BABILONSKA DRZAVA I PRAVO-Skripta-Opsta istorija prava i drzave-Pravo, Skripte' predlog Opsta istorija prava i drzave. Evropski Univerzitet (EU)
justjump
justjump

BABILONSKA DRZAVA I PRAVO-Skripta-Opsta istorija prava i drzave-Pravo, Skripte' predlog Opsta istorija prava i drzave. Evropski Univerzitet (EU)

11 str.
10broj preuzimanja
1000+broj poseta
Opis
Pravo,opsta istorija prava I drzave, skripta, BABILONSKA DRŽAVA I PRAVO, Nastanak država u Mezopotamiji, Društveno-ekonomska struktura Babilona, Formalno-pravna vrela za upoznavanje prava Mezopotamije, Oblik vladavine i ...
20 poeni
poeni preuzimanja potrebni da se preuzme
ovaj dokument
preuzmi dokument
pregled3 str. / 11
ovo je samo pregled
3 prikazano na 11 str.
preuzmi dokument
ovo je samo pregled
3 prikazano na 11 str.
preuzmi dokument
ovo je samo pregled
3 prikazano na 11 str.
preuzmi dokument
ovo je samo pregled
3 prikazano na 11 str.
preuzmi dokument
BABILONSKA DRŽAVA I PRAVO; 19

1

BABILONSKA DRŽAVA I PRAVO; 19.-16. st.pr.n.e.

1.Nastanak država u Mezopotamiji? Tokom 4. tisućljeća u Mezopotamiji su stalno naseljene plemenske skupine koje žive u gardovima, počinju se raslojavati. Tokom tisućljeća mnoge od tih država Sumera i Akada žive samostalno. Među njima su česti sukobi. Pojedine sumerske države (Lagaš, kasnije Ur, potom Uruk itd.) uspijevaju pokoriti neke druge susjedne države. Na čelu tih država do 2. tisućljeća su prvosvećenici (sangu) koje u njihovim svjetovnim nadležnostima nazivaju ensi, patesi, išaku. Zemlja je vlasništvo države-hrama, koju društveni pripadnici obrađuju zajednički, a samo manje parcele hram izdaje u zakup pojedincima ili udaljenim seoskim zajednicama. Hram je i sudište, kulturno i vjersko središte, škola, skladište, riznica, arhiv. Prostor hrama je temenos, u njemu ili njegovoj blizini obitava prvosvećenik, vladar države. Sav društveni život usredotočen je u hramu. S vremenom svećenstvo postaje isključivo posrednik između podanika i vrhovne vlasti. Sva ta ideološka forma ima za cilj da vlast izdigne i da je učini neophodnom. Prvosvećenik je i ratnik, vođa, a neuspjeh u ratu ili životu oduzima mu legitimitet. U pravilu svećenstvo je i sudac toga legitimiteta, dakle zemaljski tumač pravnog i trajnog vladara, boga-zaštitnika. Ujedinjenje cijele Mezopotamije zbilo se tokom prve polovine 2. tisućljeća i nije bila iznenadna novost. Treba naglasiti da su neke države stoljećima, pa čak i tisućljećima vodile samostalan život i da je ujedinjenje Mezopotamije došlo nakon dugog političkog, pravnog, kulturnog, jezičnog i rasnog partikularizma. U tom postupnom ujedinjenju veliku ulogu je odigrao i hidrotehnički sustav, a uz njega, potrebu integracije pobuđivao je i vojno-obrambeni sloj.

2.Nastanak i rad države? U 19. st.pr.n.e. dinastija u Babilonu uspjela se osamostaliti od amoritskog vladara koji tada vlada iz Larse. Babilon se uzdiže kao samostalna grad-država, a potom se širi i na prostor Akada. U razdoblju od 18. st. babilonska država širi svoju vlast naročito za 40-godišnje vladavine Hamurabija. Tada se prostire od Perzijskog zaljeva na jugu do Ninive na sjeveru, od planina Elama na istoku do Sirije na zapadu. Slava Hamurabijeve države slabi već za njegova sina nasljednika Samsuiluna. Stare mjesne tradicije, države-gradovi neprestano se bune, žele samostalnost, a vanjski neprijatelj, tada pleme Kasita ne samo da ugrožava granice, nego se stalno infiltrira u sjeverne dijelove države. Tako oslabljena država početkom 16. st. postaje plijen Hetita koji se iz srednjeg dijela Male Azije spuštaju niz Eufrat, te osvajaju i pljačkaju Babilon. Babilon se raspada, a sjeverni dio postaje plijen Kasita.

3.Društveno-ekonomska struktura Babilona? Gospodarstvo: poljoprivreda u Babilonu je bila jako razvijena. Od kolike je važnosti poljoprivreda pokazuje i briga države da svu zemlju proglasi državnim vlasništvom i izgrađuje i unapređuje poljoprivredno oruđe, usavršava i usvaja nove poljoprivredne tehnike, organizira javne radove, najviše radi održavanja polja. Kralj je ne samo prvosvećenik i vojnik, on je neposredni upravitelj izvođenja poljoprivrednih radova. Zemlju naviše obrađuju slobodni ljudi i robovi, a zajedničkim radom rukovode država, seoske općine i gradovi. Poljoprivreda daje velike viškove kojima raspolaže država (žito, ulje, stočni proizvodi), bilo da ih rasprodaje na domaćem tržištu, bilo da ih ona kao trgovac razmjenjuje za drvo, kamen, kožu, stoku, robove, začine, a naročito kovine potrebne za poljoprivredno oruđe i vojnu oružje. Iako Babilon nema kovina, nigdje obrada kovina nije dosegla tu razinu. Zbog takvog korištenja žita za razmjenu, ono uskoro postaje opće sredstvo razmjene, opće platežno sredstvo. Kasnije i kovine, ponajviše srebro počinju se koristiti u te svrhe, ali ipak žito nije prestalo biti najčešće platežno sredstvo. Mezopotamija je razvila različite obrte i umijeća: graditeljstvo, izrada opeka, lončarstvo, obrada kovina, posebice zlata (početkom 3. tisućljeća

