Docsity
Docsity

Pripremite ispite
Pripremite ispite

Studirajte zahvaljujući brojnim resursima koji su dostupni na Docsity-u


Nabavite poene za preuzimanje
Nabavite poene za preuzimanje

Zaradite bodove pomažući drugim studentima ili ih kupite uz Premium plan


Školska orijentacija
Školska orijentacija

Medjunarodno javno pravo-Skripta-Pravni fakultet Part2, Rezime od Međunarodno javno pravo

Skripta iz Medjunarodnog javnog prava. Medjunarodno javno pravo,pojam mjp,pravna priroda,unutrasnje i medjunarodno pravo,nacela mjp,teorija mjp,nacelo pravicnosti,akti mjp,soft low,meko pravo,subjektivitet,subjekti mjp,individua,vrste drzava,entitent,nove drzave,priznanje drzave,vlada,medjunarodni sporovi,samoodbrana,dugovi i sukcesija,konzuli,dipolomatski predstavnici,imunitet,granice mjp,sluzbenosti,medjunarodne reke,bazna linija,pomorsko more,unutrasnje morske vode,arhipelasko more,morski poj

Tipologija: Rezime

2011/2012
U ponudi
30 Poeni
Discount

Vremenski ograničena ponuda


Učitan datuma 14.09.2012.

mfdoom
mfdoom 🇸🇷

4.4

(276)

