ENGLESKA 16-20 veka-Skripta-Opsta istorija prava i drzave-Pravo, Skripte' predlog Opsta istorija prava i drzave. Evropski Univerzitet (EU)
justjump
justjump

ENGLESKA 16-20 veka-Skripta-Opsta istorija prava i drzave-Pravo, Skripte' predlog Opsta istorija prava i drzave. Evropski Univerzitet (EU)

PDF (187 KB)
27 str.
12broj preuzimanja
1000+broj poseta
Opis
Pravo,opsta istorija prava I drzave, skripta, ENGLESKA 16.-20. St, OPCI POVIJESNI PREGLED,društvo, gospodarstvo, politicke prilike, Razdoblje dinastije Tudor, Razdoblje dinastije Stuart,Razdoblje prvih Hanoveraca,Razdobl...
20 poeni
poeni preuzimanja potrebni da se preuzme
ovaj dokument
preuzmi dokument
pregled3 str. / 27
ovo je samo pregled
3 prikazano na 27 str.
preuzmi dokument
ovo je samo pregled
3 prikazano na 27 str.
preuzmi dokument
ovo je samo pregled
3 prikazano na 27 str.
preuzmi dokument
ovo je samo pregled
3 prikazano na 27 str.
preuzmi dokument
ENGLESKA 16

1

ENGLESKA 16.-20. st.

1. OPĆI POVIJESNI PREGLED: društvo, gospodarstvo, političke prilike  Razdoblje dinastije Tudor 1485.-1603. god.  Razdoblje dinastije Stuart 1603.-1714. god.  Razdoblje prvih (tri) Hanoveraca 1714.-1820. god.  Razdoblje kraljice Viktorije 1820.-1920. god.

U 16. st. Engleska prestaje biti feudalnom. Otkupljivanje kmetova, tj. zamjena kmetske osobne ovisnosti i njegovih osobnih služba gospodaru novčanom rentom, počelo je u 15. st. i već je u 16. st. posve završilo. Oslobođenje kmetova toliko je uznapredovalo da je kraljica Elizabeta prisilila kmetove koji su još preostali na krunskim imanjima da otkupe slobodu. Engleska je za razdoblja od 16. do 20. st. građanska zemlja, jer se društvo zasniva na radu slobodnih ljudi i izrabljivanju putem gospodarske prinude. Izlaganje o građanskom vremenu možemo pratiti kroz nekoliko razdoblja:

 razdoblje dinastije Tudor – to je razdoblje polaganja osnova za kapitalističko gospodarstvo i izlazak ove zemlje na svjetska mora

 razdoblje dinastije Stuart – razdoblje građanskog gospodarstva, ali još uvijek pretežno poljoprivredno-seljačko; to je razdoblje ponajviše trgovačkog kolonijalizma i zato borba za prvo mjesto među pomorskim silama svijeta

 razdoblje prva tri vladara iz kuće Hanover – Engleska je u tom razdoblju društveno i gospodarski doista građanska, ali je vlast u rukama stare, krupne, aristokratizirane zemljišne buržoazije

 razdoblje kraljice Viktorije – razdoblje izgradnje demokratske građanske države,, tj. vlast sve više svoj mandat izvodi iz većine kojom vlada, a vjera u promjenu kroz kontinuitet postaje izrazito svojstvo ne samo nacije, nego i nove klase (proleterijat)

RAZDOBLJE DINASTIJE TUDOR (1485.-1603.) To je razdoblje kasnofeudalne kraljevine. U ovom razdoblju zbog nedostatka radne snage, zbog razvoja stočarstva, sve većeg izvoza sukna umjesto neobrađene vune, seljak je sve više imao novac, njegove zakupne obveze su sve podnošljivije, dok je to za zemljovlasnike bilo nepovoljnije. Nakon dugog razdoblja Stogodišnjeg rata, a potom ratova ruža (1455-1485) koji su bili oblik aristokratske anarhije, Engleska je imala unutrašnji mir koji je jamčio kralj, i zato je narod podržavao kraljeve iz kuće Tudor u njihovoj borbi s aristokratskim moćnicima. Za vladavine prvog Tudora HENRIKA VII. Engleska je stekla mir, njegova štedljivost je oslobodila narod poreznih tereta, a krunski prihodi su napunili državnu riznicu. Legitimitet su mu pribavili njegova upornost i štedljivost, oslon na parlament (tj. niže plemstvo i bogato građanstvo), common law, mirovni suci te porota, a ne vojska ni plaćena država uprava. Započeo je ono što će ostati bitno načelo vladavine te kuće: isključenje aristokracije iz vladanja i oslon na srednje slojeve i novo plemstvo, a parlament je bio kamen temeljac tog načina vladanja. Sud osnovan 1487. koji je nazvan po zvjezdanom stropu prostorije u kojoj je zasjedao (Star chamber) Zvjezdana komora, Henriku VII bio je glavno redstvo sprečavanja držanja vojnih družina, njihovih privatnih ratova, njihovih oprijetnja porotama i sudovima, tj. taj sud je osiguravao nezavisnost sudova. Ali taj , i kasniji njemu sluični sudovi, naročito Sud visokog povjerenstva (cour of high commission, osnovan 1539) i Pomorski sud (admirality), postali su pri kraju 16. st. opasnost za common law sudstvo, ti su sudovi naime bili ne samo izraz kraljeve vlasti (pogotovo upravne) nego su se oslanjali na rimsko pravo, i to ono u tumačenju elegantne jurisprudencije, a to znači da su bili izraz rimskog birokratskog etatizma. Inkvizicijski postupka pred tim sudovima se razlikovao od postupka pred common law

docsity.com

2

sudovima, jer djelotvornost tih sudova i rimsko pravo dali su im ovlasti da se u istražnom postupku koriste mučenjem, odnosno da okrivljenika prisile da pod prisegom svjedoči sam protiv sebe, što nije bilo dopušteno u common law postupku. Od tih sudova naročito je bio djelotvoran Sud visokog povjerenstva, je se brinuo za čistoću ideologije, progonio je heretike, razvratnike, propagandu protiv državne crkve, vršio cenzuru, gonio skitnice, sumnjivce itd. Ali svjesni dubine common law tradicije Tudori nisu otišli predaleko u korištenju tih sredstava, tj. tih equity sudova. U krilu nacionalnih ideologija, vjera odmah je iskrsnuo problem odnosa ideologija, vjera i vlasti, države. Zato su sukobi između raznih struka unutar samih nacionalnih ideologija, a bit toga je odnos vlasti i ideologije. Engleska će to pitanje rješavati, kao bitno pitanje vlasti preko 150 godina. Društvena osnova tih ideoloških pitanja je naglašeniji individualizam, a njegova gospodarska osnova je ne samo slobodni seljak, razvijenije ovčarstvo i suknarstvo, brojniji trgovci, obrtnici, pomorci, nego i brojnije stanovništvo. Krajem 16. st. Engleska je ponovo dosegla broj od 4 milijuna stanovnika. Taj broj će manje, više ostati do kraja 17. st. Tokom tog vremena stanovništvo će se sve više prelijevati iz sela u grad, a sve veća zastupljenost stočarstva umjesto zemljoradnje dat će tom broju izgled poljoprivredne prenapučenosti. Iako već u 15. st. naročito u južnim grofovijama bolja je tehnička opremljenost poljoprivrede, a pogotovo veće stočarstvo dovode do mogućnosti da ista radna snaga obradi više zemlje, a pogotovo da je koristi kao pašnjak za ovce, takav razvoj već u 16. st. se događa i u središnjim grofovijama. Posljedica toga je iskrčivanje, odvodnja, ograđivanje zemlje i želja da se bolje iskoriste pustopoljine, odnosno zajedničke zemlje. Te zajedničke zemlje prigrabljuju i veleposjednici i seljaci. Pojedinci bivaju prikraćeni, vlastita zemlja im je nedovoljna i oni je napuštaju. Grad, uglavnom brodogradnja ne može ih sve zaposliti, pa nastaje ne samo višak radne snage, nego ti osiromašeni seljaci, prosjaci u 16. st. postaju slično zlo kao ranije vojne družine. Parlament donosi ne samo zakone o prosjacima (tzv. poor law, 1563, 1675) i zakone o pomoći sirotinji, nego uvodi i vrstu prireza po županijama za pomoć sirotinji. To zakonodavstvo zaslužno je što je krajem 16. st. broj prosjaka bio znatno manji. Odliv viška radne snage sa sela stvorio je nove mogućnosti za njeno izrabljivanje u gradu, ali i za moderniju poljoprivredu. Yeoman, tj. slobodni seljak počeo je zemlju obrađivati sviše znanja i mara., što je Englesku u 16. st. uz Nizozemsku učinilo zemljom najnaprednije poljoprivrede. Takav seljak je početkom 17. st. zavidno i prezirno gledao ogromna crkvena imanja, koja su loše, tj. nedovoljno iskorištena. Zato će taj sloj uvelike prigrliti crkvenu politiku Tudora i biti glavni oslon engleskoj reformaciji. HENRIK VIII. nije prihvatio Lutherov nauk, štoviše napisao je knjigu protiv njega. 10 godina Lutherove šizme i potom sukob cara Karla V. i pape iscrpili su katoličku moć. Henrik je prihvatio reformaciju samo kao reorganizaciju, kao odvajanje od Rima, tj. njegov anglikanizam je imao ponajviše izgled: zadržati episkopalnu (hijerarhijsku) duhovnu organizaciju, ali njenu piramidu završiti na nacionalnoj razini. Henrikov sukob s papom oko zakonitosti njegova braka imao je veliko državno-pravno značenje. Henrik je imao samo ženskog potomka, a u Engleskoj nije bilo presedana da žena naslijedi prijestolje, kako je i sama dinastija Tudor bila sporna, Henrik je htio neospornom muškog zakonitog nasljednika, a njega više nije mogao očekivati od ostarjele Katarine. Zato je pitanje ništavosti tog braka bilo važno i s unutarnjeg i s međunarodnog stajališta. A on i nije tražio ništa od pape, što pape već nisu činile. Ali papa je bio sužanj cara Karla V. I zato to pitanje ima značenje međudržavne politike. Karlo je osjetio da Engleska podržava slabiju Francusku protiv moćne Španjolske. Za većinu Engleza pitanje Henrikova braka bio je strah od novih ratova. I u Engleskoj se lila krv, ali ne onako oblino kao u Njemačkoj, Francuskoj, Nizozemskoj itd. A u svemu se Henrik oslonio na parlament i sud, i tako doprinio da ojačaju. Reformacijski parlament je zasjedao bez prekida 7 god. od 1529. do 1536. i on je svojim zakonima (najvažniji je Zakon o vrhovništvu, supremacy of the crown, 1534.) ukinuo

docsity.com

3

samostane i utvrdio da je kralj jedina vrhovna glava na zemlji engleske crkve. Sve će to parlamentu pribaviti još jednu povlasticu. 1543. članovi donjeg doma su stekli povlasticu da ne mogu biti uhićeni. Oduzeta samostanska dobra učinila su zemlju predmetom mnogih trgovačkih mešetarenja, ali su je učinila predmetom običnog trgovačkog prometa. Ukidanje samostana imalo je odraza i na sastav parlamenta. U domu lordova uz biskupe su sjedili i neki opati i taj duhovni loj čak je činio i većinu u tom domu, ukidanje opatija ukinulo je i tu većinu, tj. on je postao uglavnom svjetovni. Reformacija je imala još neke posljedice: kako je kanonsko pravo bilo usko povezano s moći Katoličke crkve, zabranjeno je njegovo proučavanje, a time i uvelike rimsko pravo, te je također smanjena sudbenost crkvenih sudova. Henrik VIII. je ipak iscrpio državnu blagajnu i trebalo je pričekati dolazak još jednog škrtog i skeptičnog Tudora, Elizabetu. Za desetogodišnje vladavine Henrikova porva dva nasljednika, Edwarda VI. i Marije mnoge su glave pale, zemlja je uznemirena, ali je mir uglavnom bio sačuvan. Najoštriji oblik nezadovoljstva za toga razdoblja bila je pobuna seljaka pod vodstvom Ketta iz 1549. koji su tražili oslobođenje preostalih kmetova, a ovce proglasili glavnim krivcem tjeranja seljaka sa zemlje (poklali su 20 000 ovaca). Glavni posljedak te bune bila je stanovita sloga vladajućih slojeva da se osigura mir pomoću jake vade; uz to parlament je bio glavno bojište političkih struja. Ustvari, tu se odlučivalo o nasljeđu prijestolja. Jer kad se Marija poistovjetila s papom i Španjolskom, kada se protivno adresi donjeg doma udala za španjolskog kralja Filipa II. njezina sudbina je uvelike odlučena. Elizabeta je znala da je parlament moć, da on odlučuje o kruni, da je sudbina Tudora da osluškuju želje vladajućeg naroda, a da je po tome njena polusestra kraljica Marija prije Španjolka. Parlament je onda kad je za života Marije, usprkos njenom nastojanju, priznao Elizabetino nasljedno pravo, jasno pokazao da je neporecivo ustavno pravo parlamenta da odlučuje o nasljeđu krune. Marija je Englesku ne samo podredila španjolskoj politici, nego je nakon 20 god. odvajanja od Rima izašla pred novi parlament (1555) s prijedlogom ponovnog sjedinjenja s Rimom. Parlament je ipak pokazao svoju moć, popustio je u pitanjima dogmatske duhovne nadležnosti Rima, ali u pogledu imovine i drugih materijalnih interesa nije popustio. ELIZABETA je stupila na prijestolje u času kad je ne samo Nizozemsku, Francusku, Njemačku itd. nego i Englesku razdirao ideološko-vjerski sukob koji je postajao to žešći ne samo što su ga zapetljali u intelektualne aporije nego i zato jer su iza njega stajali imovinski interesi. Elizabeta je ocijenila da je sudbina Engleske more, da je njezina snaga u zadovoljstvo trgovaca i bogatih seljaka predstavljenih u donje domu, a da je common law najpotpuniji duhovni izraz otočana. Ona se oslonila na trgovce, parlament, common law. Tražila je malo: vojsku je držala samo za pobuna, pa i tada ju je izdržavala ponajviše iz vlastitih prihoda. Progon katolika, feudalnog plemstva bio je dio njezine politike. Zato je papa posegnuo za srednjevjekovnim sredstvom: 1570. Elizabetu je izopćio, a podanike odriješio od prisege vjernosti vladaru, tj. pozvao ih na pobunu. Neprestano ugrožena na prijestolju, Elizabeti će trebati 20 god da se osjeti sigurnom, a i da nakon 30 god. vladanja pristane na davno traženje donjeg doma iz 1572. da pogubi Mariju 1587 i tako Filipu II. pruži razlog za napad na Englesku. U međuvremenu je Engleska sagradila svoju obranu, brodovlje. Već za Tudora za Englesku je njena europska politika postala samo sredstvo ostvarenja prekooceanskih ciljeva; od Henrika VIII. Engleska ima kraljevsku ratnu mornaricu sposobnu za plovidbu i borbu na oceanima. Španjolska je naprotiv imala oceansku trgovačku veslačku mornaricu, dok su joj ratna mornarica bile galije sredozemnog tipa s veslačima-robovima. Zato je Armada 1588. prvo oceansko borbeno brodovlje Španjolske. Engleska mornarička taktika počela je kao gusarska jer su njeni prvi admirali ponajviše gusari (Drake, Hawkinse, Raleigh). Oni su ne samo trgovali robljem, nego su izravno napadali ponajviše španjolske brodove i luke, pa su zato morali podjednako jedriti koliko i ratovati. Velika Španjolska je odlučno pripremala na

