Dervis i smrt-Seminarski rad-Knjizevnost
scuba_steve
scuba_steve

Dervis i smrt-Seminarski rad-Knjizevnost

PDF (95 KB)
16 str.
50broj preuzimanja
1000+broj poseta
100%od6broj ocena
1broj komentara
Opis
Dervis i smrt,Seminarski rad,Knjizevnost, Meša Selimović, Ahmedu Nurudinu, zatvaranje Haruna u tvrđavu,Harunova smrt, Ahmedov boravak u tvrđavi,Ahmedova osveta, Mula-Jusufova osveta i bijeg Hasana van Bosne,Smrt Ahmeda N...
20 poeni
poeni preuzimanja potrebni da se preuzme
ovaj dokument
preuzmi dokument
pregled3 str. / 16
ovo je samo pregled
3 prikazano na 16 str.
preuzmi dokument
ovo je samo pregled
3 prikazano na 16 str.
preuzmi dokument
ovo je samo pregled
3 prikazano na 16 str.
preuzmi dokument
ovo je samo pregled
3 prikazano na 16 str.
preuzmi dokument
Derviš i smrt

Derviš i smrt

www.BesplatniSeminarskiRadovi.com

Meša Selimović

Djelo Meše Selimovića (1910.-1982.) umjetnički je vrhbosnjačke književnosti dvadesetog stoljeća. Rođen je uTuzli 1910. godine i bio je pripovjedač,romansijer, esejista. Osnovnu školu i gimnaziju završava uTuzli, a Filozofski fakultet u Beogradu. Pred rat je radiokao gimnazijski profesor u Tuzli. 1941.godine biva zatočen u ustaškom zatvoru, a već 1943.priključuje se narodnooslobodilačkom pokretu. Poslije rataradio je u kulturno-prosvjetnim i izdavačkimustanovama, bio je profesor na Filozofskom fakultetu uSarajevu. Sedamdesetih godina preseljava u Beograd.Njegove prve novele, uglavnom sa ratnom tematikom,najavile su pisca sa osobitom sklonošću za psihološkuanalizu likova. Objavljivanje romana "Derviš i smrt"(1966.) književni je događaj širih razmjera.Novopovijesni roman "Tvrđava" (1970.) samo je potvrdiloSelimovićev književni renome. Njegov pripovjedački izrazizvanredan je spoj tranzicijskog proznogkazivanja i modernog psihologizma.

DJELA:Romani: Tišine (1961.), Derviš i smrt (1966.), Tvrđava(1970.), Ostrvo (1974.) Krug (1983.) Zbirke novela: Prva četa, Magla i mjesečina, Djevojkacrvene kose Memoari: Sjećanja (1976.) Kompozicija djela: Uvod: podaci o Ahmedu NurudinuPocetak radnje: zatvaranje Haruna u tvrđavuZaplet: Harunova smrt, Ahmedov boravak u tvrđaviVrhunac: Ahmedova osvetaRasplet: Mula-Jusufova osveta i bijeg Hasana van BosneKraj: Smrt Ahmeda Nurudina

Djelo je napisano u prvom licu. zbog toga ima odlikeautobiografskog djela.Radnja je tekla po sjećanju što znacida se već sve završilo i dok čeka smrt.

Slika Bosne u djelu:

"Jednom mi je pokazao bogalja Džemaila, koga su djecavukla u kolicima, a izbatrgavao se u svoju terzijsku radnjuna dva štapa, vukući sakate osušene noge.Dok je sjedio, iznenađivao je svakoga ljepotom i snagom,muškim licem, srdačnošću osmijeha, širokim ramenima,jakim rukama, stasom kao u pehlivana.Ali čim bi ustao, sva bi se ta ljepota porušila, a premakolicima se batrgao bogalj koga je bilo nemoguće gledatibez žaljenja. Obogaljio se sam.U piću je oštrim nožem udarao u svoja stegna, dok nijeisjekao sve žile i mišiće, pa je i sad, pijući, zabadao nož usasušene patrljke ne dozvoljavajućinikome da mu priđe, niti je ko mogao da ga savlada, teškamu je još snaga ostala u rukama – Džemail je naša pravaslika, bosanska – rekao je Hasan. –Snaga na patrljcima. Sam svoj krvnik. Obilje, bez pravca ismisla."