docsity.com

2

dosegla je onu razinu koju zna današnji zlatar), obrada stakla, obrada bjelokosti, predivo itd. Važnost obrta pokazuje i njegova organiziranost: obrtničke udruge su bile nezavisne organizacije, ali pod vladinim nadzorom, svaki obrt je imao svoj dio grada, zvanja su se nasljeđivala, jer su se mnoga umijeća čuvala kao obiteljske ili cehovske tajne. Slično je bilo i sa tkaonicama. Neke tkaonice su bile privatno vlasništvo, a neke kraljeve odnosno hramovne: izrađivali su tkanine kako za potrebe hrama, tako i za tržište i izvoz. U Mezopotamiji je bila razvijena unutarnja i još više vanjska trgovina, o kojoj je zavisio čitav proizvodni tok. Bogatstvo žitarica, ali nedostatak drva, kamena, kovina, doveli su do razvitka trgovine. Ni trgovina se nije razvijala bez državne prisutnosti. Ne samo da su trgovci kao i obrtnici plaćali porez u novcu, ne samo da je država organizirala pohode i ratove da ih zaštiti, oni su organizirani i to pod nadzorom države. Država-hram je svoje proizvode prodavala i bavila se trgovinom; država je trgovačku djelatnost smatrala vrlo važnom, pa ju je uvelike i nadzirala putem običajnih ili zakonskih propisa. To je razlog da su se trgovački poslovi morali odvijati pismeno, da bi mogli biti nadzirani, lako dokazljivi i radi prometne sigurnosti. Zato je država nadzirala mjere i utege: tada počinje žigosanje komada kovine, kako bi pojedini trgovci ili hram potvrdili čistoću kovine. Srebrni novac izmjeren je u težinskim jedinicama, podijeljenim po heksagezimalnom sustavu. Ovaj sustav novca zadržao se do 7. st. pa je utjecao i na grčki novčani sustav i nazive. Društvo: društveni slojevi u Babilonu odražavaju gospodarski i političko-pravni život tih zajednica. U Babilonu nije bilo kasta, tj. pripadnost određenom društvenom sloju je posljedica zanimanja, imovinskog stanja i osobne lobode, a promjenjivost tih prilika je posljedica promjenjivosti životnih okolnosti. Za slobodne rob nije biće druge vrste, nego čovjek kome životne okolnosti nisu sklone, koji volju bogova treba trpjeti, ali koji i u svojim okolnostima može naći načina da ih izmjeni. Osnovna pravna podjela je slobodni i neslobodni, tj. robovlasnici i robovi. Svi oni koji su slobodni su u klasi robovlasnika. Dakako da je prevladavala klasa slobodnih, ali broj robova se kasnije uvećao. Čini se da je gospodarski život svih država prije Babilona, pa i još dugi vremena kasnije počivao ponajviše na radu slobodnih ljudi. Slobodni ljudi često su radili na istim poslovima s robovima, a obveza kuluka (radovi u korist države) postojala je za sve slobodne ljude. Slobodni ljudi po Hamurabijevom zakonu su bili podijeljeni u dvije skupine: avilu (gospodin) i muškenu (siromah). Mjerilo tog razlikovanja je imovinska sposobnost. Bitna posljedica te razlike na području prava bila je sankcija za zločin protiv života i tijela: za povredu avilua primjenjivan je najčešće lex talionis, a kada bi avilu povrijedilo pripadnika nižeg razreda, onda bi svoju grešku ispravljao novčanom naknadom. Avilu je bio gornji sloj, birokracija, vojska i uopće gornji društveni sloj, dok su muškenu bili niži proizvođački sloj koji je u vojsci služio samo kao pomoćne, nenaoružane službe. Smatra se da je sloj muškenu bio manji i da se on smanjivao, tj. država je pravno izjednačavala sve svoje slobodne, a razlike u toj klasi bile su samo imovinske i društvene. U klasi slobodnih i po imovinskom i po društvenom položaju imamo više slojeva: na vrhu je svećeničko-birokratski sloj, nešto manje važan sloj bili su trgovci, obrtnici, novčari, a najširi sloj je sloj slobodnih seljaka koji su živjeli u okviru seoskih zajednica i obrađivali državno-hramovsku zemlju. Bilo je malo privatnog vlasništva zemlje i privatnih zakupaca zemlje. Svi slobodni ljudi bili su dužni služiti vojsku i upravo je ta dužnost bila znak njihove slobode. Pored opće vojne obveze i pored stalne stajaće vojske, postojala je i polustajaća vojna formacija ilku. Ilku je bio onaj dio vojske koji nije stalno na okupu, ali koji je bio stalno spreman, koga se lako pozvalo i koji je vjerojatno bio glavna udarna snaga vojske. To su bili vojnici-zemljoradnici. Kao oblik plaće za svoju službu dobivali su komad zemlje dovoljan za izdržavanje svoje obitelji i koju su sami obrađivali. Ilku-vojnik može dati zemlju u zakup samo kada je u ratu; ukoliko zemlju ne obrađuje uzastopno 3 godine, gubi i nju i službu. Ilku su zemlju obrađivali pojedinačno (ne kolektivno), ali to je bila državna zemlja van pravnog prometa. Uživanje zemlje ilku osigurava vršenjem vojne službe, pa je pod

docsity.com

3

tim uvjetom ilku-zemlja bila i nasljedna. Ilku-zemlja nije mogla biti predmet sudske pljenidbe kao sredstvo naknade kakvih obveza uživaoca ilku. Ilku-ovlaštenici nisu plaćali porez, tj. njihova jedina obveza prema državi bila je vršenje vojne službe. Iako nisu bogati, spadaju u razred avilu i to je razlog privlačnosti te službe i osnova snage babilonske vojske u Hamurabijevo vrijeme. Drugu klasu koja je bila mnogo više izrabljivana nego niži slojevi klase slobodnih, činili su robovi, tj. ljudi koji su u nečijem vlasništvu, koji nisu osobno slobodni. Robovi su bili zarobljeni stranci. Robom se moglo postati na razne načine: zarobljeništvom u ratu, sudskom presudom, samoprodajom u ropstvo, glava obitelji je mogla prodati svoju ženu i djecu u ropstvo, nasljeđem ropskog stanja rođenjem od oba roditelja roba. Vlasnici robova su bili država, hramovi, gradske ili seoske općine i pojedinci. Robovi su radili sve poslove zavisno od njihovih sposobnosti: kao poljoprivredi radnici, obrtnici, trgovci, pisari, sluge itd. Ropstvo je moglo biti trajno ili privremeno. Hamurabijev zakonik dugovinsko ropstvo ograničava na 3 godine, a nakon toga rob mora biti oslobođen bez obzira da li je isplatio svoj dug ili ne. Ukoliko bi dugovinski rob umro od posljedica zlostavljanja, Hamurabijev zakonik određuje da se mora ubiti gospodarev sin. Rob je bio čovjek koji je imao određenu pravnu i poslovnu sposobnost. Rob je zaključivao brak, kako sa osobom ropskog položaja, tako i sa slobodnima. Djeca su nasljeđivala status majke. Rob je bio vlasnik svoje pokretne imovine i s njom je mogao postupati u pravnom prometu kao i slobodan čovjek. Vlasnik nije smio ubiti roba, ali ga je mogao primjereno kažnjavati. Da se zaštiti od gospodara koji ga zlostavlja, rob je imao pravo ili samopomoći (azil, pribježište, u hram i postaje hramovni rob) ili da od suda traži da bude prodan, a dotadašnji gospodar bude obeštećen postignutom prodajnom svotom. Rob je mogao nastupati u pravnim prometu kao zastupnik svoga gospodara i pri tome su ugovori morali biti sačinjeni u pismenom obliku ili pred dva svjedoka. Poneki robovi su se znali uzdići do ortaka svom gospodaru, a katkad i do slobode otkupom. Ipak su robovi u Mezopotamiji bili ljudi niže vrste: žigosani, obrijane glave, oni su imovina. Država je robovima dala neka prava i nije dopuštala gospodarima nepotrebno zlostavljanje robova. Država je izrabljivanje robova od privatnih vlasnika stavila pod nadzor koji će osigurati njihovo izrabljivanje, njihov status pokretne imovine, a istovremeno otkloniti za državu nepotrebne privatne interese koji bi ugrozili državni poredak. Država je suviše bila ugrožena i nestabilna izvana, od drugih država i plemena. Da ne bi težila stvaranju unutarnjeg mira.

