Anticko razdoblje-Skripta-Opsta istorija prava i drzave-Pravo, Skripte' predlog Opsta istorija prava i drzave. European University
justjump
justjump17 July 2013

Anticko razdoblje-Skripta-Opsta istorija prava i drzave-Pravo, Skripte' predlog Opsta istorija prava i drzave. European University

PDF (111 KB)
12 strane
13broj preuzimanja
1000+broj poseta
100%on 1 votesbroj ocena
Opis
Pravo, opsta istorija prava I drzave, skripta, anticko razdoblje, Razdoblje ranog kršcanstva,Glosatori,Postglosatori ili Komentatori,Elegantna pravna škola ili Francuska historijska škola,Škola prirodnog prava,Razvoj his...
20 poeni
poeni preuzimanja potrebni da se preuzme
ovaj dokument
preuzmi dokument
pregled3 strane / 12

ovo je samo pregled

3 shown on 12 pages

preuzmi dokument

ovo je samo pregled

3 shown on 12 pages

preuzmi dokument

ovo je samo pregled

3 shown on 12 pages

preuzmi dokument

ovo je samo pregled

3 shown on 12 pages

preuzmi dokument
1

1

1. Antičko razdoblje Država i pravo, pa i povijest o njima postaju predmet sustavnog mišljenja razmjerno kasno. Država je s jedne strane bila ponajviše činjenica vrlo promjenjive zbilje i pravno neuobličena, a pravo s druge strane bilo je ponajviše običajno. Pravo i država smatraju se kao predmet volje bogova. Tako je počela tzv. teokratska škola o državi i pravu. Po teokratskom učenju sve ljudsko i zemaljsko predmet je božjih odluka, sukoba unutar nadzemaljskog svijeta, a kako se odluke tog svijeta ostvaruju u zemaljskom životu, to postaje predmet teologije. Svaka moć je od boga, pa i vlast kao moć. Sve je to razlog da je spoznaja o državi i pravu nekoliko tisućljeća ostala u okviru teologije. U 5. st. pr.n.e. u helenskom svijetu je počela dublja racionalizacija ne samo prirode i društva, nego je takvo poimanje preneseno na državu i pravo. Grčki filozofi počinju ovozemaljski život, pa državu i pravo, sve više podvrgavati sustavnoj racionalnoj spoznaji, smatrajući da to područje kao i ostala područja života pojedinca i društva imaju stanovitu samostalnost prema bogovima, i da je taj dio ostavljen ljudskoj slobodi i samostalnosti. Svako sustavno mišljenje nosilo je atribut mudrosti, a tome se davao atribut povijesne mudrosti koje se sve češće naziva filozofijom. Država i prava, pa i povijest o njima dio su te najopćenitije spoznaje. Pojedini filozofi ipak stavljaju težište na različite dijelove filozofskog bitka, tako da potkraj 5. st. pr.n.e. neki (Sokrat) državo i pravo kao etičko- pravne činjenice stavljaju u prvi plan svog promišljanja. Već se tada pojavljuju dva moguća puta promišljanja. Dok jedni o tome razmišljaju kroz povijesne pojedinačnosti i ne dopuštaju da misaona uopćavanja ikad potisnu pojedinačnosti (Aristotel), drugi pojmovnim općenitostima daju značenje zbiljskog, pa po tome jedinog po svojoj prirodi pravog predmeta mišljenja, pogotovu filozofskog (Platon). Ipak su te dvije linije najčešće bile u uskoj svezi. Začetnikom ove linije, koja promišlja kroz pojedinačnosti možemo smatrati Herodota, a onu koja promišlja kroz općenitost započinje Sokrat. Najstarije podatke o državnom i pravnom životu u helenskom svijetu daju logografi i perijegeti. Ipak, tek Herodot svojom Historijom već u grčko doba stječe atribut otac historije. U svijetu običajnog prava i države koja svoj legitimitet pronalazi u običaju. Državno-pravni pozitivizam moguć je samo kao historijski; na taj način između historije i državno-pravnog pozitivizma nema razlike. Takav će odnos između pozitivnih i povijesno-pravnih znanosti ostati sve do 20. st. Herodotov način pisanja ima nešto od onoga što se danas zove totalna povijest: on piše o pojedinoj zemlji, o narodu koji je naseljava, njegovim običajima, vjeri, kulturi, mitovima i političkoj povijesti. Koliko god da o opisuje ranije događaje, on ipak znatan dio posvećuje svom vremenu i svoje izlaganje završava sa suvremenim događanjima, tj. s početkom peloponeških ratova. Kolika je njegova snaga i dubina, pokazuju i njegovi nastavljači Tukidid i Ksenofont. Tukididov Peloponeški rat daje izvanredan uvid u helenski svijet, njegovu širinu i različitost, u Atenu kao imperijalističkog hegemona, u atensku demokraciju koja počiva na imperijalizmu, o atenskom kulturnom procvatu kao sredstvu i posljedici politike itd. Iz Tukidida se može spoznati i o predmetima o kojima on ne govori: o moralno-političkom profilu atenskog građanina i političara, o demokraciji i demagogiji, svetinji i eliti itd. u čemu je vidljiva njegova sofistička učenost.Ksenofontova Helenika i Anabaza (Uspinjanje) prikazu su helenskog svijeta, ali i Perzije njegova vremena, iako suvremene događaje ponekad vidi kao nastavak prošlih. Svojim Uspomenama o Sokratu daje uvid ne samo u tu osobu, nego prikazom Sokratove sudbine u Ateni daje nazrijeti nešto štos može označiti kao socijalna psiha atenskog društva, pa i demokracije. Ksenofont ukazuje na sud o atenskoj demokraciji i naglašava neke njezine manjkavosti. U početku 4. st. pr.n.e. naročito cvjeta Sokratovo viđenje prošlosti kao kazuistička sublimacija općeg. Platon razvija takav doživljaj povijesti i na njoj zasniva svoju filozofiju o državi, u kojoj nestalu plemensko-povijesnu privrženost treba nadomjestiti um intelektualne elite. Koliko je to bilo daleko od prilika u obnovljenoj atenskoj demokraciji pokazuje to što Platon velikih političkih ambicija, u atenskoj demokraciji je stranac, a svoje naume o savršenoj državi nudi sicilijanskom tiraninu. Već sam Platon postaje svjestan manjkavosti svoje spekulativne metode u Državi, pa je Zakonima ublažava.To je još više učinio Platonov učenik Aristotel. On ne gradi svoju spoznaju o historiji, državi i pravu na apstraktnom umovanju, nego zbilju želi dokučiti pomoću nje same (iskustvo).