Djelo koje se obrađuje (roman toka svijesti i kompozicijaromana): Derviš Ahmed nurudin je glavni lik i pripovjedač uromanu "Derviš i smrt". Živio je u tekiji i vjera mu je bilasmisao života, sve dok nije dobio vijest ohapšenju njegovog nedužnog brata Haruna. On tada uviđada život i nije tako pravedan i da niko nije bezgrešan kaosto je to bio slučaj u tekiji. "Tekija je lijepa i prostrana, nadnesena nad rječicom štose probija kroz kamen, iz planina, s baščom i ružičnjakom,s odrinom nad verandom, sa dugomdivanhanom u kojoj je tišina mekana kao pamuk, još tišazbog sitnog žubora rječice ispod nje. Kuću, nekadašnjiharem predaka, poklonio je redu bogati AlijagaDžanić, da bude stjecište derviša i sklonište siromaha, jersu oni slomljena srca . Molitvama i tamjanom sprali smogrijeh s te kuće, i tekija je steklaslavu svetog mjesta, iako nismo potpuno istjerali sjenkemladih žena."

"Sve je počelo da se zapliće prije dva mjeseca i tri dana,računajući vrijeme, jedino koje me se tiče. Brat je već desetdana ležao zatvoren u tvrđavi." Tada je Ahmed Nurudin ostao bez svog mira, na koji jenavikao i živio u njemu već dugi niz godina. Potpunomijenja mišljenje o svijetu, jer u traženjupravde nailazi samo na čistu nepravdu, nasilje i mržnju.Buni se, sveti i doživljava potpuni moralni slom. "Da mu kažem: sam sam, hafiz-Muhamede, sam i tužan,pruži mi ruku i samo za čas budi mi prijatelj, otac, sin, dragčovjek čija me blizina raduje, pusti meda zaplačem na tvojim usahlim prsima, zaplači i ti, zbogmene, ne zbog svih ljudi, zadrži mi svoj vlažni dlan natjemenu, kratko će trajati, a potrebno mije; kratko, jer evo već prvi pijetlovi pjevaju."

Ahmed Nurudin

"Ime mi je Ahmed Nurudin, dali su mi ga i uzeo samponuđeno, s ponosom, a sad mislim o njemu, poslije dugogniza godina što su prirasle uza me kao koža,sa čuđenjem i ponekad sa podsmijehom, jer svjetlo vjere toje oholost koju nisam ni osjećao, a sad je se pomalo istidim. Kakvo sam ja svjetlo? Čime samprosvijetljen? Znanjem? višom poukom? čistim srcem?pravim putem?..." "Četrdeset mi je godina, ružno doba: čovjek je još mlad dabi imao želja a već star da ih ostvaruje..." "Šejh sam tekije mevlevijskog reda, najbrojnijeg inajčistijeg, a tekija u kojoj živim nalazi se na izlasku izkasabe..." "Ništa nemam osim vjerovanja da sam častan, ako i toizgubim biću ruševina."

Ahmed Nurudin je bio jako komplikovana ličnost, u uvoduknjige saznajemo sve o njegovom položaju u kasabi, alimislim da je bio i malo sebičan jer misli

da je on sam "stvorio" tekiju i da bi ona bez njega potpunopropala. To vidimo iz ovog citata: "Svako je znao, zato i ne krijem, drukčije bi ovo pisanjebilo laž koju znam (za laž koju ne zna, kojom se nesvjesnovara, niko nije kriv), tekija i njenaslava i njena svjetlost, to sam bio ja, njen temelj i njen krov.Bez mene ona bi bila kuća sa pet odaja, ista kao i ostale, samnom je postala bedem vjere." Ahmed Nurudin je rođen u selu u Bosanskom vilajetu.Živio je sa ocem i trojicom braće i tada se zaljubljuje udjevojku iz svoga sela. Poslije odlazi uvojnu i upoznaje dječaka Mula-Jusufa i njegovu majku.Nedugo zatim Mula-Jusufova majka biva ubijena, a Ahmedšalje dječaka daleko da ne bi vidio stravičnopogubljenje svoje majke. U borbi Ahmed biva teško ranjeni više nije mogao služiti vojsku. Vraća se u svoje selo i tamosaznaje da se njegova draga udalaza drugoga. U svojoj žalosti on provodi dane u šumi. Onamu je oredlagala da pobjegnu, ali on je to odbio pošto jeona već bila tuđa žena...