4.Formalno-pravna vrela za upoznavanje prava Mezopotamije? O pravu Mezopotamije i o pravnom životu saznajemo na osnovi: Zakonskih tekstova – već potkraj 3. tisućljeća svoju volju države Mezopotamije su počele izražavati normativnim aktima. Mada su se te države osnivale na teoriji da vlast pripada bogu- zaštitniku, dakle da je vjera, moral i običaj izvorište za rješavanje pravnih odnosa, ipak to nije značilo da vlast povremeno ne može postojeća pravna pravila mijenjati i nadopunjavati. Tako su se pojavili zakoni koji su u najvećoj mjeri samo stanoviti ispravak postojećeg običajnog prava. (Ur-Namu – vladar Ura, a potom Sumera i Akada; izdao je zakon koji je sačuvan u fragmentima; Lipid Ištar – vladar Isina; izdaje zakon koji je sačuvan u većim dijelovima od Ur-Namuovog i koji je značajan dokument naročito za razvoj kaznenog prava; Oko 1930. god.pr.n.e. u državi Ešnun izdan je zakon koji po vladaru nosi naziv Zakon vladara Bilalame. Najvažniji je zakon vladara Babilonije Hamurabija, koji nam je poznat skoro u cjelini i koji je vrlo značajan za poznavanje prava Mezopotamije još stoljećima nakon što je nestala Hamurabijeva država) Vladarska pisma – to su vladareve upute nižim državnim činovnicima. Isprave o pravnim poslovima – najpotpuniji izvor za poznavanje društvene zbilje kako u njenom javnom, tako i privatnom izražavanju. Npr. iz vremena treće dinastije Ura sačuvalo se više od 100 000 upravnih isprava. Vjerska i profana književnost, znanstveni tekstovi itd.

docsity.com

4

5.Oblik vladavine i društvenog uređenja? Babilon je bio neograničena kraljevina. Babilon se pokušava zasnovati kao svjetovna vlast, za razliku od ranijih i nekih kasnijih država koje su bile hramovne države, tj. čiste teokracije. Istina da Babilonova svjetovna vlast ima veze s bogovima, posebno s bogom grada Babilona, ali ona se nastoji odvojiti od svećenstva i hramova i u osvojenim dijelovima osloniti se na posve vojno-činovnički sloj. Babilonska vlast, posebice od Hamurabija i njegova Zakona, želi dokinuti lokalne posebnosti i uspostaviti pravno jedinstvo u najvažnijim pravnim područjima, zato ta vlasti dokida ulogu svećenstva u području sudstva. Sve je to razlogom da se vlast zasniva kao svjetovna i teritorijalna. Svi dijelovi vlasti su ujedinjeni, tj. načelo jedinstva vlasti u rukama vladara, a na nižim razinama to se načelo pokazuje kao jedinstvo vojne, upravne i sudbene vlasti u rukama lokalnih državnih organa. Ipak, u zbilji to je ipak bio samo pokušaj, jer već nakon Hamurabija država gubi neke dijelove, a uz to lokalne vlasti pokazuju sve veći stupanj samostalnosti. Vladar-lugal je nosilac sve vlasti, ali jasno je, zbiljski je najvažnija vojna vlast. Sudstvo i uprava su u rukama države u svemu što je od interesa za nju. Zato vladar može svim organima vlasti izdavati obvezne naputke, mijenjati stvarnu i mjesnu sudsku nadležnost (vladarevo pravo delegacije i devolucije). Mada se vlast temelji na osvajanju, vladar ipak svoje podrijetlo traži u uzvišenijem ideološkom izvorištu: vladar je samo ostvarenje moći boga-zaštitnika grada (Šamaša) i njegove premoći nad ostalim bogovima-zaštitnicima drugih gradova. Zato je vladar za svoju grad-državu patesi, dok je za pokorene države samo lugal. Zakone koje država ostvaruje prinudom, vladar prima kao nalog od svoga boga-zaštitnika. Središnja državna vlast je u rukama vojnog i upravno-sudskog činovništva. Među najvišim činovnicima je kao vladarev pomoćnik nubanda, upravitelj dvora i carskih imanja. Ta služba je postojala i kod drugih ranijih vladara. Nubanda je upravljao javnim radovima, a i državnim financijama koje se temelje ponajviše na državnim imanjima. Drugi najviši službenik središnje vlasti je išaku koju upravlja državnom upravom na cijelom državnom području, što znači da je u njegovim rukama vojni i upravno-sudbeni stroj. Ova dva najviša službenika stoje na čelu brojne središnje birokracije. Država je podijeljena na upravne pokrajine a one se dijele na upravne kotareve koji se najčešće podudaraju sa područjem gardova. Najčešće su te jedinice prijašnje samostalne države. Na čelu upravne pokrajine je upravitelj svih grana državne uprave šakanaku, odnosno upravitelj kotara nutur, rabinau, a kotar je grad ili seoska općina. Babilonska uprava bila je monokratska jer je na čelu svake upravne jedinice bio jedan službenik, i mogli bismo reći da je to bio oblik vojne uprave, s obzirom na to da je upravitelj prije svega bio vojni zapovjednik. Središnja vlast je nadzirala rad nižih vlasti na taj način što je povremeno slala svoje nadzornike koji su obilazili državu u pratnji brojnog vojnog odreda.

