Sponzorstvo u kulturi: kulturna industrija i finaciranje u kulturi, Vežbe od Ekonomski Menadžment

Preuzmite Sponzorstvo u kulturi: kulturna industrija i finaciranje u kulturi i više Vežbe u PDF od Ekonomski Menadžment samo na Docsity! SVEUČILIŠTE U ... ... FAKULTET SPONZORSTVO U KULTURI DIPLOMSKI RAD Mentor: Student: titula, ime i prezime ime i prezime Grad, 2016. SAŽETAK: Iako neophodna za razvoj destinacije, kultura je u poslovanju oduvijek smatrana tržišnom nišom. U posljednje vrijeme, sa snažnijim razvojem i interesom za kulturni turizam, koncept 'niše' se promijenio. Kultura preuzima ulogu osnovne ponude i na taj način prodaje lokaciju, stvarajući imidž destinacije ciljajući na lokalni/regionalni/nacionalni identitet. Analogno tome, kultura lako postaje pokretačka snaga redefinirnja turističke destinacije bez obzira koristi li se ili ne kao osnovna ponuda. U svijetu kojim dominiraju slike, kulturni je sektor suštinski vezan za imidž koji mjesta projiciraju, a snažna i otvorena kultura u načelu stvara pozitivan imidž. Te slike generiraju se bilo izravno bilo neizravno. S jedne strane to može biti nacionalna kazališna predstava, no vjerojatnije je da se radi o masi perifernih slika odnosno pozadinske buke koji se bezgranično apsorbiraju i projektiraju putem medija. Ipak, uvijek je prisutan strah od disproporcije onog što se reklamira tim slikama i onoga što se turistu koji dolazi u određenu destinaciju stvarno i nudi. Prema tome, vrlo je lako proizvesti negativne učinke ukoliko ne postoji svijest o potrebi prezentacije samo istinite i autentične kulture. 5.2.3.4. Primjena kupona.......................................................22 5.2.3.5. Zaklade.....................................................................22 5.2.3.6. Poduzetnička filantropija.........................................22 5.3. Vlastiti prihod.....................................................................................23 6. ZAKLJUČAK..................................................................................................24 POPIS LITERATURE ŽIVOTOPIS STUDENTA 1. UVOD U ovom diplomskom radu čija je tema Sponzorstvo u kulturi objasniti će se što je to kulturna industrija te kako se razvijala. Također objasniti će se kako menadžment pridonosi razvoju kulture, što je njegov predmet, a što cilj. Isto tako objasniti će se što su to kulturne vrijednosti te koje sve postoje. U nastavu objasniti će se kako se financira kultura, te će se navesti razlika između javnih i privatnih potpora. Privatne potpore su: sponzorstvo, donacije, lutrijska sredstva, primjena kupona, zaklade, poduzetnička, filantropija. Također uporediti će se pregled poticaja za privatna ulaganja u kulturi između Europe i SAD-a. 2. KULTURNA INDUSTRIJA Unutar istraživanja kulturne i medijske proizvodnje povećao se interes za proučavanjem kulturalnih industrija. Termin koji su prvi upotrijebili Theodor Adorno i Max Horkheimer 1947. godine danas je tema brojnih kulturnih debata. Što je zapravo kulturna industrija? Može se reći kako ona obuhvaća sve one aktivnosti koje određuju i tumače kulturu kroz proizvodnju, distribuciju i potrošnju značenjski prožetih kulturnih dobara. Dok se Adorno i Horkheimer koriste pojmom kulturne industrije kako bi označili (za njih negativnu) pojavu standardizacije područja kulture koja onome što je zastarjelo pruža novu kvalitetu, David Hesmondhalgh govori kako kulturne industrije podrazumijevaju vrlo široki opseg područja, a ključnima smatra reklamu, marketing, radijsku, televizijsku, filmsku i glazbenu industriju, internet, izdavaštvo te videoindustriju i kompjuterske igre. Može se zaključiti kako je zapravo kulturna industrija