docsity.com

4

rat protiv male Engleske. Tako je dugotrajni privatni rat između te dvije zemlje, 1588. postao državnim ratom. Filip II je imao dovoljno izazova:

 Engleski gusari su pljačkali španjolske galije i obale  Engleska je pomagala pobunjenoj Nizozemskoj  Ubojstvo njegove štićenice Marije  Prezirno odbijanje njegova zahtjeva za engleskom krunom

Elizabetina 30-godišnja vladavina, uspjesi engleskog pomorstva i trgovina je ujedinilo Englesku, čak su i katolici stali uz nju. Vjerske, ideološke i društvene razlike nisu posve ugušile nacionalni osjećaj, kroz stoljetne uspone i padove rođena je prva moderna nacija. Poraz velike armade 1588. bio je kruna njene vladavine. Poraz velike svjetske sile i pomorske sile Engleskoj je otvorio put svjetskim morima i učinio ju je značajnim čimbenikom u razračunu dvije najjače zemlje Europe (Francuska i Španjolska). Tudorska kruna u parlamentu je stekla izuzetnu moć, stvorivši državnu ideologiju, vjeru i progoneći svako odstupanje od nje ne više kao krivovjerje nego kao izdaju. Država je silno ograničila duhovno-političke slobode, više ni jedan dio društvenog i duhovnog života nije izmicao njezinu nadzoru. U uvjetima otvorenog ratnog stanja s Španjolskom (1587-1604) to se činilo nužnim slom, kasnije će sredstvo zaprijetiti da postane ciljem. U toj državi imamo začetak modernog poimanja vlasti: ne samo zakon o sirotinji 1663, nego i Zakon o tkačima 1555, kao i Zakon o obrtnicima 1563, svojim iscrpnim odredbama pokazuju koliko je parlament bio buržoaska skupština. Jer, politička klasa Engleske nisu više feudalci, vojnička klasa, nego skvajri, tj. vlastelini, yeomani, tj. bogati seljaci te trgovci i obrtnici. Između malobrojnog krupnog plemstva (članovi gornjeg doma) i sitnih plemića (skvajri), koji su sami obrađivali vlastitu zemlju, bila je velika razlika ne samo u bogatstvu, nego i u broju. Ti sitni plemići su bili oslonac vlasti, i u provinciji kao mirovni suci, i u parlamentu, ili kao ministri. Za Elizabete donji dom je imao veću vlast nego gornji dom. Zato izbori za donji dom više nisu smatrani teretom, nego načinom da se utječe na vlast. Za 45 god. svoga vladanja Elizabeta je utvrdila krivudavu stazu političkog pragmatizma oslonom na srednji loj utjelovljen u donjem domu.

docsity.com

5

RAZDOBLJE DINASTIJE STUART (1603.-1714.) Do sredine 16. st. Engleska je u svom sjevernom susjedu Škotskoj imala prijatelja. Ta rijetko naseljena zemlja velika koliko pola Engleske, bila je još duboko u feudalnom plemenskom uređenju, sa svojim pravom i parlamentom drugačijim od engleskog. Od 14. st. tom državom je vladala dinastija Stuart; Engleska je s njom često ratovala, a prvi Tudor Henrik VII svoju je kćer udao za škotskog kralja. Unuka iz te veze Marija Stuart već je kao dijete škotska kraljica. Udala se za francuskog kralja i svoju zemlju predala u ruke francuskoj regentici i vojsci. Uz to odgojena je u Francuskoj kao gorljiva katolkinja. Škotska je zato zamrzila francuske upravljače i katoličanstvo, tako da se kraljica morala odreći te vjere i 1559. protestantizam je postao vjera Škota. To je bio tip kalvinističkog protestantizma, tj. takav koji državu podvrgava ideološkoj organizaciji, a sama ta organizacija nije u rukama svećenika nego crkvom upravljaju vjernici i svećenici. To je bio oblik laičke vjerske organizacije, čija najviša skupština, Opća skupština, potiskuje škotski parlament s mjesta središta političkog života. Takva crkvena organizacija razlikovala se od anglikanske , koja je oblik episkopalne crkve, tj. njome upravljaju samo biskupi, ali je Elizabeta pomagala škotske prezbiterijance protiv Marije Stuart. Parlament je svrgnuo i protjerao Mariju i na njeno mjesto postavio njenog tek rođenog sina Jamesa. JAMES je prema Engleskoj vodio prijateljsku politiku. To je razlog da u času Elizabetine smrti parlament priznao nasljedna prava Jamesa na englesku krunu, te je on zasjeo na englesko prijestolje kao James I. između te dvije zemlje uspostavljena je personalna unija, tj. njihovi parlamenti, sudski, upravni, financijski, vojni, crkveni i pravni sustavi su odvojeni. Između njih su ogromne razlike: Škotska je bila feudalna zemlja s klanovima i njihovim sukobima, s jakom prezbiterijanskom crkvom, sa slabijim dvodomnim parlamentom, sudskim i pravnim sustavom koji je bio daleko od parlamenta i commom law prava i tradicija, i to će biti razlogom da će kralj ne samo pisati državno-pravne traktate, nego biti i jedan od boljih teoretičara apsolutne suverenosti. U Engleskoj suverenost već tada nije ni u jednom određenom živom organu, već u njihovoj sintezi koja se zove država. James I je uskoro osjetio da se u zemlji bez vojske i bez plaćenog činovništva u pokrajini ne može računati na suverenost. Smatrao je sa treba početi od unutarnjeg sređivanja, a za to mu treba vanjski mir. 1604. sa Španjolskom je zaključio mir i prekinuo dugotrajno ratno razdoblje. Dogmatsku isključivost pokazao je naročito na vjerskom polju. Mada su za Elizabete doneseni zakoni koji su katolike kažnjavali zbog nesudjelovanja na anglikanskim obredima i mada kraljica nije bila sklona demokratskim protestantskim sektama (puritanci, independenti, prezbiterijanci), ipak njen Sud visokog povjerenstva koji se brinuo za ideološku čistoću nije suviše djelotvoran, tj. postojala je vrsta prešutne trepeljivosti. James je odmah potaknuo djelovanje tog suda i pridobio osoblje državne crkve, kome su više smetale protestantske liberalne i demokratske sekte nego katolici. Parlament nije često sazivan (nije sazivan od 1614. do 1621.), ali Jamesove porezne zahtjeve je odbio smatrajući ih neosnovanima zbog toga što Engleska nije bila u ratnom stanju. Važan je i međunarodni čimbenik: Španjolska je naglo slabila, a Francuska je nakon ubojstva Henrika IV. za maloljetstva njegova sina Louisa XIII. bila na ivici građanskog rata protiv hugenota. U Njemačkom carstvu sukobi između protestantskih i katoličkih kneževina konačno su 1618. doveli do rata koji će trajati 30 god. (1618-1648) u koji će se umiješati sve zemlje od Švedske do Španjolske, i nakon kojeg će Njemačko carstvo biti samo ceremonijalna titula austrijskih Habsburgovaca. James je želio uvesti Englesku u 30-godišnji rat kako bi mu to bilo opravdanje za vojsku i poreze, ali parlament je to odbio. Međutim, kada je kardinal Richelieu usprkos nantskom ediktu počeo progoniti hugenote i oduzimati slobodu njihovim gradovima, izbila je hugenotska pobuna. Jamesa je naslijedio sin Charles I. CHARLES I. je smatrao da će narodu prihvatljiv rat razriješiti kesu parlamenta, te je od prvog parlamenta koji je sazvao 1625. zatražio novac; parlament je bio vrlo škrt. Zato je kralj

docsity.com

6

odlučio da sredstva namakne djelomično na francuski način (tj. da poreze odredi sam kralj; tako je on bez odobrenja parlamenta odredio porez, tzv. brodski novac, koji je trebao poslužiti za izgradnju ratnog brodovlja), a djelomično putem tzv. benevolencija (tj. prinudnih darova koje su ubirali skoro svi Tudori). Posegnuo je i za državnim zajmom. Kraljevi vojni neuspjesi, neuspjesi u prikupljanju prinudnog zajma prisili su ga da sazove parlament. Parlament je uporno odbijao i bio je raspušten; sazvan je drugi parlament, ali s istim ishodom. Tek je treći parlament pristao kralju odobriti porez za vojsku, na 5 godina pod uvjetom da on prihvati Peticiju prava (Petition of rights); sastavili su je Eliot i bivši kraljev sudac Coke.

 Peticija prava, 1628. god. Priznanje je ne samo prava građana i parlamenta, nego i priznanje izrijekom da kralj nije iznad prava, odnosno priznanje da je Charles pogazio pravo. Taj akt priziva stara i nezastariva prava koja potječu iz 13. i 14. st. i kojima starost daje svojstvo prava. Peticija u 9 članova nabraja ta prava i njihove povrede i u desetom sve to ponovo sažimlje:

 Kralj ne može bez odobrenja parlamenta nametnuti poreze čak ni u obliku zajma ili dobrovoljnog doprinosa ili besplatnih darova

 Nitko ne može biti gonjen ili kažnjen zato što je odbio platiti porez koji parlament nije odobrio

 Nitko ne može biti lišen svojim prirodnih sudaca (porote, tj. suda jednakih), niti su zakoniti izuzetni ili izvanredni, bilo civilni bilo vojni sudovi

 Smještaj kraljeve vojske (kopnene ili pomorske) kod građana-pojedinaca je nazakonit

Kralj je tu ispravu potpisao i time je ona postala zakon; potom je parlament odobrio poreze; nakon toga je 1629. kralj raspustio parlament.

1630. kralj je zaključio mir i sa Francuskom i sa Španjolskom, a onda je na Richelieuov način otpočeo silne obračune: ne samo da je glavne zagovornike peticije uhitio, nego je otpustio sve suce common law koji nisu prihvatili kraljevo tumačenje prava. Kralj je bio slab jer je bio bez vojske i uprave; tu slabost iskoristili su Irci i Škoti. U pogledu Iraca kralju se činila pogodnijom vojska, a u pogledu Škota državna crkva. To 11-godišnje razdoblje (1629-1640) tzv. doba samovoljne vlasti (bez saziva parlamenta) bilo je presudno za budućnost. Nije to bio sukob jednog (kralj) i skupštine (parlament) od skoro 600 ljudi, bio je to sukob samovolje i prava. U Engleskoj je započelo proganjanje svih koji se ne slažu s državnom crkvom kao najvjernijim i jedinim preostalim privrženikom krune; naročito su stradali puritanci. U razdoblju 1620-1640 u Ameriku ih se odselilo oko 40 tisuća. Jednog od pristaša peticije prava, Strafforda kralj je pridobio i 1632. poslao ga da smiruje Irsku. Najprije se pobunila Škotska (1638) jer je kralj njenu demokratsku crkvenu organizaciju (koja nadzire i državu) zamijenio anglikanskom (državnom) crkvom. Skupština Škotske prezbiterijanske crkve odbila je u Glasgowu 1638. kraljevo proglašenje episkopalne crkve, a kralj je naredio da se ta skupština raspusti, ona je nastavila rad i obnovila prezbiterijansku crkvu. Naoružani Škoti su spriječili dolazak kraljeve vojske u Škotsku. Strafford je kralju savjetovao saziv engleskog parlamenta nadajući se odobrenju poreza za vojsku protiv Škota. Kralj ga je sazvao 13.4.-5-5-1640. no donji dom sastavlja listu kraljevih povreda i njihovim ispravljanjem uvjetuje raspravu o doprinosima. Kralj je jedva 3 tjedna izdržao prisutnost tog tzv. kratkog parlamenta, jer je ocijenio da iza njega dolazi prava oluja. Škoti su provalili u sjeverne grofovije i kao cijenu povlačenja tražili su ispunjenje političkih uvjeta i novac. Računali su da će kralj ponovo posegnuti za parlamentom. Tako je kralj i za to u studenom 1640. sazvao parlament, tzv. dugi parlament trajat će do 1653. Prvo zasjedanje (1640/41) proteklo je u znaku borbe da kralj prizna i ispravi greške svoje 11-godišnje vlasti

docsity.com

7

bez parlamenta. U svemu je vodio donji dom (oko 480 članova), dok je gornji dom (oko 110 članova) nevoljko slijedio. S tim parlamentom Engleska je ušla u najveću i najdužu (20 godina) buru u svojoj povijesti.

