Docsity
Docsity

Pripremite ispite
Pripremite ispite

Studirajte zahvaljujući brojnim resursima koji su dostupni na Docsity-u


Nabavite poene za preuzimanje
Nabavite poene za preuzimanje

Zaradite bodove pomažući drugim studentima ili ih kupite uz Premium plan


Školska orijentacija
Školska orijentacija

Svetska istorija 19. veka-Skripta-Istorija 19. i 20. veka-Istorija, Rezime od Istorija 19. veka

Svetska istorija 19. veka,Skripta,Istorija 19. i 20. veka,Istorija,Francuska Revolucija,organizacija sustava revolucije terora, izgradnja revolucije svijesti, izgradnja vojne snage i obrane od neprijatelja,Razlozi Napoleonovog poraza,Bečki kongres,Sveta Alijansa,konzervativizam,liberalizam, socijalutopizam,Velika Britanija u trećoj četvrtini XIX. stoljeća

Tipologija: Rezime

2012/2013

Učitan datuma 30.04.2013.

jakestyle
jakestyle 🇸🇷

4.6

(419)

1.2K dokumenti

1 / 64

Srodni dokumenti


Delimični pregled teksta

Preuzmite Svetska istorija 19. veka-Skripta-Istorija 19. i 20. veka-Istorija i više Rezime u PDF od Istorija 19. veka samo na Docsity! 1 XIX stoljeće Postavilo je temelj današnjem modernome dobu To je važnije od ijednog prije razdoblje Dolazi do velikog ubrzanja, mnoštva zbivanja i procesa, mnoštvo dostignuća, veliki tempo Pomiču se granice dotadašnjih spoznaja i dostignuća: stoljeće pare i električne energije Industrijalizacija dovodi do urbanizacije. Teški uvjeti života za radnike. Razvoj transportne mreže i komunikacija. Kolonije, imperijalizam. Knjiga «Doba revolucija», Hobsbawm. Stvara se hrvatska nacija, integracija. Ovo stoljeće su obilježile Velika Britanija (pomorska, kolonijalna, i industrijska sila) i Rusija (veliki utjecaj na Istočno pitanje, Prusku, Austriju i Poljsku) Užasan «rujanski pokolj» (1792.) je otvorio razdoblje terora, koje je trajalo do listopada 1795. Zemljom su vladali Danton i Marat. 21. I. 1793. je smaknut kralj Luj XIV.; kraljicu Mariju Antoanetu su smaknuli u listopadu iste godine. Kada je 13. VII. 1793. Marata ubila jedna djevojka, Robespierre je preuzeo diktaturu. U studenom 1793. je ukinuto u Francuskoj kršćanstvo i uveden je «kult razuma». 28. srpnja 1794. je i Robespierre završio pod giljotinom. Povijest ustavnosti od 1776. do 1906. 1776. Sj. Amerika: osnova prava Virginije (Virginia Bill of Rights) 1787. SAD: ustav SADa na Konstitucionalnom konventu u Philadelphiji 1791. Francuska: Ustavna Monarhija (1. ustav u rujnu) s jednodomnim sistemom i strogom podjelom vlasti; ustav se temelji na Deklaraciji o pravima čovjeka od 1789. 1791. Poljska: proglašen prvi europski ustav u današnjem smislu, izrađen s osloncem na francuske zakone, prema kojima je Poljska ustavna nasljedna monarhija 1793. Francuska: narodni Konvent proglašava Republiku i donosi prvi radikalno demokratski ustav s općim, jednakim i izravnim pravom glasa (2. ustav) 1799. Francuska: Ustav Konzulata (3. ustav) 1809. Švedska: Staleška skupština donosi naredbu o «obliku vlade»; nastoji se uspostaviti ravnoteža između kralja i skupštine 1812. Španjolska: Staleške skupštine donose ustav po uzoru na francuski 1814. Francuska: Luj XVIII. Izdaje prvi oktroirani ustav; jak položaj kralja 1814. Norveška: novi ustav 1814. – 1820. Južna Njemačka: Nassau, Bavarska, Braben, Württemberg, Hessen – Darmstadt donose ustav te postaju ustavnim monarhijama 1815. Njemačka; stvoren Njemački savez Nizozemska; oktroirani ustavni zakon s podjelom vlasti između kralja i parlamenta 1821. Portugal: staleške skupštine donose liberalan ustav prema španjolskom uzoru 2 1822. Brazil: Pedro II. Donosi ustav prema kojem je Brazil ustavna federativna carevina (od 1899. je proglašena Republika) 1830. Francuska: Revizija «Charte constitution»; prošireno pravo i ojačan parlament 1831. Belgija: Ustavotvorna skupština proglašava Belgiju parlamentarnom monarhijom 1831. – 1833. Sjeverna Njemačka; ustavi doneseni u Hessenu i Saskoj, Braunsweigu i Hannoveru 1832. Grčka: Ustavna monarhija 1848. Austrija: Oktroirani ustav Švicarska: ustav izrađen prema američkom uzoru. Jačanjem autoriteta središnje vlasti konfederacija je pretvorena u suvremenu državu Kraljevina Sardinije i Pijemonta: ustav s podjelom vlasti između kralja i narodnog zastupništva 1848. / 49. Njemačka: Izrađen nacrt jedinstvenog njemačkog ustava, prema kojemu bi Njemačka bila savezna monarhistička država 1849. Danska: ograničeni monarhijski ustav s podjelom vlasti 1850. Pruska: konačan tekst ustava oktroiranog 1848. 1861. Italija: ujedinjena Italija uzima ustav Kraljevine Sardinije i Pijemonta; ustavno – parlamentarna monarhija Austrija: centralistički februarski patent 1867. Njemačka: sjevernonjemački savez Austro – Ugarska; Austrijska carevina pretvorena u ustavnu, personalnom unijom s Ugarskom povezanu u Dvojnu Monarhiju (nagodbom) 1868. Hrvatsko – Ugarska nagodba 1869. Srbija: Namjesništvo donosi ustav koji priznaje Narodnu skupštinu, ali ne uvodi parlamentarizam 1871. Njemačka: stvaranje Njemačkog Rajha, u modificiranom ustavu pojačana vlast države i monarhijskih elemenata 1876. Turska: nakon prevrata u kojem je svrgnut sultan Abdul Aziz, donesen je ustav prema kojemu je Turska konstitucionalna monarhija, s popisom ustavnih prava – stupio je na snagu tek 1909. 1880. Srbija: Demokratski ustav kojim je uveden sistem ustavne, parlamentarne monarhije 1889. Japan: donesen je ustav izrađen po uzoru na pruski ustav iz 1850.; jak položaj cara, mala prava naroda 5 Predrevolucionarna publicistika je imala veliki utjecaj na izbijanje revolucije i opće raspoloženje u Francuskoj. Početkom svibnja 1789. je započelo zasjedanje tih Generalnih staleža. Ministar je održao dvosatni govor. Luj XVI. je bio nezainteresiran za državne poslove. Za vrijeme pada Bastille je kralj bio u lovu. Na početku zasjedanja se vodio mali rat oko toga kako će se glasovati (300 pripadnika svećenstva, 300 pripadnika plemstva i 600 pripadnika 3. staleža). 17. VI. 1789. po prvi je puta iznijet prijedlog (3. stalež i neki iz svečeništva). Oni su se proglasili Narodnom skupštinom (pravim predstavnicima naroda), te su boravili u dvorani za loptanje. Kralj je naredio prestanak zasjedanja. 3. je stalež 20. VI. Došao pred salu; oni se zakleli da se neće razići dok ne donesu Ustav. Kralj je vjerovao da će Generalni staleži smiriti 3. stalež i odobrio je nove poreze, što dovodi do propasti, tj. do početka revolucionarnih promjena. Za 1 tjedan je kralj dopustio da skupština i dalje zasjeda – ona je tada promijenila naziv u Ustavotvorna skupština (Konstituanta). Pridružili su joj se i neki predstavnici 2. staleža. Većina njih je bila za ograničenje apsolutizma. Kralj i pristaše ih žele onemogućiti, te su doveli nekoliko tisuća vojnika oko Pariza. Kralj je smijenio ministre (Neckara). Puk je očekivao da će Generalni staleži donijeti promjene. Revolt masa na kralja. Krajem lipnja su stvorene nove gradske vlasti u Parizu i stvorena je Nacionalna garda – vojna sila koja će zaštititi one koji su za promjenu. Vođa joj je bio markiz De La Fayette, koji sada mijenja ime u građanin Lefayette. 14. srpnja je pala Bastilla (zatvor političkih zatvorenika, onih koji su bili protiv kralja, no u Bastilli je bilo 7 zatvorenika). Euforija nakon pada. Izbijanje fizičkog nasilja – linč na ulicama. Građani žele odlučivati o sudbini i politici, a ne da to rade njihovi predstavnici. Revolucija se tada počela ostvarivati. Prvo razdoblje revolucije: od ljeta 1789. do polovine 1791. – pokušaj revolucije zakona. Dogodilo se nekoliko istovremenih revolucija: 1. pobuna masa protiv kraljeva apsolutizma(na državnoj razini) 2. municipalna revolucija (gradske vlasti Pariza) – i u provincijskim gradovima 3. seoska revolucija – u provinciji Vijesti se brzo šire, skidaju se gradske vlasti, a na selu se oformila Velika liga, koja obuhvaća seljaštvo, koje nije svjesno što se zbiva, nemaju sve informacije, seljaci su prestrašeni. Iz straha se okreću protiv feudalnih gospodara, napadaju dvorove, pale arhive. Padom Bastille dolazi do euforije u Parizu, činilo se da je revolucija pobijedila. U kolovozu su donesena 2 akta, koja su vrijedila za cijelu Francusku: 4. VIII. Je došlo do ukinuća kmetstva (ukidaju se sve obaveze i podavanja od strane feudalaca seljacima, te se ukida desetina i sudovi. 26. VIII. Deklaracija o pravima čovjeka i građanina: Donosi je ustavotvorna skupština. U njoj se ističe da se ljudi rađaju i ostaju slobodni i jednaki u pravima. Deklaracija štiti neotuđiva prava čovjeka, slobodno vlasništvo, sigurnost i otpor protiv tlačenja, ističući da svaki suverenitet počiva u narodu, a ne na kralju. Svi su jednaki pred zakonom. Proglašava slobodu govora i pisanja i jamči nepovredivost prirodnog vlasništva. Ona u najvećem dijelu teksta utvrđuje postavke prosvjetitelja i američke Deklaracije nezavisnosti. Zakup koji su plaćali seljaci feudalcu je ostao, ali su se seljaci mogli otkupiti od toga. Prestala je postojati apsolutna monarhija i feudalni odnosi – otvoren je put prema ravnopravnosti. Krajem kolovoza vijest da kralj priprema vojsku u Versaillesu, i da e udariti na nove vlasti. Početkom listopada dolazi do pokreta žena prema Versaillesu, za njima ide Narodna garda; nema kruha. Kralj je primio žene, Marija Antoaneta je izjavila: Ako nemaju kruha, neka jedu kolače. Dolazi do prodora mase u odaje. Kralj je pristao prijeći u Pariz, gdje je smješten u 6 dvorac. Dolazi do pada autoriteta monarhije i kralja. Osjećaj da je sve moguće, zarobiti kralja. Kralj formalno prihvaća odluke skupštine. Ustavotvorna skupština je i dalje zasjedala, poznati govornik je markiz De Mirabeau. Tijekom 1790. dolazi do pripreme ustava, doneseni su akti – promijenjen je sustav vladanja u Francuskoj. Doneseno je tada preko 3000 zakona. Umjesto dotadašnje promjene na provincije i grofovije (srednjovjekovna podjela), sada se Francuska dijeli na departmane. Uvedena je centralizirana podjela Francuske na 83 departmana (u njima se vlasti biraju). Ukinute su unutrašnje carine, uvođenje jedinstvenog sustava mjera i vaga (vrijedi od 1795.), što je otežavalo trgovinu. Ukinute su plemićke titule, odbačen je staleški sustav, ukinute su cehovske korporacije u gradovima. Francuska je trebala postati jedna jedinstvena zemlja sa snažnom centralnom vlašću. Pripremanje ustava i deklaracije ne znači da svi imaju ista i jednaka prava, a političko pravo da se bira i bude izabran i dalje je ograničeno. Sada više nije presudna titula, nego imetak. Biračko (izborno pravo (danas aktivno) tada je bilo definirano i aktivno (birati i biti biran – na to je imalo pravo 3 milijuna ljudi), i pasivno (samo biraju – oko 4 milijuna ljudi). Ostali nisu imali dovoljan imetak. Francuska postaje ustavna monarhija. Kralj je imao pravo veta. Odnos s Crkvom U studenom 1789. su konfiscirana crkvena imanja, kako bi se financirale reforme i nove vlasti. Kao odšteta su izdani asignati – vrijedni papiri, koji su ubrzo izgubili na vrijednosti, te je zavladala inflacija. Svećenstvo je došlo pod vlast države, a 1790. je u okviru zakona donijet ustavni zakon svećenstva. U njemu je definiran položaj svećenstva. Svećenstvo je zaduženo za matične knjige i pokapanja mrtvih, za što dobivaju državnu plaću. Biskupi su trebali biti birani, a ne da ih izabire papa. Svećenici su trebali zaprisegnuti, inače bi ih država lišila moći (propovijedanja…). Svećenici i crkva su zavisni o državnoj plaći. Dolazi do raskida s papinstvom – problem je odnos s papom. Država može «odrediti» svećenike, podređeni su – to je kamen spoticanja. Lipanj 1791. Le Chapelierov zakonski projekt – predviđa se da se najamni radnici ne smiju udruživati u udruge, niti organizirati štrajkove. Od jeseni 1789. se počinju organizirati političke organizacije (stranke i klubovi): jakobinci, rojalisti. Klub jakobinaca (društvo prijatelja ustava) – sastajali su se u samostanu sv. Jakova. Na čelu im je bio Maximilijan Robespierre. Jakobinci su počeli djelovati u Parizu, pa se dalje šire. Kordiljeri – društvo prijatelja prava čovjeka – insistiraju na pravima pojedinaca. Dobivaju ime prema franjevačkom samostanu, i dijelu odjeće. 1791. se dio jakobinaca odvojio, te stvaraju: Fejane – od naziva cistercita i samostana Prvi klubovi su bili klubovi revolucioniranih vlasti, a bili su povezani s nekim crkvenim redovima – ironija. Početak organiziranja političkog života i stranaka je omogućila aktivnost rada, što je omogućilo aktivizaciju velikoga broja gradskih stanovnika u političkom životu. Pojavljuju se brojne novine i brošure. Politički život buja na razini parlamenta – vrenje diskusija – javila se podjela na ljevicu i desnicu. Organizirali su se i protivnici revolucije. Veliki broj aristokrata i neki biskupi su napustili Francusku. Odlaze u veliku Britaniju i Njemačku, gdje se organiziraju krugovi proturevolucionarne emigracije, koji se žele vojno organizirati protiv francuske revolucionarne vlasti. I u Francuskoj postoje pristaše kralja i monarhije – rojalisti. 7 Sredinom 1791. dolazi do ubrzanja u definiranju državnopravnog uređenja (donošenje ustava). Kraljev pokušaj bijega u inozemstvo (da dobije pomoć drugih vladara) rezultira time što je zatočen i gubi autoritet. Oduzima mu se sve i nema više nikakve vlasti. To što je monarh tražio pomoć protiv vlastitih podanika kod stranaca mu ruši autoritet. 14. VII. 1790. prva obljetnica pada Bastille; garda je omogućila protest republikanaca. 14. VII. 1791. isto neredi, te nema vremena za gubljenje. Od jeseni, tj. rujna 1791. je kralj zatvorenik. Donijet je prvi ustav, koji je predviđao da je Francuska država Ustavna monarhija (kralj je imao simboličku vlast, on je zatvorenik). Parlament je raspušten, počeli su izbori za Zakonodavnu skupštinu. Odluka da ljudi iz Ustavotvorne skupštine ne mogu biti ponovno izabrani u Zakonodavnu skupštinu. U jakobinaca jačaju republikanski elementi. Ljudi su od prije počeli odlaziti s političke scene. Dolaze novi; u Zakonodavnoj skupštini se javljaju i žirondinci 1791. Prvi vođa im je bio iz departmana Gironde. Povezan s kordiljerima je bio Georges Danton, publicist J. P. Marat – utjecajni ljudi. Konačan udarac ustavnoj monarhiji je dao rat, koji je počeo 1792. godine. Već na početku revolucije je Narodna skupština rekla da Francuska odustaje od politike osvajanja. Ali 1791. se govori da je rat ipak moguć (na to su računali rojalisti i emigracija). U ljeto 1791. su vladari Austrije i Pruske izdali proglas da će raditi na povratku legitimnog poretka u Francuskoj. Pristaše da Francuska krene u rat su bili žirondinci. Ideja da Francuska ima misiju oslobađanja Europe (tu u žirondince je spadala krupna buržoazija, koja je imala financijske i gospodarske interese). Smatrali su da će Francuska poraziti neprijatelja. Protiv rata su bili jakobinci (Robespierre), koji su se bojali poraza, te su smatrali da Francuska ne treba trošiti snagu vani, već raditi na rješavanju unutrašnjih problema i reformi. 1788. – 1791./1792. se u Europi vodi rat Austrije protiv Turske i Rusije protiv Turske; zato se ne žuri s objavom rata Francuskoj U travnju 1792. je Francuska započela rat s Austrijom. Rat sa ostalim državama je trajao 20 godina. Završio je 1814. /15. Bečkim kongresom. Na stranu Austrije dolazi i Pruska. To je drugačiji rat. Do tada su se uglavnom vodili vjerski ratovi, a ovo je bio ideološki rat. U jesen 1792. je skupština donijela zakon: Francuski se narod obvezuje na pomoć onima koji se žele osloboditi monarha. Francuska započinje križarski rat u ime «oslobođenja naroda (građana)» Rusija i Pruska to smatraju križarskim ratom «poretka». Dolazi do pitanja: da li biti lojalan revolucionarnim vlastima ili vladaru? Pojam Francuske se povezivao sa revolucijom. Patriot je građanin Francuske koji priznaje revolucionarnu vlast. Samo jedan manji dio je lojalan kralju i emigraciji. Dolazi do podjele na pristaše i protivnike revolucije – revolucionarni zanos jača u ratu. Na početku rata se javlja još jedna politička grupacija: sankiloti. U njih spadaju siromašni i niži slojevi Pariza. Pariz je počeo sumnjičiti kralja da je u dogovoru s Austrijom i da se želi osvetiti. Sankiloti su sitni obrtnici i trgovci, radnički sloj, najamni radnici; čitaju revolucionarne brošure. Kilot su kratke hlače koje sežu do koljena, obično ih nosi viši sloj, san = bez. Kapa je bila simbol sankilota. Natjeralo se kralja da se izjednači sa nižim slojevima i da nazdravi revoluciji – mase su prodrle u kraljevu rezidenciju. Zakonska skupština izdaje proglas: Domovina je u opasnosti – poziva se na borbu u ratu. Izdaje se i jedan drugi proglas – zapovijed austrijsko – pruske vojske: u slučaju nasilja protiv kralja i obitelji austrijsko – pruska vojska će potpuno uništiti Pariz i pobiti svo stanovništvo. Situacija je potpuno napeta. 10 Teror je tada (kao i danas) budio emocije. 100 000 ljudi je prošlo kroz zatvor. 30 – 40 000 ljudi je giljotinirano. Oko 1500 njih je pogubljeno u rijekama. Robespierre tvrdi da je to cijena koja se mora platiti, opravdava mjere. Teror je jedan od simbola francuske revolucije. 2. izgradnja revolucije svijesti Proglašena je nova revolucionarna era. Uveo se novi kalendar, podjela na dekade (razdoblja od 10 dana), odbacuju se nazivi mjeseci. Uvedeni su novi praznici revolucije umjesto katoličkih praznika (dan skromnosti, republike). Dolazi i do pitanja religije – veliki broj jakobinaca su ateisti, ali je uveden Kult najvećega bića. To je Robespierreova inicijativa. Slika David, ceremonijal, proslave. Rene Herbert traži potpuno ukidanje religija – no nije uspjelo. 