Elementi države
Tomislav1
Tomislav119 September 2015

Elementi države

DOCX (28 KB)
11 strane
14broj preuzimanja
1000+broj poseta
100%on 1 votesbroj ocena
Opis
seminarski
20poeni
poeni preuzimanja potrebni da se preuzme
ovaj dokument
preuzmi dokument
pregled3 strane / 11
ovo je samo pregled
3 shown on 11 pages
preuzmi dokument
ovo je samo pregled
3 shown on 11 pages
preuzmi dokument
ovo je samo pregled
3 shown on 11 pages
preuzmi dokument
ovo je samo pregled
3 shown on 11 pages
preuzmi dokument

Univerzitet Union Nikola Tesla Sombor, 14.8.2015.

Fakultet za poslovne studije i pravo

Beograd

Seminarski rad na temu

ELEMENTI DRŽAVE

Profesor Student

Dr Dragan Kostić Tomislav Landeka

I0541-14, gr.8

Uvod

Država je najvažnija društvena organizacija. Država postaje organizacija bez

koje čovjek ne može.

Zbog velikog značaja države, i na njoj zasnovanih pravnih propisa, ona je postala predmet interesovanja i izučavanja u raznim društvenim naukama, počevši od filozofije i istorije, do sociologije i posebne naučne grane – teorije države i prava. Iako nam se čini da znamo šta je država, izuzetno je teško ustanoviti jednu kratku i za sve prihvatljivu definiciju države. Definisati državu kao društvenu organizaciju znači utvrditi specifična obilježja države u odnosu na druge društvene organizacije. Pri tome, akcenat se stavlja na organizaciju državnog aparata ili na funkcije koje taj aparat ostvaruje u globalnom društvu – organizacione ili funkcionalne definicije države.

I danas kao i prije stotinu godina, veoma je prihvaćen Veberov stav da se „država ne može definisati na osnovu sadržaja onoga šta čini... Naprotiv, socijološki se moderna država može definisati samo na osnovu jednog specifičnog sredstva koje je svojstveno njoj ... sredstva fizičkog nasilja“.

I. ELEMENTI DRŽAVE

Država je jedna društvena, socijalna organizacija, koja kao svaka druga društvena socijalna organizacija mora imati neke karakteristike: - članstvo, - funkcije, - djelatnost, - organe ili tijela koja obavljaju te djelatnosti, - određena sredstva da bi njima ostvarila djelatnost, propise... Ona se od drugih društvenih organizacija razlikuje po tome što raspolaže posebnom vlašću, a ta je vlast prema karakteristikama: društvena, suverena i prisilna. Kakav će oblik vlasti poprimiti jedna državaovisi o obliku vladavine (monarhija ili republika) i obliku državnog uređenja.

Georg Jelinek je razvio učenje o TRI KONSTITUTIVNA ELEMENTA DRŽAVE. Izučavajući predmoderne i moderne političke zajednice, kao i njihove nazive, Jelinek je zaključio da se država sastoji od tri elementa:

- DRŽAVNE TERITORIJE, - DRŽAVNOG NARODA, - DRŽAVNE VLASTI. Iako je ovo učenje o tri elementa podrvgnuto kritici ne samo u političkoj filoofiji nego i u političkoj sociologiji i političkopravnoj teoriji, ono je veoma prihvaćeno u međunarodnom pravu i u uporednom ustavnom pravu. Upravo mnoštvo različitih država u međunarodnoj zajednici ) autoritarnih, totalitarnih, demokratskih, pravnih i nepravnih), ističe Matias Herdegen, zahtjeva prihvatanje Jelinekovog učenja o tri elementa države.

Na ovo Jelinekovo učenje vezuje se i čuvena definicija države kao subjekta međunarodnog prava data u članu 1. Međunarodne konvencije o pravima i obavezama država, zaključena 1933. godine u Montevideu.

Prema toj definiciji, „država kao subjekt međunarodnog prava posjeduje slijedeće karakteristike: a) stalno stanovništvo, b) određenu teritoriju, c) vladu, i d) sposobnost da stupa u odnose sa drugim državama“. Ova definicija predstavlja, kako je s pravom primjetio Herdegen, moderno i prošireno Jelinekovo učenje o tri elementa države. Suvremeno mišljenje navodi PRAVO (pravni sisitem i pravni poredak) kao četvrti element države.