 Puritanska revolucija, 1642.-1660. god. Dugi parlament je zatvorio nadbiskupa Lauda, Strafforda, ukinuo je prerogativne, equity sudove (zvjezdanu komoru, sud visokog povjerenstva), te ukinuo kraljeve protuzakonito uvedene poreze i carine. To je bila ne samo pobjeda parlamenta nad kraljem nego i pobjeda common law nad rimskim pravom. Kralj je morao odobriti odluku parlamenta da ne može raspustiti parlament bez njegova pristanka. Tako osiguran od raspuštanja parlament je u drugom zasjedanju (1641/42) odlučio dugotrajnu krizi iskoristiti za rješavanje ustavnih pitanja. U tome mu je pomogla Irska koja se u listopadu 1641. pobunila i tako odgovorila na Straffordovu 10-godišnju tiraniju. Donji dom je sada još više puritanski i korjenitiji. To se pokazalo prilikom izglasavanja Velike pritužbe u studenom 1941. i Zakona o ukidanju episkopata i uvođenju prezbiterijanske crkve i u Engleskoj. Velika pritužba sadrži bitnu odrednicu buduće parlamentarne vlade, naime kraljevi savjetnici mogu biti samo osobe koje uživaju povjerenje parlamenta. Tada se otvara i pitanje da li kralj ili parlament zapovijeda vojskom i policijom u gradovima i selima. Običaj je zapovjedništvo vojskom davao kralju, a parlament ga je zahtijevao za sebe kao nadzornik i sudionik u tom inače kraljevom poslu. To je bila kap koja je prelila čašu i otpočeo je građanski rat. Kralj je sam otišao u donji dom kako bi uhitio svojih 5 glavnih protivnika. Oni su bili upozoreni i sklonili su se u City (trgovački dio Londona) koji ih je zaštitio i pokazao da najveća i najbogatija luka svijeta stoji iza donjeg doma. Kralj je napustio London (Oxford postaje njegovo središte) i počinje priprema za građanski rat.

 Od oko 480 poslanika donjeg doma, uz parlament je oko 300  Od 80 lordova većina je za kralja, a samo manjina, oko 30 za parlament  Gospodarski napredniji jug i istok su za parlament, a zaostaliji sjever i zapad su za

kralja  Anglikanci i katolici su za kralja, a sve druge protestantske sljedbe su za parlament  Obrtnici, trgovci, moreplovci, seljačka buržoazija (srednje i sitno plemstvo, naročito

novo plemstvo) su za parlament, a staro i krupno plemstvo, te sitno zaostalo seljaštvo je uz kralja

 Na strani parlamenta je common law sudstvo, a na strani kralja intelektualni centri, uglavnom Oxford

Financijsko-gospodarska moć je bila na strani parlamenta, ona mu je dala i snagu oružja kojom je on izborio mjesto središta političkog života zemlje. Od tada datira moderni porezni sustav, ne samo da je parlament dobio zajmove od Citya, nego je odredio nove redovite godišnje poreze na trgovinu, pokretnu imovinu i zemlju.

U najvećoj bitci toga rata u ljeto 1644. kod Marston Moorea u sjevernoj Engleskoj, ukupno je na obje strane bilo oko 45 tisuća vojnika. Nikada ranije Engleska nije imala na okupu tako brojnu vojsku. Parlament je bio brojniji i imao je stalno plaćenu vojsku u dugoročnoj službi i dobro opskrbljenu. Tada Cromwell, član dugog parlamenta, puritanac, seoski plemić, započinje svoj uspon. Njegova konjica i pobjeda bila je čista suprotnost porazu i predaji glavnog zapovjednika snaga parlamenta, lorda Essexa. U vojsci su postojala vjerska, ideološka raslojavanja: pored puritanaca i anglikanaca sve glasniji postaju ne samo prezbiterijanci (koje podržavaju Škoti i svoju pomoć Engleskoj uvjetuju pretvaranjem anglikanske crkve u prezbiterijansku), nego i independenti (odbijaju

docsity.com

8

svaku jedinstvenu, opću crkvenu organizaciju i zastupaju decentraliziranu crkvu, tj. da svaka općina sama upravlja sobom). U to vrijeme glavne struje u vojsci su prezbiterijanci i independenti, te vjerske razlike bile su duboko ideološke i političke, jer su se razlike u organizaciji vjere trebale odraziti na organizaciju države. Puritanci, independenti su imali najjači utjecaj i najjači dio vojske koja se borila za parlament. Kako se ta borba prenosila i u parlament, on je samo odlučio na prijelazu 1644/45 da članovi doma se ne mogu biti zapovjednici vojske, tj. sami se trebaju odreknuti te časti, ali parlament ipak može ponovo nekog člana imenovati zapovjednikom vojske. To je bila igra koja je Cromwella učinila ne samo zamjenikom glavnog zapovjednika, te i zapovjednikom sve konjice, nego je ostao i članom donjeg doma. Time su independenti stekli ne samo neosporan utjecaj u vojsci nego i u parlamentu. Ali kralj je još uvijek bio razlog prigušenih suprotnosti u parlamentu; sve je to dugom parlamentu još uvijek davalo izgled djelotvorne vlasti; ona se pokazala u ljeto 1645. kada je odlučno poražena kraljeva vojska kod Nasebya, a godinu dana kasnije pad Oxforda značio je kraj građanskog rata. Cijelom Engleskom vladao je parlament, a kralj je našao utočište u Škotskoj. U jesen 1645. provedeni su dopunski izbori za donji dom i ti izbori ojačali su struju prezbiterijanca u tom domu. To će naglasiti razliku između parlamenta i vojske u kojoj su većinu imali independenti. Ta suprotnost pokazala se već početkom 1647. kada sa Škoti kralja predali parlamentu; tako je završen tzv. Prvi građanski rat (između kralja i parlamenta) koji je značio pobjedu parlamenta. Prezbiterijanski parlament je za nagodbu s kraljem, a to je i independentska vojska, u ime koje je s kraljem pregovarao Cromwel. Ideološko-vjersko pitanje je dakako bilo važno jer je od početka revolucije ukinuta anglikanska, a proglašena prezbiterijanska crkva, a crkve i naredbine date prezbiterijanskim, independentskim i baptističkim svećenicima; kralj je htio obnoviti anglikansku crkvu. Tečajem 1647. parlamentu i vojsci postalo je jasno da kralj među njima spletkari, ali parlament se boji vojske, pa kad je ne uspijeva raspustiti želi ju poslati da pokorava Irsku. Sukob je takav da je Cromwel s vojskom zaposjeo London, iz parlamenta izbacio protivnike, te je tako nastao tzv. krnji parlament, te je parlament postao independentski i odlučuje suditi kralju. Kralj je početkom 1649. smaknut, Engleska je postala republikom, konfiscirana su kraljeva i anglikanska dobra, a njegovi pomagači su kažnjeni novčanim globama, i ukinut je gornji dom, a izvršnu vlast vrši Državni savjet. Tako je počela 12-godišnja vojna diktatura, Engleska je podijeljena na 12 vojnih oblasti kojima upravljaju Cromwelovi generali. Tada 1648. počinje tzv. Drugi građanski rat koji je zapravo sukob između vojne diktature i civilne države. Pojavili su se i razni ekstremistički socijalni pokreti kao što su:

 Leveleri (izjednačivači) koji su tražili opću jednakost, pa i u pogledu imovine  Digeri, levelerski još ekstremniji izraz, koji odbacuju uopće privatno vlasništvo,

započinju zajednički obrađivati općinske zemlje, sve plodove i život zajednički uživati  Kvekeri (drhtavci) se javljaju kao suprotnost svim dotadašnjim sljedbama, nisu samo

pobornici jednakosti i neodgovaranja na nasilje, nego i odbacuju svaki vanjski oblik vjerskog pritiska, a vjera je samo unutarnje, osobno iskustvo i nadahnuće svakog vjernika

Independenti poprimaju mjesto umjerenog centra, a prezbiterijanci mjesto desnice u političkom polukrugu. Zahtijevalo se redovite izbore za parlament svake godine, biračko pravo prema imovinskom cenzusu, a ako bi Engleska bila kraljevina, ograničenje kraljeve vlasti. Leveleri su tražili opće biračko pravo, tj. bez ikakvih cenzusa, slobodu savjesti, samo dobrovoljno služenje vojske, ukidanje monopola u trgovini itd.

docsity.com

9

Cromwel je u nekoliko navrata gušio pobune levelera i tada su vojska i parlament u relativnom suglasju; parlament rezolucijom 1645. (zakonom od 1656) ukida vojne državine, tj. ukida još zadnji ostatak feudalnih odnosa, a to su odnosi između krune i samih feudalaca. Nakon smaknuća kralja parlament više ne vodi izravno izvršne poslove, nego je izabrao Državni savjet kao svoj vrhovni, izvršni organ. Na čelo tog tijela sve se više uzdiže Cromwel, a on uopće i ostatak parlamenta spušta na niske grane. Cromwel i vojska 1649/50 osvojili su Irsku i 1650/51 Škotsku, te tako ujedinili oba otoka. Bio je to oblik jedinstvene države, jer su parlamenti tih zemalja ukinuti i njihovi predstavnici su u parlamentu u Londonu. Takav parlament 1651. donosi Zakon o plovidbi i koji će ostati na snazi 200 godina. Cromwel troši silne novce i za izgradnju ratne mornarice, vraća se tudorovskim tradicijama koje su prvi Stuarti bili napustili. Zahvaljujući ratnoj mornarici uništio je i posljednji otpor kraljevih pristalica, a potom je napadnuta tada najveća pomorska sila svijeta Nizozemska (1651/53). Čim je Engleska u tom ratu pokazala svoju snagu, od Španjolske zahtijeva pravo slobodne trgovine s njenim kolonijama, to je povod ratu (1655/58) s tom zemljom. Također ratuje s Francuskom, ali oslabljenom unutarnjim sukobima. Za Cromwela je do punog izražaja došlo povojničenje države i engleski imperijalizam, a to je skupo koštalo i Englesku financijski iscrpilo. Zbog toga već 1653. nakon konačnog raspuštanja dugog parlamenta, Vojni savjet je donio 1653. nešto što bi moglo biti poput ustava, tzv. Sredstvo upravljanja. To je jedva prikrivalo Cromwelovu osobnu vlast i vlast njegovih glavnika, zato što taj akt poimenično navodi Cromwela kao lorda-protektora, tj. poglavara države i članove Državnog savjeta. To je bilo nešto poput izborne kraljevine, ili bolje rečeno vojne oligarhije. Nezaposlenost, financijska iscrpljenost države, zasićenost skoro 20-godišnjim neredom i nesigurnostima opasno su prijetili. Cromwel je 1656. sazvao parlament, 1657. gornji dom, njegove je članove (novo plemstvo poniklo iz revolucije) on imenovao. Takav gornji dom, svjestan svojih zasluga, raspušten je sljedeće godine. U međuvremenu parlament je Cromwelu tajno nudio krunu, želeći osobnu vlast ograničiti institucijama monarhije. Ali Cromwel je znao da ne smije ići tako daleko, jer ne samo republikanizam u vojsci, nego duh jednakosti među doglavnicima takav korak bi učinio opasnim. Cromwela je 1658. zadesila smrt. Lord-protektor je postao njegov sin. Ipak vojni režim ne ide uz slabašnog glavara. Engleska je držala Škotsku pod vojnom upravom generala Monka, on je s tom vojskom došao u London, ponovo sazvao dugi parlament i to u njegovom punom sastavu i pred njega iznio pitanje budućeg ustavnog poretka. Dugi parlament je smatrao da nema mandat o tome odlučiti, nego je odlučio da bude izabran poseban parlament, konvent koji će imati ustavotvorni mandat. Konvent se sastao 1660. i glasanjem oba doma uspostavljena je kraljevina i dinastija Stuart i to u osobi sina ubijenog kralja, Charlsa II.

docsity.com

10

 Restauracija, 1660.-1688. god. Charles II. vlada u doba kada je Francuska prva sila ne samo na kopnu, nego i na moru. Francuska je 4 puta veća i 3 puta napučenija, to je zemlja sa najuređenijom i najbrojnijom administracijom, s najbrojnijom vojskom. Francuska tada teži obnovi carstva Karla velikog, a za to joj je bitno da vlada obalama Rajne i Sjevernog mora. Tada je taj dio Europe pokazivao posve druga obilježja, to je bio svijet građanskog procvata koji se sada umjesto Španjolske i Njemačkog carstva mora braniti od Francuske. Tada počinje logika koja će vladati do 20. st. tko vlada oblama Rajne i Sjevernog mora, gospodar je Europe. Između Francuske i tog prostora (uglavnom Nizozemke) bila je i ideološka razlika: katoličanstvo i protestantizam. Ostatak vremena dinastije Stuart bitno će se odnositi na to područje. Restauracija je obnovila kraljevinu, anglikansku crkvu, vratila konfiscirana krunska, crkvena i privatna dobra, ponovo je odvojila Škotsku i irsku, umjereno kaznila kraljeve ubojice, odbacila Cromwelov domaći militarizam, ali zadržala je ratnu mornaricu, sve zakone donesene 1640/60 proglasila je ništavim, ali je ipak neke kao npr. Zakon o vojnim državninama obnovila. Obnovljenja su oba doma, a donji je ponovo biran na stari način. Parlament je izabran 1661. i nazvan je Viteški parlament; bit će na okupu 17 godina (do 1678). Od njega potječe dvostranački sustav engleskog parlamenta:

 Torijevci – pristalice anglikanske crkve, tradicionalne kraljevine i dinastije, zastupnici zemljišne aristokracije

 Vigovci – vjerski su trpeljivi prema raznim protestantskim sljedbama, pa u nekoj mjeri i prema katolicima, zastupnici su ograničene kraljevine i vladavine prava, sa smislom na nove društvene snage i odnose, tj. obrtnike, trgovce i pogotovo moreplovce.