3. izgradnja vojne snage i obrane od neprijatelja. Komitet javnoga spasa uvodi opću mobilizaciju. Stvorena je nova armija, časnici su novi ljudi. Stari su pobjegli u inozemstvo – 2/3 njih. 1793. /94. počinje Napoleonova karijera. Nova vojna taktika: francuska armija je postala armijom građana; svijest da se ide u borbu za ciljeve domovine i vrijednosti. Predstavnik komiteta – treba osigurati ofenzivnost armije, i bdiju nad časnicima. To je doprinijelo boljoj spremnosti armije na borbu. Jakobinci su reorganizirali pozadinu bojišta. Uveli su vojno gospodarstvo; stvorene su velike manufakture koje rade za potrebe armije. Uvedeno je reguliranje cijena i plaća. Armija 1793. /94. zaustavlja prodor koalicija, prešli su u Belgiju, do Rajne i prema Španjolskoj. Slomljeni su unutrašnji nemiri, jaka vlast donosi pobjede, nedovoljni uspjesi za održanje. Jakobinci nisu uklonili organizacijske (administrativne, upravne) i financijske teškoće Francuske. Nisu uspjeli u gospodarstvu; teror im se počeo vraćati – međusobne optužbe. Prosvjetna politika – neostvariva, bumerang. Uvođenje nove vjere se isto pokazalo bumerangom, isto kao i politika protiv katoličke crkve. Proljeće 1794. donosi probleme jakobincima – sistem terora je bio pun tragičnosti. Komitet javnoga spasa i trijumvirat kao vrhovne vlasti je ugrožen sa dvije strane: 1. oni koji govore da je vlast prepopustljiva, te da nije čvrsta 2. oni koji govore da imaju diktatorske nakane, te provode previše terora jakobinski vrh se branio ograničavajući slobodu radi obrane «slobode», cenzura tiska, obračuni… U ožujku 1974. grupa sankilota («bijesnih») traži oštriju borbu protiv Crkve, traže pravednu podjelu privatnog vlasništva – uhićeni i ubijeni. Georges Danton traži ograničenje terora, te je pogubljen s pristašama. U proljeće 1794. dolazi do vojnih uspjeha – zauzeli su cijelu Belgiju. Na prijelazu iz lipnja u srpanj dolazi do sve većeg rascjepa među jakobincima u Komitetu. Članovi Konventa prelaze na stranu protivnika Robespierrea. 26. VII., tj. osmog termidora po novom kalendaru, Robespierre u Konventu govori o novim neprijateljima revolucije: korupcija i mito. No, nije nikoga imenovao. Nakon toga su se mnogi osjećali optuženima, jer je veliki broj jakobinaca na vlasti stvarno bio sklon korupciji, spekulacijama itd. Stvara se frakcija 28. VII. Protiv Robespierrea. Konvent je optužio članove trijumvirata i naredio da se uhite. 29. VII. Robespierre i pristaše su pogubljeni, diktatura je završena. Tko je bio rušitelj jakobinske vlasti? To je teško pitanje. Glavni rušitelj je bio Paul Francois de Barras, koji je bio jedan od komesara komiteta. Ali u ideološkom smislu oni nisu bili pristaše revolucije, nego ideje da se obogate. Prvi zakonski projekt Konventa – ukidanje nacionalizacije cijena, zatvorili klub jakobinaca. 11 Mjere termidoraca nisu tako strašne, smrt oko 1000 osoba, više terora je provedeno u provinciji. To je razdoblje gdje se neki bogate, a drugi umiru od gladi. Karakteristično za vlast termidoraca je «zlatna omladina». Bogataši dobivaju slobode da se zabavljaju i pokazuju bogatstvo, uvode način života kakav su prije vodili aristokrati (balovi…) U proljeće 1795. su pariške mase gladne te dižu ustanak, koji je ugušen. U jesen 1795. dolazi do istupanja rojalista «smrt onih koji su za povratak monarhije, ali i jakobinaca» Temelj termidora nije povratak na staro. U rujnu 1795. donosi se novi ustav: vraćen je imovinski cenzus, zakonodavnu vlast provodi Savjet ili Vijeće 500. Izvršnu vlast provodi 5 ljudi, koji se nazivaju Direktorijem. Njihova vlast traje 4 godine. 1795. se raspala 1. koalicija – povlači se Pruska, zbog podjele Poljske. U proljeće 1795. dolazi do ugovora u Baselu: Pruska priznaje Rajnu kao granicu s francuskom Postignut je i mir sa Španjolskom. I Rusija istupa iz koalicije, u kojoj su ostale samo Velika Britanija i Austrija. 1796. je Napoleon imao uspjeha sa Zapadnom vojskom protiv Austrije (na Apeninima i u zapadnoj Njemačkoj). On je bio jakobinski general, koji je prekinuo ustanak rojalista u Parizu. U travnju 1796. je održao govor vojnicima: učinit će ih gospodarima plodnih ravnica na zemlji. Stvorene su 2 republike u sjevernoj Italiji: Lombardska i Cispadanska. U jesen 1797. sklopljen je mir u Campo Formiju. Potpisao ga je Napoleon, te je time stavio vlast (direktorij) pod svršen čin. Cispadanska i Lombardska republika su ujedinjene u 1 republiku. Austrija je priznala to pripajanje, i pripajanje Belgije Francuskoj. Ona je izgubila teritorij sjeverne Italije, a dobila je teritorij Mletačke Republike (1798. Batavijska Republika, 1797. Cisalpinska i Ligurska Republika, 1798. Rimska i Helvetska Republika). Velika Britanija je i dalje u ratu s Francuskom. Napoleon se vraća u Pariz, gdje predlaže da se Engleska napadne zaobilazno preko Egipta, koji je tada bio u Turskom carstvu. Direktorij je pristao, jer je to ujedno i bilo rješenje kako da se riješe popularnog generala. Željela se otežati komunikacija Indije i velike Britanije, te tako dovesti do mira. Napoleon je inače bio sklon da krene na istok, isto kao i Aleksandar Makedonski. U proljeće 1798. je Napoleon poveo i znanstvenike (arheologe) zajedno sa sobom na pohod. No, dolazi do neuspjeha. 1799. Francuska ima problema na frontovima, austrijska armija prodire na talijanske posjede Francuske, a u tome ju pomažu Rusi. U listopadu 1799. se Napoleon vraća u Pariz, te dolazi do državnog udara. Vladavina direktorija je bila slaba, i bila je osuđena na propast, kao i druge slabe revolucionarne vlade. Težnja čvrstoj vlasti i kraju revolucionarnih promjena – Direktorij to nije mogao omogućiti jer je bio napadan sa 2 strane: 1. od rojalista, koji su očekivali od nove vlasti da će organizirati monarhiju kakva je i prije bila 2. od jakobinsko – sankilotskih krugova, koji su smatrali da će doći mogućnost povratka vremena jakobinske vlasti i stvoriti se utopijsko revolucionarno društvo. 1796. jakobinske tajne organizacije koje idu i dalje od jakobinskih reformi, te traže komunistički oblik režima u kojem bi svi imali isti imetak – režim ravnopravnih vlasnika malih imetaka, na čelu im je bio Grakhus Braben. To je bilo otkriveno i vođe su bile uhićene. Njihova ideja o promjeni u sferi ekonomskih procesa će se vratiti 20 godina kasnije, u obliku socijalutopizma. Termidorci su krvavo gušili i jednu i drugu stranu ako su im se javno suprotstavljale. Termidorci su ljudi revolucije, koji nisu željeli monarhiju (na račun revolucije su se obogatili). Pokazuje se sve više kako je 12 potrebno postići srednju liniju dostignuća revolucije; za to je potrebna stabilizacija. Vodeći gospodarski i politički sudionici društva za učvršćenje postojećeg stanja, mirnog poretka. Državni je prevrat nastupio 9. studenog 1799. «mjesec magle», do njega je došlo: Vijeće starijih je na vijesti koje su se širile Parizom (jakobinske urote) dalo vodstvo nad vojskom Napoleonu. Skupina vijeća starijih i vijeća 500 (na čelu je Napoleonov brat Lisien) su se preselili iz Pariza u predgrađe – sve je trebalo dobiti legitimitet preko ta 2 vijeća. Neki članovi Direktorija su sudjelovali u prevratu. 10. studenoga 1799. Napoleon je otišao u pariško predgrađe, gdje su oni zasjedali i tamo ih je prisilio da potvrde prevrat i potvrde mu vlast. Joakim Mira – Napoleonov suradnik, i kasniji maršal, on je rastjerao vijeće. Ostatak Vijeća 500, koji nije pobjegao, je predao vlast u ruke 3 konzula: jedan od njih je Napoleon. Nakon toga je donesen 4. Ustav Francuske, a istovremeno se vodi i rat protiv vanjskih neprijatelja: na Rajni i u Italiji – 2 fronte. Sudbina konzulata ovisi o tom ratu. 1800. dva pohoda: pohod na Italiju pod Napoleonovim vodstvom; poveo je golemu vojsku preko Alpa, i u lipnju 1800. kod mjesta Marengo se odigrala odlučujuća bitka protiv austrijske vojske. Napoleon je pobijedio, i pohod je bio završen. U prosincu 1800. dolazi do bitke na Rajnskoj fronti na mjestu Höhenliden – francuska je vojska sa saveznicima pobijedila. 1801. je u mjestu Luneville sklopljen mir s Austrijom. Francuska je anektirala Belgiju, i područja na desnoj strani Rajne; Republika Batavija (Nizozemska), i Helvetska Republika (Švicarska) su joj priznate, a na području Sjeverne Italije su formirane 2 republike (bile i prije Lombardska i Cispadanska, a kasnije će se tamo formirati Republika Italija). Francuska je osigurala svoje zapadne granice. Poraz u Egiptu 1802., u Amiensu je potpisan sporazum s Britanijom, i po prvi put nakon 10 godina Francuska je sklopila mir sa svim protivnicama, no mir je trajao samo godinu dana. Suprotnosti između Francuske i Velike Britanije su ipak prevelike. 1803. je u Velikoj Britaniji došao na vlast William Pitt Mlađi, te je Britanija napala francuske brodove i neke njene kolonijalne posjede, te je tada došlo do rata. 1804. se Napoleon proglasio carem, te se počeo pripremati za invaziju na Britansko otočje. Na Britansko tlo nisu osvajači stupili od 11. stoljeća – od Vilima Osvajača 1066., te je to Napoleon silno želio. Nešto prije toga je Francuska eksperimentirala s balonima i podmornicama, kao mogućim sredstvima da se njegova vojska preveze na Britansko otočje. Postojao je i projekt iskopavanja tunela do Britanskog otočja. Napoleon se odlučio na pomorski desant. U francuskom logoru se okupila golema armija od 100 000 vojnika. Invazija je trebala biti obavljena 1805. (Napoleon je kasnije govorio na Svetoj Heleni, da je imao samo 3 maglovita dana da bi bio vladar Londona). Napad nije uspio - listopad 1805. bitka kod Trafalgara: britansku je flotu razbio britanski admiral Horatio Nelson. Nakon toga Napoleon nije više razmišljao o invaziji na Veliku Britaniju – prelazi na gospodarske mjere – kontinentalnu blokadu. To je bio kraj Francuske kao pomorska sile. Rat 3. koalicije protiv Francuske: Austrija, Pruska, Britanija, Rusija (koja je sklopila savez s Britanijom protiv Francuske), Napuljsko Kraljevstvo i Švedska. Na stvaranje koalicije su utjecali ideološki razlozi (težnja za sprječavanjem uzurpatora na prijestolju) i težnja za teritorijalnim preustrojem, te novčana sredstva koje je Velika Britanija davala saveznicima. Napoleon se osigurao sa JZ i mogao je brzim maršem krenuti na istok. 1805. se austrijska vojska kod Ulma predala. «Bitka careva» se odigrala kod Austerlitza (današnjega Slavko, nedaleko od Brna) 2. 12. 1805. Napoleon protiv austrijsko – ruske vojske, koja je bila razbijena: Napoleon protiv Franje I. i Aleksandra I (kaže se da je Aleksandar I. plakao, a Franjo I. molio za mir). Mir u 15 C) Pravne mjere: Napoleon je preuzeo La Chapellieov zakon: zabranjivao je štrajkove i radnička udruženja, a svaki je najamni radnik morao imati radnu knjižicu, koja govori o radnom iskustvu. Većina francuskoga stanovništva je imala koristi od svega toga i od revolucije, a Napoleonove su odluke išle prema tome. No mnogi se povjesničari ne mogu složiti s time da li je Napoleon grobar ili nastavljač revolucije (Agičić: ni jedno ni drugo; ni grobar, niti baš ni dobar nastavljač revolucije, iako je uspio urediti rezultate revolucije, i to je počeo širiti na cijelu Europu). I Napoleona su napadali i rojalisti i jakobinci. U prvo vrijeme carstva, većina je francuskoga društva prihvatila Napoleonovu vlast, jer je ustanovio gospodarsku sigurnost, uredio je izvoz francuskih proizvoda, a kontinentalna je blokada sprečavala uvoz i izvoz u i iz Velike Britanije. Prvih 8 – 10 godina Napoleonove vlasti u Francuskoj je bila izvozna gospodarska struktura. Nakon 1810. situacija se mijenja – Francuska doživljava gospodarski i vojni slom. Goleme vojne potrebe su utjecale na proizvodnju. Sistem vladanja nije bio u skladu s revolucionarnim tekovinama o slobodama i ravnopravnosti građana: stroga cenzura tiska (opstala su samo 4 naslova, a ostali brojni su ukinuti). Uveden je sustav tajne policije. Joseph Fouche (nekadašnji jakobinac) stvorio je čitavu mrežu tajne policije u kojoj su agenti slijedili jedni druge. Sve urotničko – zavjereničke opasnosti protiv Napoleona su se brzo rješavale, no ipak je broj političkih zatvorenika bio manji nego prije. Francuska je vojska bila «država u državi» - Napoleonova vojska koja je bila vrlo čvrsto vezana uza njega. On je dijelio teškoće sa svojim vojnicima. U Napoleonovoj se vojsci moglo napredovati od najnižeg položaja, do najvišega. Brojni novi ljudi su došli do visokih pozicija, poglavito zbog svojih zasluga – oni su činili temelje Napoleonove vladavine (bonapartističke vladavine). 1804. je Napoleon odlučio svoju vlast legitimirati, tj. podići ju na nivo Carstva. Papa Pio VII. ga je trebao okruniti, no on je uzeo od pape krunu i sam se okrunio. Krunidba je jako uzdrmala i jakobince i rojaliste; jakobinci su smatrali da Napoleon ne drži do tekovina revolucije. 1805. je ukinut republikanski kalendar, dvorski su se običaji promijenili; više se ne slavi pad Bastille. Proglas o carstvu je govorio da se radi o nasljednom carstvu. Prijašnje republike postaju kraljevstva. Razvodi se od Josephine (jer nisu mogli imati djece); želio se oženiti sestrom cara Aleksandra II., ali se ženi kćerkom kralja Franje I. – Marijom Habsburg. 1811. mu se rodio sin («Rimski kralj»), koji je umro u dobi od 20 godina na dvoru svoga djeda Franje I. Zvali su ga «Orlić». Ideja o nasljednoj monarhiji se nije nastavila. Prvo desetljeće XIX. stoljeća možemo nazvati Napoleonovom Europom, osim Britanskog otočja i u određenom stupnju Rusije, te oblasti Osmanskoga Carstva – sve su ostale zemlje bile pod Napoleonovom vlašću. Francuska je hegemonija dovodila do strukturnih promjena na tim područjima – nastale su nove granice, ali i promjene na političkom polju, poticanje školstva, uređenje cesta. Uvođenje građanskoga zakonika je rezultiralo stvaranjem revolucionarne svijesti u onim zemljama koje su bile uključene u francuski imperijalni sustav. Napoleonova se Europa dijelila na: 1. anektirana područja: Belgija, sjeverna Italija, Ilirske pokrajine, Porajnje 2. zemlje koje su zavisile od Francuskoga Carstva (do 1804. republike, pa do 1814. monarhije): Nizozemska, Rajnjski savez, Španjolska, Apeninske Monarhije, Švicarska (ostala je republika) – na čelu tih država su bili Napoleonovi rođaci ili njemu vjerni ljudi) Dio Pruske te Austrija i Portugal surađuju s Napoleonom, ali su slobodne. Sve ostalo je Napoleonovo carstvo. 16 Do 1806. je postojalo Sveto Rimsko Carstvo Njemačkoga Naroda, a nakon toga nastaju velike promjene u Njemačkoj – 16 država sklapa Rajnski savez pod Napoleonovim protektoratom, koji se širi na ostale njemačke države, izuzevši Prusko i Austrijsko Carstvo. Karta Apeninskog poluotoka: države su se rađale, ukidale, mijenjale su se granice – Napoleon je radio što god je htio, te su države bile dužne prihvatiti građanski zakonik, te su bile dužne davati vojnike i opskrbu za Napoleonovu vojsku. A provodila se i revolucionarna svijest – u Sloveniji otpor, a i kod nas. Europa se podijelila na one narode koji su voljeli Francuze i na one koji su ih mrzili. Talijani, Poljaci i Nijemci su ga smatrali junakom, a za Pruse i austrijske krugove je on bio utjelovljenje zla i neprijatelj. Rusima je također bio neprijatelj. 1810./ 11. Europa je premala za 2 cara: Istočno i Zapadno Carstvo (Francusku i Rusiju). Napoleon je organizirao veliku vojsku sastavljenu od Francuza i vojnika svih ostalih osvojenih zemalja (i Pruske i Austrije i ostalih saveznika) – 600 000 – 700 000 vojnika (1/3 Francuza). Rusi su računali na vrijeme – ofenziva je započela u ljeto, poteškoće u opskrbi francuske vojske, golemo područje; Rusi su se povlačili. Jesen i zima su odmogli Napoleonu. Napoleonova armija više ne nastupa osloboditeljski, već imperijalistički, to je rat protiv ruskog vladara, i bio je osuđen na propast od početka. Napoleon nije proglasio nikakve pozitivne mjere za seljaštvo, kako je i prije činio. Napoleonovi su vojnici prikazani kao pljačkaši i antikristi, a ne kao misionari slobode. 7. IX. 1812. bitka kod Borodina u kojoj je sudjelovalo oko 100 000 ljudi s obje strane. Ubijeno je sveukupno oko 50 000 vojnika. Ruska se vojska povlačila, Francuska je vojska došla do Moskve i tada počinje drama za Napoleona. Napoleon je očekivao odgovor od ruskoga kralja, no došlo je do velikoga požara (možda su Rusi potpalili Moskvu, a možda je i saveznička vojska slučajno) – 1/3 grada je bila uništena. Očekivali su namirnice u Moskvi. Napoleon je čekao u Kremlju jedan mjesec, dok polovinom listopada nije donio odluku o povratku. No, zima je nastupila ranije nego inače. Glavni neprijatelji savezničke vojske pri njenom povlačenju su bili: glad, zima, kozaci i drugi partizanski odredi, koji su napadali Francuze, a i regularna je ruska vojska pošla za savezničkom vojskom. Tragedija francuske armije se dogodila na rijeci Berezine u studenom 1812., kada je Napoleon imao samo 40 000 vojnika sposobnih za borbu, a temperatura je bila – 30˙ C. Pri prebacivanju preko rijeke je stradalo mnogo vojnika. I sam je Napoleon išao pješice, okružen gardom, a ne na konju. Početkom prosinca Napoleon je krenuo prema Parizu, a za sobom je ostavljao svoju vojsku. Čak 80% vojnika se nije vratilo (nestalo, poginulo, stradalo, ranjeno). Napoleonovi suradnici gube vjeru u njega Napoleon je u Parizu planirao veliku ofenzivu, sa vojskom od 300 000 vojnika je želio osvojiti područje oko Dnjepra, te izvršiti ofenzivu na sve njemačke zemlje. U to se vrijeme formirala nova, VI. Koalicija protiv Francuske: Rusija, Velika Britanija, Švedska, Pruska te kasnije i Austrija i neke zemlje Rajnskog saveza. U listopadu 1813. se odvila bitka kod Leipziga, «bitka naroda». Ona je trajala 3 dana, s njom je započeo početak Napoleonova kraja. Cara su izdavali najvjerniji generali. 