1. TERITORIJA KAO ELEMENT DRŽAVE

Predmoderne i moderne države su polagale pravo na određenu teritoriju. Ipak, između njih postoji značajna razlika. Tek sa uspostavljanjem moderne države, precizno se utvrđuju i kontrolišu granice država kao teritorijalnih zajednica.

Država je teritorijanla organizacija i zajednica za razliku od osobnih organizacija i zajednica. Osobne zajednice obuhvataju ljude koji imaju određena osobna svojstva (obitelj, vjerska zajednica...). Teritorija kod ovoh zajednica nije bitna. Članovi zajednice mogu živjeti na istoj ili različitim teritorijama. Država je pak određena teritorijom. Ona je teritorijalna jedinica koja vrši vlast nad ljudima određene teritorije, te se ne može shvatiti bez ovog obilježja. Za državu kao zajednicu bitno je prostranstvo, teritorija na kojoj žive građani i vlast koju vrši država nad građanima te teritorije. Teritorijalnost nije samo važna radi vršenja vlasti države nad ljudima, nego i radi obilježavanja određene države, njenog obima, prostornosti u odnosu na druge države. Ona takođe obezbjeđuje sigurnost i bezbjednost građana koji znaju ko je vlast na određenoj teritoriji, do koje granice se prostire vlast jedne, a od koje granice počinje vlast druge države. Prema propisima tih država ljudi usklađuju svoja ponašanja. Iz razloga što teritorijalnost predstavlja vrlo važno obilježje za funkcioniranje države, nastojalo se i nastoji da se teritorij države tačno odredi i praktično što bolje izrazi putem granice i drugih obilježja.

Državni teritorij je trodimenzionalni prostor: - zemljišna površina (obuhvata površinu državnog teritorija), - zemljišna unutrašnjost (dubina zemljišta do središta zemlje) i - zračni prostor (prostor iznad površine, u vis do koje sežu klasične letjelice) Svemir ne spada u državni teritorij. On je predviđen, shodno usvojenim međunarodnim konvencijama u 1963, 1967 i 1979. godini, za upotrebu u korist cijelog čovječanstva i nijedna zemlja ne može polagati pravo svojine ni na jedan njegov dio. Istovremeno utvrđeno je da se svemir ne može koristiti u vojne svrhe, ali se ta obaveza nedovoljno poštuje u praksi.

Što se tiče granica, treba znati da granica nije granična crta, nego ploha koja prolazi tom crtom, pa ide u širinu, u visinu i sve do središta zemlje. S obzirom na to kako se ugovorom granica određuje razlikujemo: - Prirodne granice – koje idu ili slijede neku prirodnu pojavu, fenomen ili objekat i - Ugovorne granice – određuju se precizno definirane kote prema geografskoj širini i dužini, pa se povlače ravne crte koje spajaju te kote. Posebni problem u utvrđivanju granica javlja se kod obalnih država, država koje graniče s morem. Obalno more obuhvaća unutrašnje morske vode (dio mora koji je tjesno vezan u kopneni dio teritorija da je pravni režim gotovo istovjetan s kopnenim pravnim režimom - luke, pristaništa...) i teritorijalno more (pojas mora koji se proteže uzduž cijele obale neke države a maksimalna dopuštena širina je 12 morskih milja), nad njim se prostire suverenost neke države i stoga čine dio državnog teritorija. Prostranstva pod nacionalnom jurisdikcijom su vanjski pojas, epikontinentalni pojas i isključiva gospodarska zona. Veliki doprinos u tumačenju teritorija obalnih država dala je Ženevska konvencija o pravima mora održana 1968. godine. Međunarodno pravo ne postavlja zahtjev za minimalnom veličinom državne teritorije, tako da i „mikrodržave“ poput Grenade, San Marina i Vatikana su priznati subjekt međunarodnog prava.

2. VLAST KAO ELEMENT DRŽAVE

Državna vlast povezuje personalni i materijalni element države u jedinstvenu teritorijalnu zajednicu ljudi. U poređenju s drugim oblicima organizovanih zajednica, specifično obilježje države je upravo njena vlast (najvažnije i najizrazitije obilježje). Vlast je u stvari odnos između dva subjekta, dvije strane na kojima mogu biti i viša lica, u kome jedna strana, jedan subjekt naređuje a druga strana, drugi subjekt sluša. To je odnos nadređenosti i podređenosti, izvjesnog stepena pokornosti. U odnosu vlasti uvijek ima prinude, koja može biti različita, većeg ili manjeg stupnja. S obirom na ovo mogu se vršiti različite klasifikacije vlasti. U društvu postoje različite vlasti. Pored državne vlasti, postoje i druge vlasti na državnoj teritoriji (školska, medijska, vlast političkih stranaka i sindikata, vlast upravnih i nadzornih odbora, i dr.)