Kralj se oslanja na torijevce; već je 1665. uveo Englesku u rat protiv Nizozemske (1665/67); parlament je odobrio sredstva, ali je već sljedeće godine izrazio zahtjev da pregleda kraljeve račune kako bi stekao uvid u što je potrošen novac. Bila je to najava financijske kontrole. Kralj je 1672. izdao deklaraciju o trpeljivosti prema katolicima i iste je godine obnovio rat protiv Nizozemske zajedno s Francuskom. To je bilo previše i za torijevce, te je kralj deklaraciju o trpeljivosti opozvao kad mu je parlament uskratio poreze. Ali, taj akt je dio izraz dalekosežne politike, naime kraljev brat i prestolonasljednik te je godine javno prihvatio katolicizam. Parlament se prepao da Francuska steže zagrljaj, jer su tada katoličanstvo i Francuska čvrsto povezani, a Francuska je tada značila svevlast u kraljevim rukama, moćnu vojsku, pokornu upravu i sudstvo, česte i teške poreze koje određuje sam kralj. Zaprijetivši uskratom poreza parlament je 1673. kralju podastro na potvrdu zakon o ispitivanju vjere i prisilio kralja da izađe iz rata protiv Nizozemske. Po tom zakonu državne službe, vojne, sudske, crkvene, školske itd. mogu preuzeti samo osobe koje će prisegnuti pripadnost anglikanskoj crkvi. Tako će taj zakon koji će ostati na snazi do 1828. iz uprave, vojske, prosvjete, sudstva, parlamenta i iz nekih samouprava isključiti sve koji nisu anglikanci. Ovaj akt, činilo se, isključio je prijestolonasljednika od prijestolja. Od tada ovaj parlament vodi politiku koja je prilično suprotna kraljevoj i izraz toga je i još jedna njegova odluka: kako je kralj sam pozivao predstavnike gradova u parlament, te je on ponekad zvao jedne, a ponekad druge, ali je izbjegavao pozivati gradove koji su običavali slati predstavnike protivne kralju, da se to ne bi događalo, Viteški parlament je odredio da ubuduće u donje domu uvijek budu predstavnici onih gradova koji su u ovom parlamentu predstavljeni. Parlament je raspušten, u novosazvanom (1679/81) većinu su imali vigovci – Vigovski parlament. Vigovski parlament je tražio vraćanje common lawu, tj. naglašeniju pravnu državu, a ona nije u pravnom propisu, nego u sudu. Ovaj parlament je na početku svog zasjedanja 1679. donio Zakon o osobnoj slobodi, tj. habeas corpus act, koji će do 20. st. ostati izuzetak anglo- američkog svijeta i najveće jamstvo osobnih sloboda. Taj zakon stavlja zatvore i njihovo osoblje pod temeljit sudski nadzor.

docsity.com

11

Louis 14 je svoju politiku okrenuo protiv male Nizozemske koja je po utjecaju i snazi u Europi bila njegov suparnik. Ta mala zemlja postala je središte otpora svjetskoj velevlasti Francuske i ona će ju ugrožavati 40 god. Već taj parlament je shvatio da je interes Engleske i Nizozemske da se udruže protiv Francuske. Iako je kralj drugačijeg mišljenja, on se već za Viteškog parlamenta počeo oslanjati na njegovo raspoloženje, i za ministre uzimati osobe iz parlamenta. To će sačuvati mir do kraja Charlsove vladavine, u potvrdu takve politike kralj je kćer svog brata, prijestolonasljednika udao za nizozemskog vr5hovnog vojnog zapovjednika Williama Oranskog, koji je postao vođa otpora Louisu 14. Ipak, kralj je radije bio bez novčane potpore parlamenta, nego da trpi njegove prigovore, te je zadnje 4 god. vladao bez njega. Glavni oslonac bila mu je anglikanska crkva i njeno učenje o neopiranju kruni. Charles II. je bez potomaka, pa ga je naslijedio brat James II. On je odmah sazvao parlament koji se uskoro pokazao privržen dinastiji, ali ne i katolicizmu. Uskoro je izbila pobuna puritanaca. Pobuna je ugušena, a u jesen te 1685. Louis 14 je konačno opozvao nantski edikt i otpočeo progone hugenota. Stotine tisuća hugenota spašavalo se bijegom u Englesku i Nizozemsku; to su bili ponajviše trgovci i obrtnici i to je uvelike unazadilo francusko gospodarstvo. Obje strane u Engleskoj strepile su od Jamesova katolicizma, ali budući da je već bio star i bez muških potomaka, nasljednica mu je bila kći protestantkinja udana za Nizozemca Williama Oranskog, glavnog Loiusovog protivnika, te su se nadali da će oni uskoro zamijeniti ostarjelog oca. Ali kada se James II ponovo oženio i dobio muškog potomka kojeg je krstio katoličkim obredom, kada je obnovio Sud visokog povjerenstva (ukinut 1640), kada je počeo progoniti sve one koji su mu se opirali, kada je anglikance počeo zamjenjivati katolicima, obje stranke su počele pregovarati s Williamom. James II je kada je stupio na prijestolje bio sazvao parlament, ali odmah ga je raspustio i vladao bez njega. Tri godine njegova vladanja pokazale su njegovo političko lice. Vođe parlamenta pozvali su Williama Oranskog da pod uvjetom Deklaracije o pravima preuzme prijestolje, a James II napušten skoro od svih otišao je u Versailles.

 Slavna revolucija, 1688. god. Ova promjena na prijestolju, to je tzv. Slavna revolucija. Ona je pokazala da je pravna, slobodna država iznad ideoloških razlika. Te 1689. donesen je Zakon o snošljivosti koji dopušta privatne vjerske slobode protestantima neanglikancima (ne i katolicima), ali vlast je samo u rukama anglikanaca. Englesko-nizozemski savez protiv Francuske bio je učvršćen i on će je slomiti. Bit će to pobjeda građanskih, pomorskih i trgovačkih naroda nad feudalnim, kopnenom i poljoprivrednom zemljom. Još jednom, 1688. parlament je pokazao da raspolaže krunom. U slavnoj revoluciji ti su uvjeti pismeno utanačeni u Deklaraciji o pravima, bill of rights. Za parlament je taj zakon bio samo pismena potvrda običajnih prava, on:

 Načelo zakonitosti diže izdan vlasti, pa i kraljeve  Parlamentarni izbori su slobodni  Za parlamentarnu raspravu nema nikakvih ograničenja  Parlament odlučuje o podizanju vojske  Porota je slobodno i zakonito izabrana, osnovni je jamac pravne slobode

Sljedećih 25 godina (1689-1714) bit će bitno određeno savezom s Nizozemskom i borbom za slamanje francuske prevlasti. Istovremeno na kontinentu se nastavlja daljnje slabljenje Španjolske i Turske, i nastanak novih sila Austrije, Pruske i Rusije. U tom sukobu Engleske s Francuskom, dinastičko pitanje će i dalje biti vrlo važno, jer ne samo da je James II francuski štićenik, nego će nakon njegove smrti njegov sin i unuk do potkraj 18. st. gajiti nadu povratka na prijestolje.

docsity.com

12

1694. William je ostao udovac bez potomstva, kraljičina sestra Ana, protestantkinja, postat će prijestolonasljednik. Ali kad i ona još prije nego što je zasjela na prijestolje ostane bez potomka, u Engleskoj je ponovo dinastička kriza. Engleska je bila pred izborom: ili katolik, mladi Stuart, ili strana, ali protestantska loza koje je po ženskoj liniji potjecala od Jamesa I. Parlament je umjesto sina otjeranog kralja pozvao dalekog praunuka davno umrlog kralja. Bilo je bitno ideološko-političko gledište, odnosno volja da se prihvati postojeći ustavni poredak. Sve je to parlament utvrdio u aktu koji ima polunormativno, a pola značenje upravnog akta – Zakon o nasljeđivanju, act of settlement, 1701. god. Bilo je to posve suprotno načelu božanskog prava nasljedstva koje upravo tada na kontinentu dolazi do svog vrhunaca. A kolika je izmjena nastala u svijesti političke klase u Engleskoj pokazuje to da su torijevci preuzeli vodstvo pri donošenju tog akta. Zato će oni biti glavni oslon vlasti sve do nove dinastije. Ali, budući da je to bila borba protiv Francuske, kruna je kao i za Tudora, bitno počivala na parlamentu, te je za ovih 25 god. parlament ojačao. Kruna je radije podmićivala parlament nego mu se opirala, te je i tako pokazivala gdje je vlast. Zakon o nasljeđu krune još je jedna potvrda uske veze između parlamenta i prava, između slobode i pravne države: taj zakon ne samo da određuje da je kraljev akt izvršan samo onda kad uz kraljev potpis nosi i supotpis ministra, tj. osobe koja može pravno odgovarati, nego i to da kruna suce, iako ih postavlja, ne može opozvati, oni su neopozivi dok se dobro vladaju, a da li se dobro vladaju, može utvrditi samo sud ili parlament u tzv. postupku impeachment. Takav razvoj u Engleskoj umanjivao je Škotsku želju za vlastotiom državom; nakon restauracije 1660. Škotska je opet imala svoj parlament i vladu (Tajno vijeće), a s Engleskom je vezana personalnom unijom; i Škotska je (Konvent) prihvatila Williama III; kad je Engleska već donijela zakon o nasljeđivanju, tj. kada se već znalo da će zavladati dinastija Hanover, škotski je parlament 1707. donio Zakon o ujedinjenju s Engleskom, tj. od tada Škotska i Engleska imaju ne samo zajedničkog vladara, nego i parlament, ali njihovi sudski, pravni i crkveni (škotska crkva je ostala prezbiterijanska) sustavi su odvojeni. Razvoj Engleske je postao toliko opasan za zemljišnu aristokraciju poniklu iz Cromwelove revolucije, da se ona prepala nove, sitne gradske i seoske buržoazije, te je novoizabrani (1710) parlament s torijevskom većinom 1711. donio zakon po kojem pasivno biračko pravo za parlament imaju samo oni koji imaju najmanje 300 funta dohotka sa zemlje. Ne samo da je nastala razlika između aktivnog i pasivnog biračkog prava, nego je došlo do većeg vezivanja gradske i zemljoposjedničke buržoazije, a parlament je više postao izraz zemljišne aristokracije. Odnos sa Irskom – nakon restauracije irski će parlament biti uspostavljen, ali će to ostati zemlja engleskih zemljoposjednika protiv kojih će irsko katoličanstvo biti oblik političkog prkosa i otpora. Zato će za sve neprijatelje Engleske (od Louisa 14 do Hitlera) ta keltska zemlja biti najljući rez u Ujedinjeno Kraljevstvo. Irska je bila vrsta engleske kolonije, jer je irski parlament bio parlament protestanata u Irskoj, a ne i njenih katolika. Iz Irske se uvelike iseljava u Ameriku. Razdoblje slavne revolucije završava 1713. mirom u Utrechtu.

docsity.com

13

RAZDOBLJE PRVIH TRI HANOVERACA, 1714.-1820. god. Prva dva hanoverska kralja George I (vl. 1714.-1727.) i Georga II (vl. 1727.-1760.) vladali su pomoću vigovaca, vigovaca koji su imali većinu u parlamentu. Ova vladavina je:

 Konačno priznanje i institucionaliziranje političkog razvoja prethodna dva stoljeća, a za dva sljedeća

 Uzmak političke žučljivosti pred umjerenosti, parlamentarnosti koja korak po korak osvaja političke klase, da bi na kraju postala oznaka duha te nacije

 To je doba kada Engleska postaje majka parlamentu, ali ne kao srednjevjekovne, nego suvremene demokracije

 Razdoblje priznavanja Engleske kao najrazvijenije zemlje, posve kapitalističke i najrazvijenije poljoprivredne, prve industrijske zemlje, najvećeg bankara svijeta, najveće pomorske i kolonijalne sile, jednostavno zemlje koja udara tehničke, kulturne, civilizacijske temelje suvremenom svijetu

Gospodarski gledano ovo razdoblje nije cjelina: do početka vladavine Georga III to je još uvijek zemlja trgovačko-obrtničke buržoazije i zemljišne buržoazije, a nove industrije metalurgija i industrija tkanina tek se pojavljuju. U drugom dijelu ovog razdoblja, za duge vladavine Georga III, Engleska ima većinu gradskog stanovništva, tvorničku industriju, tvorničko radništvo i novu buržoasku klasu kojoj obilježje daju tvorničar i bankar. Za tu novu buržoaziju zemlja više nije jedina trajna i sigurna vrijednost, nego je to sve više industrija i kapital.