logični slijed kapitalističke industrijske proizvodnje: ˝Čitav svijet prolazi kroz filtere kulturne industrije˝. Prvu polovicu dvadesetog stoljeća karakterizira dominacija industrijalizacije (standardizacija, masovna produkcija) i njezina kontrola društva, koja je predstavljala sve veću opasnost za tradiciju i običaje koji su formirali identitete pojedinih zemalja. Dok je nekolicina još uvijek mogla posjedovati unikatni predmet, široke mase ljudi imale su pristup tek jeftinim i masovno proizvedenim kopijama predmeta. Društvo u cjelini više nije imalo potrebu proizvoditi stvari za sebe, već ih je sve vodila želja za kupovinom robe koju su proizvodila velika poduzeća, što i potvrđuje tezu da ˝kultura danas svemu nameće sličnost˝. Posljedice toga bile su smanjivanje umjetničke kvalitete i nedostatak autentičnosti: The autonomy of works of art, which of course rarely ever predominated in an entirely pure form, and was always permeated by a constellation of effects, is tendentially eliminated by the culture industry, with or without the conscious will of those in control.1 Hesmondhalgh govori kako je autonomnost neovisnost i sloboda od utjecaja i kontrole koji dolazi od kulturnih industrija te pritom nadodaje kako je potpuna neovisnost nemoguća: 1 www.gkr.hr 3. MENADŽMENT U KULTURI Menadžment u kulturi, menadžment u umjetnosti ili određenoj umjetničkoj djelatnosti, kod nas još nije uvažena naučna disciplina ni vještina koja bi doprinosila kulturnoj i umjetničkoj praksi. Njegova puna afirmacija tek predstoji. Menadžment u kulturi, kao dio kulturologije, ali i suvremenog menadžmenta, polazi od stajališta da je kultura sistem unutar koga se svjesnom ljudskom djelatnošću može oblikovati, obrazovati, uređivati, upravljati, usmjeravati razvoj, rječju, unutar kojeg se mogu organizirati uvjeti kulturnog i, posebno, umjetničkog stvaralaštva, oblici njegovog plasmana i prijema u najširoj javnosti. Stoga me nadž ment u kulturi podrazumijeva napor čovjeka da svjesnom djelatnošću uskladi, dovede u određene odnose ljudske potrebe, rad i stvaralaštvo u oblasti kulture i umjetnosti, radi što bogatijeg i dinamičnijeg kulturnog života zajednice. 3.1. Predmet menadžmenta u kulturi Predmet menadžmenta u kulturi (kulturnog menadžmenta, menadžmenta kulture ili nauke o organizaciji kulturnih djelatnosti, kako se ova primjenjena naučna disciplina ranije zvala) je proučavanje svih načina (oblika, modela) organiziranja koji se javljaju u različitim društvima i u različitim povijesnim razdobljima, unutar kulturnih djeatnosti u cijelini i u pojedinim oblastima kulture.4 3.2. Ciljevi i zadaci menadžmenta u kulturi 4 Dragičević Šešeć M., Stojković B.; Kultura: menadžment, animacija, marketing; Clio; Beograd; 2011.; str. 17-25 Kako je cilj menadžmenta u kulturi i umjetnosti pronalaženje odgovarajućih organizacijskih rješenja (modela), koji u najvećoj mjeri doprinose razvoju, društvenoj i tržišnoj efikasnosti kulturnih djelatnosti, to ova nauka ima tri osnovne dimenzije: 1. analitičko - deskriptivnu (istraživanje i opisivanje postojećih oblika i metoda organiziranja), 2. projektno - modelsku (razvijanje i ispitivanje novih, adekvatnijih i efikasnijih načina i modela organiziranja), 3. teorijsko - konceptualna dimenzija, koja razvija naučne pojmove, uspostavlja periodizacije i klasifikacije. Ove tri dimenzije kulturnog menadžmenta isprepliću se i dopunjavaju. Očigledno je da je opisivanje i analiza postojeće situacije preduvjet projektiranja i razvijanja novih organizacijskih modela, ali i obrnuto. Ovih osam zadataka menadžmenta u kulturi i umjetnosti podrazumijevaju različit stupanj obučenosti i kompetentnosti menadžera. Oni obuhćaju