80 dokumenti

1 / 60

Srodni dokumenti


Delimični pregled teksta

Preuzmite Medjunarodno javno pravo-Skripta-Pravni fakultet Part2 i više Rezime u PDF od Međunarodno javno pravo samo na Docsity! Saglasnost se načelno može dati na formalan ili neformalan način. U praksi preovlađuje neformalno davanje saglasnosti, obično diplomatskim putem; 4. specijalna misija je privremenog karaktera. * Pravni položaj specijalne misije. Relevantna pravila u ovoj materiji nalaze se u Konvenciji o specijalnim misijama (1969). Pravila Konvencije su formulisana sa suštinskim osloncem na Konvenciju o diplomatskim odnosima (1961). U vezi sa odašiljanjem specijalnih misija, Konvencija sadrži dva specifična pravila u odnosu na pravila Konvencije o diplomatskim odnosima. Na osnovu Konvencije dve ili više država mogu pojedinačno i istovremeno uputiti specijalnu misiju ц drugu državu, uz pristanak te države, da bi, u saglasnosti sa svim ovim državama, zajednički razmatrale neko pitanje od zajedničkog interesa za sve njih. Po pravilu, država imenovanja imenuje članove specijalne misije tek pošto je prethodno dostavila državi prijema relevantne podatke o broju i sastavu specijalne misije, a naročito o imenima i svojstvima lica koja namerava da imenuje. Država prijema može odbiti da primi specijalnu misiju čiji broj članova, po njenom mišljenju, nije razuman s obzirom na okolnosti i uslove u zemlji prijema i potrebe određene misije. Ona može bez obrazloženja odbiti da primi bilo koje lice u svojstvu člana specijalne misije. Država imenovanja i država prijema specijalne misije se dogovaraju o sedištu specijalne misije. Ukoliko iz bilo kog razloga zainteresovane države ne postignu sporazum o sedištu misije primenjuje se rezidualno pravilo po kome se sedište specijalne misije nalazi u mestu u kome je sedište ministarstva inostranih poslova države prijema. Država prijema je jedino u obavezi da članovima specijalne misije obezbedi onoliko slobode kretanja i putovanja po svojoj teritoriji koliko je potrebno za obavljanje funkcija specijalne misije. U pogledu privilegija i imuniteta članova specijalne misije Konvencija ustanovljava analogiju sa privilegijama i imunitetima diplomatskih predstavnika. Predstavnici države imenovanja u specijalnoj misiji uživaju imunitet od krivičnog sudstva države prijema. Pored izuzetaka koji postoje u odnosu na diplomatske predstavnike, Konvencija o specijalnim misijama ustanovljava i izuzetak po kome članovi specijalne misije ne poseduju imunitet u slučaju tužbe za štete nastale zbog sudara izazvanog vozilom koje je zainteresovano lice koristilo u vreme kada nije vršilo službene funkcije. Treće zemlje su u obavezi da poštuju privilegije i imunitete članova specijalne misije u slučaju ako su unapred obaveštene o njihovom tranzitu i ako se tome nisu usprotivile. Kao načine prestanka funkcija specijalne misije, Konvencija navodi: a) sporazum zainteresovanih strana; b) izvršenje zadatka specijalne misije; c) istek roka predviđenog za specijalnu misiju; d) saopštenje države imenovanja da povlači odnosno opoziva specijalnu misiju; e) saopštenje države prijema da specijalnu misiju smatra okončanom. Docsity.com Iz formulacija upotrebljanih u članu 20. Konvencije proizlazi da navedeni načini prestanka funkcija specijalnih misija nisu limitativne prirode. Opredeljenje za donošenje posebne konvencije očigledno je proisteklo iz pravnopolitičkih razloga tj. iz potrebe da se uvaži činjenica da specijalne misije imaju važno mesto u savremenim međunarodnim odnosima. Tako je, zbog njihovog faktičkog značaja, doneta posebna konvencija, što za posledicu ima da su pravila o specijalnim misijama, iako suštinski slična pravilima diplomatskog prava, samostalna pravila pozitivnog međunarodnog prava. 34. KONZULI Obično se smatra da su konzuli stara ustanova koja datira još iz antičkog doba. Ovo se može uzeti za verodostojno, ukoliko konzule shvatimo u najširem smislu kao lica koja su na teritoriji druge države delovala u trgovačkim stvarima u krugu stranaca. U generičkom smislu konzul bi se mogao odrediti kao lice ovlašćeno da obavlja konzularne funkcije u svojstvu predstavnika jedne države na teritoriji druge države. Elementi ove definicije su: 1. konzuli su postavljeni od strane države odašiljanja; 2. prihvaćeni su u tom svojstvu od strane države prijema, i 3. ovlašćeni su da vrše konzularne funkcije. U ovim okvirima kreće se i definicija data Konvencijom o konzularnim odnosima (1963). Konzuli se mogu podeliti na osnovu dva kriterijuma: vrste konzula i klase konzula. Konzuli se obično dele na dve vrste - karijerne konzule i počasne konzule. Može se reći da su karijerni konzuli državni službenici koji posao obavljaju u skladu sa profesionalnim standardima sa pripadajućim pravima i obavezama. (podležu upravnoj disciplini, primaju platu za svoj rad, državljani su države imenovanja i slično). Počasni konzuli su lica koja se, po pravilu, regrutuju iz poslovnog sveta države prijema, za svoj rad ne primaju platu i ne podležu upravnoj disciplini. Konvencija deli šefove konzulata na četiri klase: generalne konzule, konzule, vice konzule i konzularne agente. Države ugovornice su vezane ovom klasifikacijom u odnosu na šefove konzularnih predstavništava, ali zadržavaju slobodu da svojim unutrašnjim zakonodavstvom odrede nazive konzularnih službenika i drugih zaposlenih prema svom nahođenju. * Uspostavljanje konzularnih odnosa. Kako Konvencija u preambuli podvlači, konzularni odnosi doprinose unapređivanju prijateljskih odnosa među državama, uspostavljanje konzularnih odnosa nije pravna obaveza. Uspostavljanje konzularnih odnosa vrši se na bazi sporazuma zainteresovanih država. Iako uspostavljanje konzularnih odnosa nije pravna obaveza, uporno i sistematsko odbijanje jedne države da prihvati uspostavljanje konzularnih odnosa sa drugim državama može se smatrati suprotnim obavezi država da podstiču međunarodnu saradnju u rešavanju međunarodnih problema ekonomske, socijalne, kulturne ili humane prirode utvrđenoj članom 1.(3) Povelje Ujedinjenih nacija. Docsity.com najvažnije funkcije konzula primera radi. Konvencija se međutim, opredelila za treće rešenje u obliku enumerativne definicije konzularnih funkcija. Enumerativna definicija konzula imala bi svoje puno opravdanje, ukoliko bi obuhvatala sve konzularne funkcije, tj. bila limitativne prirode. Opšta definicija konzularnih funkcija koju je dao specijalni izvestilac može se smatrati korektnom. On kaže da je funkcija konzula da brani prava i interese države odašiljanja i njenih državljana i da pruža pomoć i potporu državljanima države imenovanja, kao i da vrši druge funkcije utvrđene relevantnim međunarodnim sporazumima na snazi ili funkcije koje su im poverene od strane države odašiljanja, čije je vršenje u skladu sa zakonima države prijema. Moglo bi se reći da konzularne funkcije poseduju nekoliko karakterističnih osobina: a) odlikuju se širinom i ekstenzivnošću; b) određene su u širokim formulacijama,dopuštajući državama koje uspostavljaju konzularne odnose da ih preciziraju, prošire ili suze; c) vršenje konzularne funkcije podvrgnuto je regulativi unutrašnjeg prava; d) konzularne funkcije su ratione materiae vezane za komercijalne, nepolitičke aktivnosti države i njenih državljana, fizičkih i pravnih lica - actes gestiones. * Olakšice, privilegije i imuniteti konzula * Lična nepovredivost. Konvencija priznaje ličnu nepovredivost konzula u ograničenom smislu. Konzuli mogu biti u zatvoru ili pritvoru samo u slučaju teškog krivičnog dela i to na osnovu odluke nadležne sudske vlasti. Konzuli mogu biti hapšeni i podvrgnuti drugom obliku ograničenja lične slobode samo u postupku izvršenja pravosnažne sudske odluke. Država prijema je dužna da u najkraćem roku obavesti šefa konzulata u slučaju hapšenja ili pritvaranja člana konzularnog osoblja ili pokretanja krivičnog postupka protiv njega. Lična nepovredivost rađa i obavezu na strani konzula da se pojavi pred nadležnim organima ako se protiv njega povede krivični postupak. * Imuniteti i privilegije konzula. Konzuli poseduju imunitet u sudskom i upravnom postupku u državi prijema. U odnosu na privatne akte, akte preduzete van i nezavisno od njihovih funkcija, konzuli u potpunosti podležu nadležnosti organa države prijema. Imunitet u odnosu na službene akte je potpun, tako da nijedan krivični postupak ne može biti pokrenut u vezi sa njima. Dok je lična nepovredivost rezervisana za konzularne funkcionere imuniteti se, po Konvenciji, odnose i na konzularne službenike tj. lica koja obavljaju administrativne i tehničke poslove u konzulatu. Budući da je ograničen ratione materiae, sudski, krivični i građanski imunitet, konzula je relativne prirode. Građanski imunitet konzula je dodatno ograničen jer se ne primenjuje u slučaju građanskog postupka: pokrenutog na osnovu ugovora koji je neki konzul zaključio u ličnom svojstvu, kao i građanskog postupka koje je pokrenulo neko treće lice za štetu nastalu iz nezgode koju je u državi Docsity.com prijema prouzrokovalo neko vozilo, brod ili vazduhoplov. Relativna priroda konzularnih imuniteta izražava se i u odredbi Konvencije koja utvrđuje da se konzul može prećutno odreći imuniteta pokretanjem postupka u stvari u kojoj bi uživao sudski imunitet. Konzuli su podvrgnuti obavezi svedočenja u sudskom i upravnom postupku pred organima države prijema. Ova obaveza je po svojoj prirodi lex imperfecta, budući da u slučaju odbijanja da svedoče nikakve mere ili sankcije protiv konzula se ne mogu primeniti. Konzuli poseduju i niz privilegija. Oslobođeni su, po pravilu, od režima socijalnog osiguranja, kao i od fiskalnih dažbina. Ovo oslobođenje se odnosi na neposredne poreze a ne odnosi se jedino na: a) konzule koji su državljani države prijema i b) konzularne službenike koji su angažovani u bilo kojoj profesionalnoj aktivnosti koja je odvojena od njihovih konzularnih funkcija. Lični prtljag konzularnih funkcionera i članova njihovih porodica oslobođeni su carinskog pregleda. Prtljag može biti pregledan samo u slučaju da postoje ozbiljni razlozi za sumnju da sadrži predmete čiji je uvoz i izvoz zabranjen propisima države prijema. Ovaj pregled se može obaviti samo u prisustvu konzularnog funkcionera ili zainteresovanog člana njegove porodice. Počasni konzuli poseduju manji obim imuniteta i izuzeća od jurisdikcije države prijema. Opšte pravilo o ličnoj nepovredivosti konzularnih funkcionera ne odnosi se na počasne konzule. Privilegije i imuniteti ne priznaju se članovima porodice počasnog konzularnog funkcionera ili konzularnog službenika. * Prestanak funkcije konzula. Konvencija o konzularnim odnosima navodi nekoliko relevantnih načina prestanka funkcije konzula: a) saopštenjem države imenovanja državi prijema da su prestale funkcije konzula; b) povlačenjem egzekvature i c) saopštenjem države prijema državi imenovanja da je prestala da smatra odnosno lice članom konzularnog osoblja. Funkcije konzula mogu prestati i na druge načine, primera radi, smrću konzula, nestankom države imenovanja i prekidom konzularnih odnosa. 35. MULTILATERALNA DIPLOMATIJA 1. POJAM I KARAKTERISTIKE Pod multilateralnom diplomatijom podrazumeva se predstavljanje država u njihovim odnosima sa međunarodnim organizacijama i na konferencijama koje se sazivaju od strane ili pod okriljem međunarodne organizacije. Pravo predstavljanja u konkretnom slučaju se, po pravilu, priznaje državama članicama konkretne međunarodne organizacije, mada pod izvesnim uslovima i države nečlanice, pa i nedržavni entiteti, mogu posedovati to pravo. Multilateralna diplomatija je novi, specifičan deo corpus iuris diplomaticusa. Docsity.com Što se pravne prirode multilateralne diplomatije tiče, osnovna razlika između bilateralne i multilateralne diplomatije proizlazi iz razlika u pravnoj prirodi subjekata između kojih se relevantan odnos uspostavlja. Kod multilateralne diplomatije radi se odnosu između države i međunarodne organizacije. Razlika u subjektivitetu država međunarodnih organizacija se u konkretnoj stvari izražava u tome što u diplomatskom odnosu između države i međunarodne organizacije, država vrši aktivno pravo poslanstva a međunarodna organizacija pasivno pravo. Aktivno pravo poslanstva međunarodne organizacije vrše sporadično i na ad hoc osnovi. S obzirom na to da su međunarodne organizacije, ili barem koordinirajuće međunarodne organizacije, središte u kome države - članice usklađuju svoje akcije radi ostvarivanja utvrđenih ciljeva, predstavljanje u međunarodnoj organizaciji obuhvata i međusobno predstavljanje članica unutar organizacije ili njenih organa. U odnosu različitih i nejednakih subjektiviteta države i međunarodne organizacije, multilateralna diplomatija je dizajnirana prema subjektivitetu međunarodne organizacije tako da njen okvir ne predstavlja suverenitet države već funkcionalna nadležnost organizacije. Konvencija o predstavljanju država u njihovim odnosima sa međunarodnim organizacijama univerzalnog karaktera (1975) razlikuje tri oblika multilateralne diplomatije: a) stalne misije pri međunarodnim organizacijama; b) predstavnike država na međunarodnim konferencijama sazvanim od strane međunarodne organizacije ili pod njenim okriljem; c) posmatračke misije država-nečlanica. 2. STALNE MISIJE PRI MEĐUNARODNIM ORGANIZACIJAMA Uspostavljanje stalnih misija pri međunarodnoj organizaciji je pravo, a ne obaveza države-članice. Država-članica uspostavlja stalnu misiju pri međunarodnoj organizaciji jednostranim aktom u formi notifikacije nadležnom organu organizacije, budući da pravo na uspostavljanje misije proizlazi iz članstva u međunarodnoj organizaciji. Notifikacija treba da sadrži relevantne činjenice koje se tiču imenovanja članova misije, položaja, zvanja i ranga, te podatke o članovima domaćinstva i drugirn licima angažovanim u stalnoj misiji. Država-članica akredituje predstavnike u međunarodnoj organizaciji slanjem akreditivnih pisama nadležnom organu međunarodne organizacije. Po pravilu, pod nadležnim organom se podrazumeva generalni sekretar ili direktor međunarodne organizacije. Akreditivna pisma šefa misije daje šef države, predsednik vlade, ministar inostranih poslova ili, ukoliko je to pravilima organizacije dozvoljeno, drugi nadležni organi države imenovanja. U praksi se pod „drugim nadležnim organima države imenovanja" smatraju šefovi odgovarajućih resora. Sastav i organizacija stalne misije pri međunarodnoj organizaciji odgovara, mutatis mutandis, diplomatskim misijama koje jedna država akredituje kod druge države. Misiju pored šefa misije sačinjava i diplomatsko osoblje, administrativno i tehničko osoblje i poslužno osoblje. Broj osoblja misije ne treba da prelazi okvire razumnog i normalnog s obzirom na funkciju Organizacije, potrebe dotične misije i na okolnosti i uslove u državi. Docsity.com međunarodnog prava različitog pravnog statusa. Unutar tog opšteg pojma granica u međunarodnom pravu možemo povući razliku između državnih i nedržavnih granica. Državne granice omeđuju prostor suvereniteta država, dok nedržavne utvrđuju prostore koji su u režimu nesuvereniteta ili antisuvereniteta. 