GEORGE I (vl. 1714.-1727.) je stranac koji ne poznaje ne samo engleske običaje, nego ni jezik, niti je mogao sa svojim savjetnicima, tj. ministrima neposredno raspravljati. Imao je i mnogo poslova oko svoje kneževine Hanover (Engleska će preko ove dinastije biti u personalnoj uniji s Hanoverom sve do Viktorije, tj. do 1837.), pa se u pogledu unutarnjih poslova posve oslonio na tajne savjetnike. Nije želio nesporazume s parlamentom, pa je pri odabiru ministara nastojao da mu udovolji. Već je Charles II običavao pozvati svojih 4, 5 savjetnika, a kako je tu skupinu pozivao u malu sobu, tako iz tog vremena nastaje naziv kabinet. To su činili i kraljevi kasnije. A Goerge I je to morao činiti ne znajući engleski, on je običavao zamoliti savjetnike da se sastanu i razmotre tekuća pitanja, a onda da jedan od njih izloži njihove poglede kralju. Kralj je osobito imao povjerenja u ministra financija Walpolea, kojeg je znao iz vremena dok je ovaj dolazio u poslanstvo na njegov dvor u Hanover i koji je znao latinski. Tako se sastajao taj skup 4, 5 kraljevih ministara, raspravljao, često se složio, a potom bi Walpole kralju izlagao prijedlog tog skupa. Često su i ministri i parlament Walpolea zvali prvi ministar, jer ne samo da je uživao kraljevo povjerenje, nego je bio uvelike i od utjecaja na imenovanje ostalih ministara, a sve zato što je bio vješt u vođenju donjeg doma uvjeravanjem, a često i podmićivanjem. Zbog toga je bio ne samo ministar financija i rizničar, nego i prvi ministar (premijer), prvi u engleskoj povijesti i to kroz razdoblje od preko 20 godina (1721/42). Walpoleova politika označava razdoblje prve polovine 18. st. Značenje Walpolea ne samo kao ministra i predsjednika vlade, nego kao i voditelja parlamenta, a sve kroz svojstvo člana donjeg doma, jasno pokazuje da je vlast bitno bila u tom domu. Zbog izbornog sustava taj dom nije bio mnogo manje aristokratski od gornjeg doma, zato je ovaj i trpio političku igru u tom domu. Vigovci imaju većinu u parlamentu, ali je drže uz sve veći otpor protivnika, i od 1731. u parlamentu postoji naziv oporba. Istovremeno dok su vigovci vladali u parlamentu, mirovni suci, većinom torijevci, tj. povezani s parlamentarnom oporbom, upravljali su zemljom. Za to vrijeme Engleska je konačno uživala unutarnji mir, osim dva pokušaja (1715. i 1745.) da se uspostavi dinastija Stuart. Walpole je započeo tradiciju praktične politike: on nije računao na plemenite vrline, nego na interese vladajućih, zato je mito bilo uobičajeno sredstvo pridobivanja naklonosti znatnog dijela poslanika i osiguravanja većine u donjem domu.

docsity.com

14

Ali, najveći i najširi interes političkog naroda Engleske bilo je pomorstvo, a ono je tražilo veću slobodu trgovine sa španjolskim kolonijama u Americi. Tako je 1739. Engleska zaratila sa Španjolskom; samo donji dom nije bio zadovoljan Walpoleovim načinom vođenja rata, dok su gornji dom i kralj još uvijek bili uz njega. Pa ipak, Walpole je morao pasti, jer je vlast donji dom. Ali na prvo izglasano nepovjerenje Walpole je predložio, a kralj raspustio donji dom. Novoizabrani dom ponovio je nepovjerenje. Walpole je podnio ostavku, donji dom se nije zadovoljio njegovom ostavkom jer su vladu činili njegovi istomišljenici. Kralj nije mogao ponovo, po drugi put raspustiti tek izabrani donji dom; to više ne bi bilo osporavanje trenutne većine i neprovjerenog mandata, bilo bi to osporavanje suca u sporu između vlade i parlamenta, tj. osporavanje samog biračkog tijela. Cijela vlada je 1742. podnijela ostavku. Bio je to presedan za vladu kao kolegij solidarnog političkog mandata i političke odgovornosti pred parlamentom. Taj presedan će tek nakon skoro stoljeća postati ustavno pravilo. Burbonski savez Španjolske i Francuske, interes i strah da je posljednji čas da se ospori englesko kolonijalno carstvo koje je ozbiljno ugrožavalo španjolske kolonije u Americi i francuske i Americi i Indiji, je razlog ratu tih zemlja protiv Engleske, poznat kao Sedmogodišnji rat (1756/63). To je bio oblik svjetskog rata, jer ne samo da su u njega uključene i druge europske zemlje, i ne samo da se on vodi u Europi, on se vodi na svim morima, podjednako u Americi i Indiji. Tim ratom Francuska će biti izbačena iz Amerike i Indije, bit će uništena kao kolonijalna sila, a Engleska je postala neosporna gospodarica najvećeg kolonijalnog carstva i prva pomorska sila. Na englesko prijestolje stupa GEORGE III on će sa Pittom Starijim sedmogodišnji rat privesti kraju, ali će i početi tzv. doba kraljeve osobne vlasti, tj. vlast samo oslonom na parlament. Takva vlast biti će najzaslužnija za krizu koja počinje već 1763. s kolonijama u Americi i koja desetljeće kasnije prerasta u rat koji će trajati desetak godina. Dvadeset godina krize u Americi završit će stvaranjem SAD-a i prvim velikim porazom Engleske. Prije početka sedmogodišnjeg rata donji dom ojačan svojem pobjedom nad Walpoleom bio je središte političkih lomova i pored njihovom su grmljavinom ministri strepili. Izbijanjem sedmogodišnjeg rata vigovska oligarhija, njena buržoaska politička tradicija, morala je ustuknuti pred torijevskom oholosti koja je imala više veze s imperijalnom vojnom tradicijom. Nakon pola stoljeća vigovske vlasti započelo je 80-godišnje torijevsko razdoblje. Prvi otpor kralju i njegovom pokornom parlamentu došao je od strane sudstva i javnosti. Naime, u parlamentarnu privilegiju tajnosti sjednica štitila je krivična odgovornost za povredu te tajnosti. Od 1771. Londonski sudovi su na strani javnosti, a protiv parlamenta, te ne osuđuju zbog objelodanjivanja parlamentarnih rasprava. To gledište suda tako je čvrsto da je najzad nakon 7 godina, 1778. parlament konačno dopustio novinarima da prisustvuju njegovim sjednicama. 1780. donji dom je rezolucijom saopćio da je utjecaj krune porastao, da dalje raste i da ga treba smanjiti, a ministri trebaju uskratiti vršenje kraljeve politike. Vlast se počinje vraćati vladi, a time i parlamentu. Parlament je usvojio Burkeov Zakon o ekonomskoj reformi 1782. kojim je ograničio ovlaštenja krune pri dodjeli sinekura i služba i time pokazao koliko je do tada to bio način mićenja i izigravanja parlamenta. U tom cilju je i 1782. uvedena kraljeva civilna lista kao sredstvo kojim parlament određuje plaću kralju i nekim članovima njegove obitelji. Nakon Walpoleova pada i proteka 40 godina, parlamentarna vlada se vratila njegovim presedanima zahvaljujući kojima će proći sve oluje francuske revolucije. Najslabija točka Engleske bila je Irska. Dok je Engleska svojim kolonijama u Americi dopuštala i samoupravu i širu demokraciju i vjerske slobode, sve je to u daleko manjoj mjeri dopuštala u samoj Engleskoj, a uopće nije dopuštala u irskoj. Zato je od početka sukoba 1793. Francuska poticala Irsku na pobunu, do koje će doći 1798. Na to je Engleska vlada podmitila irski parlament koji je 1800. izglasao Zakon o ujedinjenju s Engleskom. Od tada u parlamentu

docsity.com

15

u Londonu su ne samo predstavnici Engleske i Walesa i Škotske, nego i Irske, tj. te pridružene zemlje nemaju svoj odvojeni parlament. Iz Londona se njima vlada. Nastojanje Georga III da krunu uzdigne iznad parlamenta tako što bi dokinuo stranke, dovelo je do njihove obnove na prijelazu 18. u 19. st. Stranke su bile dijelovi iste klase, ali su njihovi posebni unutarklasni interesi uvlačili u političku igru i interese drugih klasa i tako bili prelaženje uskoklasnog interesa. Tako će u to vrijeme uz Burke (osnivača konzervativne doktrine) i demokratsko shvaćanje (T. Paine) početi nalaziti sve više slušača i u vladajućoj političkoj klasi. Za francuske revolucije misli o promjeni bile su toliko opasne po vlast da je progonila ne samo njihove glasnogovornike, nego je zbog širine njihova kruga čak privremeno stavljen izvan snage i habeas corpus act. 1799. donesen je Zakon o zabrani udruživanja radnika. Protivjakobinski strah je bio samo izgovor da se prikrije izrabljivanje koje je radnike prepuštalo na milost i nemilost poslodavaca. Taj zakon i druge mjere koje je i liberalniji dio kapitalističke klase odobravao za vrijeme rata, nakon rata su naglo počeli gubiti podršku (osobito nakon radničkog krvoprolića, tzv peterloo 1819.), te je 1823. Zakon o zabrani udruživanja radnika ukinut. Ti liberalni vigovci su zaslužni i za Zakon o zabrani trgovine robljem 1807. nešto kasnije je 1833. došlo do oslobađanja robova u cijeloj imperiji. Bijeda je bila ne samo posljedica industrije i rata nego i besprimjernog porasta stanovništva. Za 60 godina vladavine Georga III stanovništvo je udvostručeno, od 7 na 14 milijuna. Bila je to posljedica i poboljšanja zdravstvenih i higijenskih uvjeta života i širokim slojevima. Država je 1815. donijela zakon kojim je zaštitila domaću proizvodnju žita od uvoza s kontinenta (naročito iz Francuske i Poljske) tako što je uvoz žita dozvoljen tek onda jad mu cijena bude kao te 1815. tj. kao u godini najveće skupoće. Time je Engleska pokazala da je zemlja zemljoposjednika. U ovome vremenu u Engleskoj dionička društva grade kanale i tvrde ceste, a poštanska služba jedna je od prvih i najvažnijih grana državne uprave. Takav rad i nove industrije razvile su se u srednjoj i sjeverozapadnoj Engleskoj; to je uzrokovalo velike promjene u rasporedu stanovništva. Početkom 19. st. engleska ,mjesna uprava, sudstvo, parlament i vlada nisu se razlikovali od onih iz 16. st. Najveća i jedina razlika bio je odnos između kralja i uprave, odnos između vlade i parlamenta. Engleska je za cjelo to vrijeme bila zemlja gospodarskog liberalizma.

docsity.com

16

RAZDOBLJE KRALJICE VIKTORIJE, 1820.-1920. god. Ovo je doba stvaranja suvremenog industrijskog, tvorničkog gospodarstva i države koja počiva na povjerenju (putem izbora) onih kojima vlada. Ovo razdoblje počelo je prilično burno, kada je nestalo vanjske, Napoleonove opasnosti, unutarnje razlike osobito je istaklo i nejednako nošenje tereta četvrtstoljetnih ratova (1793-1815) i nove ideje o socijalnoj pravdi, koje su počele zapuhivati i pragmatični duh nižih slojeva građanstva. Prenapučenost i nezaposlenost, kojoj su radnici glavni uzrok vidjeli u strojevima, uzrok su nezadovoljstvu koje se pokazalo na tzv. Peterloou 1819. Ti krvavi događaji i zakoni koji su uslijedili činilo se da najavljuju duboku klasnu razliku. Ali vanjski mir i početak prave industrijske revolucije koja će u razdoblju od 1860. do 1870. doseći razinu do tada pesprimjernog gospodarskog blagostanja, oduzet će sjaj ideološkim varnicama, naglasiti duh trpeljivosti i dovesti do otvaranja vrata parlamenta širim slojevima. Izraz radničkog bunta je skup na St. Peter`s Fieldu u Manchesteru 1819. kojeg je vlada ugušila vojskom te je bilo 20-ak mrtvih i 100 ranjenih. Iako je vlada sve to odobrila i još u razdoblju 1819. do 1820. donijela 6 zakona koji su trebali osigurati mir, ipak je bio to početak popuštanja, a protivjakobinska torijevska okrutnost počela je kopniti. 1823. opozvan je zakon o zabrani radničkih udruženja, zaštitne carine su smanjene, 1823. ograničen je, a zatim 1849. ukinut zakon o plovidbi. Za to vrijeme na međunarodnom polju Engleska pomaže oslobođenje južnoameričkih kolonija od španjolske vlasti i oslobođenje grčke od Turske. Osnova te politike su engleski interesi: oslobođene južnoameričke države postale su slobodno tržište za englesku robu, a samostalna Grčka brana ruskom presizanju na pravoslavni svijet. Takva vanjska politika nije bila bez odjeka na unutarnjem planu. Zastupati samostalnost Južnoamerikanaca i Grka, značilo je baciti jače svjetlo na slobode i demokraciju u samoj Engleskoj. Već početkom dvadesetih ponovo oživljava pokret (prvi put se javlja 1780/85) za reformom parlamenta. To pitanje postaje bitno za odnos među strankama, čak toliko da je uzrokovalo pukotinu unutar same torijevske stranke. Pa kad su torijevci po Wellingtonom preuzeli vlast (1828/30), to je bio katalizator koji je ojačao reformsku struju i dao snagu vigovcima. Ta struja za promjenama je tako jaka da je torijevska vlada morala popustiti: 1828. je ukinut zakon o vjerskoj prisegi, tj. katolici i protestanti-neanglikanci mogli su postati državni i gradski činovnici, poslanici, nastavnici itd. dakle ukinut je, bar pravno politički monopol anglikanske vjere. Značajan je bio i vanjski poticaj. U Francuskoj je 1830. izbila srpanjska revolucija koja je svrgla Burbone i uzdigla Orleansku lozu. Tada je donesena Ustavna povelja koja je znatno proširila biračko pravi, a Francuska je krenula putem građanske demokracije. U to vrijeme u Engleskoj je dolazilo do radničkih pobuna, pa i nasilja po gardovima i selima. To je razbilo samo torijevsku stranku, te je jedan njezin dio u studenom 1830. glasao protiv torijevske vlade; a novi kralj WILLIAM IV (vl. 1830.-37.) pozvao je starog pristalicu reforme vigovca Greya i povjerio mu da sastavi vladu na temelju programa mir, štednja i reforma. To je bila vlada liberalnih aristokrata koji su imali sluha za vlastito vrijeme u kojem pravo glasa pripada ljudima, a ne prostoru. Svaki grad je određivao aktivno biračko pravo, dok je po zakonu iz 1430. samo za izvangradsko područje, tj. grofovije, aktivno biračko pravo pripadalo vlasnicima koji su imali prihod sa zemlje 40 šilinga; Zakon iz 1711. dao je pasivno biračko pravo (i u grofovijama i u gradovima) vlasnicima zemlje s dohotkom 300 funta. Vigovci su predložili da aktivno pravo glasa imaju vlasnici i zakupci zemlje s godišnjim prihodom 10 funta, a u gardovima vlasnici nekretnina s prihodom 10 funta. Godinu i pol trajala je borba; donji dom je usvojio zakona, ali ga je odbio gornji dom. Donji dom je raspušten i novi donji dom je usvojio zakon sa 136 glasova većine, ali ga je ponovo odbio gornji dom većinom od 41 glasa. Izbila je kriza koja je izazivala nerede u zemlji, radništvo je bilo pred pobunom. Kralj je oklijevao, a vlada je pala. Prijetnja pobunom je prisilila gornji dom i zakon je