6.Vojska Babilona? Opća vojna obveza bila je za sve slobodne ljude. Avilu su služili kao naoružana vojska, a muškenu kao pomoćno vojno osoblje. Uz tu brojnu vojsku, postojala je i vojska po zvanju, ne velika stajaća vojska ilku. Za vrijeme aktivne službe svi su vojnici dobivali plaću, često je to padalo na teret gradova, hramova, jer se ubire poseban porez za plaću vojsci. Smještaj i prehrana vojske pada na teret stanovništva gdje se vojska nalazi. Vojnika koji je pao u zarobljeništvo država je otkupljivala iz sredstava njegove obiteljske imovine, a ako ova nije bila dostatna, onda sredstva daje hram njegova grada, a ako ni to nije dostatno onda plaća država. Hamurabijev zakonik štiti vojnike od samovolje njihovih pretpostavljenih.

docsity.com

5

7.Porezni sustav Babilona? U Babilonu je država znatan dio zemlje izdavala pojedincima u zakup, odnosno već je postojalo znatno privatno vlasništvo zemlje. Naravno da je još najveći dio zemlje bio u vlasništvu zajednica i to je bilo obrađivano kao veleposjed, a ti su bili u vlasništvu države, hramova, gradova ili sela. Sa dijela te zemlje koja je obrađivana parcelnim zakupom, zakupnici su zakupninu davali u plodinama, a uz to su kao porez državi davali 1/10 od plodina. I kolektivni vlasnici zemlje (hramovi, gradovi, općine) plaćali su isti porez na prirod. Vlasnici stoke također plaćaju porez u naturi: vuna i mlado od stoke. Obrtnici i trgovci su plaćali porez bilo u dijelu proizvoda ili u količini plemenite kovine (najčešće srebro). Babilon je znao za carinu i mlatarinu, plodine koje je ubirala kao porez država je koristila ili za izdržavanje svoga osoblja (stajaće vojske) ili ih je dijelila svom osoblju kao plaće, a višak je prodavala ili kroz trgovinu ili ih razmjenjivala za druge proizvode. I ovim poslovima su upravljali mjesni upravitelji. Uz porez kao izvor državnih prihoda, država je uvelike koristila kuluk kao porez na osobu, odnosno to je također porez u naturi (radna snaga). Gradske zidine, utvrde, hramove, kanale, putove itd. država je gradila kulukom. Također i vojnu obvezu za sve slobodne ljude možemo shvatiti kao kuluk, naročito to vrijedi za muškenu.

8.Ustrojstvo sudova i sudski postupak u Babilonu? U Babilonu je bilo državno, svjetovno sudstvo. Vladar je vrhovni sudac, a na nižim razinama u njegovo ime državni činovnici. Sudstvo je dio državne uprave i država je imala u rukama to područje onoliko koliko je željela. Državni sud je donekle oblik arbitraže, budući da najveći dio protupravnih čina ima svojstvo povrede privatne sfere, tj. stranke mogu riješiti spor i vansudski. Sudska organizacija je uglavnom istovjetna s upravno-vojnom. Najviši sudac je vladar, a umjesto njega ponekad sude carski suci kao njegovi ovlaštenici u predmetima koji su ga zanimali. Hamurabi predstavlja veliku novost time što nije dopustio da sudstvo ostane u rukama svećenstva, pa od Hamurabija prvi puta u povijesti počinju sudovi sa svjetovnim sucima. Od tada redoviti sud je mjesni sud sastavljen od upravitelja grada (rabinau) kao predsjedatelja, a ponekad sudi i uz 4 do 8 prisjednika (gradski odličnici). Nezadovoljna stranka je mogla uložiti priziv na viši sud, sud pokrajine. Ovaj sud čini upravitelj pokrajine, šakanaku, obično sa 6 ili 10 prisjednika. Ovi sudovi su naročito vodili računa o kraljevim imanjima, i uopće njegovim materijalnim interesima u pokrajini. Nezadovoljna stranka najzad je mogla uložiti priziv i samom lugalu. Uz ove sudove u svakoj pokrajini postoji sudsko vijeće od 4-8 profesionalnih sudaca, dakle službenika koji uz sudske vrše i upravne poslove i to naročito poslove uprave oko državne imovine. Ovi službenici su neposredno podčinjeni središnjoj vlasti. Svaki od tih sudova imao je sudski vojnike (policija), sudske pisare i arhivare. Ovi sudovi nisu imali instance za sve sudske slučajeve, nekad je spor počinjao pred mjesnim sudom, a nekad već u prvoj instanci pred carskim sudom, zavisno od vrste i važnosti spora. Ipak svećenstvo je u sudstvo zadržalo stanovitu ulogu. Zbog veze hramova sa školovanjem, poznavanjem mjesnih pravnih običaja, uloge arhivara i uopće zbog njegova poznavanja pravnog prometa svećenstvo ipak nije posve istisnuto iz sudstva. Pred svećenicima se priseže, oni su posrednici u pozivanju na sud, a često su i izborni suci (arbitraža), sudski bilježnici, vještaci, porota. Sudski postupak se samo unekoliko razlikuje od upravnog, a što se tiče građanskog i krivičnog postupka oni su vjerojatno isti. Sudski postupka pokreće oštećeni, dakle država samo onda kada je povrijeđen neposredni interes kralja. Postupak je usmen, kontradiktoran, vjerojatno javni. Svoje tvrdnje stranke dokazuju pomoću isprava, svjedoka, prisege i ordalija. U pojedinim slučajevima zakon određuje vrstu dokaza. Ordalije su korištene kao dokaz samo za određene činjenice, i kada se pretpostavlja da nema drugih dokaza. Dokaz prisegom također je samo za određene slučajeve, tj. zakon određuje koja stranka će prisegnuti. Prisega je nepobitan dokaz, tj. nema mogućnosti pobijanja drugim dokazima, odnosno protustranka

docsity.com

6

nema mogućnosti da odbije tu prisegu ili da daje svoju prisegu suprotnog značenja. Svjedoci kao dokaz su oni svjedoci koji su prisustvovali, vidjeli, čuli, tj. to su neposredni svjedoci. Oni dokazuju činjenicu koja je predmet spora, a ne nešto (npr. moralni lik osobe) iz čega bi se moglo zaključiti da se navodima stranke može vjerovati. Zbog takve dokazne snage svjedočenja, svjedoci su bili prisutni u svim ugovorima. Kod svjedočenja postoji i protusvjedočenje. Zbog važnosti svjedočenje je imalo presudnu ulogu u postupku, pa su i svjedoci snosili odgovornost: lažnom svjedoku je izricana ona kazna koja bi bila izrečena stranci protiv koje svjedoči. Novčana kazna, kao i naknade štete pripadale su stranci. I same sudske presude, budući da su i one bile oblik ugovora, tj. dokaz za buduće odnose, bile su isto tako napisane kao i ugovori (na pločici je bio napisan bitan sadržaj izjava stranaka, prisege stranaka, izjave imena i svjedoka, bit presude). Stranke su se morale obvezivati da neće ponovo pokrenuti postupak po istoj stvari, a stranka koja je temeljem presude bila obvezna na određenu činidbu, prisegla da će ju izvršiti. Neizvršenje presude povlačilo je novo parničenje, a sud je izricao globu zbog neizvršenja, ponekad kao kazna za neizvršenje izricana je kazna brijanja kose na čelu, što je bio znak nečasnosti.

