Elementi prometnog sistema-Seminarski rad-Ekonomika-Saobracajni fakultet
columbia
columbia

Elementi prometnog sistema-Seminarski rad-Ekonomika-Saobracajni fakultet

PDF (60 KB)
9 str.
3broj preuzimanja
1000+broj poseta
100%od1broj ocena
Opis
Elementi prometnog sistema,Seminarski rad,Ekonomika,Saobracajni fakultet, medij, odnosno sredina u kojoj se promet odvija, državno-pravno značenje teritorija na kojem se promet odvija, prometna površina, odnosno put po k...
20 poeni
poeni preuzimanja potrebni da se preuzme
ovaj dokument
preuzmi dokument
pregled3 str. / 9
ovo je samo pregled
3 prikazano na 9 str.
preuzmi dokument
ovo je samo pregled
3 prikazano na 9 str.
preuzmi dokument
ovo je samo pregled
3 prikazano na 9 str.
preuzmi dokument
ovo je samo pregled
3 prikazano na 9 str.
preuzmi dokument
UVOD

1

1. UVOD

Povijesni razvoj znanstvene misli i znanosti kretao se u pravcu osamostaljivanja pojedinih znanstvenih disciplina i oblasti, tako da su se ekonomske znanosti razvile u zasebnu znanstvenu oblast. Ekonomske znanosti, dakle pripadaju velikom sustavu društvenih znanosti u kojem postoji više znanstvenih oblasti. Ekonomske znanosti dijele se na dva velika, međusobno usko povezna područja izučavanja i istraživanja: područje ekonomske teorije i područje ekonomske prakse. Jedan od primarnih zadataka ekonomike jest da utvrdi u kojem su stupnju usklađeni odnosi proizvodnje sa stupnjem razvijenosti materijalne proizvodnje i kako ih prevladati. Tako se sadržaj istraživanja ekonomike orijentira na tri osnovna međusobno povezana segmenta: ekonomsko ustrojstvo, ekonomski sustava i ekonomska politika. Povezivanje ekonomskih svojstvenosti pojedinih gospodarskih djelatnosti i grana omogućuje državi da vodi adekvatnu ekonomsku politiku prema njima i ne poznavanje ekonomskog obilježja pojedine djelatnosti i grane. U sistematizaciji ekonomskih znanosti ekonomika se često dijeli na makroekonomiku, koja obuhvaća ekonomiku nacije, zemlje, države, zatim ekonomiku pojedine gospodarske djelatnosti i grane, te mikroekonomiku koja izučava ekonomiku poduzeća. Pojedine ekonomike, tj. ekonomike pojedinih gospodarskih djelatnosti i grana, često se smatraju veznim područjem između makroekonomike i mikroekonomike.

Ekonomika prometnog sustava, odnosno ekonomika prometa je znanstvena disciplina koja se bavi izučavanjem ekonomskih problema prometa. Ekonomika prometnog sustava posebno se bavi ekonomskim i organizacijskim aspektima funkcioniranja prometnog sustava, oblikovanjem vrijednosti i cijena prometnih usluga, transportnim troškovima, izučavanjem značajki prometnog tržišta, te izučavanjem oblika suradnje između prometnih grana u prometnom sustavu. Bavi se nadalje definiranjem i problematikom realizacije prometne politike, te odnosa države prema prometnom sustavu i njezinoga utjecaja, primjenom određenog instrumentarija prometne politike, na funkcioniranje i na strukturiranje prometnog sustava u funkciji ciljeva koji se pred njega postavljaju. Važno područje istraživanja prometnog sustava je odnos prometnog sustava i ekonomskog sustava, odnos prometnog sustava i ekonomske politike, utjecaj prometnog sustava na ekonomski razvoj nedostatno razvijenih područja i krajeva, utjecaj prometnog sustava na čovjekov okoliš, na razvoj pojedinih gospodarskih djelatnosti, posebice industrije, poljodjelstva, turizma itd. Izučavajući pojedine prometne grane, ekonomika prometnog sustava bavi se značajkama i specifičnostima pojedinih grana, specifičnostima njihova dosadašnjeg razvoja, stupnjem razvijenosti pojedinih prometnih grana, njihovim mjestom i značenjem u zadovoljavanju prometne potražnje itd.