docsity.com

2

Aristotel sa svojim učenicima proučava svu državnu i pravnu različitost, i to kao povijesnu, iskustvenu; njegovi učenici pribavljaju građu o raznim polisima, a on to izlaže u svojoj Politea (Državno uređenje) kao usporedni i povijesni razvoj helenskih država. Aristotel razlaže povijesni razvoj društvenog i pravnog života 158 polisa, ponajviše helenskih. Uvid u to djelo daje nam njegov Ustav atenski. Tek na osnovi tako široke povijesne građe Aristotel piše Politiku, svoje teorijsko djelo o povijesti, državi i pravu, pa i tada uz neprestano naglašavanje povijesnih empirijskih korelata i posebnosti. Aristotelovu metodu posve zadržava veliki grčko-rimski povjesničar Polibije. On u svojoj opsežnoj Općoj historiji, po uzoru na Aristotela opisuje razdoblje od 264. do 146. god.pr.n.e. Tu opisuje rimski ustav na način Aristotelova Ustava atenskog. Polibije je posve svjestan rimske potrebe za helenskih nasljeđem, pa svoju Opću historiju ne samo piše, nego i naziva pragmatička historija kao pouka državnicima, dakako tada samo rimskim. Kako je već u helenističkom razdoblju došlo do proširenja, ali i do dubljih veza na prostoru Staroga svijeta (veze Perzije, Egipta, Helade, Rima), već ta praktična strana rodila je potrebu usporedne kronologije. Tu potrebu je osobito zapazio astronom, geograf i upravitelj biblioteke u Aleksandriji Eratosten. Eratosten je prvi počeo stvarati jednu zajedničku kronologiju koja omogućava da bude usporedno izlaganje događaja na cijelom prostoru Istočnog Mediterana. Eratotsten je pad Troje izabrao kao zajednički početak, i u Geografiji izlaže povijest svih naroda na spomenutom prostoru. Tako kod njega imamo vrstu Opće povijesti država, naroda, pa donekle i prava tada poznatih država. U egipatskom svijetu nastavljena je stara tradicija: veliki svećenik iz Heliopolisa Maneto po želji Ptolomeja II. piše Egipatsku kroniku nastavljajući stilom i kronologijom dotadašnje egipatske tradicije. Rimska država i pravo su dugotrajna povijesna tvorevina i ponajviše tvorevina povijesnih okolnosti. Mada su Rimska država i pravo trajali u naglašenom kontinuitetu, ipak je poseban praktičan i dogmatski duh rimske pravne znanosti pravo ponajviše izlagao tako da su vidljivi njegova trenutno važeća forma i tumačenje. Rimsko pravo je posve u rukama praktičara, pa ga oni izlažu imajući u vidu tu svrhu. Rimljani uglavnom žive jedno historijsko praktično pravo, ali je ono za njih posve živa prošlost. Kod rimskih pravnih pisaca uglavnom nalazimo samo neke povijesno- pravne digresije. Rimska povijest uglavnom nije dosegla grčke uzore, uvelike zbog pragmatizma, posebno onog političkog.

2. Rano kršćanstvo (4.-12. st.) U prvim stoljećima kršćanstvo se razvija kao vjera izrabljivanih i poniženih, kao ideologija koju rimska vlast doživljava kao podrivačku i zato je progoni. Što je kršćanstvo više širilo svoj utjecaj, toliko je postajalo opasnije za državu i zato progoni kršćana postaju oštriji. Sredinom 3. st. a i potkraj vladavine cara Dioklecijana ti progoni su najokrutniji. Car Konstantin spoznaje da bi kršćanstvo kao neplemenska i nenacionalna vjera mogla biti nova spona koja bi sve narode na prostoru ogromnog carstva okupila oko rimskog žezla koji bi time bilo još apsolutnije. Tzv. Milanski edikt 313. god. nije bio dovoljan da kršćanstvo odmah poistovjeti s državom; sljedeća skoro 3 stoljeća teći će poistovjećenje kršćanstva i rimske države, a istovremeno otpor tome dovodit će do raznih sekta unutar kršćanstva. Za Justinijana i posebno na 5. ekumenskom koncilu u Carigradu 553. god. poslušna crkva je postala vladajuća crkva i to time što je carska autokracija i na vjerskom području dosegla svoj vrhunac, tj. vjera kao ideologija postala je puko sredstvo vladanja. Vjerska pitanja predmet su Justinijanovog normiranja, a car postaje najviši predstavnik boga na zemlji. Do 3. st. skoro sva kršćanska ideologija svodi se na obranu kršćanskog vjerovanja, a koliko ima dogmatike, ona je na niskoj intelektualnoj razini. Od 3. st. počinje uzdizanje kršćanske dogmatike na razinu dotadašnje filozofije, ponajviše stoičke i neoplatonističke (Plotin, Apulej, Porfirije). Time počinje preuzimanje antičkog filozofskog nasljeđa u kršćanstvo. Do 13. st. ono će najviše biti u znaku neoplatonizma, tj. najvećeg crkvenog oca ranog kršćanstva Augustina. Od je odredio bit

docsity.com

3

kršćanstva svojim velikim djelom De civitate dei (O državi božjoj). Gradeći ponajviše na neoplatonizmu Augustin je u stilu ideologa volju vidio kao bit ljudske prirode, a intelekt kao samo dio znatno složenije i razumom samo djelomično objašnjive ljudske naravi. Augustin odbacuje tezu razum ili vjera, a prihvaća razum i vjera. Iz takvog poimanja ljudske prirode, pa i svijeta, proizlazi Augustinovo shvaćanje vjere. Augustin je imao svoje kršćanske predšasnike; jedna od njih je i Tertulijan iz Kartage, čije misao Vjerujem da je nerazumno, bismo uvelike mogli uzeti kao epigraf Augustinova opusa. Augustin nije želio izgraditi racionalni sistem koji bi istine kršćanske objave posve svodio na razum. Iz takvog shvaćanja čovjeka proizlazi i shvaćanje društva, pa i prava i države, tj. njihove povijesti i povijesti misli o njima. Drama ljudske povijesti odvija se kroz sukob dobra i zla, kroz dvije zajednice koje ih predstavljaju. Ta tema je u Augustina starija od njegova kršćanstva, ali nakon preobraćenja on je obrazlaže na kršćanski način. Iako za Augustina aktualnost nije konačno mjerilo istine, on ipak stvara pod velikim utjecajem teških prilika na prijelazu 4. i 5. st. tj. vremena kad barbarski Germani preplavljuju rimski svijet i ruše stoljetne taloge rimsko-grčke kulture. Ta sveopća barbarizacija europskog svijeta bit će jedan od razloga što će europska misao početi ponovo stremiti razini antičke filozofije i Augustinova djela tek u prvim stoljećima drugog tisućljeća. Augustin odražava stanje svoga vremena i kršćanstva u njemu i svojim mišljenjem o politici, odnosno vlasti: on ne zacrtava nikakvu idealnu državu, a još manje teokraciju. Država je nužno, prirodno, vremeno, prolazno zlo; ona je jedan izraz društvenosti koja je prirodna datost duhovnog života ljudskog roda. Orozije, Augustinov učenik, svojom Historia contra paganos, izvršiti će povijesnu dopunu Augustinova velikog djela. Euzebije je 303. god. objavio Kroniku svijeta i ona je narednih tisuću godina bila uzor kršćanske historiografije. Ali, ocem crkvene povijesti Euzebije je postao svojom Crkvenom poviješću koja je napisana prije Dioklecijanovih progona, a kasnije je proširena na događaje do 324. To je do danas najvažnije vrelo za prva tri stoljeća kršćanstva. U razdoblju do 12. st. osim Bizanta sve države na europskom prostoru, uključujući čak i Franačku su toliko djelo privremenih i nepredvidivih okolnosti s toliko malo kontinuiteta, da nisu podoban predmet ni za kakvo sustavno izlaganje. Ništa bolje nije ni sa pravom, ono je uglavnom običajno. Osim Justinijanove kodifikacije koja je više kompilacija iz prošlosti, negoli iz vremena u kojem je nastala, sve ostalo pravo je posve nanos vremena koja ih i preoblikuju. Ista je sudbina i crkvenog prava; do 12. st. ne možemo ni govoriti o sustavnom izlaganju i obradi crkvenog prava kao ius scriptum i ius universale. Prevladava običajno, a time i partikularno crkveno pravo; već u 6. st. pojavile su se prve privatne zbirke zaključaka crkvenih sabora (canones); kako je na Istoku država svojim propisima uređivala i crkvena pitanja, to su te zbirke sadržavale i te državne odredbe o crkvi. Ipak sve su te zbirke privatne, neslužbene, uglavnom partikularne, a pogotovo pragmatično-pozitivističke. U razdoblju do 12. st. znanost povijesti prava i države dijeli opću sudbinu europskog društva, tj. veliki pad. U tom razdoblju kad se u kršćanskom krugu događa taj pad, islam se proširio na prostor Prednje Azije i tu je počeo preuzimati atičko misaono nasljeđe; to se naročito zbiva u razdoblju klasične kulture islama (8. do 12. st.). Preko tih islamsko-arapskih dosega kršćanstvo će od 12. st. početi svoj novi uspon kojeg nazivamo skolastikom. Naime, u 12. st. europsko društvo je doseglo razinu gospodarskog i društvenog razvoja koji je njegovu ideologiju (kršćanstvo) doveo do stupnja na kojem je mogla posegnuti za antičkim uzorima. Ali taj društveni razvoj je takav da znanje više ne ostaje na opće- ideološkim zasadama, nego na zajedničkom stablu učenosti niču prvi samostalni ogranci; jedan od njih je i pravna znanost.