9.Stvarno pravo Babilona? Stvarno pravo, ili bolje rečeno zaštita stvarnih prava zauzima najveći dio Hamurabijevog zakonika, čl. 6-126. U tom zakonu nalazimo najvažnije odredbe o vlasništvu. Postoji zajedničko i privatno vlasništvo. Kao subjekti zajedničkog vlasništva javljaju se država- vladar, hramovi, gradovi, sela. Objekt tog vlasništva najviše su zemlja i druge nekretnine, ali i pokretnine rob, stoka, poljoprivredno oruđe, kao i sve druge pokretnine. Zemlja u zajedničkom vlasništvu je obrađivana i davanjem u individualni zakup. Zakup ne može biti predmet pravnog prometa ni inter vivos ni mortis causa. Privatno vlasništvo u Hamurabijevom zakoniku trpi manje ograničenja u interesu države s obzirom na ono kako je bilo prije i poslije babilonske države. Privatni vlasnici zemlje plaćaju porez u plodinama. Privatno vlasništvo je predmet prometa kako inter vivos tako i morits causa. Promet nekretnina se obavlja pismenim ugovorom, kao što se prijenos svakog vlasništva najčešće obavlja na taj način. Vlasništvo, a naročito državno i hramovno strogo je zaštićeno. Krađa se u nekim slučajevima nadoknađuje 30X vrijednošću ukradene stvari, odnosno ako lopov nije to u stanju nadoknaditi biti će osuđen na smrt. Hamurabijev zakonik štiti posjed i služnosti.

10.Obvezno pravo Babilona? Uvjeti života vrlo rano su potaknuli razvitak trgovine; visoki poljoprivredni prinosi (žito, ulje), a s druge strane manjak drveta, kamena, kovine itd. doveli su do razmjene. Razmjena je dovela do složenih poslovnih odnosa koje je trebalo pravno uobličiti. Mnogi pravni instituti Mezopotamije imaju sličnost s institutima rimskog prava. Mezopotamsko, tj. babilonsko pravo je pravo empirije, njene neformalizirane i posve racionalno-utilitarne logike. Za takvo pravno poimanje forma je samo nužna sljedbenica sadržaja. Zadatak forme je samo da ljudskim odnosima da određenost koju nalaže sigurnost pravnog prometa. Ne razlikuju se ugovorne od vanugovornih obveza, nema ni razlike između formalnih, realnih i konsenzualnih kontrakata, tj. apstraktni pojam tih ugovora uopće ih ne zanima. U praksi su za mnoge ugovore postojale stalne forme, formulari kojih su se stranke pridržavale jer su najboljoj i sažetoj formi izražavali bit pravnog posla. To je i najveći razlog što je najveći dio ugovora pisan. Što se tiče ugovora, bitno je to da on izražava pravu namjeru stranaka, a sve forme najprije imaju za cilj to da olakšaju dokazivanje, za neizvršenje ugovora kao i drugih obveza bile su različite odgovornosti, određene zakonom ili ugovorom. Uglavnom postojala imovinska odgovornost (naknada štete u višestrukom iznosu), a ako odgovorni nema imovine da nadoknadi štetu, onda on pada u dugovinsko ropstvo kako bi svojim radom ispatio štetu. Od obvezno-pravnih ugovora nalazimo kupoprodaju, zajam, najam, osobni najam (ugovor o

docsity.com

7

radu), zajam, ugovornu pogodbu, ostavu, nalog, ugovor o društvu (ortakluk) posebne trgovačko-bankarske ugovore (ugovore između novčara i njihovih izvršitelja) itd.

 Kupoprodaja – obavljana je uvijek uz predaju stvari i isplatu kupoprodajne cijene. Postojala je i prodaja na poček, ali u tom slučaju je postojao dogovor među strankama kao da je kupac cijenu isplatio, a zatim odmah prodavalac istu svotu (vrijednost) kupcu pozajmio, dakle radilo se o istovremenom zaključenju kupoprodajnog ugovora i ugovora o zajmu. Predmet kupoprodaje mogu biti nekretnine i pokretnine (ljudi bilo robovi, bilo slobodni). Postojala je ne samo samoprodaja, nego je domaćim mogao prodati i članove svoje obitelji. Babilon poznaje i etažno vlasništvo, tj. promet i vlasništvo dijela kuće. Platežno sredstvo bili su žito, ulje, kovine (obično srebro). Postoje trgovci, dagmari koji se profesionalno bave prometom nekih dobara (nekretnine, robovi, žito, vuna, tkanine, kovine, oruđe itd.) a među njima su i državni službenici (kao državni agenti), svećenici (najčešće kao agenti hrama). U ugovorima o kupoprodaji često je navedena pravna osnova vlasništva prodavaoca, pa u potvrdu tome u ugovorima često nalazimo čitav niz ranijih vlasnika. U ugovorima je često i klauzula o jamstvu za evikciju, a kao oblik jamstva prodavalac obećava imovinsko obeštećenje ili osobno jamstvo (dugovinsko ropstvo). U kupoprodajnim ugovorima su i klauzule o jamstvima za kakvoću. Postoji i imovina koja je trajno (ilku) ili privremeno (miraz, udovički dio) izvan pravnog prometa.

 Zakup – predmet zakupa najčešće je zemlja, ali i stan. Zakupni rok je kratak ( 1 god.) ili dug (5 god.). Kao zakupnina obično se daje (kada je predmet zakupa zemlja) dio plodina. Količina priroda nekad je određena, a nekada se određuje prema ljetini na zemlji koja je predmet zakupa ili prema ljetini na susjednim zemljištima. Zakupnina iznosi 2/3 ili 1/3 priroda, a kod zakupa vrtova 2/3. također i služnost prolaza ima oblik zakupa.

 Najam – predmet najma su vol, magarac, kola, brod, rob, slobodan čovjek. Najam slobodnog čovjeka (osobni najam) je ugovor o radu. Ugovor o najmu određuju cijenu najmu (najamninu).

Podvrsta ovog ugovora je ugovor o osobnom najmu, odnosnu radu. Osobni najam zaključivan je slično ugovoru o najmu robova. Postoje različite vrste radnika koji zaključuje ove ugovore; to su ciglari, kamenoresci, zidari, kožari, krojači, brodograditelji, poljoprivredni radnici itd. veličina naknade za poslove tih osoba ovisi o tome da li je usluga učinjena avilu ili muškenu muškarcu ili robu. Za istu uslugu imućniji plaćaju više. Izvođač nekog posla odgovara za stručnost i kakvoću učinjenog posla. Hamurabijev zakonik zavisno o stupnju štete predviđa razne načine obeštećenja: imovinska, tjelesna, smrt. Najamnina za izvršeno djelo plaća se u žitu, ili drugim proizvodima i novcu. Najamnina poljoprivrednom radniku viša je nego drugim obrtnicima. Ugovor o najmu također je često povezivan s ugovorom o zajmu. Naime, najmoprimac bi najamniku odmah isplaćivao dio najamnine, u obliku ugovora o zajmu, koju radnik mora otplatiti svojim radom. U slučaju da najam nije izvršen do kraja najamnik koji je istovremeno i zajmoprimac time nije vratio zajam pada u dužničko ropstvo.