Promet je izrazito složen tehnički, tehnološki, organizacijski, ekonomski i društveni fenomen. Nemoguće je potpuno sagledati sve aspekte tog fenomena ako se on ne promatra kao složeni sustav. Kriteriji po kojima se obavlja podjela promete su:

- medij, odnosno sredina u kojoj se promet odvija, - državno-pravno značenje teritorija na kojem se promet odvija, - prometna površina, odnosno put po kojem se promet odvija, - prostorna udaljenost na kojoj se promet odvija, - vrsta prometnih sredstava, - objekt ili predmet prometa,

2

- korisnik prometa i - tehnološko-organizacijsko obilježje prometa.

Promet je složen dinamički sustav s velikim brojem elemenata unutarnjeg ustroja koji ih obilježavaju u njihovu dinamičkom razvoju, a istodobno daju obilježje prometu kao cjelini u realizaciji njegovih funkcija. Promet nije prirodni, nego umjetno stratificirani sustav. Kao podsustavi ovakvog dinamičkoga složenog sustava mogu se promatrati pojedini aspekti njegova djelovanja, kao što su tehnički, tehnološki, organizacijski i ekonomski, koji se definiraju kao stratumi, tj. slojevi. Prometni sustav objektivno ima svoju prostornu i vremensku dimenziju. Pojedine prometne grane identificiraju se po horizontali sustava, dok se po vertikali uočavaju pojedini aspekti djelovanja prometa kao sustava, tj. tehnički, tehnološki, organizacijski i ekonomski aspekt. Jedna od značajki prometa, kao složenog sustava je u tomu što su reverzibilne veze po vertikali jače i složenije od onih po horizontali.

3

2. ELEMENTI PROMETNOG SUSTAVA PO VERTIKALI

Vertikalna analiza prometnog sustava, tj. analiza prometnog sustava po vertikali omogućuje identificiranje tehničkog, tehnološkog, organizacijskog i ekonomskog aspekta.

2. A. TEHNIČKI ASPEKTI DJELOVANJA PROMETNOG SUSTAVA

Tehnički aspekt prometnog sustava ima značenje temeljnog ili osnovnog aspekta i čine ga tehnička sredstva. Tehnička sredstva u prometu mogu se klasificirati na:

- transportna sredstva, odnosno prometna sredstva u užem smislu s pomoću kojih se obavljaju transportne operacije,

- putove koji su zapravo prostorni objekti po kojima se kreću transportna sredstva,

- prometna čvorišta kao središta obavljanja početnih i završnih tj. prekrcajnih operacija.

Ova klasifikacija u osnovi svrstava tehnička sredstva u prometu na ona koja u procesu stvaranja prometne usluge obavljaju promjenu mjesta (transportna sredstva) i na drugu skupinu koja zapravo tehnički omogućuje ili olakšava promjenu mjesta prvoj skupini sredstava (putovi i prometna čvorišta). Sva sredstva, osim transportnih vezana su uz mjesto stajanja i infrastrukturni su objekti. Infrastruktura obuhvaća sve objekte i sredstva koja su stalno pričvršćena na jednome mjestu i služe za obavljanje proizvodne aktivnosti ili za zadovoljavanje osobnih i društvenih potreba. Osnovna podjela infrastrukture može se obaviti na:

- infrastrukturu koja ima proizvodno značenje, tj. koja sudjeluje u određenom tehnološkom procesu proizvodnje,

- infrastrukturu koja služi zadovoljavanju društvenih potreba i koja nema proizvodno značenje.

Prometnu infrastrukturu čine dakle svi stabilni objekti na kojima se obavlja kretanje transportnih jedinica tj. svladavanje prostora, na kojima se obavlja ukrcaj i iskrcaj transportnih jedinica, osigurava kretanje transportnih jedinica i veze koje služe za sporazumijevanje glede kretanja transportnih jedinica, te za prijenos vijesti od općeg i posebnog interesa. Međutim, u širem smislu, infrastrukturom treba smatrati i sve ostale stabilne objekte i opremu koja omogućuje izvršenje tehnološkog procesa proizvodnje time što omogućuje održavanje prometnih sredstava u tehnički ispravnom stanju, a to su zgrade, radionice, garaže, spremišta, hangari sa svom stabilnom opremom i uređajima.

