Dervis i smrt -dnevnik citanja, Beleške' predlog Književnost
nina.vranic.399
nina.vranic.399

Dervis i smrt -dnevnik citanja, Beleške' predlog Književnost

16 str.
5broj preuzimanja
330broj poseta
Opis
Dnevik citanja za lektiru, od 13-16 glav3
20 poeni
poeni preuzimanja potrebni da se preuzme
ovaj dokument
preuzmi dokument
pregled3 str. / 16
ovo je samo pregled
3 prikazano na 16 str.
preuzmi dokument
ovo je samo pregled
3 prikazano na 16 str.
preuzmi dokument
ovo je samo pregled
3 prikazano na 16 str.
preuzmi dokument
ovo je samo pregled
3 prikazano na 16 str.
preuzmi dokument

13.GLAVA Lijepa rijec je kao lijepo stablo, korijen mu je duboko u zemlji, a grane se pod nebo uzdizu. Privrzenost mrtvom bratu vratila je Ahmedu Hasanovo prijateljstvo. Zavolio ga je, zna po tome što mu je postao potreban, što nije zamjerio nicemu ma šta da je rekao i ucinio, i što mu je sve njegovo postalo vazno.Vezao se uz njega(Hasana)zato što je rodjen da bude drug ljudima, i što je izabrao baš njega, ali ga je neprestano i nanovo oduševljavalo što moze da bude takav prijatelj upravo on, toliko pust i podrugljiv naizgled.. A on jecijelac,uvijek svjez i uvijek drukciji, pametan, smion, nemiran, siguran u svemu što je preduzimao. Preveo je oca u svoju kucu, okruzio ga paznjom, pomalo cudnom, veselom, nekako bezbriznom, kao da nije vodio mnogo racuna o starcevoj bolesti, postupao s njim kao da je zdrav, pricao mu o svemu, o caršiji, o ljudima, poslovima, zenidbama, udajama, cak o djevojkama koje svake godine postaju sve ljepše, mozda i zato što je on sve stariji, ali ako je tako, onda je šteta što ih otac ne vidi, ucinile bi mu se kao rajske hurije. Starac se toboze mrštio, ali se vidjelo da je zadovoljan, dosadilo mu je što su ga do tada prepuštali bolesti i pripremali za smrt. Bolje je da te pitam nešto za savjet. Imam posla s jednim covjekom, neugodan, uobrazen, glup, nepošten, prost, gleda me s visoka, vidim da me prezire, samo što ne trazi da mu poljubim papucu, i nije mu dovoljno što cutim o tome da je glup i nepošten, vec se ljuti što ne govorim kako je pametan i cestit, a najgore je što on sam vjeruje u to. Molim te, šta da radim?- Što me pitaš? Pošalji ga do djavola, eto šta da uradiš! - Poslao sam ga do djavola, oce, onda, u Carigradu - nasmijao se Hasan - i došao ovamo da postanem dzelepcija. Voljeli su se cudnom, mušicavom ljubavlju, ali istinski njeznom, kao da su htjeli da nadoknade vrijeme kad ih je odvajala njihova tvrdoglavost. Starac je zahtijevao da se Hasan ozeni (»Ne mogu prije tebe«, rugao se Hasan), da napusti dzelepcijski posao i duga putovanja, da se ne odvaja od njega. Sluzio se i lukavstvom, pravdajuci se da je teško bolestan i da ga smrtni cas moze zadesiti u svako doba, pa bi mu lakše bilo ako se tada kost njegova nadje uz njega, da mu duša bez muke izadje. Ali je pristao na lišavanja koja namece ljubav, bez velikog oduševljenja, doduše, narocito zbog putovanja; U kuci su se desile vazne promjene. Krupni momak, Fazlija, muz crnooke ljepotice, Zejne, što je zivjela s mladicem, postao je vjerna dadilja starceva. Hasan je u ocevoj sobi ostavljao novac, jer je poznavao momka i bojao se da njegova privrzenost ne usahne.. Oporavivši se toliko, da smrt više nije izgledala suviše blizu, otac nije pristao da se sav imetak uvakufi, ali je vakuf ipak bio velik, i uz muteveliju (Jedan pošten i razborit pisar iz mešceme pristao je da primi ponudjenog mutevelijskog vrapca umjesto nesigurnog kadijskog goluba; tada mi se objasnilo ko je Hasana obavijestio o Harunovoj nesreci), trebalo je postaviti i pomocnika. Hasan je pozvao mladjeg momka u svoju sobu, i ponudio mu ugledan i dobro placen polozaj, ako nikad više ne dodje u ovu kucu, osim poslom, do njega, i ako se nikad i nigdje ne susretne sa Zejnom, osim slucajno, pa i to neka prodje bez razgovora. Bio je spreman na mladicev otpor i zaljenje, mislio je cak i da popusti, da ostavi sve da traje i dalje, jer se pokajao što ga je stavio pred takav surov izbor. Ali je mladic odmah pristao. Bio je bistar i sposoban. Hasanu se smucilo. Onda je zovnuo zenu, da joj kaze, ali je mladic sam rekao sve, da se na zalost više nece moci vidjati, on odlazi za svojom sudbinom, a ona svoju vec ima, neka ga ne pamti po zlu, a on ce zivot u ovoj kuci pamtiti samo po dobru, a eto, Bog hoce da ovako bude.Trebace paziti na njega, mislio je Hasan gadljivo. Zejna je stajala kraj vrata, bez rijeci, kroz tamnu boju koze probilo je bljedilo, donja usna je drhtala, kao u djeteta, ruke su visile nemocno niz puna bedra, mlitavo izgubljene u naborima dimija. Tako je ostala i kad je mladic izašao iz sobe. Tako je ostala i kad joj je Hasan prišao i stavio oko vrata struku majcinih bisera. - Da bolje paziš oca. - rekao je, ne zeleci da otvoreno placa njenu zalost, i ostavljajuci je cistu pred muzem. Dvije sedmice je hodala po kuci i avliji, s biserom oko vrata, uzdisala i cekala, gledala u neboi u avlijska vrata. Pa prestala da uzdiše, i pocela opet da se smije. Pregorjela je, ili sakrila. Muz je zalio duze. - Baš je prazno bez njega, a on, nezahvalnik, zaboravio na nas - govorio je prijekorno, još dugo poslije mladiceva odlaska. Hasan je bio nezadovoljan i sobom i njima. Sve je ucinio da se tako desi, a kao da je volio da je ispalo drukcije..Volio je da prica, a pricao je lijepo, korijeni njegovih rijeci bili su duboko u zemlji, a grane su im se izvijale u nebo. Postale su mi potreba i zadovoljstvo:price o zivotu, a ljepše od zivota.- Ja sam nepopravljivi brbljivac, volim rijeci, svejedno kakve, svejedno o cemu. Razgovor je spona medju ljudima, mozda i jedina. To me naucio jedan stari vojnik, zajedno smo zarobljeni, zajedno baceni u tamnicu, zajedno vezani lancem za istu zeljeznu halku u zidu. Susrela se tako dva naprijateljska vojnika u šumi, i šta ce kud ce, poceli da rade ono što znaju i što im je zanat. Izbacili puške i ranili se, potegli sablje i sjekli se, ljetni dan do podne, dok ih nisu polomili, i kad su im ostali samo nozevi, jedan vojnik je rekao: - Cekaj da predahnemo. Evo, i podne je prošlo, nismo vukovi, vec ljudi. Eto, ti sjedi tamo, a ja cu ovdje. Dobar si borac, umorio si me.- I ti mene.- Bole li te rane?- Bole.- I mene. Stavi duhana, da zaustaviš krv.- Dobra je i mahovina.Pa sjeli, popricali o svemu, o porodici, o djeci, o teškom zivotu, sve im slicno, mnogo šta isto, razumjeli se, zblizili, pa ustali, i rekli zadovoljni: E baš se ispricasmo, ko ljudi. Eto, i na rane zaboravismo. Hajde da dovršimo što smo zapoceli. Pa izvadili nozeve i smirili jedan drugoga. Vojnik je Prošao jedosta svijeta, svašta je vidio, i umio je daisprica zanimljivo, zivo, nekako prisno, slatko, razbijajuci moj strah da ce mi biti teze s njim nego da tamnujem sam. Cim bi zazuborio njegov tihi glas, noc bi postala manje pusta. Gradio je izmedju mene i sebemost od paucine, most od rijeci, lepršale su iznad nas, u luku, izvirale i uvirale, on je izvor, jaušce. Neka tajna se plela medju nama, divna ludost što se zove govor, cinila je cudo: dvijemrtve klade što su lezale jedna pored druge, odjednom su ozivljavale, i nisu bile sasvim odvojene. Kad su nas zamijenili za neprijateljske zarobljenike, rastali smo se, bez zaljenja. On ce uvijek naci slušaoce, jer su mu potrebni, a poceo sam da ih pronalazim i ja. Još u samom pocetku, kad sam krenuo u trgovinu, cuo sam za jednu zenu u Višegradu, udovicu nekog spahije. Nikog nije imala osim sina, mladica od dvadeset godina. Mozeš misliti kako ga je voljela, bio je sin - jedinac, u njemu je bio sav njen zivot. Kad je mladic poginuo u ratu, majka se izbezumila, najprije nije vjerovala, a onda se zatvorila u sobu, jela samo crni hljeb i pila vodu, spavala na golom podu, stavljajuci svako vece na prsa teški crni kamen. Zeljela je da umre, a nije imala snage da se ubije. Ali, kao za pakost, smrt nikako nije dolazila. Dvadeset godina je tako zivjela, o crnom hljebu i vodi, s teškim kamenom na prsima, sama kost i koza, posivjela, pocrnjela, okorjela, na panti da je visila ne bi bila gora, ali je zivjela.

Mene je narocito porazio onaj crni kamen što ga je svake noci stavljala na prsa, po tome sam nekako najviše osjetio kolika je njena muka. On me je i odveo do nje, taj kamen. Kuca je bila velika, na sprat, neokrecena, oronula, imanje oko kuce prostrano, zacudo lijepo obradjeno, ukuci samo jedna starica, godinama je posluzivala spahinicu, i sama klonula. Ispricala je da pomoci nema, imanje je veliko, subaša se brine o svemu, ali spahinica nece da svidja s njim racune, nece da primi novac, on ga ostavlja sebi a njima dvjema daje koliko da ostanu u zivotu, a Bog nece da je uzme sebi i da joj prekrati patnje. Slagao sam spahinici da mi je jedan moj prijatelj, i on je poginuo, pricao o njenom sinu, i da sam zato došao da je vidim, jer mi secini kao da sam i njega poznavao. Rekao sam da je bio lijep, pametan, dobar i plemenit prema svima, njezan prema njoj, da se izdvajao medju hiljadama. Svaka moja pohvala bila je majci slaba, nedovoljna.Mislim da je to prvi put uspjela u potpunosti;sama, i sa poznatima,ozivljavala je samo toliko da vidi njegovu sjenku, znajuci da je mrtav. Sad je zaboravila na smrt, potisnula je u sebi sve osim dalekog vremena, u kome nije bilo Nesrece..Otada sam je posjecivao kad god sam nailazio tim krajem, iduci na put, ili se vracajuci, i zena je pronalazila sve nove slike u svome sjecanju, i sin je bivao sve manji, sve mladji, uvijek isti i uvijek ziv. Odvajala ga je u prošlost od crnog casa koji je prekinuo njen zivot. Ocekivala je taj tren uskrsnuca, kao slavlje, kao Bajram, danima me cekala, velika soba se lozila, ako je bila zima, prvi put u toliko godina, pripremala se hrana, koju ona nije jela, sterali su se umoljcani dušeci i pozutjeli caršavi, za mene, ako bih pristao da ostanem koji dan više, da joj produzim praznike. Nije mnogo izmijenila nacin zivota, i dalje je jela samo crni razeni hljeb i pila vodu, i dalje je spavala na golim daskama poda, s crnim kamenom na prsima, ali u njenimocima nije više bila samo misao o smrti. Nagovorio sam je, i pristala je, da zatrazi od subaše zaostali prihod od imanja, da djeci u selu izgradi mekteb, i da im pomogne u hrani i odijelu, jer bi to sigurno i njen sin ucinio. Podigla je mekteb, dovela hodzu, pomagala siromašnim seljacima da im djeca ne idu gola i gladna u školu, ucinila dobro djelo, olakšala svoju muku. Ali nije se baš sve dobro svršilo. Seljacima je pomoc za djecu dobro došla, poceli su da piju i da propijaju i svoje. Osjetile su to i njihove zene, jer su pijane seljacke ruke postale teze i ubojitije, pa su seljanke proklinjale udovicu. A proklinjali su je i seljaci, jer je valjalo odvajati djecu od goveda i poljskih poslova. Djeca su rijetko dolazila u mekteb, a ni ucitelj nije bio od najboljih, pa su slabo šta naucila, a i ono što bi naucila, zaboravila bi nakon godinu-dvije, pa su svi u selu govorili: ama kakva škola, straznjicu oguliš dok nauciš, a za godinu sve zaboraviš. Spahinica je dvadeset godina zivjela cekajuci smrt, a umrla je treceg proljeca od našeg vidjenja, išcekujuci me na vjetru i susnjezici, jer sam se na putu duze zadrzao nego štosam mislio.Ali nije se sve zavrsilo zlo:Umrla je ocekujuci prijatelja svoga sina, shvataš li? Puna lijepih rijeci, zeljna da govori o svojoj ljubavi, nije mislila na smrt. Seljaci su ostali na istom, bez rakije i bez pomoci,jer su nasljednici razdijelili imanje. A u selu se sacuvalo lijepo sjecanje na spahinicu, sve drugo se zaboravilo..Jedan jedini dan bez njega izgledao mi je pust i dug. Mirno sam sazrijevao u njegovoj sjenci. Njegov otac je bez bojazni ocekivao sve što ga moze zadesiti, opsjednut ozivljenom ljubavlju.Nama dvojici Hasan je bio najpotrebniji covjek na svijetu.Zato sam se razalostio, saznavši da ide na put.Otišao sam njegovoj kuci, nisam ga vidio cio dan i noc. Igrao je tavle s ocem, sjedeci uz njegovu postelju.- Idem na put, u Dubrovnik - obavijestio me i Hasan, smješkajuci se na oca, kao toboznji krivac.- Zašto ideš?- Zbog trgovine. Idu i moj prijatelji, pa cemo zajedno. - Ide Latinka, pa ide i on. A trgovinu je izmislio.- Nisam izmislio.- Izmislio si. Da je zbog trgovine, uspio bih da te odvratim. Zbog nje ne mogu, preca je.- Otac je svašta uobrazio.- Je li? Ako sam ostario, nisam sve pozaboravljao. A što meni ponešto ne ide u glavu, to je druga stvar.- Zar ima nešto što tebi ne ide u glavu?- Ima.Starac je govorio meni, kao da je ljut na Hasana.- Ima. Ne ide mi u glavu da ce on na put sa ze nom i njenim muzem, zajedno. Ko je sad budala? Moj sin, ili taj Latinin?-na putu ostaje Petnaestak dana. - Zašto toliko, crni moj sine? Znaš li ti koliko je to petnaest dana?- Mozda i više.- Dobro, idi. Kad je tebi svejedno, i meni je. Za petnaest dana mogao bi mi i na grob doci. Svejedno, idi..- Šejh Ahmed ce te obilaziti dok ja budem na putu.- Najljepši poklon koji ti je Bog mogao dati, to je ovaj dobri i pametni covjek. Ali nije loše dase malo odmori od tebe, zato za ovih petnaest dana necemo o tebi progovoriti ni rijec.A svih petnaest dana govorili smo o njemu. Njegov odlazak oštetio nas je obojicu. Namirili smo se njegovim imenom. Starcu je bilo teze,jer mu je zao svakog dana kad je gubio nanovo stecenog sina, što mu je odgonio misao o smrti. . - Starac je grdio hasana:Djavo odnio i njega i tu Dubrovkinju. Preca mu je od vlastitog oca. Pa bar da je cemu! Drama cestita mesa na njoj nema. Al neka mu bude, neka ga vuce preko bijela svijeta onim svojim zejtinjavim ocima, kad je mamlaz. Petnaest dana, sine moj nesrecni! Kiše mogu da udare, mrazevi mogu da stegnu, hajduci mogu da napadnu. Ništa ne pomaze govoriti budali. Sjedi ti, oce, tu u svom cošku, prislonjen ko cibuk, i cekaj. Premiri kad se vrata otvore i kad neko uz stepenice brze podje, prezaj iz kratkog sna od crnih slika i zlih slutnji. Godinu dana zivota ce mi oduzeti, ako sad i prezivim. A obecao je da nece nikud ici, obecao i nije izdrzao.Rodi ga samo na svoju muku, da ti bude teze..Fazlija je nudio da mu dovede prijatelje, na tavlu ili na razgovor, htio da izvede zdrijepca na avliju, pod prozore, pitao da ode u planinu po izvorsku vodu što cisti i jaca krv. Starac je sve odbio i zatrazio samo da mu stave jastuke na seciju do prozora i gledao u avlijska vrata, kao da bi Hasan mogao ranije doci, ili je tako lakše zamišljao njegov povratak. Kako je proveo tolike godine bez sina? - mislio sam, iznenadjen ovom ljubavlju i tugom zbog Rastanka.Porazavala me ta ljubav. Hvatao sam se kako mislim na svoga oca i pokušavam da ga priblizim sebi. Da li bi bilo moguce da sa radošcu ocekujem njegovu rijec, da strepim zbog njegove bolesti, da se zbog njega odricem svega što mi je drago? Ali njeznosti medju nama nije bilo- Cudan si ti covjek - rekao mi je. - Malo govoriš, kriješ se rece starac Ahmedu.- Kriješ se iza rijeci. Ne vidim šta je u tebi. Eto, desila ti se nesreca, zaklali su te da ne moze gore, a ne cuh od tebe ni proklinjanje ni zalost. A govorio si o bratu.- Što mi se desilo, suviše je teško da bih o tome mogao govoriti. Mogu reci samo onome ko mi je kao i brat. izgleda da niceg neobicnog u hasanu nije bilo. Prošavši u školi kroz vatni vjerskog zanosa, a još mlad izucivši Abu Sinaovu prirodnu i kriticku filozofiju kod nekog slobodoumnog siromašnog mislioca, kakvih je na Istoku bilo mnogo, a koga je cesto pominjao sa ljubavlju i podsmijehom, ušao je u zivot sa teretom koji vecina nas nosi: s primjerom velikih ljudi pred ocima i sa zeljom da ih slijedimo, a bez ikakvih znanja o sitnim ljudima s kojima cemo se jedino susretati. Neko se brze otarasi tih nepogodnih uzroka, neko sporije, neko nikad. Hasan se rdjavo prilagodio, preosjetljiv zbog svega što je njegovo licno i zavicajno, uvjeren u ljudske vrijednosti koje ce svugdje steci priznanje. Našavši se u bogatom carskom gradu, sa slozenim vezama i odnosima medju ljudima, nuzno nemilosrdnim, kao medju ajkulama u debelom moru, lazno pristojnim, ugladjeno licemjernim, isprepletenim kao paukove niti i mreze, neiskusna cestitost jednog mladica zaplela se u pravo vješticije kolo. Sa svojom starudijom, s kojom je pokušavao da se probije kroz carigradski cestar, s naivnom vjerom u poštenje,