3. Glosatori (11.-13.st.) S pojavom obrta i trgovine, gradova, a time i svakodnevne i guste društvenosti – kultura i učenost, vjera i drugi oblici ideologija smještaju se u grad. Početak cvata te nove gradske kulture su gotika i skolastika. Od 11. st. obrt, trgovina, gradovi, pravni promet počiva na privatnom vlasništvu. Da bi sudionici u tom pravnom prometu pravno uobličilo pravne odnose traže pomoć pismenih, učenih

docsity.com

4

ljudi. Ta učenost ne samo da je latinska, kršćanska, pa dakle i rimska, nego su ti učeni ljudi svećenici. Kako se radilo o pravnom uobličenju odnosa koji su prelazili mjesne običaje, trebalo je tražiti pravnu logiku koja je duboko utemeljena, a time i opća. Zato oni posežu za rimskim pravnim vrelima, i to u njihovom sređenom obliku – Justinijanovoj kodifikaciji. Budući da je to doba kada je Biblija početak i kraj, apsolut i mejrilo svakog znanja, ovi proučavatelji Justinijanovu kodifikaciju shvaćaju kao vrst pravne biblije, koju proučavaju sa istim strahopoštovanjem i metodama koje su ponajviše izgrađene kroz studij Biblije. Nikakva državna naredba ili slično nije silila na primjenu rimskog prava, nego to pravo ulazi u praksu, praksa ga prihvaćam, recepira zbog njegove pravne logičnosti sa stanovišta postojećih društvenih potreba. Već u 11. st. u sjevernoj Italiji potreba za takvim pravnim stručnjacima je tolika da Irnerius u Bologni početkom 12. st. osniva pravnu školu u kojoj poučava rimsko pravo. Ti pravnici i nuihovu učenici poručavaju Corpus tako štio između redaka (inter lines) ili na rubu teksta (in margine) pišu tumačenje riječi i sadržaja; ta bilješka, tumačenje zvala se glossa, pa se ta škola nazivala golosatroskom. Njihove glossae interlineales i glossae marginales su uglavnom verbalno-logičkom interpretacijom na razini formalno-logičkog silogizma trebale protumačiti tekst odredbe rimskog prava. Glosatori su proučavali samo one dijelove Kodifikacije koji su im trebali u praksi, a to je ponajviše područje obveznog prava. Glosatori su rimsko pravo proučavali:

 Pragmatično – tj. uspješno zadovoljenje potreba dnevne prakse je mjerilo svrhe, koristi i istine proučavanja

 Kazuistički – praksa je niz pojedinačnih slučajeva za koje traže rješenje  Fragmentarno – proučavaju one dijelove corpusa koji im trebaju u praksi  Antihistorijski – ne samo da oni corpus ne dovode u vezu s prilikama vremena kada je

nastao, nego njih ne zanimaju promjene i razvoj rimskog prava  Dogmatski – iako primjenu corpusa glosatorima ne nalaže nikakva vlast, oni ga ipak

tumače, bez imalo kritičkog, kao nepromjenjivi autoritativni sud koga tumačenjem treba samo shvatiti; dakako to je posljedica mišljenja o savršenstvu rimske pravne konstrukcije, tj. o skromnosti vlastitog pravnog znanja i iskustva

Glosatori su uvelike izgradili dogmatsko-pozitivnu metodu koja će ostati svojstvena načinu mišljenja europskog praktičnog prava. Nakon škole u Bologni osnivaju se slične pravne škole u drugim gradovima sjeverne Italije. Uz Irneriusa postaju opće poznati njegovi bolonjski učenici Martinus, Bulgarus, Jacobus, Hugo, te kasnije Azo i sredinom 13. st. Accursius. Glose najpoznatijih glosatora koje su se ticale iste odredbe rimskog prava su se razlikovale. Tako je u primjeni dolazilo do razlika; tumačenje jednog glosatora nije imalo nikakvu drugu prednost pred drugačijim tumačenjima, osim pravno-logičke uvjerljivosti. Kako u 13. st. općenito dolazi do sabiranja znanja koja su nastala u posljednjih nekoliko stoljeća, to se slična potreba javlja i na području tumačenja rimskog prava. Da bi udovoljio potrebama prakse i stvorio pretpostavke za otklanjanje razlika u tumačenju, slavni bolonjski učitelj Franciscus Accursius je sredinom 13. st. napisao Glossa magistralis seu ordinaria gdje je sredio glose do tada najpoznatijih glosatora i to tako da je ove poredao ispod odredbe rimskog prava na koju se odnose. Time otpočinje škola postglosatora.