2. DRŽAVNE GRANICE * Pojam i vrste državnih granica. Državne granice su vertikalne ravni koje dele teritorije dve ili više država ili teritoriju države od teritorija ili prostora koji ne podležu teritorijalnom suverenitetu država. Ova definicija državnih granica smatra se pravnom definicijom. Elemenat deobe je funkcionalni elemenat pojma državnih granica čiji je smisao u tome da konstituiše okvir za ostvarivanje teritorijalnog suvereniteta države na određenom prostoru. Od međunarodnih granica treba strogo razlikovati unutrašnje, administrativno-teritorijalne granice. Dok su međunarodne granice institut međunarodnog prava, unutrašnje granice su u strogo unutrašnjoj nadležnosti države. Unutrašnje granice su, u stvari, linije administrativne i teritorijalne podele unutar države. Državnu granicu valja razlikovati od granične zone. Granica je linearno obeležje za razliku od pogranične zone koja označava pojas ili oblast određene širine ili dužine duž granične linije. Granični pojas je, za razliku od granice, prostor horizontalno postavljen u određenoj širini i dužini uređen unutrašnjim pravom države. Osnovna podela državnih granica je podela na „prirodne" i „veštačke" granice. Podela ima prvenstveno geografsko značenje, budući da su sve državne granice, kao pravna kategorija, tvorevine ljudskog uma tako da su u logičkom smislu granice uvek veštačke prirode. Pored toga, podela je relativna budući daje moguća, barem teorijski, transformacija prirodnih granica u veštačke i obrnuto (npr. skretanjem toka reke, rušenjem brda, prokopavanjem kanala i slično). Pod prirodnim granicama obično se podrazumevaju granice koje su vezane za istaknute ili karakteristične tačke u reljefu zemlje poput planina, reka, jezera i slično. Veštačke granice nemaju oslonac u takvim tačkama u reljefu. U svetlosti načela narodnosti i samoopredeljenja naroda prirodnim granicama bi se mogle i smatrati granice koje zahvataju grupe istog etničkog porekla ili jedan narod koji stvara državu. Ova vrsta granica se naziva prirodnim etničkim granicama. Veštačke granice povlače se bez obzira na geografiju ili raspored stanovništva u odnosnom području. U tehničkom smislu reči u veštačke granice mogli bi se uvrstiti i zidovi, rovovi i kanali za obeležavanje granica na tlu koje su građene u prošlosti. U teoriji se ponekad, kao posebna vrsta granice navode i tzv. astronomske ili geometrijske granice. Pod njima se podrazumevaju one međunarodne granice koje su određene pravim linijama, meridijana geografske dužine i paralela geografske širine, ili prave linije povučene potpuno nezavisno od konfiguracije terena i etničke karte područja. Docsity.com * Pravni osnov državnih i nedržavnih granica. Postoje razlike u pogledu pravnog osnova državnih i nedržavnih granica. Opšte je pravilo da se granice između država ne mogu utvrđivati jednostranim aktima. Pravni osnov državnih granica leži, drugim recima, u sporazumu, izričitom ili prećutnom, susednih država. Sporazum između država o granici poseduje dejstva erga omnes ukoliko u odnosu na konkretnu teritoriju treće države nemaju teritorijalne zahteve. Granica, takođe, može biti uspostavljena na bazi sudske ili arbitražne presude. Nedržavne granice se određuju, po pravilu, normom međunarodnog prava jer nad prostorima omeđenim nedržavnim granicama ne postoji, po pravilu, organizovana vlast. Granice otvorenog mora su određene, u osnovi, negativno, i oslanjaju se na državne granice na moru. Mogu biti određene na pozitivan način ako dele objekte koji nisu pod vlašću države. * Povlačenje državnih granica. Postupak određivanja državnih granica sadrži dve faze: fazu delimitacije i fazu demarkacije. Delimitacija je, po svojoj prirodi, pravno-politička operacija, tako da nije strogo i potpuno vezana za pravna pravila o povlačenju državnih granica. Vrše je politički predstavnici susednih država. Linije granice se na terenu obeležavaju u fazi demarkacije koju sprovode zajedničke granične komisije. Za razliku od delimitacije, demarkacija je tehnički postupak koji sprovode stručnjaci različitog profila (pravnici, kartografi, geografi i sl.). Na osnovu kriterijuma predmeta relevantna pravila se mogu svrstati u dve grupe: jednu grupu čine pravila koja se odnose na povlačenje graničnih linija u odnosu na elemente reljefa ili prirodne elemente, a drugu čine pravila u vezi sa povlačenjem granice u objektima koji su tvorevine ljudskih ruku. Što se prve grupe pravila tiče radi se o pravilima povlačenja granica na planinama, rekama, jezerima i unutrašnjim morima. Kada planinski venac deli teritorije dveju ili više zemalja, granica ide jednom od tri osnovne linije: podnožjem planinskog venca, preko najviših vrhova i grebena ili duž vododerina (vodomeđa). Kod graničnih reka obično se povlači granica između neplovnih i plovnih graničnih reka. Smatra se za opšte pravilo da granična linija na nekoj neplovnoj reci prati liniju sredine, a da na plovnim rekama ide maticom (thalweg). Ukoliko se na graničnoj reci nalazi most, granična linija, u odsustvu drugačijeg sporazuma, ide sredinom mosta Shvatanje nije jednodušno prihvaćeno. Najuputnije je ugovorom o granici egzaktno utvrditi liniju razgraničenja na rekama. Ugovorom o granicama može se predvideti da granica, delom ili u celini, ide obalom granične reke tako da deo reke i reka u celini pripada jednoj od susednih država. Rekama je svojstvena promena toka. Promene mogu biti postepene i lagane, koje za posledicu imaju uvećanje obala reke, i nagle promene rečnog toka (avulsia) kada se menja korito reke. Postepena promena rečnog toka dovodi i do odgovarajućeg pomeranja granica dok u slučaju nagle promene rečnog toka granica ostaje tamo gde je bila pre nego što je do promene došlo. Docsity.com Dok se prvo pravilo može smatrati opšteprihvaćenim, drugo je pod izvesnom sumnjom. Praksa je šarolika i kod povlačenja granice na jezerima koja se nalaze između dve ili više država. Kao specifično rešenje može se uzeti režim Kaspijskog jezera koje Rusiji i Iranu, kao susednim državama pripada u celini tvoreći neku vrstu mare nullius rezervisanog za ove zemlje. U najvećem broju slučajeva jezera se dele između susednih država. Nisu nepoznati slučajevi i da granično jezero pripada u celini jednoj od susednih država. 37. NAČINI STICANJA I GUBITKA DRŽAVNE TERITORIJE Državna teritorija, kao konstitutivni element države, podleže večnom zakonu promena. U doktrini međunarodnog prava promene državne teritorije su se restriktivno određivale kao sticanje državne teritorije, pa se u tom smislu definišu načini ili modusi sticanja državne teritorije. U pozitivnom međunarodnom pravu koje je postavilo relativno koherentan koncept zakonitosti akata sa osloncem na norme jus cogens, stvari treba posmatrati suštinski različito u smislu povlačenja razlike između: 1. načina ili modusa sticanja teritorije kao pravno-tehničkog pravila; i, 2. zakonitosti sticanja teritorije. U svakom konkretnom slučaju moraju se steći oba uslova. Recimo, ako bi jedna država uspostavila vlast na izvesnoj teritoriji u skladu sa nekim od načina sticanja, a takav postupak je u sukobu sa nekom od relevantnih normi jus cogens, čin uspostave vlasti je lišen pravnih dejstava ab initio. Od fundamentalne važnosti je pravo naroda na samoopredeljenje. U praksi UN, vršenjem prava na samoopredeljenje naroda izvršena je revizija teritorijalnih stanja stvorenih primenom relevantnih načina sticanja državne teritorije. Aktuelni, pozitivni načini sticanja državne teritorije su: a) cesija ili razmena; b) efektivna okupacija terra nullius; c) priraštaj (veštački i prirodni); d) presuda međunarodnog suda ili arbitraže i odluka međunarodnog tela ili organizacije, e) sukcesija. Sa izuzetkom efektivne okupacije, načini sticanja su, mutatis mutandis, i načini gubitka teritorije. Pored toga, država može izgubiti deo teritorije i odricanjem bez ustupanja drugoj državi. 1. Cesija Cesija je način sticanja teritorije na osnovu sporazuma kojim se jedna država (cedent) odriče suverenih, vrhovničkih prava nad delom svoje teritorije i ustupa ih drugoj državi (cesionar). Modaliteti transakcije uređuju se ugovorom, i, po prirodi stvari, variraju zavisno od konkretnih okolnosti. Ugovorom se može utvrditi da se momenat odricanja i zasnivanja vrhovničkog prava poklapaju ili da Docsity.com I sukcesija shvaćena u smislu zamene jednog suvereniteta drugim na određenoj teritoriji, može u određenim slučajevima biti način sticanja državne teritorije. U stvari, radi se o načinu sticanja u svakom slučaju sukcesije kada se teritorija države - sukcesora uvećava ili se uvećava teritorija države prethodnice pripajanjem dela teritorije države koja se raspala ili čiji se deo teritorije odvojio i pripojio postojećoj državi. 7. Odricanje (derilictio) Odricanje se pojavljuje kao element kod cesije i, eventualno, održaja kao načina sticanja teritorije. Za razliku od ovih načina sticanja teritorije kod kojih je odricanje jedan od relevantnih elemenata sticanja teritorije, kod gubitka dela teritorije odricanje može figurirati kao samostalan način. Slučajevi odricanja od dela teritorije su retki u praksi. Češći su slučajevi sporenja zainteresovanih država oko navodnog odricanja države od dela svoje teritorije. U praksi su mogući prikriveni oblici odricanja pod političkim pritiskom moćnih država i međunarodnih organizacija. 8. Sticanje pomorske teritorije Kako su unutrašnje morske vode i teritorijalno more deo državne teritorije, to se, u određenom smislu, može govoriti o sticanju državne teritorije i u odnosu na morski prostor, posebno u slučaju proširenja morskih pojaseva podvrgnutih suverenoj vlasti obalne države. Sticanje teritorije na moru je apsolutno rezervisano za pribrežne ili obalne države. Neobalne države, mada raspolažu izvesnim pravima na otvorenom ili slobodnom moru, ne mogu sticati pomorsku teritoriju. Sticanje pomorske teritorije je moguće samo u odnosu na delove morskog prostora uz obalu države. Obalna država ne može zasnovati prava nad delovima mora koji ne leže uz njenu kopnenu teritoriju. Postoje i slučajevi kada sticanje pomorske teritorije nije inherentne prirode, već podrazumeva opšte priznanje i pristanak trećih država. Reč je po pravilu, o sticanju prava na delovima otvorenog mora poput istorijskih zaliva, istorijskih voda, ili sedentarnog ribarenja izvan granica teritorijalnog mora. Konačno, kao osobenost sticanja pomorske teritorije može se navesti da je ono, po pravilu, originarne prirode. Ostvaruje se, po pravilu, u odnosu na delove mora koji su u statusu dobra od opšteg interesa (res communis omnium) tj. otvorenog mora, mada u slučaju graničnog spora može doći i do derivativnog sticanja pomorske teritorije. 38. MEĐUNARODNE SLUŽBENOSTI Docsity.com 1. Pojam međunarodnih službenosti Pod međunarodnim službenostima podrazumevaju se specifična, ugovorno dizajnirana ograničenja teritorijalnog suvereniteta jedne države u korist druge države ili država. Dve su osnovne karakteristike međunarodnih službenosti; 1. službenosti se konstituišu međunarodnim ugovorom, budući da podrazumevaju, „izričitu koncesiju suverenog prava", tj. izričito ograničavanje suvereniteta na sopstvenoj teritoriji. Službenost se konstituiše kontraktuelnim međunarodnim ugovorom i predstavlja individualizirano ograničenje teritorijalnog suvereniteta. Međunarodne službenosti počivaju na individualnom interesu država ugovornica. 2. službenosti u međunarodnom pravu ne podrazumevaju prenos suvereniteta već samo njegovo ograničenje. Postojanje službenosti u međunarodnom pravu je dugo bilo predmet sporenja u doktrini. Pokazalo se da su konkretna sporenja razlike delom terminološke prirode jer u praksi je nesporno postojanje stvarnih prava na teritoriji stranih država. Nesporno je da su prihvatili postojanja ugovornih ograničenja prava država na sopstvenoj teritoriji (stvarnopravnog karaktera) u korist trećih država. Međunarodnim službenostima se ne bi mogle, po pravilu, smatrati vojne baze U klasičnom međunarodnom pravu, međunarodne službenosti su često predstavljale prikrivenu formu ekspanzionističke politike zaogrnute u pravo. Kao primer se mogu navesti iznajmljivanja dela državne teritorije, koncesije za stvaranje država sopstvenih zona na teritoriji druge države. U demokratizovanom međunarodnom pravu međunarodne službenosti bi trebalo da služe saradnji država na bazi uzajamnosti i poštovanja interesa obe strane. Pozitivno značenje međunarodnih slu- žbenosti svoju najbolju potvrdu nalazi u prerastanju ograničenja suvereniteta utvrđenog konkretnom službenošću u opšte ograničenje suvereniteta država kao što je, primera radi, bio slučaj sa pravom plovidbe međunarodnim rekama ili tranzitnim prolazom neobalnih država. 2. Podela međunarodnih sluđbenosti Za primarnu valja uzeti podelu na ekonomske i vojnopolitičke službenosti. 