"Da, sjećam se. Svega se sjećam večeras. Dvadeset godinami je bilo tada, ili nešto više, vratio sam se s vojne, izzarobljeništva, sa svježimožiljcima rana, tek zacijeljenih, ili još zavitih, ponosan nasvoje junaštvo, i tužan zbog nečega što mi je ostalo nejasnoposlije svega." "Da, bio sam tužan, i ona je to znala. Znala je dok me nijevidjela. Čuli su da sam poginuo, a ja sam se tako i osjećao,kao da sam se vratio izmrtvih, ili još gore, kao da me čeka smrt, od pustoši, odnekog tupog stišavanja, od jada, od tame, od straha štonisam znao šta se desilo negdje sam bio..." "Čekala je i kad je čula, čekala bi još, bog zna dokle. Nijese udala, udali su je. Nekoliko dana prije moga dolaska. Dasam manje spavao i da sam noćuputovao, da je bilo manje umora, da su bile manje ravnice iniža brda koja je trebalo pregaziti, došao bih na vrijeme,ona se ne bi udala za Emina, a jamožda ne bih otisao iz sela. I ničeg ne bi bilo od ovog štome boli, ni Harunove smrti, ni ove noći, posljednje."

Skrhan tugom on dolazi u kasabu da pokuša da zaboravina sve. Donekle to i uspijeva i postaje šejh tekije i derviš.Jedan od uglednijih ljudi u kasabi.Pozvao je svog brata Haruna da dođe u kasabu i našao muje posao pisara. Nedugo zatim Harun dospjeva u tvrđavujer je pročitao neke dokumente koje nijetrebao i jer je "znao previše" o svemu. Ubrzo je i udavljen.Ahmed ne moze da prežali brata i odlučan je da se osvetisvima, ali ubrzo i on dospijeva utvrđavu zbog "lajanja na državu i valiju". Izlazi iz tvrđavejos ljući na kasabu. Ahmed Nurudin poslije postaje kadija,strog, ali pravedan. Zbog ljubavii prijateljstva prema Hasanu on na sve načine pokušava daga zaštiti od valije koji mu traži glavu. Mula Jusuf spašavaHasana i oni zajedno bježe iz Bosne,a Ahmed zna da ga čeka smrt. Svi su ga zavoljeli jer sumislili da je Hasan pobjegao zahvaljujući njemu i njegovojdomišljatosti i da je on pravi prijatelj,jer se tako žrtvovao za Hasana. Ali to nije bila istina i nakraju Ahmed umire kao čovjek koga su svi željeli zaprijatelja. "Prvi pijetlovi! Pakosni trubači, podstiču vrijeme,mamuzaju ga da se ne uspava, požuruju nesreće, dižu ih sanjihovih legala, da nas sačekaju,

nakostriješene. Umuknite, pijetlovi, stani vrijeme!" "Potapa me strah, kao voda." "Kasno je, sjećanja, uzalud se javljate, beskorisne su vašenemoćne utjehe i podsjećanja na ono sto je moglo dabude." "Trebalo bi ubijati prošlost sa svakim danom što se gasi.izbrisati je, da ne boli. Lakše bi se podnosio dan što traje,ne bi se mjerio onim što više nepostoji..." "Postepeno sam saznavao šta se desilo, i bol me potapao,kao da je tiha voda nadolazila, i dok je još bila do članaka,unemireno sam mislio na strah predsutrašnjom očajanju." Prilikom svih nevolja Ahmed ima oslonac na svomjedinom pravom prijatelju Hasanu.

"Dvadeset godina sam derviš, a malim djetetom sampošao u školu, i ne znam ništa izvan onoga što su htjeli dame nauče. Učili su me da slušam, da trpim,da živim za vjeru. Boljih od mene je bilo, vjernijih nemamnogo." "Izgledao mi je sasvim neobično, nezamislivo gotovo,kako jedan bezazleni učenjak govori o postanku svijetajednom duhovnom spadalu, neozbiljnomdobričini, nekadašnjem alimu i sadašnjem goniču stoke ipratiocu karavana." Nakon Harunove smrti, buđenja kasabe i ubistvomkadije počelo je moralno padanje Ahmeda. Počeo je mrziti,što nije bilo dobro, jer čovjek koji mrzi možesvasta učiniti, jer je u tim trenucima zaslijepljen mržnjom ine misli ni na šta drugo osim na osvetu. Mrzio je Mula-Jusufa, muftiju, kasabu, vlast, alipovrh svega mrzio je samoga sebe. "Od kasablija sam zazirao. Nešto zato što sam ihprezirao, nešto više zbog toga što sam dobro upamtiokoliko je u njima zla i rušilačkog bijesa. nisam

više umio da razgovaram s tim ljudima, jer nisam znao kosu, a oni su osjećali da ih ne volim, i gledali me mrtvo, kaostvar." SMISAO PRIJATELJSTVA, vrijednost malih stvari u životu i analiza ličnosti Hasana