 Zajam – jedan od najčešćih ugovora. Ovaj ugovor bio je način pretvaranja slobodnih ljudi u robove, bio je oblik klasnog raslojavanja, kao i način erozije društvene osnove države i njene vojne moći. Zato Hamurabijev zakonik dužničko ropstvo ograničava na 3 godine, a time utječe i na veličinu zajma. Dužnika štiti od samovolje vjerovnika; ako vjerovnik sam plijeni dužnikove stvari radi naplate duga, bit će lišen svega, ako dužnik umre od vjerovnikovog zlostavljanja, a bio je sin zajmoprimca, biti će ubijen sin vjerovnika. Vraćanje duga često se osigurava zalogom. Predmet zaloga mogle su biti pokretne i nepokretne stvari ili sva dužnikova imovina. U

docsity.com

8

slučaju nevraćanja duga vjerovnik namiruje svoje potraživanje iz prihoda založene imovine ili iz njene prodaje.

 Ostava – ugovor o čuvanju tuđe stvari. Ugovor o ostavi morao je biti zaključen pismeno i uz svjedoke. Za ostavu se plaća, a ukoliko čuvar utaji čuvano, vratiti će dvostruko. Čuvar odgovara za umanjenu vrijednost i krađu čuvane stvari, makar pri tome bile ukradene i njegove stvari, ali time stječe pravo da od lopova traži naknadu i za tu stvar. Posebne odredbe vrijede za ostavu koju učini putnik na putu, uz nalog kome da se predaju ostavljene stvari; utaja ove stvari kažnjiva je naknadom peterostruke vrijednosti. Postoji ugovor o ostavi koji je blizak ugovoru o zajmu: to je ostava stvari koje su određene po rodu i čuvar ne mora vratiti ostavljeno, nego druge iste vrste i količine. Ovo se tiče pokvarljivih stvari (žito, datulje), ali i plemenitih kovina (zlato, srebro – iste čistoće i količine).

 Nalog – ugovor o izvršenju neke činidbe za nalogodavca. Hamurabijev zakonik sadrži samo odredbe o posebnom ugovoru između trgovca (novčara, dagmara) i njihova izvršitelja (šamalu). Iz sačuvanih isprava saznajemo da je inače korišten ugovor o nalogu, a da su sredstva potrebna za izvršenje naloga davana nalogoprimcu u obliku zajma. Što se tiče ugovora između dagmara i šamalua, naložena činidba se sastojala bilo u prodaje povjerene robe (žito, ulje, vuna ili bilo koja roba) ili u izvršenju nekakvog trgovačkog posla (najčešće kupnja) sa primljenim novcem. Ovaj ugovor ima elemenata ugovora o društvu jer šamalu naplaćuje svoje troškove (dagmar snosi troškove opreme šamalua za put i njegove putne troškove), a potom dijele čistu dobit. Novac je šamaulu mogao dobiti uz ili bez kamata. Ukoliko nema dobiti, šamalu vraća glavnicu ako je sam pretrpio štetu, a kako nema dobiti i nije pretrpio štetu vraća dvostruki iznos povjerenog novca. To znači da je vjerojatno kod uspjeha operacije očekivana dobit za dagmara obično bila dvostruka. Šamalu ne vraća ništa ako mu je na putu neprijatelj upropastio ono što je nosio. Ako dagmar tvrdio da je dao više ili utaji primljeni dio dobiti, svaki iznos koji tako želi steći platit će šamaulu šesterostruko, dok se isti postupak šamaula kažnjava trostrukom naknadom dagmaru.

 Ugovor o društvu (ortakluk) – cilj tog ugovora mogao je biti zajedničko davanje ili uzimanje zajma, zajedničko vođenje nekog posla, npr. kupoprodaja.

Prema trećima svi udruženi skupa i svaki udruženi posebno jamče za obveze iz odnosnog posla. Gubitak i dobitak dijele na jednake dijelove.

11.Nasljedno pravo Babilona? Hamurabijev zakonik samo djelomično normira ovo područje koje je i dalje ostalo dio običajnog prava. Sinovi su nužni zakonski nasljednici, ženska djeca svoj nasljedni dio dobivaju pri udaji kao miraz, odnosno tirhatu. Dakle, neudana ženska djeca kao i neoženjeni sinovi dobivaju miraz prije raspodjele nasljedne mase. Supruga svoj nasljedni dio dobiva za života muža u obliku muževa dara, nudunu, a ako ga nije dobila onda sa sinovima dobiva jednak dio. Nasljednici dijele na jednake dijelove, prvorođenje ne daje prednost. Ako ostavitelj ima djecu od slobodne žene i priznatu djecu od robinje, onda djeca od robinje sudjeluju u nasljeđu samo pokretnina i to na jednake dijelove s ostalom djecom. Ženu koja ima sinove iz više brakova, svi njeni sinovi nasljeđuju na jednake dijelove, ukoliko to nije imovina koju je dobila ili naslijedila od muža; u ovom slučaju tu imovinu nasljeđuju amo sinovi od tog muža. Imovina roba pripada njegovom gospodaru, osim ako je bio oženjen slobodnom ženom. U ovom slučaju od imovine koju je rob stekao za trajanja braka sa slobodnom ženom, gospodar stječe pola, a drugu polovicu udovica za svoju djecu. Ako ostavitelj nema sinova koji ga nasljeđuju, onda nasljeđuju unuci, ako njih nema onda nasljeđuju braća umrlog, a ako ni njih nema, onda stričevi umrlog. Nasljednici su samo muški srodnici. Izgleda da je u Babilonu postojalo samo zakonsko, a ne i oporučno nasljeđivanje.