31. III. 1814. koalicijska je vojska ušla u Pariz, a Napoleon je abdicirao bez uvjeta. Nakon što je Napoleon poslan na Elbu, u Francusku se vratio Luj XVIII. On je nastavio tamo gdje je posljednji kralj stao. Započinje Bečki kongres. Napoleon se vraća u Francusku, a protiv njega je kralj poslao vojsku, no kraljevi su vojnici iskazali lojalnost Napoleonu, te prešli na njegovu stranu. 20. III. 1815. Napoleon ulazi u Pariz bez ijednog ispaljenog metka, srušio je monarhiju Burbona – kralj je pobjegao. Počinju se opet provoditi revolucionarne ideje, koje jačaju. Svi bivši emigranti, aristokrati ponovno bježe van iz zemlje. Napoleon ponovno gradi veliku vojsku. Stvara se VII. koalicija protiv Napoleona, u koju su ušle gotovo sve europske države. Napoleon im je ponudio mir, ali mir nije postignut. 18. VI. Dolazi do bitke kod Waterlooa. 17 Zapovjednik nacionalne garde je rekao da garda gine, ali se ne predaje – Cambroneova riječ = čvrsta riječ obećanja da će se vršiti zapovijedi. Glavnina francuske vojske se predala, a dio je ostao. Napoleon se predao u ruke Engleza, oni mu nude prijelaz u SAD, no on ne pristaje te je poslan na Sv. Helenu; tamo je izdiktirao svoje uspomene (objavljene 1823.), tamo je i umro. Da li je otrovan? Imao je želučane tegobe. Razlozi Napoleonovog poraza Djelo je preraslo tvorca – nije tim djelom mogao više upravljati. Kroz Napoleonovu je vojsku prešlo preko 2 milijuna vojnika. Stalno ratovanje je iscrpljivalo njegove vojnike, ali i europsku vojsku. Napoleon je kao i svi drugi osvajači bio osuđen na propast, najvjerojatnije je njegova nesposobnost da se zaustavi s ratovanjem bila glavni uzrok njegova pada – on nije organizirao državu. Protiv Napoleona se okrenuo i dio nacionalno – oslobodilačkih pokreta u Europi, koje je on podupirao, a financijska se kriza počela pojavljivati 1810./ 11. Ona je rezultat vojnog napora i kontinentalne blokade koja nije uspjela (opskrba Engleske s mora i krijumčarenje). Već za Napoleonova života je nastala legenda o njemu, a biografi i dan danas nalaze neke nove detalje o njegovom životu i djelu. Legendu o sebi je i on sam propagirao pomoću javnog mišljenja – želio se prikazati u dobrom svjetlu. Bilteni o njegovim vojnim uspjesima i dobrim djelima izlaze za vrijeme njegove vladavine; okruživao se raznim umjetnicima i slikarima. Mit o Napoleonu (dobar i loš) se učvrstio među vojnicima i seljacima kojima je dobri car omogućio posjedovanje zemlje. Ljudi su bili fascinirani veličinom te karijere koju je postigao, ali i njegovom velikom srećom. Kontakt s vojnicima i zapovjednicima vojske, te što je svatko mogao napredovati stvorilo je mit o njemu. Kada je doživio poraze prikazan je kao mučenik. Tamnu legendu su «crtali» njegovi protivnici, pristalice Burbona, jakobinci, ali i vanjski neprijatelji, prvenstveno Velika Britanija (pa tek onda Rusija i drugi). Napoleon je bio izuzetno važna osoba u povijesti Europe, a imao je svoje dobre i loše strane – u tome se svi slažu. Bečki kongres Započinje u ljeto, nakon što je Napoleon otišao na Elbu – sudjelovalo je više od 100 okrunjenih glava i nekoliko stotina diplomata i vojnika, koji su ih pratili. Trajao je 10 mjeseci, sve do 9. VI. 1815., kada je i potpisan, par dana prije Waterlooa. Sudionici su se složili oko odluka, no ključnu ulogu na kongresu je imalo nekoliko ljudi: ruski car Aleksandar I., ministar vanjskih poslova Velike Britanije Robert Castlereagh, pruski kralj Fridrih Vilim III., austrijski car Franjo I., francuski ministar Talleyrand i austrijski kancelar Klemens Lothar Metternich. O nekim su odlukama važnu riječ imali i predstavnici Švedske, Portugala i Španjolske. Za vrijeme kongresa su bili održavani različiti balovi, na kojima su se donosile neke odluke, te je taj kongres zato prozvan «plešućim kongresom». Prihvaćena su 2 bitna načela legitimiteta (poštivanje načela legitimizma, nepovredivost povijesnih prava dinastija, tj. načela da kraljevska vlast potječe od Boga , a ne od volje ljudi, te da je nezakonito svrgavanje vladara od strane puka; u skladu s tim nezakonito je svrgavanje svih vladara nakon 1798.): 1. nenarušivost povijesnog prava – povijesne granice prije 1789. godine se ne smiju narušavati – legitimno pravo imaju određene dinastije koje trebaju biti vraćene na vlast => onako kako je bilo prije revolucije (povratak dinastije Burbon u Francusku, 20 Radikali (demokrati) su zastupali ideju pokreta koji se suprotstavlja poretku Bečkog kongresa. On se naziva Libertie. Težnje za slobodom u odnosu na stvoren i nametnut poredak na kongresu. Oni se protive Alijansi i represijama. Liberalima se označavaju svi koji su protiv apsolutne države, policijske države. Govore o potrebi ustavne države. Taj ustav ne treba biti nametnut od vladara, nego odredbe treba prihvaćati jedna grupa kao reprezentant društva; parlamentarne ideje; ideje prava glasa. Dio liberala tvrdi da pravo izbora moraju imati samo oni sa obrazovanjem ili imetkom – veliki utjecaj. Argumenti tome su da ti ljudi ne mogu potpasti pod svačiji utjecaj – nezavisni su. Liberali traže slobodu tiska, okupljanja i političkih organiziranja. F. Guiseau ističe da se treba obogatiti radom i tako će čovjek postići izborno (biračko) pravo. Može se radom i obrazovanjem promijeniti položaj (to je protivno konzervativnom idealu). Politički liberalizam je u vezi s ekonomskim. Zahtijevaju i slobode trgovine, industrijskog razvoja, te ističu da državna vlast treba biti ograničena, te se ne smije odnositi paternalistički. Najbolja državna organizacija je ona koja se ne miješa u ekonomiju, te gotovo da se i ne vidi – sve je na pojedincu. Te teze su stavovi građanstva -«aristokracija imetka» a ne po podrijetlu. Radikalni demokrati žele da se država organizira kao republika, odbacuje monarhiju (čak i ustavnu). To je protivno od ostalih liberala srednje struje. Oni zagovaraju opće izborno pravo, te govore više o društvenoj pravdi nego o slobodi pojedinca i njegovoj mogućnosti. Te razlike među liberalima se pokazuju od 1848. g. Tada su se u Francuskoj liberali podijelili. Polovinom XIX. st. ove teorije se vežu s oslobođenjem i nastankom nacija. Liberali traže oslobođenje nacija od stranih okupacijskih sila. Traže nacionalnu slobodu kao važan čimbenik slobode čovjeka. Kod liberala se ne govori o revoluciji ili urotama, ali vođe nekih nacionalnih ustanaka su sebe vidjeli kao nositelje liberalnih ideja i ideja o ravnopravnosti, slobodi, bratstvu pojedinaca i pravima čovjeka i građanina. Liberalizam se povezivao i s protestom protiv apsolutne monarhije, hijerarhije katoličke Crkve, policijske represije, privilegija viših društvenih slojeva (vode brigu o pojedincu). Treći smjer je socijalutopizam. Njega povezujemo sa sve većim brojem radnika u zapadnoj Europi (Francuska i Engleska) i položajem seljaštva u srednjoistočnoj Europi. Hobsbawm: Težak položaj radništva Položaj seljaštva u srednjoistočnoj Europi budi u nekih nemir, što dovodi do pokušaja prijedloga za rješenje, odnosno do prvih socijalnih koncepcija. Pojam socijalizma se prvi puta javlja u Velikoj Britaniji. Prvi socijalni utopist je Robert Owen. Njegove koncepcije su se širile 30-ih i 40-ih godina u Francuskoj i Europi. Socijalne koncepcije su imale karakter utopijskih projekata – nastale su iz teških životnih uvjeta radnika i iz prosvjetiteljsko- romantičnog vjerovanja da čovjek treba izgraditi društvo utemeljeno na skladnom razvoju. Dolazi do raznih teorija. Prvi francuski utopist je bio Claude Saint-Simone. On je bio aristokrat (u vrijeme Francuske revolucije osiromašio) koji je podijelio društvo na dvije klase. Bio je tvorac prvog sustava socijal - utopizma. Okupio je grupu sposobnih znanstvenika (Auguste Comte mu je bi jedno vrijeme tajnik). Smatra da se društvo sastoji od dvije klase (sloja): 1. Proizvođača: industrijalci, vlasnici sredstava za proizvodnju (tvornica), bankari, znanstvenici i radnici 2. Parazita: ne rade: svećenici, vojska, aristokracija, oni svi na račun prve klase Simon smatra da prva klasa može stvoriti racionalno društvo gdje će ljudi surađivati i voljeti se – harmonija; društvo u kojem nema nasilja, otuđivanja vlasništva. To će ih naučiti nova religija – novo kršćanstvo. Organizirati će se opće zajedničko vlasništvo, državna crkva. 21 Nepostojanje privatnog vlasništva će dovesti do naglog tehnološkog razvoja. Vjerovao je u snagu znanosti, tehnologije, ljudskih mogućnosti. Njegove pristaše su stvorile sektu (zatvorenu jedinicu) u kojoj se tako živjelo. Nosili su prsluke koji su se kopčali odostraga te su imali puno dugmadi što je zahtijevalo pomoć pri kopčanju – «pomozi mi» - utopističke ideje – pokazatelj opće ljubavi među ljudima, za koju se zalažu. Robert Owen je bio tvorničar, smatrao je da popravljanjem uvjeta života svojih radnika može poboljšati proizvodnju i ograničiti radno vrijeme – produktivnost pogona mu se povećala; organizirao škole za radničku djecu, smanjio je radno vrijeme, borio se protiv alkoholizma; radnike je učio štednji. Smatrao je da se čovjek može odgojiti. U Americi je organizirao naseobinu, koloniju «Nova Harmonija», u koju su većinom dolazili novi avanturisti koji su koristili njegovu dobrotu i naivnost. Njegove ideje daju poticaj organiziranju radničkih sindikata, razmišljanju o radničkom zakonodavstvu. Nema vjerske koncepcije. Charles Fourier je imao najružniju sudbinu; utopist, trgovac; više godina je radio na teoriji koja je trebala dovesti do «ljudske sreće» - oglašava tu ideju u novinama – recept za spas svijeta. Čekao je, no nije se nitko od interesenata javio. Ne smatra da će crkva – država osigurati bolji život, nego će početi iz temelja, od dna – te je udruge nazvao falange. Potrebna je dobra organizacija ljudskoga života U falangama treba biti 1620 osoba (idealan broj prema statistici o ljudskom karakteru). Podjela rada treba biti u skladu s prirodnim sklonostima – pa će rad donositi veselje, a ne napor. Vjera da se ne može ukloniti suprotnost ljudske prirode i rada kroz organizacije i društva – to će osloboditi najbolje osobine čovjeka. Tu je i Louis Blanqui. On zastupa drukčiji pristup, život u zatvoru, pokušaj stvaranja tajnih, urotničkih organizacija za oslobođenje društva. Socijalutopizam je i djelomično prihvaćen među svećenstvom, neki od njih su osuđeni od pape zbog toga. Krajem 40 - tih je došlo do novih ideja: Karl Marx, Friedrick Engels – znanstveni socijalizam. Liberalni pokreti u Europi 1815. – 1848. Karbonari Italija, tajno udruženje nastalo oko 1796. (1798.) – u vrijeme Napoleonovih ratova, a nestali polovinom 1830tih godina. To je bio prvi pokret. Naziv dolazi od oznake za ljude koji su se u šumama bavili paljenjem drvenog ugljena. Tu su se oni okupljali. To je organizacija koja je prva pokrenula borbu protiv poretka uspostavljenoga Bečkim kongresom. Proširio se i u Španjolskoj, Francuskoj i njemačkim zemljama, i među Poljacima. Bio je organiziran kao masonska organizacija, pod utjecajem masona (tajni rituali, tajni simboli, prisega, obraćali su se «dobri bratiću»). Težili su oslobođenju talijanskog naroda a pridobili su najviše mlade plemiće, građane, časnike, studente i pisce. Imali su loš odjek u nižim slojevima. Iskazuju teorije borbe za puk, nemaju velike veze sa stvarnim stanovništvom – mislili su da mogu regrutirati sirotinju. Borba protiv apsolutizma i tuđinske vlasti, te za ujedinjenje Italije. Tada je Sv. Alijansa bila dobro organizirana. Nemiri 1820. i 1821. u Italiji (na sjeveru i jugu) - ugašeni početkom 1830 - tih u Francuskoj, i pokušaj ustanka u Njemačkoj i sj Italiji nije uspio. Ustanci su redovito završavali porazima, urotnici su bili hapšeni ili proganjani. Nakon što je 1830 – tih ugašen pokret, nasljeđuje ga organizacija: Mlada Italija, tj. Mlada Europa. Mlada Europa je ujedinjena općeeuropska urotnička organizacija, s Giuseppeom Mazzinijem na čelu. 1834. nastaje Mlada Europa, ne baš brojna organizacija. Tu su spadale oslobodilačke organizacije različitih naroda – tipa Mlada Italija, Mlada Njemačka ili Mlada Poljska, 1834. su se ujedinile u Mladu Europu. Nisu provodili 22 oružane akcije. Zahtijevali su oslobođenje i ujedinjenje naroda. Sanjali su planove općeeuropske revolucije: nakon osamostaljenja Belgije, ustanka Poljaka protiv Rusa. Mlada Italija je bila tajno političko društvo kojemu je cilj bilo ujedinjenje Italije u jedinstvenu republiku podizanjem oružanog ustanka protiv Austrije (borba protiv apsolutizma i austrijske vlasti). Nositelj pokreta je bilo obrazovano građanstvo, a seljaci i niži slojevi nisu bili obuhvaćeni pokretom. Giuseppe Mazzini, talijanski revolucionar i političar, predstavnik talijanske revolucionarne buržoazije osnivač je Mlade Italije. Tražio je oslonac u liberalnom plemstvu, kao i među demokratskim gradskim elementima. U vrijeme revolucije 1848. je bio član trijumvirata u Rimskoj Republici, najpopularniji predstavnik i ideolog nacionalne ideje u Europi. Mlada Italija je osnovana 1834. u izbjeglištvu u Švicarskoj, i bila je podijeljena na nacionalne sekcije. 3 forme oslobodilačkog organiziranja: studentski pokreti u Njemačkoj, nisu računali na oružje, nego na organizaciju manifestacija, pokazuju želju za ujedinjenjem i oslobođenjem Njemačkih zemalja. Nastao je u 20 – tim godinama u Njemačkoj federaciji – represija, gušenja sloboda, tiska, cenzure i ograničenja autonomija Sveučilišta. Rusija Glas boljara (feudalaca) ima potpuna prava nad seljacima koji se nalaze na njihovim posjedima. Svoje su privilegije boljari zadobili dajući prava da ih brani, car je čuvao te privilegije. Vrhunac u razvoju tih prava su «Temeljne privilegije», koje je 1785. izdala Katarina II.; samo plemstvo može imati zemljišne posjede i vlasništvo nad ljudima koji se nalaze na zemlji. Plemići su oslobođeni od poreza i služenja u državnim službama; ako i služe onda su časnici i visoki državni činovnici; teorija nasljeđivanja ne priznaje da sami plemići mogu voditi brigu o poslovima na lokalnoj razini. Privilegije su priznate ne samo ruskom, već i njemačkom plemstvu (u Furlaniji i Estoniji) i poljskom plemstvu. Taj je privilegij bio kratko izvan upotrebe za Pavla I. (on je nakon 5 godine ubijen), no to nije promijenilo stanje stvari. Aleksandrovim dolaskom na prijestolje opet se uvodi taj privilegij. Sve do 1971. su samo predstavnici plemstva imali pravo na najviše državne dužnosti. U interesu tog sloja car će voditi monarhiju, a često i vanjsku politiku. U vrijeme Katarine II. i Pavla seljački se sloj dijeli na 2 skupine: 1. državne kmetove 2. privatne kmetove (u privatnom vlasništvu) 3. udione kmetove Sve tri kategorije će postojati do 1861. Privatni i državni kmetovi ovise o volji vlasnika zemljišnoga posjeda: mogli su biti prodavani sa zemljom ili bez zemlje (česta razdvajanja obitelji). Zemljoposjednici su ih mogli slati u izvaneuropske dijelove Rusije (iza Urala, u Sibir). Bilo je pobuna, ustanaka, no nisu poboljšali stanje. Pavle je dekretom iz 1797. dao nekoliko milijuna ha državnog vlasništva i stvorio udione posjede; prihodi su trebali biti u funkciji financiranja carske obitelji. 1801. je Pavle ubijen, na vlast dolazi njegov najstariji sin Aleksandar. Okolnosti ubojstva do danas nisu razjašnjene, postoji sumnja da je s urotnicima bio Aleksandar povezan. Car Aleksandar je u postupcima s urotnicima bio vrlo okrutan, ponekad neuračunljiv. On je bio predodređen da dođe na vlast – baka ga je isticala kao svoga favorita za preuzimanje vlasti. U prvim godinama Aleksandrove vladavine je dolazilo do promjene nabolje na mnogim životnim područjima. S njim surađuju bliski prijatelji iz mladosti, to je bio tzv. tajni komitet: 25 Francuska 1815. – 1870. Luj XVIII. je došao kao novi vladar u srpnju u Pariz – došao je prije kao ratni zarobljenik, nego kao vladar – ovisio o odlukama stranih vladara. Kongres je do tada zaključio rad. Luj XVIII. i Francuska su se izvukli iz poteškoća (1813. i 1815.): odluke Bečkog kongresa – velike reparacije za Francusku i udarac na francuski ponos: kralj je ratni zarobljenik. On nije imao posebno puno političkih ambicija; puno toga se odvijalo u ministarstvima ili skupštini/ parlamentu. Zadržao je u prvim tjednima vlasti 2 važna političara iz prethodnoga razdoblja: 1. ministra unutrašnjih poslova Josepha Fouchea, koji je bio na čelu privremene vlade u početku, pa kasnije ministar unutrašnjih poslova (4. put). Nije dugo opstao jer su političari u parlamentu uglavnom rojalisti (za dinastije Burbon). Fouche je poslan u Dresden kao poslanik, a kasnije u imigraciju. 