke odvijaju se, dakle, još prenatalno. Strukture koje se funkcionalno aktiviraju i povezuju u intrauterinom periodu (ekstrapiramidalni, cerebelarni i spinalni predeli) omogućavaju buđenje refleksnih aktivnosti koje će, u okviru filogenetski datog programa, činiti dominantan oblik ponašanja deteta tokom prvog meseca postpartalnog razvoja. Stadijum refleksa Period instinktivnog ponašanja, obeležen primarnom stopljenošću sa svetom i biološki determinisanom refleksnom aktivnošću, predstavlja prvu etapu senzomotornog stadijuma mentalnog razvoja. Čulni i motorički repertoar deteta su u potpunosti usmereni na zadovoljenje instinktivnih težnji. . Refleks je element instinktivnog (nagonsko i instinktivno je u suštini ista stvar, ali je refleks podređena kategorija u odnosu na nagon). Ova etapa traje do kraja prvog meseca života, kada piramidni sloj ćelija precentralne vijuge postaje funkcionalno osposobljen za inhibiciju ekstrapiramidnih impulsa i rađanje voljnog pokreta. Od 4-8 mes. to isto sazrevanje vlakana dovodi do koordinacije kortiko-spinalnih vlakana piramidnog sistema, odnosno vlakana zaduženih za pokrete ruke i šake sa vlaknima zaduženim za pokrete očnih jabučica pa samim tim se ostvaruje vizuo-motrna kontrola. Vizuo-motorna kontrola je uslov za razvoj sekundarnih cirkularnih reakcija (usmeravnje pokreta ka objektu, koje se razvija uz neophodno učešće vida). Stadijum organizovanja opažaja i navika Već u 2-om mesecu života pa nadalje ulazi se u podstadijum u okviru SM perioda, a to je stadijum organizovanih opažaja i navika. Ova refleksna vežbanja se usložnjavaju i uklapaju u org. opažaje i navike. Organizovanu motornu aktivnost predstavlja: sistematsko uvođenje palca u usta već, kao i kada dete prati predmet koji se kreće, okreće glavu prema izvoru zvuka. Što se tiče opažaja čim dete počne da se smeši, znači da ona prepoznaje određene osobe. Socijalni osmeh - po Špicu je jedan od prvih organizatora psihičkog života čoveka, a javlja se oko 3-eg meseca. Mi imamo i ranije osmeh koji nije socijalnog porekla, koji je refleksne prirode. Oko 4-og meseca javlja se prehenzija/hvatanje. Sposobnost hvatanja otvara nove mogućnosti manipulacije. Kako dolazi do toga da mi od puke refleksne aktivnosti imamo sada organizovane opažaje i navike? Tako što očigledno te aktivnosti porekla od refleksa nisu zatvorene. One jesu cirkularne aktivnosti jer se ponavljaju ali dete čim slučajno izvede neki pokret koji bi mogao da bude zanimljiv za njegov mentalni razvoj, a zanimljiv je ako može da se uklopi u postojeću mentalnu strukturu, ono će nastojati da ponavlja taj pokret.Ako veštački izvede neki pokret koji dete ne može da uklopi u postojeću mentalnu strukturu ono ga spontano neće obnavljati. Isto tako ako dete slučajno izvede neki pokret koji još uvek predstavlja njegovu dominantnu šemu akcije on neće to uključiti u proces reproduktivne asimilacije. Ceo taj sistem je otvoren i zato dolazi postepeno do proširivanja polja aktivnosti refleksnih reakcija i pojave prvih organizovanih opažaja i navika. Oslobađajući se biološke nužnosti, pokreti ponikli iz refleksne aktivnosti postaju osnov za formiranje shema akcija, koje se u vidu kinestetskih slika pokreta (kinema) beleže u parijetalnim predelima korteksa. Kinema je slika pokreta bazirana na kinesteziji. Osnovne sheme ostvaruju se 61 preko toničko-posturalne oblasti, koja je osnov komunikacije sa okolinom (od masovne refleksne reakcije tela na senzorne draži - orijentacionog refleksa, do voljne pažnje i komunikacije). Ovo je doba primarnih cirkularnih reakcija (2-4/4,5), obeleženo uvežbavanjem i ponavljanjem aktivnosti i učvršćivanjem shema akcije (reproduktivna asimilacija). Ponavljanje je najpre iz, velikih zglobova. Prateći liniju proksimo-distalnog i medio-lateralnog pravca razvoja i mišića, kao i diferencijaciju tonusa muskulature dolazi do mogućnosti da se pređe na sledeći nivo. Ponavljanje i uvežbavanje elementarnih i alternativnih pokreta formira prve obrise melokinetičke praksičke aktivnosti, što ukazuje na funkcionalno sazrevanje premotornih area frontalnog režnja. U ovom periodu ne postoji diferencijacija između sredstva i cilja - pokret je istovremeno i jedno i drugo. Između četvrtog i petog meseca života kortikalni analizatori postaju sposobni za prepoznavanje draži prema čulnim modalitetima, topografski ih određujući u prostoru i usmeravajući pokret ka njima. Funkcionalno zaživljavanje sekundarnih kortikalnih polja i mijelinizacija vlakana piramidnog sistema omogućava pojavu vizuomotorne kontrole i sposobnosti hvatanja. Uvežbavanjem i usložnjavanjem shema akcija javljaju se mogućnosti praktičkog razlikovanja i prepoznavanja (rekognitivna asimilacija) i uopštavanja aktivnosti - primene u novim situacijama (generalizujuća asimilacija). To je period sekundarnih cirkularnih reakcija (4,5-8), praćen pojavom procesa akomodacije kroz pokret prilagođen svrsi. Dolazi do začetka diferencijacije između sredstva i cilja, pri čemu se pokret pretače u sredstvo za dosezanje objekata van tela deteta. Ponavljanje i uvežbavanje prvih manipulativnih aktivnosti osnov su razvoja tranzitivnih poketa i čine prve tragove razvoja ideomotorne praksije, čiji su strukturalni osnov strukture parijetalnog (praxikon) i frontalnog (realizacija pokreta) režnja i veze među njima. U ovom periodu dolazi do mijelinizacije i funkcionalnog sazrevanja donjih cerebelarnih pedunkula (čime je omogućena preciznija koordinacija pokreta), delova optičkog puta (brachia colliculi sup., radiatio optica) i primarnih polja korteksa koja podstiču mijelinzaciju i funkcionalno buđenje sekundarnih polja. Izlazak iz "zatvorenog kruga vlastitih organskih senzacija" uslovljen je prisustvom i uticajem socijalnog polja. Dete izdvaja ljudski lik kao "privilegovan stimulus" u nizu drugih i najinteresantniji objekt sa velikim "propenzitetom stimulacije", najpre nediskriminativno, presocijalno, a potom diskriminativno, vezujući se za određene osobe. Ovo je i period afektivne simbioze sa okolinom, kada se vlastito postojanje doživljava policentrično, a svet parcijalno; traje do sedmog - osmog meseca života, kada se javljaju izvedene sekundarne cirkularne reakcije (8- 12), nastale koordinacijom sekundarnih shema. U ovom periodu, kao plod koordinacije shema akcije i aktivnosti prvih dograđenih tercijernih polja korteksa, javlja se i prvi čin praktične ili senzomotorne inteligencije. Svrsishodna primena asimilovanog iskustva na objekte realiteta predstavlja akomodaciju. Ravnotežom između potrebe i akcije, asimilacije i akomodacije, ostvaruje se čin inteligencije. Sada se javlja upotreba oruđa, pa dete koristi neko oruđe da bi doseglo do cilja. Postepeno se oruđa koja se koriste za dosezanje cilja usložnjavaju, tako da to nisu samo oruđa fizičkog karaktera već se koriste i mentalna sredstva. . Prvi čin IQ je senzo-motorna praktična IQ koju imaju i viši primati, s tom razlikom što primati ovu IQ ne prevazilaze. Za ove cirkularne reakcije se vezuje pojava indicije, i kod deteta se budi interesovanje za novo, kreativnost. Odnos indicije, simbola i znaka Sistem označavanja, sistem reprezentacije je Pijaže nazvao simboličkim funkcijama (kasnije ga menja u semiotičke-znakovne funkcije). Indicija - Mora da postoji element nečeg da bi se celina rekonstruisala. Indicija je niži nivo od simbola. Simbol je zamena za objekat. Indicija nije neposredna zamena. Ona je upućivanje na objekat. Javlja se mogućnost anticipacije/predviđanje na osnovu indicija. Kod indicije nema simboličke veze, na objekt ukazuje deo objekta. Dete na osnovu poznatog zvuka odbacuje flašicu 62 celina tela, koje je nezavisno od okruženja i tela drugih, ali još uvek nema permanentnosti objekta. Kako se vizuelno opažanje i motorika (dete počinje da hoda) usavršavaju, doživljaj se bogati kroz ono što dete vidi i kroz igru (hodajući). Tako dete na SM nivou iskustveno zna da je nešto gore ili dole, da bi tek kasnije usvojio pojmove. Tako dete iako još uvek nema formirane pojmove malo/veliko iskustveno zna da nešto malo može da stane u veliko, ali da nešto veliko ne može da stane u malo. Ovo je krucijalni period za integraciju praksičnih iskustava (imitacija, konstrukcija po modelu). Znači na kraju SM perioda formira se kategorija prostora - dotle postoji onoliko prostora koliko postoji i čulnih draži. Posebno je usni prostor, posebno je vizuelni (on posebno nema one karak.koje će posle steći) prostor,auditivni, položajni. To je doživljaj nekoliko raznovrsnih prostora koji su međusobno nekoordinisani, i svaki od njih je usmeren na vlastite pokrete i aktivnosti. Tek na kraju SM perioda-oko 2 god. imamo koordinaciju i ocelovljenje prostora u jedan koncept, opšti prostor. Objekat Oko 6 meseci se javlja svest o odvojenosti tela od okruženja i tada objekt nije celina sa telom. Pa zato ono što nije u domenu čula ne postoji. Dete prepoznaje osobe/uslovno rečeno/ali ne kao osobe nego kao čulne utiske koji su relativno isti i koji se pojavljuju tu i tamo često, ali još uvek nema ideju da kada osoba izađe iz prostorije još uvek postoji. Zato je u periodu od 6-12 meseci jako važno da se majka ne odvaja na duže od deteta. To je period u kome se može javiti anaklitička depresija, pa je zato jako važno da se majka vraća detetu u vremenski normalnim razmacima. Permanentnost objekta/postojanost objekta, znači da dete ima ideju da objekat postoji iako nije u neposrednom opažaju se javlja tek od 7 meseca. Procena permanentnosti: (U 7-om mesecu se permanentnost javlja, a u 9 utvrđuje). Ako se dete igra nekom igračkom, mi prekrijemo igračku nekom pelenom (pre 7-og meseca dete nema eksplorativnu aktivnost).Ono ne skida pelenu da bi našlo igračku-eventualno plače. Nema ideju o permanentnosti objekta. Oko 7-9 meseca kada se ova reakcija javi ona je uglavnom vezana za akciju subjekta. Potrebno je da se dete igra igračkom pa da je mi pokrijemo, pa da ono skloni pelenu i nađe igračku. Ako se ne igra, ako beba nije uključena u igru, neće pokazati permanentnost objekta. Kasnije se permanentnost usložnjava. Oblici permanentnosti:  Iza dva zaklona - privučemo pažnju deteta nekim objektom-igračkom, ta igračka se kreće, i ide iza nekog zaklona A (dete sada ne vidi igračku). Onda se opet pojavi u nekoj poziciji pa nestane iza drugog zaklona B, pa se ponovo pojavi. Deca oko 12 meseci života imaju rezidualnu reakciju (ona se javlja pred kraj izvedenih cirkularnih reakcija). Onog trenutka kada igračka nestane iza zaklona B deca vraćaju pogled na početnu poziciju, očekujući objekt iza zaklona A. Uzastopna premeštanja u prostoru nisu još uvek koordinisana sa vremenskim serijama pa se javlja rezidualna reakcija (pogled ka početnoj poziciji-očekivanje da će se taj predmet pojaviti na početku). To imamo i van eksperimentalne situacije. 