1. ekonomske službenosti mogu biti različite. Recimo, stvaranje slobodnih carinskih zona, podizanje postrojenja koja su ekonomski isključena iz oblasti države na čijoj se teritoriji nalaze i neposredno vezana za državu korisnika službenosti, građenje železničkih pruga sa eksteritorijalnim karakterom i dr.; 2. vojne službenosti su u prošlosti, po pravilu, ustanovljavane mirovnim ugovorima i sastojale su se u demilitarizaciji izvesnih oblasti, zabrani podizanja utvrđenja i si. U novijoj praksi vojnim službenostima nalikuju ugovori o osnivanju vojnih baza jedne države na teritoriji druge strane države. Vojne baze se ne bi mogle smatrati međunarodnim službenostima u pravnom smislu reči. S obzirom na to da je jedna Docsity.com od osnovnih karakteristika službenosti da počivaju na ograničenju, a ne isključenju, vlasti teritorijalnog suverena, vojne baze predstavljaju institut kojim se vrši privremena oročena cesija dela državne teritorije na kojoj se uspostavlja baza. Međunarodne službenosti se mogu podeliti i na osnovu kriterijuma prirode službenosti. Relevantni oblici ove podele su: 1. službenosti trpljenja (in patiendo). U ovu grupu ulaze službenosti poput prava tranzita preko državne teritorije i sl; 2. službenosti nečmjenja (in non faciendo) tj. službenosti koje se sastoje u ugovornoj zabrani vršenja radnji na svojoj teritoriji svojstvenih suverenitetu, kao primera radi, izgradnje vojnih utvrđenja duž granice; i 3. službenosti činjenja (in faciendo). Ovu grupu međunarodnih službenosti čine službenosti koje odlikuje ugovorna obaveza jedne države da na svojoj teritoriji preduzima radnje u korist ili interesu druge države poput snabdevanja vodom ili strujom. 3. Prestanak službenosti Budući da počivaju na međunarodnom ugovoru, službenosti, u načelu, prestaju na načine analogne načinima prestanka dejstva međunarodnih ugovora. U slučaju teritorijalnih promena sukcesija sama po sebi ne utiče na prava i obaveze države sukcesora koje su striktno vezane za određenu teritoriju u korist trećih država. Iako u praksi ima i suprotnih primera, pravilo je da rat između države davaoca i države korisnika službenosti ipso facto dovodi do prestanka službenosti. "Sve ima svoje, i vatra i led, u kap se spoje, i cemer i med... Sve ima svoje, vrlina i greh, tuge postoje da bi prizvale smeh..." Ribica Aktivni forumas Postovi: 261 Pridružio se: 14 Mar 2009 16:56 Cash on hand: 99.00 [Donate] Has thanked: 0 time Have thanks: 0 time • • • • Docsity.com d) organizacioni mehanizam. 1. Režim ustanovljen Konvencijom primenjuje se na plovni deo reke Dunava od Ulma do Crnog Mora rukavcem Sulina sa izlazom na more kroz Sulinski kanal. Podunavske zemlje mogu na bazi bilateralnih ili višestranih ugovora ustanoviti slobodu plovidbe na pritokama Dunava. Tako su, recimo, Jugoslavija i Mađarska zaključile 9. marta 1955. godine Sporazum o plovidbi rekom Tisom; 2. Što se sadržine načela slobode plovidbe tiče, Konvencija utvrđuje da će plovidba na Dunavu biti slobodna i otvorena državljanima, trgovačkim brodovima i robi svih država na bazi ravnopravnosti u pogledu lučkih i plovidbenih taksa, kao i u pogledu uslova trgovačke plovidbe. Plovidba Dunavom dozvoljena je, dakle, samo trgovačkim brodovima. 3. Konferencija je protekla u duhu slogana „Dunav podunavskim zemljama". Smisao slogana je da se nadležnosti koje su u ranijim režimima pripadale velikim, nepribrežnim državama vrate podunavskim državama. Konvencija proširuje nadležnost podunavskih zemalja kako u pravima tako i u obavezama. Pribrežna država donosi sanitarna i policijska pravila u pogledu plovidbe Dunavom, pod rezervom da ta pravila treba da se primenjuju bez diskriminacije po nacionalnoj pripadnosti brodova. Pribrežnim državama pripadaju i carinska, sanitarna i služba rečne bezbednosti na Dunavu. Plovidba se vrši na osnovu pravila utvrđenih od strane pribrežnih zemalja čiju teritoriju seče Dunav a u zonama gde obale Dunava pripadaju dvema državama prema pravilima određenim Sporazumom između tih država. 4. Konvencija napušta raniji sistem koji je nadležnost nad Dunavom delio između dve komisije i po prvi put u istoriji pravnog uređenja plovidbe Dunavom formira jedno telo - Dunavsku komisiju. Dunavska komisija - sastavljena od po jednog predstavnika iz svake od podunavskih zemalja. Komisija bira iz redova svojih članova predsednika, potpredsednika i sekretara na period od 3 godine. Komisija ima opštu nadležnost i specijalne nadležnosti. Opšta nadležnost Komisije sastoji se u staranju o izvršenju odredaba Konvencije. Posebne nadležnosti obuhvataju širok krug pitanja od kojih valja izdvojiti sledeća: izrada generalnog plana velikih radova koji su u interesu plovidbe; ujednačavanja pravila rečne bezbednosti; koordinacija rada hidrometeoroloških službi na Dunavu; prikupljanje statističkih podataka za potrebe plovidbe; objavljivanje za potrebe plovidbe priručnika, saobraćajnih karata, plovidbenih karata i atlasa. Komisija donosi odluke većinom glasova. Članovi Komisije i lica koja ona opunomoći uživaju diplomatski imunitet. Službene prostorije, arhive, dokumenta koji su svojina Komisije nepovredivi su. Komisija ima svoj pečat, i svoju zastavu koju može da ističe na svojim prostorijama i svojim brodovima. Konvencija je predvidela i formiranje dve specijalne rečne administracije. Na donjem Dunavu (od ušća Sulinskog kanala do Braile) formirana je rečna administracija koju čine predstavnici pribrežnih, susednih država (Rumunija i Rusija). Zadatak specijalne rečne administracije na donjem Dunavu sastoji se u izvođenju hidrotehničkih radova i regulisanju plovidbe. Sedište Administracije je u Galcu. Na sektoru Đerdapa stvorena je specijalna rečna Administracija Đerdapa koju čine predstavnici Rumunije i Srbije. Njen zadatak sastoji se u izvođenju hidrotehničkih radova i regulisanju plovidbe na sektoru koji na desnoj strani Dunava ide do Kostolca a na levoj strani od Moldova Veke do Turnu - Docsity.com Severina. Sedišta Administracije su: Oršava na rumunskoj strani i Tekija na srpskoj, strani. Predviđen je dvostepeni sistem rešavanja sporova između ugovornica u pogledu primene i tumačenja Konvencije. Spor se rešava putem direktnih diplomatskih pregovora a ako pregovori ne urode plodom na zahtev ma koje od spornih strana spor se podnosi Komisiji za mirenje. Komisiju čine po jedan predstavnik svake sporne strane i treći član koga određuje ili predsednik Dunavske komisije ili Komisijakao celina. Budući da su odluke Komisije za mirenje definitivne i obavezne za sporne strane, primećuje se daje ona, u stvari, arbitražni sud. Konvencija utvrđuje postupak za izmenu. Izmene Konvencije mogu se izvršiti na zahtev većine država ugovornica a stupaju na snagu posle deponovanja ratifikacionih instrumenata šest država ugovornica Konvencije. 40. VANPLOVIDBENO KOPIŠĆENJE MEĐUNARODNIH VODNIH TOKOVA Iako su se reke od davnina koristile.i u vanplovidbene svrhe (recimo, irigacioni sistemi) međunarodno pravo se do najnovijih vremena ograničavalo na regulisanje plovidbe rekama. Široka upotreba reka u neplovidbene svrhe (proizvodnja električne energije, navodnjavanje, proizvodnja pijace vode i sl.) otvorila je neka nova pitanja koja traže pravno regulisanje na međuna- rodnom planu. Izvesni oblici neplovidbenog korišćenja reka ne samo da menjaju svojstva vode već mogu smanjiti količinu voda i dovesti do nestanka rečnog toka u nizvodnoj pribrežnoj državi. Međunarodno pravo do danas nije izgradilo opšteprihvaćena pravila o neplovid-benom korišćenju međunarodnih reka. Od pokušaja da se ustanove takva pravila valja izdvojiti rad Komisije za međunarodno pravo UN. Nakon višegodišnjeg rada Komisija je 1994. godine sačinila konačni Nacrt Konvencije o pravu neplovidbenog korišćenja međunarodnih plovnih tokova. Generalna skupština UN je 21. maja 1997. godine, na osnovu navedenog Nacrta, usvojila Konvenciju o pravu neplovidbenog korišćenja međunarodnih vodnih tokova. Postoje izvesni opšti principi koji, zajedno sa presedanima, ugovornom regulativom i doktrinarnim mišljenjima, služe kao osnov u konstrukciji odgovarajućih pravnih pravila. Pravila Konvencije o pravu neplovidbenog korišćenja međunarodnih vodnih tokova (1997) potvrđuju rašireno mišljenje, da je teško, gotovo nemoguće, u konkretnoj stvari formulisati corpus preciznih, obavezujućih pravila, već da na osnovu izvesnih opštih principa valja, zavisno od konkretnih uslova svakog vodenog toka, konstituisati partikularno pravo. Konvencija utvrđuje pravo država vodenog toka da na svojim odnosnim teritorijalna koriste međunarodni vodni tok na „pravičan i razuman način", što posebno podrazumeva korišćenje i razvoj vodnog toka država u cilju postizanja optimalnog i održivog korišćenja uzimajući u obzir interese zainteresovanih država vodnog toka u saglasnosti sa odgovarajućom zaštitom. Navedeno pravilo se kvalifikuje kao fundamentalno pravo i obaveza država. Ono je dopunjeno pravilom o zajedničkom Docsity.com učešću država vodnog toka u upotrebi, razvoju i zaštiti vodnog toka na pravičan i razuman način. Ovakvo učešće podrazumeva kako pravo da se vodni tok koristi tako i dužnost saradnje u zaštiti i razvoju vodnog toka. Obaveza „pravičnog i razumnog" načina korišćenja međunarodnog vodnog toka, sama po sebi, ne isključuje mogućnost nanošenja štete drugoj državi vodnog toka. U pogledu odgovornosti za štetu koju jedna država vodnog toka prouzrokuje drugoj državi, Konvencija razlikuje dve situacije. Odgovornost države za štetu se po Konvenciji kostituiše u slučaju da se steknu dva uslova: a) da je šteta značajna (significant harm); b) da je do štete došlo usled toga što država nije ispoljila dužnu pažnju. Dužna pažnja je, u smislu odredaba Konvencije, kriterijum zakonitosti ponašanja države vodnog toka. U slučaju da je, i pored dužne pažnje, prouzrokovana šteta drugoj državi vodnog toka, Konvencija utvrđuje obavezu ugovornica, da, u odsustvu sporazuma koji bi takvu upotrebu regulisao, pristupe konsultacijama o obimu u kome je takva upotreba pravična i razumna kao i o pitanju regulisanja takve upotrebe u cilju eliminisanja ili ublažavanja bilo kakve prouzrokovane štete. Konsultacije se mogu ticati i pitanja kompenzacija kada je to prikladno. Prilikom utvrđivanja visine štete uzimaju se u obzir sve relevantne okolnosti u konkretnom slučaju a posebno da li je štetna radnja prouzrokovala i neku korist za državu vodnog toka. U praksi se može postaviti pitanje prioriteta upotreba voda međunarodnih vodnih tokova. Prioritet u tom smislu može se ustanoviti bilo ugovorom ili običajem zainteresovanih država vodnog toka. U odsustvu ugovora ili običaja Konvencija ustanovljava rezidualno pravilo po kome nijedna upotreba međunarodnog vodnog toka ne poseduje inherentni prioritet u odnosu na druge. Mogući sukobi između država vodnog toka u pogledu različitih upotreba vodnog toka rešavaju se u skladu sa principima pravičnog i razumnog korišćenja i zabrane prouzrokovanja značajne štete. Na potrebu očuvanja elastičnosti u odnosu prema različitim upotrebama voda međunarodnih vodnih tokova posebno je insistirano na simpozijumu održanom u Delftu juna 1951. godine pod sponzorstvom UNDP. Deklaracija usvojena na simpozijumu elastičnost brani neophodnošću da se obezbedi snabdevanje pijacom vodom koja treba da zadovolji potrebe čovečanstva u budućnosti. 41. IZVORI PRAVA MORA Izvori prava mora nalaze se u međunarodnim ugovorima, običajnim pravilima i unutrašnjim propisima pojedinih zemalja. Još je Društvo naroda pristupilo kodifikaciji prava mora, ali neki konkretni rezultati nisu postignuti. Pod okriljem Ujedinjenih nacija održane su tri konferencije o pravu mora: 1958, 1960. i 1982. godine. Na konferenciji 1958. održanoj u Ženevi donete su četiri konvencije: 1. Konvencija o teritorijalnom moru i spoljnjem pomorskom pojasu (stupila na snagu 1964.); 2. Konvencija o otvorenom moru (stupila na snagu 1962.); Docsity.com dolaze i mere samoodbrane. Zalivi predstavljaju jasno istaknute uvale koje zadiru u kopno pod uslovom da je površina te uvale jednaka ili veća od površine polukruga čiji je prečnik jednak dužini linije koja zatvara ulaz u uvalu. Osnovni kriterijum za utvrđivanje režima za-liva je pripadnost obala zaliva, tj. zaliv pripada državi čije su obale zaliva. Ako obale pripadaju dvema ili više država ustanovljava se pojas teritorijalnog mora, a preostali deo zaliva potpada pod režim otvorenog mora. Ovaj osnovni kriterijum koriguje se kriterijumom veličine zaliva tako što se sastavnim delom unutrašnjih morskih voda smatraju samo oni zalivi kod kojih rastojanje između linija najniže oseke kod prirodnih ulaznih vrata zaliva ne prelazi 24 nautičke milje (n/m). Na delu zaliva koji prelazi širinu od 24 n/m ustanovljava se režim otvorenog ili slobodnog mora. Što se ušća reka tiče, pravilo je da ako se reka direktno uliva u more, polaznu liniju predstavlja pravac preko ušća reke između tačaka niske vode (oseke) na njenim obalama. Ako se reka na ušću račva (estuar), primenjuju se po analogiji pravila koja važe za zalive. Ako se niz ostrva (arhipelag) nalazi uz kopnenu državnu teritoriju, obalna država ima pravo da u unutrašnje morske vode uvrsti i morski prostor između prave polazne linije koja spaja najisturenije tačke na ostrvima i na kopnu. Praktikuje se, uglavnom, u Evropi (Grčka, Turska, Velika Britanija, Nor- veška). Zatvorena mora se određuju kao morski prostori koji su sa otvorenim morem spojeni moreuzom, ali tako da su sve obale mora i moreuzi pod suverenom vlašću jedne države. Svojstvo zatvorenog mora je rezultat političko-teritorijalne podele. Pod režim unutrašnjih morskih voda potpada i more između linije niske vode i linije najviše vode (plime). Analogni efekti postižu se i pomeranjem prirodne linije najniže oseke veštačkim, ljudskim radnjama. 