2. Talleyrand je do jeseni 1815. bio predsjednik vlade i ministar unutrašnjih poslova. Smatrao je da je nezamjenjiv te da neće izgubiti mjesto, ipak je u jesen dao ostavku. Na njegovo mjesto dolazi Armand Richeleu. On je poznavatelj Rusije (djelatni kandidat ruskog cara Aleksandra I.) – proveo tamo 19 godina, sposoban diplomat, rojalist (no ne i veliki konzervativac), pristaša ustavne monarhije, zaslužan za razvoj Edese. Teška situacija nakon Napoleonova poraza zbog svih kontribucija i nametanja. Richelieue je morao naći način da se plate kontribucije i smiriti stanje u državi: nakon povratka Burbona na vlast došlo je do strašnoga revanšizma na jugu Francuske; osveta rojalista, masovna ubojstva – posebice na jugu. Najgore su prošli oni koji su surađivali s novom vlašću, a bili su pristaše Napoleona (maršali, generali – mnogo sudskih procesa i smrtnih kazni). Francuska je bila ustavna monarhija. Parlament joj se sastojao od gornjeg i donjeg doma. «Dom koji se teško pronalazi», u njemu je bilo kraljevskih konzervativaca, žestokih reakcionara. U takav Zastupnički dom nije niti sam Luj XVIII. vjerovao, on mu je dao taj naziv. Tu su reakcionari zvani ultraši, vođa im je kraljev brat Karlo, grof od Artoisa, budući kralj Karlo X., koji je bio sposobniji i eksponiraniji od samoga kralja. Neke su odluke donošene i bez znanja i pristanka Luja XVIII.. Tu je i konzervativni reakcionizam – povratak katolicizmu, iako većina nije odstupila od njega. Klerikalni se elementi uvlače u svakodnevni život i na političku scenu. Tajno katoličko društvo «kongregacija». Cilj: potpuna rekatolizacija Francuske, više politika, nego religija. Papa je obnovio isusovce, oni s velikom gorljivosti djeluju na rekatolizaciju društva. Suprotstavlja im se tajna organizacija Karbonara – suprotstavlja se reakcionarnim krugovima i u politici i u religiji. Zahvaljujući Richelieau Francuska je izašla iz teškoća, vratila dugove, te su ju napustile strana vojske do 1818.. 1818. dolazi do novih izbora; suprotno Richelieuovim mjerama na vlast sad dolazi umjereno konzervativna politika, na čelu vlade su nova 2 ministra. 1820. dolazi do atentata na prijestolonasljednika – vojvodu Berrya; ubojstvo se dogodilo u pariškoj operi; ubio ga je član zbora na odlasku upucavši ga; želio je onemogućiti nastavljanje dinastije Burbon. Nije se uspjelo pronaći da je atentator imao ikakve veze s političkim krugovima; psihopat. Vojvotkinja je bila trudna, rodila je sina, pa cilj atentata praktički nije uspio. To je Henrik V. koga će više puta pokušati rojalistički krugovi dovesti na vlast (u historiografiji poznat i kao grof Chambori), kad je umro Karlo X. očekivalo se da će on doći na vlast, no to se nije desilo; umro je bez potomaka, isto kao i Karlo X. Atentat na Berrya je doveo do ponovnog dolaska Richelieua na vlast, do osnove konzervativaca i vlasti ultraša Predsjednik vlade Joseph de Villele od 1821. do 1827., koji za vrijeme Carstva nije sudjelovao u politici (u mladosti je bio avanturist i mornar, živio u Indiji). Uključio se u nju nakon pada Napoleona. On je bio političar srednjeg konzervativnog kursa. Jačao je pozicije 26 desnog političkog krila u Francuskoj. Izvršio je 1823. intervencije u Francuskoj protiv ustanika. Dao je i niz zakonskih projekata – zakon o odšteti za političke imigrante – njihova imovina treba biti obeštećena. Donio je i zakonsku kaznu za bogohulnike. Tražio je 1824. nove izbore, jer neki zakoni nisu prošli. Tada je raspuštena skupština i održani su novi izbori: od 430 zastupnika svega desetak je bilo liberalnih; većina skupštine je konzervativna ili reakcionarna («pronađeni dom») - ultraši. Luj XVIII. nije bio sklon takvom sastavu skupštine., no brzo je umro. Na vlast dolazi Karlo X. (1824. – 1830.), njemu ovakav sastav skupštine odgovara. U početku su doneseni su projekti koji ukidaju građanske slobode i koji su izazvali ogorčenje kod naroda: bogohuljenje stavljeno pod sankciju smrtne kazne, zakoni o majestatima (pokušalo se onemogućiti komadanje velikih zemljišnih posjeda) i još neki zakoni koji su išli k ograničavanju prava sloboda. Ipak postoje pojedinci koji se suprotstavljaju takvoj vlasti, posebno govornici unutar grupacije umjerenih liberala, pristaša monarhije u parlamentu (i izvan njega). F. Guizot (poznati povjesničar, njegova je knjiga o Francuskoj revoluciji prevedena prije više desetljeća) je u centru «doktrinara»; pisali su protiv vlasti. Zakonska odluka nije bila problem, nego je bio problem njezin sadržaj – prešao je granice svoje vlasti. 26. i 27. srpnja je došlo do okupljanja, 28. su postavljene barikade; parole «Dolje de Ville», «Dolje vlada»; raspuštena je skupština, koja se raspala prije nego što se i sastala. Izabrano je 80 zastupnika liberalne orijentacije – Ville je dao ostavku (Martignac ga zamjenjuje). Dozvolio je Guizotu da predaje na Sorboni. J. Polignac ga zamjenjuje, i on je na čelu vlade sve do Srpanjske revolucije. U proljeće 1830. Karlo X. je održao oštar govor o svom smjeru politike, te da za sve opozicijske djelatnosti slijedi kazna. Guizot organizira odgovor – sastavili su «adresu» za obranu ustava – 211 zastupnik je to potpisao. Kralj je raspustio senat; dolazi do novih izbora; izborno tijelo želi obranu ustav. Francuska je vojske ušla u Alžir. 26. VII. 1830. «Ordonanse» zakonski dekreti Karla X. su izdani; raspuštena je skupština (koja je sadržavala mnogo više liberalnih elemenata), raspisani su novi izbori, dekret sužava izborno tijelo i broj zastupnika. Dekretom je vraćena cenzura tiska - Parižani su se «uzburkali», među prvima novinari koji su izdali neke letke i proglase; najzaslužniji za ovakvu situaciju je bio Adolphe Thiers, urednik «Nacionala» (već tada slavni povjesničar, autor «Povijesti francuske revolucije» - prvo izdanje u 6 svezaka, kasnije u 10 tomova). Već 28. VII. ujutro su postavljene barikade, Karlo ne pristaje na ustupke, nego zahtijeva da vojska silom uguši ustanak (glavni je tu A. Marmont – nije htio izvršiti masakr, nego je odrede povukao iz Pariza). Stanovnici su osvojili dvije kraljevske palače i skupštinu. Tu se aktivirao markiz La Fayette. Stvorio je nešto kao privremenu vladu. Karlo je 30. srpnja povukao dekrete, no bilo je prekasno, 2. VIII. je abdicirao u korist unuka – vojvode od Bordeauxa, te napustio Francusku (živio je u Edinburgu, Pragu i Austriji, umro 1836. u Gorici). Ustaničke vlasti to nisu htjele prihvatiti, činilo se da će se ponovno proglasiti republika, ali je to preplašilo umjerene liberale (pristaše ustavne monarhije). Trebalo se brzo djelovati. Za vladara je proglašen Luj Filip Orleanski (prijedlog je dao Thiers). On je dobio položaj privremenog regenta; 31. srpnja izrežiran susret Luja Filipa i La Fayettea (na čelu ustaničke vlasti), Luj Filip je preuzeo trobojnicu iz njegovih ruku. Prihvaćen je akt o abdikaciji Karla X. Organiziran je marš nacionalne garde prema Karlovoj palači, on tad bježi, iako je već predao akt o abdikaciji. 27 7. kolovoza 1830. je okrunjen novi kralj luj Filip. Vlast se temelji na ustavu iz 1814. Kralju je sada oduzeto pravo davanja zakonskih odredbi, povećane su ovlasti zastupničkog doma, smanjen je zastupnički cenzus – ograničena je kraljeva vlast; automatski ima više zastupnika. Time svime su ugroženi principi Bečkoga kongresa. Ovaj je događaj u povijesti poznat kao srpanjska revolucija. Izazvao je veliki odjek izvan francuskih granica i pokazao kako slobodarske tendencije imaju neke šanse; oduševljenje se posebno razvilo među narodima koji su se smatrali potlačenima; ovaj je događaj i dokazao kako Sv. Alijansa nije toliko moćna da onemogući neke promjene. Na Apeninskom poluotoku dolazi do revolucija. Studenački ustanak u Poljskoj (Bečkim kongresom je stvoreno «kongresno kraljevstvo» koje je podvrgnuto Rusiji). Kada je Nikola II. Htio upotrijebiti poljsku vojsku da riješi stanje u Belgiji, Poljaci su krajem studenoga 1830. digli ustanak, koji je trajao do rujna 1831. Nakon toga im je ukinut ustav. Represalije. Nezadovoljstva i u Berlinu. Izravna posljedica tog događaja su i reakcije u Belgiji: Belgija Što se tiče i Belgije – ustanak protiv Nizozemskih vladara. Nizozemska je stvorena na Bečkom kongresu. Nizozemski je vladar nametao nizozemski jezik i protestantizam katolicima. Dolazi do oformljivanja privremene belgijske vlade, koja proglašava belgijsku nezavisnost, uskoro Belgija postaje i međunarodno priznata (prvo od strane Velike Britanije). Početkom ljeta 1831. na čelo kraljevine Belgije dolazi knez Leopold. Francuska u doba Luja Filipa Karlo X. se krunio kao srednjovjekovni francuski kralj, dok se Luj Filip krunio mnogo skromnije – «kralj građanin», te je bio odbacio neke vjerske, religijske elemente. On je često znao šetati ulicama Pariza, za razliku od Luja XVIII. i Karla X. Smanjio je neke svoje izdatke – time je stekao popularnost. Francuska Luja Filipa nije postala onakvom kakvom su se ustanici nadali da će biti; kralj je u nekim stvarima promijenio način vladanja. Monarhija je obilježena gospodarskim razvojem i ulogom buržoazije (visokoga građanstva) – «kralj buržoazije» - «buržoaska monarhija». Nazivaju ju i «srpanjskom monarhijom». Postoje i rojalisti – stvorena je nova konzervativna stranka: stranka otpora, nesklona promjenama, nego održavanju stanja: konzervativci rojalisti. Stvorena je i stranka promjena – liberali; treba i dalje provoditi demokratizaciju političkog života. Konzervativci i liberali čine 2 glavne političke snage. Postoje i bonapartisti, republikanci i socio – utopisti. Izvori sukoba su duboki, kralja ne priznaju legitimisti, smatraju da je on uzurpator, bez obzira na srodstvo s Burbonima; da treba vratiti Karla X., a nakon njega da treba vladati Henrik V. – da treba osigurati kontinuitet dinastije Burbon – rojalisti su opozicija kralju i njegovim suradnicima. Kralj je sa sve 3 stranke imao problema, nekako je uspio manevrirati, te se održati unutar tih problema. Nastala je još jedna grupacija – bonapartisti – oni su nastojali povratiti carstvo i bonapartizam. Stvara se još jedna grupacija koja je jaka – ona koja podupire radničke interese. Bonapartini su ostaci 1840. preneseni u Pariz i smješteni na trgu invalida. 30 General Louis Cavegnac je ugušio ustanak, bez milosti. On je prethodno bio general Alžira, a od svibnja je bio ministar rata. On je u lipnju preuzeo vlast; svi politički klubovi su zatvoreni. Ukida se dekret o radnome vremenu; oštre restrikcije na novine, ukida se vlada. Uvedena je nova vlast, na čelu koje je Cavegnac. Ta nova vlast je kao diktatura. U jesen Ustavotvorna skupština, pod utjecajem Cavegnaca prihvaća ustav. U studenom 1848. jednodomni parlament, ima zakonodavnu vlast na 3 godine, od gotovo svih muških građana, a izvršnu vlast je dobio predsjednik republike na 4 godine: široke kompetencije, zapovjedništvo vojskom, vanjsku politiku. Prema ustavu predsjednika se bira kroz plebiscit u Francuskoj, a biraju ga svi građani. Prvi opći izbori su održani u prosincu 1848. Na njima je pobijedio Louis Bonaparte. On je prethodno pokušao izvršiti državni udar kako bi došao na vlast, no nije uspio. On je bio Napoleonov nećak, te je zbog te činjenice bio popularan u selima, dobio je 5 milijuna glasova (Cavaignac bio 2.). Iznenađujuće; ali Bonaparte je stao na čelo bonapartista, te se nametnuo i drugim političkim krugovima (monarhistima). Nastala je nova stranka koja mu je dala podršku, na selu – konzervativni krugovi. Louis dalje izgrađuje stranku, oslanja se na nju, a ne na Skupštinu. Stanje se pogoršava. U svibnju 1849. dolazi do novih izbora za skupštinu, desni republikanci dobivaju oko 70 mjesta, a demokratski socijalisti 180 – to je posljednja faza revolucije od svibnja. Širi se – Milano, Beč, Pruska U prijestolnicama i većim gradovima se odvijaju najveća zbivanja. U Milanu, Lombardiji je austrijska vojska protjerana – povukao se feldmaršal Radecky. Karlo Albert 23. III. proglašava rat protiv Austrije. Dolazi do vala oduševljenja na poliotoku. I Toskana i papa su se pridružili. No, slijede porazi; okrivljuje se Karlo Albert da je prerano započeo rat. Papa Pio IX. Se isključio iz rata jer su Austrijanci katolici, i on nije htio ratovati protiv njih. 25. VII. 1848. je kod Custozza Radecky porazio Talijane, te se oni povlače iz Milana. Stanje je vraćeno na razdoblje prije pobune protiv Habsburške Monarhije. Ferdinand II. je smatrao revoluciju ugušenom. I sjever i jug Italije su vraćeni u okvir bivšega sustava, no u središnjem dijelu, i Papinskoj Državi dolazi do «uzburkavanja». Papu sve manje vole. Papa je pisao Ferdinandu da Talijanima vrati teritorije. U studenom je počinjen atentat na Papinog ministra koji je vršio reforme, te papa više ne želi biti liberalan i ne želi liberalnu državu. Odlazi iz Rima, te bezuspješno pokušava izvana urediti državu. 9. II. 1849. ustavotvorna je skupština proglasila Rimsku Republiku, koja ukida svjetovnu vlast pape; papa traži pomoć izvana. Tada na poluotoku postoje 2 pokrajine. Austrija opet intervenira u proljeće 1849. (23. III.), te pobjeđuje, čime je njezina vlast «zacementirana». 23. III. Karla Alberta nasljeđuje njegov sin Viktor Emanuelle II. U Rimu dolazi do promjena: stvoren je trijumvirat diktatora. Francuzi su intervenirali, te su u srpnju osvojili Rim, te vratili papi vlast; u kolovozu je i Venecija poražena. U ljeto 1849. dolazi do kraja revolucije u Italiji (istovremeno se odvio i poraz Mađara). Konkretan rezultat nije ostvaren – povratak na staro stanje. Nakon 25. lipnja informacije iz Pariza dolaze u Njemačku (u Baden gdje je započelo potpisivanje peticija od strane građana i radnika, te dolazi do nemira na selu). Vladar daje ustupke. To se sve širi u Bavarsku, Prusku i Austriju. 31 Austrija u ožujku 1848. Već se od 13. ožujka bune radnici i studenti. Od 13. ožujka zasjeda donjo - austrijski parlament, pokreću se demonstracije radnika i studenata, koje rezultiraju žrtvama, pucanjima i rušenjima. Povod demonstracija – traži se svrgavanje Metternicha. Metternich je otpušten (to je bila nužnost jer je on bio karika staroga sustava), odlazi u inozemstvo (Nizozemsku, pa Veliku Britaniju), 1854. se vraća, pa postaje carev savjetnik; Beč se nadao da će time stati revolucija, no nije. Ferdinand nije želio ići daleko u davanju reformi, mislio je da je odlazak Metternicha dovoljan uz neke manje ustupke. 15. ožujka Ferdinand govori o ustupcima, obećava ustav, te preuređenje države u ustavnu monarhiju. 17. ožujka se osniva nova vlada. Dopušteno je osnivanje Nacionalne garde i Studentskih legija. Krajem travnja se donosi ustav, bez bitnih promjena, nije predviđao pravo narodnog predstavništva; dvodomni parlament, samo je niži dom izoliran i dio višeg doma; izborno je pravo jako ograničeno – cenzus: veliki dio stanovništva je isključen iz političkog života – ništa se nije promijenilo. Ustupci nisu baš veliki, pa opet dolazi do barikada u Beču. Tada je vladar obećao demokratske izbore za jednodomni parlament, koji će donijeti ustav i šire pravo glasa. U drugoj polovini srpnja zasjeda Ustavotvorna Skupština, Ferdinand V. je napustio Beč, u Innsbrucku boravi. Demonstracije u Pešti, u Požunu je trajao ugarski sabor od kraja 1847. U Budimpešti – Lajos Kossuth, on je vođa opozicije protiv vladara, zastupao je radikalno plemstvo. Buja politički život. Traže teritorijalnu nezavisnost Ugarskog kraljevstva, ali ne dopuštaju drugim narodima u Ugarskoj isto to (Hrvatima, Srbima…). Istvan Secheny je bio protiv radikalnih krugova, bio je protivnik mađarizacije ostalih naroda, ističe gospodarsko i kulturno uzdizanje mađarskog naroda, pa će onda sve drugo doći. Bio je protiv Lajoša – najprije sloboda, pa bogatstvo. 1847. je stvorena opozicijska stranka, kasnije konzervativna stranka. Nastala je treća struja mladih Mađara – intelektualci i studenti (Arany i M. Jokai) – sukob tih struja. Tada se nije očekivala revolucija. Dva dana nakon Beča, u Budimpešti je formiran program «12 točaka», u kojem se traži saziv Ugarskoga sabora, da se ukine feudalizam, oslobođenje političkih zatvorenika, promjena porezne politike, nezavisna ugarska vlada…. 15. ožujka – nacionalni praznik – početak Ugarske revolucije Dopušteno je formiranje samostalne ugarske vlade, na čelu joj je grof Bachany (osniva se početkom travnja). Kralj je potvrdio zahtjeve, obećao je ukidanje feudalizma i pravedno oporezivanje. Revolucija u Njemačkoj Postojale su različite koncepcije: jedinstvena država, federacija, republika, monarhija Koncepcije: Velike Njemačke – Njemačka kao savezna država, s Austrijom na čelu (sezala bi od Baltika do Jadrana) Male Njemačke – Njemačka bez Austrije, pod vodstvom Pruske, pod Hohenzolernima Proljeće 1848. ekonomska kriza, nezadovoljstvo masa, nemiri, seljaci zahtijevaju ukidanje preostataka feudalizma, građani veće političke slobode, vladari su dali male ustupke Na vijest o događajima u Parizu je izbila revolucija u Berlinu (ulične borbe, oslobođeni politički zatvorenici) 32 18. III. 1848. pruski kralj Fridrih Vilim IV. je pristao na uvođenje ustava i povlačenje vojske, te je dopustio neke građanske slobode. Novoosnovani Pruski Parlament je trajao do jeseni (kada ga je 1849. Fridrih Vilim IV. ukinuo) Frankfurtski parlament je savezni parlament (svenjemački), koji je od svibnja 1848. zasjedao u Frankfurtu na Majni. Tu su se okupili predstavnici država Njemačkoga Saveza (činovnici, odvjetnici, profesori, zemljoposjednici i predstavnici sitnoga građanstva). Na tom se saboru raspravljalo o ujedinjenju Njemačke. Postojala su 2 programa. 