65  Postojaće i viši oblici permanentnosti duplo skrivanje. Sakrijemo u kutiju igračku pa tu kutiju sakrijemo ispod nekog ćebeta. Onda imamo varijantu delimičnih rezidualnih reakcija - da traži kutiju ispod ćebeta ali mu i dalje ne pada ideja duplog skrivanja.Ta sposobnost duplog skrivanja se razvija oko 18 meseci. U periodu 18 meseci se kao što vidimo postojanost objekt definiše. Kada objekt postane postojan on se interiorizuje, pa se za njega formira slika ili reč. Interiorizacija je tekovina preoperativnog perioda. Vreme Prostorne i vremenske serije se očigledno ne koordinišu na početku SM perioda. Teče paralelno sa objektivacijom uzročnosti. Da bi se razumeli uzrok i posledica je važno razumevanje vremena. To je vreme kao odraz trajanja akt. u prostoru, zato se i kaže SM. Znači vreme se sve do pojave logike procenjuje kroz kretanje. To je subjektivna kategorija vremena, zbog načina na koji svako posebno vrednuje događaje u prostoru. Vreme je trodimenzionalna kategorija - prošlost, sadšnjost, budućnost. Trajanje u sadašnjosti je integralni deo SM i POP. Tokom preoperativnog perioda dete postoji u sadašnjosti, ono ne povezuje svoje današnje iskustvo sa onim od juče, niti integriše ponašanje sa oni što će se sutra desiti. Konkretne logičke o. omogućavaju metričko vreme, koje omogućava da se subjektivno vreme koordiniše. Za to je neophodan odnos između delova i celine - klasifikacija. Dete treba da ovlada inkluzijom klasa, da shvati da je npr. subklasa minut deo veće klase odnosno časa. Dete živi u sadašnjosti sa mogućnošću da integriše prošlost. Kauzalitet omogućava to da dete ima jasan uvid da njegovo sadašnje ponašanje rezutanta prošlosti. Sa pojavom formalnih operacija dolazi do mogućnosti anticipacije budućnosti - svoje ponašanje usklađujemo sa budućim ciljem.Dete je i pre ovog perioda znalo šta znači sutra, ali nije organizovalo svoje postupke u skladu sa tim, jer mu tada koncept budućnosti nije bio dovoljno jasan. Na nivo formalnih operacija dete pravi hipoteze – hipotetičko-deduktivno mišljenje. Vreme mora da dočeka formalne operacije da bi se ostvarilo kao trodimenzionalna kategorija. Uzročnost Uzročnost u SM periodu nema veze sa logikom. Uzročnost se javlja u odnosu akcije i reakcije. Pre toga se javlja magijsko fenomenološka uzročnost (fenomenistička je jer bilo šta može da izazove bilo kakvo dejstvo, a magiska je jer je usmerena na dejstvo subjekta). Npr. dete ima neke igračke (iznad kreveta). Ono to pokrene udarcem i u tom trenutku slučajno se nešto drugo desi- pokrene se nešto ispred njega ili se čuje neki zvuk. Dete je ubeđeno da je to izazvalo svojim pokretom, da ono može i dalje da pravi takve reakcije.To je ustvari ideja delovanja na daljinu, dve pojave vremenski podudarne-sinhrone su i povezane. Pravljena je paralela između ove uzročnosti i verovanjem primitivnih plemena (vudu-lutkice). Ta magijsko fenomenološka uzročnost je vrlo prisutna kod primitivnog uma. M-F uzročnost postoji i u nekim psihijatrijskim bolestima. Postoji regresija na taj raniji nivo-posebno kod paranoje. Često se dešava da se i u svakodnevnom životu ljudi koriste ovom magisko-fenomenističkom uzročnošću, kao npr. srećan objekt za ispit. To nam govori da se magisko-fenomenistička uzročnost prevazilazi racionalno, ali ne i emocionalno.Tokom 2 god.dete razbira uzročne odnose među objektima i na taj način objektivizira uzroke i smešta ih u prostor. Jasno izdvajanje uzroka i posledice imamo tek na kraju SM perioda. Strukture SM perioda Na ovom nivou otkrivamo kompozitne akcije koje se izvršavaju postepeno ili približno, pošto dete nije u stanju da reprezentuje što bi mu omogućavalo da se bavi složenijim odnosima. Njegove kompozicije su proste akcije koje se nižu jedna za drugom, ali koje ipak obrazuju neku vrstu strukture. 66 U SM periodu strukture su praktične, to su grupe premeštanja. Pomeranje AB i pomeranje BC mogu se koordinirati u jedno jedino pomeranje a to je AC. Pri tom put AC ne može da prođe kroz B ako AB i BC nisu u pravoj liniji. A-------B-------C Inverzija - Ona još uvek nije misaona već praktična, i u mišljenju deteta će biti prisutna u periodu konkretnih operacijama. To znači da dete može da ode iz tačke A u tačku B i da se vrati natrag iz tačke B u tačku A. Kompozicija AB i njena suprotnost BA daju nulto pomeranje (Inverzna akcija poništava prvobitnu akciju - akcija izvedena telom u jednom pravcu, pa u suprotnom, poništava tu akciju).Pomeranja su asocijativna, što znači da u sledu ABCD imamo AB + BD = AC + CD. Ovo znači da se do jedne iste tačke D može doći polazeći od A različitim putevima, što čini obilazno ponašanje. Aditivnost. Ako idete od tačke A do tačke B i od tačke B do tačke C to je isto kao da ste išli od tačke A do tačke C. A B • • D C • • To je ono što će biti operacija, saznajna operacija na nivou konkretnih logičkih operacija. Ovo je na telesnom iskustvu u SM periodu. Zato Pgt. kaže da je saznanje SM porekla. 17. AFEKTIVNI ASPEKT SENZOMOTORNIH REAKCIJA Imamo i afektivne promene u SM periodu koji prate kognitivne promene i gotovo da je nemoguće razdvojiti (po Pgt.) ova dva tipa razvoja. To su samo različiti oblici ispoljavanja mehanizma.  Prvom stadijumu refleksnih tehnika odgovaraju instinktivni nagoni povezani sa hranjenjem i osnovne emocije. Emocije su svedene na prve nagonske težnje, nediferencirane, globalne, želja da se preživi. Uočena je veza između držanja i položaja tela. Npr. prvi strahovi mogu da nastanu zbog gubitka ravnoteže ili nagle suprotnosti između trenutnog položaja i slučajnog događaja.  II stadijumu, kada se i javlja početak SM IQ, odgovara niz elementarnih koji su povezani sa oblicima sopstvene akt.: prijatnost, neprijatnost, zadovoljstvo i bol, prva osećanja uspeha i neuspeha. Ovaj nivo afektivnosti svedoči o vrsti opšteg egocentrizma i stvara iluziju. Odojče se u početku zanima za svoje telo, pokrete i rezultate tih akcija. Ovaj stadijum se naziva narcizam, odnosno „Narcizam bez narcisa“. Dete je narcis jer je sve koncentrisano na njega, sve hoće odmah i sada. Kaže se bez narcizma jer dete nema svest o sebi, o svojoj ličnosti.  III nivo njega obeležava izbor objekta tj. objektivizacija osećanja i projekcija na dr. akt. Decentralizacija - proces postepenog eksternalizovanja sebe i stavljanje sebe među dr. objekte. Emocija se više ne svodi na globalno jedinstvo. Afektivni izbor objekta je povezan sa IQ obrazovanjem objekta. Izbor objekta se odnosi pre svega na majku i dr. rodbinu. To je početak razvoja simpatija i antipatija. U SM periodu je začetak jasnih ličnih osećanja. Imamo i afektivne promene u SM periodu koji prate kognitivne promene i gotovo da je nemoguće razdvojiti (po Pgt.) ova dva tipa razvoja. To su samo različiti oblici ispoljavanja mehanizma.  Početni adualizam – To su afekti karak. za prva dva stadijuma. Tada još uvek ne postoji nikakva svest o sebi, odnosno granica između unutrašnjeg-doživljenog sveta i spoljašnje realnosti pa se zato ovaj kontekst i naziva adualizam. Frojd je govorio o narcizmu, ali on nije uvideo da se ustvari radi o „Narcizmu bez narcisa“. Ana F. je kasnije pojasnila taj koncept prvobitnog narcizma u smislu da dete nediferencira sebe u odnosu na dr. Dete je narcis jer je sve 67 usmeravanja vlastitih aktivnosti ka njima. Počeci dečjeg mišljenja i socijalizacije obeleženi su egocentrizmom i intiuicijom. Upravo je prekauzalitet vezan za intuiciju i egocentrizam. Intuicija i egocentrizam su iz različitih prekauzalnih mehanizama. Intuicija se oslanja na opažaj. Egocentrizam se takođe oslanja na opažaj, ali dete ne razlikuje svoju stajnu tačku od stajne tačke dr. osobe. 19. PREOPETATIVNI STADIJUM: SOCIJALIZACIJA AKCIJE Osnovne odlike preoperativnog perioda su:  Socijalizacija akcije - U SMP su akcije bile motorne, sada dete može da rekonstruše akcije i anticipira sledeću akciju. Dete nije ograničeno na motoriku i opažanje. Pojava govora omogućava početak soc. akcije jer podrazumeva razmenu govora sa drugima.  Nastanak misli - Po Pijažeu do 2 god. nema mišljenja, mišljenje nastaje pounutravanjem govora  Intuicija - neka vrsta logike detinjstva u periodu između 2-7 godine života. U SMP dete je egocentrično i taj egocentrizam je vezan za vlastitu telesnost (za opažaj i pokret) i to ne iz tačke narcisoidnih pobuda, već dete ne razlikuje svoje telo od dr. tela i to je prvobitni egocentrizam. Krajem SMP dete sebe uspeva da smesti kao autonomno i autentično telo-objekt među druge objekte (žive i nežive) i sada se otkriva novi univerzum (U SMP on je senzorni i predmetni). Taj novi univerzum podrazumeva:  Socijalni svet – razlikovanje vlastitog bića od drugih ljudi  Svet unutrašnjih reprezentacija - Svet mišljenja, mišljenje je egocentrično jer dete ne razlikuje vlastitu misao od mišljenja drugih ljudi između fizičkih i unutrašnjih zakonomernosti. Egocentrizam u mišljenju ne dozvoljava realnu procenu situacije ni sebe samoga. Ne postoji razlikovanje između idealnog self-a i nekog realnog self-a. Tek na mlađem školskom uzrastu imamo razdvajanje idealnog self-a od realnog self-a. I MR prolaze kroz iste faze ali sa usporenjem (ovde je održiva hipoteza sličnih sekvenci). Dete u 3-4 razredu stiže do te faze koji su deca stigla u 5-oj godini, ne razlikuju idealni i realni self i on takav tvrdi da je najbolji. To je disbalans između realnog okruženja i njega samog. To je egocentrična pozicija. Misao natopljena emocijom koja je takođe nekontrolisana. Emocionalna natopljenost ne dozvoljava to razlikovanje vlastite i realne pozicije. Socijalna akcija - Počeci se vezuju za SM imitaciju, soc. smeh se prvi put javlja kako kaže Špic u 3 mesecu. To je smeh koji upućujemo drugima, a taj drugi je uslovno drugi. Soc. smeh je uslovljen skupom čulnih utisaka koji su izvor dobrobiti za dete. Sva ranija osmehivanja su refleksne reakcije. Senzomotorna imitacija – je jedan oblik soc. akcije-dete imitira pokrete dr. ljudi i uvežbava te pokrete imitirajući ih. Delovi tela koji su pokretljiviji se lakše imitiraju, teži modeli su oni koji se tiču nevidljivih delova tela, kao npr. lica, glave. Imitiranje zvukova sledi sličan tok, a kada se oni povežu sa određenim akcijama onda se produžuju u usvajanje jezika (elementarne reč, razdvajanje glagola i imenica pa na kraju rečenice u pravom smislu reči). Ljudski govor je dobrim delom zasnovan na imitaciji. Imitacija je nasleđena sposobnost, ali je to tehnika koja se uči. Čim nekog imitiramo to je jasno razlikovanje sebe u odnosu na svet i na potrebu za tim. U slučaju pervazivnog poremećaja razvoja, ili u slučaju DMR nećemo imati imitaciju. Negde zbog toga jer su strukture motorike oštećene, negde jer je prepoznavanje ometeno, a kod pervazivnog poremećaja zbog nedostatka motiva da se uključe u soc. kontakt, a samim tim i da imitiraju. Kada nastane govor započinje soc.akcija. Socijalne akcije imaju karakteristike koje ovaj period odvajaju od dr. a to su: 70  Odnos potčinjenosti odrlaslima – dete je ovakvo prvo zbog veličine odrlaslih i zbog toga jer otkriva univerzum govora-informacije se ne prenose više samo pokretima. Dete primećuje da ta odrlasla osoba poseduje mnogo više znanja, lako upravlja i manipuliše govorom. Čovek je pokoran jer se plaši, a poslušan jer nekog voli. Opasno je u ovom periodu manipulisati strahom, pogotovo strahom od ostavljenosti.  