docsity.com

9

12.Kazneno pravo Babilona? Kazna ima svojstvo odmazde i time se postiže bitna društvena svrha kazne: generalna i specijalna prevencija. Izrečenom kaznom treba se postići popravljanje kažnjenog. Odmazda se vrši kroz načelo taliona, odnosno oko za oko, zub za zub. Cilj odmazde nije samo tjelesna nego i duševna patnja. Graditelj koji je lošom gradnjom prouzročio smrt vlasnikova sina, bit će kažnjen tako što će biti ubijem graditeljev sin. Međutim, ovaj drastičan čin prije je izuzetak; pravilo je sve veća zamjena tjelesne odmazde novčanom. Međutim, velike novčane kazne su često imovinski, a time i društveno počinitelja posve uništavale i bile (zbog neplaćanja) put pretvaranja počinitelja i članova njegove obitelji u robove. Koliko će u imovinskoj kazni biti odmazde, a koliko samo naknada, znatno ovisi o posljedicama protupravnog čina. Npr. ako srušena kuća prouzroči samo uništenje pokretnina, graditelj kuće se sve uništeno nadoknaditi i kuću ponovo izgraditi. Ovdje imamo slučajeve iste radnje (loša gradnja kuće) koja može biti delikt ili samo odgovornost za štetu, a to ne ovisi o volji počinitelja, nego slučaja (tren kada se kuća srušila, tko je bio u njoj i tko je ubijen, iako je graditeljeva loša gradnja omogućila slučaj). Zato se često piše da babilonsko pravo nije poznavalo načelo krivnje, odnosno da subjektivni element (stupnjevi svijesti počinitelja) nije bitan element delikta. Tako mezopotamsko pravo ne razlikuje odgovornosti iz ugovora od onih vanugovornih, krivičnu od imovinsko-pravne odgovornosti itd. Veća odgovornost, odnosno izoštrena svijest se traži od onih koji neki posao obavljaju kao zanimanje, tj. stalno i stručno (npr. graditelj, pastir, liječnik). Oni su kažnjeni i za manji propust pa i za onaj iz nehata, jer se smatra da se javnost mora zaštititi od nehata nestručnjaka. Babilon pojam krivnje uglavnom ne veže uz trenutno stanje svijesti, nego za uobičajene okolnosti. Kod običnih ljudi se pretpostavlja uobičajena razina svijesti, dok kod onih koji rade u posebnim okolnostima, pretpostavlja se i poseban stupanj svijesti. U Babilonu nema individualizacije svijesti, nego prosječna svijest: objektivna pravna norma i kad je donesena za posebne slučajeve donesena je za generične slučajeve, tj. poseban slučaj ima svoj rod, svoju vrstu, a nije apsolutna pojedinačnost. Pravo ponajviše očekuje izoštrenu svijest naspram nosilaca vlasti, i zato povrede nanesene njima, a to je razred avilu, najoštrije kažnjava, u pravilu 2X više nego za povrede počinjene muškenu, a povrede ovih također 2X više nego za iste povrede nanesene robu. Za neke delikte propisani su i načini izvršenja smrtne kazne, npr. bacanje u vodu, spaljivanje, vješanje, otkinuti ruke ili noge, jezik, uho, dojke, iskopati oči, izbiti zube. Postoji i kazna šibanja, pretvaranja u roba ili žigosanje. Kazna zatvora ne postoji, postoji samo zatvor kao pritvor. Babilonsko pravo pojmove država, vjera i sl. poistovjećuje s vladarom ili dvorom, odnosno hramom ili bogom, pa se tako delikt protiv države označava kao delikt protiv palače, a delikt protiv vjere kao delikt protiv hrama itd.

13.Bračno i obiteljsko pravo? Bitna društvena svrha braka je rađanje zakonitog potomstva. Brak je u načelu monogamni, ali ako u braku nema potomstva onda je dopušten ili drugi brak ili robinja-konkubina koja bi dala potomstvo. Ako je supruga nerotkinja bila besprijekorna supruga, tada je odluka o drugom braku u njezinim rukama. Ako ne želi biti druga supruga brak može razvrgnuti; može pribaviti robinju-konkubinu; može mužu prepustiti odluku ili može sklopiti drugi brak. Ako supruga nerotkinja nije bila uzorna, ona nema te prednosti i muž je može zadržati kao robinju i može s njom raskinuti brak. Ako je nerotkinja bila besprijekorna supruga muž je mora imovinski obeštetiti, a koliko će biti obeštećenje ovisi o njegovom imovinskom stanju. Avilu muškarac daje 3X veće obeštećenje od muškenu muškarca. Robinja koja je gospodaru rodila djecu ne može biti prodana; djecu robinje gospodar može priznati običnom izjavom vi ste moja djeca i tako ih donekle izjednačiti sa svojom bračnom djecom. Ako to nije učinio do smrti, njegova djeca s robinjom u trenutku njegove smrti zajedno sa svojom majkom postaju slobodni, ali nisu nasljednici svoga oca.

docsity.com

10

Brak se zaključuje ugovorom, inače je ništavan, a bitan cilj tog ugovora jest da se utvrde međusobne obveze. Taj ugovor zaključuju mladoženja i djevojčin staratelj. Ugovorom o braku budući supružnici mogu se osloboditi odgovornosti za prijebračne imovinske odgovornosti svakog od njih. Za obveze nastale za vrijeme braka, kao i za imovinu stečenu za vrijeme trajanja braka odgovaraju zajednički, tj. žena ima pravo na dio te imovine (načelno je to 1/2). Rob može biti muž slobodne žene i robinja supruga slobodnog čovjeka, a da i dalje ostane robinja svog gospodara. Robovi koji su supruzi slobodne osobe oštećuju svog gospodara time što gospodar nema pravo na potomstvo: ako je supruga slobodna, njena djeca s mužem robom su slobodna; ako je muž slobodan, a žena robinja djeca (ako ih otac već prije smrti nije učinio slobodnima) postaju slobodni u času očeve smrti. Prilikom zaključenja ugovora o braku, koji budućim supruzima daje pravo na tjelesne odnose, mladoženja je često davao ženidbeni dar, tirhatu. Tirhata ima ponajviše svojstvo kapare, tj. jamstva za konačno zaključenje braka. Daje i pravo na odustanak; ako mladoženja odustane gubi tirhatu, a ako odustane djevojčina strana, plaća 2X iznos. Prilikom dolaska u kuću, tj. konačnog zaključenja braka mlada donosi miraz, šeriktu. Vrijednost miraza obično je prelazila tirhatu. Mirazom je žensko dijete odmah dobivalo svoj dio nasljeđa. Za trajanja braka miraz je izvan pravnog prometa, njime upravlja muž kao dobar domaćin. On je djevojčina očevina, nasljeđe, imovinska potpora novoj obitelji, jamstvo mužu za ženino ponašanje u braku, ženina sigurnost nakon muževe smrti kako ne bi bila prepuštena na milost gramzljive djece. Kod razvoda bitno pitanje je tko je kriv: Muž – žena ima pravo na razvod, uzima svoj šeriktu, a muž gubi svoj tirhatu koji je dao njezinim roditeljima, a ako ga nije bilo plaća odštetu. Žena – muž može razvesti brak i zadržava šeriktu, ne daje nikakvu odštetu i ima pravo na povrat tirhatu, a ženu pogađa smrtna kazna, odnosno ako joj muž oprosti, postaje njegova robinja. Nitko – ako je žena mužu rodila djecu, vratit će joj miraz, dati joj u plodouživanje polje, voćnjak ili druga dobra kako bi odgojila svoju maloljetnu djecu, a kada djeca odrastu žena zadržava dio plodouživanja koji joj je potreban za život i može se ponovo udati. Udovica s maloljetnom djecom smije se udati samo uz sudsko odobrenje. Ako u braku nema djece muž razvedenoj ženi vraća miraz i obeštećuje je i od imovine koju joj je dao kao ženidbeni dar i od druge imovine. Ako je žena oboljela muž može oženiti drugu ženu, ali ne može tražiti razvod; bolesna žena ima pravo na razvod i u tom slučaju uzima svoj miraz. Žena za vrijeme trajanja braka u obliku muževa dara nudunu dobiva svoje nasljeđe od bračne imovine u slučaju da nadživi muža. To može biti polje, voćnjak, kuća i ostalo. To joj muž daje uz pismenu potvrdu. Ako nije dobila mužev dar, onda zajedno sa sinovima dobiva jednak dio nasljeđa nakon muževe smrti. Na toj imovini žena ima plodouživanje i nakon njene smrti ona time može raspolagati jedino tako da tu imovinu ostavi jednom djetetu kojeg najviše voli, a ako to nije učinila onda i ta imovina zajedno s mirazom čini jednu nasljednu masu koju sinovi dijele na jednake dijelove. Nakon ženine smrti njen miraz pripada sinovima, ako je djeca nisu nadživjela, ili ih nije imala, miraz se vraća njenoj obitelji, a njena obitelj vraća ženidbeni dar mužu ako je bila nerotkinja. Ako muž nadživi ženu on ne stječe njen miraz. Žena je uglavnom rodilja, odgajateljica i domaćina; takvu ženu muž ne smije zapostavljati, neosnovano optuživati za preljub, napustiti i otići u drugo mjesto, bezrazložno zlostavljati, jer inače žena ima pravo na razvod. Žena ima pravnu i djelatnu sposobnost, može biti svjedok, često u pravnom prometu nastupa u svoje ili muževo ime, vodi obrt, trgovinu itd. Nakon muževe smrti ili u slučaju razvoda ona je staratelj svoje djece, upravitelj njihove i vlastite imovine. Čak i za trajanja braka zadržava određenu samostalnost. Može imati vlastitu imovinu koju je stekla prije ili za vrijeme trajanja braka i koja nije dio zajedničke imovine. Za