Postoje razne vrste drugarstva i poznanstva, ali samo jenekoliko pravih prijateljstava! Sama sudbina je htjelada seAhmed i Hasan sprijatelje. To sedesilo tako spontano, vezale su ih nesreće. Ahmed je isaokod Hasana da mu on pomogne oko njegove nesreće, tj.nesreće njegovog brata i da ga posavjetuješta dalje da radi. Također je isao kod njega da mu prenese ida ga zamoli da se odrekne imovine, jer njegov otac nećeda ga se odriče i da kalja obrazsvoje porodice. Ahmed je imao povjerenja u Hasana istvarao je bajke o njemu. "Hasan je tvoj prijatelj, jedini i najbolji, sam si rekao. Jučesam vidio koliko ti je stalo do njega."

"Rekao sam da su me Hasanovo prijateljstvo, i ovajpoklon, kojim je sve počelo među nama, naveli naspasonosna razmišljanja i odluke. Jedna jedina stvarkoja mi je ostala od kuće, od majke, to je mahrama sa četiriizvezene zlatne ptice, čuvam je u sehari. Hasan ih je preniona korice knjige, i raznježio mekao dijete, kao budalu. I tada sam shvatio ono najvažnije.Sjeća li se, i njega sam pitao, nekad, o zlatnoj ptici kojaznaci sreću. Sad, sam shvatio: to jeprijateljstvo, ljubav prema drugome. Sve drugo može daprevari, to ne može." "Čovjek treba da se odreče svega što bi mogao da zavoli,jer su gubitak i razočarenje neizbježni. Moramo se odrećiljubavi, da je ne izgubimo. Moramouništiti svoju ljubav, da je ne unište drugi. Moramo seodreći svakog vezivanja, zbog mogućeg žaljenja... Nemožemo uništiti sve što volimo; uvijek će ostatimogućnost da nam to unište drugi." "Najzamršeniji ljudi na svijetu. Ni s kim istorija nijenapravila takvu šalu kao s nama. Do jučer smo bili ono štoželimo danas da zaboravimo... Zar bez

razloga puštamo da život prelazi preko nas, zar se bezrazloga uništavamo, drukčije nego Džemail, ali isto takosigurno. A zašto to činimo? Zato što nam nijesvejedno. A kad nam nije svejedno, znači da smo pošteni. Akad smo pošteni, svaka nam čast našoj ludosti!"

Simobličnost pjesničkog jezika Meše Selimovića

U prethodnom citatu o Džemailu je slika Bosne. Onakvakakva je bila, kakva će biti i ono najžalosnije, kakva se sad.Niko ne može nanijeti bol kao misami sebi. Upravo u tome je najveće zlo i nevolja Bosanaca.Ovo je samo jedan od mnogih primjera u knjizi kako misami sebi možemo biti najveći neprijatelji,dušmani i krvnici. Ma koliko je Džemail bio jak fizički, nijeimao onu presudnu tj. psihičku snagu da se izbori sa svimizazovima koje život nosi, ali jeipak izdržao svu ostalu bol i pored toga nastavio da vodi,koliko jadan i bijedan, toliko i lijep život. To se dešava i naBalkanu, poslije svakog ratanastavljamo da živimo, i stalno se vraćamo na taj istiprimitvni nivo.

Problem vlasti je dat putem seimena, kadije, muselima imuftije. "Kad misle da su viši od nas; ljudi mogu da budu iplemeniti." Svi oni se ponašaju kao da imaju svu vlast ovog svijeta ida obični ljudi nemaju pravo glasa. Svima, počevši odmuselima, kadije, muftije je vlast"udarila" u glavu. Zbog novca su radili mnoge "hrđave"stvari, a kada bi se neko i pobunio protiv ovoga bio jeneprijatelj države i vjere. Ostavljani suu tvrđavama da trunu ili su osuđivani na smrt. To se desiloAhmedovom bratu Haranu, a na kraju i samom Ahmedu.

www.BesplatniSeminarskiRadovi.com

komentari (1)
fantasticno!)
ovo je samo pregled
3 prikazano na 16 str.
preuzmi dokument