Igra – nema saradnje sa dr. decom, nema operacije. Kada se dete igra u istoj prostoriji sa dr. decom nismo sigurni da li oni sarađuju. Javljaju se tzv. kolektivni monolozi-svako dete priča za sebe, podrazumevajući da ga dr. deca slušaju i razumeju pa zbog toga ne primećuje da ga dr. deca ne slušaju. Takva vrsta monologa se zasniva više u obostranom podsticanju na delanje nego u razmeni misli. U kolektivnim igrama ili igrama sa pravilima deca ovog uzrasta se igraju svako za sebe ne vodeći računa o pravilima suigrača. Deca ne umeju da se raspravljaju i zadržavaju se na sukobljavanju svojih suprotnih tvrđenja. Dete na ovom uzrastu se teško može postaviti na mesto svog sagovornika i govoriti o sebi. Dete kroz govor uočava da može korigovati ono što mu nedostaje, ili da kaže da je nešto uradilo iako nije.  Malo dete ne govori samo dr. već se obraća i samo sebi kroz pojedinačne monologe koji prate njegovu igru. Solilokviji su ustvari ti pojedinačni monolozi, kada se dete igra i priča. Npr. Kao kad glumac izađe na pozornicu i sam govori okrenut ka publici, ali kao da govori za sebe naglas Ovi solilokviju su uporedivi sa onim što će kasnije postati unutrašnji kontinuiran govor odraslih ili adolescenta. Razlika ovog govora odraslih i solilokvija je u tome što se solilokviji izgovaraju naglas i što su pomoćno sredstvo za neposredne akcije.Smatra se da soliokviji i kolektivni monolozi čine 1/3 govora kod male dece, zatim pravilno opadaju do 7 god. 20. PREOPERATIVNI STADIJUM: NASTANAK MISLI Misli nastaju pounutravanjem govora. Imamo 4 faze:  Evokacija i anticipacija akcije  Ludički simbolizam i dvostruki egocentrizam  Verbalno mišljenje  Prelogička interpretacija fizičkih zakona Evokacija i anticipacija – Evokacija je prizivanje u svesti, akcije više nema ali je možemo prizvati na mentalnom planu. Anticipacija je predviđanje nove akcije, jer postoji mišljenje. Ludički simbolizam - U drugoj polovini druge godine života dolazi do pojava simboličke f-je. Simbolička igra je razlikovanje znaka i označenog, tzv.kobajagi igra. Ispoljava se tzv. ludički simbolizam (homoludens-čovek koji se igra) igrajući simbolizam, simbolizam koji se ispoljava kroz igru. Ludački simbolizam predstavlja oživljavanje interesantnih događaja u mislima. Ovaj oblik mišljenja koji nikad ne nestaje, i mnoge umetnosti su ponikle iz igre-karnevali. Pgt. kaže da je ta simbolička f-ja u 2-oj godini života dvostruko egocenrična: Dvostruko egocentrična simbolična misao predstavlja najraniji oblik mišljenja dece u preoperativnom periodu. Simbolička igra je egocentrični pol mišljenja koji jedva premašuje snove.  Ta simbolička igra predstavlja grub falsifikat stvarnosti, ona potpuno podvrgava stvarnost vlastitoj potrebi-željama (oslanja se na potrebe deteta), šemi mišljenja. Tako npr. dete koje se igra sa lutkom ponovo proživljava sopstveni život, ali tom prilikom ispravlja po vlastitoj zamisli.  Subjekt se ne podvrgava stvarnosti, a osnovno oruđe su slike i simboli. Simboli koji se javljaju su individualni i lični, to nisu kolektivni simboli koji imaju karakteristiku znaka u opštoj populaciji. Tako npr. često ne znamo šta nešto znači dok nam dete to ne objasni šta pod tim misli. 71 Verbalno mišljenje U preoperativnom periodu se izgrađuje inventivnost-radoznalost, period kada deca izluđuju svoje roditelje. Građenje i dograđivanje elemenata konstruktivne praksije zahteva akt. tercijalnih oblasti u funkcionalnom smislu (multimodalna i supramodalna obrada informacija). Tercijalne zone se razvijaju do 25 god.života, odnosno sve dok čovek bogati svoj mentalni život-prvenstveno se misli na intrakomusuralne i intrahemisferične veze. Verbalno mišljenje se oslanja na govor i njega pratimo na način na koji dete postavlja pitanja. U ovom periodu deca stalo postavljaju pitanje: Šta je to? Zašto je to?. To je beskrajno dosadno, a na pola pitanja ne znamo da damo odgovor. Zašto ne umemo da odgovorimo? Zbog toga što se naša koncepcija ne poklapa sa dečijom koncepcijom sveta. Kod dece ne postoji razdvajanje uzroka i cilja. Istovremeno želi da spozna uzrok i cilj. Dete posmatra kako se kamen kotrlja na terasi koja je blago nagnuta. Pa postavlja pitanje zašto se kotrlja? Dete se ne zadovoljava odgovorom, da se kamen kotrlja jer je terasa kosa, jer dete ne želi samo da sazna uzrok, već za njega mora postojati cilj ka kome je kamen usmeren. Cilj smo mi jer stojimo dole, pa dete misli da se kamen kotrlja da bi došao do nas. U mišljenju vlada:  Animizam  Finalizam(nerazlikovanje uzroka i posledice)  Artificijalizam Vrlo često su ovi oblici mišljenja povezani i teško ih je potpuno zavisno razlikovati, a nema ni potrebe jer se javljaju u kompletu. Artificijalizam (artefakt-veštački)je ubeđenje da je sve napravljeno zbog ljudi i za ljude. Mišljenje je zavisno od trenutne klime i obrazovanja deteta i od njihovog verovanja. Dete će reći da su ljudi sagradili stvari ili da je Bog konstruisao stvari na isti način kao i ljudi. Npr. planine rastu pošto su ljudi posadili kamenčiće; jezera su iskopali ljudi i dolili vodu. Finalizam.- Već imamo cilj sve je usmereno cilju, nema slučajnosti. Tako npr. Zašto se Ženevsko jezero ne proteže do Borna? Objašnjenje deteta: zato što svaki grad treba da ima svoje jezero; Zašto postoji veliko i malo brdo? Objašnjenja deteta: veliko brdo služi da po njemu hodaju veliki ljudi i da se ide u daleke šetnje, a malo brdo da po njemu idu mali ljudi i da se po njemu šetaju deca i da idu u kratke šetnje. Animizam - je ubeđenje da su neživi objekti živi i pri tome da imaju izvesnu svest, odnosno sklonost deteta da neživim objektima daje osobine živog sveta. U početku, vrlo rano je živo ono što deluje ima jasno definisanu neku f-ju. Npr. peć nas greje, sunce sija da nas greje. Potom veruje da su živa tela koja se kreću. U 3-4 godine kada pitate dete da li je kamen živ, dete kaže da nije, a kada ga gurnete kaže da jeste. Tako ćemo teško ubediti dete da je drvo živo biće. Kasnije se to menja, pa se razvija ideja da nije neposredno živ objekat koji se kreće nego tela koja se naizgled kreću sama od sebe kao npr. vetar, nebeska tela. S dr. str. za život se vezuje svest, i to ne svest istovetna ljudskoj svesti već minimum znanja koja su neophodna stvarima da bi vršila akcije, a naročito da bi se kretala i upravljala ka ciljevima. Tako oblaci znaju da se kreću pošto donose kišu. Kasnije deca smatraju da je samo spontano kretanje obdareno svešću. Npr. oblaci više ništa ne znaju pošto ih nosi vetar. Tako dete zaključuje da su nebeska tela pametna. Dete misli da ga Mesec prati, jer im egocentrična misao ne dozvoljava da razmišlja na temu šta se dešava sa ljudima koji idu u suprotnom smeru, kako njih prati. Ovakva mišljenja nastaju zbog egocentričnosti, zbog ne razlikovanja unutrašnjeg stanja mišljenja i fizičkog stanja stvari. Dete kao što smo rekli pripisuje život neživim stvarima, a za uzvrat materijalizuje duševni život. Tako mišljenje za njega predstavlja glas, glas koji je u ustima ili mali 72 Pojam prostora Preoperativni prostor ima povlašćene dimenzije, nije jednak u svim svojim tačkama, nije izotropan, homogen, kontinuiran. Usredsređen je na subjekta, umesto da predstavlja bilo koju tačku gledišta. Ova misao ne uspeva da koordiniše raz. tačke gledišta (što znači da neko dr. isti prostor sagledava na raz. načine), jer je misao egocentrična. Dete ne može da poveruje da je kuća na udaljenosti od 2 km, koju on tada vidi kao malu, ustvari velika za onog ko je sada ispred nje. Tek se od 7 god. formira racionalan prostor. Strukture koje se odnose na ovaj period Na ovom nivou se otkrivaju strukture koje još uvek nisu operacione strukture, tj. one još uvek nisu reverzibilne, ali ipak predstavljaju strukture koje sadrže sopstvene zakone. Ispitanici preoperativno imaju jednu strukturu koja bi se zvala kvalitativni identitet: ogled sa dve čaše, jedna duguljasta i uža čaša i jedna plitka i šira - pitate ispitanika kada bi prosuo vodu iz te duguljasta čaše u plitku da li bi i dalje ostalo isto vode. Ispitanici preoperativno znaju da je to ta ista voda, ali nemaju konzervaciju količine. Dete će reći da je u oba slučaja to ista voda, ali ne i ista količina. Deca takođe razumeju funkciju - da je nešto u funkciji nečeg drugog. Npr. Ako imamo neki kotur i obesimo kanap preko kotura, tako da je jedan kraj sa jedne strane kotura, a drugi sa druge strane kotura. Deca znaju da što je prvi deo duži ovaj drugi deo je kraći, i što je drugi duži ovaj prvi je kraći. Ali dete nema konzervaciju dužine i ne razume da su ta dva dela kanapa kada se saberu jedan ceo kanap. Sa konkretnim logičkim operacijama identitet se menja-postaje operacion i aditivan. Npr: U problemu konzervacija dete će reći "To je ista količina zato što niste ništa ni dodali ni oduzeli". Ništa nije ni dodato ni oduzeto-to je aditivan idenitet, pa i kvantitativan, a ne više prosto kvalitativni kad dete kaže "To je ista voda npr". 