Agresivnost-Seminarski rad-Metodika i prikazivanje rezultata znanstvenog rada-Pedagogija
boza
boza22 October 2012

Agresivnost-Seminarski rad-Metodika i prikazivanje rezultata znanstvenog rada-Pedagogija

PDF (52 KB)
9 strane
5broj preuzimanja
1000+broj poseta
Opis
Agresivnost,Seminarski rad,Metodika i prikazivanje rezultata znanstvenog rada,Pedagogija, Aronson i sur, Teorije frustracija-agresija, nanošenje štete ili uzrokovanje boli, Maccoby i Jacklin, tjelesna nelagoda, Berkowitz...
20poeni
poeni preuzimanja potrebni da se preuzme
ovaj dokument
preuzmi dokument
pregled3 strane / 9
ovo je samo pregled
3 shown on 9 pages
preuzmi dokument
ovo je samo pregled
3 shown on 9 pages
preuzmi dokument
ovo je samo pregled
3 shown on 9 pages
preuzmi dokument
ovo je samo pregled
3 shown on 9 pages
preuzmi dokument
UVOD

SVEUČILIŠTE U ZAGREBU

FAKULTET ELEKTROTEHNIKE I RAČUNARSTVA

Metodika i prikazivanje rezultata znanstvenog rada

SITUACIJSKI UZROCI AGRESIJE

SPOLNOST I AGRESIJA

Seminarski rad

lipanj, 2005.

1

SADRŽAJ

1. UVOD.......................................................................................................2

2. RASPRAVA.............................................................................................3

3. ZAKLJUČAK...........................................................................................7

4. LITERATURA..........................................................................................8

2

1. UVOD

Socijalni psiholozi definiraju agresivne postupke kao namjerno ponašanje kojem je cilj

uzrokovanje fizičke ili psihološke boli (Aronson i sur, 2002). Postupak može biti fizički ili

verbalni. Kod ove definicije važna stvar je namjera. Dakle, ako netko ne uspije u naumu da

nam nanese bol, to je svejedno agresija.

U psihologijskim istraživanjima agresije postoje dva osnovna stajališta (Mummendey,

2003). Jedno vidi agresiju kao oblik ponašanja upravljan urođenim instiktima, a drugo vidi

agresiju kao oblik ponašanja koje je stečeno iskustvom. Postoji i srednje stajalište, koje

integrira koncept nagona i učenja – hipoteza frustracija-agresija, po kojoj je agresija uvijek

posljedica frustracije (Dollard i sur, 1939, prema Mummendey, 2003). Aronson i sur (2002)

rezimiraju da iako je instinktivna sastavnica agresije gotovo sigurno prisutna kod ljudi,

agresija nije uzrokovana isključivo instinktom. Postoje jasni primjeri situacijskih i socijalnih

događaja koji mogu proizvesti agresivno ponašanje, i takvo ponašanje moguće je prilagoditi

situacijskim čimbenicima. Ukratko, agresivno je ponašanje moguće mijenjati.

Nekoliko je važnih situacijskih uzroka agresije (Aronson i sur, 2002). Neki proizlaze

iz tjelesnih osjeta (tjelesna nelagoda), kao što su bol, vrućina, vlaga, zagađen zrak i neugodni

mirisi, dok drugi nastaju iz neugodnih socijalnih događaja. Neugodan doživljaj frustracije,

koja se javlja kada smo spriječeni postići neki cilj, po nekim autorima glavni je uzrok

agresije. To je glavna postavka prije spomenute teorije frustracija-agresija. Ako promislimo i

prisjetimo se primjera iz svakodnevnog života čini se da je uistinu tako. Mislim da će ljudi

koji doživljavaju tjelesnu nelagodu, ili se nađu u neugodnoj socijalnoj situaciji, prije reagirati

agresivno, nego u odsutnosti te iste nelagode. Naravno, u obzir se trebaju uzeti i individualne

razlike, kao i druge stvari vezane uz nelagodnu situaciju (npr blizina cilja, neočekivanost

frustracije, da li djelujemo pojedinačno ili kao dio grupe).

Kada su u pitanju spolne razlike, uvriježeno je mišljenje da su muškarci agresivniji od

žena. Maccoby i Jacklin (1974, prema Aronson i sur, 2002) su pokazale da su dječeci

agresivniji od djevojčica. Kemijska istraživanja pokazuju da razina testosterona (muški spolni

hormon) utječe na agresivnost (više testosterona dovodi do agresivnijeg ponašanja). Ipak,

istraživanja spolnih razlika su složenija nego što se čini. Primjerice, iako studije pokazuju da

su dječaci skloniji otvorenoj agresiji, djevojčice su sklonije izražavati svoje agresivne osjećaje

skrivenije – ogovaranjem, klevetanjem ciljane osobe (Dodge i Schwarz, 1997, prema Aronson

i sur, 2002). Ja bih se pak priklonila uvriježenom mišljenju, da su muškarci agresivniji spol.