Od svih drugih vlasti, državna vlast se razlikuje po tome što je na državnoj teritoriji vrhovna, najviša vlast.

Tri suštinska svojstva državne vlasti su:

- NEZAVISNOST – znači da državna vlast nije podčinjena ni jednoj drugoj vlasti unutar svoje teritorije ili izvan nje, - NEPREKIDNOST – svojstvo te vlasti da traje, bez obzira što se njeni nosioci mijenjaju, - NEDELJIVOST - znači da je državna vlast jedna i kada se vrši posredstvom više organa.

Vlast se može različito manifestovati. U nekim organizacijama skoro se i ne primjećuje. Međutim, u zajednicama gdje su odnosi antagonistički, neprijateljski, gdje postoje nepomirljivi sukobi, kao što je to slučaj sa državom, vlast dolazi naročito do izražaja.

Država mora u takvim odnosima da obezbjedi poštovanje pravnih normi. Za razliku od drugih, vlast države odlikuje se monopolom prinude. Država u vršenju vlasti ne mora da upotrijebi vlast u potpunosti, da primjeni najoštrije mjere i sredstva. Građani će poštovati pravne norme veoma često zatošto su u njihovom interesu. Tada je država u najboljoj situaciji. Ponekad će građani poštovati pravo iz straha od upotrebe državne vlasti. Ono što je izuzetno bitno u vršenju državne vlasti je da država raspolaže najjačom silom, monopolom fizičke sile koju može bolje upotrijebiti od svih zajednica i natjerati građane na poštovanje i pokornost onda kada je to potrebno, odnosno kada građani ne poštuju pravo. Sa ovakvim kvalitetom vlasti država može da natjera na pokornost i sve druge organizacije i zajednice na svojoj teritoriji. Na taj način se državna vlast izdiže iznad svih vlasti.

Vlast se manifestuje u donošenju pravila ponašanja po kojima se ljudi moraju ponašati i obezbjeđenje primjene tih pravila putem prinudnih mjera. Tako se državna vlast sastoji u donošenju pravnih normi i u obezbjeđenju njihove primjene od strane građana putem državne vlasti. U slučaju povrede tih normi država može prema svakom pojedincu, grupi, organizaciji ili zajednici na svojoj teritoriji upotrijebiti i jače sredstvo i način u ostvarenju vlasti – manifestovati monopol fizičke sile.

Da bi se pojmovno odredila državna vlast, potrebno je distancirati od pojmova moći, sile i autoriteta. Pojmom moći se obilježava jedan dio psihičkog sadržaja ličnoti kojim se ona ispoljava prema drugim ličnostima, s tim što ona sama ne predstavlja odnos.

Moć je sposobnost da se utiče na ponašanje drugih ljudi na način na koji oni nisu odabrali. U tom smislu, moć je „moć nad ljudima“ i ima više „lica moći“: a) moć kao donošenje odluka – sastoji se iz svjesnih radnji kojima se utiče na sadržinu odluka, b) moć kao određivanje dnevnog reda – sposobnost da se onemogući donošenje odluka c) moć kao kontrola mišljenja – sposobnost uticaja na druge šta i kako misle.

Osim opće podjele moći, ona se razlikuje prema specifičnosti oblasti društvenih odnosa na koje ona utječe, tako da postoji politička, ekonomska, duhovna i pravna moć. Moć postoji i uspjeva da izazove posljedice u tuđoj volji i radnjama. Institucionalizacija moći podrazumjeva njeno ozakonjenje, objektivizaciju, izmještanje i isključivog domena pojedinca u okvire pravne regulisanosti. Prenosom individualnih moći i njihovim smještajem u instituciju, država uspjeva da obezbjedi monopol sopstvene vlasti. Bez moći nema ni državne vlasti, te s pravom možemo reći da država predstavlja temelj snage državne vlasti. Formula autoriteta u smislu legitimizacije, institucionalizacije i obektivizacije moći zasnovana je na potrebi opravdanja postojanja i izviranja države i državne vlasti. Kontinuitet državne vlasti praćen je kontinuitetom njenog autoriteta. Autoritet predstavlja središte oko kojega se suprostavljaju ljudi u borbi za ugled, moć ili vlast. Izvori i osnovi autoriteta, način njegova vršenja određuju karakter autoriteta. Autoritet se u najširem smislu riječi ispoljava djelovanjem kazni i naredbi. Ljudi imaju psihološku predispoziciju da se pokoravaju autoritetu. - Autoritet Crkve “Bogu božije, Caru carevo”