raspon zadataka koji se postavljaju pred: 1. najviša državna upravna tijela (ministarstva kulture i njihove stručne službe), 2. naučne institute i istraživačke centre koji će dati osnovni organi. Ciljevi i zadaci kulturnog i umjetničkog menadžmenta jesu: 1. izgradnja sistema (modela) kulturnog života, koji polazi od određene kulturne politike; organizacijsko oblikovanje sistema unutar jedne državne i društvene zajednice; 2. planiranje razvoja kulture, što podrazumijeva određivanje ciljeva, prioriteta i metoda realiziranja usvojene kulturne politike, kao i istraživanje postojeće kulturne situacije kao osnove za razvoj planskih modela;5 5 Ibid. 3. iz gradnja granskih sistema u kulturnim djelatnostima (uspostavljanje odnosa među pojedinim institucijama radi postizanja optimalnih rezultata) – npr. sistema koji će stvarati najpogodnije uvjete za razvoj kazališne umjetnosti, u kojem će se optimalno pozicionirati različite ustanove: nacionalna, neprofitna, komercijalna i amaterska kazališta, kazališni muzeji, agencije, kazališni časopisi, itd.; 4. izrada modela pojedinih institucija kulture, te upravljanje i organiziranje rada u njima – menadžment ustan va (filmskih proizvodnih kuća, kazališta, kulturnih centara); 5. organiziranje procesa proizvodnje (menadžment projekta) pojedinog umjetničkog dijela, unutar institucije kulture ili nezavisno; 6. organiziranje procesa distribucije (difuzije) kulture; 7. menadžment „proizvoda“ (upravljanje prodajom nakon premijere, organiziranje animacijskih i edukativnih aktivnosti u instituciji tijekom održavanja programa, produžavanje „trajanja“ dijela na tržištu kulture); 8. kulturna diplomacija – uspostavljanje oblika i modela međunarodne kulturne suradnje (na državnom nivou i na nivou pojedinih institucija). 3.3. Menadžeri u kulturi Djelatnost menadžera u kulturi obuhvaća, dakle, stvaranje uvjeta za kulturno stvaralaštvo i proizvodnju kulturnih dobara (ideja i vrijednosti), za njihovo oblikovanje udjela koja su dostupna kulturnoj javnosti i za recepciju tih dijela u kulturnoj javnosti. Stoga su moguća brojna uža menadžerska zanimanja: • menadžer – poduzetnik koji potiče stvaralaštvo (nastanak ideje, pisanje teksta, scenarija, kompozicije, osniva nove organizacije); • menadžer – producent koji organizira proizvodnju umjetničkih dijela (izdavačka djelatnost, proizvodnja filma, predstave);6 6 Ibid. 1. Postojanje kompleksnih znanja i vještina neophodnih za uspješno bavljenje profesijom. Profesija menadžera u kulturi zahtijeva posjedovanje izuzetno širokog spektra znanja iz domena prava, ekonomije i financija, menadžmenta u užem smislu, kulturne politike, povijesti i teorije umjetnosti, te niza vještina poput vještine komunikacije, pregovaranja, timskog rada i dr. 2. Postojanje teorijske osnove za djelatnost kojom se profesija bavi. Sve doskoro menadžment u kulturi je koristio teorijske doprinose dvije, u odnosu na vrijeme njegovog nastanka, od njega starije, naučne discipline: općeg menadžmenta (naučne organizacije rada), sa jedne stra ne, i studija kulture i sociologije kulture, sa druge. Tek od kraja XX. stoljeća postoji dovoljan korpus naučno - istraživačkih radova koji pokušavaju utemeljiti istraživanja i saznanja u domenu menadžmenta u kulturi i kulturne politike unutar korpusa društveno - humanističkih nauka. 3. Postojanje odgovarajućih visoko školskih katedri. 4. Postojanje licence za bavljenje zanimanjem. Licenca za ovo zanimanje, po pravilu, ne postoji. Ipak, u nekim zemljama (npr. Francuska, SAD) postoji licenca za bavljenje glazbenim menadžmentom (organizatori velikih koncerata i turneja). 