22. PREOPERATIVNI STADIJUM: AFEKTIVNI ŽIVOT Afektivni život prati promene u preoperativnom periodu. U svakom postupku pokretači i energetski dinamizam zavise od afektivnosti. Nikad ne postoji čisto IQ akcija (mnoga osećanja učestvuju u rešavanju matematičkih problema) i nikad čisto afektivni činovi (ljubav predpostavlja razumevanje). Znači ova dva elementa posreduju jer predpostavljaju jedan drugog. Tri osnovne afektivne novine:  Regulacija interesovanja i vrednosti  Interindividualna osećanja (naklonost, nenaklonost, simpatije i antipatije)  Izvestan stepen moralnosti Regulacija interesovanja i vrednosti - Deca usvajaju vrednosne šeme zajednice kojoj pripadaju. Interes je odnos između objekta i potrebe, pošto je objekt interesantan u onoj meri u kojoj odgovara nekoj potrebi. Mentalno asimilirati znači uklopiti objekt u aktivnost subjekta, a to uklapanje nije ništa dr. do interesa. Interes ima poseban uticaj na razvoj SM IQ. Sa razvojem intuicije, interesi se umnožavaju i diferenciraju. Interes se ispoljava u dva dopunska vida:  Kao regulator E, njegovo posredovanje pokreće unutrašnje rezervne snage. Dovoljno je da nas neki rad zanima pa da nam izgleda lak, a umor isčezne.  Interes s dr. str. podrazumeva sistem vrednosti koji se naziva u svakodnevnom govoru intresovanja-oni određuju akciju. I ove vrednosti zavise od drugačijeg sistema regulacije, koji upravlja regulacijama unutrašnjih E (ali od tih regulacija unutrašnjih E ne zavisi) i teži da uspostavi ravnotežu. Npr. dete tokom ranog detinstva pokazuje interesovanja za reči, crtež, 75 ritam i sve te stvari su za dete vredne u onoj meri u kojoj zadovoljavju njegove potrebe, a potrebe zavise od ment. ravnoteže. Interindividualna osećanja - Sa interesovanjima i vrednostima su usko povezana osećanja inferiornosti ili superiornosti. Svi uspesi i neuspesi se beleže u lestvicu vrednosti-uspesi podižu aspiraciju subjekta u pogledu budućih akcija, a neuspesi smanjuju. Posledica je što pojedinac sada počinje da sebe procenjuje (anksioznost je često posledica stvarnih, a ponekad i umišljenih neuspeha). Čim je moguće opštenje između deteta i okoline, razvija se igra simpatije i antipatije. Simpatije postoje u odnosu prema osobama koje reaguju na naše interese i koji nas cene. Simpatija pred. sa 1 str. zajedničko cenjenje i lestvicu vrednosti sa dr. str. Antipatija se rađa iz necenjenja, i posledica je nepostojanja zajedničkog ukusa i lestvice vrednosti. Što se tiče ljubavi malog deteta prema roditeljima, sve vrednosti malog deteta zavise od vrednosti roditelja. Jedno posebno osećanje je osećanje poštovanja- naklonost + strah. putem poštovanja se stvara i osećanje dužnosti- 1 moral za dete je moral poslušnosti, a prvo merilo dobrog za malu decu je volja roditelja. Prva moralna osećanja ostaju intuitivna kao i mišljenje. Izvestan stepen moralnosti – Moral malog deteta je u suštini heteronoman-Ova moralnost se javlja iz straha, potčinjenosti-pokornost (Kod nekih ljudi imamo mehanizam zastrašivanja- odnosno sve rade iz straha). Dok je autonomna moralnost ustvari samovoljna moralnost. Dete prihvata pravila ponašanja koja nameću istinoljubivost, pre nego što je uopšte u stanju da razume vrednosti istine i prirodu laži. Dete izobličava realnost i podčinjava je svojim željama. Tako mu se dešava da zaobiđe istinu a da u to i ne posumnja i to su tzv. pseudo laži. Dete smatra opravdanim kada ga grde ili kazne zbog laži. Deca na ovom uzrastu smatraju da u laganju nema ničeg ružnog kada je namenjeno drugovima, ali je zato kažnjivo lagati velike ljude jer oni to zabranjuju (tu do izražaja dolazi heteronomna moralnost, deca iz straha ne smeju lagati odrasle). Oni smatraju da je laž lošija ako tvrdnja više odstupa od stvarnosti, nezavisno od sadržaja. Neki dečak je rekao da je dobio peticu a dobio je jedinicu, a drugi je rekao da je video psa velikog kao krava (ideja o veličini objekta se zasniva na emocionalnim stavovima). Taj što je rekao da je dobio peticu nije toliko strašno jer je mogao da dobije peticu, to je verovatno, a psi veliki kao krava ne postoje tako da je to mnogo veća laž. Sve vrste odnosa prema dr. se odlikuju egocentrizmom. Taj egocentrizam podržavju roditelji, jer dete drže u stadijumu potčinjenosti. Način da se dete ne plaši dr. osobe je da ga svede na sebe na svoj način razmišljanja. Pijaže to upoređuje sa naivnim vernicima, odnosno podčinjavajući se odrlaslima i uzdižući ih visoko mala deca često svode velike ljude u sopstvene razmere kao što vernici čine sa božanstvom. 23. TEORIJA STADIJUMA U SAZNAJNOM RAZVOJU – STADIJUM KONKRETNIH LOGIČKIH OPERACIJA OPERATIVNI PERIOD (7-11/12 godina) U okviru ovog perioda se otkriva sfera logičkih sudova i uzročno-posledičnog tumačenja realiteta. Odnos između uzroka i posledice dovodi do promene u mišljenju i afektivitetu. To znači da sebe vidim u lancu uzroka i posledica, da mogu da okarakterišem ponašanje dr. ljudi. Velikom br. dece sa mentalnom r. ostaje stran element sinteze uvida u odnos uzroka i posledica. Kauzalitet dovodi do decentracije misaonih procesa-sada tragamo za logičkim odgovorima i sagledavanje realiteta ne zavisi od naše stajne tačke. U ovom periodu, do kraja sedme godine, dovršava se mijelinizacija nespecifičnih talamo-kortikalnih projekcija, koje omogućavaju viši nivo integracije draži, kao i definisanje dominacije hemisfera, praćeno promenama određenih sinaptičkih struktura (163), obezbeđujući sumaciju iskustava neophodnih za pojavu logičkih operacija i reorganizaciju pojmova o sebi i svetu u kontekstu složenijih osobenosti postojanja. Dolazi do definisanja upotrebne lateralizovanosti na svesnom nivou, pa dete najpre postaje svesno činjenice da telo poseduje dve potpuno simetrične polovine - desnu i levu, a potom uočava i definiše lateralizovanost prostora 76 drugih u odnosu na sebe. Otkriva da je, za razliku od apsolutno date podele tela na levu i desnu stranu, podela prostora relativna i da zavisi od stajne tačke subjekta. Uočavanje odnosa lateralizovanosti prostora omogućeno je visokom funkcionalnom izdiferenciranošću tercijernih polja korteksa. Poimanje prostora obogaćeno je i otkrićem perspektive kao subjektivnog kvaliteta prostora, zasnovanog na sumaciji i dogradnji praktognostičkih iskustava deteta. Strukturacija prostora, započeta uočavanjem odnosa topološkog karaktera, doseže ravan projektivnih i elemenata euklidovskih odnosa (125). U saznajnom razvoju se ništa ne gubi, već se vrši jedna vrsta nadogradnje struktura višeg reda. Javljaju se sledeće promene:  Promene individualnih i socijalnih akcija  Promene u afektivnosti  Promene u mišljenju i IQ Promene individualnih i socijalnih akcija – Karakteristike su:  koncentracija u individualnim akt.  promena kvaliteta igre  socijalna kategorija (rasprava, saradnja)  početak refleksije  pojava logičkog sistema (koordinacija raz.tačaka gledišta na planu mišljenja i afektivnosti) Gubi se egocentrična misao, egocentrični govor dete sada više ne brka sopstvenu tačku gledišta sa stanovištima dr., već ih razdvaja i koordinira. Deca sve više počinju da sarađuju, nema kolektivnog monologa, nema igranja jedan pored drugog nego jedan sa drugim. Cilj igre za decu u preoperativnom periodu-uspeti znači dobro se zabaviti. Na operativnom nivou deca se sve više uključuju u društvene igre (deca sa intuitivnim mišljenjem se takođe igraju d.igara ali to su igre bez pravila). Za dete koje misli konkretno je neophodno da postoje unapred utvrđena pravila. Iako još uvek ne znaju napamet pravila igre, oni prihvataju ista pravila u okviru iste igre i proveravaju jedni druge, da bi obezbedili jednakost pred jedinstvenim zakonom. Izraz pobediti stiče kolektivno značenje-uspeti u takmičenju organizovanom po pravilima. Činjenica da deca priznaju pobedu jednog igrača nad ostalim i da priznaju nagradu koja sledi ukazuje da su deca ovog uzrasta u stanju da vode presudne rasprave. Kroz saradnju se ispoljava sposobnost rasprave-preargumentovane rasprave-sada dete razume tačku gledišta protivnika i traži argumente-dokaze za vlastito gledište. Pojava refleksije – Dolazi do preobražaja individualnih akt. Suštinu preobražaja čini sposobnost deteta da razmišlja. Dete ovog uzrasta razmišlja pre nego što dela i tako počinje da usvaja refleksiju. Refleksija je unutrašnje većanje-kad se raspravljamo sa nekim u sebi. Refleksija je povezana sa prvim raspravama pa se zato kaže da je socijalizovana rasprava eksteriorizovana refleksija. ili obrnuto refleksija je soc. postupak interiorizovanog raspravljanja. Refleksija je kod dece konkretna, deca se ne raspravljaju na apstraktne teme i na one koje se tiču njihovog života već na konkretne stvari. Pojava logičkog sistema – Deca na preoperativnom nivou su intuitivna jer ne koordinišu raz. tačke gledišta, niti umeju svoje tačke gledišta da koordiniraju u nizu sukcesivnih promena. IQ omogućava začetak obrazovanja same logike. Logika je sistem odnosa koji omogućava koordinaciju tačaka gledišta raz. pojedinaca ali i tačaka gledišta koje odgovaraju intuiciji jednog pojedinca. 24. TRI STADIJUMA PRELASKA SA AKCIJE NA OPERACIJU Stadijum operacija se javlja od 7-8 god., koji se odnosi na transformaciju stvarnosti, ali se sada transformacije vrše putem interiorizovanih akcija, i akcija koje su grupisane u koherentne i reverzibilne sisteme (spajanje i razdvajanje) 77 na jedan tas olovo a na drugi 1 kuglu. Dete će se začuditi rezultatom odnosno da je olovo iste težine kao i kugla ali će ipak poverovati. Ako sada pitamo dete da li je težina one druge kugle koju nismo merili ista sa težinom olova? Dete će reći da nije, jer ne može da zaključi da ako su ove dve kugle jednake međusobno i ako je sada dokazanao da je jedna od njih jednake težine sa olovom da će onda i druga biti jednake težine kao i olovo. Primer kompozicije simetričnih relacija – Ako dete sa 4-5 god. pitamo da li on ima brata, on će reći da ima ali ako ga pitamo da li njegov brat ima brata on će reći da nema, samo smo nas dvojica. Tako dete razmišlja dok je misao egocentrična, jer dete sebe ne posmatra sa tačke gledišta drugog. Dete poriče simetriju relacije brat zbog odsustva reciprociteta. Klasifikacija Predstavlja prosto uklapanje delova u celinu, ili rastavljanje celine na delove. Procenu klasifikacije vršimo sa 27 karata, koje su u tri raz veličine (mali, srednji, veliki), tri različita oblika (šolja, pulover, cvet) i tri različite boje (crvena, plava i žuta). Detetu damo nalog da stavi sve što ide zajedno. Razlikujemo tri nivoa odgovora:  Figuralne kolekcije (2-5 god.) – Deca stavljaju zajedno stvari koje ne pripadaju jedne drugima, prema infantilnom kriterijumu. Npr.stavlja cvet i šolju, jer cvet može da se stavi u šolju.  