- Autoritet apsolutne države “Čija vlast, njegova i religija” - Autoritet Rimske formule “Glas naroda, glas Božiji”

Autoritet vlast podrazumjeva mogućnost djelovanja na ponašanjedrugih protiv njegove volje, a ovaj je dužan poštovati autoritet i odavati ugled lojalnošću. Politički autoritet se može definirati kao institucionalizirana vlast ili očekivano i legitimno posjedovanje vlasti Nije problem u društvu potrebe autoriteta nego načina njegova konstituiranja i uplitanja istog u društveni život kao ne bi prešao u autoritarizam. Pravilo “autoritarnog autoriteta” što je vlast autoritarnija sve je veći otpor prema njoj iako postoji prividni mir, a poslušnost sve manje, pravilo vrjedi za vlast u državi, poduzeću i porodici. Izvori autoriteta su: prusko poimanje države, francuski centralizam, ruska autokratija.

Za nas je najbitniji autoritet državne vlasti. Očigledno je da za državnu vlast nije dovoljna moć, jer „najjači nije nikada dovoljno siguran tako da pokornost pretvara dužnost, a pravo u obavezu“ – J.J. Rousseau.. Državna vlast je pozvana da primjeni fizičku prinudu kako bi eliminisala moć sile razbojnicima i zaustavnila nasilje. Država to čini jer posjeduje autoritet, a njena sila je nužna i asnovana na objektivnim pravilima.

Za razliku od moći, vlast je legitimna, odnosno na normama zasnovana moć. Ukazujući da država predstavlja odnos vlasti ljudi nad ljudima koji se oslanja na legitimno nasilje, Veber je naglasio da egzistencija države pretpostavlja pokoravanje povlaštenih ljudi autoritetu na koji pretenduju oni koji trenutno vladaju. Prema Veberovom mišljenju, postoje tri unutrašnja opravdanja za legitimnost neke vlasti: 1. autoritet onog što je „vječno bilo“ – tradicionalna legitimnost, 2. autoritet nesvakidašnjeg ličnog dara milosti – harizmatska legitimnost 3. vlast zasnovana na vjerovanju u legalna pravila i objektivne „kompetencije“ – legalno- racionalna legitimnost. Iako se ova Veberova klasifikacija legitimnosti i danas smatra značajnom, njeno ograničenje je u tome što ne govori ništa o uslovima pod kojim se jedna vlast može smatrati legitimnom. Prema mišljenju engleskog pisca Bitema, legitimnost vlasti pretpostavlja ispunjenje tri uslova: 1. vlast mora da se vrši u skladu sa postojećim pravilima, 2. ova pravila moraju biti opravdana zajedničkim uvjerenjem vlade i onih kojim se vlada, 3. legitimitet vlasti mora biti izražen pristankom onih kojim se vlada. Međutim, postavlja se pitanje da li država može biti nasilnik? Moramo se prisjetiti Hitlerove Njemačke u kojoj je funkcionisala državna vlast koja je svojim propisima sprovodila sistematsko fizičko uništavanje ljudi zbog njihove nacionalne, rasne, vjerske i političke pripadnosti. Država Trećeg rajha je posjedovala moć, a njena sila je bila legitimisana od strane građana Njemačke, te iz ovog proizilazi da je posjedovala autoritet neophodan za državnu vlast. Ovaj ali i drugi primjeri poput Staljinove Rusije, režima Čaušeskovog, i dr. izazivaju sumnju u teorijske postavke o sadržaju i odnosu na relaciji sila – moć – vlast i kritički tretiraju postojanost ovakvih postavki. Zato državnu vlast treba neutralno i objektivno posmatrati u smislu pravom regulisanog odnosa između nadređenih i podređenih radi funkcioniranja države.