5. Profesionalno udruženje. Uglavnom, menadžeri u kulturi djeluju kao „sekcije“ odgovarajućih širih granskih udruženja profesionalaca: udruženja dramskih umjetnika, udruženja filmskih radnika itd. 6. Etička osnova profesije. Tek od skora skupovi menadžera u kulturi posvećuju pažnju ovim pitanjima, te kodeks, kakav postoji u već etabliranim profesijama (kao što su liječnici, odvjetnici ili arhitekti), još nije izgrađen. 7. Specifična profesionalna kultura i vokabular (profesionalni žargon). U svakom slučaju, menadžeri u kulturi imaju profesionalnu kulturu koja se razlikuje od biznis menadžera i zasnovana je na sasvim drugačijem skupu vrijednosti i interesa. Javni interes je ključ vrijednosnih opredjeljenja menadžera u kulturi kao i želja da se doprinese stvaranju umjetničkog rezultata, odnosno dijela koji ulazi u korpus nacionalne i opće ljudske kulture.9 9 Ibid. 4. KULTURNE VRIJEDNOSTI Proizvodi kulturnog sektora utjelovljuju različite kulturne vrijednosti. Kako bi se ispravno procijenila vrijednost kulture, treba ju promatrati kao tržišno i javno dobro. Dva su glavna aspekta vrijednosti kulture: 1. ekonomska vrijednost, 2. kulturna vrijednost. Ekonomska se vrijednost sastoji od uporabne i neuporabne vrijednosti. Tržišna odnosno uporabna vrijednost kulture može se izraziti cijenom kulturnih dobara i usluga. Pojam neuporabne vrijednosti označava vrijednosti koje pojedinci povezuju s kulturnim dobrima ili uslugama iako ih osobno ne koriste (npr. posjeti događanjima, izložbama, čitanje knjiga). Neuporabne vrijednosti mogu se dalje raščlaniti na opcijsku vrijednost, vrijednost ostavštine, vrijednost postojanja, vrijednost prestiža i obrazovnu vrijednost. Pojam kulturne vrijednosti odnosi se na vrijednost koju kulturno dobro ili usluga posjeduju, neovisno o njihovom mjestu u ekonomskom sustavu. Kulturne vrijednosti dijele se na: • društvenu, • simboličnu, • estetsku, • duhovnu, • povijesnu, • autentičnu vrijednost.10 10 http://www.min-kulture.hr/ 5. FINANCIRANJE U KULTURI Menadžment nije uvijek popularan među djelatnicima u kulturi i umjetnosti. Međutim, nepobitna je činjenica da u posljednjih dvadesetak godina načela tržišnog gospodarstva i menadžerskog upravljanja nalaze sve veću primjenu i u tom području. Menadžerske tehnike u kulturi, kao đto su marketing, upravljanje timom, detaljno strateško i financijsko planiranje, danas su gotovo postale nužnost i joπ jedan pokazatelj da je kultura u vrlo živoj interakciji s ekonomskim okružjem. Vještina prikupljanja sredstava zapravo je jedna od novih menadžerskih disciplina, koja bi trebala omogućiti produktivan i kontinuiran rad organizacija u kulturi i umjetnosti, te im pomagati u svakodnevnim prilagodbama ubrzanim druπtvenim promjenama. Vaæno je shvatiti da je uspjeπnost u prikupljanju sredstava izravno povezana s drugim parametrima u radu organizacije (poput razvijanja alternativnih programa, privlačenja publike, obrazovnih inicijativa i sl.), što znači da će se svaki pomak u tehnikama pribavljanja sredstava odraziti na učinkovitost i uspjeπnost kulturne i umjetničke djelatnosti. Tri su glavna izvora financiranja kulture: 1. javna potpora • izravna • neizravna 2. privatna potpora • potpora poslovnih subjekata • donacije pojedinaca • zaklade • fundacije 3. vlastiti prihod.11 11 Novotny D.; Kreativna ekonomija: kako iskoristiti kapital ljudskog uma kao pokretača ekonomskog rasta u 21. stoljeću?; T&MC Group; Zagreb; 2015. Dok se većina ovih pojmova odnosi na otpise koji umanjuju iznos porezne osnovice, porezni poticaji se odnose na specifične mjere čiji je cilj potaknuti poželjno ponašanje prema umjetnosti i kulturi. Porezna smanjenja su rijetko namijenjena baš za kulturu i umjetnost, ali jesu za širu filantropsku kategoriju. Područje kulture