licio je na covjeka koji goloruk ulazi u borbu protiv vještih gusara naoruzanih najopasnijim oruzjem. Sa svojom nezlobivom vedrinom, cestitošcu i stecenim znanjem, Hasan je ušao u taj zvjerinjak sigurnim korakom neznalice. Ali kako nije glup, ubrzo je vidio na kakvo je ugljevlje nagazio. Mogao je ili da pristane na sve, ili da ostane neprimijecen, ili da ode. A on je, neobican kao uvijek, odbijajuci carigradsku surovost, poceo sve više da misli na svoju kasabu, i da njen tihi zivot suprotstavlja ovom uzburkanom. Rugali su mu se, prezrivo govorili o tom zabacenom, zaostalom vilajetu. Jedni su ga mrzili, jedni prezirali, jedni izbjegavali, i on je osjecao sve vecu usamljenost i ceznju za zavicajem. Jednog dana udario je nekog svog zemljaka koji je pricao ruzne šale o Bosancima, i izašao na ulicu, tuzan i postiden, i zbog zemljaka i zbog sebe. Tada je cuo Dubrovkinju i njenog muza, pored jednog bazara, govorili su njegovim jezikom. Nikad mu se ljudski jezik nije ucinio ljepšim, niti mu je iko bio miliji od te vitke zene gospodskog izgleda i debelog dubrovackog trgovca. Vec mjesecima Hasan ništa nije radio, prilicno rastocen besposlicom i zaludnošcu svog bazanja po velikom gradu, a otac je štedro slao novac, ponosan na carsku sluzbu svog sina. I I dok je Dubrovcanin svršavao svoje poslove, Hasan je pratio njegovu zenu po najljepšim mjestima Carigrada, najljepši jezik slušao iz najljepših usta, zaboravljajuci na svoje smiješne muke, a izgleda da ni zena nije nastojala da pobjegne od njega. Ono što je najviše privuklo njeznu dubrovacku gospu, vaspitanu u Maloj braci, ovom mladom Bosancu, nije bilo to što je naocit, ugladjen, obrazovan, vec što je sve to a što je Bosanac. Zamišljala je da je svijet iz tih dalekih provincija grub, lud, pust, zadrt, da ima u njemu junaštva koje pametan covjek ne cijeni suviše, ni uvijek, i nekog smiješnog ponosa zbog vjerne sluzbe onome ko mu nije prijatelj. A ovaj mladic nije ni grub, ni pust, ni neuk, ravan je svakom dubrovackom plemicu po drzanju, ugodan sabesjednik, koristan pratilac, oduševljen njome (to je podiglo vrijednost svih njegovih osobina) i toliko uzdrzan, da se sa sumnjom gledala u ogledalu kod kuce. Nije ni pomišljala na ljubav, ali je bila navikla na udvaranje.Ocekivala ga je sa zebnjom i nelagodnošcu, a kad je izostao, zacudila se i pocela da ga gleda s vecom paznjom. Hasan, sasvim mlad, i pošten, nije znao za laku rijec, koja ne obavezuje ni njega ni zenu, a ni on nije mislio na ljubav, dovoljno mu je bilo oduševljenje zbog ovog susreta. Ali je ljubav mislila na njega: uskoro je bio zaljubljen. Kad je to otkrio pred sobom, sakrio je pred njom, nastojeci da se ne oda ni pogledom. Ali je zena saznala odmah, cim su se plahe vatre pojavile u njegovim ocima (morala je priznati da su lijepe) i pocela da se štiti pojacanim prijateljstvom, ponašajuci se kao sestra, bez ustrucavanja. Hasan je sve više tonuo u ljubav, bila je lijepa (to kazem usput, jer to u ljubavi nije vazno), bila je njezno ljupka, a to je u ljubavi vazno, bila je prvo stvorenje koje je odagnalo njegovu mutnu uznemirenost.Pomogao je Dubrovcaninu kod jednog Bosanca, sina zlatara Sinanudina, da brze svrši posao zbog kojeg je došao, da dobije dozvolu i povlastice za trgovinu s Bosnom. Time je pridobio njegovo prijateljstvo.Uplašen, ili ohrabren, zato što ce brzo otici, Hasan je rekao Mariji (to joj je bilo ime:Mejrema) da je voli.Hasan je rekao, da mu je zao, zbog njenog muza, jer mu je prijatelj, a mozda ce i nju uvrijediti, jer je cestita zena, ali morao je da joj to prizna, i ne zna šta ce biti od njega kad ona ode. Tako je i zena bila prisiljena da se zakloni za muza i za cestitost, i da ga vrati na bezopasno mjesto prijatelja porodice- izgleda da ga je tada zavoljela. Ali su katolicka vjernost ove fratarske šticenice i njen istinski strah od grijeha zakopali ljubav u njoj u najtajnije predjele srca, obavezavši i njega da je ne sili na otkrivanje, presrecan što je znao da postoji. Kako joj je on sve ispricao o sebi, otkrivši i ono što nije nikome, predlozila mu je da zajedno s njima, ladjom, podje u Bosnu, preko Dubrovnika, kad ga ionako ništa ne drzi u Carigradu. Htjela je da pokaze i sebi i njemu da se ne boji ni sebe ni njega. Malo je »la route des ecoliers«, rekla je, objasnivši, jer on nije znao francuski, da je to duzi put, kojim se djeca vracaju kuci iz škole, ali je sigurniji. Zaboravila je da bi ga oduševila i kad bi govorila gurbetski. Na ladji su se rjede vidjali nego što se Hasan nadao. Trgovac je teško podnosio uzburkano more, i gotovo cio put prelezao u postelji, muceci se i povracajuci. Hasan je vidio kako to izgleda, osjetio tezak vonj, zbog koga se kabina satima morala vjetriti, da bi u trenutku, kad je sve oprano i prozraceno, ponovo sve bilo opoganjeno i usmradeno, a jadni covjek je bio zut i modar, kao na samrti, Mozda ce i umrijeti, mislio je sa strahom, i s nadom, a poslije se kajao zbog te surovosti. Marija je, provodila s muzem najviše vremena, cistila i vjetrila kabinu, tješila ga i drzala za ruku, pridrzavala mu glavu kad se grcio od povracanja, što njegove muke nije umanjilo, niti je ta ruzna slika njenu ljubav prema muzu uvecala. Kad bi zaspao, izlazila bi na palubu, gdje je Hasan nestrpljivo ocekivao da vidi njenu talasavu vitku priliku, a onda sa strahom brojao minute kad ce je njena duznost pozvati u smradnu kabinu.Nisu govorili o svojoj ljubavi, vec o tudoj, a to je isto. Ona je govorila evropske ljubavne stihove, on istocne, a to je isto. Nikad im tudje rijeci nisu bile potrebnije, a to je isto, kao da su izmišljali svoje. Zaklonjeni od vjetra iza kapetanske kucice, ili iza sanduka i denjkova na palubi, zaklanjali su se i za poeziju, i poezija je tada našla svoje puno opravdanje, ma šta se o njoj govorilo. A kad bi zena postala svjesna grijeha, kad bi osjetila da je suviše lijepo, kaznjavala se muzem i zrtvom. Puštala je da joj drzi ruku i slušala udaranje talasa i kuckanje njegova bila, zeleci mozda da zaboravi vrijeme, a onda se budila:- Dodjite u našu kabinu.I odlazio je u njihovu kabinu, da se guši u kiselom vazduhu i uskom prostoru, i da s cudjenjem gleda s kakvom privrzenošcu Marija njeguje muza. Plašio se da od toga i njega ne spopadne morska bolest.Nadomak Dubrovnika, posljednje noci, stisnula mu je ruku, bez uspjeha je pokušao da je zadrzi, i rekla: - Uvijek cu pamtiti ovo putovanje. Mozda zbog Hasana i stihova, a mozda zbog muza i povracanja. U Dubrovniku je dva puta bio drag gost u njihovoj kuci, u mnoštvu tetaka, strina, rodjaka,poznanika, prijatelja, i oba puta je jedva cekao da pobjegne od tog nepoznatog svijeta, koji je na ulicama grada jedva obracao paznju na njegovo istocnjacko odijelo, a u salonu gospar Luka i gospe Marije gledao u njega kao u cudo.Ovdje su oni bili dvoje stranaca, koje je sve rastavljalo, ne od juce. Navike, obicaji, nacin kako se razgovara, nacin kako se cuti, ono što su od ranije mislili jedno o drugome, i ne znajuci se, sve je toprovalija medju njima. Shvatio je da je Marija u ovom gradu zašticena i odbranjena, kucama, zidinama, crkvama, nebom, mirisom mora, ljudima, sobom ovakvom kakva nigdje nije. I to baš od njega, mozda baš samo od njega. Mozda cak i on od nje. Jer se ledio od pomisli da zivi u ovom divnom mjestu, i sam, i s njom, u dušu mu se uvukla tuga kakvu nikad nije osjetio, i sa radošcu se oprostio kad je naišao na jedan trgovacki karavan koji je s Ploca, u Taboru polazio u Bosnu. Radost ga je drzala i kad je vidio ivanplaninski snijeg, i bosansku maglu, i osjetio ljutiigmanski vjetar, i ušao razdragan u namracenu kasabu, stisnutu izmedju brda, i ljubio se sa zemljacima. Kasaba mu je izgledala manja, ali je kuca bila veca. Sestra mu je ljubazno rekla da bi bila šteta da majcina kuca propada prazna. Bojala se da se ne useli u veliku ocevu kucu. S ocem se odmah posvadjao, mozda najviše zato što je starac bio raznio glas o njegovoj slavi i uspjesima u Stambolu, da napakosti zetu kadiji, koga nije trpio, i sad se osjecao licno prevaren i osramocen. Mještani su njegov dolazak protumacili kao neuspjeh, jer niko pametan ne bi iz Carigrada došao u kasabu, niti bi napustio visoku carsku sluzbu, da nije morao. Ozenio se, zbog Marije, zbog sjecanja, zbog praznih odaja,

zbog tudjeg navaljivanja, jedva zimu izdrzao sa zenom, glupom, brbljivom, gramzivom, oslobodio se i nje i njene porodice, poklonivši im imanje u okolini grada i novac, dat toboze u zajam. I onda poceo da se smije. Njegov zavicaj nije zemlja iz snova, njegovi zemljaci nisu andjeli. A on ih ne moze više ni popraviti ni pokvariti. Ogovarali su ga, sumnjicili, zajedali, rodjaci su ga ocerupali kao kurjaci, koristeci njegovu zelju da se što prije otarasi zene, dugo nije silazio s tudjih jezika, bio im je dobrodošao da njime ubiju camu. Sjetio se kako je u Carigradu govorio o plemenitosti svojih zemljaka, i smijao se. Srecom po sebe, nikome nije ništa zamjerao, nije se ni zalostio, sve što mu se desilo primio je kao zestoku šalu. Drugi su još gori, rekao je,braneci, cini mi se, više svoj raniji zanos nego istinu. Za dvije-tri godine opet ih je zavolio,navikao se on na njih i oni na njega, poceo i da ih cijeni, na svoj nacin, s podsmijehom ali bez zlobe, poštujuci više zivot i ono što postoji u njemu nego svoje zelje o njemu. Ta Hasanova misao, koja mi nije bila sasvim jasna, ta neminovnost vezivanja i napor oslobadjanja, ta neophodnost ljubavi prema svome i potreba razumijevanja tudjeg, je li to nevoljno mirenje s malim prostorom i utazivanje ceznje za vecim? Ili je mijenjanje mjera da svoje ne postanu jedine? Ili zalosno, ograniceno bjezanje, i još zalosnije vracanje. (Teško mi je bilo da to shvatim i radi toga što je moja misao sasvim drukcija: postoji svijet s pravom vjerom, i svijet bez nje; druge razlike su manje vazne, i svugdje bi bilo moje mjesto gdje bih mogao biti potreban).U proljece, prve godine poslije Hasanova povratka iz Carigrada, došao je u kasabu gospar Luko sa zenom, Dubrovkinjom, i opet se sve obnovilo, s novom snagom i novim ogranicenjima. Ni kasaba nije bila pogodna za njihovu ljubav. Jedno od njih dvoje uvijek je negdje stranac. U koliko su i razbijali ograde Latinluka i muslimanske kasabe, ostajale su njihove vlastite ograde. Zena se sigurno nije više mogla zavaravati prijateljstvom. Ali, osim pogleda i ljubaznih rijeci, tako je bar izgledalo, ništa više nije sebi dopuštala. Pa i svoju griješnu misao o ljubavi prema Hasanu vjerovatno je na ispovijesti pokajnicki priznavala. Hasan jeZnanjem i umom zasjenjivao sve muderise u Stambolu, da je htio bio bi mula carigradski ili vezir carski. Ali on je volio svoju slobodu i puštao je svoju nesputanu rijec da kazuje njegovu misao. Nikome nije laskao, nikad nije govorio laz, nikad nije tvrdio što ne zna, nikad nije precutao što zna, i nije se bojao lala i velikaša. Volio je filozofe, pjesnike, usamljenike, dobre ljude i lijepe zene. S jednom je napustio Carigrad i otišao u Dubrovnik, a ona je za njim došla u kasabu. Prezire novac, i polozaje, i moc, prezire opasnosti, i trazi ih po mracnim bogazama i pustim planinama. Kad htjedne, ucinice ono što zazeli, cuce se o njemu daleko.Tri dana pred Hasanov povratak Alijaga je postao toliko nemiran, da nije mogao ni razgovarati, ni igrati tavle, ni jesti, ni spavati.- Je li se šta culo za hajduke? - pitao je neprestano, slao mene i Fazliju da se raspitamo u hanovima, kod kiridzija, i mi smo donosili povoljne vijesti, kojima nije vjerovao, ili ih je tumacio prema svojoj brizi;naredio je Fazliji da nadje 10 naoruzanih ljudi i iznajmi konje i da ga sacekaju u Trebinju. Dosla je agina kcerka i Sjela je na seciju, do ocevih nogu.Rekla je ocu da je trudna . Kako je samo mirno gledala u mene, kao da me nema, kao da nikad nismo vodili onaj ruzni razgovor u staroj kuci. Ili me toliko prezire da moze sve da zaboravi, ili ne umije više da se stidi. Nisam joj oprostio mrtvog brata, a nisam znao šta cu s njom u sebi, nju jedinu nisam svrstao ni na jednu stranu, ni u malobrojne prijatelje, ni u neprijatelje koje mrzim.A mozda i zbog njene ljepote. Nisam slab prema zenama, ali se njeno lice ne zaboravlja lako. Sutradan, kad sam došao, iza icindije, docekao me neuobicajeno zivo, usiljeno veseo, ponudio me jabukama i grozdjem, kcerka mu poslala. -Pitala šta zelim da mi spremi, i ja sam njoj poslao dar, struku šorvana. Mislio sam da ostanem duze s Alijagom, bio je uznemiren kcerkinom viješcu, u koju ja nisam vjerovao, ali mu to ne bih rekao, i uzbudjen Hasanovim skorim povratkom, zbog koga je i meni premiralo srce, kad bih se sjetio. Ali je došao Mula-Jusuf i pozvao me u tekiju: ceka me miralaj Osman-beg , na prolazu je s vojskom, i hoce da prenoci u tekiji. Starac je slušao sa zanimanjem.Ponudio je gostoprimstvo naviknuto, ali se izrazavao svecano, na starinski nacin. Bio je slab prema slavnim ljudima, zato se i naljutio na Hasana što to nije postao. Ali se odjednom predomislio:- A mozda je bolje da ostane u tekiji. Fazlija je otišao pred Hasana, Zejni je dosta da se brine o meni, ne bih ga mogao docekati kako treba.Znao sam zašto je odustao, zbog Hasana. Umirio sam ga. Carski ljudi svracaju u tekiju kad nece nikome da se zamjere u jednom mjestu. Ili kad nikome ne vjeruju.Na sokaku sam susreo Jusufa Sinanudina, zlatara. Išao je Alijagi, kao i svako vece, ali je sadstajao na raskršcu, kao da je nešto osluškivao. Krenuo je kad me ugledao. - Imaš cuvenog gosta - rekao mi je, cudno nesabran.- Sad mi javiše.- Upitaj ga kako se osjeca. Slavu je stekao ratujuci protiv neprijatelja carevine, a sad ide da ubija naše ljude. U Posavini. Ruzna starost. Kamo srece da je umro na vrijeme.- Nije moje da ga to pitam, Sinanudin-aga.- Znam da nije, ne bih ni ja. Ali je teško ne pomisliti. Na kapiji se zaustavio, ucinilo mi se da je nešto osluškivao.Hafiz-Muhameda i Mula-Jusufa poslao sam na konak Alijagi, ja sam se smjestio u hafiz-Muhamedovu sobu, svoju sam dao Osman-begu, a u Mula-Jusufovu su se smjestili strazari.Iznenadio sam se kako je miralaj star, bjelobrad, umoran, cudljiv. Ali nije bio grub, kako sam ocekivao. Izvinio se što mi smeta, ali u kasabi ne poznaje nikoga, i cinilo mu se najzgodnije da dodje u tekiju, najzgodnije njemu, nama sigurno nije, ali se nada da smo navikli na putnike namjernike, a ostace samo ovu noc, i rano ujutro ce na put. Mogao je da prenoci i s vojskom, u polju, ali u ovim godinama više voli pod krovom. Mislio je da ode i do ovdašnjeg zlatara hadzi-Jusufa Sinanudina, prijatelj je s njegovim sinom, ali ne zna kome bi bilo pravo kome krivo, i zato je odlucio ovako. Iako bi imao da isporuci hadzi-Sinanudinu vijesti o sinu: baš uoci njegova polaska ovamo postao je carski silahdar. Otišao sam u sobu i stao kraj prozora, razbuden i silno uznemiren.Carski silahdar, jedan od najmocnijih ljudi u carevini! Ne znam zašto me ta vijest toliko uzbudila, ranije bi mi bilo svejedno, mozda bih se zacudio,ili obradovao njegovoj sreci, mozda bih ga i pozalio. Sad me gotovo otrovala! Blago njemu, mislio sam, blago njemu. Došao je cas da plati svojim neprijateljima, a imao ih je, sigurno. I oni sad strepe, cekajuci da se na njih spusti njegova ruka što je preko noci postala teška kao olovo, trudna mnogim smrtima. Izgleda nevjerovatno, slicno snu, lelujavo, suvise lijepo.Boze, kakva je to nepojamna sreca - moci uciniti. Covjek je jadan s pustom mišlju, s ceznjom u oblacima. Nemoc ga unizava . Silahdar Mustafa ne spava veceras, kao ni ja, u njemu je sve uzburkano od srece na koju se još nije navikao, pod njim je Stambol, na mjesecini, utihnuo, u zlato okovan. .Da nije bila noc, otišao bih do zlatara Jusufa Sinanudina, da mu kazem radosnu vijest za sina, on još ne zna, ne sluti.Ne bi mu smetalo što je noc, bio bi mi zahvalan i kad bih ga iza sna probudio, zaboravio bi da je prekoravao miralaja i pozurio bi da mu zahvali. Nisam otišao, mozda ne bih ni mogao, zbog straze na vratima, bilo bi mucno da me zaustavljaju, ili vrate, bilo bi mozda sumnjivo, i opasno, a nisam htio da ulazim u miralajevu sobu, da trazim dopuštenje, zacudio bi se: zar je tako vazno i hitno? Zaista, zašto mi je toliko vazno? Uzbudio sam se, zbog zavisti, zbog mrznje, zbog sazivljavanja s tudjom srecom. I ni zbog ceg drugog, jer me se to ne tice. Nisam pozurio da tu vijest odnesem onome cija je, ostao sam u tekiji.Ni sanjao nisam koliko ce ta sitna odluka biti presudna.Da sam otišao hadzi-Sinanudinu i rekao mu ono što sam doznao, makar samo zato da gaobradujem, ili