3

Maccoby i Jacklin (1980) provele su meta-analizu 32 istraživanja s ovom tematikom, pri

čemu su ustanovile da su se dječaci u 24 studije pokazali agresivnijima, u 8 studija nije bilo

razlike među spolovima, dok ni u jednom istraživanju nije zabilježena viša razina agresije kod

djevojčica u odnosu na dječake.

2. RASPRAVA

Kao što je prije istaknuto, agresija je namjerni postupak kojem je cilj nanošenje štete

ili uzrokovanje boli (Aronson i sur, 2002). Postupak može biti verbalni ili fizički; može

uspješno ostvariti vlastiti cilj ili ne. Kada se govori o uzrocima, pretpostavke o uzrocima

agresivnog ponašanja kreću se od kontinuuma od unutrašnjih do vanjskih (Mummendey,

2003). Na jednom ekstremu teorije instinkata, koje su razvili Freud i Lorenz, shvaćaju

agresivno ponašanje kao motivirano agresivnim instinktom. Teorija socijalnog učenja

predstavlja drugi ekstrem na kontinuumu, i prema ovom stajalištu agresivno ponašanje je

naučeno instrumentalnim uvjetovanjem i/ili modeliranjem. Ono je dakle pod kontrolom

mogućih potkrepljenja koja dolaze iz okoline. Teorije frustracija-agresija zauzimaju srednje

stajalište. Prema ovoj teoriji percepcija ljudi da su spriječeni u postizanju cilja povećava

vjerojatnost da će reagirati agresivno (Aronson i sur, 2002).

Rekli smo da postoji nekoliko važnih situacijskih uzroka agresije, neki nastaju iz

tjelesnih osjeta, drugi iz socijalnih događaja. Frustracija je jedan od uzroka koji proizlazi iz

socijalnih događaja. Nekoliko čimbenika može pojačati frustraciju i, shodno tome, povećati

vjerojatnost da će se javiti neki oblik agresije. Jedan takav čimbenik uključuje vašu blizinu

cilju ili predmetu vaše želje. Što je cilj bliže, to je očekivanje zadovoljenja koje je spriječeno

veće; što je očekivanje veće, to je agresija vjerojatnija. Agresija se povećava i kada je

frustracija neočekivana. U eksperimentu koji su proveli Kulik i Brown (1979, prema Aronson

i sur, 2002) studenti koji su imali velika očekivanja u traženju priloga za dobrotvorne svrhe, i

nisu ostvarili ta očekivanja, usmjeravali su više verbalne agresije na ne-darovatelje, nego

osobe s niskim očekivanjima. Međutim, frustracija ne proizvodi uvijek agresiju. Čini se da

proizvodi ljutnju i uzrujanost te spremnost na agresiju ako druge stvari vezane uz situaciju

vode prema agresivnom ponašanju (Berkowitz, 1978, prema Aronson i sur, 2002). Jedna očita

druga stvar je veličina i snaga osobe odgovorna za frustraciju – kao i sposobnost te osobe da

4

uzvrati. Drugo negativno iskustvo koje proizlazi iz socijalne situacije, a može dovest do

agresije, jest izravni izazov (Aronson i sur, 2002). Agresija često proizlazi i iz potrebe za

uzvraćanjem nakon što smo izazvani agresivnim ponašanjem druge osobe. To dobro

demonstrira pokus Barona (1988, prema Aronson i sur, 2002), u kojem su ispitanici prema

kojima je postupano strože bili skloniji uzvraćanju verbalne agresije nego oni u «nježnom

uvjetu». Stroži postupak sastojao se od uvredljive kritike ispitanikovog oglasa, dok je u

drugom uvjetu kritika oglasa bila oštra, ali upućena na nježan i pažljiv način. Kada su

izazvani, ljudi ne uzvraćaju uvijek. Važna odrednica je namjernost izazova; ako smo uvjereni

da nije bio namjeran, većina nas neće uzvratiti (Kremer i Stephens, 1983, prema Aronson i

sur, 2002). Slično tome, ako postoje olakotne okolnosti, protuagresija se neće javiti. Takva

okolnost je primjerice obavještenost o uzrujanosti osobe koja nas je izazvala. I sama

prisutnost agresivnog podražaja – predmeta koji je povezan s agresivnom reakcijom (vatreno

oružje primjerice) može povećati vjerojatnost agresije (Aronson i sur, 2002).