docsity.com

11

muževe obveze odgovara samo ukoliko su nastale za trajanja braka, i u tom slučaju zbog otplate tog duga ona kao i djeca mogu pasti u dugovinsko ropstvo. Izgleda da se žena bračnim ugovorom mogla osigurati i od odgovornosti nastalih za trajanja braka – gubitak slobode nije povod za razvod, ali vjerojatno takav slučaj u bračnom ugovoru može biti predviđen kao uvjet za razvod. U slučaju da muž padne u ratno zarobljeništvo žena se može preudati samo ako nema sredstava za život, ali ako joj se muž vrati iz zarobljeništva, dužna mu se vratiti, dok djeca koju je izrodila drugom mužu ostaju uz tog oca. Obiteljski odnosi imaju patrijarhalno obilježje; roditeljska vlast pripada samo ocu, a na majku prelazi samo smrću oca. Otac je djecu mogao prodati u ropstvo ili ih dati u dugovinsko ropstvo, da ih drugi usvoje, kao i žensku djecu dati u svećenice. Djeca su bila dužna na poslušnost, ali ipak roditeljska vlast je pod sudskim nadzorom; roditelj se može odreći svog djeteta samo ako to dopusti sud. Babilon poznaje i oštro kažnjava rodoskvrne odnose. Usvojenje je često korištena institucija. Razlozi: stjecanje potomstva, određivanje nasljednika, legitimacija vanbračne djece, stjecanje hranitelja, prikrivanje ropstva, oblik oslobođenja robova i sl. Prekidanje usvojenja koje je dopušteno usvojitelja vrši su uz obeštećenje: usvojenik dobiva 1/3 nasljednog dijela pokretne imovine koja bi mu pripala da je dočekao smrt usvojitelja.

14.Položaj roba? Drugu klasu koja je bila mnogo više izrabljivana nego niži slojevi klase slobodnih, činili su robovi, tj. ljudi koji su u nečijem vlasništvu, koji nisu osobno slobodni. Robovi su bili zarobljeni stranci. Robom se moglo postati na razne načine: zarobljeništvom u ratu, sudskom presudom, samoprodajom u ropstvo, glava obitelji je mogla prodati svoju ženu i djecu u ropstvo, nasljeđem ropskog stanja rođenjem od oba roditelja roba. Vlasnici robova su bili država, hramovi, gradske ili seoske općine i pojedinci. Robovi su radili sve poslove zavisno od njihovih sposobnosti: kao poljoprivredi radnici, obrtnici, trgovci, pisari, sluge itd. Ropstvo je moglo biti trajno ili privremeno. Hamurabijev zakonik dugovinsko ropstvo ograničava na 3 godine, a nakon toga rob mora biti oslobođen bez obzira da li je isplatio svoj dug ili ne. Ukoliko bi dugovinski rob umro od posljedica zlostavljanja, Hamurabijev zakonik određuje da se mora ubiti gospodarev sin. Rob je bio čovjek koji je imao određenu pravnu i poslovnu sposobnost. Rob je zaključivao brak, kako sa osobom ropskog položaja, tako i sa slobodnima. Djeca su nasljeđivala status majke. Rob je bio vlasnik svoje pokretne imovine i s njom je mogao postupati u pravnom prometu kao i slobodan čovjek. Vlasnik nije smio ubiti roba, ali ga je mogao primjereno kažnjavati. Da se zaštiti od gospodara koji ga zlostavlja, rob je imao pravo ili samopomoći (azil, pribježište, u hram i postaje hramovni rob) ili da od suda traži da bude prodan, a dotadašnji gospodar bude obeštećen postignutom prodajnom svotom. Rob je mogao nastupati u pravnim prometu kao zastupnik svoga gospodara i pri tome su ugovori morali biti sačinjeni u pismenom obliku ili pred dva svjedoka. Poneki robovi su se znali uzdići do ortaka svom gospodaru, a katkad i do slobode otkupom. Ipak su robovi u Mezopotamiji bili ljudi niže vrste: žigosani, obrijane glave, oni su imovina. Država je robovima dala neka prava i nije dopuštala gospodarima nepotrebno zlostavljanje robova. Država je izrabljivanje robova od privatnih vlasnika stavila pod nadzor koji će osigurati njihovo izrabljivanje, njihov status pokretne imovine, a istovremeno otkloniti za državu nepotrebne privatne interese koji bi ugrozili državni poredak. Država je suviše bila ugrožena i nestabilna izvana, od drugih država i plemena. Da ne bi težila stvaranju unutarnjeg mira

docsity.com

nema postavljenih komentara
ovo je samo pregled
3 prikazano na 11 str.
preuzmi dokument