da zajedno provedemo besanu noc, moj zivot bi pošao drugim putem.Srecom, nisam izgubio razbor, iako je moja molitva licila na buncanje, slabost je potrajala kratko, a pred zoru pocelo je u meni da svice. Moj mrak se polako razilazio, pomaljala se jedna misao, nejasna, nesigurna, daleka, pa sve bliza, jasnija, odredjenija, dok me nije obasjala kao jutamje sunce. Misao? Ne! Bozije otkrovenje.U ranu zoru cuo se nemiran topot konjskih kopita na sokaku. Miralaj je odmah izašao iz sobe, kao da nije ni spavao. Izašao sam i ja. U mutnom jutarnjem svjetlu izgledao je star, kao oslijepio zbog otecenih ocnih kapaka, siv, klonuo. Kakva mu je bila ova noc? Dva vojnika su ga popela na konja. Odjahao je niz pusti sokak, poguren u sedlu. Vracajuci se iz dzamije, vidio sam Mula-Jusufa pred pekarom, kako prica s pasvandzijom i pekarskim kalfom. Pozurio je i stigao me, objasnivši da nije došao u dzamiju, jer je klanjao sabah s Alijagom i hafiz-Muhamedom, a onda su ga zaustavili ovi ljudi, pricaju da su nocas neki Posavci pobjegli iz tvrdjave.Tri sejmena su zureci prošla ulicom, muselim sigurno nije spavao ove noci, ni kadija. Mnogo nas je provelo noc bez sna.Cekao sam, znajuci da ce doci. A kad sam ga vidio, koljena su mi zadrhtala, drob me zabolio, mozak se uzario, ali nisam ispuštao ono što sam uhvatio.Stajali smo kraj Harunova mezara. Gledao sam u nišan pokapan voskom izgorjelih svijeca i proucio dovu bratu za dušu. I Mula-Jusuf je digao ruke, šapcuci molitvu.- Cesto vidim kako se moliš nad ovim grobom. Ciniš li to zbog svijeta, ili zbog sebe?- Nije zbog svijeta.- Ako je zbog njega i zbog sebe, onda nisi sasvim pokvaren.- Sve bih dao da zaboravim.- Ucinio si veliko zlo, i njemu i meni. Meni više nego njemu, jer sam ostao ziv, da pamtim, da me boli. Znaš li? - Znam.Glas mu je umoran, potonuo negdje u dubinu grla.- Znaš li za moje besane noci, za mrak u koji si me gurnuo? Natjerao si me da mislim kako da uništim tebe i zlo u tebi, da li da te predam zakonu reda, ili da te zadavim svojim rukama.- Imao bi pravo, šejh-Ahmede.- Da sam znao šta je pravo, ucinio bih to. Ali nisam. Ostavio sam sve Bogu i tebi. A znao sam da ima i vecih krivaca. Ti si bio kamen u njihovoj ruci, zamka kojom su hvatali glupake. Zalio sam te. A mozda si i ti zalio nas. - Zalio sam, šejh-Ahmede, Bog mi je svjedok, zalio sam, i zalim.- Zašto?- Prvi put je neko tako stradao zbog moje poslušnosti. Prvi put, što znam.- Kazeš da zališ. Je li to samo rijec?- Nije samo rijec. Mislio sam da ceš me ubiti, nocima sam cekao, osluškivao tvoje korake,siguran da ce te mrznja dovesti u moju sobu. Ni rukom ne bih mahnuo da se odbranim, bozjim imenom ti se kunem, ni usta ne bih otvorio da nekoga dozovem.- Da sam tad zatrazio da nešto uciniš za mene, šta bi rekao? - Ucinio bih, sve.- A sada? - I sada. - Onda te pitam: hoceš li uciniti sve, zaista sve što ti kazem? Razmisli prije nego što odgovoriš. Ako neceš, idi mirno svojim putem, necu te ni prekoriti. Ali ako pristaneš, ne smiješ ništa da pitaš. Niti smije ko znati, samo ti i ja, i Bog koji me naputio.- Ucinicu.- Odgovaraš prebrzo. Nisi ni razmislio. Mozda nije lako.- Razmislio sam davno.- Mozda trazim da nekoga ubiješ. Pogledao me prestravljeno, nepripremljen u sebi, rijec pristanka prebrzo mu se otela, sjecanje i ovaj grob natjerali su ga na poslušnost. Rekao je: sve, ali to je imalo njegovu mjeru. Sad nije htio da odustane.- Neka bude, ako je potrebno.- Još mozeš da odustaneš. Trazicu mnogo. Poslije nema vracanja.- Svejedno. Pristajem. Što moze tvoja savjest, neka primi i moja.- Dobro. Onda, zakuni se pred ovim mezarom, koji si ti iskopao: neka me Alah osudi na najteze muke ako ikome išta kazem.Ponovio je, ozbiljno i svecano, kao molitvu.- Pazi, Mula-Jusufe, ako kazeš, i sad i poslije, ili ako ne uciniš, ako izdaš, ništa te više nece moci spasiti. Bicu primoran da se branim.- Neceš imati od cega da se braniš. Šta treba da ucinim?- Idi kadiji, sad odmah.- Više ne idem kadiji. Dobro, otici cu.- Reci mu: hadzi Jusuf Sinanudin je pomogao Posavcima da pobjegnu iz tvrdjave.Mladiceve plave oci su se raširile od straha i zaprepaštenja. Kao da bi ga manje iznenadio zahtjev da nekog ubije.- Jesi li razumio?- Jesam.- Ako upita ko ti je rekao, cuo si slucajno, od nepoznatih ljudi u hanu, ili ti je neko šapnuo u mraku, ili ne mozeš da kazeš ko je. Izmisli nešto. Mene ne pominji. Ni tebe neka ne pominju. Dosta im je ime koje im poklanjaš.- Stradace.- Rekao sam da ništa ne pitaš. Nece stradati. Pobrinucemo se da mu ništa ne bude. Hadzi Sinanudin mi je prijatelj.Nije izgledao pametno, s licem što je izrazavalo krajnju zbunjenost. Uzaludno se mucio da pronadje ma kakav smisao u svemu što je cuo.- Idi. Još je stajao.- A onda? Poslije? - Ništa. Vrati se u tekiju. Ništa više ne treba. Pazi da te niko ne vidi s kadijom. Otišao je, kao slijep, ne znajuci šta nosi ni cemu sluzi.Odapeo sam njihovu strijelu. Nekoga ce pogoditi. Pocelo je, brate Harune. Dolazi zudjeni cas.

14. GLAVA Reci: došla je Istina! Mogao sam gledati u sat i tacno pogadjati: sad je Mula-Jusuf kod kadije, sad su sejmeni pred hadzi Sinanudinovim ducanom, sad je sve gotovo.A zacudo, caršija je mirna, iznad nje se dize svakodnevni huk isturenih rijeci, topola,otkucaja, udaraca, uzvika, ljudi rade ili razgovaraju, umrtvljeni obicnošcu.Cak i golubovi mirno hodaju po kaldrmi.Ništa nisam pokrenuo. Šta se desilo? U cemu

sam pogriješio?Jesu li ga odveli od kuce, i ovi ljudi još ne znaju, ili im je svejedno?Ili sam pozurio, gonjen nestrpljenjem koje rdjavo racuna?Ili se ne usudjuju da udare po njemu?Ili me Mula-Jusuf prevario?Ili se sav svijet okrenuo naglavce.Polako sam išao sokakom izmedju isturenih cefenaka, slušajuci mirni šum zivota, koji nikad nisam teze podnosio.Ne mogu da odredim koliko je trajala ta pogruzenost u meni, ni da li sam odmah primijetio promjenu, cim je nastala, ili su me cula upozorila kad je postao cudno.Prvo sam cuo tišinu. U krugu oko mene odjednom su umrli glasovi, prestalo je struganje, kuckanje, udaranje, a onda se taj muk poceo da širi dalje. Licilo je na zaprepaštenost, na stegnuto grlo. Potrajalo je samo tren, i ma koliko da je bilo neobicno, i strašno, kao da je krv prestala da kola u nekom velikom tijelu, znao sam šta se desilo. Odahnuo sam.Nisam pogriješio, Harune! Mnogo me je muke stalo, ali sam upoznao ljude.Onda su se ponovo javili glasovi, samo drukciji nego malocas, drukciji nego svaki dan, mukli i opasni, slicni teškom uzdahu, pa prituljenom rezanju. Cuo sam u njima iznenadjenja, strah, ljutinu, cuo sam potmulu grmljavinu, kao pred oluju, pred smak svijeta, cuo sam sve što sam htio.Opet mi se vratio osjecaj lakoce i sigurnosti.Hadzi-Sinanudinov ducan je širom otvoren, i pust.Potrcali smo u drugi sokak, u treci, i u Kazazima se zaustavili pred gomilom što je stala.Probio sam se s mukom. Sredinom sokaka, na slobodnom prostoru, izmedju ljudi što su zastali, i onih naprijed, što su se razmicali, sejmeni su vodili hadzi-Sinanudina.Razmahnuo sam ramenima i izašao ispred prvih, koje je zaustavio strah. Ne mogu više biti jedan od mnogih, moj cas je došao.Iskoracio sam na slobodan prostor, uzbudjen, znajuci da me gleda stotinu uzagrenih ociju, i pošao za sejmenima.- Stanite! - viknuo sam.Gomila je zatvorila sokak.Sejmeni su zastali, pogledali me, zacudeni. Pogledao me i hadzi Sinanudin. Lice mu je mirno, ucinio mi se da se osmjehnuo, prijateljski, ili sam zelio da tako bude, u uzbudjenju, da me ohrabri, a bio sam zaista uzbudjen, zbog ovih ljudi, zbog njega okruzenog sejmenima, zbog vaznosti ovoga što cinim, zbog onih koje mrzim, zbog svega što sam cekao cijelu dugu vjecnost.U tišini, koju sam ocekivao, a opet me zapljusnula kao vrela voda, sejmeni su skinuli puške iokrenuli ih prema gomili. Peti, nepoznat, nenaoruzan, upitao me ljutito:- Šta hoceš?Stajali smo jedan prema drugome, kao dva rvaca.- Kuda ga vodite?- Šta te se tice?- Ja sam šejh Ahmed Nurudin, bozji rob i prijatelj tog dobrog covjeka što ga vodite. Kuda ga vodite?Svi smo mu jamci, i svi smo svjedoci da je to najcestitiji covjek u kasabi. Ako njega zatvorite, ko treba da ostane na slobodi!- Zreo si - rekao je covjek mracno - i ne bi trebalo da te savjetujem. Ali bi bolje bilo da se ne miješaš.- Idi kuci, šejh Ahmede - rekao je hadzi Sinanudin, za cudo vedro. - Hvala ti na prijateljskim rijecima. I vi, dobri ljudi, razidjite se. Ovo je neka greška i ispravice se, sigurno.Ljudski grozd se razmaknuo, i sejmeni su odveli hadzi-Sinanudina. Gledao sam za njima, stojeci u mjestu, i mene su tako vodili, i Haruna, samo niko nije izašao da rekne lijepu rijec za nas. Ja sam rekao, i znao sam da sam viši od njih. Srecom, nije se desilo ono što je bilo najbesmislenije od svega: da su ga odmah pustili.Ljudi su otišli za hadzi-Sinanudinom i sejmenima, i dok su posljednji zamicali za cošak, vidiosam Mula-Jusufa kako stoji pred jednim praznim ducanom. Nisam ga pozvao, a on je prišao,kao opcinjen, sa strahom u nesigurnim ocima. Cega se boji? Ucinilo mi se da njegov pogled injegova misao ne idu za hadzi-Sinanudinom, vec se zadrzavaju na meni, ukoceni, uzasnuti, ne usudjujuci se ni da me izbjegnu.- Jesi li ovdje cijelo vrijeme?- Jesam.- Zašto me tako gledaš? Uplašen si. Šta se desilo?- Ništa.Pokušao je da se osmijehne, s naporom, ali je to licilo na trzaj, na grc, i opet je onaj izraz straha, koji uzalud zeli da prikrije, sledio njegovo lice što je pocelo da gubi svjezinu.Krenuo sam sokakom, a on za mnom, moja sjenka.- Zašto si uplašen? - upitao sam ponovo, tiho, ne okrecuci se. - Da se nije desilo štogod nepredvidjeno?Pozurio je da se izravna sa mnom, kako ne bi propustio nijednu moju rijec. Ne iz ljubavi.- Sve sam ucinio kako si rekao. Obecao sam i ucinio.- I sad ti je krivo?- Ne, nije mi krivo, nije mi nimalo krivo. Ucinio sam kako si naredio, vidio si i sam.- Pa šta je onda? mene se boji. Uvjerila su me njegova otvorena usta, obamrli mišici nisu mogli da ih pokrenu i uoblice, zgrceno tijelo, koje se u jednom trenu izdalo, i samo zateceno i prestravljeno. Sve je trajalo kratko, sasvim kratko, i stisnute zile su propustile zaustavljenu krv, usta su dobila svoj obicni oblik, mala plava kruznica u sredini ociju pocela je da se krece.- Bojiš se mene?- Slao si ljude u smrt, a sad ti grc zaplice crijeva, zato što si vidio da umijem biti i opasan. Ne podnosim taj tvoj strah, on je put do izdaje. Pricuvaj se. Sam si pristao, ne mozeš više nazad.Dok te ja ne otjeram..Znao sam šta ce mi Alijaga reci kad cuje, a prvo sam otišao njemu. A on je vec sve cuo, glas je došao prije mene. I slušao sam ono što sam mislio da cu cuti sutra, ili poslije podne, bilo je samo socnije nego što sam pretpostavljao. Pridigao se na postelji, zut, providan, mršav, i grdio, prijetio, psovao, a trebalo je, veli, i ja tako da im kazem, da im pomenem oca i mater,iako je to, doduše, za mene nezgodno, zbog cina i polozaja, ali svejedno, ponio sam se ljudski,cast mi svaka i rekao im ono što treba da kaze pošten covjek za poštena covjeka. Ne znam mnogo o neprijateljima vjere, rekao je Alijaga, ali ne smijemo dopustiti da se vrši zulum nad dobrim ljudima. A i sami smo krivi što smo pustili da nas taru kojekakvi hrsuzi i nikogovici. Gledamo ih s visoka, postalo nam svejedno, pa se osilili, zaboravili ko su. Ali neka, ne bismo se probudili da su bili pametniji. - Pošalji po kadiju - naredio mi je, zaboravljajuci na obzire, kao i svaki covjek kome bogatstvo da pravo da vlada ljudima. Bojao sam se da ce to reci, i pripremao sam se unaprijed, ne znajuci šta bi kadija mogao da ucini. Ako bi ga odbio, to bi bilo dobro, razbjesnio bi i njega i caršiju. Ali ako bi on pristao, ako bi ga starac uplašio ili potkupio da pusti hadzi- Sinanudina, sve bi se završilo jadno, prije nego što je i pocelo. Zato sam se suprotstavio njegovoj namjeri, zbog onog djelica mogucnosti koja bi me ucinila smiješnim. Ostalo bi mi samo beznadno cekanje druge prilike. Upitao sam mirno, uvjeren u svoj razlog:- Zašto ti je potreban kadija? Od svega što bi mogao da mu ponudiš, ili cime bi mogao da mu zaprijetiš, njemu je vaznija njegova sigurnost. Ako ga pusti, sebe je optuzio.- Šta hoceš? Da cekamo i gledamo u bob? Da ucimo dove?- Treba poslati pismo u Carigrad, Mustafi, sinu hadzi-Sinanudinovu, neka spasava oca kako zna.- Kasno ce biti dok pismo stigne. Moramo ga izvuci prije- Ucinimo oboje. Ako ga ne spasemo, neka ih bar kazna ne mimoidje.Pogledao me nesigurno, kao da ga je porazila mogucnost prijateljeve pogibije.- Pošten covjek, kao on, nikakvo zlo nije mogao da ucini. Šta bi onda moglo da mu se desi?- I ja sam tako mislio za brata. A znas šta mu se desilo.- To je drugo, zaboga!- Šta je drugo, Alijaga? Hadzi Sinanudin nije sitan i beznacajan kao moj brat, za njega ima ko da se zauzme. Jesi li to htio da kazes? Mozda je tako, ali to znaju i kadija i muselim. Zašto su ga onda zatvorili? Da ga puste kad vi zaprijetite? Ne budite naivni, ako boga znate!- Šta ti hoceš? Da se osvetiš?- Zelim da stanem na put zlu.- Dobro - rekao je hripavo - neka bude oboje. Ko ce napisati pismo?-Vec sam ga napisao. Stavi i ti svoj pecat, ako hoceš. I treba naci nekoga da odnese, što brze moze. Treba i platiti. Ja nemam.- Platicu. Daj pismo.- Ja cu odnijeti.- Ne vjeruješ nikome? Mozda imaš pravo. Menzilhana je cudno mjesto, pamtio sam je po jakom mirisu konja i konjskog djubreta, po cudnom svijetu što izvire odnekle i odlazi nekuda,po rastresenom pogledu putnika u ispraznjenim ocima, s mislima što ih šalju kao prethodnice, ili vuku sa sobom, kao prtljag, izgubljeni, slicni prognanicima.Sad su, zacudo, svi gledali u mene,