1848. Frankfurtski parlament prihvaća ustav – Njemačka bi trebala biti savezna država na čelu s carem. Carsku je krunu odbio Fridrih Vilim IV., i taj ustav nisu priznali ostali vladari. U obranu ustava su podignuti brojni ustanci. Engleska u prvoj polovici XIX. stoljeća Vrijeme kada se rađa gigant kapitalizma – kraj XVIII. / početak XIX. stoljeća. Prelazilo se na industrijsku proizvodnju jer je to bilo prirodno, jer je prirodni razvoj dio gospodarstva. Što je bila veća produkcija, to je trebalo više razvijati tržište (uvođenje mehaničkih strojeva, rada – potrebno je šire tržište) i veće područje iz kojega su se prikupljale sirovine. Engleska u XIX. stoljeću je započela sa bitnim tehničkim otkrićima i promjenama načina proizvodnje. Engleska je tada imala najveću flotu na svijetu, najveće pomorsko iskustvo, najaktivniji pomorci. Engleska je tada imala najbolju manufakturnu proizvodnju u svijetu; na najvišemu je stupnju bila, a i shvaćalo se da se ona treba dalje razvijati. Engleska je već u XVII. Stoljeću prošla neku vrstu građanske revolucije. Ta su zbivanja jako olakšala daljnji razvoj kapitalističkih odnosa i proizvodnje. Ta je revolucija stvorila preduvjete za prvobitnu akumulaciju kapitala. Ekonomska politika Engleske je davala slobodu bogaćenja i djelovanja buržoaziji – monarhija u kojoj glavnu riječ u politici ima aristokracija. Posljednja četvrtina XVIII. stoljeća i početak XIX. stoljeća: Industrijska revolucija – to se uočava prvo u tekstilnoj industriji, odnosno u pamučnoj industriji tkanina. Proizvodnja tkanina je u engleskoj i Europi bila velika i prije toga. Velikoj Britaniji su kolonije povećale dotok sirovina – ta tekstilna industrija (manufaktura) se sve više razvija. Prompton – izum korišten u široj produkciji – proizvodi širu i finiju tkaninu. Nisu pronalazači uvijek usavršavali izum, nego ga i drugi ljudi iskorištavaju i poboljšavaju. Radi se na tome da se naprave i usavrše strojevi za proizvodnju tkanine. Parni stroj – James Watt potiče daljnji razvoj. Neslućeni razvoj. 1812 Engleska ima 4 milijuna vretena. U Njemačkoj je polovinom XIX. stoljeća bilo pola milijuna vretena, nakon nje je slijedila Francuska. Engleska je krajem XIX. stoljeća imala 44 milijuna vretena. Engleska je bila gigantski kapital strojeva i proizvodnje u njoj. Druga grana proizvodnje je metalurgija. Engleska prednjači u proizvodnji metala, povezano je s razvojem rudarstva i eksploatacijom ugljena i željezne rudače, te proizvodnjom čelika. Engleska prednjači i u transportu i komunikaciji – to je treće industrijsko područje. Otkriće i primjena parnoga stroja u željeznici. Prva parna lokomotiva se javlja i prije 1800. godine na jednoj lokalnoj pruzi, ali na o otkriće se zaboravilo. Stvarni početak željeznica pada u 1814. 1825. je otvorena prva željeznička linija između mjesta u sjevernoj Engleskoj (njena je duljina bila 20 km). Ovaj industrijski prevrat je vrhunac. Revolucija doživljava kraj u polovici XIX. stoljeća. Do tada je prevladavala strojna produkcija. U svim granama industrijske proizvodnje + željeznička mreža u Engleskoj. Nastajanje radničkih klasa – dolazi do porasta stanovnika u 35 Novinari, fotoreporteri se tada po prvi puta javljaju; dolazi i do osnivanja moderne bolničarske službe na fronti. Rusija je gušila liberalne pokrete: Nikola I. voli samodržavlje. Rusija je u to vrijeme bila najjača europska država. 1849. Nikola I. je smatrao da ukoliko dođe do sukoba s Osmanskim Carstvom da će Austrija (Franjo Josip I.) bezuvjetno podržati Rusiju, jer je ona pomogla gušenju revolucije u Ugarskoj. No on nije računao na to da su se dogodile promjene u Francuskoj i da Napoleon III. želi prestiž svoga carstva. Igra po crkvenim mjestima u Palestini – oko 1850., tada je Palestina pod Osmanlijama, a vrhovništvo u gradovima, po običaju ima katoličko stanovništvo (tamo je ¼ pravoslavnog stanovništva). Napoleon 1850. traži povrat na status quo (prije početka ruske dominacije pri zaštiti tih svetih mjesta) i želi da briga nad njima bude u rukama francuskog svećenstva. 1852. Osmanlije odgovaraju potvrdno na njegov zahtjev, no Nikola I. odlučuje da će prema tom pitanju djelovati oštro. Poručio je Velikoj Britaniji da namjerava s njima podijeliti Osmansko Carstvo uzimajući u obzir i interese Austrije. To se dogodilo na prijelazu 1852. na 1853. Nikola I. se odlučio na izravni pritisak na Osmansko Carstvo, te je poslao diplomatsku notu tražeći za pravoslavno svećenstvo njihove privilegije uprave, te pravo da se Rusija brine o svim pravoslavcima u Osmanskom Carstvu, ne samo na vjerskom, nego i na političkom planu, pogotovo na Balkanu. Te diplomatske note ne postižu nikakav efekt, pa Nikola šalje izaslanstvo na čelu s knezom Aleksandrom Menšikovim. On odlazi u veljači 1853. u Carigrad i zahtjeva ove gore navedene zahtjeve, te još neke – kako u Osmanskom Carstvu neće više biti narušavan položaj pravoslavaca. Turci se nisu slagali s većinom zahtjeva. Menšikov je u svibnju postavio ultimatum na pozitivan odgovor; nije dobio pozitivan odgovor, te napušta Istanbul. Postavljen je u međuvremenu i drugi ultimatum: kako će Rusija ući u Podunavske kneževine, ukoliko prvi ultimatum ne bude prihvaćen. Turcima odgovara rat, jer na njihovu stranu u rat ulaze velike sile: Velika Britanija i Francuska. Do ulaska Austrije u rat nije došlo, no njene su trupe bile poslane u Transilvaniju, i tamo su vezivale ruske trupe, pa je velik dio ruske vojske morao ostati tamo i paziti na njih. Rusi su se brzo povukli iz Bugarske i vratili su se na vlastiti teritorij, a Austrija je u sporazumu s ostalim silama ušla u Vlašku i Moldaviju, kako bi spriječila ponovni upad Rusa. Time je nastao podunavski front. Bile su potrebne nove fronte. Velesile ciljaju na Odesu, područje Baltika, no ta mjesta nisu bila ključna. Ključan je bio poluotok Krim. No, bilo je i naglih akcija na sjeveru, što je odvlačilo Ruse. Francuska ideja o invaziji Krima; do invazije dolazi početkom rujna 1854., kada se francuska, britanska i osmanska vojska iskrcava na zapadu Krima, kod Eupatonije. Menšikov je zapovijedao ruskom vojskom na Krimu. Kad su saveznici početkom 1856. krenuli prema Sevastopolju Menšikov im nije uspio prepriječiti put, pa se povukao prema Sevastopolju, gdje se utvrdio. Obrana luke je trajala godinu dana. Rusi su je utvrdili sa kopna. U rat se 1855. uključuje i Sardinija (Pijemont). To će biti značajno za ujedinjenje Italije. 4 godine nakon toga je završena prva faza rata između Pijemonta i Austrije. Pijemontska vojska na Krimu nema veliki značaj. U proljeće i ljeto opsada Krima i dalje traje. U međuvremenu je Menšikov smijenjen. Do raspleta situacije dolazi potkraj kolovoza, nakon što su između 5. i 8. rujna saveznici žestoko napali grad. Nakon toga su saveznici ušli u predgrađa, čime su Rusi izgubili taj položaj. Sukobi su se vodili i u Zakavkazju, gdje su Rusi imali uspjeha nakon pada Sevastopolja, te su zauzeli utvrdu Kars. U jesen 1855. su počeli mirovni pregovori. Ističe se Austrija koja je imala i vlastite interese, a više nije mogla uzdržavati vlastitu vojsku u Transilvaniji i Podunavlju. Prve inicijative su ostvarene već nakon pada Sevastopolja. Mir je sklopljen u ožujku 1856. na konferenciji u 36 Parizu. Prema uvjetima sporazuma Rusija je trebala vratiti Kars, a saveznici su trebali napustiti Krim. Većih teritorijalnih promjena nije bilo. Turci zadržavaju vrhovništvo nad Srbijom, Vlaškom i Moldavskom, a vojsku smije držati samo u Srbiji. Sve zemlje koje sudjeluju u miru uzimaju jamstvo za autonomiju Vlaške i Moldavije i Srbije. Sve zemlje potpisnice su zajedno preuzele zaštitu kršćana u Osmanskom carstvu. Mir predviđa slobodu plovidbe Dunavom, i neutralnost Crnog mora. Ni Rusi ni Turci tu ne smiju držati vojsku, niti imati utvrde na obali. Jedan članak predviđa da ako se Rusija i Osmansko carstvo dogovore, da smiju držati određeni broj brodova. Ugovoru su priključena 3 posebna dokumenta: Bospor i Dardaneli su zatvoreni za vojne brodove; o ograničavanju vojnih patrolnih brodova; o demilitarizaciji Alamskih otoka. 7 država potpisnica: Osmansko Carstvo, Rusija, Francuska, Velika Britanija, Pruska i Pijemont. Rumunjska U podunavskim kneževinama Vlaškoj i Moldaviji je stanje sve burnije – one žele ujedinjenje u Rumunjsku, što Turci drže negativnim. Niti Austrija to ne podržava; samo Velika Britanija to podržava. Ovo pitanje se otvara 1858. na konferenciji 7 država. Niti tamo to pitanje nije riješeno. Priznato je stvaranje ujedinjene kneževine s nekoliko zajedničkih institucija, ali da Moldavska ima vlastitog kneza (hospodara), a Vlaška svoga, te da imaju vlastite skupštine i da su i dalje pod vlašću Osmanskog Carstva. To je trajalo nekoliko mjeseci. U siječnju 1859. u Moldaviji, kao i u Vlaškoj, je za kneza izabran Aleksandar Cuza (one izabiru svaka svoga kneza, koji je ista osoba). Tome se protive Turska i Austrija, ostali se slažu. 1862. prestaje ovo stanje, zajednička je skupština proglasila Rumunjsku državu, a Cuza postaje Aleksandar I. Rusija, gdje od početka 1856. vlada Aleksandar II., nisu Pariškim mirom izgubili puno teritorija. No rat možemo gledati kao gubitak ruskog prestiža, pogotovo što je došlo do neutralizacije mora i tjesnaca. Rusi su željeli poništiti te odluke. Bilo je jako teško pokazati neuspjeh narodu. Manifest Aleksandra II. iz ožujka naglašava žrtve i poteškoće zadobivene u NAMETNUTOM ratu, te govori kako će se boriti da zaključci ne potraju. Ujedinjenje Italije Tijekom pregovora je Pijemontska delegacija sudjelovala, na čelu im Camilo Cavour. Nakon pregovora predstavnici sila pregovaraju o talijanskom pitanju. Osuđen je režim kraljevine Napulja (Sicilije), a podržan je Pijemont. Stvoreno je pozitivno mišljenje o Cavouru. Sam Napoleon III. je podržavao i zagovarao ujedinjenje Italije. U tome glavnu ulogu igra Pijemont ili Kraljevina Sardinija, u kojem je tada vladao Viktor Emanuel II. Cavour je bio njegov premijer. Zbivanja između 1854. i 1861. Prethodi sporazum između Pijemonta i Francuske 1858. u Plombieresu gdje je sklopljen njihov savez. Francuska obećaje pomoć Pijemontu u slučaju njihovog rata s Austrijom, a za uzvrat će dobiti Savoju i Nicu. 37 1853. ustanak u Milanu, Austrijanci su ga ugušili. Reakcionarne vlade u svim talijanskim zemljama, osim u Pijemontu, koji je imao parlament i ustav. 1852. je Camilo Cavour postao predsjednik vlade; prije toga je bio trgovac i financijer. On je nastavio liberalno usmjerenje svoga prethodnika Gozelia. Cijenio je značenje parlamenta u kojemu je tražio pobornike svoje istočne politike. Ukinuo je veliki broj crkvenih redova što je izazvalo velike reakcije kod kralja protiv njega, no kralj se odupro. 1855. Pijemont ulazi u Krimski rat. Dobio je status saveznika i bolje odnose s Francuskom. Nakon 1856. i Pariškoga mira Pijemont dobiva političku važnost. Do ujedinjenja Italije je moglo doći samo vodeći rat za oslobođenje od Austrije. No snage talijanskih država (Pijemonta, Lombardije i Venecije) nisu bile dovoljne. Bila je potrebna jača podrška, za što je bila iskorištena veza s Francuskom. 1858. dolazi do sastanka u Plombieresu – savez: uključivanje Lombardije i Venecije u Pijemont, izuzimanje Romanje iz Papinske Države i njeno uključivanje u Pijemont. Uključuju se i Parma i Modena, te nastaje federacija kraljevstva Gornje Italije. Tako bi Italija bila podijeljena na 3 dijela: sjevernu, srednju i južnu (Kraljevinu dviju Sicilija). Te tri tvorevine ulaze u konfederaciju na čelu s papom. Nerealna očekivanja. Politička ideja da se ne može ostvariti potpuno ujedinjenje je realna. Sporazum predviđa da će Francuska ući u rat ukoliko Austriju napadne Pijemont. Sporazum je utvrđen ženidbenom vezom između rođaka Napoleona III. princa Jozefa i kćeri Viktora Emanuellea II. u siječnju 1859. Nakon toga je uskoro i potpisan formalni ugovor. Rusija je u ožujku, na zalaganje Francuske, potpisala neutralnost u korist saveznika u slučaju rata, te obećavši da će svoje trupe poslati na granicu prema Austriji. U slučaju da Prusi odluče pomoći Austriji, Rusija će ući u rat. 1859. su stvari krenule Talijanima na ruku. Taj je sporazum izazvao Austriju da postavi Italiji ultimatum za demobiliziranje vojske. Vlada u Torinu je to odbila, pa austrijska vojska na čelu s generalom Gyulajem kreće na Pijemont, ali bez značajnijih uspjeha. Vrlo brzo u pomoć Pijemontu dolaze Francuzi. Austrija doživljava poraze te se povlači preko granice u Lombardiju. 4. VI. Je došlo do bitke kod Magente, gdje su Austrijanci poraženi, te se povlače iz Lombardije u pokrajinu Veneciju. To je sada pravi početak francusko – pijemontskog napredovanja; započinje veliki pokret ujedinjenja. Pojavljuje se Garibaldi, koji je sa svojom vojskom pobijedio Austrijance u nekoliko borbi. 23. VI. Dolazi do bitke kod Soloferina, gdje je austrijska vojska poražena. Sudjelovali su i Napoleon III. I Franjo Josip I., poginulo je 40 000 vojnika kod Solferina. Napoleon III. je 8. VII. donio odluku i u mjestu Villa Franca (kod Verone) je potpisano primirje. Time je rat završio. Franjo Josip I. je dao Lombardiju Napoleonu, koji ju je dao Sardiniji. Austrija je zadržala Veneciju. Knezovi Toskane i Modene su trebali se vratiti na svoja prijestolja. Nisu ispunjena očekivanja talijanskih revolucionara – nisu došli do Jadrana. Cavour je protestirao na to, te dao ostavku. Francusko opravdanje za mir: Austrija je i dalje bila jaka, te je još uvijek imala odrede u Lombardiji; dolazili su signali od Pruske i Rusije koje su mogle ući u rat na strani Austrije, ili saveznika. Napoleona III. brine da li bi Rusija tako reagirala; francuski katolički krugovi ne žele dopustiti promjene u Papinskoj Državi. Napoleon III. napušta talijansko pitanje. Mir, na osnovi primirja, je sklopljen u Zürichu: Lombardija ulazi u sastav Pijemonta, Savoja i Nica su tek kasnije predate Francuskoj. Nesređeno je stanje u srednjoj Italiji. Pokušaj kongresa o talijanskom pitanju je propao. Među stanovništvo prevladava mišljenje o plebiscitu. Ne zna se čija je to bila ideja: Napoleonova ili Cavourova (koji se vratio na vlast 1860.). Plebiscit je održan u ožujku 1860.: većina stanovništva triju srednjih kneževina srednje Italije (Parma, Modena i Toskana) i 40 akcije traju godinu dana, kada se Engleska i Španjolska povlače, Francuzi ostaju. 1863. Napoleon izlazi sa planom da se u Meksiku formira carstvo. Francuskoga kandidata za Meksičkoga cara je našao u Maksimilijanu Habsburškom, mlađem bratu habsburškoga cara. Ponudio mu je krunu u travnju 1864., što je ovaj i prihvatio. Smatra ga se osobom bez karaktera, pod utjecajem loših savjetnika. U ožujku 1867. su se Francuzi povukli iz Meksika, i ostavili Maksimilijana na milost i nemilost sudbine, jer on nije htio s njima otići iz Meksika. Početkom srpnja je uhićen i pogubljen, od republikanaca. Izrazito neuspješna ekspedicija. 5. Poljsko pitanje i siječanjski ustanak protiv ruske vlasti 1863. /64. Neuspješna ekspedicija, Napoleon nije imao snage pomoći ustanicima. To je u Francuskoj izazvalo nezadovoljstva, jer u njoj djeluje velika poljska emigracija. 6. Prusko – austrijski rat 1866.; neutralan stav prema tome je bio negativan, jer je pobjedom Pruska stvoren Sjevernonjemački savez, koji ide ka ujedinjenju Njemačke, pa postoji opasnost za sjeverni dio Pruske. Unutrašnji politički život (1852. – 1860./ 66. – 1870.) – vrhunac opozicijskog okupljanja je 1867., kada je stvorena tzv. treća stranka, na čelu s Emilom Olliviereom (uz njega ima ulogu i Leon Eambetta). Okupio je opozicijske republikance u stranku, koja je isprva podržavala Napoleonovu vladu, s tim da se političke slobode i dalje šire. Kada je u siječnju 1870. nećak Napoleona III. ubio novinara dolazi do protesta u Parizu, tako da je protiv ubojice proveden sudski postupak, ali izvan Pariza. Sud ga je oslobodio, što izaziva demonstracije. I prije toga Napoleon mjesto premijera daje članu opozicije Emilleu Ollivereu, koji je počeo provoditi promjena. U travnju je usvojen novi ustav, koji je trebao uvesti stvarni parlamentarizam, dati veća prava francuskoj skupštini (parlamentu). Prema njemu su ministri bili podložni vladaru, a ne skupštini. Ustav stavlja na plebiscit: 7 milijuna Francuza je prihvatilo ustav, a 1.5 milijuna je protiv njega. Takvo je stanje uoči izbijanja francusko – pruskog rata. U ratu protiv Meksika doživljava neuspjeh, u građanskom ratu u SADu pomaže južnim državama. Osvaja Alžir, pohodi u središnjoj Africi i Aziji. Imajući utjecaj u Egiptu dobiva pravo izgradnje Sueskog kanala 1869. Ujedinjenje Njemačke Pruska je na čelu procesa zbog snažne vojske i snažnog industrijskog razvoja, pogotovo u Vestfaliji i Poranju (Z dio Pruske). Najvažnija je ličnost bio kancelar Otto von Bismarck. On je bio konzervativac, neprijatelj liberalizma, nacionalnih manjina (ponajprije Poljaka). Bio je prvo predstavnik Pruske na Frankfurtskom kongresu, a zatim je otišao u diplomaciju (veleposlanik u Rusiji do 1862., a zatim kratko i u Parizu), od 1863. je kancelar. To je razdoblje kada u, od 1863. je kancelar. To je razdoblje kada u Pruskoj vlada Vilim I. (1861. – 1888.). Bismarck si je za cilj postavio reorganizaciju vojske; bolju obuku, naoružanje, povećanje broja vojnika. Uveo je trogodišnju vojnu obavezu. Vanjska politika Pruske na početku 1860 – tih je usmjerena k Habsburškoj Monarhiji, koja je bila u poteškoćama – izgubila je Lombardiju. Od prvog Bismarckovog govora u pruskom konzervativnom (ne u potpunosti, ali u većini) parlamentu, kao kancelara, postavlja principe svoje vanjske i unutrašnje politike. Kao važan element svoga programa naglašava naoružavanje. Naglašava da Nijemci ne trebaju liberalizam, već vojnu silu, da se njemačko pitanje neće riješiti u parlamentu, već «krvlju i željezom». Za svoje je planove dobio odobrenje senata (gornjeg doma). Na čelu armije je bio ministar, koji je već počeo provoditi reorganizaciju – Albrecht Teodor Room. Uz njega se ističe Helmut 41 Moltke, šef glavnog stožera, koji je vodio 3 sljedeća rata: s Danskom, Austrijom i Francuskom. Sukob s Danskom oko Schleswiga i Holsteina, njemačkih pokrajina na sjeveru koje pripadaju Danskom Kraljevstvu. Danska im ne želi dati određeni stupanj autonomije – sukobi koji traju od prije. Od 1861. do 1863. sporazumno riješeno kako je Schleswig sastavni dio Danske, i da ne treba posebna autonomija. U tom je «duhu», u studenom 1863. danski parlament donio zajednički ustav za Schleswig. No tada dolazi novi kralj Kristijan IX. koji je potvrdio odluku parlamenta. Dolazi do protestiranja i pokreta vojski njemačkoga saveza. Vojske Saske i Hannovera ulaze na teritorij Schleswiga i Holsteina u svrhu prava tih pokrajina na autonomiju. Danci se povlače iz Holsteina, ali ostaju u Schleswigu. Na scenu stupa Bismarck koji traži ukidanje danskog ustava. Što danski kralj odbija. Tada Prusi, u savezu s Austrijom, započinju vojnu ofenzivu. Danci se odupiru, očekuju britansku, francusku i švedsku pomoć. To se sve odvija krajem 1863. Dancima nije došla izvanjska pomoć. Vojne aktivnosti započinju 1864. i saveznici osvajaju gotovo cijeli Yutland. 