4

2. B. TEHNOLOŠKI ASPEKT DJELOVANJA PROMETNOG SUSTAVA

Pod tehnološkim procesom proizvodnje u prometu podrazumijeva se proizvodni proces stvaranja novog proizvoda tj. prometne usluge. Cjelokupnost tehnološkog procesa proizvodnje u prometu spoznaje se analizom:

- suštine i značajki prijevoznog procesa, - elemenata prijevoznog procesa, - faza prijevoznog procesa i - načela prijevoznog procesa.

Proces prijevoza kao proizvodni proces odlikuje tri temeljne ili opće značajke. Prva se značajka procesa prijevoza očituje u tomu što se prijevozni proces sastoji u svladavanju prostornih razlika. Odvija se u prostoru i nije vezan za neko određeno mjesto. Druga je bitna značajka da su u prometu proces proizvodnje i proces potrošnje, u vremenskom i prostornom pogledu, jedinstven proces. Ona se može trošiti jedino istodobno s procesom njezine proizvodnje. Treća značajka prijevoznog procesa sastoji se u tomu što prometna usluga kao rezultat rada ne postoji kao materijalni proizvod koji egzistira izvan procesa proizvodnje i nakon njegova završetka.

Unutar prometnog procesa, u tehnološkom smislu, razlikuju se transportni ili prijevozni proces i proces prijenosa vijesti. U prijevoznom se procesu prijevozna sredstva kreću po prijevoznom putu prevozeći teret i putnike.

Kad je riječ o elementima prometnog procesa, mogu se identificirati tri osnovna elementa:

- sredstva za rad, - predmeti rada , - rad tj. svrhovita djelatnost čovjeka.

Sredstva za rad općenito su oni raniji proizvodi ljudskog rada kojima se u konkretnom tehnološkom procesu proizvodnje djeluje na predmete rada. Tehničko- tehnološke i prometno-ekonomske značajke pojedinih sredstava za rad razlikuju se u ovisnosti o tehnološkom procesu u kojemu sudjeluju pa i o dijelu ili fazi konkretnog procesa, ali i svojim značajkama znatno utječu na način odvijanja tehnološkog procesa.

Predmet rada općenito je onaj element procesa proizvodnje na koji se djeluje sredstvima za rad u svrhu stvaranja novog proizvoda. U tehnološkom procesu proizvodnje predmet rada je podvrgnut materijalnoj promjeni kako bi se kao rezultat procesa dobio novi proizvod s novom uporabnom vrijednošću. Svi predmeti rada u procesu proizvodnje nemaju istu funkciju. Postoji osnovna ili glavna skupina predmeta rada, tzv. predmeti rada u užem smislu koji čine materijalnu i vrijednosnu suštinu novoga proizvoda. Drugu značajnu skupinu predmeta rada čini energija, a treću tzv. pomoćni materijal. Pod predmetima rada u prometnom procesu podrazumijevaju se oni predmeti na koje se u tehnološkom procesu prometne usluge djeluje sredstvima za rad, kako bi se kao rezultat procesa dobio novi proizvod. Rezultat rada prometnog procesa je prometna usluga tj. promjena mjesta predmeta prijevoza. Pod predmetima prijevoza podrazumijevaju se putnici i teret koji po definiciji ustroja i značajki predmeta rada odgovaraju predmetima rada u užem smislu. Optimalna proizvodna kombinacija svih triju osnovnih elemenata u prometnom procesu – cilj je svakog organizatora procesa proizvodnje u prometu.

5

Prometni proces je složen proces. U analizi složenosti prometnog procesa valja posebno analizirati prijevozni proces i razlikovati ga od procesa prijenosa vijesti. Prijevozni proces složen je zbog toga što se u svakom pojedinom procesu mogu identificirati različite faze u kojima se koriste različita sredstva rada, a obavljaju ih različiti izvršitelji. Jedino putnik tj. teret kao predmet prijevoza, prolazi sve faze jednog procesa. Faze prometnog procesa mogu se razlikovati sa stajališta korisnika prometnog procesa i izvršitelja prometnog procesa. Sa stajališta korisnika prometnog procesa svaki se prometni tj. prijevozni proces sastoji od četiri osnovne faze: faza pripreme, otpreme, prijevoza i prihvata. Sa stajališta korisnika poštanskih usluga u procesu prijevoza poštanskih pošiljaka identificiraju se faza prijama, otpreme, prijevoza i uručenja. Sa stajališta izvršitelja prijevoza prometni se proces sastoji od triju osnovnih faza: pripremne faze, faze prijevoza tj. prijenosa vijesti i završne faze.