44. ARHIPELAŠKO MORE Nova Konvencija o pravu mora restriktivno određuje pojam arhipelaške države kao države čija se teritorija sastoji u celini od jednog ili više arhipelaga, koji su tako povezani da zajedno čine prirodnu geografsku, ekonomsku i političku celinu ili se istorijski smatraju takvom celinom. Arhipelaške države imaju, po Konvenciji, pravo da proklamuju tzv. arhipelaško more koje se definiše kao morski prostor između ostrva i teritorijalnog mora ili između unutrašnjih morskih voda i teritorijalnog mora. Prema tome, unutrašnja granica arhipelaških voda je linija niske vode duž obale ostrva ili su to ravne polazne linije koje određuju spoljnu granicu unutrašnjih morskih voda. Spoljnu granicu arhipelaških voda čine tzv. arhipelaške polazne linije, tj. linije koje spajaju krajnje tačke najudaljenijih ostrva i nadvodnih grebena u arhipelagu. Pri tom, Konvencija utvrđuje i određene proporcije tako da odnos između tako zahvaćene površine mora i površine ostrva treba da se kreće u rasponu 1:1 do 9:1. Arhipelaške polazne linije se ne smeju znatno udaljiti od opšte konfiguracije arhipelaga, niti, pak, smeju odvajati teritorijalno more druge države od otvorenog mora ili od isključive ekonomske zone. Docsity.com Konvencija predviđa da dužina tih linija ne može, po pravilu, prelaziti 100 n/m. Izuzetno 3 posto od ukupnog broja tih polaznih linija može preći tu dužinu, ali najviše do 125 n/m. Arhipelaške vode, zajedno sa podmorjem i vazdušnim prostorom, podvrgnute su pod suverenost arhipelaške države. Pri tom suverenost države trpi izvesna ograničenja koja su institucionalizovana u: a) pravu prolaza stranih brodova, i b) pravima susednih država. a) Osnovno ograničenje suverenosti arhipelaške države je pravo neškodljivog prolaska brodova svih država kroz arhipelaško more analogno neškodljivom prolasku kroz teritorijalno more. Arhipelaška država može, međutim, na bazi nediskri-minacije između stranih brodova, a iz razloga bezbednosti, privremeno obustaviti neškodljivi prolaz stranih brodova u tačno određenim delovima svojih arhipelaških voda. Arhipelaška država može odrediti plovne, kao i vazdušne puteve iznad arhipelaškog mora, pogodne za siguran, neprekinut i brz prolaz brodova (odnosno vazduhoplova) kroz arhipelaške vode ili teritorijalno more uz njega. Na tom osnovu konstituiše se pravo prolaza arhipelaškim plovnim putevima kada se radi o brodovima, odnosno pravo preleta arhipelaškim vazdušnim putevima kada je reč o vazduhoplovima. Pravo tranzitnog prolaza je šire od prava neškodljivog prolaza jer podrazumeva samo neznatna ograničenja slobode plovidbe u vezi sa sprečavanjem zagađenja, bezbednošću plovidbe i poštovanjem elementarnih interesa obalne države. b) Ograničenje suverenih prava arhipelaške države institucionalizovano Konvencijom u vidu prava susednih država tiče se prvenstveno ribolova. Konvencija obavezuje arhipelašku državu da poštuje postojeće sporazume sa drugim državama i da prizna tradicionalna ribolovna prava i druge legitimne delatnosti neposrednih susednih država na pojedinim područjima koja ulaze u arhipelaške vode. Ta prava pripadaju neposredno susednim državama i, po svojoj prirodi, su neprenosiva. Institut arhipelaškog mora predstavlja kompromis između zahteva arhipelaških država, uglavnom nedovoljno razvijenih, da zaštite svoje političke, ekonomske i be-zbednosne interese i zahteva velikih pomorskih sila da se očuva u najvećoj mogućoj meri pravo prolaza svih brodova. Sa stanovišta pravno-teorijske konstrukcije institut arhipelaškog mora nosi hibridna obeležja svojstvena kompromisnim rešenjima - na jednoj strani temelji se na načelu suverene vlasti arhipelaške države, a na drugoj, ograničenja koja su pri tom nametnuta veća su od ograničenja koja važe u drugim morskim pojasevima pod suverenom vlašću obalne države. Neke arhipelaške države su još pre III konferencije proklamovale svoja prava nad širokim prostorima mora. Prihvatajući koncept arhipelaškog mora utvrđen Konvencijom, neke arhipelaške države su ostale pri različitim tumačenjima pojedinih odredbi Konvencije. 45. TERITORIJALNO MORE Pod teritorijalnim morem podrazumeva se pojas koji se u određenoj širini proteže duž obale, od polazne linije u pravcu otvorenog mora. Prava kojima obalne države raspolažu u teritorijalnom moru Docsity.com protežu se i na vazdušni prostor iznad teritorijalnog mora, odnosno njegovo dno i podmorje. Posedovanje teritorijalnog mora je inherentno i nezavisno od volje obalne države. Ona taj pojas stiče ipso iure, na osnovu same činjenice da njenu kopnenu teritoriju zapljuskuje more. Dok je posedovanje teritorijalnog mora obavezno i nezavisno od volje države, širina ovog pojasa se određuje jednostranim aktima. Pitanje širine ovog pojasa je bilo predmet najraznovrsnijih zahteva obalnih država. Dugo vremena je izgledalo da su se zahtevi obalnih država ograničili na pojas širok 3 n/m (tzv. league marine rule). Ženevska konvencija o teritorijalnom moru i spoljnjem morskom pojasu (1958) je na opšti način utvrdila da se spoljni morski pojas ne može protezati preko 12 n/m od osnovne linije koja služi za određivanje širine teritorijalnog mora. Zakon o obalnom moru i epikontinentalnom pojasu SFRJ od 1965. sa izmenama iz 1979. predviđao je širinu teritorijalnog mora o 12 n/m. Teritorijalno more nalazi se pod suverenošću obalne države. U teritorijalnom moru obalna država poseduje niz prava koja čine biće suvereniteta: vrši zakonodavnu, sudsku i policijsku vlast; uređuje plovidbu, obavlja sanitarni i carinski nadzor, raspolaže isključivim pravom eksploatacije pomorskog blaga; isključivo pravo na kabotažu, tj. redovan prevoz putnika i robe između svih pristaništa iste države; propisuje pomorski ceremonijal i drugo. Suverena vlast obalne države u teritorijalnom moru nije apsolutna, budući da trpi ograničenja u obliku prava neškodljivog ili neofanzivnog prolaza stranih brodova. Ovo ograničenje je nametnuto obalnim državama opštim međunarodnim pravom i deluje erga omnes. Ženevska konvencija je definisala neškodljiv prolaz na opšti način kao prolaz koji „ne narušava mir, poredak ili bezbednost obalne države." Vršenje prava neškodljivog prolaza može se privremeno obustaviti u određenim zonama teritorijalnog mora ukoliko je ta obustava neophodna sa stanovišta zaštite bezbednosti obalne države. Obustava dejstvuje od momenta objavljivanja na bazi nediskriminacije stranih brodova. Prolaz teritorijalnim morem obavlja se u skladu sa pravilima međunarodnog prava i internim propisima. S obzirom na to da je teritorijalno more sastavni deo državne teritorije, važi osnovno pravilo da se strani trgovački brod, dok plovi teritorijalnim morem, nalazi pod jurisdikcijom obalne države. Što se krivične jurisdikcije tiče, postoji izvesna razlika zavisno od toga da li je krivično delo učinjeno za vreme prolaska kroz teritorijalno more, a da pri tom brod ne ulazi u unutrašnje morske vode ili je, pak, krivično delo učinjeno dok je brod plovio teritorijalnim morem nakon isplovljavanja iz unutrašnjih morskih voda. U prvom slučaju krivična jurisdikcija obalne države zasnivala bi se u slučajevima: a) ako se posledice krivičnog dela protežu i na obalnu državu; b) ako se krivičnim delom remeti javni mir obalne države i red u teritorijalnom moru; c) ako komandant broda, konzularni funkcioner ili diplomatski agent države kojoj brod pripada zatraži intervenciju organa obalne države; d) ako se radi o suzbijanju trgovine opojnim drogama ili psihotropnim materijama. Ako trgovački brod plovi teritorijalnim morem nakon isplovljavanja iz unutrašnjih morskih voda, Docsity.com 2) povlačenje linije sredine ili ekvidistance u slučaju da nema sporazuma, a posebne okolnosti ne opravdavaju drugu granicu. Konvencija iz 1982. godine utvrđuje da se razgraničenje vrši na osnovu međunarodnog prava, tj. izvora navedenih u članu 38. Statuta Međunarodnog suda pravde. 48. ISKLJUČIVA EKONOMSKA ZONA Isključiva ekonomska zona je pojas određene širine koji se prostire od teritorijalnog mora u pravcu otvorenog mora u kome se obalnoj državi priznaju isključiva ili ekskluzivna prava u pogledu iskorišćavanja bioloških i mineralnih bogatstava mora. Konvencija o pravu mora iz 1982. godine defmiše isključivu ekonomsku zonu kao područje koje se nalazi izvan teritorijalnog mora, i uz njega, u širini od najviše 200 nautičkih milja, računajući od polaznih crta za određivanje širine teritorijalnog mora. Isključiva ekonomska zona predstavlja, sa stanovišta pozitivnog prava mora, jedno hibridno rešenje, režim sui generis koji stoji negde na sredini između režima teritorijalnog mora i režima otvorenog mora. Obalna država u isključivoj ekonomskoj zoni ima: a) suverena prava u svrhu istraživanja i iskorišćavanja, očuvanja i upravljanja prirodnim izvorima, živim ili neživim, sa morskog dna i podzemlja i vode. iznad njega, kao i u pogledu drugih aktivnosti u svrhu ekonomske eksploatacije i istraživanja zone kao što je proizvodnja energije korišćenjem vode, morskih struja i vetrova; b) jurisdikciju u pogledu: 1. izgradnje i upotrebe veštačkih ostrva instalacija i postrojenja; 2. naučnog istraživanja, i 3. zaštite i očuvanja morske sredine. Radi ostvarenja ovih prava obalna država je ovlašćena da donosi zakone i druge propise kao i da preduzima odgovarajuće mere. Pored ovih prava i jurisdikcije obalna država poseduje i tzv. rezidualna prava, tj. prava koja nisu izričito navedena u delu Konvencije koji reguliše pravni režim isključive ekonomske zone ali koja proizlaze iz ukupne regulative prava mora. Nasuprot delu regulative stipulisane u korist obalne države kojoj pripada isključiva ekonomska zona, stoje propisi koji ta prava obalne države ograničavaju. Ta ograničenja su dvojaka. Na jednoj strani, to su prava koja proizlaze iz opšteg principa slobode mora. Tako sve države, bez obzira da li su obalne ili neobalne, imaju slobodu plovidbe, preleta i polaganja podmorskih kablova, kao i druge međunarodnopravno dozvoljene upotrebe mora koje se tiču tih sloboda. Na drugoj strani, to su prava trećih država zasnovana na solidarnosti i ideji novog međunarodnog ekonomskog poretka. Ta prava su ratione materiae ograničena na korišćenje živih (bioloških) izvora mora, tj. ne odnose se na neživa (mineralna) bogatstva. Ako obalna država nema mogućnosti da ostvari Docsity.com celokupni dopušteni ulov, ona će, na osnovu sporazuma, dozvoliti pristup višku dopuštenog ulova trećim državama. Neobalne države, tj. države koje nemaju neposrednu vezu sa morem imaju pravo da na pravičnoj osnovi love deo viška živih bogatstava isključive ekonomske zone obalnih država koje se nalaze u istoj regiji ili subregiji. Ovo pravo se utvrđuje sporazumom zainteresovanih država, s tim što je zavisno od ekonomskog i geografskog položaja država u pitanju. Pod državama u nepovoljnom geografskom položaju podrazumevaju se u smislu Konvencije: 1. obalne države, uključujući države na okruženim ili poluokruženim morima koje su, u svrhu zadovoljavanja prehrambenih potreba svog stanovništva, zavisne od iskorišćavanja živih bogatstava mora i isključivih ekonomskih zona drugih obalnih država iste regije ili subregije; 2. obalne države koje nisu u mogućnosti da uspostave sopstvenu isključivu ekonomsku zonu. Državama u nepovoljnom geografskom položaju Konvencija priznaje pravo da na osnovu sporazuma, učestvuju „na pravičnoj osnovi u iskorišćavanju odgovarajućeg dela viška živih bogatstava isključive ekonomske zone obalnih država u istoj regiji ili subregiji," vodeći računa o svim relevantnim ekonomskim i geografskim momentima. Ova prava neobalnih država i država u nepovoljnom geografskom položaju su prava intuitu personae tako da se ni posredno ni neposredno ne mogu prenositi na treće države ili njihove državljane. 49. MEĐUNARODNA ZONA (ZAJEDNIČKA BAŠTINA ČOVEČANSTVA) Međunarodna zona obuhvata dno mora i okeana i njegovo podzemlje izvan granica nacionalne jurisdikcije. Zona je, dakle, ratione loci ograničena na morsko dno i podzemlje, tako da ne dira u pravni režim vodenog i vazdušnog stuba iznad međunarodne zone. Konvencija o pravu mora konkretizuje koncept međunarodne zone krećući se u koordinatama načela Deklaracije iz 1970. godine. Cilj ustanovljenja međunarodne zone je dvojak. Sa pozitivnog stanovišta, međunarodna zona i njena bogatstva su zajedničko dobro čovečanstva. Delatnosti u međunarodnoj zoni sprovode se radi dobrobiti celog čovečanstva, nezavisno od geografskog položaja država, bilo da su obalne ili neobalne, uzimajući naročito u obzir interese i potrebe zemalja u razvoju i naroda koji još nisu stekli punu nezavisnost. Sa negativnog stanovišta, definisanje pravne prirode i granica međunarodne zone je brana daljem pro- širenju suverenih prava država i podvlašćenju otvorenog mora. Po Konvenciji države ne smeju isticati ni vršiti suverenost ili suverena prava nad ma kojim delom međunarodne zone i nad njenim bogatstvima. Zabrana prisvajanja delova međunarodne zone i njenih bogatstava proteže se i na fizička i na pravna lica. Bogatstva međunarodne zone uzeta in apstracto pripadaju ćelom čovečanstvu. Ta se bogatstva raspoređuju shodno pravilima, propisima i postupcima Međunarodne vlasti koja deluje u ime međunarodne zajednice i tako raspoređena podležu korišćenju i otuđenju. Koncept međunarodne zone predstavlja revolucionarnu novinu u međunarodnom pravu mora. Zona Docsity.com počiva na stvarnoj međunarodnoj jurisdikciji na morskom dnu i podmorju izvan granica nacionalnih jurisdikcija. Titular prava na zonu kao zajedničko dobro je čovečanstvo kao celina koje predstavlja samostalna međunarodna organizacija - Međunarodna vlast. Možemo reći da koncept zone, predstavlja kvalitativno novi istorijski model na putu izgradnje istinski ravnopravnih i harmoničnih odnosa u međunarodnoj zajednici. Organizovanje i nadzor delatnosti u zoni radi upravljanja bogatstvima koja se tamo nalaze povereno je Međunarodnoj vlasti za morsko dno. Vlast predstavlja samostalnu međunarodnu organizaciju zasnovanu na načelu suverene jednakosti svih članica. Države ugovornice Konvencije su ipso facto članice Vlasti. Sedište Vlasti je na Jamajci, s tim što Vlast, radi obavljanja svojih nadležnosti, može osnovati regionalne centre. Glavni organi Vlasti su: Skupština, Veće i Sekretarijat. U cilju neposrednog, operativnog ostvarivanja delatnosti u Zoni osniva se Preduzeće. Skupština je vrhovni organ Vlasti koji sačinjavaju predstavnici svih država-članica. Skupština ima generalnu i specijalnu nadležnost. U generalnu nadležnost Skupštine spada utvrđivanje opšte politike o svakom pitanju iz nadležnosti Vlasti. Specijalna nadležnost, ipak, obuhvata seriju zadataka kao što su razmatranje izveštaja Veća i Preduzeća, usvajanja propisa i postupaka za pravičnu raspodelu novčanih i drugih dobiti od delatnosti u zoni pri čemu se posebno vodi računa o interesima i potrebama zemalja u razvoju itd. Svaki član Skupštine ima jedan glas. Odluke o pitanjima postupka Skupština donosi većinom glasova članova koji su prisutni i glasaju. Odluke o meritornim pitanjima donose se 2/3 većinom glasova članova koji su prisutni i glasaju. Veće je izvršni organ Skupštine. Sastavljeno je od predstavnika 36 država koje Skupština bira na period od četiri godine. Polovina predstavnika se bira na osnovu opšteg pravila o pravičnoj geografskoj raspodeli, a druga polovina iz reda predstavnika četiri grupe država utvrđene Konvencijom na bazi relevantnih ekonomskih kriterijuma. Veće svoje odluke o meritornim pitanjima donosi 2/3, 3/4 većinom i konsenzusom zavisno od karaktera pitanja. Odluke o pitanjima postupka donosi većinom glasova svojih članova koji su prisutni i glasaju. Veću u radu pomažu dva organa: Ekonomsko-planska i Pravno-tehnička komisija. Sekretarijat je administrativni