radoznalo i sumnjicavo.- Je li pismo vazno? - pitao me menzilhandzija.- Ne znam.- Koliko je novaca Alijaga dao? Pokazao sam.- Izgleda da je vazno. Hoceš li da ja svršim s tatarom?- Moram da mu kazem kome ce predati.- Kako hoceš.Uveo je tatara u sobu, i izašao. Tataru se zurilo.- Pismo bez imena? Malo placaš. Drsko me gledao sitnim ocima, lice mu je grubo od vjetra, od sunca, od kiše, nešto je nemilosrdno u izrazu tog covjeka što juri dalekim drumovima, noseci poruke o tudjim srecama i nesrecama, a ne ticu ga se ni suze ni radost.- Ne placam ja. Samo prenosim tudju poruku.- Meni je svejedno. Plati mi odmah sve. Bakšiš kad se vratim.- Pola sad, pola kad se vratiš. A bakšiš ceš dobiti od onoga kome nosiš.- To nikad nije sigurno. Ako je vijest dobra, zaborave da daju, zbog srece. Ako je loša, naljutese, i opet zaborave.- Ovaj kome nosiš pismo, na visokom je polozaju.- To je još gore. Takvi misle da nam je cast što ih sluzimo. Plati sve odjednom.- Izgleda da me ucjenjuješ, prijatelju. Drzao je pismo na dlanu, kao da mjeri koliko je teško.- Mozda i ucjenjujem. Šta misliš koliko bih dobio kad bih ga dao nekom drugome.- Kome drugom?- Pa, na primjer, muselimu.Pretrnuo sam, i osjetio kako me znoj oblio pod košuljom. Nikad covjek ne moze sve da predvidi, igramo na srecu više nego što mislimo. Uzalud sam bio sve proracunao i pripremio; pohlepa jednog tatara mogla je da me upropasti na prvom koraku. Namirisao je odmah moje neiskustvo, a nedostajalo mi je sve cega bi mogao da se boji.U strahu što me obuzeo, prva moja misao bila je, da se docepam pisma, ma po koju cijenu:ruke su mi vec podrhtavale, spremne da ga uhvate za vrat. Srecom, uspio sam da se savladam, cak sam se i nasmješio, i rekao mimo:- Ucini kako hoceš. Ne znam šta je u pismu, i ne znam da li bi ti se isplatilo.- Razmislicu.- Cuj me, prijatelju. Mozda se i šališ, ali ja ti sad ne vjerujem. Daj mi pismo.- Šalim se, veliš? Ne šalim. Htio sam da vidim je li opasno, da znam šta nosim. Sad znam, opasno je. Sam si mi kazao.- Šta sam ja kazao?- Sve. Sledio si se kad sam pomenuo muselima. Znaš ti dobro šta je u pismu. Evo ti ga. Drugi tatar ide kroz pet dana. Njemu ceš platiti još više.Platio sam što je trazio, i rekao silahdarevo ime, olakšano misleci kako se glupo šalio i svojim i mojim zivotom.Izašao sam umoran, gotovo iscrpen od strašne misli da ga ne pustim ziva s opasnim pismom. I predao mu ga opet, kad sam vidio da je samo lukav.Rekao sam strazaru ko sam i zamolio da me muselim primi. Neka kaze: neki derviš, neka zapamti ime i cin, vazno je.Ako me primi, mnogo šta sam mogao da mu kazem. Da zamolim milost za prijatelja, hadzi- Sinanudina. Da objasnim zašto sam molio strazare da ga puste. Da upozorim na uzbudjenje koje je zavladalo u caršiji.Nisam bio sasvim miran, ali sam znao da je ovo najbolje od svega što mogu da ucinim: ne krijem se, ne bjezim, sam dolazim na razgovor, s dobrim namjerama i cistom savješcu.Ako je dobio pismo, odmah ce me uvesti, i sve ce se brzo razjasniti. Pa cak i to da se desilo,ima nade. Pismo je Alijagino, ja sam ga samo napisao. I došao sam da mu to kazem.Strazar se vratio. Muselim ne moze da me primi.- Jesi li rekao ko sam? Da nisi zaboravio moje ime?- Ahmed Nurudin. Šejh tekije. Nema vremena, kaze. Dodji drugi put.Nije znao za pismo..Na Alijaginoj avliji stajala je kadijina sluškinjica u ishodnim haljinama. Zejna mi je šapatom kazala da je kadijinica kod Alijage, dva puta je morala da ide po nju. Aga je trazio da svakakododje, ona ne zna zašto.Zastao sam na samom pocetku stepenica. Kroz otvorena vrata odozgo se cuo razgovor.Starac je trazio od kcerke da mu kadija svakako dodje. Nije odustao od svoje namjere. Je li to Alijagin glas, placljiv, slabotinjski, gnjecav od samosazaljenja? Jesu li to njegove rijeci? Boze veliki, zar nikad ništa necu saznati o ljudima!- Ne moraš, vec hoceš. Navikao si da se cuje tvoja rijec. Ti voliš što je tako.- Ne volim. Necu više, nemam snage nizašto. Nemam snage ni da im to priznam. Pomozi mi, neka ga pusti, zbog mene. Da se ne kaze da sam zaboravio prijatelja, a zaboravio sam. Ovo malo daha što je ostalo u meni, to je za tebe. I za Hasana. A kako da im to kazem?.Šta je ovo? Prva pukotina se javila gdje sam drzao da je stijena najcvršca. Osjetio sam prezir prema njegovoj slabosti, koju krije, i stid, kao da sam ga zatekao na sramotnu poslu. Sišao sam do papucluka, kao da sam tek stigao. Digla je ruku da spusti pecu na lice, ali je odustala kad me prepoznala. Upitao sam kako je otac, odgovorila je, kratko, i htjela da prodje. Morao sam je zadrzati, nisam snebivljiv kao nekad.- Samo dvije rijeci, ako ti se ne zuri.- Zuri mi se.- Proljetos smo poceli jedan razgovor, trebalo bi da ga dovršimo. Brat je, doduše, mrtav, ali jasam ziv.- Pusti me da prodjem.- U prijateljstvu sam s tvojim ocem. U velikom prijateljstvu.- Šta se to mene tice?- Pomoci cu ti u onome što zeliš, da te ne zaboravi, pred smrt. A ti nagovori kadiju da pusti hadzi-Sinanudina. Drukcije se ne nadaj nicemu. Nudim ti sporazum, najviše bi tebi koristilo.- Ti meni nudiš sporazum?- Nudim. I ne preziri ovo što kazem. Preko blistavih zeninih bionjaca preletjela je sjenka mrznje, ili prezira. Uvrijedio sam je, a to sam i htio. Sad kadija nece pustiti hadzi-Sinanudina, cak da je i namjeravao..Ušao sam u Alijaginu sobu, misleci više na munju u zeninim ocima nego na njenu ljepotu.- Jesi li predao pismo?Nesabrano sam gledao u starca, još zasjenjen zeninim prezirom.- Dolazila ti je kci?- Svaki dan dolazi. Brine se što malo jedem. Jesi li razgovarao s njom?- Zar ona i s kim razgovara?- Pa razgovara, cini mi se. Ti je ne voliš?- Molio sam je za hadzi-Sinanudina. Neka nagovori kadiju da ga pusti.- I šta je rekla?- Ništa.- Cudna je ponekad.- Kako se osjecaš? Izgledaš cio. - Tako se dobro osjecam da cu pozeljeti, Boze oprosti, da mi svaki dan zatvaraju prijatelje.Ovaj glas je bodar i siguran. Zar nisam malocas cuo drukciji, uplašen i placljiv?Šta ce prevagnuti?- Tatar me ucjenjivao - rekao sam, sjedajuci mu podno nogu. - Bio je bezobrazan kad je vidio da je pismo bez imena.- Što ga nisi poslao u... Oprosti. Trebalo je da platiš. Odmah bi se smekšao.- Prilicno sam se uplašio. I to me navelo na misao, da li je u redu što sam te opteretio ovom brigom, i što sam te nagovorio da se umiješaš.- Ne znam o cemu govoriš.Glas mu je nestrpljiv, gotovo uvrijedjen.. Zacudo, nijednom do sada nije me upitao zašto je hadzi-Sinanudin zatvoren, ni da li je kriv. Rekao sam, kako sam cuo, da je necim umiješan u bjekstvo Posavaca, i da je njegovo hapšenje pocetak hajke na ugledne ljude, zbog sve cešceg odbijanja da se pokore carskim i valijskim naredbama, a povod je neplacena ratna pomoc. To podbijanje zuba treba da posije strah,poslije pobuna u Posavini i Krajini, da zlo djelo ne bude ovdje primjer niko me. Kao što i ne treba da bude. I baš zato, da ne bi bilo vece pometnje, da se ne desi što niko pametan ne bi zelio, treba ukloniti one koji stvaraju smutnju i nezadovoljstvo, koji vrše zulum, toboze pod vidom zakona, i koji bi svojim rdjavim postupcima mogli natjerati ljude na ruzna i krvava djela. Ako hadzi-Sinanudinova nesreca pomogne da ih Bog odstrani od nas, nece biti uzaludna ni ta nesreca, ni naše brige..Zamolio me da Mula-Jusuf prenoci kod njega. Nema nikog od momaka.Mladic je poniknuo ocima, da sakrije radost, kad sam mu rekao da ostane..Cio dan su ljudi nešto ocekivali, napregnuta sluha, široko otvorenih ociju, nesabrani za obicne razgovore i poslove, suviše je mirno poslije jutrošnjeg uzbudjenja, suviše gluho, kao da su se neprijateljske vojske povukle u svoje tabore, i cekaju noc, ili jutro, da zapocne okršaj. I baš ta tišina, to nekretanje, to pusto bojno polje, bez klika, bez psovke, bez prijetnje, stvaralo je napregnutost, iz casa u cas vecu, i kraj ce biti kad sve prsne. Gledali su jedan u drugoga,gledali u prolaznike, gledali niz sokak, cekali. Sve moze biti znamen. I ja sam gledao niz sokak. Još nije pocelo. Ali cekam, cekamo, nešto ce se desiti, uskoro, pucketaju

temelji stare kasabe, jedva cujno huji vjetar s visina, škripi svijet.S krikom bjeze ptice preko crnoga neba, ljudi cute, krv me boli od cekanja.

15. GLAVA Istina je moja. Istinu ja govorim. Dugo nisam zaspao te noci. A onda sam se uspavljivao i budio, u kratkim razmacima, nastavljajuci istu misao i u snu i na javi, ne uspijevajuci da ih odvojim, uvjeren da nisam ni oka sklopio, i da cu probdjeti cijelu noc tako, poluodjeven, da me dogadjaji ne bi docekali nespremna.Iz sna me trgla jaka pucnjava negdje u kasabi. Je li to pocelo?Još se vukla mrkla noc. Upalio sam svijecu i pogledao na pendil-sat na zidu. Skoro ce zora.Obukao sam se i izašao u hodnik.Hafiz Muhamed je stajao na vratima svoje sobe, ogrnut curkom. Zar on nikad ne spava?- Cuo sam kako se oblaciš. Kuda ceš tako rano?- Kakva je ono pucnjava?- Nije prvi put što pucaju. Šta te se tice.Vraticu se odmah.- Mracno je, opasno, svakakvih ljudi ima. Boze milostivi, zar te je toliko pogodila njegova nesreca! Zar zbog svoje dobrote treba i ti da stradaš!- Moram da vidim.- Šta ocekuješ? Išao sam pored taraba, pored zidova, sklonio sam se u mrak kad su protrcali neki vojnici, poslije zatvora mucio me nerazuman strah od brzih tudjih koraka i usplahirenog trcanja, bojao sam se svega što se iznenada dogadja. Sad sam volio da znam šta se dogadja. Htio sam da stignem, da vidim, da se umiješam.U što da se umiješam? Zaista, šta ocekujem, cemu se nadam? Sve moje uzdanje bilo je u pismu koje je tatar odnio silahdaru Mustafi u Carigrad. Ako otud skoro ne stigne katul-ferman, ili makar pismo o smjenjivanju krivaca, onda više nema ni sinovske ljubavi, ni poštenja. A o tome ne vrijedi ni misliti, jer zivot tada ne bi vrijedio ni bakrenog groša. Cim sam izabrao hadzi-Sinanudina da bude mamac, i njih sam umiješao. Oni bi mogli sve da pokvare, ali šta sam drugo mogao da ucinim? Ako bi hadzi-Sinanudina oslobodili prerano, bez buke i bez štete, sve bi bilo uzaludno. Ocekivao sam ipak da ce preduzeti nešto više i teze. Ne znam šta. Mozda je njihov glasnik vec otišao valiji s tuzbom. Mozda ce potplatiti kavgadzije i bivše vojnike da otmu zatvorenika. Mozda ce nahuškati janjicare da ih svrgnu s vlasti. Njihove poslove malo ko zna, ali sam se nadao da ništa nece proci tiho. Treba da se cuje što dalje. A ne bih zelio da se išta desi mimo mene. Moram da namirim svoje racune.Kod kamene cuprije sam se susreo s pasvandzijom.- Kuda si poranio, šejh-efendija?- Prevario me sahat.- Boze moj, što ti je zivot. Kome se moze, on ne spava, a kome se neprestano spava, sudjeno mu je da lunja cijelu noc.- Ima li šta novo?- Kako ne bi bilo! Uvijek se nešto novo dešava. Samo, meni niko ništa ne prica, pa ne znam.- Negdje je pucalo maloprije.- Srecom, nije u mome kraju.- Bi li mogao da se raspitaš?- Mene se ne tice.- Platicu.- Nisi platio ni za ono što ti je vaznije. Ili ti je ovo vaznije? Cekaj, što se ljutiš? Reci cu tibesplatno. Pitao sam komšiju, pasvandziju. Ne zna ni on. A kad on ne zna, to je isto kao da s nije ni desilo. Nemam kud dalje pitati.Svjetla su se palila u prozorima, kuce su otvarale oci.Kad se sasvim razdanilo, Mula-Jusuf mi je donio dvije vijesti, jednu, da se Hasan vratio kuci jutros rano, putovao je cijelu noc, i drugu, cudniju, da je caršija zatvorena.Zaista, radnje i trgovine su bile zamandaljene, kapci spušteni, lokoti cvrsto uglavljeni, ni za najsvecanijeg blagdana nije tako pusto.. Cimnuo je vratima, kljuc sklonio u dzep, kao da ga krije, i zurno otišao niz sokak. Naišla su dva trgovca, koracali su neuzurbano, kao straza, i mirno gledali za terzijom.Hasan se oblacio u svojoj sobi. Okupao se, vec drugi put, kaze, umoran je, zurili su, zbog oca, njegov prijatelj Dubrovcanin je klonuo, sigurno ce spavati dva dana i dvije noci. On nije izgledao umoran, vec rastresen. Izgubljeno vedri izraz na licu cinio ga je snenim, odvojenim od svega. Nešto mjesecinasto, smiješno srecno, ne narocito pametno, što ga je obasjavalo iznutra, osljepljivalo ga je za svijet izvan njega. Odgovarao je: da, svakako, ali se cinilo da me ne razumije, kao ni ja trgovce.- Još nisi stigao u kasabu - rekao sam, pomalo zbunjen, pomalo razveseljen njegovom rastresenošcu.- Šta? A, to! Pa, stigao sam, i vec se ukljucio u sve: otac je teško bolestan, hadzi Sinanudin je zatvoren, miralaj Osman-beg otišao je da kolje Posavce, ima li još štogodSmiješio se srecno, kao da su to najveselije novosti koje je ikad mogao cuti.- Kako to da je Alijaga teško bolestan? Sinoc je bio dobro.- Uznemirilo ga je hadzi-Sinanudinovo hapšenje.- Svi smo uznemireni. Bojimo se za njega.- Zašto? Pustice ga. Vec su se našli ljudi koji vole novac. Zamisli, ima i takvih!Za njega ovog jutra nije bilo teških stvari.- Kako ti je bilo u Dubrovniku.- Lijepo. Tamo je još ljeto. Cudo da nije proljece.Otvorila su se avlijska vrata, i Hasan je prišao prozoru.Momak Fazlija, koji je došao sa sokaka, dao mu je znak da sidje.- Mozeš li ostati kod oca? - upitao me.- Nemam mnogo vremena.- Ostani bar malo. Brzo cu se vratiti. Alijaga je bio isti kao i sinoc, cak i zivlji.- Kuda je otišao Hasan? - pitao me. - Ne znam. Rekao je da ce se brzo vratiti. Pitao me šta se dešava u kasabi, cudio se što je caršija zatvorena, molio me da nagovorim Hasana da ostane u kuci, zbog njega, ko zna šta se u bolesti moze desiti. Tada mi se sve objasnilo, i njegovo cudno ponašanje, i cviljenje pred kcerkom, i molba da kadija pusti zatvorenika, i jutrošnja bolest, sve je to zbog Hasana, da ga zakloni od opasnosti, da ga sprijeci da ne ucini štogod nepromišljeno. Zato obavezuje sina svojom bolešcu, zato je igrao onu cudnu igru koju nisam razumio. Zelio je da spase hadzi-Sinanudina što prije, da to ne bi ucinio Hasan.. Kasaba je mirna. Kao da polako zamire, diše sve usporenije, zivi sve tiše. Sjedio sam u dvorištu dzamije, na kamenu, pored cesme, dok su caršijom i sokacima hodali ljudi, po jedan ili nekoliko njih, hodali, kao u snu, zaneseni, jedva budni, zbog necega nesrecni, iznevjereni, prazni, hodali da prodje vijeme, ili da dodje vrijeme, zamotavajuci me svojim snenim kruzenjima i gustom mrezom tragova. Pitao sam: - Šta se to dešava?Nisu me culi. Zar ih je toliko uzbudilo hadzi-Sinanudinovo hapšenje? Kakvim su to cudnim vezama vezani medju sobom, u kakvom su to krugu zatvoreni, meni nepoznatom i nepristupnom? Šta se to desilo s njima? Nisu bijesni, nisu ni potišteni, izgledaju samo izdvojeni iz svega. Kao da kasabu i svijet posmatraju s nekom mrtvom radoznalošcu, pospanom ali upornom, cekaju.Od Kuršumli-dzamije dopirala je vika.Ljudi su ozivjeli i pošli brze.Sokaci su zakrceni, ništa ne mogu da vidim, ne mogu da cujem, pokušao sam da se progurami iznenada upao u talasavu gomilu, kao u vir. Gnjecila me, vukla, naprijed i nazad, od jednog zida do drugog, ne puštajuci me ni casa sebi samom, drzeci me cvrsto u zagrljaju, vrelom, nemirnom, prisnom, neugodnom, bilo je ruzno, bilo je smiješno, kao da se sam davo pobrinuo da me zaplete u vrezu stotina ljudskih nogu i ruku, i da me tako odvoji od svega što se dešavalo. Zgnjecen u gomili ljudi, mogao sam se gurati, kao i oni, mogao sam vikati, prijetiti,ali nisam mogao odlucivati. Tako nepovratno spleten, bio sam jedan od mnogih, besmislena istrašna snaga koja se izgubila.Tada sam cuo šta vicu, na što se tuze, kome prijete. Niko nije pomenuo hadzi-Sinanudina, niko ga se nije sjetio, cak ni slucajno. Pominjali su samo ono što se nih ticalo, samo što je njih tištalo. A tištalo ih je mnogo šta, nestašica, skupoca, strah, velike i male nepravde,