4. Postglosatori (Komentatori 13.-16.st.) Postglosatori proučavaju rimsko pravo pod znatnim utjecajem vlastitog iskustva. Dok su glosatori proučavali rimsko pravo neposredno iz corpusa, dotle se postglosatori bave rimskim pravom u tumačenju glosatora, tj. to je rimsko pravo posredovano glosatorskim tumačenjem. Kako su glose glosatora narasle do opsežnih objašnjenja, njih kasnije prepisuju samostalno, odijeljeno od teksta na koji se odnose, tj. katkad su glose oblik opširnog razlaganja kakvog pravnog pitanja, pa ih tada nazivaju traktati. Kako od 13. st. i pravni svijet osvaja Aristotelova sustavnost, tada glosatori postaju komentatori glosa svojih prethodnika, i to u smislu da otklone razlike u tumačenjima koje

docsity.com

5

su postojale među pojedinim glosatorima, tj. oni žele utvrditi zajedničko mišljenje učitelja. To je bio sadržaj rada postglosatora. S porastom broja gradova, trgovačkog i pravnog prometa, broj pravnih škola se umnaža. 13. st. je doba stvaranja nove vrste zajednica: udruge profesora i studenata, universitas. Postglosatori već svoje spoznaje o pravu počinju prenositi i na narodno običajno pravo. Nastaju prve zbirke običajnog prava. Također postglosatori donekle proširuju svoj interes na rimsko javno pravo, ali tadašnja država je daleko od mogućnosti za te spoznaje. Ipak, tada i vladari počinju zapošljavati na rimskom pravu školovane pravnike, te započinje stvaranje državnog stručnog sudskog i upravnog osoblja. Započinje duboko prodiranje rimskog pravnog nasljeđa u zapadni genij. Time i feudalno pravo počinje dobivati čvršće pravno određenje i sve više podešeno rimskim privatno-pravim aksiomima. U pogledu metode postgolastori ne donose ništa novoga; skolastička kazuistička dijalektika toliko je razvila tehnički aspekt misaonog postupka, da je on potamnio sadržaj mišljenja. Ne samo da su postglosatori usvojili metodu koju izgrađuje teologija, nego sami pridonose izgradnji dogmatsko- kazuističke metode koju onda preuzimaju i druga polja mišljenja. Jer, to je izrazita metoda pozitivnog prava. U radu glosatora i postglosatora nema ništa od historijske, relativističko- realističke empirijske metoda; verbalno-gramatička egzegeza trebala je pomoću zakona jezika otkriti sadržaj i odnos između riječi, pojma i bića. Za izgradnju pravne tehnike i terminologije bio je to značajan rad. Poznati postglosatori su: Cinus de Pistoia, Bartolus de Sassoferato i Baldus de Ubaldis. Najvažniji je Bartolus koji je nastojao ukloniti razlike između rimskog prava kako su ga recipirali pojedini gradovi, tj. s njime počinje međunarodno privatno pravo. Krajem 15. i u 16. st. stvaraju se na Zapadu prve nacionalne države (Engleska, Španjolska, Francuska) kao neograničene monarhije. Tada su vladari, ne kao privatno-pravni subjekti, nego kao subjekti sui generis, u rimskom pravu počeli tražiti uporište i jasno određenje onoga čemu su težili.

5. Francuska historijska škola (Elegantna pravna škola, 16.-17.st.) Dok se u Engleskoj feudalna predstavnička demokracija već u 14. st. učvršćuje (parlament u zakonodavstvu, upravi i sudstvu) pa potom (uvelike zbog uvjeta Stogodišnjeg rata) jača sve do tzv. tudorskog apsolutizma (i ovaj poštuje parlamentarne forme), dotle u Francuskoj skupština staleža slabi (jer je već sredinom 14. st. pokušala svu vlast uzeti u svoje ruke). Francuski kraljevi u 15. st. svoju moć prema plemstvu grade i pomoću vanjskih ratova (ratovi u Italiji) tako da je početkom 16. st. u Francuskoj (uz Španjolsku) najprisutniji apsolutistički naum. Elegantna škola je iznikla iz klime francuskog dvora 16. st. a simbol ovoga je kraljica-majka Katarina Medicci. Taj posljednji izravni izdanak renesansne dinastije Medicci, koja je početkom 16. st. jednako firentinska kao i papska, bit će simbolična veza u prijenosu rimskih pravnih i političkih ideja s papskog dvora na francuski i time će ugraditi u sebe temelje francuske apsolutne monarhije. Katarina je uvelike pridonijela stvaranju pretpostavka iz kojih su nastale političke ideje elegantne škole. Kao što je papski apsolutizam uvelike nikao na rimskim idejama o vlasti, tako su sada europski kraljevi htjeli svoj apsolutizam opravdati tim pravom koje je jedino i zajedno s kanonskim imalo svojstvo znanstvene istine. U 16. st. rimsko pravo se više ne proučava u Italiji nego se središte zanimanja pomiče prema Zapadnoj Europi (francuska, Nizozemska, potom Njemačka); rimsko pravo nije više samo Justinijanova kodifikacija, niti glose; nego cilj je dokučiti klasično doba i njegova autentična pravna vrela (tj. uglavnom pravo porva tri stoljeća nove ere), tj. rimsko pravo prije nego je postalo pravo kršćanske države. Uz to, rimsko pravo sad nije samo norma, nego zbiljski život toga prava, zato ne samo historijski pristup slijedu norma, nego se proučava odnos toga slijeda i slijeda u povijesnoj zbilji. Rođena je historijska pravna metoda. Elegantna škola proučava promjene pravnih odredbi i uzroke tome nastoji naći u zbilji iz koje te norme nastaju. Dakako, u pogledu shvaćanja zbilje, elegantna škola je svoje vrijeme projicirala u rimsko doba. Kako u 16. st. država, njen aparat i posebno vladar uspijevaju svoj naum učiniti zbiljom, tad država počinje postajati djelotvornijom,