organ koji sačinjavaju Generalni sekretar i osoblje. Generalnog sekretara bira Skupština na predlog Veća. Mandat Generalnog sekretara traje četiri godine, s tim što može biti ponovo izabran. Osoblje Sekretarijata bira se iz reda kvalifikovanih stručnjaka koji zadovoljavaju najviši stepen delotvornosti, marljivosti i savesnosti. Preduzeće je operativni organ preko koga Vlast obavlja delatnosti u zoni, te vrši transport, preradu i marketing ruda dobijenih iz zone. Preduzeće, kao organ Vlasti, poseduje pravnu i poslovnu sposobnost tako da je ovlašćeno da: a) sklapa ugovore, zajedničke aranžmane ili druge aranžmane, uključujući sporazume sa državama i međunarodnim organizacijama; b) ističe, daje u zakup, poseduje i raspolaže nepokretnom i pokretnom imovinom; Docsity.com već su odnosi na moru zasnovani na načelu personaliteta zakona. Država u principu poseduje i vrši vlast nad brodovima koji njime plove po osnovu pripadnosti, tj. zastave broda. Svaka država određuje uslove pod kojima dodeljuje brodovima svoju državnu zastavu i uslove upisa u upisnik na svom području, te pravo na vijanje zastave. Međunarodno pravo postavlja uslov da veza između broda i zastave mora biti stvarna. Za vreme putovanja brod ne srne menjati svoju zastavu osim ako se radi o stvarnom prenosu vlasništva nad brodom ili izmeni upisa u registru. Brod koji plovi pod zastavama dveju ili više država neće se moći ni prema jednoj drugoj državi pozvati ni na jednu od tih državnih pripadnosti i može se izjednačiti sa brodom bez državne pripadnosti. Svaka država zastave ima obaveze: a) da vodi registar brodova sa imenima i podacima o brodovima koji nose njenu zastavu; b) ima nad svakim brodom svoje zastave, njegovim zapovednikom, oficirima i posadom jurisdikciju prema svom unutrašnjem pravu u pogledu pravnih, tehničkih i socijalnih predmeta koji se tiču broda; c) preduzima mere potrebne bezbednosti na moru. Jurisdikcija nad trgovačkim brodovima je relativnog karaktera, s obzirom na to da postoje situacije kada se nad tim brodovima ustanovljava direktna međunarodna jurisdikcija posredstvom ratnih brodova. Po Ženevskoj konvencijio otvorenom moru, radi se o slučajevima kada ima ozbiljnog osnova za sumnju: a) da se brod bavi piraterijom; b) da se brod bavi trgovinom robljem; c) da je brod iako vije stranu zastavu ili odbija da istakne svoju zastavu, u stvari, brod iste državne pripadnosti kao ratni brod. Konvencija o pravu mora (1982) dodaje još dva osnova i to: d) kada je brod bez državne pripadnosti; e) kada se brod bavi neovlašćenim emitovanjem radio-zvučnih i televizijskih programa. Lice koje neovlašćeno emituje može se izvesti pred sud: a) države zastave broda; b) države u kojoj je uređaj upisan; c) države čije državljanstvo to lice poseduje; d) svake druge države u kojoj se emisija može primati, i e) svake države u kojoj su ometane dozvoljene radio veze. Nasuprot tome jurisdikcija države zastave nad ratnim brodovima je apsolutnog karaktera, jer su ratni brodovi na otvorenom moru izuzeti od jurisdikcije svake druge države. "Sve ima svoje, i vatra i led, u kap se spoje, i cemer i med... Sve ima svoje, vrlina i greh, tuge postoje da bi prizvale smeh..." Ribica Aktivni forumas Docsity.com Postovi: 261 Pridružio se: 14 Mar 2009 16:56 Cash on hand: 99.00 [Donate] Has thanked: 0 time Have thanks: 0 time • • • • Re: MJP - skripta (110 pitanja) od Ribica » 08 Mar 2011 16:35 51. MOREUZI * Pojam i režim moreuza. U međunarodnopravnom smislu moreuzi predstavljaju prirodne morske prolaze koji služe za međunarodnu plovidbu između dva dela otvorenog mora (npr. Gibraltarski moreuz) ili između otvorenog mora i teritorijalnog mora strane države (npr. Tirenski moreuz). Moreuzi koji se ne upotrebljavaju za međunarodnu plovidbu nisu predmet međunarodnopravne regulative mada i u njima, ako se nalaze u teritorijalnom moru, važi režim neškodljivog prolaza koji, međutim, podleže mogućnosti obustavljanja. Izuzetnom značaju moreuza doprinose u osnovi dva momenta: ekonomski i vojnostrateški. Na osnovu kriterijuma režima kome moreuzi podležu, razlikujemo nekoliko vrsta moreuza: 1. moreuze u kojima je, kako utvrđuje član 35. (c) Konvencije o pravu mora, pravni režim u celini ili delimično utvrđen međunarodnim konvencijama koje su odavno na snazi za te moreuze. U ovu grupu spadaju Gibraltarski moreuz, turski moreuzi (Bosfor i Dardaneli), danski moreuzi (Sund, Veliki i Mali Belt) i Magelanov moreuz; 2. moreuze čiji je pravni režim utvrđen opštim običajnim i ugovornim pravilima međunarodnog prava o moreuzima. Reč je o specifičnom, osobenom režimukoji se po svojim inherentnim obeležjima razlikuje od prolaza drugim delovima mora. Razlikujemo dve grupe ovih moreuza. Jednu čine moreuzi čija je širina veća od dvostruke maksimalne širine teritorijalnog mora (recimo, Otrantski moreuz, Mozambički moreuz), tako da čitavom svojom dužinom sadrže za plovidbu pogodan pojas otvorenog mora (tzv. „široki moreuzi"). Na ovim moreuzima važi režim slobodne plovidbe i preleta. Drugu grupu čine moreuzi čija širina na jednom ili više mesta ne prelazi 24 n/m, a povezuje dva dela otvorenog mora ili otvoreno more sa teritorijalnim morem strane države koja nema svojih obala na moreuzu (tzv. „teritorijalni moreuzi"). Ženevska konvencija o teritorijalnom moru i spoljnjem morskom pojasu (1958) predviđa za ovu grupu moreuza neškodljiv prolaz stranih brodova koji se ne može obusta- Docsity.com viti. Konvencija o pravu mora (1982) unosi izvesne novine u režim moreuza čiji režim nije regulisan međunarodnim ugovorima. Glavna novina je institut tranzitnog prolaza koji se primenjuje na moreuze koji služe međunarodnoj plovidbi između jednog dela otvorenog mora ili isključive ekonomske zone i drugog dela otvorenog mora ili isključive ekonomske zone (član 27. Konvencije) čija širina na jednom ili više mesta ne prelazi 24 n/m. Ove karakteristike ima najveći broj moreuza koji služe za međunarodnu plovidbu. Pod tranzitnim prolazom se podrazumeva ostvarivanje slobode prolaza brodova i slobode preleta vazduhoplova jedino radi neprekinutog i brzog tranzita moreuzom između jednog dela otvorenog mora ili isključive ekonomske zone i drugog dela otvorenog mora ili isključive ekonomske zone. Režim tranzitnog prolaza primenjuje se, mutatis mutandis, i na tzv. arhipelaške moreuze, jer je pravo prolaza arhipelaškim plovnim putevima u osnovi identično pravu tranzitnog prolaza. Konvencija o pravu mora (1982) zadržava i institut neškodljivog prolaza kroz moreuze. Režim neškodljivog prolaza koji se ne može obustaviti primenjuje se u dva slučaja: a) na moreuze u kojima se ne primenjuje režim tranzitnog prolaza i to zbog toga što se moreuz nalazi između ostrva obalne države na moreuzu i njenog kontinentalnog područja a postoji put otvorenim morem ili isključivom ekonomskom zonom od ostrva u pravcu otvorenog mora koji je jednako pogodan s obzirom na navigacione i hidrografske uslove; i b) na moreuze između jednog dela otvorenog mora ili isključive ekonomske zone i teritorijalnog mora strane države. * Moreuzi čiji je režim utvrđen međunarodnim ugovorima *Bosfor i Dardaneli. Moreuzi Bosfor i Dardaneli predstavljaju prirodnu vezu između Crnog i Egejskog mora. Centralno pitanje režima moreuza Bosfor i Dardaneli bilo je pravo prolaza ratnih brodova, s obzirom daje već Jedrenskim mirom od 1829. utvrđeno opšte pravilo o slobodi plovidbe trgovačkih brodova svih zastava koje se ne nalaze u ratnom stanju sa Otomanskom imperijom. Lozanska konvencija 1924.g. je proklamovala da su Bosfor i Dardaneli otvoreni za prolaz trgovačkim i ratnim brodovima svih zastava kako u doba rata tako i u doba mira. Konvencija je ustanovila i izvesna ograničenja apsolutne slobode prolaza. U Crnom moru nijedna nepribrežna država nije mogla držati ratnu mornaricu veću od najveće ratne mornarice pribrežnih crnomorskih država. Ratnim brodovima je bilo zabranjeno zadržavanje u vodama moreuza izuzev u slučajevima havarije ili nesrećnog slučaja. Nadzor nad sprovođenjem u život odredaba Konvencije poveren je posebnoj Komisiji za moreuze koja je delovala pod okriljem Društva naroda. Držeći da su odredbama Lozanske konvencije bitno povređena njena suverena prava Turska je već 1935. tražila reviziju Konvencije u Savetu Društva naroda. Tom zahtevu se pridružio i Sovjetski Savez nezadovoljan što je Konvencija dopustila pristup Crnom moru i ratnim mornaricama nepribrežnih država. Docsity.com Režim međunarodnih kanala nije izgrađivan po nekom jedinstvenom obrascu, na osnovu neke norme opšteg međunarodnog prava, već od slučaja do slučaja kao rezultat sučeljavanja različitih političko- strateških i ekonomskih interesa posebno interesa velikih pomorskih sila i zemalja na čijim teritorijama su kanali prokopani. Režim postojećih međunarodnih morskih kanala regulisan je ugovorima, bilateralnim ili multilateralnim. Načelno je režim moguće ustanoviti i jednostranim aktom. Međunarodni morski kanali su otvoreni za prolaz brodovima svih zemalja bez diskriminacije uz poštovanje interesa teritorijalnog suverena. *Suecki kanal. Povezuje Sredozemno i Crveno more. Carigradska konvencija od 1888. utvrđuje u članu 1. da „Morski kanal Suec biće uvek slobodan i otvoren, za vreme rata kao i za vreme mira, za sve trgovačke i ratne brodove bez razlike u pogledu zastave. Shodno tome, visoke strane ugovornice su saglasne da nikako ne povrede slobodno k'orišćenje kanala za vreme rata kao i za vreme mira". Konvencija nameće izvesna ograničenja prava prolaza ratnih brodova zaraćenih strana. Tranzit ratnih brodova zaraćenih strana ima se vršiti u najkraćemroku i bez zadržavanja. Gorivom i hranom ovi brodovi se mogu snabdevati samo u neophodnim granicama. Boravak ratnih brodova zaraćenih strana u Suecu i Port Saidu ne može preći 24 sata, a između izlaska iz luke jednog broda zaraćene strane i polaska broda koji pripada neprijateljskoj sili treba da prođe najmanje 24 sata. Za vreme rata zabranjeno je ukrcavanje i iskrcavanje trupa, municije i ratnog materijala u samom kanalu i njegovim pristupnim lukama. Egipat nacionalizuje Društvo Sueckog kanala 1956. što daje povoda trojnoj britansko-francusko- izraelskoj agresiji. U sporu koji je izbio Savet bezbednosti donosi oktobra iste godine Rezoluciju o načelima koja se odnose na status kanala i režim prolaza i upućuju strane u sukobu na neposredne pregovore. Ta načela su: a) prolaz kanalom je slobodan i otvoren bez diskriminacije, direktne ili prikrivene; b) mora se poštovati suverenitet Egipta; c) odvajanje upravljanja kanalom od bilo kakve politike; d) utvrđivanje taksa za plovidbu kanalom vršiće se sporazumom Egipta i korisnika kanala; e) deo prihoda ima se koristiti za održavanje i poboljšanje plovidbenosti kanala. *Panamski kanal. Panamski kanal, kao najkraći morski put između tihog i Atlantskog okeana, prokopan je na panamskoj prevlaci u Srednjoj Americi. Na osnovu Ugovora od 1903. Panama je dopustila SAD stalnu upotrebu i zaposedanje zone kanala koja obuhvata širinu od deset milja „protežući se na razdaljini od pet milja sa svake strane centralne linije od puta kanala kao i morski pojas od 3 milje." Kanal je neutralizovan i otvoren za prolaz trgovačkim i ratnim brodovima svih država na bazi pune jednakosti u pogledu uslova i plovidbenih taksa. No, pravilo o neutralizaciji kanala nije poštovano u praksi. Nakon stupanja u Prvi svetski rat SAD su zabranile Docsity.com prolaz neprijateljskim brodovima i sprečavale prolaz trgovačkih brodova neutralnih zemalja koji su prevozili robu silama Osovine. Jednako su postupile i u Drugom svetskom ratu. Panama, nezadovoljna praktično kolonijalnim statusom kanala, sukcesivno zahteva reviziju Ugovora od 1903. godine. Pregovori vođeni 1967. i 1974. godine urodili su plodom i doveli do zaključenja novih ugovora koji se tiču pravnog statusa Panamskog kanala. Panama i SAD su 7. septembra 1977. sklopile dva ugovora: Ugovor o Panamskom kanalu (tzv. Osnovni ugovor) i Ugovor o trajnoj neutralizaciji Panamskog kanala uz seriju propratnih akata. Ugovori su stupili na snagu 1. septembra 1979. šest meseci nakon razmene ratifikacionih instrumenata. Osnovni ugovor predviđa da će, po stupanju Ugovora na snagu, Panama steći teritorijalnu jurisdikciju u zoni kanala i, kao teritorijalni suveren, primenjivati svoje krivično i građansko zakonodavstvo. U isto vreme Ugovor stipuliše da će SAD do 31. oktobra 1999. godine, zadržati kontrolu nad zemljom, vodom i instalacijama, uključujući tu i vojne baze, kako bi obezbedile upravu, plovidbu i kontrolu nad kanalom. Panama će se postepeno uključivati u odbranu kanala kako bi se do isteka Ugovora osposobila za samostalnu upravu i odbranu kanala. Ugovor o trajnoj neutralizaciji i režimu Panamskog kanala predviđa povratak kanala pod suverenitet Paname koja se obavezuje na „neutralizaciju kanala sa svrhom da i u vreme mira i u vreme rata i dalje ostane siguran i otvoren za mirni prolaz brodova svih država pod uslovima pune jednakosti ..." Ugovor utvrđuje da je kanal otvoren za prolaz ratnih brodova svih država u svako doba nezavisno od karakteristika broda i isključuje bilo kakvo uslovljavanje prolaza izuzev obaveze ratnog broda da udovolji zdravstvenim propisima. *Kilski kanal. Kilski kanal, kao plovni put koji skraćuje put iz Baltičkog u Severno more, prokopan je na teritoriji Nemačke, tako da je, prima facie, unutrašnji kanal. Takav status izgubio je članom 380. Versajskog mirovnog ugovora koji kanal proglašava otvorenim za prolaz brodova svih zastava na bazi nediskriminacije izuzev brodova država sa kojima je Nemačka u ratnom stanju. Dopuštena su jedino ograničenja u vezi sa policijskim, sanitarnim i carinskim pregledom, te ona u pogledu imigracije i emigracije, uvoza i izvoza robe. Versajski ugovor je konstituisao jedan međunarodni režim u odnosu na Kilski kanal koji se nije mogao jednostrano izmeniti ili derogirati. Budući da član 380. Versajskog ugovora utvrđuje da će Kilski kanal biti slobodan i otvoren za trgovačke i ratne brodove svih nacija u miru sa Nemačkom, nemoguće je tvrditi da odredbe ovog člana zabranjuju, u interesu nemačke neutralnosti, ratno krijumčarenje". Otkazivanjem vojnih odredaba Versajskog ugovora, koje je Hitler izvršio Deklaracijom od novembra 1936. godine, ipso facto su prestale da važe i obaveze iz člana 380. Versajskog ugovora, tako da je tokom Drugog svetskog rata kanal tretiran kao nemačka vojna baza. Po završetku rata Kilski kanal je ponovo otvoren za međunarodnu plovidbu bez nekog formalnog, međunarodnog akta, tako da se smatra da potpada pod opšti međunarodni režim plovnih puteva od opšteg interesa. "Sve ima svoje, i vatra i led, u kap se spoje, i cemer i med... Sve ima svoje, vrlina i greh, tuge postoje da bi prizvale smeh..." Docsity.com Ribica Aktivni forumas Postovi: 261 Pridružio se: 14 Mar 2009 16:56 Cash on hand: 99.00 [Donate] Has thanked: 0 time Have thanks: 0 time • • • • Re: MJP - skripta (110 pitanja) od Ribica » 08 Mar 2011 16:37 53. VAZDUŠNA OBLAST 1. Teorija međunarodnog prava Pojava vazduhoplova početkom XX veka, otvorila je i pitanje pravne kvalifikacije vazdušne oblasti iznad državne teritorije. Za razliku od teorije međunarodnog prava, države su, u relativno kratkom vremenu razrešile dilemu oko pravne prirode vazdušne oblasti iznad državne teritorije. Veći broj država.je pribegao donošenju nacionalnih zakona kojima je proglašen puni i isključivi suverenitet države u vazdušnom prostoru. U toj grupi zemalja bila je i Srbija koja je odgovarajuću Uredbu donela 13. februara 1913. godine. Tadašnje kolonijalne sile su puni i apsolutni suverenitet proglasile ne samo nad vazdušnom oblašću iznad matične teritorije nego i nad onom iznad teritorija kolonija. Može se zato reći da je u tom kratkom periodu konstituisano običajno pravno pravilo o suverenosti države nad vazdušnim prostorom iznad njene teritorije. 