prazna obecanja, puste godine, iznevjerene zelje, suviše ceste noci, rane starosti, male ljubavi, velike mrznje, nesigurnost, ponizenja, sav onaj jad što se zove zivot., pricali su zadihano, u malo rijeci, kako je sinoc ubijen strazar na kuli, bez puške i bez noza, i ostao na nogama, mrtav; kako se u Karanfil-mahali rodilo dijete s jednim okom na celu. Htjeli su da nešto sudbinsko bude iznad ove njihove ljutnje.Pred muselimatom se cula pucnjava.- Šta je to?- Sejmeni pucaju.Niko se nije zaustavio.Kad sam dojurio, zasopljen, na kaldrmi je lezao mladic, u okrvavljenoj beznoj košulji. Oko njega je stajalo nekoliko ljudi, u krugu, a neko, kome nisam vidio lice, klecao je pored ubijenog, pokušavajuci da mu digne glavu. Gomila je provalila u zgradu, culo se kako prevrce i uništava. Muselima i sejmena nije bilo, pobjegli su.Prišao sam covjeku što je cucao nagnut nad okrvavljenim mladicem. Obojica su u seljackom odijelu, i bilo mi je zao što nije drukcije.- Je li mrtav?Drzao mu je glavu kao djetetu, na lijevoj ruci, i sa strahom gledao u lice bijelo kao zid,ocekujuci da se vrati crvenilo, da zadršcu usta, da sve bude kao malocas.Mladi su obojica.- Je li ti to brat?- Došli smo na pazar - govorio je smeteno, sazivajuci nas nemirnim ocima, još u onome što je bilo, ne usudjujuci se da pridje ovom casu. - Da kupimo soli.- Spusti ga na zemlju.- I klinaca. Kucu pravimo.- Spusti ga, mrtav je.- Ja mu kazem: dzaba smo došli, zatvoreno je. A on veli...Debelim tezackim prstima je njezno dodirnuo mrtvacevo lice, i poceo tiho da ga doziva:- Ševkija! Ševkija!- Ponesi ga. Neka mu bar dzenaza bude lijepa. Ponio je mrtvaca. Kao dijete, kao presavijenu mahramu, kao snop pšenice, široko gazeci po caršijskoj kaldrmi, navikom sa oranica, još gledajuci u bratovljevo lice s ludom nadom.Išao sam ispred mladog mejta i glasno govorio molitve.Cuo sam ljude kako vicu, mnogo ih je, bijes im još nije klonuo.Na raskršcu, kod mešceme, stao sam u stranu, da svi vide mrtvaca na mladicevim rukama.Uokvirili su ga u polukrugu i gledali, cuteci.Proucio sam dovu, i pošao prema dzamiji.Iza mene, iza nas, cuo se urlik, prasak dzamova, bubnjanje udaraca.Nisam se okrenuo.Blizu dzamije sreo sam hafiz-Muhameda i zamolio ga da se pobrine za mrtvog i zivog brata, a ja sam pošao niz sokak.- Kuda ceš?Odmahnuo sam rukom. Zaista nisam znao.- Trazio te Hasan.Kao da me obasjalo to ime. Umorilo me ovo vrijeme bez njega. Danas, sad, odmah, potrebniji mi je nego ikad. Ali cu još cekati. Dok su tako preko mene prelazile tamne i svijetle sjenke, dok sam se branio od krivice kojoj nisam htio da dam ime, sokakom je naišlo pet konjanika, u trku, pod dugim kabanicama, s puškama u terkijama.Prepoznao sam muselima i njegove momke.Prepoznao je i on mene i zaustavio konja, gledajuci me iznenadjeno i zlurado.Uplašio sam se u prvi mah, zbog nenadanosti susreta i zbog osamljenog mjesta. Niko mi ne bi mogao pomoci, niko cak ne bi ni vidio kad bi mi se nešto desilo. A danas je dan zlih djela.Sigurno se i on ne malo zacudio, vidjevši me na ovom mjestu gdje me nije mogao ni u snu ocekivati. Je li mislio da sam mu kob, ili nahajkana divljac? Bio sam izazovna meta, razapet na bijeloj površini dzamijskog zida. Zacudo, strah me brzo minuo. Gledao sam u njega, ravno, uspravljen odbojnošcu. Sve sam znao, svega sam se sjetio, kao da je bilo cas ranije. Nisam se ni sjetio: bilo je spremno u meni,kao nagonska prepreka, kao odvratnost o kojoj se ne razmišlja. I u njegova cetiri pratioca sam gledao, oni su me napali u uskom tekijskom sokaku, onda, kad je sve pocelo. Ne znam šta bih sve ucinio da su pošli na mene, kao nekad, ali me nije uplašilo toliko ociju, okrenutih u mene, kao kubure. Spasonosna mrznja me okrijepila, kao vino.Da se muselim odlucio, za cas bih bio njegov kurban. I da je znao kako ce pozaliti ovu propuštenu priliku.- Još cemo se vidjeti, dervišu.Okrenuli su konje i odjurili pored dzamije.Bjezali su iz kasabe!.Pozurio sam u kasabu, susrecuci se s rijetkim prolaznicima, cudno zbunjenim, kao slucajno zaostalim poslije lude guzve što je zapalila ove sokake.Na caršiji nije bilo nikoga. Ni pred mešcemom. Vrata su izvaljena, prozori porazbijani, uza zidove razbacane hartije.Cuceci, Ali-hodza je skupljao deftere, spise, odluke, bezbrojne zapise, što su se gomilali kao svjedocanstva o grijesima i surovosti. Ljudi zapisuju sve što urade. Ili ne misle da su surovi?Sagnuo sam se i poceo da prebirem. Ovdje je zabiljezen i zlocin koji me se najviše tice.- Šta to trazis?- Da vidim šta su napisali o mome bratu.- Zašto? Da bi imao opravdanje za mrznju. Sve cu ovo spaliti. Vi ste kurjaci, kopali biste po ovom dubretu da nadjete razloga za nove zlocine.- Ako hoceš da uvrijediš, to je lako. Treba samo biti bezobziran.- Ne vrijedjam. Govorim neprijatnosti. Zato što mi je muka.- Zbog cega?- Smiluj se, prodi. Od ljudi mi je muka. Ostavi me na miru.Ušao sam u mešcemu. Nije bilo nikoga, kao ni onda kad sam dolazio zbog brata. U kadijinoj sobi cuo se poluglasan razgovor, neko je bio kod njega.Stupio sam u opustošenu sudnicu, i zastao u praznom okviru vrata, uzbudjen: kadija je lezao na podu, mrtav.Niko mi nije rekao, ali sam znao da je mrtav. Znao sam i prije nego što sam došao ovamo.Znao sam i dok sam cekao pod strehom stare mahalske dzamije. Zbog ovoga sam i otišao na kraj kasabe, da bi se desilo bez mene.Nekoliko ljudi stajalo je nasred sobePrešao sam preko sobe i zastao nad mrtvacem. Sagnuo sam se i odgurnuo dzube kojim mu je pokrivena glava.Lice mu je zuto, kao i uvijek, samo je celo modro i okrvavljeno. Kapci su, zacudo, spušteni I nikakva izraza nema, skriven je pred svakim, kao i u zivotu. Nisam htio da ga poljubim, za oproštaj, po obicaju. Bilo bi to suvišno licemjerje: ovi ljudi znaju šta mi je ucinio.Proucio sam molitvu za mrtve, toliko mogu. Tada sam cuo korake i okrenuo se. Kadijina zena je prilazila mrtvacu.Otkrila se, ne osvrcuci se na nas, i kleknula nad mejtom. Gledala ga je dugo, bez pokreta, bez uzdaha, bez rijeci, pa se sagla i poljubila ga u rame i u celo. Pazljivo mu obrisavši lice svilenom mahramom, zadrzala je ruku na njegovom zutom obrazu. Prsti su joj drhtali.Porazila me i njeznost s kojom mu je otirala krv, kao djetetu,meko, da ga ne povrijedi, da ga ne zaboli.Prišao sam joj kad je ustala.- Hoceš li da se odmah prenese kuci? Okrenula je glavu prema meni tako naglo, kao da sam je udario. Tek docnije sam se sjetio da su joj oci bile podvucene surmom i pune suza.Docnije sam se sjetio kako mi se ucinila lijepa, ljepša nego i one veceri u velikoj kuci, zbog ociju blistavih od suza, i zbog izraza lica zanesenog mrznjom. Jedna ruka, uznemirena,zaboravljena, ispuzala je ispod peševa feredze i zastala na tom bijegu, zbunjena tišinom.Osjetio sam zelju da podmetnem celo pod tu ruku što je nešto trazila, i da, zatvorenih ociju, zaboravim na umor i na današnji dan. I da se izmirim s njom. I sa svijetom.Kako se lijeci prazno srce, Ishace, prikazo, što je uvijek nanovo izmišlja moja nemoc? Trebalo je da odem u tekiju, da ostanem sam, da vratim snagu. Ali nisam mogao ni na to da se odlucim.Tada je naišao Mula-Jusuf, i moje bezvoljnosti je nestalo, kao da se magla digla. Dok je vazniji dio posla bio preda mnom, nisam mislio o njemu. Sad je izronio, kao iz vode i neugodno me podsjetio na sebe. Hasan me trazi, rekao je, i moli da dodjem hadzi- Sinanudinovoj kuci. I na hadzi-Sinanudina sam zaboravio. Zar je vec kod kuce? Ispricao je, , kako je jutros Hasan saznao da je muselim poslao hadzi-Sinanudina pod strazom u vranducki grad i sa svojim momcima odjurio prema Vranduku, ali bi uzalud satrli konje da voda nije odnijela neki most pred gradom, pa su stigli strazu i oteli hadzi-Sinanudina. Sklonili su ga u jedno selo i poslali po njega cim su culi šta se desilo.Mula jusuf je otisao u tekiju pogruzen.

16.GLAVA Toga dana mi cemo reci paklu: Jesi li se napunio?A pakao ce odgovoriti: Ima li još?

Zima ce biti beskonacna,. Mislio sam kako muftija vec unaprijed pati.Nisam shvatio zašto ne ode odavdje. Naredio sam da mu se nabave bukova ili hrastova drva, da se prezidaju odzaci i peci i da se lozi izvana, iz hodnika, i danju i nocu, a sobe da se kade smrekovim grancicama i anduzom.I ja sam postao zimogrozljiv. U mojoj i hafiz-Muhamedovoj sobi ugodno pucketa vatra u zemljanoj peci s crvenim i plavim loncicima. Najmio sam i novog momka, Mustafa ne stize, a vec je i nepodnošljivo cangrizav, gundja i mumla kao ostarjeli medvjed.Mnogo se šta promijenilo u mom zivotu, ali sam ranije navike zadrzao. U pocetku me iznenadila ponuda varoških prvaka da primim kadijsko zvanje. Nikad nisam mislio, ni zelio, da to budem. Cak bih mozda i odbio u drugim prilikama, ali mi se tada ucinilo kao spas.Zacudo, brzo sam se sazivio s novim polozajem. Mozda je to zlatna ptica iz djetinjih prica, mozda sam potajno, u sebi, cekao ovakvo povjerenje odavno, oduvijek.Stajao sam na prozoru, prve noci, i posmatrao kasabu, onako kako sam zamišljao silahdara, i slušajuci uzbunjeni šum krvi, gledao svoju ogromnu sjenku nad dolinom. Odozdo su ljudi, sitni, okretali oci prema meni.Srecan sam, ali opet, naivan nisam. Znam da su mi pomogle mnoge slucajnosti, što su se nanizale na onaj pocetni uzrok, nesrecu brata Haruna. Prihvatio sam se teške duznosti, smatrajuci je štitom i oruzjem u borbi na koju sam bio prisiljen. Ali nije prošlo mnogo vremena a ja sam morao da se branim. Gromovi, doduše još nisu udarali, ali se cula zloslutna grmljavina.Dobivši carski berat, kojim je silahdar Mustafa platio svoju zahvalnost i potvrdio moje zvanje,odlucio sam da za sve što ucinim, pitam samo svoju savjest. Odmah sam osjetio hladan vjetar oko sebe. Oni koji su me doveli na ovaj polozaj, odjednom su zacutali kad su vidjeli da ne popuštam. Ali su se sve cešce poceli javljati glasovi da sam ja kriv za smrt ranijeg kadije.Uznemiravao me i muselim, i bivši i sadašnji. Bivši je sjedio u svome selu, prijetio i slao pisma u Carigrad. Sadašnji, koji je ranije vec bio na muselimskoj duznosti i znao kako je to mjesto klimavo, lukavo je puštao da sve ide mimo njega, ne zamjerajuci se nikome ko bi mu mogao ma cime naškoditi. Saznao sam da je cak obavijestio svoga prethodnika da se skloni prije nego što je poslao sejmene da ga toboze traze..Od kasabalija sam zazirao. Nešto zato što sam ih prezirao, a više zbog toga što sam dobro upamtio koliko je u njima zla i rušilackog bijesa. Nisam više umio da razgovaram s tim ljudima, jer nisam znao ko su, a oni su osjecali da ih ne volim, i gledali me mrtvo, kao stvar.Išao sam muftiji..Okruzio sam se povjerljivim ljudima, da ne pipam po mraku, a oni su me obilato uznemiravali ruznim glasovima koje su culi ili izmislili.Platio sam Kara- Zaimu da mi javlja što cuje kod muftije. Bog zna ko od ovih mojih prisluškuje moje rijeci, za druge!Jedino je Mula-Jusuf, koga sam zadrzao uza se, zbog lijepog rukopisa i zbog opreza, cutao imirno radio svoj posao.Slomilo je samo šiju predašnjem muselimu, jer je na moju molbu, da se okonca ovo bezakonje, stigao valijski defterdar, i, pozvavši muselima na razgovor, otpremio ga pod strazom u Travnik, gdje je udavljen.Okrivljen sam i za ovu smrt. Za uzvrat, valija me obavezao na poslušnost, koju su mu ovdje odavno otkazali. Pristao sam, spasavajuci se I Hasan se sve više udaljava. U pocetku sam mislio da mu je Mula- Jusuf ispricao o hadzi-Sinanudinu, ali sam se uvjerio da je razlog sasvim drugi. Nije ni zbog Dubrovkinje; pobjegla je od naše oštre zime, i znao je da ce je proljece vratiti.Na nesrecu, svoju i moju, otišao je po neke rodjake u okolini Tuzle, što su u pobuni stradali,kao i mnogi drugi. Miralaj Osman-beg dobro je obavio svoj posao, pobio, popalio, sa zemlje tjerao, poslao u surgun, i svijet jedocekao zimu u velikoj nevolji. Doveo je te rodjake, zene i djecu, i smjestio ih u svojoj kuci. Otada je postao sasvim drugi covjek, tezak, zamoran, dosadan. Pricao je o raskopanom zivotu, o zgarištima, nesahranjenim mrtvacima, i narocito o djeci, pored popaljenih kuca, gladnoj, unezvjerenoj, sa zivim strahom u ocima zbog svega štosu vidjela.Nestalo je njegove bezbrizne površnosti, podrugljive lakoce, vedrog caskanja, gradjenja mostova od vazdušastih rijeci. Uznemireno je govorio samo o toj posavskoj nesreci, i to nekako mucno, bez ranije igrivosti, zamuceno i otezalo..Jednom mi je pokazao bogalja Dzemaila, koga su djeca vukla u kolicima, a izbatrgavao se u svoju terzijsku radnju na dva štapa, vukuci sakate osušene noge. Dok je sjedio, iznenadivao je svakoga ljepotom i snagom, muškim licem, srdacnošcu osmijeha, širokim ramenima, jakim rukama, stasom kao u pehlivana. Ali cim bi ustao, sva bi se ta ljepota porušila, a premakolicima se batrgao bogalj koga je bilo nemoguce gledati bez zaljenja. Obogaljio se sam. U picu je oštrim nozem udarao u svoja stegna, dok nije isjekao sve zile i mišice, pa je i sad,pijuci, zabadao noz u sasušene patrljke ne dozvoljavajuci nikome da mu pridje, niti je ko mogao da ga savlada, teška mu je još snaga ostala u rukama - Dzemail je naša prava slika, bosanska - rekao je Hasan. - Snaga na patrljcima. Sam svoj krvnik. Obilje, bez pravca i smisla.- Šta smo to onda mi? Lude? Nesrecnici?.Opet je prošlo dosta vremena kako nisam ništa zabiljezio. Zivot je postao mucan.A što je bivao mucniji, sve više sam mislio na Hasanovu sestru. Pamtio sam njen cudni pogled, i ruku što je odavala tugu. Nije htjela da me pusti u kucu kad sam došao da odbijem ruzne glasove od sebe. Onda sam joj porucio da bih je zaprosio ako pristaje. Odbila me, bez objašnjenja. Saznao sam da je zaista trudna. I da iskreno zali za svojim kadijom. Moj dobri Hasan je sasvim poludio. Objašnjavam to time što sve moze postati strast što moze uci u ljudski mozak. To nije nikakvo objašnjenje, ali je jedino. Nekoliko puta je odlazio u Posavinu, obuzet samo svojom mišlju. Cuo sam da kupuje oduzeta imanja posavskih Pobunjenika A ja sam sve više uvidjao da je vlast tezak i slozen posao. Baktao sam se sa mucnim stvarima,branio se i napadao, kopao rukama i nogama da se odrzim, zadavac i trpio strah, osjecao kako sa teškocama i moja moc postaje sve veca.Onda se desilo nekoliko vaznih dogadjaja.U Posavini, na dan kad je zakazana prodaja oduzetih imanja, Hasan je naišao na neocekivanu prepreku. Telal je objavio da ce vezirov covjek, u ime vezira, kupiti sve, a to je bilo isto što i naredjenje da niko ne ulazi u nadmetanje. Ali to je bila prepreka prema mojim shvatanjima, prema Hasanovim nije. Ne obaziruci se na vezirovu zelju, kupio je nekoliko imanja, ostalo, ogromnu vecinu, uzeo je vezirov zastupnik, za badihava. Hasan je ostavio i novac da se koliko- toliko poprave kuce, i da se kupi hrana porodicama koje ce se tu nastaniti, i vratio se u kasabu, zadovoljan.Na drugi dan ramazanskog Bajrama došao je u tekiju Piri-Vojvoda, koji je pazio na kretanje sumnjivih ljudi, a za njega je to cio svijet, i predao mi pismo Dubrovcanina Luka, Hasanovog prijatelja, upuceno dubrovackom senatu. Bilo je kod dubrovackih trgovaca koji su jutros otišli iz kasabe s tovarima robe.Sam mi je djavo natovario na vrat ovog covjeka, glupog, upornog, nepodmitljivog, sumnjicavog, koji je sigurno i svoju vlastitu majku pratio podozrivim pogledom. Ne razumijevajuci ništa a okrivljujuci svakoga za sve, zatrpavao me prijavama, pamteci ih i raspitujuci se za svaku kako je riješena. Pola nevolja, a bilo ih je dosta, dolazilo mi