Nefiguralne kolekcije (5-7 god.) – Dete otkriva neke kriterijume, ponekad i sva tri ali ih ne kombinuje nego ih posmatra nezavisno jedan od drugog. Tako će dete sve što je crveno staviti na jednu str., sve što je plavo na dr., sve što je žuto na treću. Nakon toga on može da klasifikuje karte i po veličini i po obliku, ali bez integracije ova tri kriterijuma.  Operativna ili hijerarhiska klasifikacija – Sposobnost deteta da podklase uvrsti u klase. Dete integriše sva tri kriterijuma, odnosno vrši inkluziju klasa. Proba za procenu inkluzije Pr. 1 - Imamo dva crvena kvadrata, tri plava kruga i dva plava kvadrata pa pitamo dete: Da li su svi kvadrati crveni? Da li sve što je kvadrat je crveno? Da li su svi krugovi plavi? Da li sve što je krug je plavo? Pr. 2 – Pokažemo detetu 6 crvenih i 2 bele kugle, i pri tome mu kažemo da su sve kugle drvene pa pitamo dete. Da li ima više crvenih ili drvenih? Kada je mišljenje intuitivno dete ne može subklasu crvenih da uvrsti u klasu drvenih (reći će da ima više crvenih). Kako se obrazuje broj? Spajanjem logičkih sistema serijacije i klasifikacije, uz poimanje permanentnosti objekta i konzervaciju korespondentnih relacija, dolazi do formiranja pojma broja, što otvara mogućnost rešavanja problema u ravni logičko-matematičkih odnosa. Greco zapaža da, kada se detetu na preoperativnom nivou pokažu dva niza od po sedam tačaka, poređanih tako da je jedan niz duži, ono će reći da u oba niza doista ima po sedam tačaka, ali da ih je ipak više u dužem nizu. Da bi izvršila komparaciju, deca se povode za izgledom, pa se iskazi o međusobnom odnosu kolekcija zasnivaju na izolovanim odnosima pojedinačnih elemenata prema zajedničkoj strukturi. Ispitivač grupiše 9 cvetova, ali tako da grupisanje ne navodi ispitanika na kopiranje. Zadatak deteta je da iz dr. grupe cvetova izdvoji isti broj cvetova kao i kod ispitivača da bi napravio buket. Iako se ispitivač trudi da ne navodi na kopiranje, dete može dati odgovor proste-globalne korespodencije. Dr. nivo bi podrazumevao da dete opet pravi kopiju, ali je odnos sada korespodentan 1:1 i to je sada artikulisana intuicija. Na trećem nivou dete će uzeti 9 cvetova i praviti konfiguraciju – ovde je 9 cvetova kao i ovde. Sada možemo reći da je pojam broja definisan. Razvojem operativnosti mišljenja dolazi do prevazilaženja dominacije perceptivnih svojstava objekta i uslovljenosti neposrednim iskustvom; sažimanjem shema delova i celine, redosleda i permanentnosti objekta, 80 realizuje se mogućnost uopštavanja i integracije na višem nivou, što za rezultat ima apstrahovanje kvalitativnih karakteristika i formiranje pojma broja. U ranom detinstvu dete shvata samo nekoliko brojeva, zato što su ti brojevi intuitivni. Beskrajni niz brojeva, operacije sabiranja (i njoj obratna operacija-oduzimanja) i množenja(i njoj obratna operacija-deljenja) su dostupne tek od 7 god. Razlog je to što broj predstavlja složaj predhodnih operacija i predpostavlja njihovo predhodno postojanje. Broj se zasniva na serijaciji i klasifikaciji. (Serijacija-uređene razlike, jer u nizu brojeva svaki broj je veći od predhodnog a manji od narednog. Klasifikacija-svaki zbir može da se prelomi na delove). Sistem se zatvorio nad samim sobom, i ukida se kvalitet (bilo čega 4 + bilo čega 3 = 7) Prema Piaget-ovom shvatanju, logičke strukture nisu oblici a priori, već bivaju determinisane učenjem (za koje uvek postoji i optimalno vreme, spremnost struktura da integrišu funkciju), apstrakcijom iz akcija nad objektima i koordinacijama kojima su akcije povezane. Pojam konzervacije Operativnost misaonih procesa, zasnovana na reverzibilnosti, dovodi do pojave sposobnosti konzervacije, jednog od najbitnijih atributa logičkog mišljenja, koja podrazumeva očuvanje određenog obeležja neke pojave ili objekta bez obzira na transformacije drugih obeležja. Kao što se očuva obeležje mase, iako se menja oblik; čuva se količina bez obzira na promenu oblika posude; čuva se zapremina iako se menja oblik kuglice koja se ubacuje u čašu sa vodom Pojmovi, koji su u kontekstu iskustva plauzibilni, proishode iz "operacija identiteta", vezanih za racionalnu dedukciju i predstavljaju suštinu sposobnosti konzervacije. Invarijante u misaonoj ravni su, prema tome, ekvivalent invarijanata akcije u domenu senzomotornih shema. Detetu nije dovoljno da interiorizuje akciju i zamisli njen ishod da bi bilo sposobno da sebi predstavi mogućnost inverzne aktivnosti; za tu sposobnost neophodno je postojanje reverzibilnih shema. Konzervacija se najpre usvaja u domenu očuvanja količine (7/8 god.), mase, pa potom težine (8/9 god.), dužine, nekontinuiranih fizičkih kvantiteta i, tek krajem perioda konkretnog logičkog mišljenja (u jedanaestoj godini), zapremine. Znači u osnovi operacije konzervacije leši mehanizam reverzibilnosti. Primer sa glinenim lopticama: Imamo dve glinene loptice. Jednu od loptica podvrgavamo transformacijama u obliku. Dete koje nema operativno mišljenje, nema konzervaciju, ono tvrdi da to nije ista količina loptice, da se ona menja. Oni koji imaju operativno mišljenje imaju konzervaciju, imaju ideju da je ostala ista količina. Pri čemu dobijamo odgovore na tri nivoa o tome da je količina ostala ista. Primer sa vodom (na isti način se sprovodi i pr. sa perlama, samo što se u čašama umesto vode nalaze perle): Stavimo pred dete dve čaše koje su napunjene vodom do istog nivoa, pored ove dve čaše stavimo i posudu. Potom pred detetom iz jedne čaše prespemo vodu u ovu posudu i pitamo dete da li je količina vode ostala ista? Dete koje je na preoperativnom nivou kaže da količina vode nije ostala ista. Na operativnom nivou dete kaže da je kol.vode ista, ali su objašnjenja različita, razlikujemo više oblika reverzibilnosti:  Prosta-empiriska reverzibilnost – Dete samo prosto verbalizuje mehanizam reverzibilnosti. Kol. vode je ista jer sada vodu iz posude ponovo možemo presuti u čašu. Kod glinenih loptica, kol. je ista jer se sada ponovo od kobasice može napraviti loptica  Kompezacija relacije – Dovodeći relacije u odnos dete zaključuje da se ništa nije promenilo.Kol. vode je ista jer je čaša uža i duža, a posuda manja i šira. Kod g.loptica, kol. je ista jer je loptica deblja a manja, a kobasica je duža i tanja. 81  Reverzibilnos pomoću identiteta – Sada je se mehanizam reverzibilnosti već učitao. Identitet može biti pozitivan i negativan. Kol. je ista jer nismo ništa dodali- to je pozitivan; ni oduzeli- negativan identitet. Figurativni aspekti mišljenja Pod tim se ustvari podrazumeva dinamičnost-pokretljivost mentalnih slika. Ovaj aspek mišljenja ne proističe direktno iz logičkih operacija, operacije su izraz noviteta na nivou IQ. Figurativni aspekt počiva na semiotičkim funkcijama i vezan je za vizuelno mišljenje. Predstavlja mehanizam mentalne rotacije, koja je uslovljena pokretljivošću ment. slika. Razvija se paralelno sa logičkim operacijama, u užem smislu IQ operacijama (konzervacija, operacije grupisanja). Mentalne slike imaju sposobnost kretanja, transformacije i anticipacije. Zahvaljujući ovom aspektu mišljenja može da se predvidi promena položaja, kretanja, transformacije. U neverbalnim testovima IQ unutar neke figure se nalazi kružić, a od deteta se traži da među ponuđenim odgovorima pronađe onaj koji bi odgovarao slici figure koju treba da zamisli da se rotira za 180 stepeni. Ovaj figurativni aspekt mišljenja se odražava i u prepoznavanju lateralizovanosti tela dr. i prostora. Dete uviđa da je lateralizovanost njegovog tela apsolutna, a tela dr. relativna. Složenost mentalnih slika se usavršava tokom KLO, a punu moć dostiže u FLO. Sve ove grupe sposobnosti utiču na način doživljavanja sveta. 28. KONKRETNE OPERACIJE: OPERACIJE KOJE SE TIČU VREMENA, PROSTORA I SLUČAJA Na planu mišljenja pored misaonih operacija i operacije konzervacije se javlja i :  Pojam uzročnosti (atomizam i transmutacija)  Operativna strukturacija vremena i brzine  Operativna strukturacija prostora Vreme Pojam vremena počiva na tri operacije:  Serijacija  Uklapanje intervala između isprekidanih događaja, izvora trajanja  Vremenska metrika, izomorfna prostornoj metrici Samo dok je ordinalana strukturacija brzine (kojse izgrađuje sa 10-11 god) nezavisna od trajanja, trajanje zavisi od brzine. Tako predhodne operacije, ostaju nezavisne od veće ili manje brzine proticanja vremena i ne uče subjekta o brzini tog preticanja, jer ova brzina zavisi od psihološkog ili fizičkog sadržaja trajanja od koga ne može da se odvoji. Dete počinje da procenjuje trajanje samo po tom sadržaju zaboravljajući na brzinu. Tako će dete smatrati daje telo koje se kreće išlo duže ako je otišlo dalje. Posle ovog sadržaja se dovodi u vezu sa brzinom odvijanja, što tada čini vreme objektivnim odnosom i ovladava se proticanjem u vremenu-to je očigledno u operacijama merenja vremena ( brzina kretanja sata) dok kod mladih ispitanika upotreba ovakvih obeležja ničemu ne 82 drugarstvo, fer-plej. Upravo sada razumemo zašto tek na ovom uzrastu shvataju laž i zašto tek sada laganje drugova smatraju ozbiljnijim od laganja odrlaslih.  Zajednička akcija – Zapaža se više ili manje pravilan razvoj samostalnog rada pri saradnji. Mogući samostalan rad veće dece ne bi imao isto nenamerno i nesvesno značenje kao kod male dece koja rade svako za sebe, osećaju zajedništvo ali se ne bavi pojedinostima onim što rade.  Verbalne razmene – Razgovori subjekata od 4-6 god. nisu usmereni na dobijanje inf. ili postavljanje pitanja, već se sastoje od kolektivnih monologa, tokom kojih svako govori za sebe ne slušajući dr. Procenat egocentričnog govora zavisi od sredine. Zbog egocentričnosti u govoru deca imaju teškoću da se postave na gledište sagovornika, da od njega dobiju željenu informaciju i da modifikuju ono što su prvobitno razumela. Tek na operativnom stadijumu dete uspeva da govori ne više za sebe, već u perspektivi drugoga. Zazo je rekao da egocentrični govor ne znači da dete govori za sebe već po sebi, odnosno po svojim mogućnostima. 