Bitan element za pravilno razumjevanje državne vlasti je PRAVO – pravni element kao neizostavan dio autoriteta državne vlasti, koja izdvaja ovu vrstu autoriteta koji pripada državi u odnosu na sve druge autoritete. Novi svjetski poredak i njegova unipolarizacija su u mnogome doprinjeli stabilizaciji značaja ideje univerzalizma i jedinstva globalne ljudske civilizacije. Zato svaka državna vlast koja nije, a želi biti dio takvog društva država i naroda; koja već jeste, a ne želi biti izopćena – poštuje propisane vrijednosne standarde. Na taj način se postepeno dolazi do vrednovanja autoriteta i državne vlasti, odnosno sam sadržaj ovih pojmova dobija novu teorijsku vrijednost. Za državnu vlast više nije dovoljno da posjeduje bilo kakav autoritet i bilo kakav legitimitet - već samo onaj koji nije u direktnoj suprostavljenosti sa istaknutim vrijednosnim načelima. 2.1. SUVERENOST KAO ELEMENT DRŽAVE "Suverenitet se ne može predstavljati zbog istog razloga zbog kojeg se ne može otuđivati (...) narodni zastupnici nisu i ne mogu biti narodni predstavnici; oni su tek agenti naroda i ne mogu ništa odlučiti konačno." (Jean Jacques Rousseau - Društveni ugovor) Učenje o suverenitetu naroda ukinulo je već tradicionalne predodžbe prema kojima je vlast pripadala kralju ili knezu zbog njegovih plemićkih korijena i zahvaljujući Božjoj volji u čijoj je milosti bila dinastija koja je vladala.

Teorijski pojam i porijeklo suverenosti predstavlja svojstvo državne vlasti po kome je ona najviša vlast na područiju određene države, čime se želi označiti njeno dvojako suštinsko značenje: 1. Državna vlast nezavisna od drugih 2. Vrhovna vlast Suverenitet (na engleskom, sovereignty, što znači moć i atribut suverena) je isključivo pravo i vrhovna izvršna moć nad određenom geografskom oblašću, skupinom ljudi ili naroda, ili nad samim sobom. Suverenitet se takođe odnosi na vladu koja posjeduje punu kontrolu nad sopstvenim poslovima unutar teritorijalne ili geografske oblasti ili njihovih granica. Iako se suverenost kao nezaobilazno obilježje države, smatra odlikom moderne ali ne i predmoderne države, to je samo djelomično tačno. Ako se suverenost pojmi, kao što to čini Hinsli, kao konačna i apsolutna vlast u političkoj zajednici, nema sumnje da je određena vrsta suverenosti postojala i u predmodernim državama, posebno u Rimskom carstvu i Vizantiji.

Teorijska shvatanja suverenosti Predstavlja jednu od najsloženijih i po sadržaju najbogatijih teorijsko-pravnih

kategorija. Insistiranje na suverenosti ne znači da se ovaj pojam može ili smije posmatrati u izolovanom i apsolutnom smislu. Istraživati suverenost znači otkrivati suštinu države i njenog centralnog elementa – vlasti. "Problem suverenosti je, da to odmah kažemo, problem gledišta. Suverenitet, kao i država, nije ništa drugo do centar pravnog uređenja; onaj centar iz koga zrače, ili se smatra da zrače, one norme koje obrazuju to pravno uređenje". (Đ. del Vekio)

Pojam suverenosti je od svog nastanka pretrpio nekoliko bitnih promjena u samoj svojoj suštini. Riječ je o kontinuiranoj promjenjivosti i elastičnosti, kao osnovnoj osobini manifestnog pojavljivanja ovog problema.

Termin suverenost se prvi put pojavljuje negdje oko 1340. godine, da bi se njom označila vladavina iznad kojeg nema druge, postala jedan od temeljnih pojmova politike. U početku je značila vrhovnu vlast koja dolazi od Boga. Zatim apsolutnog vadara, po Jean Bodin (1530-1596). S modernizacijom politike riječ je o vrhovnoj vlasti koja dolazi od naroda i u kojoj je narod akter suvrenosti - tumačenje Jean Jacques Rousseaua (1712-1778). Sve do nedavno suverenost je označavala vrhovnu vlast naroda nad državnim teritorijem, što je doktrina koja je, prema nekim pisanim izvorima, nastala nakon Westpfalskog mira 1648. godine. 2.1.2. Državna suverenost Za državu se vezuje suverenost kao kvalitet, obilježje ove organizacije. Najviši organ u državi se naziva suvereni organ, poglavar države se naziva suveren, i sl.