30. X. dolazi do konferencije u Beču: sklapa se mir, Danci se odriču Holsteina, Schleswiga i Lauenburga (zadržavaju samo mali sjeverni dio Schleswiga) – time su Danci izgubili oko 1/3 teritorija. Dogovoreno je da upravu nad pokrajinama zajedno vrše Austrija i Pruska = kondominij. No to nije bilo najbolje rješenje, protivio mu se Bismarck. Dolazi do toga da početkom 1865. Bismarck zahtjeva da Pruska u potpunosti anektira ove pokrajine, ili da se one povežu s Pruskom u vojni savez, pri čemu bi posebnu ulogu imala luka Kiel u Holsteinu. Austrija pristaje na davanje samostalnosti pokrajinama, što skoro dovodi do sukoba. U ljeto 1865. dolazi do kompromisa: Schleswig pripada Pruskoj, a Holland Austriji. No to je privremeno rješenje koje ne zadovoljava Bismarcka. Dolazi do priprema za novi sukob. Bismarck se dogovara s Napoleonom III., priznaje mu da želi Austriju u potpunosti maknuti od pitanja u Pruskoj, te da želi stvoriti Sjevernonjemački savez, pri čemu bi Francuskoj ostale južne njemačke provincije. Prusi su očekivali da u slučaju sukoba Pruske i Austrije Francuska ostane neutralna, na što ona pristaje očekivajući vlastite dobitke (utjecaj u J Njemačkoj i Luksemburg). Zatim Bismarck želi pridobiti i Italiju za sudjelovanje u ratu, u čemu uspijeva. Tada Bismarck otvoreno stupa u sukob i ulazi sa svojom vojskom u Holstein. Ostale njemačke države na to reagiraju, i staju na stranu Austrije, no bez većega utjecaja. Rat između Pruske i Austrije započinje 1866.; ulazi u Hannover i druge gradove. 3. VII. 1866. dolazi do bitke kod Kraljičinog Gradeca (istočno od Praga). Obje vojske broje zajedno oko 500 000 vojnika. Na čelu Prusa je formalno Vilim, a u stvarnosti njima zapovijeda Molke; Austrijancima je na čelu general Benedek. Dolazi do austrijskog poraza i povlačenja na istok. Pregovori o primirju su vođeni u Nikolsburgu (na današnjoj granici između Austrije i Češke). Mir je sklopljen u Pragu: Austrija je pristala na ukidanje njemačkoga saveza, te je pristala na formiranje Sjevernonjemačkoga saveza, Italija je kao pruski saveznik (bez obzira na poraze) dobila Veneciju, Pruska dobiva Schleswig i Holstein. Bismarck nije dopustio potpuno uništenje monarhije, jer bi to omogućilo jačanje Francuske; on nije vodio antiaustrijsku politiku, već njemačku politiku: ujedinjenje Njemačke bez Austrije. U sjeverni savez ulaze 22 zemlje zajedno s Pruskom. U travnju 1867. je stvoren projekt ustanova kojega je prihvatio Reichstag (parlament) – u savez ulaze sve zemlje sjeverno od Rajne, s time da Hannover i Hessen izravno ulaze u sastav Pruske. Vilim je postao predsjednik, a Bismarck kancelar, postoji parlament i senat (Bundesrat). Južne njemačke pokrajine: bavarska, Würtemberg, Baden i dio Hessena nisu ušle u savez, ali ih je Bismarck prisilio da sklope s Pruskom obrambeni savez, odnosno da budu vojno ovisne o Pruskoj. Bilo je jasno da se onaj dogovor o podjeli interesa na tim područjima, s 42 Francuskom neće ostvariti, pa Bismarck nastavlja vojne pripreme. On predviđa sukob, i priprema rat. Početkom 1867. za ministra rata u Francuskoj dolazi Adolf Niel, koji provodi reforme i priprema vojsku do 1869., kada je umro. Novi ministar rata smatra da je Francuska spremna na rat, što i javno izjavljuje Napoleonu III. 1870. Francuzi su računali na savezništvo Italije, Austrije, pa i južnih njemačkih zemalja. One se nisu odazivale, jedino je Austrije se obvezala na nekakvu pomoć. Francuska je željela rat, te je čak i tražila povod za njegovo opravdavanje, što je išlo u korist Bismarcku, koji je spremao vojsku i htio riješiti smetnje za ujedinjenje Njemačke. Povod ratu su bile komplikacije oko nasljedstva u Španjolskoj. Za prijestolje se predlaže knez Leopold iz obitelji Hohenzollern, što izaziva protest Francuske. Francuski veleposlanik odlazi u Ems, u Poranju, te traži od Vilima I. da utječe na to da se Leopold odrekne krune. Kralj je utjecao na Leopolda, koji se odrekao krune. Tada Pariz traži od Vilima da se obveže da i ubuduće neće podržavati kandidate iz obitelji Hohenzollern. Vilim to odbija, te veleposlanik iz Emsa upućuje Bismarcku u Berlin brzojav. Bismarck preuređuje svoj odgovor tako da bude uvredljiv – optužuje Francusku da je htjela utjecati na odustajanje Leopolda na prijestolje. 19. VII. Francuska objavljuje rat Pruskoj Ispunjava se Bismarckova želja prema kojoj on nije htio da Pruska prva objavi rat; to utječe isto i na južne njemačke zemlje, koje zbog toga staju na stranu Pruske. Francuze vodi sam Napoleon III.; utvrđuju se u Metzu. No, Francuska nije dovoljno pripremljena na rat. Njemačka započinje ofenzivu na čelu s Molkeom. Nakon nekoliko dana Prusi zauzimaju Lotaringiju i prisiljavaju Francuze na povlačenje. Dolazi do odlučujuće bitke kod Sedana I. IX. 1870., u kojoj su Francuzi poraženi. 2. IX. su potpisali kapitulaciju. Zarobljen je i sam Napoleon III. 4. IX. je Francuska proglašena republikom. Napoleon je nakon puštanja s caricom Eugenijom pobjegao u London. Vlast je u Parizu preuzela Nacionalna Vlada. Dva tjedna nakon bitke započinje opsjedanje Pariza. Prusi ga nisu odmah napali, već su ga iscrpljivali. Potkraj listopada je preostala francuska vojska se predala u Metzu. U Parizu je došlo do ustanka; stvoren je Komitet javnoga spasa. Od kraja prosinca su Nijemci bombardirali Pariz. U siječnju je došlo do novog ustanka u Parizu. Na kraju siječnja dolazi do sporazuma o primirju koji nije potpuna kapitulacija Francuske: plaćanje ratne odštete Pruskoj koja može zauzeti sve vojne utvrde na sjeveru Francuske i oko Pariza; u Parizu 12 000 naoružanih Francuza može zadržati oružje za održavanje reda i mira. 10. V. dolazi do mira u Frankfurtu, nakon pregovora u Versaillesu u veljači: Njemačka dobiva dio Lotaringije, cijeli Alsace, Francuzi se obvezuju na plaćanje ratne odštete; Nijemci mogu trijumfalno proći Parizom. Čin proglašenja Njemačkoga Carstva u dvorani ogledala u Versaillesu. Njemačka – II. Reich Stjecanje kolonijalnih posjeda (stvaranje međunarodnih saveza), Kulturkampf, Drang nach Osten (ne još u 1. razdoblju, nego više od kraja stoljeća), gospodarski napredak (s tim je povezan razvoj socijaldemokracije). Trebalo je prvo učvrstiti politički sustav; trebalo je izabrati parlament. 3. III. 1871. izbori – počinje raditi prvi njemački Reichstag 21. III. 1871. On je u početku analizirao postignuća Pruske (Bismarcka, diplomatske uspjehe…). Trebalo je razmotriti planove za ujedinjenje i plan budućega razvoja – 16. IV. je prihvaćen novi ustav. Naziv Njemački Rajh je prihvaćen još i prije – ovaj je ustav potvrdio naziv Njemačko Carstvo, i to da je kruna prihvaćena od strane pruskoga kralja (stanje nakon rata s Francuskom sada je utvrđeno ustavom). 45 Bismarck je započeo borbu uz Narodnu stranku: u pruskom ministarstvu prosvjete i vjere je ukinut katolički odjel, koji je vodio brigu o kulturi i obrazovanju katolika. 1871. je u Reichstag uveden «propovjednički paragraf» - svećenici mogu zakonsko odgovarati ako u propovijedi ima političke opozicije; vrhunac borbe su Svibanjski zakoni 1873. Malo prije njih je Vatikan prekinuo diplomatske odnose s Njemačkom; zakoni su štitili svjetovnu vlast u crkvenim stvarima – kao i odlučno pravo državnog popunjavanja svih položaja u (katoličkoj) Crkvi; uvode obavezu da svećenik polaže državni ispit iz povijesti književnosti i njemačke filozofije – što dovodi do otpora; dolazi do kažnjavanja novčanim kaznama, konfiskacije posjeda; 1875. je Reichstag dao zakon o obaveznom civilnom braku; Ukinuti su svi redovi u Pruskoj. Ti su zakonski projekti provođeni bez milosrđa, ali nisu doveli do rezultata, opozicija je sve češće uzimala riječ (centrum) – borba ne daje rezultate; katolici se ujedinjuju, te jača i redovništvo i socijaldemokrati – Bismarck uviđa da je socijalizam glavna prijetnja državi, te prestaje provoditi antikatoličke zakone. 1878. Bismarck kreće na drugi front: borba protiv socijaldemokrata. Nakon 1878. dolazi na papinsku stolicu Lav XIII. (umjesto beskrupuloznog Pija IX.). On je dobar pregovarač, te se ponovno uspostavljaju diplomatski odnosi s Njemačkom. Njemačka pokazuje volju, te ukida Svibanjske zakone. Socijaldemokratska stranka W. Liebknecht i A. Bebel su osnivači; još i prije ujedinjenja. 1869. su se organizirali, za razliku od F. Lassalea (utopist – socijalist), oni se nisu s njim slagali, i mislili su da vlada neće pridonijeti pravima radnika. Njemačka treba svrgnuti dinastiju i ujediniti se u demokratsku republiku – u Eisenachu je održan osnivački kongres stranke – proglašeno je načelo klasne borbe, prihvaćen program I. internacionale. Od 1863. su njih dvojica bili članovi Reichstaga; borbena. 1863 je Lassale osnovao radnički savez – sada su postojale 2 stranke; ova je bila za socijal – utopizam; vlada će dati prava. 1875. je održan kongres ujedinjenja u mjestu Gotha – nova stranka je Socijalistička Radnička Partija Njemačke – prihvaćen je program s elementima obje stranke; definirani su elementi klasne borbe, ali s elementima utopizma. Te iste godine ta stranka počinje jačati; 1878. je bila prijelomnica za tu stranku – Bismarck shvaća opasnost od socijalizma; 1877. su osvojili 12 mandata; Bismarck je raspustio parlament, novi se izbori održavaju 1878.: ušli su konzervativci i nešto liberala. Donose se zakoni protiv socijalizma na 3 godine, pa se produžuju do 1890.: vlada je dobila pravo raspuštanja udruga, zabranjivanja novina, zabranjivanja izdavačke djelatnosti, uhićenja i progonstva socijalista. Ukinute su novine, glasila, stranke, sindikati, ali su i dalje birani predstavnici socijalista (9 – 12 zastupnika). Pariška komuna Pobuna u Parizu dovodi do nastanka Pariške komune, koja je označena kao prva socijalistička revolucija. Pariz je bio pod opsadom 1870./ 71., bombardiran. U siječnju 1871. je završen rat, Početkom ožujka se Narodna skupština vratila u Versailles, a ne u Pariz, jer su se od početka opsade političke strukture bojale Parižana. Pariz je bio dosta revolucionarno nastrojen. Između Pariza i seljačke Francuske je postojao zid; seljaštvu nisu bile u interesu iste stvari. Nisu samo politički razlozi utjecali na nezadovoljstvo Parižana. Tijekom opsade su ukinuti porezi i režije, ali su vraćeni u ožujku. Siromašni slojevi nemaju novaca; veliki broj poduzeća prestaje raditi za vrijeme opsade. Bilo je elemenata za socijalnu 46 revoluciju. Narodna je garda održavala red; bila je demokratskog usmjerenja; vrlo snažno povezana sa stanovništvom. Francuska vlada i skupština misle da je garda opasna i da je treba razoružati. Željeli su prenijeti topove na brdo Montmartre; na čelu vlade je bio Adolphe Thiers. Bojali su se obnove monarhije – od čega je i postojala realna opasnost. Krajem zime 1871. je Pariz bio kao kotao; vlada je željela provesti razoružanje i najprije oduzimanje teškog naoružanja (topova) – premješteni na Montmartre. 15. III. Thiers dolazi u Pariz. 18. III. 1871. je regularna vojska krenula na to brdo – tada se dogodila revolucija. Mase na pariškim ulicama, okupljale su se oko vojnika i tražili ih da odbace oružje. Trijumf stanovnika Pariza – većina je vojske odbila pucati na narod. Nacionalna je garda počela zauzimati pojedine pariške četvrti – ubijena su 2 generala francuske vojske. Vlada odlazi u Versailles, napušta Pariz. I dalje ima dovoljno vojnika vjernih vladi (Thiers), ali je odlučeno da će se sačekati francuski vojnici koji se vraćaju iz njemačkoga zarobljeništva. Navečer 18. III. je Pariz bio pod vlašću revolucionarnih sila. Vlast je preuzeo centralni komitet nacionalne garde i 19. III. je donio proglas o preuzimanju vlade od starog tijela (o preuzimanju vlasti), i da će se održati izbori za gradsku komunu. Izbori su se održali za tjedan dana. Vođena je briga za materijalna prava. Vlasti su počele plaćati vojnike nacionalne garde i zabranile su prodaju stvari koje su ostale založene u zalagaonicama (zlato,…). Oslobođeno je 10 000 političkih zatvorenika, ukinuti su vojni sudovi, počela su se izdavati vojna glasila, novine – odvijao se dinamičan politički život. Sve to nije prelazilo granice pariške općine. Marksistički povjesničari ističu 2 temeljita propusta revolucionarnih vlasti: 1. puštanje Thiersa i vlade da napuste Pariz – trebali su se vojno razračunati s njima 2. ostavljanje po strani pitanja Francuske banke – trebali su preuzeti kontrolu nad njom i zadržati financijska sredstva + što nisu ukinuli antirevolucionarne novine (monarhističke), a na nekim položajima su i dalje ostavili osobe protivnike komune To ima utjecaj i na provinciju. Izbori su održani 26. III. 1871. – 500 000 glasača na popisu, pojavilo se oko 230 000 glasača, a u elitnijim četvrtima su izbori bojkotirani. Rezultati: izabrano je 86 članova glavnoga tijela komune: 1/ 3 njih su bili radnici. Više od 60 njih je pripadalo nekoliko političkih revolucionarnih grupa (nejakobincima, blankistima, nekomunistima) Njih 21 je pripadalo desnim krugovima – oni su položili mandat (nisu htjeli sudjelovati). U komuni je bilo i nekoliko članova I. internacionale; tu je bilo i zaslužnih djelatnika radničkog pokreta (sindikalni šefovi, partijski šefovi) – nastali su i sporovi u komuni. Od 86 ljudi, njih je 20 (21) odustalo; 16 (17) – 1. socijalistička revolucija je bila povezana sa stvaranjem novog gospodarskog ustroja na novim temeljima -> trebala je biti 1. vlada koja je realizirala diktaturu proletarijata (vlast radničke klase), što su zagovarali Marx i Engels. Postojala je 72 dana. Vrlo brzo su donijeli veliku količinu zakonskih akata i proglasa, koji su išli u smjeru diktature proletarijata: ukidanje vojske i policije – na njihovo je mjesto postavljena Nacionalna garda. Bilo je i drugih promjena u odnosu na prije: uvedena je mogućnost izbora pojedinaca na bilo koji položaj u državi. Maksimalizirana je nadnica za državne službenike na nivou zarade visokokvalificiranog radnika (i ne više!). Komuna je bila i izvršno i zakonodavno tijelo (odstupanje od buržoaskog parlamentarnog sustava). Dekrete je donosila komuna, imala je i komisiju (povjerenstvo), koja je brinula za njihovu provedbu. 47 Kad su vladine grupe počele preuzimati inicijativu – osnovan je Komitet javnog spasa u komuni, jer su se komisije pokazale neučinkovitima – nova organizacija. Sva napuštena poduzeća (zbog opsade) su predana radničkim proizvodnim savjetima. U veliki broj poduzeća je uvedena državna kontrola. Zabranjeno je novčano kažnjavanje radnika. Ustanovljena je minimalna radnička plaća. Poduzete su mjere oko kalendara – vraćen je revolucionarni kalendar. Komuna je također intervenirala u kazališta, umjetnost. Donesen je proglas o razdvajanju Crkve od države i o posvjetovljenju škola. Od tada su i zabranjene antirevolucionarne novine. Komuna vrši represiju prema onima koji nisu bili aktivno za nju. Komuna je podupirala 1. internacionalu, radničke udruge i partije u Francuskoj, i van zemlje. Protivnik komuni su bili francuski seljaci, kojima je smetalo miješanje u crkvena pitanja, odvajanje Crkve od države i naglašavanje radničkih prava. Početkom travnja 1871. su započele akcije protiv komune (2. IV.). Članovi komune su počeli napad na Versailles – stvorena je fronta između Pariza i Versaillesa – borbe. Početkom svibnja francuskom vojskom zapovijeda Maurice Mac – Manon, koji zauzima pozicije oko grada. 