Pripremna faza u prijevoznom procesu obuhvaća obavljanje pripremnih radnji na prijevoznim sredstvima glede njihova tehničkog osposobljavanja za prijevoz, pripremu osoblja koje će obaviti prijevoz, obavljanje pripremnih operacija u odnosu na predmet prijevoza i sve organizacijske radnje u odnosu na sam prijevoz. Faza prijevoza obuhvaća sve radnje od trenutka ulaska putnika ili ukrcaja tereta u prijevozno sredstvo do trenutka njihova iskrcaja. U ovoj se fazi obavlja promjena mjesta i ona znači prijevozni proces u užem smislu. Završna faza obuhvaća sve radnje u mjestu odredišta i to u odnosu na predmet prijevoza i sredstva rada, te u odnosu na posadu koja je obavila prijevoz.

Sve te faze i radnje koje se obavljaju u okviru pojedinih faza izvršavaju se u većem broju organizacijskih jedinica izvršitelja prometnog procesa. One su samo dijelovi jedinstvenog procesa proizvodnje, pa moraju biti vremenski i teritorijalno dobro sinkronizirane tako da se slijevaju u jedinstveni tijek lančane proizvodnje. Svaki poremećaj u izvršavanju pojedinačnih radnji u samo jednoj jedinici ima višestruke posljedice:

- uzrokuje poremećaj tehnološkog procesa u drugim jedinicama, - uzrokuje poremećaj tehnološkog procesa u drugim prijevoznim procesima, - uzrokuje poremećaj tehnološkog procesa u drugim djelatnostima.

Ti se poremećaji vrlo brzo prenose zato što su pojedine organizacijske jedinice i njihovi procesi rada međusobno vezani horizontalno i vertikalno u jedinstveni sustav.

Svaka organizacija prometnog procesa tj. organizacija poslovanja nositelja gospodarskih aktivnosti u prometnom sustavu mora počivati na određenim načelima:

- sigurnost , - redovitost, - točnost, - učestalost, - udobnost, - brzina, - ekonomičnost.

Ta se načela organizacije prijevoza često uzimaju i kao kriteriji međusobne usporedbe prometnih grana i usporedbe eksploatacijske spremnosti i sposobnosti pojedine prometne grane u prometnom sustavu. Postavljanje takve organizacije prijevoza koja bi maksimalno mogla zadovoljiti svako od navedenih načela objektivno nije moguće. Odnos pojedinih načela tj. stupanj u kojemu se ona respektiraju, zavisi

6

od konkretne organizacije prijevoza, te od konkretnih objektnih i subjektnih mogućnosti države i organizatora prijevoza.

2. C. ORGANIZACIJSKI ASPEKT DJELOVANJA PROMETNOG SUSTAVA

Definiranje i analiza organizacijskog aspekta prometnog sustava vrlo je važan zadatak sa stajališta temeljnog ustrojstva sadržaja zadatka same ekonomike prometnog sustava. Suvremeni pristup teoriji organizacije rada nužno polazi od činjenice da se neprekidno usavršava tehnika i tehnologija proizvodnje, te unapređuju i razvijaju društveno-ekonomski odnosi. Zadaci organizacije prilagođavaju se novim uvjetima, a njezin sadržaj ne svodi se više samo na usklađivanje elementa proizvodnje radi postizanja optimalnih kvantitativnih i kvalitativnih učinaka.

Definirajući promet kao sustav uočava se da se pojedine prometne grane pojavljuju kao dijelovi prometnog sustava tj. kao njegovi podsustavi. Kada se govori o čimbenicima koji utječu na čvrstoću sprega u prometnom sustavu, onda se može ustvrditi da se prometni sustav sve manje može tretirati kao razjedinjeno ustrojstvo prometnih grana, te da prometni sustav sve više postaje sustav čvrsto integriranih sprega u jedinstvenom transportnom lancu.