Porijeklo termina suverenost je od latinske riječi superanus što znači viši. Kasnije je ovaj izraz dobio značenje najviši, vrhovni. Ovim terminom se obilježava položaj subjekta , organa ili organizacije u odnosu na druge subjekte, organe ili organizacije. Subjekat koji je suveren ima najjaču vlast, samostalan je i nezavisan. Pojam suverenosti se najviše vezuje za državu i njene organe. Država raspolaže najjačom vlašću u odnosu na sve druge društvene organizacije i zajednice. Suverenost države se manifestuje u tome da na svojoj teritoriji država može vršiti vlast neograničeno, da je ta vlast najjača od svih vlasti raznih organizacija i zajednica. Svojim pravnim normama država reguliše vršenje državne vlasti i odnose prema državi svih subjekata koji vrše razne vlasti. Suverenost države se dalje izražava u nezavisnosti i samostalnosti državne vlasti od svakog stranog miješanja. Odnosi između država se određuju ugovorima ili drugim aktima koje sklapaju same države. Pravne norme država donosi radi primjene, a vlast se može vršiti samo u određenim granicama mogućnosti građana. Država svojim normama ograničava i samu sebe. Državni organi moraju poštovati pravne norme koje su donijete. Tako je država pravno ograničena. Ona stvara pravo ali njime i sebe ograničava. Govori se tako o pravnoj suverenosti, da je pravo suvereno. U tome se državna suverenost i razlikuje od grube sile.

Dok država raspolaže monopolom fizičke sile da bi mogla da vrši svoju vlast, država je suverena. Međutim, kada je monopol poljuljan i doveden u pitanje, dolazi do nemogućnosti vršenja državne vlasti, odnosno država počinje da gubi suverenitet. Između država dolazi do sukoba koji dovode i do ratova. U tim sukobima, često jedna država pokorava, okupira drugu. Ukoliko se državna vlast ne može vršiti trajno od strane stare države, ona više i nije suverena.

U vezi sa ovim promjenama, postavlja se pitanje priznanja nove države. Druge države, ovisno od političkih, ekonomskih i drugih razloga, ranije ili kasnije priznaju novu državu. Tako se faktička situacija legalizuje, dobija pravnu podlogu. Iz ovog proizilazi da je suverenost u stvari fakt i ona određije pravo.

Državna suverenost se manifestuje i u odnosu velikih i malih država, kao i u međunarodnim organizacijama. Tako su u istoriji, pa čak i danas, velike države na određene načine ograničavale u potpunosti ili djelomično suverenost manjih država. Pošto se manje države povinuju moći velike sile, nisu u mogućnosti da vrše suverenost u pravom smisli. I u međunarodnim organizacijama male države nisu u istom položaju kao velike. U nekim tijelima, male države nisu čak ni članice.

2.1.3. Narodna i nacionalna suverenost "Suverenitet pripada narodu koji ga obavlja preko svojih predstavnika i referendumom." (čl. 3.) - Ustav Francuske iz 1958. Državna suverenost je svojstvo države da raspolaže najvišom, neograničenom i nedjeljivom vlašću, neovisnom u odnosu na druge spoljne subjekte (M. Jovičić). Pojam narodne suverenosti je nastao u borbi protiv apsolutizma i odnosi se na vladavinu naroda, na činjenicu da je narod subjekt vršenja najviše vlasti. Državna suverenost je kategorija kvaliteta državne vlasti, tj. same države, dok je narodna suverenost pojam specifične ideološke težnje čija se suština svodi na otpor nedemokratskom režimu.

Neophodno je istači da se, po Nikoliću, može praviti razlika između pojmova suverenost države (kvalifikovano odlikovanje države i njenih pravnih svojstava) i suverenost u državi (kao političko-pravni princip oslanja se na nosioca suverene vlasti u državi). Da bi bolje razumjeli suverenost, neophodno je uvažiti i razliku između narodne i nacionalne suverenosti. Nacionalna suverenost ima svoje puno opravdanje (suverenost nacije u odnosu na druge nacije, u odnosu na drugu državu, ...) Ukoliko je tako shvatimo, nacionalna suverenost je i osnova prava nacije na samoopredjeljenje. Međutim, s druge strane, demokratija i suverenost naroda pretpostavlja lice i naličje iste koncepcije, jer demokratija podrazumjeva da vlast pripada narodu – suverenost pripada narodu jer je on vršilac vlasti.