21. V. su prve jedinice francuske vojske ušle u Pariz. Do 28. V. je zauzet Pariz. Krvavi tjedan – borbe u gradu; pogiba više tisuća osoba. Dolazi do represija. Zašto komuna nije uspjela? Nisu svi u Parizu bili niti za komunu; dio stanovništva je bio napustio grad; dio je bio dobro povezan s vojskom koja je ostala vjerna vladi; a vlada raspolaže većim rezervama. Thiersova vlada započinje stabilizaciju države – 8 mjeseci traju sukobi. Niti tada nije bilo jasno kako će se organizirati francuska država; bile su jake i sile za obnovu monarhije. Poništenje razlika između zastupnika Orleanske grane i dinastije Burbon. Jedan od najozbiljnijih kandidata za kralja je bio grof, prozvan Henrik V. (prema monarhistima) – pregovori vlade i grofa. I sam Thiers je imao sklonosti prema monarhiji, ali su republikanske snage pobijedile – u kolovozu je Narodna Skupština proglasila Thiersa za francuskoga predsjednika. On je i zadržao funkciju predsjednika vlade. U svibnju 1873. je došlo do novih izbora, koji su bili nepovoljni za Thiersa. Novi je predsjednik postao Maurice Mac – Manon. On je bio bonapartist. Nije se slagao oko pitanja boje zastave (prihvaćanje trobojnice je jednako prihvaćanju revolucionarnih promjena). 1873. se to izjalovilo – nije postao kralj. Pitanje republike/ monarhije je riješeno 1875.: 1 glasom više je prihvaćen Mahon kao predsjednik na 7 godina – produžen mu je mandat. Ustav 1875.: Francuska je legitimirana kao republika. Najvišu je vlast imala Narodna skupština, koja se dijeli na zastupnički dom i Senat. Parlament bira predsjednika. Mandat za Zastupnički dom traje 4 godine. Pravo izbora imaju svi punoljetni muškarci, osim vojnika. Jedan dio zastupnika je biran doživotno. Predsjednički je mandat produžen na 7 godina. Jedan dio zastupnika se mijenja svakih 3 godine – 1/3 njih (333 = 9 godina). Taj je ustav uz neke manje nadopune potrajao sve do II. svjetskog rata. Prvi izbori su održani 1876. godine, i na njima su pobijedile republikanske strukture, čime je otvoren put prema unutrašnjoj stabilizaciji. Monarhisti gube ulogu u parlamentu. Oslanjaju se i dalje na predsjednike, no ništa od toga. Predsjednik se baš i nije puno obazirao na zastupnički dom i senat, te je podupirao antirepublikanske snage (katolička Crkva). 1877. je došlo do novih izbora; na njima su monarhisti još više izgubili – Mac Mahon je ostao na vlasti još nešto duže od 1 godine, razmišljao je o državnom udaru, no većina je republikanaca i u Senatu, pa je odustao, i dao ostavku. Novi je predsjednik Jules Fravy, koji je bio do tada predsjednik zastupničkog doma, umjereni republikanac. 50 formirana Agrarna liga, nova irska udruga, kojoj je metoda rada bojkot. Omraženoga zemljoposjednika Charlesa Boycotta su seljaci 1880. izolirali. Glavni u toj ligi je bio Charles Stewart Parnell, koji je bio Englez i protestant, koji je bez obzira na to postao jedan od najljućih neprijatelja britanske vlasti u Irskoj; radio je u parlamentu od 1875. Na čelo pokreta za dobivanje irske autonomije je došao protivnik nasilnih metoda od prije – u parlamentu i političkom borbom. Neki iz agrarne lige su i dalje skloni terorističkim aktivnostima (pale kuće). 1880. ponovno dolazi Gladstone; 1881. je liga raspuštena; Parnell je u zatvoru; dolazi do nemira. 1882. je došlo do atentata na ministra za irska pitanja, koji je ubijen – te je iste godine proglašeno izvanredno stanje u Irskoj. 1884. su bile 3 izborne reforme: još 2 milijuna – 4,5 milijuna birača (oko 5 milijuna). U unutrašnjem životu Velike Britanije je s jedne strane stabilno, gospodarstvo se razvija, osim pitanja Irske. 1850 – tih i 1860 – tih Velika Britanija postaje još kolonijalno snažnija – osvajanje i širenje provode više liberali. 1857. završio je rat između Velike Britanije i Perzije; Perzija je otela neka područja u dijelu Afganistana, a Englezi su željeli cijeli Afganistan – Perzija je poražena, te priznaje nezavisnost Afganistana i odriče se svojih pretenzija na njega. 1856./ 1857. dolazi do rata – Velika Britanija je pokazala interes za ta područja. Došlo je do pobune domorodačkih vojnika sipaja u Indiji, koji su bili školovani i pod zapovjedništvom Engleza. Indijska je armija imala 300 000 vojnika, a britanski su zapovjednici raspolagali sa 30 000 vojnika. Religijske suprotnosti su 1857./ 58. dovele do sukoba: muslimani – Hindusi, provokacije. Oružje je podmazano mašću: svinjskom ili goveđom???, pa se svi bune. Indijski se vojnici bune i okrutno se obračunavaju s engleskim zapovjednicima – dolazi do krvavog ustanka, koji je ugušen. Indijsko stanovništvo nije sudjelovalo, seljake to baš i nije zanimalo. Okrutnost britanskih vojnika: stavljali su zarobljenike na topove, i ispaljivali ih. 1858. ukidanje nadležnosti Istočno - indijske kompanije, čime je Indija uključena u Britansko Carstvo – postavljen je namjesnik. Kraljica Viktorija je 1877. uzela naslov «Carica Indije»; osnovano je ministarstvo za industrijska pitanja. 1855. – 1858. su Velika Britanija i Francuska vodile rat protiv Kine. Uvjeti mira su bili osiguranje i povlastice, otvaranje veleposlanstva u Kini, i Kina je trebala platiti odštetu. Treći rat protiv Kineza se odvijao 1860., Kinezi su izgubili, te su u sklopu mirovnog ugovora bile proširene trgovačke povlastice Francuskoj i Velikoj Britaniji; Velika Britanija je dobila veliki poluotok preko puta Konga. 1858. – 1860. – važno širenje na području Kine u trgovačkom smislu. Englezi su morali uspostavljati različitu upravu u kolonijama – nekada su se i okrutno obračunavali s pobunjenicima. I u razvijenijim kolonijama – Kanada, su bili okrutni. Engleska je razmišljala o uvođenju samouprava (dominiona): 1876. Kanada postaje dominion. To je bilo u svrhu učvršćenja vlasti i smanjivanja ustaničkih naboja; što im je i uspjelo. 1901. je to iskorišteno i u Australiji, 1907. na Novom Zelandu, 1910. u Južnoj Africi. Dominioni dobivaju vlastitu vladu, parlament, ministarstva, britanski kralj je i dalje vrhovni suveren, predstavnik krune u dominionu je guverner. Britanci šire svoj utjecaj: na Egipat kupnjom 45% dionica Sueskog kanala – tako su dobili i politički utjecaj; imali su i Gibraltar na putu prema Indiji, te kontroliraju i Crveno more. 1878. su dobili okupaciju Cipra; šire utjecaje prema Sudanu. 1879. je došlo do promjene vlasti u Egiptu; upravitelj je odstupio, te je došao na njegovo mjesto njegov sin, koji je utjecao na izbijanje ustanka 1881.; geslo: «Egipat Egipćanima!». 51 Prvo se pobunio garnizon u Kairu, pobune i drugdje, pa je Velika Britanija poslala vojsku. Ustanak je imao antieuropski karakter – muslimanski karakter. To se osjetilo u Sudanu, gdje je izbila pobuna, on je inače bio pod vlašću Egipta, a sada je pod engleskom vlašću. Na čelu antiengleskog ustanka u Sudanu, je stao Mahdi. Taj je ustanak trajao nekoliko godina; problemi za englesku vojsku, ali ugušen do kraja stoljeća. 1899. je Sudan došao pod Englesku dominaciju. Rusija nakon Krimskog rata Bila je poražena, na vlast dolazi Aleksandar II.; prije njega je na vlasti bio Nikolaj I. – izraziti apsolutist, bez razumijevanja za liberalne stvari. Poraz u Krimskom ratu i dolazak Aleksandra II. na prijestolje su doveli do toga da se stvari u Rusiji počnu mijenjati. Nikolaj I. je onemogućavao pokret seljaštva – sad dolazi do pokreta na selu. Aleksandar II. je suočen s gospodarskim problemima. Ukinuo je kmetstvo u veljači 1861. Ovi društveni pokreti i unutarpolitička situacija su doveli do rasprava kako izvršiti ukidanje kmetstva. Prije ukidanja je došlo do raspravljanja predstavnika zemljoposjedničkih slojeva: oslobođenim kmetovima ne treba dati zemlju (u crno – zemskim gubernijama -> crnica), a u drugim gubernijama, gdje nema crnice, to pitanje davanja zemlje oslobođenim kmetovima je manje važno, jer su većina tamošnjih seljaka stočari. Reforma je ipak završena tako da je bivšim kmetovima dana zemlja – zakon o ukidanju kmetstva. Taj zakon je kompliciran. Reforma se odnosila samo na europski dio Rusije, sa izuzetkom Poljskog Kraljevstva, i odnosila se samo na privatne kmetove (one na zemljoposjedima). Oni su dobili osobnu slobodu, postali su pravne osobe, mogli su sklapati brakove bez zemljoposjednikovog dopuštenja, mogli su se slobodno obrazovati, bez obzira na bivše feudalne gospodare. No, u praksi je ispalo drugačije – pitanje kako seljaci mogu egzistirati bez uzimanja zemlje u zakup. Reforma je išla tako da se zemlja da seljacima u zakup – izuzeci u černozemskim gubernijama, gdje je ukidanje zemlje bilo najmanje korisno za seljake; najkorisnije je bilo na području današnje Litve. 1864. Siječanjski ustanak – ukidanje kmetstva u Poljskom kraljevstvu. Seljaci nisu bili previše zadovoljni praktičnim ostvarenjem te reforme – ne ide sve tako lako: seljaci često nisu dobili tu zemlju koju su obrađivali. U Rusiji se javlja novi sloj revolucionarnih demokratskih djelatnika – za razliku od revolucionarnog plemstva, koje je bilo u prvoj polovini XIX. stoljeća. Od 1860. – tih godina, tu su i drugi: građanstvo, neki od seljaka i niže pravoslavno svećenstvo, i neki od nižih činovnika, te dio inteligencije – taj se pokret naziva «Raznočnici». Taj je demokratski pokret trajao do 1905., kada se stvari mijenjaju (Proleterski revolucionari – na prijelazu stoljeća). Pokret se mijenja od plemićkog, preko raznočinskog, pa do proleterskog). Osnovana je duma (parlament) – uspjeh. Najpoznatiji član demokratskog pokreta (u njemu su bili ponajviše plemići, u emigraciji) je bio Aleksandar Hercen (književnik) – počeo je izdavati najrevolucionarniji časopis u Rusiji «Zvono» 1857. Taj je časopis bio važan organ ruske političke emigracije. Drugi značajni raznočinac je bio Nikolaj Černiševski, koji je bio usmjeren na radikalne ideje, te je smatrao da ta reforma nije vodila dovoljno računa o seljacima, te da će biti neuspješna. Djelovanje na organiziranju tajnih društava (kružoka) u Petersburgu. U proljeće 1862. dolazi do nemira – dalje se organiziraju pokreti. Na prijelazu 1861. i 1862. je nastala organizacija «Zemlja i voda», kojoj je cilj bio organiziranje općenarodnih ustanaka i predaje cijele zemlje seljaštvu – seljački ustanak. Organizacija započinje propagandu u armiji, povezuje se s poljskim kraljevstvom. 52 Černiševski je 1862. uhićen, te osuđen na 14 – godišnje progonstvo, sud mu je javno oduzeo građanska prava, morao je nositi tablicu «državni prijestupnik», te je otišao u Sibir. Razvila se publicistička djelatnost – 2 knjige: «Što radim?» i «Prolog» - one su imale utjecaj na revolucionarni pokret u Rusiji. Ta je organizacija bila tajna; prestala je djelovati krajem 1863. I volja je prestala djelovati. Vidjelo se da reforme nisu dovoljno – država mora u nove reforme: važno je bilo provesti reformu vojske – provodio ju je ministar rata Dimitrij Miljutin, u razdoblju od 1861. – 1881.; bio je 20 godina na čelu Ministarstva obrane. Najvažnija reforma je bila uvođenje opće vojne obveze za sve u Carstvu, bez obzira na podrijetlo; vojna obaveza je bila skraćena. Vojne snage u Rusiji se počinju modernizirati. Druga reforma je reforma lokalne samouprave 1864.: u gubernijama su formirana zemstva – skupštine koje su se bavile pitanjima gospodarstva, prosvjete, zdravstva, komunalnih usluga…. Trebali su imati 2 zasjedanja godišnje. Imali su izuzetne urede, koji su stalno djelovali i izvršavali. Željelo se uključiti što veći broj stanovnika. Postojale su 3 grupe: građanstvo, seljaštvo i zemljoposjednici – 3 kurije. Te su skupštine imale pozitivnu ulogu u razvoju Rusije. Zemstva nisu uvedena u cijeloj Rusiji, već u Rusiji u užem smislu. U zapadnoj Ukrajini, na području Kavkaza i u pribaltičkim pokrajinama nema tih tijela. Novi smjer revolucionarnih organizacija se javlja 1870 – tih: narodnjački pokret. On je okupio veliki broj mladih. Odvijao se u 2 smjera: 1. za legalnu borbu, postupno, mirna evolucija kroz prosvjetu 2. revolucionarne metode, izboriti se na fizički način: Petar Lavrov, Tkačov, Bakunjin. 1876. je nastala nova organizacija: «Zemlja i volja», ušli su u nju mladići (neki od njih su kasnije otišli u proletere, te su izbacili ideju odlaska u narod) - krenuli su iz Moskve, St. Petersburga i nekih drugih gradova u narod, gdje trebaju propagirati ideje promjena. Revolucionarni je pokret bio raznolik, i po sastavu, i po idejama, s 1 ciljem: demokratizacije Rusije i poboljšavanjem položaja stanovništva. Počinjalo se i s individualnim terorom i atentatima 1878., : Vera Zasulić je teško ranila gradonačelnika St. Petersburga, ali bez značajnijih rezultata. Jedan dio organizacija je prihvaćao teror, drugi dio ne, pa se organizacija raspala na 2 dijela; poznatija je ona za revolucionarni teror – «Narodna volja» - mislili su da treba što dalje udariti; javljaju se ideje o ubojstvu cara. 1879. atentat na cara nije uspio, 1880. su revolucionari digli u zrak cijelo lijevo krilo zimskog dvorca, no cara nije bilo tamo; puno je ljudi poginulo, što izaziva šok. Aleksandar II. se želio s njima obračunati, te je stvorena izvršna komisija na čelu s gubernatorom grofom Mihajlom Loris – Melikovim; istodobno su željeli provesti politiku popuštanja (obećanje reforma stanovništvu) i represije (prema revolucionarima). Oštra cenzura u tisku; puni zatvori. Revolucionari su uspjeli 1881. u bombaškom atentatu ubiti Aleksandra II., no ništa se nije promijenilo na državnoj razini, a samo su pale velike žrtve, 5 ih je obješeno. Jake su bile represije prema optuženicima. Novi vladar je Aleksandar III., on vlada od 1881. – 1894., on je najstariji sin; jedan od vođa represivnog sustava. Već je u svibnju Aleksandar III. izdao proglas o nenarušivosti samodržavlja – naglašeno je da se vjeruje u silu i pravičnost apsolutističke vladavine. Svi liberalni ministri, među kojima je i Miljutin, su otišli sa svojih pozicija. Taj je režim išao svjesno prema oštroj reakciji, uz cara, tu ih je još nekolicina. K. Pobjedonoscen – na čelu Sv. Sinoda, ruske pravoslavne crkve je i carev učitelj, koji je fanatično mrzio napredak i promjene. Grof Dimitrij Tolstoj je bio ministar prosvjete, unutrašnjih poslova…. Mihajlo Katkov , publicist, izdavač novina, podržava cara. 55 članova do kraja godine) – isključivo pravoslavni svećenici. Statut te udruge je navodio da je cilj da rad osigura vrijeme za odmor i da jača ruska narodna svijest. Početkom 1905. je želio napraviti peticiju sa žalbama radnika, te da se ta peticija predstavi Nikoli II. pred Zimskim dvorom. I neki socijaldemokrati su sudjelovali u toj peticiji. Pod utjecajem socijaldemokrata je bilo u ovoj peticiji i političkih sadržaja – zahtjeva za građanskim slobodama, krajem rata s Japanom, osnivanjem parlamenta, općom amnestijom, 8 h rada na dan. 22. I. 1905. su se radničke mase okupile, te su se uputile prema palači, nosili su ikone, portrete cara. Na čelu im je bio Gapon, koji je nosio križ. Vojska i policija su pucali na one koji se nisu povukli. Gapon je pobjegao, jedan dio radnika je došao pred Zimsku palaču gdje je nad njima izvršen masakr – «Krvava nedjelja», uvod u I. rusku revoluciju. Nikola II. i vlada mijenjaju neke ministre, car obećava sazivanje Dume, te da će ljudi izabrati zastupnike, ali nikada nije izabrana. Dolazi do štrajkova, demonstracija u svim dijelovima Rusije. Javljaju se prve i nove radničke organizacije – to su bili radnički sovjeti. U svibnju dolazi do velikoga štrajka, bio je izabran i prvi sovjet radničkih deputata. U ljeto 1905. je došlo do pobune – udarac režimu: osim radničkih štrajkova , tu se uključila i ruska armija (odnosno mornarica) – pobuna na krstarici «Knez Potemkin» u Crnome Moru. Nije to bilo zbog političkih razloga, nego je vojska pokušavala revolucionarno nastupiti. Ubijen je kapetan i časnici. Krstarica je krenula prema Odessi, no nije došlo do povezivanja mornara i radnika; na kraju su se mornari predali u Constanzi. U jesen jačaju revolucionarna zbivanja. U listopadu dolazi do općega štrajka: tvornice, željeznice, učitelji… oko 2 milijuna radnika štrajka. I dalje se stvaraju radnički sovjeti – pritisak koji dovodi da je 20. X. 1905., pod utjecajem savjetnika Nikola II. izdao Oktobarski manifest (1. stranka će se nazvati oktobristi). Manifestom se uvode građanske slobode i Duma – prvo treba biti formirana ustavotvorna duma. Nikola II. je imenovao novi kabinet (Vladu), premijer je bio grof Sergej Witte. Liberali su prihvatili manifest sa zadovoljstvom. Radikalniji su elementi s nepovjerenjem gledali na taj manifest. Konzervativci su ga oštro dočekali, te su smatrali da car nije smio dati tolike ustupke. Krajem 1905. je došlo do vrhunca revolucije – zaoštravanje. U prosincu je došlo do općeg štrajka u Moskvi, a u međuvremenu su se i druge posude drugdje bunile. Taj je ustanak prerastao u opći ustanak, borbe su bile krvave; ugušeno je represijama. Manifestom je bila proglašena amnestija, pa se Gapon vratio, te počeo surađivati s tajnom policijom; obećao da će odati neke revolucionare djelatnike, namamljen, te su ga 1906. likvidirali. Proglašen je i dekret o izborima za državnu Dumu – uveden je kurijalni izborni sustav. 