docsity.com

6

započinje voluntarističko-normativistička iluzija da je htijenje vladajućih bitni oblikovatelj zbilje. Zbog toga elegantna škola uzroke promjena rimskih pravnih odredaba vidi ponajviše u zakonodavčevu naumu da na određeni način preuredi upravna, vojna, sudbena, poreska i ostala područja vlasti. Sve to elegantnoj školi daje obilježja novoga i u pogledu predmeta i još više u pogledu metode. Čak bismo mogli reći pogotovu u pogledu metode. Elegantna škola pravu prilazi historijski na višestruki način: historijski razvoj pravnih instituta (i odnosnih normi, zakona), ali i porijeklo i djelovanje pojedinih normi u pravnom životu. Elegantni pravnici odredbe rimskog prava smatraju izrazom državno-političkih, pa donekle i opće-društvenih prilika u kojima su nastale, te zato oni proučavaju ne samo pravne institute nego i državno uređenje (naročito zakonodavni, upravni i sudski sustav) i društvene (među njima i privredne) prilike u kojima su pravni instituti nastali. Elegantni pravnici smatraju da je to opsežan predmet, pa zato oni razlikuju historiju zakona (historia legatum) od historije pravne zbilje (historia iuris) i historije starina (antiquitates iuris). U okvir pravnih starina spada sve ono što ima utjecaja na pravne institute, tj. historija pravnih instituta poprima izgled pravnog očitovanja tih nepravnih uzročnika. Bio je to veliki pomak prema zbiljskom pristupu prava; taj pomak je znatno umanjen s time što je razvoj prava isuviše shvaćen kao sredstvo zakonodavčevog i uopće pravotvornog nauma. Ova škola razvija se uvelike u Francuskoj. Većina predstavnika ove škole su Francuzi, a najpoznatiji su Cujacius, Jacobus, Donnelus, Balduinus, Duarenus, Baro, Hotomanus; spomenimo i Talijana Alciatus. Svi zastupnici ovog učenja ne naglašavaju u istoj mjeri historijsku metodu; tu metodu naročito naglašavaju Cujacius, Hotomanus i Balduinus. Po njima je historijska metoda bitan uvjet same pravne znanosti. Ova škola pokazuje dubinu i ozbiljnost pravnih studija te uopće njihovu važnost za razvoj same historijske metode. Ali elegantna škola je u sebi sadržavala i duboko proturječje: proučavala je i zagovarala opću primjenu rimskog prava pa i njegovih državnih načela. I upravo u tome je bilo proturječje, jer rimska pravna i državna misao počiva na državnom zakonodavnom apsolutizmu, a to je protivno svemu što bi državu ograničavalo u njenoj svemoći i isključivosti. To je i razlog kratkotrajne privlačnosti ove škole; njeno zagovaranje opće primjene rimskog prava podsjećalo je na rimokatolički, papinski imperijalizam, a njega je u 16. st. dokinula protestantska šizma. Europske monarhije, pa čak i one koje su ostale vjerne papi, npr. Francuska, težile su nacionalnoj samosvojnosti kao i nacionalnoj pravnoj posebnosti. A ako je bio i poželjan kakav univerzalizam, on nije smio biti rimski i legalistički, niti više samo zapadno-europski, jer to nije odgovaralo novoj zbilji. S uzdizanjem apsolutne monarhije razbijena je rimokatolička ekumena, a kroz europski trgovački kolonijalizam započelo je stvaranje nove opće ljudske ekumene, koja da bi bila takva, nije mogla biti vjerska. Mada je elegantna škola početkom 17. st. izgubila sjaj novoga, njene su spoznaje i dalje djelovale. Na sveučilištima je i dalje proučavano rimsko pravo i uvelike način elegantne škole. Državno-pravne zasade (legalistički apsolutizam) ove škole pretočene su u nova učenja o državi, posebno učenje o suverenitetu, pa su tako do danas prisutne u poimanju države. Kao što su se glosatori i postglosatori svojim dogmatsko-analitičkom i legalističkom metodom ugradili u europsko poimanje i tumačenje prava, tako je elegantna škola svojom metodom i shvaćanjem države kao legalističkog apsolutizma postala konstitutivni dio europskog državno-pravnog genija.

6. Škola prirodnog prava (17.-18. st.) Međudržavne prilike u Europi u prvoj polovici 17 st.: Europske apsolutne monarhije (ponajviše Engleska, Francuska, Španjolska) su razapele svoje trgovačko-kolonijalne staze po čitavom svijetu, došle u vezu, pa i pregovore s narodima raznih kultura i vjera. U samoj Europi vodi se vrsta svjetskog rata, to je 30-godišnji rat (1618-1648). U tom su ratu sve zemlje Zapadne i Srednje Europe, od Švedske do Španjolske. Rat ima izgled vjerskog rata (katolici-protestanti) mada su strane uvelike nečiste, zbog političkih i klasnih razlika unutar obje strane (npr. katolička Francuska kao saveznik protestantske Švedske protiv katoličkih Habsburgovaca). Rat je pokazao da europski međudržavni odnosi više ne počivaju na kršćanskom

docsity.com

7

milosrđu i jedinstvu (jer ne postoji), a da apsolutna suverenost države mora ipak naći svoju granicu u načelima koja se činiti mogućim odnose među državama ili građanima raznih država, i to među državama različitog kulturnog i vjerskog nasljeđa. Takve međudržavne i ratne okolnosti će biti najneposredniji povod nastanku škole prirodnog prava. Smatra se da je škola prirodnog prava počela 1625. god. kada je Hugo Grotius objavio svoju knjigu O pravu rata i mira. Čitava politička pa i pravna filozofija 17. i 18. st. bit će u znaku škole prirodnog prava. Ono što filozofija racionalizma znači za povijest filozofije, to škola prirodnog prava znači za pravo, ili bolje reći za političku misao. U stvari, filozofija racionalizma na području politike i prava je škola prirodnog prava. Škola prirodnog prava je prije oblik moralno-političke filozofije, nego vrsta pravne ili državno-pravne teorije. Ono što je zajedničko svi pristašama ove škole (Grotius, Locke, Puffendorf, Wolf, Montesquieu, Voltaire, enciklopedisti itd.) jest racionalistička metoda, a time odbijanje historije i iskustva i usvajanje dogmatskog i apstraktnog racionalizma. Sve je to bar teorijski, jer dakako da su oni ipak razmišljali pod određenim utjecajem vlastite zbilje. Njihovo poistovjećivanje onoga što im se čini logičkim, racionalnim, s mogućim, zbiljskim, pribavlja im atribut apstraktnog volutnarizma i intelektualnog dogmatizma, pa u znatnoj mjeri, većina njih su pristaše prosvijećenog etatizma u službi znanstvenog inženjeringa. U okviru ove škole izražene su relativno vrlo oprečne političke doktrine:

 Neki su pristaše totalitarnog etatizma (Hobbes)  Neki liberalnog i ograničenog legalizma i etatizma (Locke)  Neki su zastupnici liberalnog individualizma koji je blizak aristokratskom liberalizmu

(Montesquieu)  Neki su pristaše kolektivističkog totalitarizma (Rousseau)

Iz toga je jasno da se racionalističkom metodom i aksiomima moglo dospjeti do različitih praktičnih pravnih i ustavnih rješenja. To je vidljivo čak i u okviru misli pojedinih autora:

 Hobbes misli da je njegova apsolutna suverenost spojiva sa svakim oblikom vladavine, odnosno da je svaka de facto vlast legitimna

 Rousseau misli da je jedino legitimna ona država u kojoj zakonodavnu vlast vrši sav marod (neposredna demokracija u zakonodavstvu) iako misli da je takva vlast spojiva s bilo kojim oblikom izvršne vlasti

U okviru škole prirodnog prava nastale su i posve oprečne teorije o odnosu između raznih vlasti:  Montesquieu misli da se neće premetnuti u diktaturu samo ona država u kojoj su

zakonodavna, izvršna i sudska vlast odvojene po organima, nadležnostima i osoblju (tzv. teorija o podjeli vlasti)

 Rousseau misli da suverenost u zakonodavnoj vlasti znači jedinstvo svih vlasti, jer suveren zakonodavac određuje sve opstale nadležnosti (tzv. teorija o jedinstvu vlasti)

Usprkos toj različitosti skoro sve pristaše ove škole usvajaju nekoliko političkih aksioma:  Svi ljudi se rađaju jednaki i slobodni, i po tome su braća  Čovjek je vlasnik svoje slobode i svog rada, a kada svoj rad utjelovi u prirodu (tj. svoj

rad ugradi u dio prirode) onda je on i vlasnik tog dijela prirode, proizvoda

Intelektualna destrukcija škole prirodnog prava počela je već u 18. st. o to u okviru i metodama same škole. Društveni realizam je počeo uklanjati apsolute političkog racionalizma.