2. Pravni režim međunarodne vazdušne plovidbe Pozitivno pravo u materiji međunarodne vazdušne plovidbe sadržano je u tzv. Čikaškim konvencijama usvojenim 1944. godine. One obuhvataju: 1. Konvenciju o međunarodnom civilnom vazduhoplovstvu; Docsity.com 3. Položaj vazduhoplova Prema Konvenciji vazduhoplovi imaju pripadnost države u kojoj su registrovani. Vazduhoplov koji se upotrebljava u međunarodnoj vazdušnoj plovidbi dužan je nositi odgovarajuće oznake, znake nacionalnosti i registracije. Svaka država je u obavezi da Organizaciji međunarodnog civilnog vazduhoplovstva daje izveštaje s tačnim podacima koji se tiču vlasništva i kontrole vazduhoplova registrovanih u toj državi a koji su normalno namenjeni međunarodnoj vazdušnoj plovidbi. Vazduhoplov koji se upotrebljava u međunarodnoj vazdušnoj plovidbi mora biti snabdeven serijom dokumenata: a) uverenjem o registraciji; b) uverenjem o plovidbenosti; c) odgovarajućim dozvolama za rad svakog člana posade; d) putnom knjigom; e) dozvolom za rad radio stanice; f) spiskom putnika sa oznakom njihovih mesta iskrcavanja i opredeljenja; g) manifestom i detaljnim popisom tereta ako prenosi robu. Vazduhoplov koji obavlja međunarodnu vazdušnu plovidbu ne može, izuzev u slučaju da ima dozvolu odnosne države, da prenosi ratnu municiju ili ratni materijal preko teritorije neke države. Država ugovornica može iz razloga javnog poretka i bezbednosti da donese propise kojima zabranjuje prenos unutar ili preko svoje teritorije i drugih predmeta, izuzev ratne municije ili ratnog materijala, s tim da u tom pogledu ne pravi nikakvu razliku između njenih domaćih vazduhoplova koji obavljaju međunarodnu vazdušnu plovidbu i vazduhoplova ostalih država koji se upotrebljavaju u iste svrhe. 54. POLARNE OBLASTI Pod polarnim oblastima podrazumevaju se prostrane oblasti oko Severnog i Južnog pola tj. obrtnih osa Zemlje. Relativno kasno su otkrivene (na Severni pol (Arktik) prvi je stigao Robert Piri 1909, a do Južnog pola (Antarktik) Rolen Amundsen 1911). Odmah su izazvale interes i pretenzije jednog broja država ne samo iz strateških razloga već i zbog velikih naslaga mineralnih i rudnih bogatstava u tim oblastima. Pravni položaj Arktika i Antarktika nije regulisan na jedinstven način. Grenland zajedno sa pripadajućim ostrvima nalazi se pod suverenitetom Danske. Norveškoj je, na osnovu ugovora zaključenog u Parizu 9. februara 1920. između devet država (SAD, Velika Britanija, Danska, Francuska, Italija, Japan, Norveška i Švedska), priznat „potpuni i apsolutni suverenitet" nad Špicberškim arhipelagom. U odnosu na ostali deo Arktika pozicije država koje mu gravitiraju su različite. Na jednoj strani su države (Norveška, Finska, Danska i SAD) koje nisu istakle teritorijalne zahteve u odnosu na ovaj prostor. Na drugoj strani su Kanada i Rusija koje su, u odgovarajućoj formi, a sa osloncem na takozvani Docsity.com sektorski princip istakle svoje teritorijalne zahteve. SSSR je 1926. godine proklamovao „suverenitet nad svim teritorijama, otkrivenim i neotkrivenim, koje leže u arktičkom okeanu severno od obale Sovjetskog saveza do Severnog pola". Osnov proklamacije je nađen u kvalifikaciji ovih teritorija kao produžetka kontinentalne mase Sibira. Proklamacija je naišla na protest SAD i Norveške. Tumačenja kanadskih vlasti vode zaključku da Kanada smatra da se njen suverenitet proteže kako nad ostrvima koja čine arktički arhipelag tako i nad morem između ostrva. Što se Antarktika tiče, sedam zemalja (Argentina, Australija, Čile, Francuska, Novi Zeland, Norveška i Velika Britanija) su u odgovarajućoj formi istakle svoje teritorijalne pretenzije sa osloncem na sektorski princip. Na Vašingtonskoj konferenciji održanoj 1959. uz učešće 12 zemalja (pored onih koje su istakle svoje zahteve u odnosu na Antarktik, na konferenciji su uzele učešće i SAD, Belgija, Japan, SSSR i Južnoafrička unija) donet je Ugovor o Antarktiku. Ugovor utvrđuje da će se Antarktik koristiti isključivo u miroljubive svrhe, što podrazumeva, između ostalog, zabranu preduzimanja bilo kakvih mera vojne prirode poput postavljanja vojnih baza i objekata, izvođenja vojnih vežbi i testiranja bilo kakvog oružja, posebno nuklearnog. Član 4. naime, izričito predviđa da odredbe ugovora ne mogu biti protumačene te kao odricanje od prethodno istaknutih prava ili zahteva na teritorijalni suverenitet na Antarktiku ili kao odricanje ili umanjenje bilo kog budućeg zahteva koji mogu proizaći iz aktivnosti ugovornice ili njenih državljana na Antarktiku. Na Trećoj konferenciji o pravu mora izražena su mišljenja da antarktički sistem konstituisan Ugovorom iz 1959. godine valja supstituisati režimom zajedničke baštine čovečanstva, koji, za razliku od postojećeg režima, počiva na univerzalnosti. U cilju zaštite prirodne sredine Antarktika doneto je u prošlom veku nekoliko značajnih konvencija. Valja izdvojiti Konvenciju o zaštiti živih morskih izvora Antarktika (1980) i Protokol o zaštiti prirodne sredine (1991) uz Ugovor o Antaktiku koji ustanovljava moratorijum na rudarenje na Antarktiku. 55. KOSMIČKO PROSTRANSTVO 1. Pojam kosmičkog prostranstva U klasičnom međunarodnom pravu smatralo se da država poseduje vlast u prostoru iznad državne teritorije ad infinitum ili usque ad coelum. Lansiranje kosmičkih objekata otvorilo je pitanje podele tog prostora na vazdušni i nadvazdušni prostor. Stvari su se odvijale na ponešto neuobičajen način, budući da je od 1967. godine formiran corpus pravila tzv. kosmičkog prava a da sam kosmički prostor nije definisan. Pravila tzv. kosmičkog prava formirala su se na osnovu jednoglasno usvojenih rezolucija Generalne skupštine UN. Ugovor iz 1967, kao osnovni izvor kosmičkog prava, u osnovi reprodukuje principe Docsity.com sadržane u Deklaraciji o pravnim principima koji regulišu aktivnosti država u istraživanju i iskorišćavanju kosmosa (rez. 1962). Jednoglasno usvajanje relevantnih rezolucija bilo je olakšano poklapanjem interesa tadašnje dve supersile SAD i SSSR. Izvesne odredbe Deklaracije 1962. predstavljaju izraz običajnog prava, dok je najveći deo predstavljao neku vrstu rukovodnih načela ili sastojaka međunarodnog javnog poretka koja su Ugovorom iz 1967. pretočena u obavezujuća, pravna pravila. Od suštinskog značaja je defmisanje donje granice kosmosa, linije koja razdvaja vazdušni od kosmičkog prostora. Ova linija je, ne samo linija razdvajanja dve prirodne celine, već u isto vreme i linija razdvajanja dva različita pravna režima. Režim vazdušnog prostora je zasnovan na principu suvereniteta a režim kosmosa na principu nesuvereniteta. Izgleda da preteže shvatanje da granicu vazdušnog i kosmičkog prostora treba tražiti između 100 i 110 kilometara iznad nivoa mora. Iako je i granica od oko 100 kilometara, kao i svaka druga odgovarajuća granica između vazdušnog i nadvazdušnog (kosmičkog) prostora, ponešto arbitrerna, zapraktične svrhe je prihvatljiva. Funkcionalni kriterijum u uslovima naglog razvoja tehnike i tehnologije bi mogao značiti odsustvo bilo kakvog kriterijuma. Recimo, praktično je neprimenljiv u odnosu na letilice koje predstavljaju kombinaciju aviona i rakete. 2. Pravni režim kosmosa Ugovor iz 1967. godine kosmos i nebeska tela kvalifikuje kao dobro čitavog čovečanstva (res communis omnium). U skladu sa tim „kosmos, uključujući mesec i druga nebeska tela, je slobodan za istraživanje i iskorišćavanje od strane svih država bez ikakve diskriminacije, u uslovima jednakosti i u skladu sa međunarodnim pravom, uz slobodan pristup svim delovima nebeskih tela". Isključena je mogućnost prisvajanja kosmosa i nebeskih tela proglašenjem suverenosti ili na osnovu iskorišćavanja ili okupacije ili na bilo koji drugi način. Ugovorom koji reguliše aktivnosti država na Mesecu i ostalim nebeskim telima (1979) Mesec je izuzet iz režima opšteg dobra čovečanstva i kvalifikovan kao zajednička baština. Sporazum iz 1979. godine samo Mesec kvalifikuje kao zajedničku baštinu čovečanstva. Moglo bi se, međutim, reći da kvalifikacija načelno važi i u odnosu na ostala nebeska tela ukoliko se u odnosu na njih ne uspostave posebni pravni režimi. Miroljubivo istraživanje i korišćenje kosmosa je posebno naglašeno članom IV kojim se države ugovornice obavezuju da neće staviti u orbitu oko Zemlje ma kakve objekte koji nose nuklearno oružje ili bilo koju drugu vrstu oružja za masovno uništavanje, neće postavljati takvo oružje na nebeska tela niti na bilo koji drugi način stacionirati takvo oružje u kosmos. Zabranjeno je, takođe, na nebeskim telima uspostavljanje vojnih baza, uređaja ili utvrđenja, kao i obavljanje eksperimenata sa svim vrstama oružja i izvođenje vojnih manevara. Ugovor dopušta „upotrebu bilo koje opreme ili uređaja" u svrhu miroljubivog istraživanja Meseca i drugih nebeskih tela. Nedorečenost Ugovora iz 1967. godine u Docsity.com činjenice - za suverenitet i za međunarodnopravni subjektivitet. U pogledu odnosa kategorija suvereniteta i ugovorne sposobnosti uobičajeno je da se ugovorna sposobnost kvalifikuje kao atribut suvereniteta. Aktuelni razvoj je nepobitno dokazao da je pojam ugovorne sposobnosti širi od suvereniteta. U prilog tome govori ne samo praksa sklapanja ugovora od strane međunarodnih organizacija već i ugovorna praksa tzv. nesuverenih ili polusuverenih država. Postoji i drugo shvatanje po kome međunarodnopravni subjektivitet predstavlja izvor ugovorne sposobnosti. Takva veza je odraz prirode međunarodne zajednice. * Države. Kako su države izvorni subjekti međunarodnog prava to je njihova ugovorna sposobnost van spora. Sa izuzetkom kolonijalnih protektorata, protektoratima se priznavala ugovorna sposobnost, jer stavljanje pod nadzor ili kontrolu druge države ne predstavlja ipso facto gubitak svojstva pravne ličnosti. Što se tiče federativnih država neosporno je da federacija predstavlja suverenu državu, jedinstven subjekat međunarodnog prava, te da, prema tome, poseduje punu ugovornu sposobnost. Neki ustavi dopuštaju federalnim jedinicama da, pod izvesnim uslovima, sklapaju ugovore, dok drugi takvu mogućnost isključuju izričito ili prećutno. Ustav SAD predviđa apsolutnu zabranu državama članicama da sklapaju bilo kakav ugovor, da stupaju u savez ili konfederaciju. Po Ustavu Švajcarske, kantoni zadržavaju pravo zaključivanja ugovora sa stranim državama u odnosu na pitanja javne prirode, graničnih odnosa i policije. U Osnovnom zakonu SR Nemačke od 1949. predviđeno je da federalne jedinice mogu sklapati ugovore sa stranim državama. Ustavna povelja Srbije i Crne Gore davala je državama članicama vrlo široka prava u konkretnoj stvari. Član 15.(2) Povelje priznaje državama članicama pravo zaključivanja međunarodnih sporazuma ako to „nije u suprotnosti sa nadležnostima SCG i interesima druge države članice." Ovako široko određeno pravo zaključivanja međunarodnih sporazuma članica državne zajednice izražavalo je nejasnu pravnu prirodu državne zajednice Srbija i Crna Gora. Neki ustavi isključuju mogućnost da federalne jedinice sklapaju međunarodne ugovore. Ustav Austrije, recimo, u članu 10.