Osim socijalnih situacija koje dovode do agresivnog ponašanja, postoje i situacijski

uzroci koji proizlaze iz tjelesnih osjeta (Aronson i sur, 2002). Većina nas je doživjela da

postanemo uzrujani kada smo izloženi oštroj neočekivanoj boli i stoga skloni iskaliti se na

najbliži dostupni cilj. Berkowitz (1983,1988, prema Aronson i sur, 2002) je u nizu

istraživanja pokazao da su studenti koji su pretrpjeli bol zbog uranjanja ruke u vrlo hladnu

vodu pokazali oštar porast vjerojatnosti da će se ponašati agresivno prema drugim studentima.

Mummendey (2003) navodi da je negativno uzbuđenje važan čimbenik u spremnosti da se

reagira agresivno. Istraživači su posebnu pažnju posvetili okolinskim utjecajima na agresiju,

kao što su buka, prenapučenost i vrućina. Odmah na početku valja istaknuti da treba biti jako

oprezan u tumačenju događaja koji se odvijaju u prirodnom okruženju. Ako zaključimo da je

porast agresije povezan s višim temperaturama zraka, moramo se zapitati je li taj porast

prouzročen samom temperaturom ili pukom činjenicom da je više ljudi vani (smetajući jedni

drugima) za toplih dana nego za hladnih. Geen i O´Neal (1969, prema Mummendey, 2003)

istraživali su buku kao averzivni podražaj i zaključili da buka može učiniti ljude

agresivnijima, ali samo onda kad je ovo agresivno ponašanje pojedinčeva dominantna

sklonost odgovora, znači onda kada je pojedinac već pripremljen da se ponaša agresivno. Da

bi znali kakav utjecaj na agresiju ima prenapučenost, od velike je važnosti informacija je li

prenapučenost subjektivno percipirana kao neugodna ili ugodna. Kad gužva interferira s onim

što osoba želi učiniti, percipira se kao neugodna, i tada agresivne tendencije mogu biti

5

pojačane, ali se isto može dogoditi i s tendencijom da se ta situacija napusti (Baron i

Richardson, 1994, prema Aronson i sur, 2002).

Vratimo se na vezu temperatura-agresija. Arhivske studije sugeriraju da vruće vrijeme

dovodi do porasta agresije. Pretpostavlja se da visoke temperature negativno uzbuđuju ljude.

Baron i Bell (1975, 1976, prema Mummendey, 2003) smatraju da je utjecaj temperature na

agresiju posredovan razinom negativnog afekta, a ne samo općim uzbuđenjem što ga osoba

doživljava. U laboratoriju su ustanovili kurvilinearan odnos između temperature i agresivnog

ponašanja. U slučajevima i ekstremno pozitivnih i ekstremno negativnih afekata bilo je

značajno manje agresije. Ljudima u neutralnom raspoloženju neugodna temperatura može

pogoršati raspoloženje i povećati agresivne tendencije, no ako neugodna temperatura

povećava neugodan doživljaj već postojećeg negativnog afekta, maksimalna spremnost za

agresiju bit će premašena. Pod ovim uvjetima ljudi se osjećaju toliko loše da sve što žele jest

maknuti se dalje. Geen (1990, prema Aronson i sur, 2002) smatra da u stvarnim životnim

uvjetima, različitima od laboratorijskih, ljudi mogu ne vidjeti mogućnost da pobjegnu, i stoga

se čini da je tu odnos između temperature i agresije linearan. Vidimo da je ovaj odnos složen,

i potrebno je identificirati specifične uvjete koji posreduju ili mijenjaju odnos između

temperature okoline i agresije.

U sklopu rasprave o socijalnim uzrocima agresije, zanimljivo je rusko istraživanje o

agresivnosti mladih u kontekstu socijalne situacije (Drozdov, 2005). Agresivno ponašanje

mladih jedan je od najurgentnijih socijalnih problema. Znanstvenici su izdvojili faktore koji

uzrokuju agresivno ponašanje, a jedna grupa tih faktora obuhvaća situacijske determinante,

specifične socijalne situacije do kojih dolazi u procesima interpersonalnih i međugrupnih

interakcija. Oni mogu izazvati agresivno ponašanje i kod pojedinaca koji po prirodi nisu

agresivni. Drozdov (2005) je izdvojio niz situacija koje mogu izazvati direktnu ili indirektnu

agresiju kod većine ljudi: fizička i verbalna agresija drugih, situacija u kojoj je nemoguće

zadovoljiti osnovne potrebe, situacije natjecanja, prisutnost provokatora i slično. BjÖrkvist

(1995, prema Tapper i Boulton, 2004) definira indirektnu agresiju kao agresiju u kojoj se

meta ne napada direktno, već neizravno, i stoga agresor ostaje neidentificiran i može izbjeći

protunapad. Drozdovo istraživanje rezultiralo je izdvajanjem najčešćih agresivnih reakcija na

određene situacije, a u cjelini prevladavala je direktna verbalna i indirektna fizička agresija.