 Montesquieu je to započeo kao literaturu (vrijednosni relativizam iz njegovih Perzijskih pisama iz 1721. god.), da bi to uzdigao kasnije (O duhu zakona, 1748.) na razinu političke filozofije

 Hume (Rasprava o ljudskom razumu, 1740.) je na metodološkom i gnoseološkom planu pokazao da pojam razum na razini deduktivne spoznaje nije isto što i razum kao

docsity.com

8

uzročni odnos na empirijskom polju, a pogotovo nije isto što i razum na polju vrijednosnog, tj. na području društvenog

 Burke u Engleskoj postaje rodonačelnik buržoaskog konzervativizma, koji će svoje konačno uobličenje naći u njegovoj Raspravi o francuskoj revoluciji, 1790. Francuska revolucija već u svom početnom razdoblju je dovoljna da Burke umjesto razuma, individualizma, legalizma trenutne većine, istakne složenost ljudskog bića gdje razum ima samo površnu ulogu; on ističe kolektivne strukture, tradiciju kao skladište kolektivne inteligencije i civilizacije a zakoni i politika su mu samo dio te tradicije

Sve je to bio početak nacionalnog romantizma i idealizma. Usprkos svom antihistoricizmu, škola prirodnog prava je dovela i do nekih novih spoznaja na polju historije. Naime, raspravljajući o prirodnom pravu u prirodnom stanju pristaše škole prirodnog prava o tome govore (jedni) bilo kao o povijesnoj zbilji bilo (drugi) kao o metodološkoj pretpostavci. Većina pristaša ove škole počinje prirodno stanje shvaćati kao zbiljsko povijesno vrijeme, bilo da je to samo jedno povijesno- genetsko vrijeme u razvoju društva, ili kao uvijek moguće vrijeme (kad nestane vlasti, tj. anarhija). Te spoznaje dovedene su u vezu sa suverenitetom i legitimitetom vlasti, u vezu s prirodnim pravima pojedinca; dakle, legitimna i suverena je samo ona vlast koja počiva na pristanku onih nad kojima vlada. I taj pristanak pobuđuje pitanje: da li jednom dati pristanak je dovoljna osnova legitimitetu vlasti ili je legitimna samo ona vlast koja ima pristanak žive generacije kojom vlada. U demokratskoj struji (osobito (Rousseau) prihvaćen je legitimitet koji se zasniva na živućoj generaciji, dok je struja sklona monarhizmu sklonija historijskom suverenitetu. Škola prirodnog prava imala je izvanrednu i naprednu ulogu u političkim zbivanjima 18. st. Dovoljno je reći da se američka i francuska revolucija ne samo izvedene pod zastavom ove škole, nego su državno-pravni akti koji su nastali nakon tih revolucija proglasili osnovne zasade škole prirodnog prava temeljem svakog političkog sustava. Međutim, upravi ti događaji, a pogotovu francuska revolucija, njen načeli prihvat tog učenja, ali naknadne ograničenosti koje postavlja zbilja – bila je zbiljska kritika ograničenosti političkog i intelektualnog voluntarizma, racionalizma, a time i dogmatizma. Zasade škole prirodnog prava bile su istine mladosti jedne klase koje su kao volja, bile veliki povijesni poticaj i opći preispitivač dotadašnjih vrijednosti.

7. Svrha proučavanja prava i države Time što proučava državu i pravo kao zbiljske pojave, a to znači kao pojedinačne, historične, vremenski i prostorno uvjetovane, kao pojave koje su kao činjenice zbilje i djelomično sredstvo ljudske volje, kao pojave kojima je društvo pokretač, sredstvo i cilj, ali gdje se društvo kao zbiljsko društvo pokazuje samo kao relativna cjelina, gdje se država i pravo pojavljuju kao dva različita, ali povezana sredstva, dva sredstva koja mogu poprimiti samostalno prirodu i cilj itd. takva znanost treba kod studenata razviti smisao za zbiljsko., vremensko-prostorno određenje i moguće, a time povijesno instrumentalno. Pravnik čija stručna naobrazba započinje sa spoznajama ove discipline neće državu i pravo shvaćati kao dogmatske, kao vječne nepromjenjive, nepovijesne pojave, pojave koje su same sebi svrha. Isto tako, on ih neće doživjeti voluntaristički, kao puka sredstva povijesnim uvjetima neograničene volje. On će u podređenoj državi i pravu znati otkriti i relativizirati njenu povijesnu, društvenu (i klasnu), gospodarsku, ideologijsku (i moralnu) bit, ali isto tako i njihovu pravnu prirodu.

8. Razvoj historije države i prava u 17. i 18. st. Tečajem 17. i 18. st. škola prirodnog prava pokušala je potisnuti i zamijeniti vladajuću kršćansku političku doktrinu. Ipak, tokom toga vremena kršćanska doktrina je ostala vladajuća, tj. pravno- politički sustavi su se temeljili na doktrini o «vlasti po božjoj milosti». U pogledu samog prava škola prirodnog prava otklanjala je historicizam, odnosno običajni empirizam i relativizam; ona naglašava čistu racionalno-pravnu konstrukciju koja je djelo savršenog pravnog razuma. Škola prirodnog prava nije se bavila historijom prava, nego je stremila izradi savršenih zakona, koji taj

docsity.com

9

atribut savršenosti zaslužuju ne zbog mogućnosti u vremenu, nego zbog apstraktno-logičke utemeljenosti. Dakako da su na praktičnom planu i dalje vrijedila različita običajna prava (pa i recepirano rimsko pravo), a pravna poduka se njima i najviše bavila. Budući da u 17. a pogotovo u 18. st. dolazi do stvaranja jedinstvene nacionalne države kao apsolutne monarhije (Francuska, Španjolska), to se javlja i želja da se skupe, srede, usporede i različiti pravni običaji koji vrijede na području nacionalne države. Stvara se potreba za stvaranjem općenacionalnih pravnih običaja. To je potaklo razvoj nacionalno-pravne historije. Dok je u katoličkim zemljama svaki racionalizam imao izgled škole prirodnog prava, u njemačkim protestantskim zemljama taj racionalizam nije bio naglašeno protuvjerski, odnosno njemačka škola prirodnog prava (Puffendorf, Tomassi, Wolf) nije potisnula historiju, te u njenim okvirima nalazimo znatnu pomirdbu razuma i historije. Tako shvaćeno prirodno pravo nalazimo u Leibniza. Leibniz – izgrađuje svoju metodu u kojoj ima dijalektike, pa i povijesne, tj. povijesnog relativizma. On ne osporava racionalnu, pa ni mehaničku spoznaju, ali relativizira spoznaju. Ne poriče razum, nego u njega vjera nalazi svoje mjesto u filozofiji kroz elemente metafizike. U raspravi Nova metoda kako treba proučavati i podučavati pravnu znanost, izlaže svoju filozofiju o društvu i pravu; naglašava da je svijet savršeno povezan i iznutra jedinstven, odnosno ističe misao o evoluciji: sadašnjost u sebi nosi i prošlost i budućnost. A kako je svijet povezan ne samo kroz vrijeme, nego je svijet cjelina kao povezanost njegovih sadašnjih dijelova, to je cjelovita društvena spoznaja moguća samo kao historijska spoznaja i spoznaja o dijelovima cjeline. Sve je to Lebiniza učinilo osnivačem teorije o historiji prava, posebno o općoj historiji prava. On smatra da se pravna znanost i pravna poduka moraju zasnivati ne samo na podjednakom proučavanju pravne historije i pozitivnog prava, nego i na proučavanju prirodnog prava. Leibniz razlikuje unutarnju i vanjsku pravnu historiju, a svaka od njih može biti nacionalna i opća.