30. STADIJUM KONKRETNIH OPERACIJA: MORALNA OSEĆANJA I MORALNI SUDOVI Uspostavljanje saradnje i obostranog poštenja - Prva moralna osećanja proizilaze iz jednostranog poštovanja malog deteta prema roditeljima ili odraslima i to poštovanje dovodi do obrazovanja morala poslušnosti ili heteronomije. Novo osećanje koje se javlja kao posledica saradnje među decom sastoji se u obostranom poštovanju. Obostrano poštovanje proizilazi iz jednostranog poštovanja. Obostrano poštovanje postoji u svakom prijateljstvu, koje se temelji na cenjenju i koje je bez autoriteta već potkovano saradnjom. Osećaj pravednosti - Posebno značajan proizvod obostranog poštovanja je osećanje pravednosti. Ovo osećanje je posebno snažno među drugovima i deluje na odnose dece i odraslih, do te mere da preinčava odnose dece i roditelja. Kod mlađe dece poslušnost ima prvenstvo nad pravednošću i po njima je pravedna najstrožija kazna. Redistributivna pravda kod mlađe dece se temelji na strogoj jednakosti. Starija deca podržavaju ideju distributivne pravde, koja vodi računa o namerama počinioca i okolnostima više nego o materijalnosti dela. Sada dolazi do koordinacije između namere i ishoda. Znači sada dete o nečemu zaključuje na osnovu namere i ishoda. Deca sa m. r. ne uzimaju u obzir nameru i karakterišu nameru na osnovu ishoda. Tako kada je proizvod aktivnosti loš, pred čitavu situaciju se stavlja negativni predznak i obrnuto, ako je proizvod dobar bez obzira na početnu nameru pred čitavu situaciju se stavlja pozitivan predznak. Npr. Kad se dogovorimo da se nađemo sa nekim pa taj neko ne dođe, ishod je po nas negativan, ali ako znamo da je toj osobi tada nešto važno iskrslo koordinišemo nameru sa ishodom i ne stavljamo negativan predznak pred objekt ponašanja. Dok deca na preoperativnom nivou kao i deca sa retardacijom naa celu situaciju stavljaju negativan predznak. Dr. pr. ako je neko u startu imao lošu nameru, ali je na sreću ishod bio dobar deca sa m.r. će rasuditi po ishodu i reći će da je taj postupak pozitivan.Znači kod ove dece nije učvršćen odnos uzrok i posledice u soc. ravni. Odakle to osećanje pravednosti? Povodom neke nepravde, često nenamerne, a ponekad i umišljene, čija je žrtva dete dolazi do razdvajanja pravednosti od podčinjavanja. Saradnja među decom i obostrano poštovanje dovode do pravde. Autonomna moralnost i volja - Glavno obeležje pravednosti je što podrazumeva relativnu autonomiju moralne svesti pojedinca, autonomna moralnost počiva na kauzalitetu. Autonomna moralnost ne zavisi od spoljnih okolnosti, izbor detetovog ponašanja nije određen strahom od kazne, već sada dete ima ideju da nešto nije dobro, odnosno da je nešto dobro u svakom momentu. Volja - je afektivni ekvivalent operacijama IQ i ona je povezana sa funk. autonomnih moralnih osećanja. Često se volja svodi na ispoljavanje E kojom subjekt raspolaže ali ona to nije. Volja je regulator E i to regulator koji podpomaže neke težnje na račun dr. Ona se javlja kad postoji sukob težnji ili namera. Uvek postoji niža težnja-želja, koja je sama po sebi jaka i viša težnja trenutno 85 slabija-obaveza. Voljni čin se zasniva na tome da se pojačava viša težnja, a smanjuje niža sve dok prva ne pobedi. Volja je regulacija koja je reverzibilna i zato je uporediva sa operacijama: tako kada je obaveza slabija od želje, volja pojačava obavezu a smanjuje želju. Za razliku od volje interesovanje je intuitivna regulacija, jer je delimično ireverzibila i podčinjena čestim pomeranjem ravnoteže. 31. TEORIJA STADIJUMA U SAZNAJNOM RAZVOJU – STADIJUM FORMALNIH LOGIČKIH OPERACIJA FORMALNE OPERACIJE (11/12. - 14/15. god) Treba praviti razliku izmedju:  Puberteta koji podrazumeva biološke promene u organizmu, razvoj sekundarnih polnih i seksualnih karakteristika. Uslovljen je sazrevanjem nervnog i endokrinog sistema. Javlja se na približno istim uzrastima u svim rasama i društvima.  Adolescencije koja podrazumeva postepeno uključivanje pojedinca u svet odraslih. To uključivanje se znatno razlikuje od društva do društva. Adolescencija podrazumeva i promenu u načinu razmišljanja. Razvoj formalnih struktura u adolescenciji je povezan sa razvojem moždanih struktura. Tada se dešavaju promene u NS-u koje daju mogućnost apstraktnog mišljenja. To mišljenje uslovljeno sazrevanjem tercijarnih zona (PTO regija), veza hemisfera i asocijativnih niti. Funkcionalna organizacija korteksa je u to doba već sasvim definisana, sazrevanjem struktura i selektivnom stabilizacijom sinapsi snižavanjem sinaptičke gustine. Oko desete godine dovršava se mijelinizacija corp. callosum-a, dok se vlakna retikularne formacije i intrakortikalnog neuropila bogate mijelinom još dugo nakon tog perioda Obrazovanje formalnih struktura u ovom periodu svakako zavisi i od socijalne sredine. Društvo ne deluje prostim spoljašnjim pritiskom na pojedince koji se razvijaju, oni nisu tabulae rasae; već da bi sredina stvarno delovala na mozak, on treba da je u stanju da asimilira doprinose iz sredine. Sve ovo se dešava u formalnim logičkim operacijama; a uzrast od 11-12 god na kome se u današnjim civilizovanim društvima pojavljuju formalne operacije je relativan, i ništa ne isključuje mogućnost da u bližoj ili daljoj budućnosti bude pomeren još više nadole. Sazrevanje nervnog sistema se ograničava na određivanje skupa mogućnosti i nemogućnosti na datom nivou razvoja, a određena socijalna sredina je neophodna za aktualizaciju tih mogućnosti. Ta aktualizacija može biti brža ili sporija, zavisno od kulturnih i vaspitnih uslova. Genetski determinisani potencijali osobe se nikada ne razviju u potpunosti. Iz ovog kružnog procesa (koji obeležava razmene između nervnog sistema i društva) proizilaze dve posledice.  Prvo, formalne strukture nisu ni urođeni (a priori) oblici razuma koji bi unapred bili upisani u nervni sistem, niti kolektivne predstave koje postoje potpuno obrazovane izvan pojedinca. One su oblici ravnoteže koji se postepeno javljaju u sistemu razmene između pojedinca i sredine, i u sistemu razmene među samim pojedincima.  Drugo, između nervnog sistema i društva postoji individualna aktivnost pojedinca, tj. skup ogleda i vežbi koje on izvodi kako bi se adaptirao na fizički i socijalni svet. Za razliku od deteta koje se oseća inferiorno u odnosu na odrasle, adolescent počinje sebe da smatra jednakim odraslima. Uklapanje adolescenta u društvo odraslih ne može da se odigra bez sukoba, i dok dete nastoji da reši svoje sukobe ludičkim ili stvarnim kompenzacijama, adolescent dodaje ovim ograničenim kompenzacijama jednu opštu kompenzaciju - volju ili, čak, plan reformi. 86 Uključivanje u svet odraslih podrazumeva:  Stvaranje teorija i sistema  Životni program - projektovanje vlastite budućnosti  Pokušaj reforme aktuelnog društva Stvaranje teorija i sistema Adolescent počinje da gradi teorije i sisteme. Adolescent se razlikuje od deteta, pre svega, refleksijom (mišljenje o mišljenju) koja premašuje sadašnjost; on se upućuje prema onome što je neaktuelno i apstraktno. Dete ne gradi sisteme - njegovo mišljenje može da bude manje-više sistematsko, ali dete toga nije svesno zbog osustva refleksije, kod deteta ne postoji mišljenje na drugi stepen koje je neophodno za obrazovanje bilo kakve teorije. Adolescenti misle da je njihova misao dovoljno moćna da promene svet i da je to što su smislili originalno i da nikome nikada nije palo na pamet. Na svu sreću interakcija sa vršnjacima će delovati da se uvidi da je i nekome drugome to isto palo na pamet, da postoje šupljine i da odredjeni sistem koji se sada prvi put javlja, (dakle sistematično mišljenje), može da bude i neodrživ. Adolescent reflektuje svoje mišljenje, i bez obzira što su njegove teorije i sistemi kratkotrajni i najčešće neoriginalni - oni omogućavaju adolescentu njegovo moralno i intelektualno uklapanje u svet odraslih, i neophodni su da bi usvojio ideologije koje karakterišu društvo. Svako ima svoje ideje: političke, socijalne, književne, estetske, naučne..., za koje najčešće veruje da su samo njegove, i koje mu pomažu da se oslobodi detinjstva. Najčešće postoje te socijalne ideje. Kada imamo tu idealnu varijantu društva u kome treba živeti sa potrebom da se to društvo reformiše onda vrlo lako možemo da budemo "pokupljeni" od organizacije koje to nude na jedan način. Javljaju se nešto ređe i naučni koncepti koji bi okupirali pažnju određenih adolescenata. Nekada to može da odredi njihovu budućnost. U periodu adolescencije imamo formirane ideje o tome sta želimo da radimo. Takođe se javljaju i religiozne ideje. One se po pravilu ne preispituju. One su date vaspitanjem i sklone su infantilnoj obradi sadržaja. Nagla preobraćena u veru se zovu religiozne konverzije. U najvećem broju slučajeva su pseudokonverzije - pomodno. To je više socioloski problem. Međutim, kada imate naglu promenu iz ateizma u odredjenu religioznost prvo što pada na pamet je sumanuta religioznost. I to je najčešće tako. Ona ima samo spoljne manifestacije, a iza toga se krije bolest. I imamo prave religiozne konverzije - nagla izmena preobraćena u veru koju prati i promena strukture ličnosti. To su zdrave osobe i one su retke. Da li do tih konverzija može doći u adolscenciji? Da se sublimiraju nagoni, da se pretoče u tu volju za smislom (nagon za samoodržanjem i seksualni nagon)? Retko ali je moguće. Primer: Monasi najčešće odlaze u manastire u adolescenciji. Oni često nagone pretvaraju u rad. Adolescent gradi teorije zato što mu je refleksija postala dostupna, s jedne strane, i zato što mu ta refleksija omogućuje da pobegne od sadašnje konkretnosti u carstvo apstraktnog i mogućeg. Pokušaj reforme aktuelnog društva Pored potrebe da sudeluje u ideologijama odraslih, adolescentu je neophodno da dođe do neke koncepcije koja mu pruža mogućnost da se afirmiše i da stvara – životni program; i koja mu obećava da će bolje uspeti od svojih prethodnika - otuda neminovne reforme aktuelnog društva u kojima se najdublje prepliću nesebične preokupacije i ambicije svojstvene mladosti. Životni program - projektovanje vlastite budućnosti Koncept budućnosti predstavlja razmišljanja o tome šta bi želeli da budemo. Ne više na nivou fantazma, već mnogo realniji. Ovde imamo ideje koje su megalomanske. Pijaže smatra da kada bi se ljudi setili šta su razmišljali da bi želeli da budu, oni bi to proglašavali za patološku 87 pogreškama. Otuda se desi da ispuste neku kombinaciju. Oko 11-12 godina će se sistemski utvrđivati parovi (1-2, 1-3, 1-4, 2-3, 2-4, 3-4).  