docsity.com

17

usvojen. Parlament je 1833. donio Zakon o radu u tvornicama, ograničio je radno vrijeme djece i omladine te je uveo državne tvorničke inspekcije. To je bio početak modernog radnog prava. Zakon o zabrani trgovine robljem iz 1807. je proširen, te je 1833. ukinuo ropstvo u cijeloj imperiji. Vigovska vlada nailazi na velike financijske poteškoće. Neizravni porezi iz 1816., ograničenje iz 1832. zakona o plovidbi, smanjenje zaštitnih carina, sve to nije davalo dovoljan budžetski priliv, te je vigovska vlada u tom pogledu pokazala pun neuspjeh. Parlament s vigovskom većinom donio je Zakon o gradskim općinama koji je pravo glasa za gradska vijeća dao svim gradskim poreznim obveznicima, ali taj zakon nije se ticao grofovija. Grofovije će dobiti demokratska grofovijska vijeća (umjesto mirovnih sudaca) tek 1888. Do tada će se upravljanje gardovima i grofovijama razlikovati: sela (grofovija) nisu bila još čvrsto u vlasti zemljišne gospode i njihovog predstavnika, mirovnog suca. Zakon o općinskoj upravi iz 1835. bit će vrlo važan za demokratizaciju i samoupravu gradova; od tada će se njihova nadležnost neprestano širiti, a to će biti od osobita značaja za radništvo. Torijevska stranka je sve više naginjala industrijskoj buržoaziji te je utoliko spoznala ozbiljnost gospodarske i političke krize koja je prijetila u času kada je 1837. na prijestolje stupila Viktorija. Sve do općih izbora 1841. vigovci su imali većinu u parlamentu i za njihove 10-godišnje vlasti sve više raste spoznaja da je bit postojanja parlamenta stvaranje uvjeta općem narodnom napretku. 1834. donesen je Zakon o pomoći sirotinji. Svi ti zakoni još su više ukazivali radništvu da je politička borba, borba za pravo glasa i mjesto u parlamentu važan put za ostvarenje društvene pravde. Radnički pokret koji se 1838. okupio i izrazio u Charter označit će sljedećih 10 godina političke borbe kojoj će stalan nosilac biti radništvo. Čartizam je bio pravi samostalni politički pokret modernog radništva; 6 zahtjeva te povelje jesu:

 opće biračko pravo (za muškarce sa 21 godinom)  izbori za parlament svake godine, tj. mandat mu traje godinu  tajno glasovanje  izborne jedinice jednake po broju birača  ukidanje imovinskog cenzusa za pasivno biračko pravo  plaća za poslanike

1842. donesen je Zakon o porezima na dohodak, 1847. Zakon o desetosatnom radnom vremenu u tvornicama, 1848. Zakon o javnom zdravstvu, 1849. posve je ukinut Zakon o plovidbi, ukinute su zaštitne carine koje su ometale slobodnu trgovinu, ali za radnike je od osobite važnosti bilo ukidanje 1846. Zakona o žitu (jer sada je Engleska mogla uvoziti jeftinije žito s kontinenta). Ukidanje toga zakona bilo je najveći poraz seoskog plemstva; bila je to pobjeda ne samo radnika nego opće modernog industrijskog doba. Svi ti zakoni spasili su Englesku od duboke društvene i političke krize, ali i obnovili torijevsku stranku budući da je ona povremeno imala vlast u toku 20-godišnje prevlasti vigovaca, a kad je i sama u tom razdoblju imala vlast, provodila je reforme. 60-ih godina 19. st. Engleska je ušla u razdoblje izuzetnog gospodarskog napretka: postala je tvorničar svijeta. Ali njen politički sustav uspoređen sa sustavom drugih zemalja, koji su se često tresli i izazivali oštre društvene lomove, pokazuje da je engleski parlamentarizam postao privlačan i za druge zemlje. U pogledu državne uprave Engleska izgrađuje suvremeno, školovano činovništvo. Umjesto politiziranog i podmitljivog činovništva, Engleska u razdoblju 1860/70 uvodi školovano činovništvo koje putem natječaja i prijemnih ispita dobiva položaje. U ovom razdoblju glavni potez na vanjskom polju je Krimski rat (1853/56) u kome se pokazala slabost engleske vojske, slaba organizacija i suradnja vrhovnog zapovjedništva vojske i ministarstva rata; ali u tom ratu prvi puta sudjeluju žene kao bolničarke i s tim ratom počinje ratna bolnička služba. Od tada počinje pokret za pravo glasa žena.

docsity.com

18

I kao što je Krimski rat bio uperen protiv jačanja Rusije, tako se Engleska suprotstavlja i jačanju Austrije i Francuske, pomažući ujedinjenje Italije. Ustvari, to je bio način održanja ravnoteže sila na kontinentu, uz svjetsku prevlast Engleske. Glavni međunarodni događaj bio je građanski rat u SAD-u (1861/65). Pobjeda demokratskog sjevera ojačala je demokratski pokret i u Engleskoj, i to ne samo u obje parlamentarne stranke, nego još više u radništvu čiji su sindikati sazivali masovne skupove. Liberalna vlada je 1866. predložila parlamentu umjereno proširenje prava glasa, ali ne samo da su se tome protivili torijevci (vođa im je Disraeli) nego su i neki liberali prešli na njihovu stranu. Ne raspuštajući parlament kraljica je uplašena žestinom radničkih zahtjeva pozivala na rješenje pitanja, dala je torijevcu Disraelu mandat za sastav vlade, tako je stranka koja je u manjini u parlamentu sastavila vladu, ali je osigurala većinu pomoću podrške vigovaca. Disraeli je ocijenio jačinu demokratskog zahtjeva, te parlamentu predložio 1867. Zakon o reformi parlamenta koji je dao mnogo šire pravo glasa nego ga je predlagala prethodna vlada. Zakon je bez poteškoća prošao pred oba doma; po tom zakonu u gradovima su pravo glasa dobili svi koji su stanari kuća čiji vlasnici plaćaju porez u korist sirotinje, dok u grofovijama pravo glasa su dobili vlasnici ili zakupci nekretnina s godišnjih prihodom 5 funta. Prije ovog zakona birača je bilo 1 350 000, a nakon njega 2 255 000. Nakon što je donio zakon o reformi, parlament je raspušten, ali su na izborima 1868. provedenim po novom zakonu, većinu dobili ipak vigovci-liberali. Njihov vođa Gladstone je sastavio vladu koja će izvršiti daljnje promjene, jer su ti izbori ojačali lijevi krilo liberalne struje. 1869. anglikanska crkva je prestala biti državnom crkvom. U to doba je politički filozof J. S. Mill zagovarao opće pravo glasa i za žene, te slobodu mišljenja i raspravljanja, ali je daleko veće bilo značenje velikih sindikata i zadružnog pokreta. Uvelike pod njihovim pritiskom, za vrijeme Gladstonevoe vlade provedene su značajne promjene:

 na sveučilištima i u državnoj službi anglikanci su izgubili monopol  uvedeno je opće osnovno školovanje  reformirana je vojska i njena uprava

Krimski rat je pokazao da vojska ne može živjeti od slave iz starih ratova protiv Napoleona, također da je vojska i njeno vrhovno zapovjedništvo suviše nezavisno od ministarstva vojske, tj. od politike. 1870. vrhovno vojno zapovjedništvo zakonom je podvrgnuto ministarstvu vojske, tj. vojsci je oduzeta politička samostalnost. Vojska je ipak pokazivala želju za samostalnošću, pa je stoga 1904. ukinut položaj glavnog zapovjednika, a njome upravlja ministar vojske. Za Gladstoneove vlade donesen je 1872. Zakon o načinu (tajno) glasanja na izborima; 1871. donesen je novi Zakon o sindikatima, ali iste te godine postavljanje štrajkaških straža protiv kršitelja štrajka proglašeno je krivičnim djelom. Ova zadnja mjera uvelike će umanjiti ugled liberala, usprkos njihovim reformama u Irskoj, pa će na sljedećim izborima 1874. glasati za Disraelieve konzervativce, te će oni vladati sljedećih 6 godina (1874/80). 1875. doneseni su Zakon o javnom zdravstvu i Zakon o radnim prostorijama obrtnika, a ukinuta je odredba da je postavljanje radničkih straža protiv kršitelja štrajka krivično djelo. Na vanjskom polju to je vrhunac imperije, označen tako da je Viktorija na 40- godišnjicu vladanja Engleskom, 1877. proglašena caricom Indije. 1871. nastanak Drgogo Njemačkog carstva i poraz Francuske, te silni prodor Rusije do pod zidine Carigrada 1878. kao da su poremetili ravnotežu sila u Europi u korist Njemačke i Rusije. Bila je to prva sjena na premoć Engleske. Na izborima 1880. pala je konzervativna vlada, a Gladstoneovi liberali svoju su pobjedu trebali platiti daljnjim demokratskim ustupcima. Važna mjera te vlade je mali pokušaj smirenja irskog seljaka (Zakon o zemljišnom posjedu 1881.), ali to je bilo daleko od već jasnih zahtjeva za samoupravom Irske. Ova vlada se mislila iskupiti novim Zakonom o parlamentarnoj reformi iz 1844. kojim je biračko pravo u grofovijama izjednačeno s tim pravom u gardu, tj. dobile su ga sve glave u obitelji, a broj birača povećan na 5 707 000.

docsity.com

19

Na izborima 1885. ni jedna stranka nije dobila nadpolovičnu većinu, pa je u donjem domu 85 irskih poslanika postalo presudno za vladu; a ta grupa je svoju podršku uvjetovala samoupravom za Irsku. Konzervativci su odbijali, liberali pristali i njihova vlada je 1886. predložila Zakon o samoupravi Irske. Liberalna stranka se na tom pitanju podijelila, vlada je pala. Na novim izborima 1886. konzervativci su uz liberale-disidente dobili nadpolovičnu većinu koje će zadržati 6 godina. To razdoblje bit će poznato kao parlament irske obstrukcije. Irski će se poslanici koristiti neograničenom slobodom rasprava u parlamentu pa će ometati njegov rad, zato će 1887. poslovnikom parlamenta biti ograničena sloboda rasprava u parlamentu, tzv. giljotina. Taj parlament će donijeti 1888. Zakon o grofovijskim vijećima, tj. grofovijama više neće upravljati mirovni suci, nego izabrana grofovijska vijeća, a mirovni suci će zadržati niže sudovanje. Na izborima 1892. liberali su dobili većinu, ponovo predložili Zakon o samoupravi Irske; usvojio ga je donji dom, ali ga je odbio gornji dom. To je razlog raspuštanja donjeg doma. Na izborima 1895. birači su dali za pravo gornjem domu, tj. konzervativcima koji su imali isto gledište. Na pitanju samouprave Irske čak će nastati savez konzervativaca i dijela liberala, tzv. unionista i oni će zadržati vlast 10 god. do 1905. Za to vrije unionisti su pitanje Irske sveli na pitanje mjesne samouprave, na vraćanje zemlje irskim seljacima. Na prijelazu 19. u 20. st. Engleska je uživala svoje kolonijalno i industrijsko bogatstvo koje je produbljivalo društvene razlike i pokazivalo da tek započinje doba rješavanja socijalnih briga. Porastu te svijesti doprinijelo je stvaranje sindikata nekvalificiranih radnika i stvaranje Nezavisne radničke stranke 1839. Za 65 godina vladavine Viktorije parlamentarnoj kraljevini i parlamentarnoj vladi dodani su novi ustavni običaji; bez obzira na snagu monarhijske tradicije, monarhiju je spasila spoznaja da opstoji voljom parlamenta. Prvih godina 20. st. konzervativci su 1902. donijeli Zakon o školstvo koji je i srednjoškolskoj nastavi osigurao financijsku pomoć i stavio pod nadzor grofovijskih prosvjetnih vijeća. Najvažniji spor toga doba su zaštitne carine ili slobodno tržište. Na tom se razbila konzervativna stranka, jer je radnička klasa koja je politički postala svjesna, nije htjela da viskom cijenom životnih potrepština plati zatvaranje tržišta za jeftinu stranu robu. Na izborima 1906. liberali stoga dobivaju ogromnu većinu i zadržat će ju do početka rata. Taj rat će ipak pokazati stratešku važnost poljoprivredne samostalnosti Engleske, makar i po cijenu skupih poljoprivrednih proizvoda, naime jeftini uvezeni poljoprivredni proizvodi upropastili su Englesku poljoprivredu. Iznenađenje izbora 1906. nije bilo samo to da su liberali dobili ogromnih 397 glasova, a konzervativci (unionisti) samo 157, irski nacionalisti 83 poslanika, nego da je radnička stranka dobila 50 poslanika. S početkom 20. st. počela je izranjati radnička stranka koje će se organizirati 1906. ali snaga radničkog pokreta bila je mnogo veća od broja njenih poslanika u parlamentu. Ne samo da su obje stranke, pogotovo liberalna, zavisne od radničkih slojeva, nego se tada stvaraju sindikalne organizacije na nacionalnoj, a ne lokalnoj razini. Snagu radničke klase novi parlament je pokušao priznati svojim socijalnim zakonodavstvom, do tada neviđenog opsega:

 Zakon o zaštiti djece  Zakon o zdravstvenom osiguranju, 1912.  Zakon o osiguranju nezaposlenih  1908. uvedene su starosne mirovine,. Odšteta radnicima za povrede na poslu, 8-satno

radno vrijeme u rudnicima, pučka sveučilišta  1911. uvedeno je bolesničko osiguranje, minimalne nadnice za neke grane industrije,

besplatno školovanje od osnovne do sveučilišne nastave, itd. Sve je to bilo iz doprinosa koje isu plaćali neposredni korisnici, nego se sredstva namiču iz državnih poreza, općinskih prireza, doprinosa poslodavaca i radnika, svime time upravljaju izabrana općinska vijeća, ali uz nadzor državne inspekcije i po uputama odnosnog ministra.

docsity.com

20

Daljnji ustupak sindikatima bio je 1906. novi Zakon o sindikatima koji je odbacio nedavna sudska tumačenja Zakona iz 1825. i 1871. Po toj nadopuni sindikati su izrijekom oslobođeni odgovornosti za štetu koja nastaje organiziranjem štrajkova. Ipak radnički zahtjevi idu dalje, te su oni to izražavali štrajkovima i oštrim nemirima. Engleska je 1902. sklopila savez s Japanom da bi se suprotstavila ruskom prodoru u Kinu, 1904. izgladila je sporove s Francuskom i u marokanskoj krizi pomogla joj protiv Njemačke. 1907. zaključila je sporazum s Rusijom nakon što je ova prekinula kratkotrajni sporazum s Njemačkom i pristala da se s Engleskom nagodi u pogledi Perzije i Afganistana. Tako su uspostavljene strane prvog sv. rata. a bi namakla sredstva za starosne mirovine i za ratnu mornaricu, vlada je u proračunu za 1909. predložila progresivni porez na dohodak sa zemlje. Proračun za 1909. usvojio je donji dom, a gornji dom je odbio s obrazloženjem da dijelovi tog akta koji podređuju način procjene prihoda sa zemlje ne spadaju u proračun, nego da to treba urediti posebnim zakonom. Pravi razlog je bio taj što je gornji dom dijelio mišljenje konzervativaca da sredstva ne treba namicati iz dohotka sa zemlje, nego povećanim i novim carinama. Liberalna vlada i njen ministar financija Lloyd George ovakav su nacrt proračuna sačinili upravo da bi izazvali odbijanje gornjeg doma. Nastao je spor između vlade u njene većine u donjem domu s jedne strane i gornjeg doma s druge strane. Pitanje proračuna za 1909. poprimilo je oznake ustavnog pitanja, tj. oduzimanje gornjem domu uopće prava da odlučuje o financijskim zakonima. Nakon žučne rasprave vlada nije početkom 1909. nego tek početkom 1910. savjetovala kralju da raspusti parlament, te su u siječnju 1910. provedeni izbori na kojima su liberali dobili mnogo manje mjesta nego što su ih imali u prethodnom donjem domu. Ipak liberali su uz pomoć irskih nacionalista i radničke stranke imali većinu. Novi donji dom je prihvatio proračun, prihvatio ga je i gornji dom. Vlada je izašla s prijedlogom zakona koji zakonska prava gornjeg doma ograničava na odložni veto od dvije godine, i to samo za nefinancijske zakone, dok taj dom uopće gubi pravo sudjelovanja u zakonima financijske prirode. Taj prijedlog je prošao kroz donji dom, ali ga je gornji odbio. Na izborima u prosincu 1910. izabran je novi donji dom ponovo s liberalnom većinom. Zakon o zakonskim ovlaštenjima gornjeg doma prošao je u kolovozu 1911. u oba doma. 1911. ponovo je marokanska kriza, a nastupila je balkanska kriza. Austro-ugarska je uputila 23.7.1914. ultimatum Srbiji, a početkom kolovoza Njemačka je ušla u Belgiju i povrijedila njenu neutralnost. Strah od Njemačke na drugoj obali kanala; 4.8.1914. Engleska je ušla u rat, i odmah poslala preko kanala svoje ekspedicijske snage od 1000 tisuća ljudi. Engleska je odmah uvela obveznu vojnu službu i ona će trajati do kraja rata. Engleske snage zajedno s francuskim već su u rujnu 1914. bitkom na Marni uspostavile neprekinutu liniju ratišta koja je išla od kanala do Švicarske i koja će uz male pomake ostati do kraja tog rata. Rusija je već u 1915. pokazivala da sustaje, pojavila se mogućnost zasebnog mira. Za Englesku je proljeće 1917. bilo izuzetno teško jer su njemačke podmornice onemogućavale opskrbu njenih skoro 40 milijuna duša. Ruska revolucija u ožujku 1917. skoro da je zaprijetila slomom na zapadnom ratištu; ulazak SAD-a u rat u travnju 1917. davao je nadu, ali ne i zbiljske koristi, sve do dolaska američke vojske u Europu u ljeto 1918. Nijemci su još u proljeće 1918. pokazivali takvu snagu da je Pariz i kanal bio ponovo u opasnosti. Slom središnjih sila došao je naglo, od kolovoza do studenog 1918. Parlament je u proljeće 1918. donio četvrti Zakon o izbornoj reformi koji je uveo opće pravo glasa za muškarce sa 21 godinom i za žene od 30 godina. Za taj rat Engleska je regrutirala 9,5 milijuna vojnika, preko milijun poginulih, a 2 milijuna ranjenih. Iz rata je engleska imperija izašla uvećana bivšim njemačkim kolonijama. jesec dana nakon završetka rata u prosincu 1918. opći su izbori za parlament. Iz njih je izišla ojačala iona struja liberalne stranke koju je vodio Lloyd George i koja je namjeravala zaključiti takav mir koji će pobijeđene (uglavnom Njemačku) prisiliti da plate troškove rata. Taj je mir u sebi sadržavao sjeme koje će izazvat krizu što će početi naročito izbornom pobjedom Nacionalsocijalističke stranke u Njemačkoj 1933.

docsity.com

21

2. USTAV Već u 18. st. u Engleskoj se uz naziv temeljni zakoni Kraljevstva sve više upotrebljava naziv ustav. Sredinom 18. st. on je određen tako da ustav označava trajnu praksu u djelovanju organa vlasti. Takvo značenje ustav u Engleskoj ima i danas. Ustav nije poseban zakon niti ima jaču pravnu snagu od običnog zakona. između riječi zakonito, legalno i ustavno ne stoji znak jednakosti. Zakonito znači formalnopravno i pogotovo sudski priznato, tj. ima sudsku sankciju, dok ustavno znači prevladavajuću političku zbilju. Ustav je trajna i prevladavajuća praksa. Bitno značenje ustava u Engleskoj je to da ustav prije pokazuje što je ustavna praksa bila nego što će ona biti u pojedinoj budućoj prilici. Ustav je uputa za valjano, poželjno djelovanje koje će dobiti odobravanje, a nikako jamstvo samo po sebi da će se takvo djelovanje obistiniti. Najvažniji ustavni akti, ustavne isprave:

HABEAS CORPUS ACT, 1679. god. Ovaj zakon nije posve novost s obzirom na sudski nalog, writ habeas corpus koji postoji od 15. st. Po ovome zakonu zatvorska služba nekoga može uhititi i držati u zatvoru samo na temelju sudskog naloga, tj. sud ocjenjuje ima li osnove da se nekome oduzme sloboda, pa makar i bio kriv za djelo (za koje se može braniti sa slobode). Writ habeas izdaju commom law sudovi, sva tri. Postoje takvi slučajevi da zatvorska služba zbog mogućnosti bijega, ne može čekati nalog za pritvor, nego može osumnjičenog uhititi, a nalog za zatvor zatražiti od suda naknadno. Upravo to određuje ovaj zakon.

 kada je građanin zatvoren bez naloga mora mu u roku od 24 sata biti predana pismena obavijest o djelu koje mu se pripisuje i zbog kojeg je u zatvoru. Izdavanje ove obavijesti može tražiti ne samo uhićeni, njegova rodbina, prijatelji, nego je to dužnost same zatvorske službe, koja bez tog naloga nikoga ne smije držati u zatvoru.

 sam zatvor je potreban samo ako se osumnjičenome pripisuju djela veleizdaje ili kakav drugi težak zločin. Samo za te zločine sud će izdati nalog, a za sve ostale zločine zatvorske služba će uhićenog pustiti uz novčano jamstvo

 ako je sud izdao nalog da se osumnjičenoga zadrži u zatvoru, ta osoba mora u roku od 20 dana biti dovedena pred veliku porotu koje će odlučiti da li su navodi optužbe dovoljni da se protiv okrivljenoga produži kazneni postupak, tj. da ga se izruči sudu

 nitko ne može biti ponovno zatvoren iz istoga razloga zbog kojeg je već bio pritvoren, pa oslobođen

 protiv zatvorskih službenika kao i protiv sudaca koji bio povrijedili odredbe habeas corpus acta predviđene su velike novčane globe u korist samog uhićenog, odnosno u ponovljenom slučaju zbog nepoštivanja tog zakona službenici gube službu. Zatvorski službenik za nepoštivanje zakona plaća kaznu od 100 funti, a sudac 500 funta

Poštivanje ovih odredaba izvanredno je jamstvo osobne slobode. Ove odredbe vrijedile su i u kolonijama u Americi. Habeas corpus je policiju stavio pod nadzor suda i zato su zemlje vojno-policijske tradicije bile daleko od jamstva ovog zakona. u 19. st. ni jedna zemlja izvan anglo-američkog pravnog kruga nije imala slična jamstva osobne slobode. Ovaj zakon je moguće poštovati u relativno pravnoj državi i normalnim okolnostima, a takve nisu uvijek bile ni u Engleskoj. Zato je vlada u prilikama općih nereda parlamentu predlagala privremeno stavljanje ovog zakona izvan snage. Parlament je određivao vrijeme trajanja opoziva. Ti opozivi potvrđuju da je ovaj zakon poštivan jer ni jedan sudac niti zatvorska služba ne bi se usudili prekršiti ga i navući na sebe tešku odgovornost. Habeas corpus act jamči osobnu slobodu, jer samo sud može narediti uhićenje, odnosno tim nalogom sud naređuje da mu neku osobu dovedu. Tako taj nalog služi i protiv bilo koga tko bi nekoga zatvorio, tj. ograničio mu osobnu slobodu.

docsity.com

22

ZAKON PRAVA, BILL OF RIGHTS, 1689. god. Ovaj zakon djelo je slavne revolucije i jedan od najvažnijih ustavnih zakona. On određuje:

 kralj ne može zabraniti primjenu zakona niti osloboditi nekoga obveze koju zakon nameće, tj. zakon je obvezan i za kralja

 sudska organizacija je određena i stalna, i protuzakonito je uspostavljanje izvanrednih sudova

 zakonom je određen način izbora porotnika i uspostavljanje liste porotnika  ne mogu se zahtijevati prekomjerna jamstva ni dosuđivati prekomjerne globe, ni

okrutne ili neuobičajene kazne  svaki Englez-protestant može nositi oružje za osobnu obranu  svaki Englez ima pravo podnijeti peticiju parlamentu  sloboda govora, rasprave i postupka u parlamentu je bez ikakvih ograničenja

(do 1887) i ne može biti predmet optužbe ili pitanja ni na kakvu sudu ili mjestu izvan parlamenta

 zabranjeno je podići i držati stajaću vojsku u Kraljevstvu za vrijeme mira bez odobrenja parlamenta, tj. bez odobrenja parlamenta kralj ne može držati čak ni dobrovoljce

 parlament zakonom određuje način i vrstu prikupljanja sredstava te svrhe u koju će biti utrošena

 izbori za parlament moraju biti slobodni i parlament treba biti često na okupu. Od 1649. parlament je biran na 3 godine, od 1715. na 7 godina, od 1911. na 5 godina

Ovaj zakon je načelo zakonitosti, načelo stalnosti sudske organizacije, budžetsko pravo i vojsku stavio u ruke parlamenta.