Mladi ljudi najčešće su reagirali agresivno prema antipatičnim provokatorskim osobama.

Muškarci su reagirali uglavnom fizičkim, a žene verbalnim oblicima agresije. Loše

raspoloženje također je dovodilo do agresivnog ponašanja, i to kod čak dvije trećine svih

6

ispitanika. Opet su muškarci uglavnom reagirali fizičkom indirektnom agresijom,a žene

verbalnom direktnom. Općenito, žene rjeđe biraju direktne oblike agresije. Verbalna namjerna

uvreda također je dovodila do agresivne protureakcije, i to u ovoj situaciji najčešće su

reagirale mlade žene verbalnom direktnom agresijom. Namjeran fizički napad druge osobe

dovodio je do direktne fizičke i verbalne agresivne reakcije kod muškaraca, i indirektne

verbalne kod žena. U cjelini, rezultati ove studije, koji su dobiveni samoprocjenama

ispitanika, omogućuju zaključak kako situacijski faktori igraju esencijalnu ulogu u

agresivnom ponašanju mladih ljudi.

Kao poseban slučaj socijalne situacije navest ćemo što se događa s pojedincima koje

društvo odbacuje zbog nekog razloga (primjerice zbog nerazvijenih socijalnih vještina ili

zbog pripadnosti određenoj grupi). Rezultati studije koju su proveli Twenge i Baumeister

(2002) pokazuju da socijalno isključivanje ima široke i snažne učinke na ponašanje

odbačenih. Većina tih efekata su nepoželjni. Odbačeni ljudi postaju agresivniji, ne samo

prema ljudima koji su ih odbacili već i prema novim ljudima koji su ih provocirali, i nažalost,

prema novim «nevinim» pasivnim promatračima koji im nisu ništa napravili. Odbačeni

«poštede» samo nekolicinu onih koji su posebno ljubazni i prijateljski nastrojeni prema njima.

Ovo istraživanje je važno jer ukazuje na ekstremno negativne posljedice isključenja

pojedinaca iz društva. Osim što su agresivniji, odbačeni se ponašaju i manje prosocijalno, pa

umjesto isključenja trebali bi im pomoći da razviju socijalnu kompetentnost (ako im

nedostaje) ili pobijediti svoje predrasude i ne odbacivati nekoga samo zbog grupne

pripadnosti. U svakom slučaju, tako bi i odbačeni i oni koji odbacuju živjeli u boljem svijetu s

manje agresije.

Što se tiče spolnih razlika u agresivnom ponašanju, neke spoznaje smo iznijeli ranije, pri

čemu je možda najupečatljivije to da su žene sklonije verbalnima, a muškarci fizičkim

oblicima agresivnog ponašanja (Drozdov, 2005). Lagerspetz i Björkqvist (1994, prema

Tapper i Boulten, 2004) navode da su djevojčice sklonije indirektnoj agresiji, a dječaci

direktnoj. Crick i Grotpeter (1995, prema Tapper i Boulten, 2002) navode da su djevojčice

sklonije odnosnoj agresiji, dok su dječaci skloniji otvorenoj agresiji. Crick (1995, prema

Tapper i Boulton, 2002) određuje odnosnu agresiju kao nanošenje boli ciljanoj osobi kroz

uništavanje njezinih veza s drugim osobama. Tapper i Boulten (2002) proveli su istraživanje

na britanskim osnovnoškolcima, te su dobili rezultate koji pokazuju da su dječaci u većoj

mjeri fizički agresivniji od djevojčica, dok nije bilo razlika u direktnoj verbalnoj i indirektnoj

agresiji. Nepostojanje razlika u indirektnoj agresiji autori pripisuju relativno malom uzorku