Relevantni čimbenici koji utječu na oblikovanje unutarnjeg ustrojstva jedne prometne grane su:

- priroda samog procesa i rezultata rada u prometu, - prostorno djelovanje prijevoznog procesa, - priroda simultane masovne proizvodnje prometnih usluga, - integralnost transportnog procesa, - integralnost transportnih sredstava, - tehničko jedinstvo transportnih sredstava, - prisutnost korisnika u samom procesu.

Ovi čimbenici ne utječu samo na procese stvaranja ustrojstva prometnog sustava, nego utječu i na unutarnju koheziju pojedine prometne grane. Pri tom bi se ovi čimbenici očito mogli svrstati u dvije glavne skupine.

U prvu skupinu čimbenika, koji zbog svog općeg značenja djeluju jednakom snagom na oblikovanje unutarnjeg ustrojstva prometnih grana, mogli bi se uvrstiti:

- značenje samog procesa i rezultata rada u prometu, - prostorno djelovanje prijevoznog procesa, - prisutnost korisnika u procesu.

U drugu skupinu čimbenika, tj. onih koji djeluju različitom snagom utjecaja u pojedinoj prometnoj grani, mogli bi se ubrojiti:

- značenje simultane masovne proizvodnje prometnih usluga, - stupanj integralnosti procesa transporta, - stupanj integralnosti transportnih sredstava, - tehničko jedinstvo, tj. stupanj tehničkog jedinstva transportnih sredstava.

Kad je riječ o čimbenicima koji utječu na unutarnju organizaciju jedne prometne grane, onda su to odlučujuće tehničke značajke opreme i infrastrukture, te stupanj njihove međusobne povezanosti. Stupanj integralnosti opreme i infrastrukture

7

ne utječe samo na organizacijsko ustrojstvo pojedine prometne grane, nego i na ekonomiku njezina rada, na njezin ekonomski položaj.

2. D. EKONOMSKI ASPEKT DJELOVANJA PROMETNOG SUSTAVA

Preko svog ekonomskog stratuma promet se kao podsustav povezuje s ekonomskim podsustavom, tako da je promet dio narodnog gospodarstva.

Promet je četvrta oblast materijalne proizvodnje, tj. transportna industrija, koja ima svoje specifične značajke.

Cjelokupni proces reprodukcije odvija se neprekidno i u određenim društveno- ekonomskim uvjetima, pri čemu robni proizvod prolazi kroz sve četiri faze – proizvodnju, raspodjelu, razmjenu i potrošnju.

U teoriji reprodukcije prometu pripada iznimno važna uloga posebice s obzirom na teritorijalni aspekt procesa reprodukcije. Svi čimbenici proizvodnje ne nalaze se na istome mjestu i imaju svoj teritorijalni razmještaj u prostoru. Iz suštine procesa reprodukcije proizlazi nužnost povezivanja tih čimbenika kako bi proizvodi kao rezultat procesa proizvodnje dobili svoje primjerene naturalne oblike i kako bi se konačno mogao zatvoriti cjelokupan proces reprodukcije.

U neprestanom odvijanju procesa reprodukcije dolazi do kružnog kretanja kapitala u kojem se odvija neprestana transformacija novčanog u robni kapital, robnog u proizvodni, proizvodnog u robni i robnog u novčani, prema formuli za kružno kretanje kapitala:

N - R … P … R' – N' koja u procesu prijevoza tj. u 'transportnoj industriji' ima nešto izmijenjen oblik:

N – R … P …N' Sa stajališta financiranja reprodukcije zanima nas veličina N tj. veličina

novčanoga kapitala koji će se radi izvršenja procesa reprodukcije najprije transformirati u robni kapital R.

Smisao je ovoga u tomu da je veličina novčanoga kapitala koji ulazi u proces reprodukcije radi njenoga proširenja zavisna od tehničkih i tehnoloških značajki toga procesa, te da se ostvareni višak vrijednosti mora u određenim okolnostima akumulirati kako bi se mogao uložiti za proširenje proizvodnje. Taj se kapital, tj. višak vrijednosti može akumulirati i upotrijebiti u nekom drugom procesu reprodukcije. Isto je tako moguće da se stvoreni višak vrijednosti akumuliran u nekom drugom procesu reprodukcije, koristi za proširenje razmjera reprodukcije procesa koji promatramo. Sredstva iz drugih izvora reprodukcije mogu se koristiti samo 'privremeno' tj. samo kao inicijalna sredstva koja valja vratiti.