Kombinovanje sudova – Počiva na verbalno-logičkom mišljenju. Sistemskom primenom kombinatorike se izvodi zaključak. Sudovi i objekti se koriste samo kao ilustracija. Primer sa posudama: Damo detetu 5 posuda koji sadrže bezbojne tečnosti. Mešanje tečnosti iz posuda 1, 3 i 5 daje žutu boju, tečnost iz posude 2 oduzima boju, obezbojava, a u posudi 4 je destilovana voda. Od deteta tražimo da žutu boju pronađe sopstvenim sredstvima. Na nivou konkretnih operacija dete pristupa zadatku pomoću nepotpunih parova (1-2, 2-3, 3-4, 4-5), ili pomeša sve tečnosti. dete na stadijumu formalnih operacija uspeva da ostvari sve kombinacije i da reši zadatak. Sada više nema slučajnosti i sistema pokušaja i pogrešaka već dete primenjuje sistem. Verbalno–logičko mišljenje, kada se na osnovu iskaza zaključuje o ishodu ili se na pravi način odgovara na pitanje (Pr. Ako Ana ima svetliju kosu od Maje, Maja ima svetliju kosu od Ivane. Ko ima najsvetliju kosu?). Treba uspostaviti klase pa napraviti redosledili seriju da bi ispravno zaključili. Sinteza klase i serije omogućava da se verbalno-logički sistem razvije i se razume sistem nadređenih i podređenih odnosa u govoru i na nivou pojma. Npr. lala je hiponim za cveće koje je za lalu hiperonim. Ali je sada cveće hiponim za biljke, a biljke su hiperonim za cveće. Cveće je opet hiponim u odnosu na živa bića. Na FLP sa povećavanjem klasa se broj elemenata klase se smanjuje. Iz kombinatorike proističu propozicionalne operacije (propozicija je pravilo) zasnovane na logici iskaza (mogućnosti da se operaciono dedukuje na osnovu izrečenih hipoteza). Sposobnost dedukcije se manifestuje propozicionalnim ("pod uslovom da..."), relacionim (zasnovanim na opisu prostornih odnosa) i kompleksnim (baziranim na kvantifikativima kao što su "svi" i "niko") rezonovanjem.To je mogućnost da se prihvate pravila bez potrebe za osvedočavanjem u stvarnosti (ako je/onda je - implikacija). Na osnovu propozicionih operacija se razumeju propozicionalna isključivanja (ili/ili – ili jedno ili drugo ili nijedno - inkopatibilnost; i/ili – može da bude prisutan i jedan i drugi, ali se oni mogu i međusobno zamenjivati - disjunkcija). propozicione o. se zasnivaju na prihvatanju određenih uslova ili propozicija. Zaključujemo na osnovu parametara koji se uzimaju kao propozicije (Npr. Ako znamo koliko neko ima kilograma, možemo da odredimo kojom će brzinom ta osoba padati sa 5 sprata. Ne moramo da je gurnemo da bi to i proverili) Indukcija fizičkih zakona i razdvajanje činilaca Kombinatorika može da se primeni i na ideje, primer je indukcija zakona iz fizike. Traži se od osobe da induktvino dođe do rešenja. Indukcija podrazumeva da se ide od pojedinačnog ka opštem. Primer sa klatnom U eksperimentu je upotrebljeno klatno čija se frekvencija oscilacija može varirati menjanjem dužine konca, dok okačena težina na kraju konca, amplituda oscilacije i početni zamah namaju nikakvu ulogu. Primer sa metalnim šipkama Damo ispitaniku nekoliko metalnih šipki koje se mogu horizontalno učvrstiti. ispitanik može da varira dužinu šipki, materijal od koga su napravljene, debljinu, oblik poprečnog preseka. Ispitanik treba da odredi od čega zavisi savitljivost šipki. Dete, da bi videlo kako dužina šipke utiče na njenu savitljivost, poredi dugu i tanku šipku sa kratkom i debalom šipkom, smatrajući da se tako lepo vidi razlika. Adolescent razdvaja ova dva činioca, uviđajući da to ne bi ništa dokazivalo. 33. FORMALNE OPERACIJE: GRUPA DVE REVERZIBILNOSTI Grupa dve reverzibilnosti, koja je osnov sposobnosti "operacija nad operacijama"(izveden zaključak se dovodi u vezu sa drugim neophodnosti neposrednog iskustva) nastaje sintezom delimičnih 90 grupisanja ili sistema nastalih u prethodnom stadijumu u celovit sistem, omogućavajući anticipatorne kompozicije. Ukoliko se npr. jedan automobil kreće iz Pančeva ka centru Bgd., brzinom 60 km/h. Sa Novog Bgd. u isto vreme kreće dr. automobil ka centru. Dete treba da odredi kad će se mimoići. Imamo jednu akciju i njoj reverzibilnu, a potrebno je da se ova dva kretanja koordinišu da bi dobili rezultantu. Pr. sa pužem: Puž se kreće ravnomerno po daščici u jednom smeru, a u suprotnu stranu se kreće daščica, tako da zaključujemo da se puž u odnosu na spoljašnju referentnu tačku ne kreće. U 6-7 razredu se shvataju Njutnovi zakoni efekta da je delovanje dve sile jednako razlici njihovog intenziteta. Mora da postoji neki odnos dve sile da bi razumeli da je rezultanta razlika te dve sile. Tako ako nas neko gura podjednakom jačinom kao i mi njega nema efekta. To je grupa od 4 trasformacije i 2 reverzibilnosti. Te četiri transformacije su:  I - identična (nulta) transformacija  N – inverzija  R – reciprocitet  C - korelativna (dvojna) transformacija R i C su u odnosu inverznosti. Korelativna transformacija je inverza reciprociteta. C i N u odnosu na identičnu - poništavaju se.  Neka konkretna grupisanja (grupisanja klase) imaju oblik kao oblik reverzibilnosti inverziju (negacija) koja komponovana sa direktnom operacijom daje nultu operaciju (- A+A=0; dodati jednu klasu, a zatim je oduzeti, jednako je ništa ne uraditi). Reverzibilnost na osnovu inverzije vezana je za klasifikovanje-grupisanje objekta po ekvivalenciji. Možete da broj 3 i broj 2 spojite kao subklase u jednu klasu, a to je 5 i da mehanizmom inverzije samo idete u nazad. Od 5 oduzmete subklasu 2 i dobijete prvu subklasu 3, akcija se poništila, kao da se ništa nije dogodilo. (3+2=5, 5-2=3)  Druga konkretna grupisanja (grupisanja relacije) imaju kao oblik reverzibilnosti recipročnost (simetrija) koja komponovana sa direktnom operacijom dovodi do ukidanja, ne objekta ili klase, već razlike, tj. dovodi do ekvivalencije (ako je a razlika između A i B u relaciji A<B, onda je +a-a=0, tj. A=A). Serijacija-grupisanje objekta po uređenim razlikama, se zasniva na ovoj reverzibilnosti na osnovu reciprociteta. (Možemo poređati štapiće od najmanjeg do najvećeg, ili od najvećeg do najmanjeg i to ne poništava akciju.) Ni jedno grupisanje ne komponuje inverzije i recipročnosti, ove dve vrste sistema ostaju raznorodne na nivou konkretnih operacija. Na nivou formalnih logičkih operacija se kombinuju ova dva oblika reverzibilnosti. Propozicionalne operacije uvek sadrže i inverz N i reciprok R. Primer: Telo koje se kreće i svetlo: Neki objekat se kreće i tu i tamo se pali svetlo kada se on zaustavi. Koje su moguće ideje o tome kakav je odnos svetla i zaustavljanja? p-svetlo q-zaustavljanje  Identična transformacija: p q כ (p uslovljava q, svetlo uslovljava zaustavljanje, tj. ima svetla-ima zaustavljanja)  Inverzna: p . q¯ (ima svetla, ali nema zaustavljanja)  Recipročna: q כ p (zaustavljanje uslovljava svetlo)  Korelativna: ¯p . q (ima zaustavljanja, ali nema svetla). 91 Dakle imamo N=RC C=RN R=NC I=NRC, tj. grupu od 4 transformacije koja spaja inverzije i recipročnosti u isti sistem, i tako vrši sintezu pojedinačnih struktura koje su do tada izvedene na nivou konkretnih operacija. 34. FORMALNE OPERACIONE SHEME Negde oko 11-12 godina pojavljuje se serija novih operacionih shema, a to su: pojmovi proporcija, dvostruki sistemi referenci, razumevanje hidrostatičke ravnoteže, neki oblici verovatnoće itd. Pri analizi svaka od ovih shema pokazuje da sadrži bilo kombinatoriku, bilo, i pre svega, sistem od četiri transformacije.  Proporcije Proporcija se javlja od 11-12 godina u veoma različitim područjima, ali uvek u istom kvalitativnom obliku. Ta područja su, između ostalih: prostorne proporcije (slične figure), metričke brzine (s/t =ns/nt), verovatnoće (x/y=nx/ny), odnos između težina i dužina na vagama sa polugom. Primer sa vagom Ovo razumevanje ravnoteže (prethodni primer) javlja se u isto vreme kad i razumevanje proporcija. Na vagi sa polugom neka težina se može dovesti u ravnotežu bilo stavljanjem iste težine na istu udaljenost od ose, bilo stavljanjem manje težine na proporcionalno veću udaljenost. Manipulišući vagom, dete od 12-13 god uspeva da razume ove proporcionalnosti, najpre kvalitativno ("povećati težinu ili udaljenost svodi se na isto"), a zatim u jednostavnim metričkim oblicima. To kvalitativno razumevanje proizilazi direktno iz grupe INRC, jer I/R = C/N, odnosno IN = RC (povećanje težine prema smanjivanju udaljenosti jednako je povećavanju udaljenosti prema smanjivanju težine).  Dvostruki sistem referenci Primer: Puž Ovo je problem sa dvostrukim sistemom referencija. Imamo jednu dasku i puž ide po toj dasci i to vam je identična transformacija. Njegov položaj se menja, on se transformiše, menja položaj iz jedne tačke u drugu. Inverzna - suprotna početnoj, inverzno znači poništavanje akcije njenom suprotnošću. Znači, okrenuo se natrag. Recipročna - daska ide nazad. Njegovo kretanje se u odnosu na dasku poništava. Ona je recipročna u odnosu na identičnu. On (puž) je na referentnom nivou, na istom (daska ide nazad, a on napred). Korelativna - korelativna transformacija je korelativna u odnosu na identičnu. Puž ide, a vi i dalje gurate dasku unapred, u pravcu u kome ide puž, tako da se kumuliraju dva oblika kretanja. Ovde je I . R = N . C odnosno, I je kretanje puža u desno, R je kretanje daščice u levo, N je kretanje puža u levo, C je kretanje daščice u desno. Kretanje puža u desno : kretanju daske u levo = kretanju puža u levo : kretanju daske u desno  Hidrostatička ravnoteža U jednu cev koja je oblika U , koja je do polovine napunjena tečnošću različite gustine (voda, alkohol ili glicerin), postavimo klip u jedan krak i opterećujemo ga različitim težinama, a ispitanik treba da predviđa podizanje nivoa tečnosti u drugom kraku. Mala deca ne razumeju akciju i reakciju, tj. ona misle da će težina tečnosti delovati u istom smeru kao i težina klipa. Nasuprot ovome, adolescent veoma dobro razlikuje i ispravno koordinira delovanje težine klipa 92 Ne postoji nijedan IQ postupak, koji ne sadrži afektivne činioce kao pokretače, isto tako nema afektivnih smetnji bez opažaja ili razumevanja. Ova dva aspekta se ne mogu odvojiti ili svesti jedan na drugi, što pokazuje da je ponašanje jedinstveno. To jedinstvo ukazuje da su faktori razvoja zajednički, ali iako se IQ i afektivni aspekt ne svode jedan na drugi funkcionlani paralelizam je prisutan. Osećanja nose u sebi nasledne korene, ali se isto tako bogate u društvenoj razmeni. Osećanja sadrže i krize i uravnotežavanja. Kasniji razvoj je napredovanje od regulacija do reverzibilnosti i njenog neprekidnog širenja. Reverzibilnost je u potpunosti uravnotežen sistem, tako da svakoj transformaciji odgovara mogućnost jedne inverzne ili recipročne. Uravnotežavanje putem autoregulacije se u svakoj generaciji suočava sa problemima da bi na kraju došli do rešenja koja mogu biti bolja od rešenja predhodnih generacija. 