ZAKON O NASLIJEĐU PRIJESTOLJA, ACT OF SETTLEMENT, 1701. god. Ovaj zakon određuje:

 kraljevi Engleske moraju biti protestantske vjere  kralj ne može napustiti Englesku bez odobrenja parlamenta  samo parlament može objaviti rat zbog kraljevih privatnih posjeda  stranac ne može biti član kraljeva Tajnog savjeta ( to je tijelo u 17. st. imalo 50-60

članova, dio njega je vlada, ministri)  kralj ne može obustaviti postupak impeachmenta  kraljev akti je izvršan samo ako uz kraljev potpis ima i supotpis člana Tajnog savjeta,

tj. ministra  državni službenik ne može biti član donjeg doma. 1706. izmijenjeno je tako da ako

član donjeg doma primi položaj ministra gubi mandat. Na raspisanim dopunskim izborima i on se može kandidirati, pa ako bude izabran, onda može biti i ministar i član donjeg doma. Ali ostalo je opće pravilo da članovi donjeg doma ne mogu biti državni službenici, osim ministri. Pravilo reizbora posve je ukinuto 1926.

 Suci su doživotno imenovani s obzirom na njihovo dobro vladanje, pa će i službu zadržati sve dok se dobro vladaju (stalnost sudskih zvanja)

docsity.com

23

Ovi zakoni su pretpostavka za razvitak engleskog ustavnog sustava, a njega zovemo parlamentarizam. Parlament je središte političkog života. Na temelju navedenih zakona, kao i onih iz srednjeg vijeka parlament je stekao zakonodavnu vlast, budžetsko-poresku vlast, a posredstvom toga i nadzor nad vojskom. Sva ta prava vrši kralj u parlament, tj. kralj zajedno sa oba doma. Na sve te akte parlamenta kalj ima pravo veta., tj. bez suglasnosti kralja i oba doma nije su ništa moglo promijeniti, odlučiti. Ali izvršna vlast je pripala kralju, tj. smatralo se da je načelo zakonitosti i budžet dovoljna kontrola izvršne vlasti, tj. da je ona u okvirima zakonitosti slobodna. Tada je impeachment imao svojstvo krivično-pravne odgovornosti i bit će korišten od početka 19. st. Parlament je htio ograničiti vladu ne samo pravom; tako je parlamentarizam poprimao značenje kontrole izvršne vlasti ne samo putem prava nego i putem slobodne diskrecione ocjene njenih zakonitih postupaka. Jedan od bitnih institucija engleskog ustava je parlamentarna vlada. Ona nije djelo jednog zakona niti jednog trena, nego stoljetnog razvoja. Taj razvoj je počeo na pragu 18. st. a na sredini tog stoljeća institucija je posve uobličena, ali na razini presedana. Nakon toga taj će presedan koji put biti pogažen, ali više puta poštivan. U razdoblju od 1830. do 1840. postati će ustavni običaj.

b) Ustavna zbilja

 Parlamentarna vlada Iz vremena Henrika 8. potječe tijelo koje je nazvano Tajni savjet kao skup kraljevih savjetnika o državnim poslovima. Članove tog tijela imenovao je kralj, a to tijelo je brojalo i sudske poslove, ali je bilo i organ kraljeva osobita povjerenja u državnim pitanjima. Kraljevi tajni savjetnici su bili i oni koji su vodili pojedine resore (ministri), nije je bilo 4-6, a u 19. st. broj će narasti do desetak. To tijelo danas ima oko 300 članova. Krajem 17. st. kraljevi su počeli u svoj kabinet sazivati te svoje najvažnije tajne savjetnike (zvat ćemo ih ministri) da se zajedno savjetuju, ali prije je to bili izlaganje i odgovor na pitanja nego rasprava. Za pojedine kraljeve isprave ministri nisu ni znali, pa je to razlog što je Zakon o nasljeđivanju prijestolja iz 1701. odredio da na kraljevoj ispravi da bi bila izvršna mora biti i ministrov potpis. Cilj tog potpisa je da se ministar ne može ispričavati da nije znao, da može biti pozvan na odgovornost, pa i optužen (impeachment), ali to je bilo i ograničenje kralju da ne traži potpis zbog kojeg bi ministar mogao biti optužen. Uskoro je parlament smatrao da rasprava o postupcima vlade znači raspravu s ministrima, tj. da ne treba uopće spominjati kralja, jer je kralj neodgovoran, a ministar odgovoran i dužan da kralju dade valjan i zakonit savjet. To je parlament i izrazio 1711. god. odlukom kojom je određeno da za poslove vlade odgovara odnosni ministar. Dok je Zakon o nasljeđu postavio načelo odvojenosti osoblja vlade i parlamenta jer se bojao da ministri ne budu kraljeva ispostava u parlamentu, već je 1706. to ublaženo. Ostalo je načelo odvojenosti: kad poslanik primi ministarski položaj, prestaje mu mandat, ali ako na dopunskim izborima bude ponovo izabran, znači da birači ne sumnjaju da će njihove interese dobro zastupati iako je ministar, pa može vršiti obje nadležnosti. Štoviše, kasnije parlament nastoji da ministri budu članovi parlamenta jer kad je ravnoteža pretegla na stranu parlamenta, ministri su bili produžena ruka parlamenta do samog prijestolja. Zato će oznaka engleske vlade do danas biti da su svi ministri, pa čak i oni stručnih resora (vojska, mornarica) iz parlamenta, tj. civili. 1742. pala je cijela vlada i to je presedan za kolegijalnu odgovornost vlade. U drugoj polovici 18. st., pa i početkom 19. st. vlada nije uvijek slijedila raspoloženje parlamenta, ali na kraju parlament je uvijek svojim zakonodavnim i budžetskim pravom mogao pokoriti vladu. Isto tako, parlament sebe nikad nije poistovjetio s biračkim tijelom, tj. uvijek je priznavao pravo vlade da ga ona, kad posumnja da ne odražava raspoloženje biračkog tijela, raspusti i uputi pred birače. Raspuštanje parlamenta nije protiv parlamenta,

docsity.com

24

ono može biti samo protiv postojećeg sastava parlamenta; ustvari raspuštanje je sredstvo jačanja parlamenta, jer je njegov osvježeni i provjereni mandat bio legitimacija nesumnjivog predstavnika trenutnog stanja biračkog tijela. Sve je to sredinom 19. st. uobličeno u teoriju parlamentarne vlade: parlamentarna vlada je ona vlada koja uživa povjerenja parlamenta a priori (tj. kada parlament prihvati novostvorenu vladu) i a posteriori (kada parlament odobri postupke vlade). Vlada vijeća samostalno i bez kraljeva pristupa. Odgovara kolegijalno, ne samo za ono o čemu je odlučila na sjednicama nego i o svim bitnim pitanjima jer ministri su međusobno solidarni sve dotle dok ostaju zajedno u vladi. Ministri odgovaraju i pojedinačno. Kad će parlament tražiti pad cijele vlade, kad jednog ili više ministara, to je stvar slobodne ocjene samog parlamenta. Vlada svoj opstanak duguje samo dobroj volji parlamenta. Parlament putem pitanja i interpelacija svakog časa može oboriti vladu. To su elementi ovisnosti vlade od parlamenta. Ali bitan dio parlamentarne vlade je njeno pravo da raspusti parlament, i u tome je element njene neovisnosti od parlamenta. Zbog mogućnosti stalnog pada vlade (a to je posljedica njene političke odgovornosti), u sistemu parlamentarne vlade postoji dvojstvo u egzekutivi: poglavar države kralj ili predsjednik republike, i vlada. Poglavar je politički neodgovoran (dakako ustavno i pravno je odgovoran) i zato je relativno stabilan i on je pravni nosilac egzekutive i jamac njena kontinuiteta i prijenosa s jedne vlade na drugu. Naprotiv, vlada je zbog političke odgovornosti parlamentu politički nosilac egzekutive te zato nestabilan element egzekutive. Institucijom parlamentarne vlade parlament postaje posredni nosilac i izvršne vlasti. Demokracija 18. st. počela je postavljati pitanje odnosa parlamenta i narodne suverenosti odnosno demokracije. I već tada engleskom parlamentu osporava demokratsku legitimaciju. To je jasno pokazalo da između parlamentarizma i demokracije postoji veza, a tu vezu mjeri širinom biračkog tijela, biračkog prava.

 Izmjene prava glasa Način izbora donjeg doma krajem 18. st. – za izbor predstavnika grofovija (svaka po 2) još uvijek je vrijedio Zakon iz 1430. tj. aktivno (javno) pravo glasa imaju vlasnici zemlje s prihodom 40 šilinga. U gradovima koji su slali predstavnike u parlament pravo glasa je određivao svaki grad. Pasivno i aktivno pravo glasa nisu se razlikovali sve do 1711. kada je zakon uveo razliku između aktivnog biračkog prava (koje je ostalo neizmijenjeno) i pasivnog biračkog prava; po ovom zakonu pasivno biračko pravo su imali (i u gradovima i u grofovijama) samo platioci najmanje 300 funta poreza na prihod sa zemlje. Donji dom je imao naglašeno veleposjednički izgled. Donji dom je imao oko 500 članova, a gornji dom nešto više od 100 članova. Sastav gornjeg doma ostao je nepromijenjen. Sredinom 18. st. procjenjuje se da je biračko pravo imalo oko 145 000 od toga u grofovijama oko 160 000, a 85 000 u gardovima. 1832. donesen je prvi izborni zakon, Reform bill.

docsity.com

25

 Reform Bill, izborni zakon iz 1832. god. Zakon je imao dva cilja: biračko pravo vezati za broj stanovnika i dati biračko pravo onim društvenim grupama koje će ga odgovorno i uspješno iskoristiti. Jamstvo za to je njihov imovinski uspjeh u životu. Po ovom izbornom zakonu truli gradovi (sa manje od 2 tisuće stanovnika) izgubili su svojstvo izboren jedinice, tj. birali su (ako su imali 2 000-4 000 stanovnika) samo 1 poslanika. Cijela Engleska je podijeljena ne onoliko izbornih jedinica koliko se bira članova donjeg doma (oko 600); te jedinice su samo u maloj mjeri bile srazmjerne broju stanovnika; svakom relativnom većinom bira 1 poslanika. Izbori nisu bili istovremeno u cijeloj Engleskoj. Pravo glasa u grofovijama su imali vlasnici zemlje i zakupci imovine čije nje vrijednost preko 50 funti; u gradovima pravo glasa imaju oni koji su bili u najmu kuće koja donosi godišnju rentu iznad 10 funti. S današnjeg gledišta to nije bilo mnogo. Pravo glasa dobila je srednja klasa (srednje imućni) i od oko 15 milijuna stanovnika pravo glasa je imalo oko 650 000 građana (do tada 435 000). Tada su se pojavili birački spiskovi kao registri birača u izbornoj jedinice. Pasivno biračko pravo još su uvijek imali samo zemljoposjednici (300 funta), mada nisu morali imati boravište u svojoj izbornoj jedinici. Od 1838. pasivno biračko pravo nije vezano za vlasništvo zemlje, a 1858. pasivno biračko pravo uopće nije vezano za poseban imovinski cenzus, tj. izjednačeno je s aktivnim biračkim pravom.

 Izborni zakon iz 1867. god. i početak modernih političkih stranaka I ova promjena nastojala je izborne jedinice odrediti prema broju stanovnika, ali proširiti i biračko pravo. I dalje je ostala razlika između grofovija i gradskih izbornih jedinica. U grofovijama su pravo glasa dobili i zakupci nekretnina (kuća, skladišta, tvornica) koje donose godišnji prihod 12 funta. Ipak ova izmjena je daleko više proširila pravo glasa u gradovima. Ne time što su pravo glasa dobili svi koji uživaju stan na koji godišnje plaćaju zakupninu 10 funti, nego time su pravo glasa dobili i svi oni koji stanuju u stanu čiji vlasnik plaća porez na sirotinju. U gradu su pravo glasa dobile sve glave obitelji, dok u grofovijama su bili isključeni poljoprivredni radnici i rudari (makar bili glave obitelji). Englesko biračko tijelo poraslo je skoro 2 puta i iznosilo je skoro 2,5 milijuna. Sada je to bio neuki glasač kojeg se moralo nagovarati da glasa ovako ili onako. To je razlog što su se političke grupe trebale organizirati na cijelom nacionalnom prostoru i rođene su moderne političke stranke s ciljem da se bore za vlast pomoću biračkog tijela. Političke organizacije su oblik poistovjećenja političkog života, tj. od tada vjerske organizacije i pokreti bivaju potiskivani iz političkog života. 1867. Disraeli ranije torijevce, koji se već pomalo organiziraju od prve izborne reforme donekle čvršće uobličava kao KONZERVATIVNU STRANKU čiji je temeljni credo Mijenjati čuvajući ono što još vrijedi. 1877. Gladstone organizira LIBERALNU STRANKU čiji je credo Pojedinac i njegova sloboda je početak i kraj socijalnog bitka.

Parlament s liberalnom većinom donio je 1872. Zakon o tajnom glasovanju, Ballot Bill i tako je zamijenjeno stoljetno javno glasovanje na skupovima. Proširenje biračkog tijela 1832. i 1867. uz javno glasovanje dovelo je do raznih zloupotreba i pritisaka na birače. Tajno glasovanje će donekle umanjiti te zloupotrebe. A 1883. bit će donesen zakon koji će posebno odrediti izborna krivična djela. To je još više istaklo potrebu nove izborne promjene.

docsity.com

nema postavljenih komentara
ovo je samo pregled
3 prikazano na 27 str.
preuzmi dokument