(1) utvrđuje da su federalne vlasti nadležne da donose i sprovode zakon, između ostalog, i u pitanjima „spoljnih poslova uključujući... naročito zaključenje međunarodnih ugovora". Prećutno isključenje ugovornog kapaciteta federalnih jedinica sadrže i ustavi Indije, Malezije, Nigerije i drugih. Čak i slučajevima kada ustav dopušta federalnim jedinicama da istupaju na međunarodnom planu ne možemo govoriti o ugovornoj sposobnosti federalnih jedinicastricto sensu. Ugovorna sposobnost je elemenat subjektiviteta, te, prema tome, podrazumeva sposobnost samostalnog raspolaganja svojim pravima koja se u ugovorima ispoljava kroz ustanovljenje prava i obaveza. Ovlašćenje federalnih jedinica da stupaju u ugovorne aranžmane je podvrgnuto brojnim ograničenjima kako formalnim, tako i materijalnim. Zato bi odgovarajuće ovlašćenje federalnih jedinica pre valjalo kvalifikovati kao neku vrstu poslovne sposobnosti, a ne kao ugovornu sposobnost u smislu međunarodnog prava. Ugovorna sposobnost može biti ograničena i na osnovu posebnog međunarodnog statusa države kao što Docsity.com je, na primer, slučaj sa stalno neutralnim državama. Ugovorna sposobnost države u smislu međunarodnog prava je generalno ovlašćenje države da kao pravna ličnost, titular prava i obaveza, stupa u odnose sa drugim pravnim ličnostima međunarodnog prava. Iz toga proizlazi da ugovori koje države sklapaju na osnovu svoje ugovorne sposobnosti moraju ispunjavati dva osnovna uslova da bi se smatrali ugovorima međunarodnog javnog prava: 1. formalni uslovi, tj. da su ugovorne strane pravne ličnosti međunarodnog prava i 2. da te ličnosti, zaključujući ugovor istupaju u javnopravnom svojstvu, kao nosioci vrhovničkih suvere- nih prava. Stalni sud međunarodne pravde naglasio je da svaki ugovor koji nije zaključen između država kao subjekata međunarodnog prava mora imati oslonac u nacionalnom zakonodavstvu odnosnih zemalja. Države mogu ići u ugovorni odnos građanskopravnog karaktera, npr. država A kupi nepokretnost na teritoriji države B. * Međunarodne organizacije. Postoji široka saglasnost da neke međunarodne organizacije, naročito Ujedinjene nacije i specijalizovane agencije, poseduju ugovornu sposobnost u smislu međunarodnog prava. U prilog tome obično se ističu dva momenta: a) odredbe ustavnih akata o zaključivanju ugovora, i b) ugovorna praksa međunarodnih organizacija. Izvestan broj ustavnih akata predviđa mogućnost da međunarodna organizacija ili, bolje rečeno, organi organizacije sklapaju međunarodne ugovore. Ujedinjene nacije sklapaju ugovore kako sa državama članicama tako i sa nečlanicama. Specijalizovane agencije sklapaju ugovore i sa Organizacijom UN i međusobno. Pozitivna praksa sugeriše zaključak da je zaključivanje ugovora instrumentalni oblik vršenja aktivnosti i ostvarivanja ciljeva koje su države osnivači stavili u dužnost međunarodnim organizacijama. Neslaganja se ispoljavaju u odnosu na kvalifikaciju osnova ugovorne sposobnosti međunarodnih organizacija. Jedan deo doktrine stoji na stanovištu da je osnov ugovorne sposobnosti međunarodnih organizacija - ustavni akt ili akt o osnivanju. Nedostatak ovog shvatanja leži u činjenici da ustavni akti međunarodnih organizacija u principu ne sadrže opšte ovlašćenje organizacije da sklapa međunarodne ugovore, već da najveći deo akata sadrži ovlašćenje na sklapanje izvesnih vrsta međunarodnih ugovora. Drugi smatraju da je osnov ugovorne sposobnosti u pravilima običajnog prava, a odgovarajuća pravila u ustavnim aktima poseduju samo „deklaratorni karakter, mada zadržavaju punu snagu sa stanovišta procedure." Treći nalaze da se ugovorna sposobnost međunarodnih organizacija pretpostavlja, da je logični izraz činjenice da im je priznato svojstvo subjekta međunarodnog prava. Izvesno je da su, s obzirom na mesto ugovora kao pravnog akta, ugovorne sposobnosti neophodna pretpostavka i dokaz subjektiviteta međunarodnih organizacija. S obzirom na bezbrojne varijacije u nadležnosti i kapacitetu međunarodnih organizacija, precizno utvrđivanje ugovorne sposobnosti međunarodnih organizacija nije jednostavan zadatak. * Sveta stolica. U međunarodnom pravu sposobnost sklapanja ugovora priznaje se i Svetoj stolici Docsity.com odnosno papi kao nosiocu javnopravnih ovlašćenja. Interesantno je da je papa zaključivao međunarodne ugovore, tzv. konkordate i u periodu od 1870. do 1929. tj. u vremenu kada je papska država nestala kao svetovna i dok njen međunarodnopravni status nije bio regulisan. U sadašnjem vremenu, ugovorna sposobnost Svete stolice proizlazi iz svojstva pravne ličnosti koje Sveta stolica poseduje. Konkordati su specifična vrsta ugovora utoliko što regulišu materiju koja ulazi u domen strogo unutrašnje nadležnosti države. 57. PROCES ZAKLJUČIVANJA MEĐUNARODNIH UGOVORA U procesu zaključivanja međunarodnih ugovora razlikujemo nekoliko faza: pregovore; usvajanje (adopciju) teksta ugovora; autentifikaciju teksta ugovora i izražavanje pristanka na obavezivanje ugovorom koje može poprimiti različite oblike. * Pregovori. Shvaćeni u smislu segmenta u procesu zaključivanja ugovora pregovori bi se mogli definisati kao izmena i rasprava predloga predstavnika pregovarača u cilju postizanja sporazuma. Konvencija o ugovornom pravu ne definiše neposredno pregovore ali državu pregovarača određuje kao državu koja je učestvovala u izradi i usvajanju teksta ugovora. U vezi pregovora od posebnog interesa su dva pitanja: a) ko su subjekti pregovora odnosno ko vodi pregovore; i b) kako se pregovori odvijaju (tehnika pregovaranja). a) Subjekti međunarodnih pregovora mogu biti samo države i međunarodne organizacije kao subjekti međunarodnog prava. U ime države pregovore vode ovlašćeni predstavnici. Takav status stiče se punomoćjem koje se definiše kao dokument koji je izdao nadležni organ države, a kojim se imenuje jedno ili više lica da predstavljaju državu u pregovorima, prilikom usvajanja ili autentifikacije teksta ugovora, u izražavanju saglasnosti države da bude vezana ugovorom ili izvršenju bilo kog drugog akta koji se tiče ugovora. Licu se priznaje status predstavnika države za usvajanje ili autentifikaciju teksta jednog ugovora ili za izražavanje pristanka na obavezivanje u dva slučaja: I) ako pokaže punomoćje. II) ako iz prakse zainteresovanih država ili drugih okolnosti proizlazi da su države imale nameru da određeno lice smatraju za svog predstavnika bez podnošenja punomoćja. Neke kategorije lica se smatraju predstavnicima države i bez ikakvog punomoćja, na osnovu same činjenice da vrše određene funkcije. Konvencija u članu 7. navodi: šefove država i vlada ministre inostranih poslova; šefove diplomatskih misija; i akreditovane predstavnike države na međunarodnim konferencijama ili Docsity.com tako da je pojedini delovi ugovora obavezuju, a drugi, pak, ne obavezuju. Pravni osnov pristanka na delimično obavezivanje može biti ili sama ugovorna odredba ili sporazum država pregovarača u širem smislu. U ovim slučajevima radi se o delimičnoj ratifikaciji, pristupanju i slično. Od delimičnog obavezivanja treba razlikovati mogućnost da država pregovarač bira između dve ili više ugovornih odredbi (alternativne obaveze). *Potpis. U klasičnom načinu postupka zaključenja ugovora potpis je prethodio ratifikaciji kao načinu konačnog obavezivanja i njegova funkcija se, po pravilu, iscrpljivala u autentifikaciji teksta ugovora. Konvencija daje potpisu veći značaj od onog koji mu je davalo običajno pravo. Postoje tri slučaja kada se potpisom izražava definitivni pristanak na obavezivanje: - kada ugovor izričito predviđa stupanje na snagu potpisom npr. Sporazum o službi UN za pomoć i rehabilitaciju (1943) predviđa u članu 9. potpis kao način definitivnog obavezivanja. Pomenuti član ustanovljava da će sporazum stupiti na snagu u odnosu na svaku potpisnicu u momentu stavljanja potpisa. Može se ustanoviti da ugovor stupa na snagu protekom izvesnog perioda od momenta potpisivanja. - kada se utvrdi na drugi način da su se države koje su učestvovale u pregovorima saglasile da će potpis predstavljati akt konačnog obavezivanja ugovorom. Ovo je slučaj kada ugovor „ćuti" o načinu izražavanja pristanka, ali se tumačenjem dolazi do zaključka da su se stranke prećutno saglasile da potpis ima takvo dejstvo. - kada iz punomoćja predstavnika države ili namere izražene u toku pregovora proizlazi da je država izabrala potpisivanje kao način konačnog obavezivanja. U ovom slučaju jedna ili više država učesnica u pregovorima izražavaju svoju nameru da se definitivno obavežu potpisom. Ta namera se ne mora podudarati sa stavom ostalih država pregovarača. Pre donošenja Konvencije smatralo se za apsolutno pravilo da su paraf i potpis ad referendum vrste potpisa čije je dejstvo ograničeno na autentifikaciju teksta ugovora. Konvencija odstupa od tog pravila. U praksi se, ponekad, dešava da se paraf, naročito ako se radi o najvišim državnim funkcijama kao što su šef države, vlade ili ministar inostranih poslova upotrebljava sa namerom da proizvodi dejstva punog potpisa. I potvrđeni potpis ad referendum može, po opštim uslovima koji se zahtevaju za potpis, da predstavlja definitivni način izražavanja pristanka na obavezivanje. * Ratifikacija. Ratifikacija je reč novolatinskog porekla koja znači potvrđivanje, saglasnost. Elemente ratifikacije, shvaćene kao faze u postupku sklapanja ugovora, nalazimo u dalekoj prošlosti. Sadržaj i pravnopolitički smisao ratifikacije uveliko je zavisio od karaktera društvenih odnosa. U periodu apsolutističkih monarhija ratifikacija je imala naglašeno formalno obeležje. Predstavljala je akt kojim je vladar odobravao rad svojih punomoćnika koji su u njegovo ime zaključili ugovor. Obeležja ratifikacije se suštinski menjaju pobedom parlamentarizma. Ratifikacija postaje završni akt ugovorne procedure, konstitutivni element ugovora. Organ u čiju nadležnost spada ratifikacija međunarodnih ugovora ne ispituje samo da li su predstavnici prilikom potpisivanja poštovali ovlašćenja data u punomoćju, već u isto vreme suvereno i slobodno donosi odluku da li će se država obavezati na Docsity.com međunarodnom planu. Ratifikacija je diskrecionog karaktera. Ratifikacija je ostala način konačnog obavezivanja za znatan deo ugovora, ali veliki broj izuzetaka od obaveze ratifikacije ne dopušta formulisanje opšteg pravila koje bi ratifikaciju izdiglo u odnosu na ostale načine izražavanja pristanka na obavezivanje. Konvencija pod ratifikacijom podrazumeva međunarodni akt kojim se izražava pristanak na obavezivanje, tj. razmenu, deponovanje ili notifikaciju instrumenata koji je u ugovoru utvrđen kao instrument pomoću koga države mogu postati strane ugovornice. Konvencija predviđa da ugovor podleže ratifikaciji u četiri slučaja 1. kada je u ugovoru formulisana odredba o obavezi ratifikacije; 2. kada je utvrđeno da su se države pregovarači na drugi način sporazumele da ugovor podleže ratifikaciji. U ovom slučaju pregovarači u obliku sporednog (kolateralnog) sporazuma uglavljuju obave- zu ratifikacije; 3. kada je predstavnik države potpisao ugovor pod rezervom ratifikacije; i 4. kada namera države da potpiše ugovor pod rezervom ratifikacije proizlazi iz punomoćja njenog predstavnika ili je bila izražena u toku pregovora. Prva dva načina se zasnivaju na saglasnosti država pregovarača a druga dva jednostrano, voljom pregovarača, ali na načine koji stavljaju do znanja ostalim pregovaračima da se njihov definitivni pristanak ustanovljava ratifikacijom. Pitanje organa nadležnog za ratifikaciju ugovora u domenu je regulisanja ustava ili drugog unutrašnjeg pravnog akta. Razlikuju se tri sistema: a) ratifikacija u nadležnosti šefa države. Ovaj sistem, svojstven apsolutističkim monarhijama i diktatorskim režimima, zadržao se i do današnjeg dana (Jordan, Maroko, Saudijska Arabija i Vatikan); b) ratifikacija je u nadležnosti šefa države ali se za izvesne kategorije ugovora prethodno zahteva odobrenje parlamenta (Velika Britanija); i c) ratifikacija je u većini savremenih država poverena zakonodavnom telu. U našem ustavnom sistemu ratifikacija međunarodnih ugovora poverena je Narodnoj skupštini RS. Ratifikacioni instrumenti ili instrumenti o ratifikaciji su formalni, pismeni akti koji sadrže ili ceo tekst ugovora ili samo prvi i poslednji član, i obećanje da će ugovor biti izvršen u dobroj veri. U našem pravnom sistemu izdavanje i potpisivanje instrumenata o ratifikaciji spada u nadležnost predsednika Republike. * Prihvatanje ili odobravanje ugovora. Prihvatanje ili odobravanje ugovora je relativno novi način izražavanja pristanka na obavezivanje ugovorom. Sa stanovišta suštinskih obeležja prihvatanje ugovora je zbirno ime za dva načina izražavanja pristanka na obavezivanje: izražavanje pristanka na obavezivanje bez prethodnog potpisivanja. izražavanje pristanka na obavezivanje ugovorom nakon potpisivanja ugovora . Ova dva oblika rede se pojavljuju samostalno. Konvencija predviđa da uslovi pod kojima se država obavezuje aktom ratifikacije važe, mutatis mutandis, i kod prihvatanja. Docsity.com * Pristupanje (adhezija). Za razliku od prihvatanja, pristupanje je tradicionalni metod obavezivanja ugovorom. Radi se o formalnom načinu koji je u tom smislu korelat ratifikacije. Primenjuje se, po pravilu, kada država nije učestvovala u pregovorima o zaključenju ugovora niti je potpisala tekst ugovora. Konvencija ustanovljava da se pristanak na obavezivanje može izraziti putem pristupanja u tri slučaja: 1. kad sam ugovor ili amandman ugovora predviđa da se pristanak može izraziti pristupanjem; 2. kada je na drugi način utvrđeno da su se države pregovarači sporazumele da država taj pristanak može izraziti pristupanjem; i 3. kada su se sve strane ugovornice naknadno sporazumele da država takav pristanak može izraziti pristupanjem. Ranije se smatralo pravilom da se može pristupiti samo ugovoru koji je stupio na snagu. Veliki broj ugovora pravo na pristupanje ugovoru čini nezavisnim od stupanja ugovora na snagu a gotovo svi multilateralni ugovori zaključeni pod okriljem OUN vezuju stupanje ugovora na snagu za deponovanje utvrđenog broja instrumenata o pristupanju ili ratifikaciji. Štaviše, izvesni ugovori predviđaju pristupanje kao jedini način izražavanja pristanka na obavezivanje. Pristupanje se, u načelu, može izvršiti dvostranim i jednostranim aktom. Kod pristupanja u formi dvostranog akta radi se, u stvari, o sklapanju sporazuma o pristupanju. Ovaj način je danas izobičajen, tako da Konvencija utvrđuje da se pristupanje vrši jednostranim aktom. Mišljenja su podeljena u odnosu na pitanje da li država, po opštem međunarodnom pravu, ima pravo da pristupi sveopštim multilateralnim ugovorima. Ispravno je shvatanje da ova vrsta ugovora treba da bude otvorena za pristupanje svakoj državi. * Razmena instrumenata koji sačinjavaju ugovor. Tendencija ka uprošćavanju postupka zaključenja ugovora našla je svoj izraz i u ugovorima koji se sklapaju razmenom nota, pisama i sličnih instrumenata. Pomenuti instrumenti uzeti in corpore sačinjavaju ugovor. Sa stanovišta tehnike ugovor se sklapa tako što jedna država upućuje drugoj notu ili pismo u kojoj predlaže tekst budućeg ugovora, a druga strana prihvata tekst i o tome notom ili pismom obaveštava državu koja je notu ili pismo uputila. Stvar se komplikuje ako druga država ne prihvata tekst u potpunosti već delimično, tako što predlaže drugačiji tekst u delu koji ne prihvata. U tom slučaju tekst ugovora se ustanovljava iznalaženjem ponuda koje su prihvaćene i njihovih sastavljanjem u jednu celinu. Konvencija predviđa da: „Pristanak država da budu vezane ugovorom koji sačinjavaju međusobno razmenjeni instrumenti izražava se ovom razmenom: ako instrumenti predviđaju da će njihova razmena imati ovo dejstvo; ako se na drugi način utvrdi da su se ove države dogovorile da će razmena instrumenata imati ovo dejstvo. U pogledu momenta stupanja na snagu ugovora zaključenog razmenom nota važi opšte pravilo o dispoziciji stranaka. Zahvaljujući jednostavnom postupku ugovori koji se sklapaju razmenom nota su našli široku primenu u praksi. Docsity.com
Docsity logo



Copyright © 2024 Ladybird Srl - Via Leonardo da Vinci 16, 10126, Torino, Italy - VAT 10816460017 - All rights reserved