41. RAZVOJ OPAŽAJA – KONSTANTNOST OPAŽAJA I OPAŽAJNA UZROČNOST Senzo-motorne strukture predstavljaju izvor potonjih misaonih operacija. To znači da inteligencija proishodi iz onih akcija koje preobražavaju objekte i stvarnost, i da je saznanje posledica aktivne i operacione asimilacije. (Nasuprot tome empiristička tradicija, koja je izvršila ogroman uticaj na određenu pedagogiju, smatra da je saznavanje neka vrsta kopiranja stvarnosti, i da inteligencija vodi poreklo iz samog opažaja.) Da bismo razumeli razvoj deteta neophodno je ispitati razvoj opažaja. Opažaj predstavlja poseban slučaj senzo-motornih aktivnosti. Osobeno obeležje opažanja je to što ono zavisi od figurativnog vida saznavanja stvarnosti, dok je akcija u celini operaciona i menja stvarnost. Konstantnost opažaja i opažajna uzročnost Ova dva problema opažanja proučavamo u vezi sa senzo-motornim reakcijama koje postoje u prvoj godini života. Konstantnost opažaja Postoje dve vrste konstantnosti opažaja koje se javljaju u približnom obliku već u drugom mesecu, a zatim se istančavaju sve do 10-12. godine pa i dalje. To su:  Konstantnost oblika - to podrazumeva opažanje uobičajenog oblika nekog objekta (viđenog spreda ili odozgo, itd.), tj. bez obzira na njegov izgled u perspektivi. Pijaže je utvrdio međusobnu povezanost između konstantnosti oblika objekta i postojanosti objekta. Primer: Kada je bebi od 7-8 meseci pružio naopačke bočicu, beba lako okrene bočicu ako opaža u zadnjem planu deo cucle; ali ako uopšte ne vidi cuclu već samo belo dno bočice ispunjeno mlekom, ne uspeva da je ispravi. Ova beba nije pridavala bočici konstantan oblik; međutim kada je na uzrastu od 9 meseci počela da traži predmete skrivene iza zaklona, ona je uspevala da okrene naopačke pruženu bočicu bez problema. U ovom slučaju postoji međudejstvo opažanja i senzo-motorne sheme - opažaj nije dovoljan da objasni nastanak senzo-motorne sheme (traganje za objektom koji je nestao iz vidnog polja ne zavisi samo od njegovog oblika), a ni senzo-motorna shema nije u stanju da objasni nastanak opažaja.  Konstantnost veličina - to podrazumeva opažanje stvarne veličine nekog objekta koji je udaljen od posmatrača, tj. uprkos pojavnom smanjenju objekta. Konstantnost veličina javlja se oko 6-og meseca. 95 Primer: Dete naučeno da bira veću od dveju kutija, nastavlja da bira tu veću kutiju i kada je udaljimo, iako je njena slika na mrežnjači tada manja. Konstantnost veličina se javlja pre obrazovanja sheme postojanog objekta, ali posle koordiniranja viđenja i prehenzije tj. hvatanja (oko četiri i po meseca) - jer se tokom čitavog SM perioda uspostavlja korespodencija opažajno-vizuelnog sa taktilno-kinestetičkim; a i veličina objekta je promenljiva pri viđenju, a konstantna pri dodiru - zato postoji opažajna konstantnost veličine objekta koji se nalazi u blizini subjekta, dok ona prestaje iznad određene udaljenosti od subjekta. Konstantnost veličina zavisi od celovitih SM shema. Postojani objekt i opažanje Oba primera pokazuju da se senzo-motorno ne može svesti na opažajno. SM aktivnost obogaćuje opažanje koje nije u stanju ni da obrazuje SM akciju, niti da se samo obrazuje nezavisno od akcije. Ipak, postoje pokušaji da se obrazovanje sheme postojanog objekta objasni pomoću činilaca opažanja. Mišot smatra da je postojanost objekta proizvod opažajnih efekata, koje je on nazvao "Efekat zaklona" (prolaženje objekta A iza objekta B prepoznaje se i pored toga što je A delimično zaklonjen, u organizovanju prema zakonima šare i osnove) i "Efekat tunela" (ako A prolazi iza B, i ako je brzina A pre nestajanja iza B bila konstantna, doživljava se opažajni ali ne i čulni utisak o položajima objekta A i predviđa se njegov izlazak). Da li ovi efekti "zaklona" i "tunela" postoje kod bebe pre nego što se obrazuje shema postojanog objekta? Primer: Detetu pokazujemo objekat koji prolazi putanju ABCD, delovi AB i CD su vidljivi, deo BC je postavljen iza zaklona; objekat ulazi u A iz prvog zaklona, da bi kod D ušao u treći zaklon. Dete od 5-6 meseci prati pogledom putanju AB i kada objekat nestane u B, ono ga ponovo traži u A, zatim iznenađeno kada ga vidi u C prati ga pogledom od C do D, ali kad objekat nestane u D ono ga traži najpre u C, a zatim u A. Dakle, efekat tunela ne postoji kod bebe i obrazuje se tek pošto se stekne postojanost objekta, tj. opažajni efekat je jasno određen senzo-motornim shemama, pre nego što ih objašnjava. Opažajna uzročnost Mišotovi eksperimenti o opažajnoj uzročnosti: Kad mali kvadrat A, koji se kreće, upravo dodirne kvadrat B, koji miruje, i kada B potom počne da se kreće, a A ostane da miruje posle dodira, postoji opažajni utisak da je A gurnulo B (pod tačno određenim uslovima brzine prostornih i vremenskih odnosa - jer ako B ne krene odmah, utisak o uzročnosti se gubi i kretanje kvadrata B izgleda nezavisno). Isto tako, postoje utisci o vučenju (ako A nastavi svoje kretanje iza B posle dodira) i izbacivanju (ako je brzina kvadrata B veća od brzine kvadrata A). Mišot smatra da je opažajna uzročnost prvobitna, i da iz nje proizilazi senzo-motorna uzročnost. Međutim, dete do sedme godine uviđa guranje jedino ako je opazilo dodir kvadrata A i B, dok ispitanici stariji od 7 godina imaju utisak o "guranju na razdaljini", tj. i ako postoji opaženi razmak od 2-3 mm između A i B. Dakle, senzo-motorna uzročnost ("magijsko-fenomenološka") je nezavisna od bilo kakvog dodira u prostoru, tj. ne može da se izvede iz opažajne uzročnosti. Senzo-motorni shematizam u celini određuje opažajne mehanizme, a ne obratno. 42. RAZVOJ OPAŽAJA – EFEKTI POLJA Kod dece uzrasta između 4.-5. i 12.-15. god. kada su već mogući laboratirijski eksperimenti, razlikujemo dve vrste vizuelnih opažajnih pojava: efekti polja i opažajne aktivnosti. Efekti polja ili efekti centracija ne pretpostavljaju nikakvo (stvarno) pomeranje pogleda i postoje u jednom jedinom polju centracije. Efekti polja ostaju kvalitativno isti na svim uzrastima, osim što se mogu obrazovati novi efekti kao posledica sedimentacije opažajnih aktivnosti. Efekti 96 polja pružaju približno adekvatne opažaje (približno jer je neposredno opažanje proizvod uzrokovanja koje je probabilističko), tj. uvek delimično izobličuju jer i pri posmatranju neke jednostavne konfiguracije ne vidimo sve sa istom tačnošću, a pogotovu ne sve istovremeno (pogled se zaustavlja na ovoj ili onoj tački, a "susreti" između različitih delova receptornih organa i različitih delova opaženog objekta ostaju slučajni i nejednake gustine, zavisno od regiona figure, regiona retine i trenutka kad su ti regioni centrirani od strane fovee-područje jasnog viđenja, ili ostaju na periferiji). Ova izobličenja, iluzije, se tokom razvoja smanjuju po intezitetu, kvantitativnoj vrednosti, pod korektivnim dejstvom opažajnih aktivnosti (eksploracija...). Optičko-geometrijske iluzije "Primarne" optičko-geometrijske iluzije zavise od efekta polja, kvalitativno se ne menjaju sa uzrastom, odnosno raspodela iluzije zadržava ista svojstva na svim uzrastima - zavisno od promena figure i njenih pozitivnih i negativnih maksimuma. Sve primarne iluzije (efekti polja) mogu se svesti na efekte centracije, jer se elementi centrirani pogledom (foveom) precenjuju, a elementi koji se nalaze na periferiji vidnog polja potcenjuju. Primer: Pri opažanju pravougaonika bez nacrtanih dijagonala duže strane se precenjuju, a kraće potcenjuju. Ako variramo kraće strane, a duže držimo konstantnim - iluzija je utoliko veća ukoliko su kraće strane manje. Prostorni maksimum iluzije se ispoljava kada se pravougaonik poklapa sa najmanjom mogućom pravom koja se može nacrtati. Primer: Delbefova iluzija - iluzija koncentričnih krugova, manji krug se precenjuje a veći potcenjuje. Pozitivni maksimum se dobija kad su poluprečnici u odnosu 3:4, a negativni max ako je poluprečnik manjeg kruga kraći od širine trake koja deli dva kruga (potcenjivanje manjeg kruga). Ovi maksimumi (prostorni maksimumi) su isti na svim uzrastima. Dvojnost činilaca - predstavljenu brojem "susreta" i potpunim ili nepotpunim "sparivanjem", možemo da dokažemo vremenskim maksimumom iluzije, a tada postoje izvesne razlike po uzrastima. Kad prikažemo figuru za vrlo kratko vreme, pri tim kratkim vremenima izlaganja postoji mali broj susreta, što povećava verovatnoću potpunosti sparivanja - dakle i iluzija je mala. Pri velikim vremenima izlaganja moguć je veći broj susreta, ali nije moguća sistematska eksploracija, dakle postoji veća verovatnoća za nepotpuna sparivanja, pa otuda vremenski (a ne više prostorni) maksimum iluzije. Pošto vremenski max zavisi od brzine reakcija i kvaliteta eksploracije, on se menja tokom uzrasta, nasuprot prostornom max. OPAŽAJNE AKTIVNOSTI Opažajne aktivnosti pretpostavljaju premeštanje pogleda u prostoru ili poređenje u vremenu. Ta premeštanja i poređenja su usmerena aktivnim istraživanjem subjekta: eksploracija, prenošenje (onog što je viđeno u X na ono što je viđeno u Y) u prostoru ili u vremenu, transpozicija skupa odnosa, predviđanje, poređenje usmerenosti... Opažajne aktivnosti razvijaju se sa uzrastom i po broju i po kvalitetu. One čine opažanje adekvatnijim i ispravljaju iluzije, sistematska izobličenja svojstvena efektima polja. Ali, stvarajući nove odnose one mogu da dovedu i do novih sistematskih grešaka koje se, tada, povećavaju sa uzrastom. Još je Bine razlikovao iluzije koje se povećavaju sa uzrastom-posredno zavise od opažajnih aktivnosti, od onih koje opadaju sa uzrastom-zavise od efekta polja. Primer: Iluzija težine - kada se porede dve kutije iste težine a različite zapremine, veća kutija izgleda lakša s obzirom na to da postoji očekivanje da će ona biti teža. Ova greška u opažanju će biti veća u 10.-12. god nego u 5.-6. godini jer je predviđanje aktivnije. DMR osobe uopšte nemaju ovu iluziju jer nisu u stanju da bilo šta predvide. 97
Docsity logo



Copyright © 2024 Ladybird Srl - Via Leonardo da Vinci 16, 10126, Torino, Italy - VAT 10816460017 - All rights reserved