Kako je rad supstancija materijalno ekonomskog sadržaja vrijednosti, ta se vrijednost u procesu proizvodnje stvarala dodavanjem živog rada proizvodu, održavanjem ranije opredmećenog rada u predmetima rada i prenošenjem dijela ranije opredmećenog rada sa sredstava za rad na novi proizvod. Tako se vrijednost proizvoda sastoji od prenesenog dijela vrijednosti sredstava za proizvodnju, tj. od postojanoga kapitala, od vrijednosti živog rada tj. od varijabilnoga kapitala, te od viška vrijednosti tj. od viška rada. Ta se vrijednost izražava formulom:

K = C + V + M gdje K označuje ukupni kapital ili vrijednost proizvoda, C konstantni kapital ili preneseni dio vrijednosti, V varijabilni kapital ili vrijednost konkretno utrošenog živog rada, a M višak vrijednosti.

8

To su stvarno utrošene količine živog i opredmećenog rada, a vrijednost proizvoda čini samo ona količina rada koju tržište, u određenim uvjetima, u procesu razmjene i potrošnje , prihvati kao ekonomski svrhovito utrošenu količinu rada. Vrijednost proizvoda je ekonomska kategorija koja izražava određeni društveno- ekonomski odnos ljudi prema njihovu radu i proizvodu kao rezultatu toga rada, a taj društveni odnos odvija se kroz procese proizvodnje, raspodjele, razmjene i potrošnje kao jedinstveni proces reprodukcije dobra i usluga u ekonomskom smislu.

U procesu proizvodnje prometne usluge ljudski rad materijalizira se na predmetu prometa i to materijaliziranje rada sastoji se u premještanju predmeta prometa iz jednog mjesta u drugo uz istodobno održavanje kvalitete i kvantitete tvari predmeta prometa u onom obliku koji mu daje svojstva uporabne vrijednosti. Ako se predmet prometa pojavi kao roba na tržištu, on u sebi nosi opredmećeni rad procesa transportiranja i stoga vrijednost, odnosno cijena prometne uslugu ekonomski zakonito ulazi u vrijednost predmeta prometa kao njegov sastavni dio. Uporabna vrijednost prometne usluge materijalno je određena položajem predmeta prometa, a njezina vrijednost količinom živog i opredmećenog rada, koji je u određenim uvjetima bio potreban za izvršenje prometnog procesa. Ako je prometni proces organizacijski odvojen u samostalnu gospodarsku organizaciju, a proizvodnja se prometnih usluga obavlja kao proizvodnja robe, onda se vrijednost prometne usluge pojavljuje kao samostalna vrijednost samostalnog proizvoda nezavisno od vrijednosti predmeta prometa ako je i on kao proizvod namijenjen razmjeni putem tržišta. Uloga i mjesto prometa u procesu reprodukcije mogu se odrediti dvojako:

- promet kao procesna oblast materijalne proizvodnje, u kojoj čovjek svojom svjesnom aktivnošću, djelujući sredstvima za rad tj. prometnim sredstvima na predmete rada – predmete prijevoza stvarajući time novi proizvod – prometnu uslugu, dio je cjelokupno procesa reprodukcije, odnosno dio narodnoga gospodarstva

- promet, svojim djelovanjem u vremenu i prostoru, premještajući ljude, dobra, energiju i vijesti s jednog mjesta na drugo, omogućuje odvijanje procesa reprodukcije i cirkulaciju kapitala kroz sve četiri faze ovoga procesa, tj. kroz proizvodnju, raspodjelu, razmjenu i potrošnju.

Najpoznatiji su klasični teoretičari koji su se bavili ovim pitanjima Emil Sax, Karl Pirath i Andreas Prodel.