je samo jedno od mnogih područja dobrotvornog karaktera, kao što su socijalna pitanja, zdravlje, sport, vjera itd. S obzirom da dostupna statistika ne razlikuje uvijek kulturu od drugih filantropskih područja, teško je dostupnim mehanizmima pratiti privatna ulaganja u kulturi. Na razini EU-a smanjena stopa PDV-a predstavlja jednu od najznačajnijih mjera neizravnog javnog financiranja, time čineći politiku PDV-a važnim instrumentom europske kulturne politike. Radi jače potpore privatnog financiranja umjetnosti i kulture razvijene su različite mjere i mehanizmi, kao što su: porezni poticaji za donatore, potrošače i sponzore, stimulacije za prikupljanje sredstava kroz oblike komplementarnog financiranja koji objedinjuju javne subvencije i novac prikupljen od pojedinaca, reguliranje javno-privatnih partnerstva, poticanje posredničkih mehanizama (npr. umjetničko-poslovni forumi, zaklade koje dodjeljuju bespovratna sredstva, lutrijska sredstva i fondovi rizičnog kapitala), korištenje javno financiranih kupona kojima se potiču kulturne organizacije da se natječu za publiku i bankovni programi povoljnog kreditiranja. U usporedbi s javnim subvencijama (tj. nepovratnim sredstvima) kao oblicima izravnih javnih potpora, opisane mjere predstavljaju neizravne javne potpore u kulturi. Država neizravno podupire umjetnost i kulturu različitim poticajnim mjerama, kao što su porezne olakšice prema kojima porezni obveznici i korisnici, a ne vladini službenici, određuju koje organizacije će se njima koristiti.14   14 Ibid. 5.2.1. Privatna ulaganja u kulturi: države kao studije slučaja U Europi postoje različiti sustavi kulturne politike koji pokušavaju odgovoriti na izazove pri uspostavi ravnoteže između ekonomske učinkovitosti i produktivnosti, s jedne strane, te ostvarenja željenih socijalnih i kulturnih ciljeva, s druge strane.Ti se sustavi razlikuju po svojim organizacijskim modelima, od centraliziranih birokratskih modela do modela u kojima sudionici djeluju neovisno. Sukladno tomu, postoje razlike u primjeni i funkciji neizravnih mjera javne politike, kao što su porezne olakšice i porezni poticaji, te subvencije usmjerene na poticanje potražnje poput kupona, beskamatnih kredita, komplementarnog financiranja i partnerstva na području javnih financija te u stupnju zastupljenosti posredničkih organizacija (npr. umjetničko-poslovnih organizacija i dobrotvornih zaklada. 5.2.2. Europa i SAD: usporedni pregled poticaja za privatna ulaganja u kulturi Usporedba trendova privatnih ulaganja u kulturi u Velikoj Britaniji i SAD-u ukazuje na značajne razlike s obzirom na smjer kulturnih politika i njihove posljedice. Sustavi se razlikuju s obzirom na strukturu, ali i s obzirom na iznose privatnih darivanja. Neke se razlike odnose na političko i pravno okruženje, neke proizlaze iz raspoloživosti resursa namijenjenih financiranju i postojanja kulture traženja sredstava, dok se neke mogu pripisati kulturi i tradiciji darivanja i širenja bogatstva. Od 1990-ih do danas došlo je do značajnih promjena u razvoju politike, kako u Europi, tako i u SAD-u. Dok su europske zemlje uvodile fiskalne propise koji podupiru i potiču privatna ulaganja u kulturu, javne institucije u SAD-u znatno su smanjile javne potpore kulturi, prepuštajući je tako tržišnim silama.15 15 http://www.europarl.europa.eu/ Razlikovanje između kulture kao javnog dobra i kulture kao tržišne robe ima odlučujući značaj kad se uspoređuje razina potpore kulturi u europskim zemljama i SAD-u. Glavni izazov za europske zemlje i dalje je potreba očuvanja onoga što je ostvareno u smislu potpore umjetnosti i kulturi kao javnom dobru, uz istovremeno poticanje razvoja stimulativnijih, opsežnijih