7

(N=74). Nasuprot ovima, postoje i istraživanja koja pokazuju da su muški ispitanici

agresivniji od ženskih. Tako Toldos (2005) navodi da su španjolski adolescenti u većoj mjeri i

fizički i verbalno, a i indirektno agresivniji od svojih vršnjakinja. Jorge i Richard (1979)

izvještavaju da se ispitanice ponašaju agresivnije od ispitanika u situaciji ponavljane

provokacije, dok su muški ispitanici agresivniji od ženskih u situaciji neponavljane

provokacije te u situaciji bez provokacije. Ovi nalazi sugeriraju da muški ispitanici imaju niži

prag za agresivno ponašanje, odnosno treba im manji poticaj da bi započeli agresivno

ponašanje. Spomenula bih i rezultate analize dnevnih novina u Hrvatskoj (Jutarnji list,

Večernji list, Slobodna Dalmacija i Glas Slavonije) tijekom perioda od 7 dana, koji pokazuju

da su većinu zabilježenih zločina počinili muškarci (54%) ili skupine muškaraca (19,2%).

Ako istaknemo i ulogu testosterona kao muškog hormona koji pojačava agresivne tendencije,

te rezultate koje su dobili Maccoby i Jacklin (1980) meta-analizom 32 istraživanja, a među

kojima nema niti jednog u kojem su djevojčice agresivnije od dječaka (u 24 istraživanja

dječaci su agresivniji od djevojčica), nameće mi se mišljenje da je muški spol ipak agresivniji

od ženskog. Osim testosterona, mogući razlozi mogu ležati u različitoj socijalizaciji dječaka i

djevojčica. Naime, roditelji obično djevojčice odgajaju da budu «dobre» i poslušne, dok se

dječaci više ohrabruju da vrate ako ih netko udari ili uvrijedi.

3. ZAKLJUČAK

Agresija je namjerni postupak kojem je cilj nanošenje štete ili uzrokovanje boli.

Postupak može biti verbalni ili fizički; a razlikujemo i direktnu i indirektnu agresiju. Među

mnogobrojnim pokušajima objašnjenja uzroka agresije nalaze se i situacijska objašnjenja.

Nekoliko je važnih situacijskih uzroka agresije, neki proizlaze iz tjelesnih osjeta (loše

raspoloženje, bol, vrućina, vlaga, zagađeni zrak, neugodni mirisi), dok drugi nastaju iz

socijalnih događaja (frustracija izazvana nemogućnošću postizanja cilja, izravni izazov,

uzvraćanje na tuđu agresiju, agresivni poticaji, situacije natjecanja). Sve ove situacijske

odrednice u određenoj mjeri povećavaju vjerojatnost iskazivanja agresivnog ponašanja. Važna

implikacija ovakvih objašnjenja agresivnog ponašanja (pomoću situacijskih i socijalnih

događaja) jeste ta da je agresiju moguće mijenjati, pa tako i smanjiti njezino iskazivanje.

Kada su u pitanju spolne razlike, u uobičajenim okolnostima žene su manje agresivne od

muškaraca, a te razlike postaju manje kada se muškarce i žene izazove. Muškarci su skloniji

8

direktnim, a žene indirektnim oblicima agresije. Usto žene su sklonije verbalnim, a muškarci

fizičkim oblicima agresivnog ponašanja.

4. LITERATURA

· Drozdov, A.I. (2005). Young People´s Aggressive Behaviour in the Context of the Social

Situation. Russian Education and Society. 47 (1), 55-62).

· Jorge, G. i Rihard, R. (1979). Sex differences in aggression: are current notions misleading?

European journal of Social Psychology. 9 (1), 25-34.

· Maccoby, E.E. i Jacklin, C.N. (1980). Sex Differences in Aggression: A Rejoinder and

Reprise. Child Development. 51 (4), 231-245.

· Mummendey, A. (2003). Agresivno ponašanje. U M. Hewstone i W. Stroebe (ur.), Uvod u

socijalnu psihologiju (261-289).

· Tapper, K. i Boulton, M.J. (2004). Sex Differences in Levels of Physical, Verbal and

Indirect Aggression Amongst Primary School Children and Their Associations With Beliefs

About Aggression. Aggressive Behaviour. 30, 123-145.

· Toldos, M.P. (2005). Sex and age differences in self-estimated physical, verbal and indirect

aggression in spanish adolescent. Aggressive Behavior. 31 (1), 1-11.

· Twenge, J.M. i Baumeister, R.F. (2002). Social Exclusion Increases Aggression and Self-

defeating Behaviour while Reducing Intelligent Thought and Prosocial Behavior. The Social

Psychology and Exclusion. Pribavljeno 30.05.2005. sa adrese

http://www.kent.ac.uk/psychology/social-inclusion/meeting2/papers/TwengeBaumeister.pdf

komentari (0)
nema postavljenih komentara
budi prvi koji ce napisati!
ovo je samo pregled
3 shown on 9 pages
preuzmi dokument