2.1.4. Suverenost u savremenim procesima Sva važna i svježa politološka literatura koja se bavi teorijom globalizacije, polazi od suverenosti u kontekstu vestfalskog poretka nacija – država determiniranog teritorijalnom suverenošću. U svjetlu druge modernizacije svijeta relativizira se teritorijalna suverenost. Unipolarizacija svjetskog poretka označila je i novu eru u razvoju suverenosti. Teško je predvidjeti proces ostvarivanja suverenosti u narednom periodu – da li će suverenost ojačati u lokalnim zajednicama ili će prevagnuti globalizacija suverenosti. Perspektive razvoja stanja suverenosti u narednom periodu su neizvjesne.

3. STANOVNIŠTVO KAO ELEMENT DRŽAVE Stanovništvo je jedan od tri elementa države, jer ne može ostojati država bez stanovništva. Stanovništvo predstavlja personalni element države. Čine ga svi ljudi

nastanjeni na teritoriju države, podređeni njenoj vlasti i obavezani na poštovanje njenih pravnih normi. Pri tom, nije odlučujuće za državu da njeno stanovništvo bude homogeno u smislu pripadanja istoj religiji, kulturi, naciji, jeziku. Ne samo predmoderne, već i moderne države poznaju ovu heterogenost vlastitog stanovništva.

Naravno, istorija pokazuje, ako u državi nije ostavren minimum homogenosti stanovništva, tj. bar minimalna lojalnost većine stanovništva državi kojoj pripadaju, te države brže ili sporije (uz spoljno miješanje ili bez tog miješanja) nestaju sa svjetske političke scene. Obrnuto, države u kojima je ostvarena ta homogenost uspjevaju da se održe i pored teških iskušenja. Evropska nacija – država pokazala se posebno kao prisna, legitimna i djelotvorna politička zajednica. Stoga, taj oblik države definiše se kao sveto trojstvo vlasti, teritorije i nacije. Pošto ne postoji posebna europska nacija, poznati njemački pisac Manfred Culeg smatra da Europska Unija ne može i ne treba da postne federalna država.

Na teritorij države, pored njenih državljana, obično se nalaze i strani državljani, ali i lica bez državljanstva (apatridi) ili sa više državljanstava (bipatridi).

Državljanstvo predstavlja trajnu vezu jednog lica sa određenim državnim i pravnim poretkom. To lice uživa najviša prava ali i obaveze u državi čiji je državljanin.

Postoje dva osnovna sistema sticanja državljanstva rođenjem: – ius sanguinis (pravo krvi) - dijete stiče državljanstvo svojih roditelja – ius soli (pravo tla) - dobija državljanstvo zemlje u kojoj je rođeno nezavisno od državljanstva roditelja. Većina država u Južnoj Americi, kao imigracionoj zemlji, prihvatile su sistem ius soli.

Državljanstvo se može steći, pod određenim uslovima i naturalizacijom – akt osnivanja državljanstva zbog redovitog dugog ili stalnog boravka u dotičnoj državi. Državljanstvo se može steči još i skalapanjem braka sa državljaninom dotične države, te sukcesijom, odnosno prepuštanjem dijela teritorije i stanovnika sporazumom drugoj državi.

Literatura:

1. Momčilo Dimitrijević, Miroljub Simić, Srđan Đorđević; Uvod u pravo, Panevropski Univerzitet Apeiron, 2007. 2. Milan Galoža, Mundologija, Panevropski Univerzitet Apeiron, III izdanje, 2006 3. Dr Ante Fiamengo, Osnovi opće sociologije, II izdanje, IP "V. Masleša", Sarajevo, 1963, str. 266. 4. www.ius.bg.ac.yu 5. www.pravokutnik.hr 6. www.cpi.hr 7. www.Europe.hr 8. www.dadalos.org 9. www.Wikipedia.com

komentari (0)
nema postavljenih komentara
budi prvi koji ce napisati!
ovo je samo pregled
3 shown on 11 pages
preuzmi dokument