je od njega, i vec sam poceo misliti, smatrajuci ga bozijom kaznom, da svako ima svoga Piri-Vojvodu. Samo je moj bio najtezi. Sumnjao sam i da mi je namjerno podmetnut, kao potcinjeni koji ce me nadzirati, i izbor je bio savršen. Nije bio niciji covjek, i nije sluzio nikome osim svojoj gluposti, a to je bilo dovoljno da me tri puta dnevno istjera iz koze. Sam je, medjutim, bio neranjiv. Uzalud sam pokušavao da ga urazumim, u pocetku, poslije sam klonuo. Jedva me slušao, visoko dignute glave, ohol i prezriv, ili iskreno zacudjen, sumnjajuci u moju pamet i u moju ispravnost, i muceci me i dalje svojom nepodnošljivom savjesnošcu. Ostalo mi je da ga zadavim, kad jednom pobjesnim, ili da pobjegnem glavom bez obzira, kad više ne mognem da izdrzim. Najgore je što si mogao naci hiljadu razloga da ga nazoveš budalom, ali nijedan da ga proglasiš nepoštenim. U njemu je bjesnilo nacelo neke nakazne pravde i strasne zelje da se kazne svi ljudi, za što bilo, i sva moja oštrina bila mu je nedovoljna. Drugi su me optuzivali zbog surovosti, on mi je zamjerao zbog popustljivosti..Ispricao je kako su hajduci napali dubrovacke trgovce pod planinom, i dok su ih odbili, pobjegao im je jedan konj, i bjezeci prema kasabi, okrenuo u neko selo. Dubrovcani su ga uzalud trazili, i otišli su ne našavši ga, jer im se zurilo da planinu predju za dana. Piri-Vojvoda je saznao za konja i odmah ga pronašao, natjeravši seljake da vrate sve što su uzeli, a vjerujem da bi mu dali i svoje a ne tudje. Tako je našao i pismo, i odnio ga sarafu Salomonu, da mu ga procita, jer nije znao latinicu. Zavrtjelo mi se u glavi od te zapletene price i od tog jedva uhvatljivog dogadjanja, na koje bi svaki pametan covjek samo odmahnuo rukom, a Piri-Vojvoda je tjerao do kraja, jureci sjenke,i istjerao špijunski izvještaj!Stajao je preda mnom i cekao. Procitao sam pismo i saznao što sam znao i ranije, da stranci pišu o onome što vide i cuju u tudjoj zemlji, i svi to znaju i svi to cine, a opet se svi zgranjavaju kad se uhvati. Procitao sam, i odahnuo: nije pisalo ništa o Hasanu što bi moglo baciti ma kakvu sumnju na njega, ni o meni, što bi me moglo uvrijediti. Dubrovcanin je pisao najviše o veziru i o upravljanju zemljom. Ponešto, doduše, tacno, ali ruzno kad se procita.(»Chaos uprava izcrpila je snagu zemlje... Da vidite, kakovi su to glupi ljudi, ti kajmakami i muteselimi: Vi bi se cudili, kako je moguce, da ti ljudi, koji ni u pošteno društvo nespadaju,mogu imati vladu... Mreza špijunluka u Bosni razastrta je preko cinovnika i tajnih uhodah,kao u kojoj derzavi zapadnoj... Vezir je uveo bezpravje i sebe poistovjetio sa carstvom, i tko nije s njim evet govorio, taj je neprijatelj... U obce pako on postavlja, premiešta, odpušta cinovnike i vlada zemljom po ceifu; zakonah se izrazio više puta da ne zna... Omrznuo je I muhamedancem i kršcanom. Ali ga vlada nece lahko dignuti, jer si je on u sedam godinah nagrnuo dukatah, te se š njimi drzi u Carigradu... Š njim drzi se takodjer sve njegovo pleme...Sredstvom ovoga necudorednoga, okrutnoga, izdajnickog druztva zajašio je narodu narodu na vrat,tako da niko nesmjede ni pisnuti... Ovaj sistem terorizma i policije, naravno je, da je morao Bosnu uciniti mrtvim udom carstva, jer više nevjerovaše prijatelj prijatelju; otac sinu, brat bratu, drug drugu, jer se svako bojaše crnih ljudi Osmanovih, i bio je sretan, ako se nije zanj culo u zemlji...« I kupovina oduzetih imanja u Posavini je pomenuta, i cijena za koju su kupljena, za bagatelu, i imena prijateljah i ljubovnikah iz vezirova plemena, sve što su uzeli, dobili, oteli. Nije Latinin sjedio zatvorenih ociju i ušiju ovdje u Bosni!)- Strašno - rekao sam, zbog Piri-Vojvode, koji je sa zanimanjem ocekivao moj sud.- Treba ga uhapsiti.- Nije lako uhapsiti stranca.- Zar stranac moze ciniti što mu je volja?- Ne moze. Posavjetovacu se s muftijom.- Posavjetuj se. Ali ga prije treba uhapsiti.- Mozda, vidjecu.Izašao je, duboko nezadovoljan.Nesreca bozija! Da nije turao nos gdje ne treba, bio bih miran bar s te strane. Ne znam i ne tice me se. Sad znam i mora da me se tice. Ali, ma šta ucinio, mogu da pogriješim, i ništa mi ne pomaze savjest, na koju sam toliko racunao. Ovo su casovi zbog kojih kosa posijedi prije vremena.Muftija nije htio ni da cuje da na Bajram razgovara o poslovima. Nije, doduše, htio ni bez Bajrama, a nije mi ni vazno njegovo mišljenje vec njegovo ime. Muselim nije bio kod kuce. Otišao je u caršiju, rekli su ukucani. Našao sam ga u muselimatu. Na Bajram! Sve je vec znao.- Treba ga uhapsiti - rekao je bez okolišenja.- A ako pogriješimo?- Izvinicemo se.Zacudila me ta njegova odlucnost, sasvim neuobicajena. Najbolje bi bilo ne poslušati ono što savjetuje, jer mi ne zeli dobro, to znam. Ali ako poslušam, odgovornost je zajednicka.- Izgleda da je tako najbolje.Pristao sam, ali nisam bio uvjeren.Piri-Vojvoda me oslobodio te muke, ali me opteretio drugom. Došao je da nam javi, ogorcen što se to desilo, i zadovoljan što su njegove sumnje opravdane, da je Dubrovcanin, uz Hasanovu pomoc, pobjegao iz kasabe. Otišli su pješke do polja, a tamo su Dubrovcaninacekali Hasanovi momci s konjima. Hasan se vratio sam,.Piri-Vojvoda je vec odbacivao krivicu od sebe, i optuzivao:- Ja sam govorio da se uhapsi.- Nezgodno - ponavljao je muselim, zakucavajuci mi klin u celo. I još kako nezgodno, znao sam to i sam. Sad više nije kriv Dubrovcanin, jer ga nema. Krivci su oni koji su ostali. Kriv je Hasan, i kriv sam ja, zato što sam mu prijatelj, i zato što sam dopustio da Dubrovcanin pobjegne. Kriv, zbog tudjeg posla, tudje vjernosti, i tudje gluposti.Kriv pred valijom, koji mi je bio zaštitnik.Poslali smo odmah po Hasana, i ja sam sa zebnjom ocekivao da se pojavi uvrijedjen što ga saslušavamo, prezriv, prijek, a nisam mogao da ga opomenem, da privolim na opreznost, jer mu naglost ne bi pomogla. Nadao sam se samo da ce razumjeti i svoj i moj polozaj, a potpuno sam se umirio kad sam cuo kako odgovara. Jest, rekao je, Dubrovcanin je otišao kuci, a zurilo. A otpratio ga je do polja, kao što uvijek prati prijatelje.Pricali su o obicnim stvarima, toliko obicnim da ih se jedva i sjeca, a sjetice se ako baš treba,iako ne vidi da to ima ikakva znacaja. Prijatelj mu nije govorio ni o kakvom izvještaju. (-Špijunskom - objasnio je muselim.) Vrlo mu je to cudno, jer se covjek bavio samo trgovinom,i ni u kakav drugi posao nije ulazio. I njega je nagovarao da karavane i trgovinu okrene naDubrovnik, umjesto na Split i Trst, ako bi se opet poceo time baviti. S ostalim Dubrovcanima nije otišao zato sto je pismo od kuce dobio tek kad su oni otišli (to je lako provjeriti: covjek koji mu je donio pismo, još je u hanu), i spremio se na brzinu, uzevši samo najpotrebnije stvari.Za sebe se nisam mnogo brinuo pred vezirom: bio sam mu potreban.U petak, poslije dzume, Mula-Jusuf mi javi da me u mešcemi ceka valijin defterdar. Svratio sam do muselima. Malo prije je otišao kuci, obuzela ga neka vatruština, rekli su mi. Znao sam kakva je to vatruština, spasava se njome od svake neprijatnosti, ali mi nije lakše što to znam.Docekao me ljubazno, predavši mi selam od valije, i rekavši da bi volio da odmah svršimo ono zbog cega je i došao, a nada se da nece trajati dugo, umoran je od puta i dugog jahanja, i zelio bi da se što prije okupa i odmori.- Zar je posao toliko hitan?- Moglo bi se reci i da je hitan. Još danas moram javiti valiji šta je uradjeno.Ne okolišeci, izrekao je sve odjednom, naglasivši odmah da je valiju naljutilo i uvrijedilo onopismo. (To je namijenjeno meni, da bi me upozorio na ozbiljnost cijele stvari), a krivo mu je i zbog mene, što sam pustio Dubrovcanina da pobjegne, iako sam to mogao sprijeciti. (Te rijeci su otišle odavde, pa su se, eto, opet vratile u mjesto rodjenja!) Pisao je dubrovackom senatu i trazio da se krivac kazni zbog lazi i uvreda koje mu je nanio, uvrijedivši tako i zemlju kojom on, po carskoj milosti, upravlja. Ako krivac ne bude zasluzeno kaznjen i ako ga o tome ne obavijeste, uz duzno izvinjenje, bice prisiljen da zabrani svu trgovinu i sve veze s Dubrovnikom, jer bi to znacilo da nema ni prijateljstva, ni volje s njihove strane da se odrze

dobri odnosi, korisni i nama i njima, ali više njima nego nama. Zao mu je takodje što je za pruzeno gostoprimstvo, koje ne uskracujemo nikome dobronamjernom, placeno gnusnim izmišljotinama i o njemu licno i o najuglednijim ljudima vilajeta, što pokazuje kako je malo istinoljublja a mnogo mrznje u srcu pomenutog trgovca koji je to pismo pisao. Zato, ako postupe kako je pravo, i ako naše veze ostanu dobre, što od svega srca zeli, a što je sigurno izelja casnog senata, neka pošalju pravog prijatelja, i našeg i njihovog, a takvih sigurno ima, jer naše veze nisu od juce, i covjeka od reda, koji ce poštovati obicaje i vlast zemlje koja ga prima, a nece pljunuti na naš hljeb i so, niti ce se ponašati nedostojno, na sramotu svoju i republike koja ga šalje, niti ce sklapati prijateljstvo s najgorim ljudima, kakvih svugdje ima,pa i kod nas, koji ne misle dobro ni sebi ni zemlji koja ih je rodila, a cije je usluge pomenuti trgovac kupio na ruzan nacin, što je casnom senatu svakako poznato.- Sigurno znaš na koga vezir misli.- Ne znam.- Znaš.Pun je, mekan, obao, zamotan u prostrano svileno odijelo. Lici na staru zenu, kao svi koji godinama cuce uz velikaše.- Valija zeli da se on uhapsi.- Zašto da se uhapsi? Opravdao se, nije kriv.- Vidiš, sjetio si se o kome govorim. Da, sjetio sam se, znao sam sve cim sam cuo da si došao, znao sam da ceš traziti njegovu kozu, ali ga ne dam. Svakog drugog bih pustio, njega ne dam. Rekao sam defterdaru da je zelja svijetlog vezira za mene uvijek bila zapovijest. Zar nisam poslušao sve što je od mene trazio? Ali sad molim da odustane od svoje namjere, zbog ugleda vezirova i zbog pravde. Hasana ljudi vole i cijene, i ne bi im bilo pravo da ga uhapsimo, pogotovo što se zna da nije kriv. Ako valija nije upucen, ja bih otišao da mu sve objasnim i da ga molim za milost.- U sve je upucen.- Zašto onda to trazi?- Je li Dubrovcanin kriv? Onda je i Hasan. Mozda i više. Od stranca mozemo ocekivati da bude neprijatelj ove zemlje, od našeg covjeka ne mozemo. Neprirodno je. Volio bih kad bih smio reci: zar su vezir i ova zemlja isto? Ali u razgovoru s mocnicima covjek mora da proguta sve pametne razloge, i da prihvati njihov nacin mišljenja, a to znaci da je unaprijed pobijedjen.Uzalud sam tvrdio da Hasan nije neprijatelj, i da nije kriv; defterdar je samo odmahivao rukom, rekavši da smo slijepo povjerovali u njegovu drsku pricu.- Je li tvrdio da Dubrovcanin nije mogao dobiti odmorne konje u menzilhani? A nisu ni odlazili u menzilhanu.- Ko to kaze? Muselim?- Svejedno ko kaze. Tacno je, provjerili smo. I ne samo to, ima i drugih lazi u njegovoj prici.Jeste li razgovarali s covjekom koji je njegovu prijatelju toboze donio pismo iz Dubrovnika?Niste. Lagao je, i kriv je, zato je hapšenje opravdano. A što valija zeli da to vi ovdje ucinite, to je zato da se ne kaze kako on vrši nasilje, jer nasilje nije, a nece ni da se miješa u vaše poslove. Svako treba da izvrši svoje, po savjesti.- Po kakvoj savjesti? Hasan mi je najbolji prijatelj, jedini.- Utoliko bolje. Svako ce vidjeti da nije posrijedi osveta, vec pravda.- Molim vezira i tebe da me poštedite u ovom slucaju. Ako bih pristao, ucinio bih strasnu stvar.- Ucinio bi pametnu stvar. Jer, valija se pita, kako su oni mogli tako brzo doznati za sve.Eto, svojim mlitavim rukama poceo je da mi steze cvrstu omcu oko vrata..- Samo - rekao je, zimogrozljivo trljajuci debele ruke - znaš valjda koliki te ne vole, i koliko je tuzbi otišlo u Carigrad. Svi traze tvoju glavu. Vecinu je vezir zadrzao kod sebe. On ti je odbrana, bez njegove zaštite odavno bi te raznijela tudja mrznja. Ako to ne znaš onda si budala, a ako znaš, kako mozeš biti toliki nezahvalnik? A zašto te vezir štitio? Zbog lijepih ociju? Zato što je mislio da se moze na tebe osloniti. A ako vidi da ne moze, zašto bi te i dalje cuvao? Vlast nije prijateljstvo, vec savezništvo. Cudno je, medjutim, da si ti strog premasvakome, a blag jedino prema valijim neprijateljima. A prijatelje svojih neprijatelja valija takodje smatra svojim neprijateljima. Ako su valija i zemlja uvrijedjeni, a ti neceš da ih odbraniš, i ti si prešao na drugu stranu.- Procitaj ovo - pruzio mi je neko cage. Jedva sastavljajuci slova i jedva shvatajuci smisao, procitao sam pismo zemljaka carigradskog mule, u kome pita valiju zašto tako uporno brani kadiju Ahmeda Nurudina, koji je podstakao pobunu caršije i, zbog licne mrznje, skrivio smrt ranijeg kadije, cestitog alima i sudije, što je tuzbom njegove udovice i izjavama svjedoka dokazano, a postoje i tuzbe najuglednijih ljudi, ogorcenih zbog Ahmed Nurudinove samovolje i teznje da svu vlast uzme u svoje ruke, cime se ogriješio o šerijat i o visoku carsku zelju da vlast, koja je Padišahu od Boga data i koju on prenosi na svoje sluzbenike, nigdje ne moze drzati jedan covjek, jer je to put do zuluma i nepravde. A ako sve nije tako, i ako valija ima drukcije mišljenje i druge razloge, neka mu javi, da bi znao da se ravna.Pismo me porazilo.Znao sam za spletke i zalbe, ali sam prvi put vidio pravi dokaz. Ucinilo mi se da je strijelaprohujala tik mimo mene. Osjetio sam strah.- Šta kazeš?Šta sam imao da kazem? Cutao sam. Ne iz prkosa.- Hoceš li napisati rješenje? Alahu, pomozi mi, ne mogu ni napisati ni odbiti. Najbolje bi bilo da umrem.- Hoceš li napisati?- Ko ce otici po Hasana?- Piri-Vojvoda.- Neka ga vodi u tvrdjavu.Izašao sam u hodnik, i susreo se s Mula-Jusufom. Vracao se odnekle u svoju sobu.Samo jedan trenutak, jedan jedini, oci su mu zastale kad me pogledao, i odmah mi je sinulo:prisluškivao je, i zna. Ako izade, obavijestice ga. On je rekao i za Dubrovcanina, kako se do sada nisam sjetio!- Nemoj nikud izlaziti, biceš mi potreban.Sagnuo je glavu i ušao u sobu.Kad se Piri-Vojvoda vratio, znao sam da je sve svršeno. Nisam se usudio da pitam defterdara šta ce uciniti s Hasanom. Nemam više prava da to pitam, niti imam snage da budem licemjeran.Ostao sam sam. Kuda i da podjem?Nisam cuo kad je Mula-Jusuf ušao, njegov hod je tih. Stajao je kraj vrata i gledao me mirno.Prvi put sam vidio da nije uznemiren preda mnom. Zato što smo sad jednaki.- Da Dubrovcanin nije pobjegao, Hasan bi sad mirno sjedio kod kuce. A Dubrovcanin nije gledao u bob da bi vidio šta mu se sprema.- Znao je da je pismo uhvaceno, zar mu je trebalo još nešto?- To ti znaš.- Da li me pitaš ili optuzuješ? Izgleda da je zaista najteze onima koji ostanu.- Ti nisi ostao. Ti si ostavljen. A sad, napolje! Izašao je, ne okrenuvši se. Uzalud je, nesrece nailaze kao cavke, u jatima. Sutradan smo prespavali sabah, i defterdar i ja. Defterdar zbog duga puta i dobro svršena posla, ja zbog besane noci i sna što me savladao tek pred zoru. Ali sam strašnu novost saznaoprvi, a tako je i pravo, mene se najviše tice. I pravo je što sam je cuo od od Piri-Vojvode,odvratna je kao i on. Isprva nisam ništa razumio šta mi govori, toliko je bilo nevjerovatno i neocekivano. Poslije je izgledalo isto toliko nevjerovatno, ali sam razumio. - Izvršili smo nalog - rekao je mrski covjek. - Dizdar se malo cudio, a ja sam mu kazao da ga se ne tice. Njegovo je da sluša, kao i moje.- Kakav nalog?- Tvoj. Za Hasana.- O cemu govoriš? O onome što se desilo juce?- Ne. Vec o onome što se desilo nocas.- Šta se desilo nocas?- Predali smo Hasana sejmenima.- Kakvim sejmenima?- Ne znam. Sejmenima. Da ga vode u Travnik.- Je li ti nalog dao defterdar?- Nije, vec ti.- Cekaj, molim te. Ako si pijan, treba da se ispavaš. Ako nisi....- Ja nikad ne pijem, kadi-efendija. Nisam pijan, i ne treba da se ispavam.- Kamo srece da jesi, bolje bi bilo i za tebe i za mene. Jesi li baš vidio daje nalog od mene?Ko ga je donio?- Kako da nisam vidio, tvojom rukom pisan, tvojim pecatom potvrdjen. Donio ga je Mula- Jusuf.Tad sam sjeo, jer me noge više nisu drzale, i saslušao lijepu pricu o tudjoj drskosti i o svojoj nesreci. Negdje poslije ponoci probudio ga je Mula-Jusuf i pokazao mu moj nalog da tvrdjavski dizdar, u prisustvu Piri-Vojvode, preda zatvorenika Hasana sejmenima, koji ce ga, u pratnji -Jusufovoj, odvesti u Travnik. U nalogu je još stajalo da se pomenutom Hasanu ne odvezuju ruke i da se iz kasabe izvede prije zore. Sejmeni na konjima ostali su predtvrdjavskom kapijom, njih dvojica su probudili dizdara i