i raznovrsnijih mehanizama za privatna ulaganja. Većina razlika između SAD-a i EU-a očituje se u odredbama fiskalne politike, pri čemu SAD koristi više poreznih mjera čiji je cilj poticanje privatnih darivanja u kulturi. S obzirom na njihov funkcionalni opis, te mjere obuhvaćaju: različite oblike donacija pojedinaca, veći udio donacija pojedinaca u ukupnom iznosu privatnog financiranja kulture, mehanizme dobrotvornih donacija koji proizlaze iz poreznog okvira (npr. "pooled income fund", tj. investicijski fond čiji se prihodi dijele na donatora i korisnika donacije, "charitable remainder trust", gdje donator ostvaruje korist iz donirane imovine do određenog trenutka, nakon čega se preostala vrijednost prenosi na korisnika donacije, te "charitable lead trust", pri čemu korisnik donacije ostvaruje koristi iz donirane imovine do određenog trenutka, nakon čega se preostala vrijednost prenosi na donatora ili njegove nasljednike), veći iznos gornje granice za porezne olakšice kod donacija pojedinaca i kriteriji za ostvarivanje prava na porezne olakšice. Kod potpore poslovnog sektora umjetnosti i kulturi u SAD-u, naglasak više nije samo na dobrotvornom aspektu, već je strategija sve više utemeljena na marketingu i usmjerena na sponzorstva.16 16 Ibid. • poticanja mladih talenata • poticanja posjećivanja kulturnih institucija. Sponzori mogu pomagati institucijama i u vidu pružanja savjeta, odnosno da unapređuju svojim znanjem i iskustvom rješavanje organizacijskih problema. U Sjedinjenim Američkim Državama česta je praksa da marketinške agencije besplatno osmišljavaju reklamne kampanje za kulturne institucije u cilju osiguravanja publike i sponzora. Osim znanja sponzori mogu da osigurajue različite usluge kulturnim institucijama koje dovode do značajnog smanjenja troškova. Najčešće usluge su osiguravanje avionskih karata, uredskih prostora i materijala, transporta umjetničkih predmeta i troškova osiguranja, tiskanje promotivnog materijala, osiguravanje izložbenih prostora i sl. Kulturne ustanove prilikom razmatranja sponzorstva uglavnom razmišljaju o velikim sponzorima, odnosno o kompanijama zaboravljajući i na da druge mogućnosti.19 5.2.3.2. Donacije Donacije pojedinaca u kulturne svrhe definiraju se kao jednostrane poslovne transakcije u kojima donator ne očekuje ostvarenje izravne koristi. One mogu biti u novcu ili u naravi. Obično su namijenjene višim kulturnim vrijednostima, pa dobit nije glavna motivacija. Međutim, u situacijama kada donator dobiva neku vrstu poticaja da bi donirao u kulturu, obično se ostvaruju bolji rezultati za kulturne ustanove. Brojne države članice EU-a uvele su mjere za poticanje donacija pojedinaca. Slijedeći primjere SAD-a i zemalja anglosaksonske tradicije u kulturnoj politici, nekoliko država nudi olakšice donatorima pojedincima. Neke od tih zemalja (poput Njemačke, Italije i Grčke) imaju posebne poticaje kod oporezivanja nasljedstva te ono može biti smanjeno i do 60% (Njemačka).20 Korporativne donacije jesu darovi u novcu ili u naravi koje poduzeća ili druge pravne osobe daju kulturnim ustanovama ili pojedinačnim umjetnicima. Mjere kojima se potiču 19 Ibid. 20 www.h-alter.hr korporativne donacije obično su u obliku poreznih poticaja za donatore. Iako predstavljaju uhodanu mjeru u zemljama anglosaksonske tradicije u kulturnoj politici, mjere poticanja korporativnih donacija rjeđe su se našle među odgovorima na pitanja iz našeg upitnika nego mjere za poticanje donacija pojedinaca. Možda se manji broj odgovora u ovoj kategoriji može pripisati nedostatku odgovarajućih informacija i nedostatnom praćenju na tom području. Pojam komplementarno financiranje označava zahtjev, odnosno