 Unutarnja pravna historija proučava čisto pravo, tj. pravne i državno-pravne institute  Vanjska pravna historija proučava sve ostale društvene pojave koje su u nekoj vezi s

pravom  Kad unutarnja pravna historija ima za predmet sve ili više pravnih sustava, onda je to

opća unutarnja prava historija  Kada vanjska pravna historija proučava društvene prilike svih ili više društava onda je

to opća vanjska pravna historija On naročito zagovara da se sakupe podaci za opću unutarnju pravnu historiju, tj. formalno-pravna vrela i da se tako sačini pregled opće pravne povijesti, tzv. theatrum legale. Leibnizovo učenje, što se tiče društva, uvelike će usvojiti Montesquieu.

Montesquieu – napisao je veliko djelo O duhu zakona. Duh zakona, kao opća bit prava, ne određuju samo međuutjecaji između zakona kao dijelova, nego i utjecaji i veze koje postoje između zakona i društvene i prirodne sredine. Po Montesquieu prirodna sredina (kao prirodni i materijalni uvjeti društvenog života) kroz dugotrajno povijesno djelovanje uobličuju ne samo fizika, nego i duhovna svojstva čovjeka; otud se različitost uvjeta sredine odražava kao različitost psiho-socijalnih svojstava. Ono što je novo u Montesquiea je ne samo historicizam i relativizam, nego veza koju uspostavlja između društvenih i izvan društvenih (prirodnih, materijalnih) uvjeta sredine. U Montesquiea nalazimo misao da su zakoni u tijesnom odnosu s načinom na koji ljudi namiču sredstva za život. Montesquieu ne ostaje na razini teorijskih razmatranja; pozitivno-historijskom metodom on izlaže političku filozofiju, a kroz nju postavlja ne samo osnove, nego uvelike izgrađuje suvremeno politološko i ustavno-pravno nazivlje. Ističe važnost prava i pravne države kao jamca slobode, odnosno pravo stavlja iznad trenutnih nosilaca vlasti. On kao suprotnost dotadašnjoj apsolutističkoj teoriji o jedinstvu vlasti u rukama najvišeg organa (vladara), izgrađuje teoriju o podjeli ustanovljenih vlasti i naglašava razliku između naroda i države kao ustanovljene organizacije. Ali, Montesquieova razmišljanja su ponajprije na razini političke filozofije i ustavno- pravnih razmatranja, a uz to u Njemačkoj nisu od onoga utjecaja koje ima Leibniz; zato nije on

docsity.com

10

nego Leibniz neposredni poticaj za pravno-historijske studije. U drugoj polovici 18. st. zaživio je Leibnizov utjecaj; središte tih studija postaje novoosnovano sveučilište u Gottingenu, pa se i taj novu stupanj i način u proučavanju pravne historije naziva po toj školi.

9. Gottingenska pravna škola Osnivač Gottingenske pravne škole je J.H. Pitter. Vođen Montesquieovim i Leibnizovim učenjem, on je počeo proučavati njemačko državno pravo. To proučavanje je nužno vodilo u historiju, s obzirom na to da je krajem 18. st. Njemačko carstvo jedva postojalo i po čemu osim po tituli koju su nosili Habsburgovci. Upravo kao suprotnost tome Pitter ukazuje na srednji vijek kad je Njemačko carstvo bilo politička stvarnost. Pitter ističe posebno mjesto i samostalnost pravne historije, koja proučava kako promjene u pravnim institutima, tako promjene u ozbiljenju iste pravne norme, i najzad pravna historija treba da te promjene dovede u vezu s prilikama vremena. Tako pravna historija treba da prouči pravne institute svih naroda i vremena, da utvrdi njihove veze i razlike i da ovima potraži uzroke u uvjetima sredine. Gustav Hugo je iste zasade primijenio na područje građanskog prava. Postavlja pitanje izvora prava. On odbacuje tvrdnju elegantne škole i škole prirodnog prava da je država, zakonodavac stvaralac prava. Na temelju historije germanskog i uopće srednjevjekovnog prava, Hugo ističe da je pravo poput svih duhovnih tvorevina naroda, poput jezika, ishod stvaralačkog samorazvoja, postupno i neprimjetno, rezultat narodnog običaja, a nikako djelo trenutne racionalne volje bilo države (zakonodavca) bilo naroda. Ako država i izdaje zakone, ona može zakonski uobličiti samo ono što već postoji u narodnoj svijesti, inače će ostati izvan primjene ili će kroz primjenu biti pomireno sa sadržajem narodne svijesti. U tom smislu je Hugovo ime povezano uz mnoge reforme na području prava u Njemačkoj. Hugo kao i Leibniz razlikuje vanjsku i unutarnju pravnu historiju, ali Hugo njihov objekt mijenja i sužava; njegova vanjska pravna historija proučava pravna vrela i njihov razvoj, a unutarnja razvoj pojedinih pravnih instituta i grana. Bio je to znatan pomak pravne historije prema pravnoj tehnici i dogmatici. Uz to, Hugo naglašava značaj empirijske metode u pravnoj historiji, uz njega historijska metoda uvelike ima značenje organskog razvoja prava. Gottingenska škola je toliko potakla pravno- historijske studije da je njemačka znanost na tom polju već početkom 19. st. posve zadobila prvenstvo u Europi. U svemu, Gottingenska škola je pripremila sljedeći veliki korak u proučavanju pravne historije.

10. Uvjeti nastanka historijske pravne škole Ovo učenje je rezultanta onoga intelektualnog vrenja čiji najviši doseg nazivamo Njemačko klasični idealizam. Isto tako ovo učenje je izraz povijesnog iskustva francuske revolucije, njezinih međunarodnih posljedica, tj. njenog pretvaranja u Napoleonov etatizam i imperijalizam, te najzad pokoravanja i prekrajanja njemačkog nacionalnog prostora. Svemu dodajmo da njemački feudalizam, njegov partikularizam i provincijalizam još uvijek nije imao moćnog buržoazijskog neprijatelja. Razmeđe 18. i 19. st. je doba genija. Ako je Napoleon bio vojni genij, Hegel je to na polju filozofije. U času kada je Napoleon u Tilsitu još jednom Pruskoj diktirao uvjete mira, Hegel objavljuje 1807. Fenomenologiju duha. U tom djelu je sadržana i Hegelova filozofija povijesti i prava. S obzirom na to da po njemu između zakona svijet i svijesti postoji duboka veza, pa i istost, jer ih je zajedno oblikovao razvoj, dijalektika pojmova otkriva dijalektiku stvari. Zato društvene pojave nisu slučajnost, nego njima vladaju zakoni. Historija i dijalektika otkivaju tu zakonitost. Jedinka univerzalne ljudske povijesti je nacija. 1914. kada su bajunete saveznika ohrabrile senat da obori Napoleona, tj. kada je on abdicirao, protivnici Napoleonova zakonika u Njemačkoj su izronili na sve strane. Napoleonov Građanski zakonik je opozvan u onim njemačkim zemljama gdje je bio uveden. Njemački pravnik A. Thibaut 1814. objavljuje brošuru O potrebi općeg građanskog prava za Njemačku gdje zagovara da za cijelu Njemačku bude donesen građanski zakonik koji bi unificirao njemačko građansko pravo kao što je to učinio Napoleonov Code civil u Francuskoj.