predali mu moj nalog. Dizdar je gundjao što mu nije receno ranije, pa ne bi zatvorenika slao u donje podrume, ovako cemo svi popricekati, a on ce izgubiti noc, više i ne zna kad je noc a kad dan, a Piri-Vojvoda mu je rekao ono što je maloprije pomenuo, da je njihovo slušati, pa se i Mula-Jusuf potuzio, nama je ovo posao a njemu nije, ali eto, mora da radi i ono što mu nije drago, jer je vazno i jer valija tako zeli, a nece da se sazna za Hasanov odlazak, ovaj svijet je lud, onomadne se vidjelo, i bolje je da se sve izvede tiho i neprimjetno. Još je dodao, kako je molio mene da Piri-Vojvoda ide sa sejmenima i Hasanom, jer on nije vican jahanju, dobice rane do Travnika, ali sam ja rekao da nikako ne mogu pustiti Piri-Vojvodu, potreban mi je ovdje, bez njega bih bio kao bez ruke, na cemu mi se on zahvaljuje. (Nemojte nikad reci da ste sreli najglupljeg covjeka; uvijek se moze desiti da ga neko pretekne!) Kad su Hasana doveli, vezana, trazio je da mu oslobode ruke, pitao kud ga vode, nazvao ih nocnim kukuvijama, bunio se što su ga probudili iz najsladjeg sna, a kad mu je Mula-Jusuf mirno objasnio da oni samo postupaju po naredjenju, upitao je, kad ce vec jednom odrasti i poceti da misli svojom glavom a ne po naredjenju, a vrijeme je, sigurno je punoljetan, ili misli da naslijedi njega, Piri-Vojvodu, što mu ne bi nikako preporucio, jer nikad nece dostici takvo savršenstvo, i moze biti samo mali Piri-Vojvoda. Nije to razumio, ali misli da je nešto uvredljivo. Zatim je taj Hasan zahvalio dizdaru na udobnu smještaju i na savršenoj tišini kojom je bio okruzen; toliko mu je bilo lijepo da bi, iz zahvalnosti, zelio to isto i dizdaru. na udobnu smještaju i na savršenoj tišini kojom je bio okruzen; toliko mu je bilo lijepo da bi, iz zahvalnosti, zelio to isto i dizdaru. Piri-Vojvoda je prekinuo to brbljanje i naredio da se krene. - Imaš pravo - rekao je Hasan - toliki vas poslovi cekaju, šteta da gubite vrijeme. - Kad je ugledao sejmene, upitao je: - Šta treba da radim, age i efendije, da bih vam ostao u lijepoj uspomeni? Hocu li jahati ili cu kaskati za vama? – Ne brbljaj mnogo! - odvratio je jedan krupan sejmeni, popevši ga na konja, vezao mu i noge konopom. - Selam ceš mome prijatelju kadiji - doviknuo je kad su krenuli.- Otišli su kasom?- Kako znaš?- Sad je uzaludno sve što znam. A tebi, izgleda, još nije jasno.- Šta treba da mi bude jasno?- Da su pobjegli. I da si im ti pomogao. Vidio sam tvoj nalog.- Nikakav nalog nisam izdao. Napisao ga je Mula-Jusuf.- A sejmeni? Još su ga i vezali.- Odriješili su ga mozda u prvom sokaku. Sigurno su njegovi momci.- Ne znam jesu li njegovi momci, ali znam da je rukopis bio tvoj. I tvoj pecat. Nisam jedan nalog dobio od tebe. Znam svako tvoje slovo. To ne moze drugi napisati.- Kazem ti, budalo, nizašto nisam znao, sve sam od tebe cuo.- Oh, nije istina, sve si ti znao. Ti si smislio, ti si napisao. Zbog prijatelja. Samo, zašto si mene upropastio? Zašto mene? Zar nisi mogao naci nekog drugog? Dvadeset godina sluzim casno i pošteno, a sad sam tvoj kurban. I Mula-Jusuf ce to potvrditi.- Ni Mula-Jusuf se nece više vratiti.- Eto vidiš da znaš!Uzalud je bilo govoriti, za njega sam ja bio jedini krivac. Defterdar je ušao, brišuci debelo lice svilenom mahramom, crven od uzbudenja, ali je govorio tiho i na izgled mirno.- Šta je to, dervišu, poceo si otvoreno da se rugaš? Pa, u redu, ti si ucinio svoje, sad je red na drugom da ucini svoje. Reci mi samo, u što si se uzdao? Ili ti je svejedno?- Ništa ja nisam ucinio. Iznenaden sam kao i ti.- A šta je ovo? Tvoj nalog i tvoj pecat.- To je napisao moj pisar, Mula-Jusuf.- Ma šta kazeš. A zašto bi to pisar ucinio? Je li bio rod tom Hasanu? Ili prijatelj, kao ti?- Ne znam.- Nije mu bio prijatelj - umiješao se Piri-Vojvoda. - Mula-Jusuf je kadijin covjek, slušao ga je u svemu.- Nisi baš pametan, Ahmede Nurudine. Koga si mislio da prevariš ovom drskom igrom?- Da sam stavio svoje ime, onda bih zaista bio budala. Ili ne bih bio ovdje. Zar ti to nije jasno?- Mislio si da smo mi budale i da cemo povjerovati u tvoju djeciju pricu.- Mogu da se zakunem na Kur'an.- Siguran sam da mozeš. lako stvar ne moze biti jasnija. Hasan je tvoj prijatelj, jedini i najbolji, sam si rekao. Juce sam vidio koliko ti je stalo do njega. A tvoj pisar nije imao nikakva licnog razloga da oslobodi zatvorenika. Samo je poslušao tebe, kao tvoj povjerljiv covjek. Buduci da je i on pobjegao, svu krivicu treba svaliti na njega. Dobro, da je preda te došao takav slucaj, šta bi ti presudio?- Kad bih poznavao covjeka kao ti mene, vjerovao bih u njegovu rijec.- Jak dokaz!- I ja sam mu rekao: sve si ti napisao. Zbog prijatelja.- Ti cuti! Tebe su zadjenuli za fermen, kao bosiljak. I dobro su te pronašli da zakitiš sav taj dzumbus. Valija ce se veoma obradovati. Hafiz Muhamed samo što mi nije poljubio ruku. Ali-hodza me nazvao covjekom koji se ne plaši da to bude, kasabalije su me gledale s poštovanjem, nepoznati ljudi su donosili ponude i ostavljali kod Mustafe, za mene, a Hasanov otac, Alijaga, uputio mi je po hadzi-Sinanudinu posebnu zahvalnost. Nisam se mogao odbraniti od tihog divljenja, pa sam se poceo navikavati na tu misao i cutke primati naklonost, kao nagradu za najvecu izdaju koju sam ucinio. Doduše, ništa ne bi bilo drukcije, osim u meni. Pa ipak, ovako je bolje (nije dobro, ali je bolje), ljudi su me uvazavali kao da sam i ucinio, a siguran sam da cu se odbraniti od optuzbe, jer znam da nisam ništa ucinio. A kad je od Hasana i Mula-Jusufa stiglo pismo muftiji, odnekle sa zapadne granice, u kojem su me opravdavali, rekavši svu istinu, to je ljude potpuno utvrdilo u uvjerenju da smo u dogovoru (jer, zašto bi me branili ako sam im kriv). Ja sam to pismo primio kao dokaz kojim cu svakoga uvjeriti u svoju nevinost. Nadao sam se da cu sad naci i dosta svjedoka u svoju korist, ako dodje do ispitivanja.Ali do ispitivanja nije došlo. Sve se svršilo bez mene, iako se ono posljednje moze svršiti jedino sa mnom.Predvece me našao Kara-Zaim, usplahiren, više zbog sebe nego zbog mene. Mozda cak ne bi ni došao da nije trebalo da mu isplatim njegovu mjesecnu nagradu, a tada bi obicno donosio vijesti za koje je smatrao da su vazne. I za ovu je smatrao da je vazna, i ovaj put je imao pravo.Prvo je zelio da poveca iznos, jer je morao da plati momku koji sluzi muftiju, a od njega je idoznao.- Je li toliko vazno?- Pa, mislim da jest. Znaš li da je jutros stigao tatarin iz Carigrada?. Zatvorice te veceras?- Je li donio kakvo naredjenje?- Izgleda da jest. Katul-ferman.- Znaci, udavice me u tvrdjavi..- Hodi da se poljubimo, Kara-Zaime, i pomeni me kadgod po dobru.Otišao je, suznih ociju, a ja sam ostao u sumracnoj sobi, ubijen ovim što sam cuo.Ne mogu da sumnjam, sigurno je istina. Uzalud sam se zavaravao ludim nadama, drukcije nije moglo biti. Valija je digao ustavu, i bujica me ponijela.Pred mešcemom je stajao Piri-Vojvoda, a na ulici su se šetala tri naoruzana sejmena. Znaosam, zbog mene.Pošao sam prema tekiji.Na sokaku, kod mosta, prišao mi je neki mladic.- Oprosti, htio sam da udjem u mešcemu, ali me nisu pustili do tebe. Ja sam iz Devetaka.Nasmijao se kad je to rekao, i odmah objasnio.- Nemoj se ljutiti što se smijem. Uvijek tako, narocito kad sam zbunjen.- Zar si zbunjen?- Pa, jesam. Citav sat ponavljam šta cu ti reci.- Jesi li rekao?- Sve sam zaboravio.I opet se nasmijao. Nimalo ne izgleda zbunjen.Iz Devetaka! Moja majka je iz Devetaka, pola djetinjstva sam u tom selu proveo. Ista brda nas opasuju, istu rijeku gledamo, iste topole uz obalu.Piri-Vojvoda i sejmeni išli su za nama. Omedjili su moje staze, dopustice mi samo jedan izlaz.- Gdje si na konaku?- Nigdje.- Hajdemo u tekiju.- Jesu li ono tvoji momci?- Jesu. Ne obracaj paznju na njih.- Od cega te cuvaju?- Takav je obicaj.- Jesi li ti u kasabi najvazniji?- Nisam.- Gledaš me cudno, kao da me prepoznaješ.- Sjecam se jednog mladica koji je isto tako došao u kasabu, davno.- Šta je s njim?- Ostario je.- Neka to bude jedino zlo?- Jesi li umoran?- Zašto pitaš?- Htio bih da razgovaramo.- Mozemo, vala, cijelu noc, ako hoceš.- Ciji si?- Emina Bošnjaka.- Onda smo rod. I to blizak.- Jesmo.- Pa zašto ne kazeš?-Cekam da pitaš.- Koliko ti je godina?- Dvadeset.- Nemaš dvadeset.-

Devetnaesta.- Kako su mi otac i majka?- Pa, dobro su. Moglo je biti i gore. Harunova pogibija ih je teško pogodila. I sve nas. Sad suse malo smirili, ali još hude, posvršavaju ono najnuznije, pa sjednu, gledaju u vatru. Tuga.Nasmijao se. Smijeh mu je zvonak, veseo.- Oprosti. Otme mi se, i kad sam zalostan. I tako, zive. Ljudi im pomazu, koliko mogu. A još im traje i ono što si ti poslao.- Šta sam poslao?- Novac. Pedeset groša. To je kod nas pravo bogatstvo. A njima ne treba mnogo, jedu ko tice,krpe ono što imaju, nije to najteze. Ko je poslao pedeset groša? Hasan, sigurno. Ovo je noc nepotrebne njeznosti, noc lijepih vijesti, pred najgoru. Odavno me nije pohodila, i nece nikad više.Zašto se ustrucavam da idem do kraja? Poslije ovoga, njeznosti nece biti. Bice ono što mora.- A tvoji roditelji, kako su? Kako je Emin?- Zdravljem su dobro, hvala Bogu. Ali zivi se tanko: il voda poplavi, il sunce sprzi. Samo, moj otac ima dobru narav, pa sve bude lakše. Jedna mi je nevolja što nemam, kaze on, a druga bi bila kad bih tugovao. Pa tako i ova jedna ispadne manja.- A majka? Zna li da si došao meni?- Zna. Kako ne bi znala! Otac kaze: ima on i svojih briga, to ti. A majka: nece mu glavu razbiti, to meni.- Je li ostarila?- Nije.- Bila je lijepa.- Zar je se sjecaš?- Sjecam se.- I sad je lijepa.- Došao sam tad iz vojske. Ima dvadeset godina od toga.- Bio si ranjen.- Ko ti je pricao?- Majka.Da, sjecam se. Svega se sjecam veceras. Dvadeset godina mi je bilo tada, ili nešto više, vratio sam se s vojne, iz zarobljeništva, sa svjezim oziljcima rana, tek zacijeljenih, ili još rovitih, ponosan na svoje junaštvo, i tuzan zbog necega što mi je ostalo nejasno poslije svega. Mozda zbog sjecanja koje sam neprestano obnavljao, zbog svecanosti zrtve što nas je digla u nebesa, pa je poslije bilo teško hodati zemljom, prazan i obican.A jedan dan je izdvojen iz drugih.I u snu sam vidio tu sliku, kad smo u rano jutro, znajuci da smo opkoljeni i da nam nema spasa, odlucili da umremo kao vojnici Boga velikoga. Pedeset nas je bilo na šumovitom proplanku, nad pustom jesenjom ravnicom, na kojoj su se dimile vatre neprijateljskog tabora. Poslušali su me, bio sam uvjeren da svi misle kao i ja, uzeli smo abdest, pijeskom i prašinom, jer vode nije bilo, proucio sam ezan, ne stišavajuci glas, klanjali smo sabah, svukli sve da budemo lakši, ostavši u bijelim košuljama, i sa golim sabljama izašli iz šume upravo kad je sunce granulo nad ravnicom. Ne znam kako smo izgledali, jadno ili strašno, nisam mislio o tome, osjecao sam samo vatru u srcu i snagu u tijelu, što nije znala granicu. Poslije mi se cinilo da sam vidio taj lanac mladih ljudi, u bijelim košuljama, ogoljenih mišica, sa sabljama na kojima je odsijavalo rano sunce, kako zbijeni koracaju ravnicom. To je najcistiji cas moga zivota, najveci samozaborav, zamamljujuci bljesak svjetla, svecana tišina u kojoj se cuje samo moj korak, miljama daleko. Zacudio se Kara- Zaim kad sam to rekao, mislio je da samo on zna šta misli ratnik. . Bojali su nas se, i dugo izmicali, dugo nas vrebali, ali ih je bilo mnogo više nego nas, i nastala je krvava sjeca, zbog koje je mnoga majka zakukala, i naša i njihova. Bio sam prvi i prvi sam pao, isjecen, izboden, izlomljen, ali ne odmah, ne brzo.Dugo sam nosio pred sobom okrvavljenu sablju, probadajuci i sasijecajuci sve što nije nosilo bijelu košulju, a i bijelih košulja je sve manje, postale su crvene, kao i moja. Nebo iznad nas bilo je crveni caršaf, zemlja ispod nas bila je crveno gumno. Crveno smo gledali, crveno disali, crveno vikali. A onda se sve pretvorilo u crno, u mir. Niceg više nije bilo kad sam se probudio, osim sjecanja u meni. Zatvarao sam oci i ozivljavao veliki trenutak, ne zeleci da znam za poraz, za rane, za pokolj divnih ljudi, ne zeleci da vjerujem da su se desetorica predala bez boja, odbijao sam ono što jest, ruzno je, grcevito sam cuvao sliku velike zrtve u bljesku i vatri, ne dozvoljavajuci joj da izblijedi. Poslije sam plakao kad je varke nestalo. U proljece sam se kaljavim putevima vracao iz zarobljeništva kuci, bez sablje, bez snage, bez vedrine, bez sebe nekadašnjeg. Cuvao sam samo sjecanje, kao hamajliju, ali je i ono onemocalo, izgubilo boje i svjezinu, i bodrost i raniji smisao. Vukao sam se cutljiv, kroz blato sumornih ravnica; nocivao, cutljiv, po seoskim sjenicima i hanovima; išao, cutljiv, pod proljetnom kišom, pogadjajuci pravac kao zivotinja, vucen zeljom da umrem u zavicaju, medju ljudima koji su mi dali zivot.Ispricao sam mladicu, jednostavnim, obicnim rijecima, kakav sam došao u selo tog proljeca prije dvadeset godina. Ispricao sam bez razloga, zbog sebe, kao da sam sam sa sobom razgovarao, jer se njega ne tice. Ali bez njega ne bih mogao da ispricam, ne bih mogao da razgovaram sa sobom. Mislio bih o sutrašnjem danu.Gledao me ozbiljan, zacudjen.- A da si bio zdrav, i veseo, ne bi došao u zavicaj?- Kad sve izda, covjek trazi utocište, kao da se vraca majcinoj utrobi.- A poslije?- Poslije zaboravi. Goni ga nemir. Zelja da bude što nije bio, ili što je bio. Bjezi od svoje nafake i trazi drugu.- Onda je nesrecan, ako misli da mu je nafaka uvijek na drugom mjestu, gdje on nije.- Mozda.- A ono svjetlo i bljesak na bojnom polju, to ne razumijem. I zašto je to najcistiji cas u zivotu?- Zato što covjek zaboravi sebe.- Šta ima od toga? I šta drugi ima od toga? Ovaj nece znati za naša oduševljenja. Ne znam je li to dobro ili rdavo.- Šta je bilo dalje?- Zar ti majka nije pricala?- Kaze da si bio tuzan.Da, bio sam tuzan, i ona je to znala. Znala je i dok me nije vidjela. Culi su da sam poginuo, a ja sam se tako i osjecao, kao da sam se vratio iz mrtvih, ili još gore, kao da me ceka smrt, od pustoši, od nekog tupog stišavanja, od jada, od tame, od straha što nisam znao šta se to desilo,negdje sam bio, suncani bljesak i crveni odsjevi me bole, jer plamte iz mraka, kao u bolesti, nešto se srušilo tamo gdje sam bio i ovdje gdje je trebalo da budem, osipalo se kao pijesakobale dok voda raste i ne znam kako sam isplivao i zašto.Majka mi je gasila ugljevlje i salijevala stravu, bacajuci vrelo olovo u cašu vode nad mojom glavom, jer sam cutao budan i vikao u snu. Pisali su mi zapise, da nisam naišao na cini, vodili u dzamiju i ucili dove, trazili lijeka od Boga i ljudi, još više uplašeni što sam pristajao na sve i što mi je svejedno.- Je li ti majka još štogod rekla?- Jest. Da ste ašikovali. Otac se uvijek smije kad o tome govorimo. Srecni ste obojica, kaze.On, otac, što se culo da si poginuo; ti, što nisi poginuo. Jer, da majka nije cula za tvoju smrt,ne bi se za njega udala. Ovako ste svi na broju, i sve troje srecni.Zna dosta, ali ne zna sve. Cekala je i kad je cula, cekala bi još bogzna dokle. Nije se udala,udali su je. Nekoliko dana prije moga dolaska. Da sam manje spavao, da sam i nocu putovao,da je bilo manje umora, da su bile manje ravnice i niza brda koja je trebalo pregaziti, došao bih na vrijeme, ona se ne bi udala za Emina, a ja mozda ne bih otišao iz sela. I niceg ne bi bilo od ovog što me boli, ni Harunove smrti, ni ove noci, posljednje. A mozda bi i bilo, jer neka noc mora biti posljednja, i nešto mora biti što boli, uvijek.On hoce da sazna više.- Je li ti bilo teško kad se majka udala?- Bilo mi je teško.- I zato si bio tuzan?- Pa, i zato. I zbog rana, i zbog umora, i zbog drugova što su izginuli.- I onda?- Ništa. Sve se zaboravi, preboli.Šta ocekuje da mu kazem? Da nisam zaboravio i prebolio? Ili da mi je bilo svejedno? Izrazmu je napregnut dok me gleda, nezadovoljeno je ostalo nešto u njemu. Smijeh mu je usiljen,kao da krije neku misao. Je li to sinovska ljubomora zbog cistote majcine, u koju ne zeli dasumnja? A nešto ga uznemiruje.- Mnogo voliš majku?- Kako je ne bih volio!- Imaš li brace, sestara?- Nemam.- Jeste li cesto govorili o meni?- Jesmo. Ja i majka. Otac sluša i smije se.- Ko te je poslao meni?- Ona. Otac se slozio.- Šta ti je rekla?- Ako ti Ahmed-efendija ne pomogne, veli, onda nema ko.- Otac se slozio. A ti?- I ja sam. Evo, došao sam.- Ali ti nije pravo.Pocrvenio je, suncem opaljeni obrazi buknuli su vatrom, i rekao je u smijehu:- Pa, cudio sam se. Zašto baš ti?- Zato što smo rod.- I oni to kazu.- Rekao sam Eminu, kad ti sin odraste, pošalji ga meni.