4 kurije: zemljoposjednička, građanska, kurija seljačkih posjednika i radnička). Glasali su svi muškarci stariji od 25 godine, broj zastupnika je bio ograničen. Jedan izbornik je išao na 2 000 glasača, a u radničkoj 90 000 glasača bira 1 izbornika. Tu su nastupile prve ruske legalne stranke: oktobristi i kadeti. Oktobristi su bili predstavnici visoke buržoazije, stali su uz promjene u Rusiji, i uz manifest. Kadete su činili liberalni elementi, neki elementi republikanizma, tražili su dodatne promjene: da se izvrši agrarna reforma, ograniči broj radnih sati. Kadeti su činili 170 mandata od 524 u prvoj Dumi. Treća je stranka bila partija rada. Ona nije imala veliki program; željeli su radikalne promjene, podjelu zemlje seljacima i amnestiju. U svibnju 1906. je Duma svečano otvorena; ima puno predstavnika seljaka (car misli da je seljaštvo vezano za monarhiju), no seljaci su ipak tražili podjelu zemlje – poduprli su ih kadeti – stvorila se grupa koja je htjela radikalne promjene. U srpnju je Duma blokirana – car je raspustio i ukinuo parlament, imenovao je novoga premijera Pjotr Stolpina (dobio je i položaj ministra unutrašnjih poslova). Stanje je i dalje napeto; pobune u brodovima, u garnizonima; 1906. vrhunac – atentat na predstavnike vlasti. 56 Eseri – socijalni revolucionari, za atentate; izvršene eksproprijacije; teroristička djela. Pokušaj atentata na Stolpina; preživio; pooštravaju se represije, ustanovljen je prijeki sud (on može donositi presude, bez obrane, u roku 24 h). Od ljeta 1906. pa sve do proljeća 1907. je izvršeno mnoštvo pogubljenja iz banalnih razloga. Početkom 1907. su se održali izbori – počela je raditi 2. Duma. U ožujku su kadeti imali 98 mjesta; ušlo je dosta socijaldemokrata, esera, oko 50 ljudi iz Poljskoga Kraljevstva i zapadnih dijelova Rusije. Stolpin je obećao reforme, što je Duma neprijateljski dočekala, delegati napadaju njegovo izlaganje, sukob je dugo trajao. U lipnju 1907. je Nikola II. raspustio Dumu, i donio novi izborni zakon za 3. Dumu. Mnogi revolucionari su uhićeni i osuđeni nakon 16. VI. 1907. – završetak 1. ruske revolucije. Prvi put u ruskoj povijesti je uzdrmala apsolutistički režim i ruska država ima utjecaj izvan Rusije (u Aziji) Revolucije je trajala od siječnja 1905. do lipnja 1907. Od tada više ništa nije isto – politički je život postao moguć. U trećoj Dumi konzervativci imaju najveći broj mandata. Balkanski ratovi i JI Europa u ¾ XIX. stoljeća i početkom XIX. stoljeća Događaju se krize koje su ugrozile europski mir. Istočno pitanje – pitanje opstanka Turske; ili čak cjeloviti problem Osmanlija u Europi od doseljenja; neki kažu da je to problem opstanka Osmanskoga Carstva od kada je počelo pokazivati znakove ozbiljne krize – od kraja XVIII. stoljeća, rusko – turskog rata 1774. Velika Istočna kriza je trajala od 1870. – 1875., potaknuta je bila ustankom u Bosni i Hercegovini protiv osmanske vlasti, koji je trajao od 1875. – 1878. Srbija i Crna Gora ulaze u rat protiv Osmanskog Carstva. 1856. dolazi do mira u Parizu – Osmansko je Carstvo dobilo od stranih sila jamstvo za opstanak. Prije pariškog mira je sultan Abdul – Medžid dao zakonski dekret kojim je još ječe naglašena ravnopravnost svih stanovnika Osmanskoga Carstva: muslimana, kršćana, Židova. Dopuštanje da svi služe u vojsci i upravi – to je iniciralo 2. fazu (1. je počela 1839.) reformi. Abdul Aziz, nasljednik, koji je vladao od 1861. do 1876. je provodio te reforme, uz pomoć Midhat paše. Midhat paša je bio probritanski orijentiran, zastupnik novih reformi – donošenja ustava Osmanskog Carstva 1876. godine, kada je bio veliki vezir; najveći uspjeh. Turska je u krizi doživjela bankrot – siromašna agrarna država koja ovisi o stranim financijskim krugovima, od 1830 – tih godina. Turski potpis konvencije sa stranim državama, koje daju veliku slobodu trgovine, nije došlo do velikog razvoja industrije, težak je položaj sela. Polovicom 1860 – ih u Istanbulu je nastala organizacija Novi (mladi) Osmanlije. To je bila grupa mlade inteligencije, koja je počela tražiti pretvaranje osmanske države (vjerski strukturirane) da postane ustavna monarhija. To je više bio elitistički klub; nisu bili revolucionari. Pripremali su državni udar, mislili su da će i sultana pridobiti za reforme, Midhat paša ih simpatizira. Policija ih 1866. napada, odlaze u emigraciju. Početkom 1870 – tih je sultan proglasio amnestiju, pa se vraćaju i ponovno podižu pokret. To nisu zakašnjeli odjeci organizacija Mlada Italija i Mlada Njemačka (ne baš u potpunosti). Bili su zastupnici određenoga stupnja europeizacije Turske (osobito nakon emigracije); iznosili su nacionalističke tendencije. Vrhunac svoje djelatnosti su ostvarili 1876. To je bila teška godina za Osmansko Carstvo; država je proglasila financijski bankrot; nastali su bugarski užasi; ustanak u proljeće 1876. – vojne jedinice su ga ugušile u krvi, sravnile mjesta 57 i sela sa zemljom. To je bila «godina trojice sultana». Abdul – Aziz je bio svrgnut (umro je otrovan), pa nakon njega je došao na vlast Murat V. Koji je bio nedorastao situaciji; strah, panika od okolice, došlo je do atentata, zatvorio se u dom te prestao kontaktirati s bilo kim. On je svrgnut u kolovozu 1876. Na vlast dolazi Abdul Hamid II. On je bio diktator, okrutan prema manjinama i političkim protivnicima (državni udari, prevrati i bankroti…). 30. VI. Su Srbija i Crna Gora započele rat protiv Osmanskog Carstva (poslije se uključila i Rusija). Prvi ustav je proglašen u jesen. 23. XII. je svečano, po uzoru na belgijski, liberalni senat + zastupnički dom = dvodomni parlament. Članove senata mijenja sultan doživotno, zastupnici se biraju na izborima s imovinskim cenzusom po kurijalnom principu. Ustav je uvodio neku vrstu odgovornosti ministra parlamentu, ali ipak veća odgovornost je bila prema sultanu. Potvrđuje ravnopravnost svih državljana. Opće građanske slobode, opće obrazovanje, sloboda tiska i okupljanja. Potencira upotrebu turskog jezika. Vanjske su sile vršile pritisak na Tursku – nastojale su natjerati Tursku da daje reforme i privilegije, Osmansko je Carstvo željelo dokazati da ih ne treba i da mogu sami, da su oni liberalna demokratska zemlja, što nije točno. 1877. dolazi do rata s Rusijom. Od jeseni je loša situacija za osmansku vojsku, koja se počinje povlačiti. 1877. se sastao parlament, koji se sastoji od 119 članova nižega doma – 120 član je sultan (predsjednički parlament). «Demokracija» - kamuflaža demokratskog sustava, koja se želi prikazati zapadu, nadaju se pomoći zapada, koja ne dolazi. Početkom 1878. su Rusi pred Carigradom; sultan raspušta parlament, te vlada apsolutistički. 1878. je Turska poražena, dolazi do mira u San Stefanu, glavnom štabu ruske vojske koji se nalazi kraj samog Carigrada. Odredbe Sanstefanskog mira: Srbija, Crna Gora, Rumunjska i Bugarska su dobile nezavisnost. Srbija je od 1830. imala autonomiju, Crna Gora je imala neku vrstu državnosti, ali ne kao i Srbija, imala je karakteristike samostalne državne tvorevine, Rumunjska je dobila Vlašku i Moldaviju, a Bugarska se prostirala od Dunava do Egejskog mora) – Velika Bugarska je stvorena tim Sanstefanskim morem (od Jadrana do Crnog mora). Velike su sile negativno gledale na Sanstefanski mir (Austro – Ugarska i Rusija), bile su zabrinute, a ovakva situacija smeta Austro – ugarskoj u njenom napredovanju prema istoku i dominaciji u istočnom Sredozemlju. Dolazi do Berlinskog kongresa (lipanj – srpanj), na Bismarckov prijedlog; revizija sanstefanskog mira: stvorene su 2 Bugarske, odluka da Austro – Ugarska može okupirati BiH. Ništa nije štetilo Abdul Hamidu II. – jača njegova vlast. Osmansko carstvo gubi Egipat 1880 – tih, Englezi preuzimaju vlast; 1880. Turska gubi i Tunis, koji potpada pod francusku dominaciju, gubi i Tesaliju, koja dolazi pod grčku vlast. 1885. gubi i istočnu Rumeliju, koja se ujedinjuje s Bugarskom, 1898. gubi i Kretu (ustanak), iako ne još formalno. Te teritorijalne gubitke Abdul Hamid II. gubi provođenjem terora, gušenjem bilo kakve opozicije, izdvojio se u palaču. Unutrašnji su problemi bili dvojaki: 1. opozicija 2. nacionalne i vjerske manjine (grupe) Tursku opoziciju on daje uhititi, progoni ili daje pogubiti (čak i Midhat pašu; prvo ga je dao uhititi, pa osuditi na smrt, oslobodio ga, pa ipak dao ubiti); zastrašivanja; zabrane opozicijskog tiska. Prema nacionalnim grupama je bio puno okrutniji: prema kršćanima, Armencima, Grcima, Makedoncima. Ostale nacionalne manjine: Kurdi, Arapi, Albanci – to su sve muslimani, samo ako su protiv njegove politike on odgovara terorom. 60 Širenje na Osmansko carstvo Ekspanzionistička politika na Kavkazu i u srednjoj Aziji – nametala je bilo svoj protektorat bilo zemaljsku vlast 1895. Pamir (blizu brit. Indije) 1907. sporazum s Velikom Britanijom o određivanju zona interesa u Srednjoj Aziji Sjeverna obala Amura; 1860. sporazum u Pekingu – dobila je područja oko rijeke Usouri i obale Tihog Oceana, osnovan Vladivostok. Kolonizacija Sahalina. Japanci su se odrekli pretenzija na Sahalin jer su 1875. dobili Kurilske otoke 1876. prodali SADu Aljasku, zaposjednutu još u 18. st, kada ju je otkrio Bering Rusku je vlast nad tim područjem ojačala izgradnja Transsibirske željeznice (Moskva – Vladivostok), dio te željeznice prolazi kao Istočnokineska kroz Mandžuriju 1898. ruske su snage osvojile Port Arthur, Kina ga je morala dati Rusiji u zakup jer se zimi ta luka ne zaleđuje, te je morala dopustiti izgradnju odvojka Transsibirske željeznice Kolonijalizam 1. Velika Britanija (60%) 2. Francuska 3. Belgija, Portugal, Španjolska, Nizozemska…. 4. Njemačka, Italija, Japan, SAD Panamski kanal: 1914 (započeo ga de Lesseps); SAD je zainteresiran za područje Paname – postigao je da ona postane neovisna. Panama tada dopušta SAD – u pravo intervencije na svome teritoriju i pravo upravljanja u zoni Panamskog kanala; geopolitički interes Rerum Novarum: poslanica Lava XIII. 1891.; poslanica koju objavljuje papa te ju upućuje katoličkom svijetu, u njoj piše o stanju radnika (njihovim problemima); papa štiti privatno vlasništvo; apelira na ljudsku slogu. Priznao radnicima pravo na udruživanje i zagovara pravednu raspodjelu dobara; čovjek bi trebao svoje privatno vlasništvo koristiti za opće dobro. Početak kršćanske demokracije. Sueski kanal: otvoren je 1869. od strane Francuske (Francuz Fernand de Lesseps, izgradio ga između 1859. i 1869.). U to je vrijeme ona vodila aktivnu vanjsku politiku (Napoleon III.!). Najviše je pak profitirala Velika Britanija, koja je polovicom 70tih prešla u ofenzivu, te se domogla jednoga dijela akcija Sueskog kanala 1875, i to sve da bi osigurala sebi pomorski put u Indiju. Zatim je preuzela upravu nad Ciprom, te napokon, u razračunavanjima oko kontrole nad prezaduženim Egiptom, potisnula je Francusku. Egipat je praktički postao britanska kolonija. Ropstvo je ukinuto 1865. nakon Građanskog rata, a ukinuo ga je Abraham Lincoln Prva Internacionala je osnovana 1864. u Londonu. To je bio međunarodni savez radnika (radničko udruženje). Trajala je do 1876. Druga Internacionala – u Parizu 1889. U nju su ušle socijalne stranke Jedan od ideologa nacionalizma – Herder Od 1871. austrijski premijer Karl Hohenwart Koncerni – skupine poduzeća različite grane privrede Karteli – skupine istovrsnih poduzeća Trustovi – poduzeća sa zajedničkom upravom 61 Kina Velika Britanija, Francuska, Rusija, Njemačka, SAD 1899. «Bokserski ustanak» 1911. republika, na čelu Sun Jat Sen Japan 1868. ukinut šogunat; razdoblje reforma Mejiji; gl. Grad Edo – Tokyo; 1877. posljednji samurajski ustanak; 1889. ustav; 1890te izbori za parlament Trojni savez Zbog sukoba oko rješavanja velike istočne krize (1875. – 1878.) i neslaganja na Berlinskom kongresu Trocarski je savez došao u krizu 1879. Njemačka i Austrija su sklopile sporazum o pomoći u slučaju rata s Rusijom, savez okrenut i protiv Francuske 1882. pristupila i Italija, nezadovoljna francuskim protektoratom nad Tunisom postojao je do 1914. Antanta 1891. – 1894. Rusija i Francuska su potpisale niz sporazuma o suradnji 1904. Francuska i Velika Britanija su potpisale Entente Cordiale (Srčani sporazum) o podjeli zona utjecaja (prvenstveno u Africi) i zajednici protiv Njemačke 1907. Rusija i Britanija – podjela interesnih sfera u Perziji; savez Temeljni sukob: podjela kolonijalnih carstava u Africi, Aziji i pitanje utjecaja u Osmanskom Carstvu Europske krize na početku 20. stoljeća 1890. – 1912. /13. je vrlo važno razdoblje međunarodnih odnosa, politički važno, predvodilo je najvećem i najgorem oružanom sukobu u ljudskoj povijesti. To razdoblje karakterizira opće pogoršanje ljudskih odnosa. Ključni događaji: 1888. Vilim II. Dolazi na prijestolje, on se ne slaže s Bismarckom, te Bismarck odlazi sa svoje dužnosti 1890.; od 1890. do 1894. je na njegovom položaju Leo von Caprivi obrambeni savez između Rusije i Njemačke nije produžen 1894. je ratificiran sporazum Francuske i Rusije (počeo se stvarati 1891. /1892.) 1897. početak njemačke svjetske politike; Bismarck je vodio europsku politiku. Njemačka je sada «svjetska», i počinje stvarati svoju mornaricu, što se Velikoj Britaniji nikako ne sviđa (protivno je njezinim interesima) 1898. prvi njemački zakon o mornarici 1904. srdačna Antanta (Velika Britanija i Francuska) Opća klima u Europi: Imperijalizam 1880. – 1914. Najviši stupanj kapitalizma; stanje krajem XIX. stoljeća, kada europske velesile (Velika Britanija, Francuska i Njemačka), uključujući Rusiju (protiv Japana) provode kolonijalna prekomorska osvajanja i povećavaju svoju gospodarsku moć na račun kolonija To je karakteristična politika, gospodarska ili kulturna dominacija nacije nad drugom ili drugima (čak i u Europi – nacije 1. i drugog reda) 62 Treća karakteristika je jačanje militarizma u Europi (masovno naoružavanje). Agresivni pristup, nemaju milosti kada se radio o njihovim interesima Tri važne stvari u trećoj četvrtini XIX. stoljeća: važne komponente imperijalizma, pridonijele izbijanju svjetskog rata: 1. socijal – darvinizam: Herbert Spencer, sociolog, preuredio Darwinovu teoriju – prenosi «borbu za opstanak» na države 2. ideja rata: proširila se diljem Europe na prijelazu stoljeća (preko novina, književnih dijela, ratnih izvjestitelja iz Rusko – japanskog rata, Bokserskog ustanka, Balkanskih ratova: opisuju ratove kao herojska djela, a ne kao masakre) 3. Vjerovanje nekih da će rat poboljšati ljudsku rasu – u ratovima se razvijaju plemenite osobine u čovjeka: hrabrost, odvažnost; pruski političar: bez rata čovječanstvo stagnira i gubi se u materijalizmu Francusko – pruski rat, 1871., posljednji veći sukob, sjećanja su već izblijedila Učenici uče da je najveća dužnost poginuti za domovinu 4. «imidž stranaca»: vjerovanje da su Europljani nadmoćni nad drugima; i gradacije europskih nacija Oko 1900. stvorena ratoborna klima Norman Stone, britanski povjesničar Njemačka se pripremala za rat; zašto se 1890. pogoršalo diplomatsko stanje Njemačke? Njemačka pozicija, odn. vanjska politika bilježi neuspjehe Francusko – Ruski sporazum Pokušaj da se Velika Britanija približi Njemačkoj nije uspio U njemačkoj diplomaciji se javlja politika «novoga kursa»: Caprivi odbacuje Bismarckovu politiku saveza Na Balkanu su neprijatelji postali Austro – Ugarska i Rusija, na štetu Osmanskoga Carstva – Rusija se veže uz Francusku Francuska se boji Nijemaca: 1885. Bismarck je imao plan da će uništiti moć Francuske do temelja: Francuska ima razloga za strah, a Rusiji trebaju zajmovi i krediti 1891. politički, pa 1892. vojni savez: Francuska i Rusija su obećale pomoć ako ih napadne Njemačka. Taj sporazum je 1894. ratificiran (potvrdio ga je ruski car) To je slomilo Bismarckov savez, a sada Francuska izlazi na političku scenu – Njemačka treba novi plan ratovanja, jer joj prijeti rat na 2 fronte. 1906. se konačno razrađuje taj plan: Schlieffenov plan: Njemačka mora izbjeći rat na 2 fronte. Mora u 6 tjedana poraziti Francusku ( u koju će ući preko Beneluxa), i onda glavnina snaga može ratovati protiv Rusije na istoku, za to im je potreban saveznik na zapadu – žele Veliku Britaniju za sebe, no suradnja s Velikom Britanijom je propala (zagovara ju Caprivi) jer britanski premijer ne želi sklapati formalne sporazume. 1896. je Krugerov telegram pogoršao Njemačko – Britanske odnose. Njemačka je izazivač problema; nakon ovoga u južnoj Africi podržava protubritanske snage, tj. Bure. Velika Britanija to shvaća kao miješanje u njenu kolonijalnu politiku, pa je Njemačka prisiljena mijenjati svoju vanjsku politiku Što je to svjetska politika? 1897. dolazi do odstupanja od Bismarckove politike. Naglasak je na ekspanziji Njemačke na prekomorske posjede i izgradnju velike flote (1898. i 1900. donošenje njemačkih pomorskih zakona; socijalne napetosti). Ta politika je započela u razdoblju između 1897. i 1904. Vilim II. Imenuje von Bullowa za kopnenoga zapovjednika, a Tirpitza za admirala. Gospodarski rast Njemačke je bio izrazito jak, te je bila jaka potreba za širenjem na nova tržišta i izvore novih sirovina. Važni su ekonomski motivi i vanjskopolitički razlozi. Važni su i neki unutrašnji razlozi; rednici su sve nezadovoljniji, prijetnja iznutra u Njemačkoj – Weltpolitik treba okupiti sve snage i može sve ujediniti i izmrviti Nije bilo odmah ideje kako će se provoditi.
Docsity logo



Copyright © 2024 Ladybird Srl - Via Leonardo da Vinci 16, 10126, Torino, Italy - VAT 10816460017 - All rights reserved