docsity.com

11

Mnogi su ustali protiv njegova prijedloga, a među njima je i najsustavniji F.K. von Savigny. On je 1815. objavio brošuro pod naslovom O pozivu našeg vremena u pogledu zakonodavstva i pravne znanosti. Polazeći od opće filozofskih spoznaja, tako od filozofije povijesti te dotadašnje filozofije prava, on uspostavlja svoju filozofiju oprava i njome postaje osnivač Historijske škole prava.

11. Historijska pravna škola (19. st.) Naglašava nacionalnu posebnost prava, naglašava da je pravo nedjeljiv dio duha nacije, naglašava samo-razvoj duha nacije, tj. da se on razvija evolutivno pod utjecajem vlastitih unutarnjih i tiho djelujućih snaga koje imaju izgled duhovnih tvorevina (običaji, narodna predaja, vjerovanje, moral, opće-kulturne oznake itd.), ali one su i izraz i općih uvjeta života i sredine jednog naroda. Jednostavno, one su posebnost duha te nacije. Stupanj nacionalne posebnosti i njezina različitost određuje stupanj usvajanja stranog. Dakle nešto strano može prodirati u duh nacije ukoliko ga ona već sadržava po svojim mogućnostima, pa joj onda zapravo i nije strano. Po Savignyju razvoj prava svakog naroda je jedan organski, prirodni razvoj koji može biti i pomućen, ali se na kraju ipak uspostavlja prirodni red. Taj razvoj, red ima 3 stupnja:

a) stupanj (vrijeme) narodnog običajnog prava b) stupanj (vrijeme) znanstvenog prava c) stupanj (vrijeme) ozakonjenja, kodifikacije

Svakom od tih stupnjeva odgovara ne samo opće stanje duha nacije, nego i uvjeti i način života. U uvjetima seljačkog, poljoprivrednog načina života, pravo je u obliku narodnog običajnog prava. Običaj stvara dugotrajno iskustvo, a kako skoro svi članovi društva žive u podjednakim uvjetima i kako se uvjeti nasljeđuju, to su i običaji ujednačeni i poznati svima, tj. opća nacionalna pravna svijest je skoro posve svijest svakog pojedinca. Kako društveni uvjeti postaju složeniji i različiti za pojedine dijelove društva (odvajanje pojedinih zanimanja, struka), to onda svaki pod tih dijelova stvara svoje posebne pravne običaje, pa onda pojedinci, uz opće pravne običaje poznaju uglavnom običaje svog zanimanja i sredine. Pravni običajni dugotrajnim vršenjem postaju pravno istančaniji i tako oni dosežu puni razvoj, savršenstvo. Bitan uvjet toga je i vrijeme i iskustvo. Ta različitost unutar nacionalnog prava zahtjeva da se njime bave stručnjaci, koji će sakupiti sve te različite narodne pravne običaje. Pravni znanstvenici trebaju prikupiti svu tu pravnu građu, a potom je u duhu njene unutarnje logike i posebnosti srediti, tj. izgraditi njoj svojstveni pravni sustav i pravno nazivlje. S time su stvoreni uvjeti da taj nacionalni pravni duh pretočen u nacionalni pravni sustav dobije oznaku da je dosegao stupanj potpunog i utjelovljenog razvoja, a tu oznaku mu daje opći nacionalni duh utjelovljen u državi, odnosno zakonodavcu. Tako je nacionalni pravni duh u pogledu odnosne pravne grane dosegao treći stupanj, stupanj ozakonjenja. Država to posve izgrađeno običajno pravo koje je obradila pravna znanost izdaje u obliku zakonika. Savigny naglašava slobodan razvoj prava kroz iskustvo i vrijeme, kroz pravnu struku o pravnu znanost. Osobit jamac slobode razvoja prava je raznovrsnost i nejedinstvo. U stvaranju i uobličenju prava država nema nikakvu ulogu do časa kad je narodni pravni duh samo-razvojem dosegao stupanj na kome ga država izdaje u obliku zakonika. Jedan od značajnijih Savignyjevih sljedbenika na teorijskom planu je Puchta. On je 1828. objavio Običajno pravo gdje mnoge Savignyjeve postavke ne samo razjašnjava i proširuje, nego čitavu tu teoriju želi zasnovati na Schellingovoj romantičarskoj filozofiji. Puchta uz razvoj prava razmatra i razvoj države, odnosno običaje koji uređuju njezin život. Pri tome, pokazuje da njegova teorijska razmatranja imaju i neposredne političke opcije: monarhija je najbolji oblik vladavine, feudalne udruge su najbolji jamac slobode, vlast je od boga itd. Mnoge teorijske postavke Historijske škole već osporava Hegel, a još više Hegelove pristaše osobito Gans, oboriti će se na tu školu i ubrzati njen pad. Glavni predmet tog napada je naglašena posebnost nacionalnog duha i umanjena uloga države u stvaranju prava, pošto je država utjelovljenje duha nacije, pa i njenog prava, to ona treba biti glavni stvaralac prava.

docsity.com

12

Jedan od najvećih pristaša Historijske škole je i naš Baltazar Bogišić. On je na temelju zasada ove škole proučavao slavenska, posebno južno-slavenska narodna prava, te je postao jedan od europskih stručnjaka za to pravo. Sam je sakupljao narodne pravne običaje, na tim je osnovama izradio Opći imovinski zakon za kneževinu Crnu Goru 1888. god. Neposredni cilj i učinak Historijske pravne škole u Njemačkoj bio je proučavanje njemačkog narodnog prava. Nakon obnove njemačkih država 1815. god. uspostavljeno je ranije pravo, to nejedinstvo, a ne toliko Historijska škola je bilo razlogom da Njemačka nije imala jedinstveni građanski zakonik. Čak i nakon što je 1871. stvoreno Njemačko carstvo, i kada Historijska škola više nije bila od velikog znanstvenog utjecaja, ipak je prošlo 30 godina jedinstva dok je 1900. god. donesen Njemački građanski zakonik. Sve to ipak ne znači da neposredni politički učinak Historijske škole u času kada je nastala nije bio od koristi feudalnim dinastijama, i općenito feudalnim snagama.

docsity.com

komentari (0)

nema postavljenih komentara

budi prvi koji ce napisati!

ovo je samo pregled

3 shown on 12 pages

preuzmi dokument