Pobrinucu se za njega. Toliko cu valjda moci.Lagao sam, da ga umirim.Osjetljiviji je nego što sam mislio. Izgledalo mu je neprilicno da mole baš mene, nešto mu je bilo cudno.Meni nije bilo cudno. Saznao sam, eto, sad, na kraju svega, da me nije zaboravila. I ne znam da li mi je drago, jer je tuzno. Cesto me pominjala, znaci da je mislila o meni. I povjerava mi sina jedinca da mu pomognem, da ne ostane seoska sirotinja. Voli ga, sigurno, voli ga tolikoda pristaje i na rastanak, samo da ga odvoji od seoskog kala i nesigurnosti. Mozda sam i jakrivac što šalju djecu u kasabu, zavodi ih glas o meni.Pokajaceš se, lijepa zeno, kad cuješ.Ne znam kakva je sad, ja je pamtim po ljepoti. I po izrazu patnje na licu kakvo nikad više nisam vidio, niti sam dugo mogao da ga zaboravim, jer sam tu patnju ja prouzrokovao. Zbogte zene, jedine koju sam volio u zivotu, nisam se ozenio. Zbog nje, izgubljene, zbog nje, otete,postao sam tvrdi i zatvoreniji prema svakome: osjecao sam se poharan, i nisam davao ni drugima što nisam mogao dati njoj. Mozda sam se svetio sebi, i ljudima, nehotice, i ne znajuci. Boljela me, odsutna. A onda sam zaboravio, zaista, ali je sve bilo kasno. Šteta što svoju neistrošenu njeznost nisam dao ma kome, roditeljima, bratu, drugoj zeni. Ali mozda to govorim bez razloga, sad, svodeci racune. Jer i nju sam ostavio i otišao na vojnu, ne zaleci, apozalio sam kad ništa više nisam mogao izmijeniti.Treceg dana po dolasku, zamoren paznjom i zabrinutošcu roditelja, odlutao sam od kuce u jutro i obreo se na visoravni iznad sela, iznad šume, iznad rijeke, u krševitoj pustoši nad kojom samo orlovi krstare, dodirnuo dlanom plocu velikog kamenog stecka, usamljenog izmedju pustoši neba i zemlje, vijekovima smirenog i nikome otkrivenog, osluškivao da cujem glas kamena, ili groba, kao da je pod njim skrivena tajna zivota i smrti, sjedio nad provalijom, nad beskrajem šuma i krša, i slušao zmijsko cicanje visinskog vjetra, u dvostrukoj pustinji samoce i nepostojanja, kao prastari mrtvac ispod ploce. - Hej! - vikao sam mu,dalekom, u prazninu vremena, i glas se teturao preko šiljatog kamenja. Usamljen glas i usamljen vjetar. Potom sam se spustio u šumu, udarao celom u koru stabala, razbijao koljena o kvrgave zile, zaustavljao se u raširenim rukama zbunja, grlio se s bukvama, i smijao se, padao i smijao se, ustajao i smijao se. - Hej! - vikao sam onom dalekom, usamljenom, što je, i u grob zatvoren, htio da bude u visinama. - Hej! - vikao sam, i smijao se, bjezeci.Zaobišao sam njeno selo, da je ne bih vidio, sišao do rijeke, ovdje nema usamljenosti, ponio sam je odozgo, donio sam je iz daljine, hodao ravnom obalom i gazio u rijecni plicak, ulazio iizlazio, kao pijan, omamljen tihim grgorom brzaka, stajao u vodi do koljena i zamišljao kako tonem, sve dublje, u vir, sve dublje,voda mi je do brade, do usana, iznad glave, nada mnom zubori matica, oko mene zalenkasta tišina, lelujava trava mi se omotava oko nogu, lelujav sam i ja, kao vlat, ribice mi ulaze u usta i izlaze kroz uši, rakovi se hvataju štipaljkama za moje nozne prste, o bedro se lijeno ceše velika spora riba. Mir. Svejedno. - Hej! - viknem, bez glasa i sjednem u šumarak izmedju rijeke i puta, izmedju zivota i smrti.Nikoga nema, niko ne prolazi ovom udolicom izmedju dva sela, ljudi su na njivama i oko kuca, samoca me ugodno boli, zao mi je zbog nje a ni s cim je ne bih zamijenio, miriše toplavlaga proljetne zemlje, na topole slijecu gugutke, u plicaku se kupaju golubovi, rašepurenih krila, prskajuci oko sebe zelene i crvene kapljice, daleko negdje calaka troma klepetuša.Poznat kraj, poznate boje, poznati zvuci; gledam oko sebe: moje, mirišem: moje, slušam:moje.Moje je i ovo što je prazno, cega nema.Zudio sam da dodjem ovamo, mirisao sam vjetar, kao kurjak, moja je zelja nalazila pravac, ievo me, ovdje sam, nema cuda kome sam se nadao, ali je dobro, ali je lijepo, ali je tiho. Tiho,kao usnu, tiho, kao u prezdravljanju.Dodirnem dlanom mekanu travu, tek izraslu, njeznu kao djecija koza, i zaboravim naprobudjenu zemlju.Mislio sam na zavicaj, na rodnu kucu, zureci ovamo, i na nju, ponekad.Sad sam mislio samo na nju. Bilo bi bolje da si me cekala, šaptao sam, u sebi, bilo bi lakše. Ne znam zašto, ali bi lakše bilo. Mozda si ti vaznija od zavicaja, i rodnog doma, sad, kad te nema. K.amo srece da te nema, bilo bi lakše, bilo bi bolje. Bez tebe, više me bole tudje daljine, i prazni drumovi, i cudni snovi koje sanjam i na javi, a ne mogu da ih odagnam, bez tebe.Ne zelim, svejedno je, a dozivam njenu sjenu, njen nestali lik, da se oprostim, posljednji put,da je ostavim još jednom.I uspio sam da je prizovem, da je stvorim od zelenog šiblja, od odsjaja vode, od suncevasvjetla.Stajala je, daleka, sva od sjena. Ako se dašak vjetra javi, nestace.Zelim to, i strahujem.- Znao sam da ceš doci - rekao sam. I odmah, bez stanke:- Kasno je, nicega više nema, osim u mojim mislima. Pa neka ni toga ne bude.- Alahemanet - rekao sam, za oproštaj. - Necu ti dozvoliti da me progoniš kao avet. Uvijek stojiš izmedju ovih brda, kao mjesec, kao rijeka, kao alem na munari, kao svijetla prikaza, ispunila si ovaj prostor sobom, kao ogledalo, natopila ga mirisom, kao postelju. Otici cu u svijet, tamo te nema, u tom drugom kraju, ni tvoje slike nece biti u meni- Zašto drziš glavu u dlanovima? - upitala me. - Jesi li tuzan?Otici cu, rekao sam, i zatvorio oci, spustio kapke, kao vizir, kao kapiju, da utamnicim njenu nestalu sliku. Otici cu, da te ne gledam, otici cu, da ne mislim na izdaju.- Znaš li kako mi je bilo? Znaš li kako mi je i sad?Otici cu, da te ne mrzim, da mi postane svejedno. Rasuo sam tvoj lik po dalekim putevima, raznijece ga vjetrovi i sprati kiše, nadam se. U meni ce ga potrti pozlijedjenost.- Zašto si otišao jesenas? Covjek nikad ne treba da ode kad ima razloga da ostane.- Morao sam da odem.- Ostavio si me. Šta si trazio po svijetu? Vratio si se tuzan. Je li to sve što si dobio?- Tuzan sam zbog rana, umora, zbog mrtvih drugova.- Tuzan si i zbog mene.- Tuzan sam i zbog tebe, ali necu da ti kazem. Danima i sedmicama sam putovao, da te vidim.Uvece sam lijegao pod šumsko drvo, gladan, izubijanih nogu, promrzao od ledene kiše, i zaboravljao na sve, razgovarajuci s tobom. Koracao sam drumovima bez kraja, uplašio bih se koliko ih ima i kakve su strašne razdaljine na svijetu, da te nisam drzao za ruku, išao uz tvoje bedro, uz tvoj bok, jedva cekajuci ravan drum, da zatvorim oci, da mi budeš bliza i jasnija.Zašto placeš?- Govori još kako si mislio o meni.Obrazi su joj blijedi, pod ocima duboka sjenka od trepavica, savijena koljena drhte na zemlji,pored njih polozene ruke, dlanovima dodiruju travu, kao moje malocas.- Zašto si došla?- Hoceš li da podjemo zajedno u svijet? Sve cu ostaviti i pobjeci s tobom.Vec tri dana je tudja zena, tragovi tudjih ruku su ostali na njoj, tudja usta su skinula mašak snje. Rekao sam to, uzasnut.- Baš zato - odgovorila je nerazumno, nerazumljivo.Uhvatio sam je za mišice, kao davljenik, tudju, svejedno mi je, svoju, oduvijek, nisam znao šta je oduvijek, znao sam samo za taj cas, jedini vazan, što je potirao vrijeme, i zaljenje,drhtavi prsti su se zaboli kao klinovi, niko mi je ne bi mogao oteti, osim mrtvu, drzao sam sam je oštrim kandzama pribodenu za zemlju, utihnula je rijeka, zvonila su samo moja zvona,nepoznata i nezaljuljana dotad, sva zvona, kao na uzbunu, okupice se ljudi, ne ticu me se ljudi, nema ljudi, o, snu moj, koji postao zrtva.Onda su se zvona zaustavila, vratio se svijet, pogledao sam i vidio je novorodjenu, udavljenu,bijelu na travi zelenoj kao ijed, pretvorenu u goli bjelutak, uraslu u zemlju, kukurijek joj cvjeta iz pazuha, visibaba izmedju bedara, maca s topola praminja po svijetloj kozi, da li da je ostavim da je zatrpa, ili da je polozim u duboki vir, ili odnesem pod kamenu mogilu iznad šume. Da li da legnem pored nje, i postanem trava proljetna, i šibljika vrbova?Otišao sam, ne osvrnuvši se, ne znam da li me dozivala, i zapamtio je cudnu, kao stecak.- Hej! - vikao sam ponekad kroz prostranstvo vremena, dozivajuci bijelu proljetnu mogilu, ali iz daljine nije bilo odjeka.Tako sam i

zaboravio.I ne bih se, vjerujem, ni sada sjetio, da ove noci, baš ove noci, nije došao njen sin. I moj,mozda.Znam, mogao bih da kazem, kao i svaka budala: da se nije desilo to što se desilo, moj zivot bi bio drukciji. Da nisam otišao na vojnu, da nisam pobjegao od nje, da nisam pozvao Haruna u kasabu, da Harun nije... Smiješno. Šta bi onda bio zivot? Da je nisam ostavio, da mi nije izgledalo lakše pobjeci nego prkositi cvijelom svijetu, mozda ne bi bilo ni ove noci, ali bih tu zenu sigurno zamrzio, misleci da je stala na put mojoj sreci, omela me da ne uspijem u zivotu.Jer ne bih znao ovo što sad znam. Covjek je proklet, i zali za svim putevima kojima nijeprošao. A ko zna šta bi me i na drugim cekalo.- Sreca tvoja što si otišao iz sela - kaze mi mladic sneno.- Idi, spavaj, umoran si.- Sreca tvoja.- Probudicu te rano. Idem na put.- Daleko?- Hafiz Muhamed ce se pobrinuti za tebe. Hoceš li da ostaneš u tekiji?- Meni je svejedno.I meni je. Neka sam izabere, neka okuša. Ništa mu ne mogu pomoci. Niko nikom ne mozpomoci. Htio je da me poljubi u ruku, tako su ga sigurno nasavjetovali, da bi me odobrovoljio, i da bi pokazao zahvalnost koju ne osjeca. Nisam dozvolio.Otišao je, umoran, dalek je put od sela do kasabe (još dalji od kasabe do sela), mozda malo zacudjen što se sve dobro svršilo, mozda i ozalošcen što ce ostati. Mimoišli smo se, hladni i tudji.Gotovo s gadjenjem sam mislio kako je moglo da bude i drukcije, da ga zagrlim, da se poljubimo, da mu govorim pametne savjete, da suznih ociju drzim njegovu cvornovatu ruku, šapcuci zalostivo: sine moj, da maloumno trazim svoje crte na njegovom licu, da ga raznjezim posljednjom svojom slikom koja ce mu ostati u sjecanju. Zaista je bolje da mu u sjecanju ostane nešto ljepše i pametnije.Da, stajao sam nad njim, sa svijecom u ruci, dok je spavao najcvršcim snom, koji je dat samo mladima, i glupacima, i uzalud trazio njeznost u sebi. Svjetlo je skakalo po izbocinama njegova lica, košcata prsa su disala spokojno, jaka usta, slicna mojima, smiješila su se necemu što je ostavio, još nerazdvojen. Mislio sam: zamijenice me na ovom mjestu, i u zivotu, moja kost, mozda, ja nekadašnji: zivljenje se nastavlja. Ali se u meni ništa nije zatalasalo, prisiljena misao je ostala hladna, nisam se sagnuo da ga poljubim ni dlanom dodirnem. Nisam sposoban za njeznost.Pa ipak, zelim ti srecu, mladi covjece.Pasvandzija je negdje u mraku oglasio ponoc. Posljednju moju ponoc, posljednji dan: svojim krajem docekacu mu pocetak.Znam to, a zacudo, izgleda daleko sve što treba da se desi, i sasvim nestvarno. Duboko u sebi vjerujem da se nece ni desiti. Znam da hoce, ali se nešto u meni smješka, opire, odbija. Desice se, ali je nemoguce. Ono što znam nije dovoljno. Još je suviše zivota u mome srcu, i ne pristajem da shvatim. Mozda i zato što ovo pišem: nisam klonuo, otklanjam smrt.Ali cim sam spustio kalem, dugo nisam mogao da ga uzmem u utrnulu ruku, zbog umora, ili bezvoljnosti, zbog misli što se javila kukavicki, da nikakva smisla nema to što radim. I pošto sam ostao bez odbrane, ozivio je svijet oko mene. A svijet je tišina, i tama.Ustao sam i prišao otvorenom prozoru. Tišina, tama. Potpuna, konacna. Nigdje nicega, nigdjenikoga. Prestala je da kuca i posljednja zila, utulilo se i posljednje vidjelo. Ni glasa, ni daha,ni truni svjetla.O, svijete, pustoši, zašto baš sad tako?Tada se u toj gluši, u toj smrti, javio negdje jedan glas, vedar, mlad, cist, i zapjevao cudnupjesmu, snenu i tihu, ali svjezu i otpornu. Kao pijev ptice. Tako je i utihnuo, kako se i javio,nenadano. Mozda udavljen, kao ptica. Ali je ostao u meni, ziv, raznjezio me, uzbudio, uzbunio. Taj obicni nepoznati ljudski glas, na koji se do sad ne bih ni osvrnuo. Mozda zato što se javio u tišini s onoga svijeta, mozda zato što se nije plašio, ili što se plašio, ili zato što se oglasio meni, saucesno i ohrabrujuce. Javila se zakašnjela njeznost. Covjece koji pjevaš u zastrašujucoj tami, cujem te. Tvoj krhki glas mi lici na pouku. Ali cemu sad?Gdje si, Ishace, odmetnice, da li si ikad i postojao?Grdna si varka, zlatna ptico!U drugoj sobi bdije hafiz Muhamed, mozda je saznao i ceka da ga pozovem ili da mu dodjem,pušta me da posvršavam racune sa sobom i da izmolim od Boga milost. Sigurno place nemocnim starackim suzama nad tugom ovoga svijeta. On zali sve ljude. Ne voli ih na jedan nacin, ja na drugi. Zato smo usamljeni.A mozda bi mene pozalio posebno, mozda bi me izdvojio iz tog opšteg jada, i prihvatio me kao posljednji covjek posljednjeg covjeka.Da mu kazem: sam sam, hafiz-Muhamede, sam i tuzan, pruzi mi ruku i samo za cas budi mi prijatelj, otac, sin, drag covjek cija me blizina raduje, pusti me da zaplacem na tvojim usahlim prsima, zaplaci i ti, zbog mene, ne zbog svih ljudi, zadrzi mi svoj vlazni dlan na tjemenu, kratko ce trajati, a potrebno mi je; kratko, jer evo vec prvi pijetlovi pjevaju. Prvi pijetlovi! Pakosni trubaci, podsticu vrijeme, mamuzaju ga da se ne uspava, pozuruju nesrece, dizu ih sa njihovih legala, da nas sacekaju, nakostriješene. Umuknite, pijetlovi, stanivrijeme!Da li da vicem u noc, da sazivam ljude, da trazim pomoc? Uzalud. Pijetlovi su nemilosrdni, vec dizu uzbunu.Sjedim na koljenima, slušam. U tišini sobe, negdje iz zida, iz stropa, iz nevidljivog prostora kuca kudret-sat, nezaustavljiv hod sudbine. Potapa me strah, kao voda.Zivi ništa ne znaju. Poucite me, mrtvi, kako se moze umrijeti bez straha, ili bar bez uzasa. Jer,smrt je besmisao, kao i zivot. Pozivam za svjedoka mastionicu i pero i ono sto se perom piše, Pozivam za svjedoka nesigurnu tamu sumraka i noc i sve što ona ozivi, Pozivam za svjedoka mjesec kad najedra i zoru kadzabijeli, Pozivam za svjedoka sudnji dan, i dušu što sama sebe kori, Pozivam za svjedoka vrijeme, pocetak i svršetak svega - daje svaki covjek uvijek na gubitku. Svojom rukom napisao Hasan, sin Alijin: Nisam znao da je bio toliko nesrecan. Mir njegovoj namucenoj duši! 1962-1966. KRAJ

nema postavljenih komentara
ovo je samo pregled
3 prikazano na 16 str.
preuzmi dokument