uvjet prema kojem donacija pojedinca u novcu ili u naravi mora biti uvećana donacijom treće osobe (npr. države ili lokalne zajednice) u određenom iznosu koji je razmjeran vrijednosti donacije. Postoji pozitivan odnos između javnih sredstava i privatnog ulaganja; drugim riječima, privatni ulagači vjerojatno će više uložiti u kulturu ako dobiju potvrdu vrijednosti svog ulaganja u obliku državne potpore. Stoga se komplementarno financiranje istražuje kao mogućnost da se ulaganjima javnog sektora privuče više ulaganja privatnog sektora.21 5.2.3.3. Lutrijska sredstva za kulturu U mnogim zemljama lutrijska sredstva za kulturu predstavljaju važan izvor privatnih ulaganja u kulturu jer je njihova raspodjela omogućila intervencije u kulturi koje inače ne bi bile moguće. Korištenje lutrijskih sredstava u kulturi relativno je nova mjera, ali ona dobiva na važnosti u kontekstu traženja dodatnih subvencija u području kulture. Načini prikupljanja i preraspodjele lutrijskih sredstava razlikuju se od zemlje do zemlje. Ova su sredstva često povezana s namjenskim porezima, pa su stoga namijenjena posebnim kulturnim ciljevima.22 5.2.3.4. Primjena kupona 21 Ibid. 22 www.europarl.europa.eu Još jedan oblik poticanja privatnih ulaganja u kulturi jest primjena kupona. Općenito, kupon je kredit u određenom novčanom iznosu koji je moguće iskoristiti samo u određenu svrhu. Na području kulture kuponi se koriste kao način poticanja potražnje za kulturnim proizvodima. Najpoznatiji kuponski sustav u Europi ima Slovačka. Slični sustavi iskušani su u Njemačkoj i Velikoj Britaniji. 5.2.3.5. Zaklade Sustave za poticanje privatnih ulaganja u kulturi primjenjuju različita tijela koja dodjeljuju bespovratna sredstva. Zaklade su, u pravnom smislu, neprofitne organizacije koje u pravilu doniraju sredstva i podupiru druge organizacije iliosiguravaju izvore sredstava za svoje vlastite dobrotvorne djelatnosti. Europski sektor zaklada brzo raste i stječe sve veću prisutnost i važnost u kulturi. Većina zaklada bavi se socijalnim pitanjima i problemima, dok je broj zaklada kojima je kultura u središtu aktivnosti skroman i ograničen. 5.2.3.6. Poduzetnička filantropija Jedan od novijih oblika privatnog ulaganja u kulturi je poduzetnička filantropija, kod koje se načela ulaganja poduzetničkog kapitala, kao što su dugoročna ulaganja i potpora izgradnji kapaciteta, primjenjuju u civilnom sektoru. Ona predstavlja oblik "angažirane" filantropije.23 5.3. Vlastiti prihod 23 Ibid. donatora. Isticanje uloge koju one mogu preuzeti u općem razvitku modernog društva i gospodarstva u osnovi je svakog procesa traæenja izvora financiranja. Poznato je u kolikoj mjeri kultura i umjetnost pridonose zdravstvu i obrazovanju ili na koji način kulturna baština i suvremena kulturna događanja mogu stimulirati razvitak turizma i lokalnog gospodarstva uopće. Nadalje, kultura može promijeniti negativne percepcije o zemlji iz koje dolazi, dok raznolikost umjetničke produkcije nudi zanimljiv i inovativan sadržaj za stvaralačke industrije budućnosti kao πto su turizam, zabava i nove tehnologije.   POPIS LITERATURE Knjige: 1. Dragičević Šešeć M., Stojković B.; Kultura: menadžment, animacija, marketing; Clio; Beograd; 2011.; str. 17-25 2. Novotny D.; Kreativna ekonomija: kako iskoristiti kapital ljudskog uma kao pokretača ekonomskog rasta u 21. stoljeću?; T&MC Group; Zagreb; 2015. 3. Lynn Van Der Wagen, Brenda L. Carlos; Event management, Upravljanje događajima; Mate; Zagreb; 2008; str 75-76 Internetski izvori: 1. http://www.min-kulture.hr/ , preuzeto 27.02.2016. 2. http://www.europarl.europa.eu/, preuzeto 28.02.2016. 3. www.h-alter.hr, preuzeto 28.02.2016. ŽIVOTOPIS STUDENTA