Sax izjednačuje pojam prometnih sredstava s pojmom transporta i komunikacija. Sama gospodarska djelatnost kao proizvodni proces i prometna usluga kao rezultat proizvodnog procesa izjednačuje se sa sredstvima kojima se ta djelatnost obavlja. Prometne usluge, Sax shvaća kao uporabu dobara i zaključuje da su prometne usluge s ekonomskog stajališta troškovi i to «jedanput troškovi proizvodnje dobara, a drugi put troškovi uporabe».

Karl Pirath, posebno izlaže svoj idealistički pogled na svijet i s toga stajališta objašnjava sve pojave, a napose cijenu i vrijednost prometnih usluga. Idealizam polazi od toga da je u prometnom gospodarstvu racionalno samo ono što je materijalno konkretizirano i jedino to može biti predmetom izučavanja ekonomskih pojava u prometu. Vrijednost proizvoda, kao i dohodak npr., iracionalne su, apstraktno nematerijalne pojave i mogu se samo posredno kvantificirati, ali njihovo stvaranje i nastajanje nije vezano neposredno za proizvodnju. One se ne proizvode i ne stvaraju u proizvodnji s jednostavnog razloga što je proizvodnja, kao i rezultat proizvodnje, po svojoj prirodi, materijalno određena, vidljiva i opipljiva i prema tomu mjerljiva pojava, a vrijednost, cijena i dohodak pripadaju u apstraktne, nematerijalne i

9

nemjerljive kategorije, te nastaju i oblikuju se izvan proizvodnje i nezavisno od proizvodnje. Vrijednost prometnih usluga kao rezultat procesa proizvodnje u prometu nije stvoren u tom procesu nego izvan njega i nezavisno od njega. Na toj osnovi Pirath zaključuje da promet nije proizvodnja u ekonomskom smislu.

Pirath smatra da je promet ekonomski proces za sebe. Sredstva i putovi kojima se on služi za izvršenje svoga cilja obuhvaćaju se u biću prometa. Pod tim se razumijeva ukupnost tehničkih i organizacijskih uređaja koji su potrebni za promjenu mjesta osoba, dobara i vijesti. Pirath shvaća čovjeka kao dio sredstava za promet s tom razlikom što svoje shvaćanje dopunjuje pojmom poduzeća kao organizacijskog čimbenika.

Josef Gruntzel kaže da pod prometom treba razumijevati sve uzajamne odnose gospodarskih subjekata, i to ne samo one potpuno gospodarske kojima je cilj razmjena robe i drugih gospodarskih vrijednosti, već i odnose opće kulture koji prijevozom ljudi i prijenosom vijesti imaju za cilj prosvjećivanje, društveni život i oporavljanje.

Andreas Prodel smatra da promet obuhvaća prijevoz osoba, dobara i prijenos vijesti u svakom obliku, na vodi, kopnu i u zraku. Takvo shvaćanje prometa već je vrlo blizu poimanja prometa kao dijela narodnoga gospodarstva, a to onda ima sasvim konkretne implikacije na odnos ekonomske politike i ekonomskog sustava prema njemu i pojedinim njegovim granama. Takvo shvaćanje prometa, kao i tehničkog i tehnološkog bića, kao fenomena premještanja dobara i ljudi s jednog na drugo mjesto, odražava se i na pristupu teorijama vrijednosti prometnih usluga.

Neki autori, kao Otto Blum npr., pa Karl Pirath, poistovjećuju vrijednost prometne usluge s društveno-ekonomskom uslugom prometa i njegovim značenjem u društvenom i ekonomskom razvoju jedne zemlje, pa čak i s kvalitetom prometne usluge. Očevidno je da je vrijednost prometne usluge jedna kategorija, a društveno- ekonomska uloga i značenje prometa – druga.

K. Coloson i A. Delmer predstavnici su tzv. subjektivističke teorije vrijednosti prometnih usluga, prema kojima se vrijednost proizvoda i usluga određuje prema vlastitoj, subjektivnoj, ocjeni korisnika o tome koliko taj proizvod ili usluga imaju vrijednost za njega. Te teorije nisu mogle biti osnovica za utvrđivanje politike cijena, niti za utvrđivanje tarifnog sustava, čak ni u zemljama koje su ih u određenom razdoblju i prihvaćale.

nema postavljenih komentara
ovo je samo pregled
3 prikazano na 9 str.
preuzmi dokument