Esej iz gradjanskog procesnog prava, Esej' predlog Pravo. Univerzitet Vitez u Travniku
senad_cavkusic
senad_cavkusic

Esej iz gradjanskog procesnog prava, Esej' predlog Pravo. Univerzitet Vitez u Travniku

44 str.
70broj poseta
Opis
Rad iz gradjanskog procesnog prava
20 poeni
poeni preuzimanja potrebni da se preuzme
ovaj dokument
preuzmi dokument
pregled3 str. / 44
ovo je samo pregled
3 prikazano na 44 str.
preuzmi dokument
ovo je samo pregled
3 prikazano na 44 str.
preuzmi dokument
ovo je samo pregled
3 prikazano na 44 str.
preuzmi dokument
ovo je samo pregled
3 prikazano na 44 str.
preuzmi dokument

Vanparnični postupak Najvažnija obilježja vanparničnog postupka su: a) U većini predmeta interesi učesnika su istovrsni, a ne međusobno suprotstavljeni; što se direktno manifestuje na smanjenje značaja načela kontradiktornosti. b) Procesna forma je izgubila na svojoj strogosti u odnosu na parnični postupak. Procesne norme samo okvirno uobličavaju postupak, a sudu ostavljaju da ga konkretizira u skladu sa zahtjevima konkretnih slučajeva. Elastičnost forme je u službi ostvarenja načela efikasnosti. c) Za najtipičnije vanparnične postupke može se reći da je u njima došlo do izražaja načelo oficijelnosti u pokretanju postupka, načelo inkvizitornosti u prikupljanju procesne građe i načelo efikasnosti u odvijanju postupka. d) Za odluke u vanparničnom postupku je karakteristično da se njima uređuju pravni odnosi. Time je odstupljeno od pravila parničnog postupka u kome se odlučuje po principu «ili- ili». e) U vanparničnom postupku sve odluke nisu podobne za materijalnu pravosnažnost. To su konstitutivne odluke kojima se stvaraju nove pravne situacije i uređuju odnos i za budućnost. U vanparničnom postupku donesene odluke imaju dejstvo erga omnes, za razliku od dejstva inter partes u parničnom postupku.

Subjekti vanparničnog postupka Sud Vanparničnu jurisdikciju vrše redovni sudovi. Stvarnu nadležnost u svim vanparničnim stvarima vrše općinski sudovi preko sudije pojedinca, a samo izuzetno u vijeću. Funkcionalnu nadležnost u drugom stepenu vrše kantonalni sudovi u vijeću. Mjesna nadležnost se određuje prema prebivalištu, odnosno boravištu lica na koje se postupak odnosi, odnosno prema mjestu gdje se nalazi nekretnina. Mjesnu nadležnost učesnici ne mogu mijenjati svojim sporazumom, osim ako zakon izričito predviđa drugačije.

SUD ( međUnarodna nadležnost) Pravila o međunarodnoj nadležnosti su utvređena „ Zakonom o rješavanju sukoba zakona s propisima drugih zemalja u određenim odnosima” (1982.) Isključiva međunarodna nadležnost bosansko-hercegovačkih sudova postoji:

• kod lišenja poslovne sposobnosti domaćih državljana, uz izuzetak kada organ strane zemlje donese odluku o oduzimanju poslovne sposobnosti našem državljaninu koji ima mjesto prebivališta u toj zemlji,

• kod proglašenja nestalih lica za za umrla, bez obzira gdje ta lica imaju prebivalište,

• kod davanja dozvole maloljetnim državljanima BiH za stupanje u brak, bez obzira na mjesto njihovog prebivališta i mjesto zaključenja braka.

U ostalim predmetima koji se tiču uređenja ličnih stanja, međunarodna nadležnost domaćih sudova je izberiva. U imovinskopravnim vanparničnim stvarima s elementom inostranosti međunarodna nadležnost bosanskohercegovačkih sudova može biti isključiva i izberiva. Najvažniji predmeti među njima su oni koji se tiču raspravljanja zaostavštine. Odlučujući element u određivanju međunarodne nadležnosti jeste mjesto nalaženja

zaostavštine, te šta sačinjava zaostavštinu: pokretne ili nepokretne stvari.Isključivo je nadležan naš sud za raspravljanje pokretne i nepokretne zaostavštine koja se nalazi u BiH, bez obzira da li je ostavilac naš državljanin ili stranac i bez obzira da li je apatrid ili izbjeglica. Izberiva međunarodna nadležnost bh. sudova postoji u situacijama kao što su:

• za pokretne stvari koje čine zaostavštinu, a nalaze se na području BiH, ako je ostavilac domaći državljanin,

• za za raspravljanje pokretne i nepokretne zaostavštine bh. državljanina koja se nalazi u inostranstvu, samo ako po pravu države u kojoj se zaostavština nalazi, nije nadležan strani organ, odnosno ako taj organ odbija da raspravlja o toj zaostavštini.

Učesnici Pod pojmom učesnici podrazumijevaju se subjekti vanparničnog postupka. U vanparničnom postupku se pojam učesnika određuje u procesnopravnom i u materijalnopravnom smislu. U materijalnopravnom smislu učesnici su sva ona lica na čija prava i interese može uticati donesena odluka. Prema ovom kriteriju, pojam učesnika se određuje posebno u vanparničnim postupcima koji se pokreću po službenoj dužnosti (npr.ostavinski postupak). U procesnopravnom smislu učesnik je lice koje se nalazi u ulozi predlagača (tj.pokreće postupak) i onoga prema kome je prijedlog upravljen, odnosno povodom koga je postupak pokrenut.

Sposobnost biti subjekt vanparničnog postupka imaju fizička i pravna lica, te određeni oblici udruživanja koji nemaju svojstvo pravnih lica, a pod istim uslovima pod kojima im se svojstvo stranke priznaje u parničnom postupku. Pravila o zakonskom zastupanju se vežu za odredbe o zakonskom zastupanju koje se primjenjuju i u parničnom postupku. Osim toga, u nizu vanparničnih stvari daje se mogućnost i poslovno nesposobnim licima da preduzimaju procesne radnje. Npr, lice kome je oduzeta poslovna sposobnost može podnijeti prijedlog da mu se sposobnost vrati, maloljetno lice može podnijeti prijedlog kojim traži dozvolu za stuapnje u brak i sl.

Načela vanparničnog postupka Načelo dispozitivnosti i oficijelnosti U vanparničnom postupku načelo dispozitivnosti je u svim fazama postupka potisnuto u korist načela oficijelnosti – od pokretanja, preko određivanja predmeta odlučivanja, pa do okončanja. U nizu vanparničnih predmeta postupak se pokreće po načelu oficijelnosti. U takvim postupcima zahtjevi ili prijedlozi za pokretanje postupka, koji dolaze od strane zainteresiranih lica ili državnih organa, nemaju karakter procesne radnje. U predme tima u kojima se postupak pokreće po načelu dispozitivnosti, pravo na podnošenje prijedloga je dato i određenom državnom organu (javnom tužiocu, organu starateljstva i dr). U ovim postupcima podnošenje prijedloga ima karakter procesne pretpostavke. Prijedlog se može povući sve do okončanja prvostepenog postupka. Ako je odluka već donesena, prijedlog se može povući do njene pravosnažnosti, pod uslovom da se time ne vrijeđaju prava drugih učesnika, odnosno ako se sa povlačenjem prijedloga slažu svi

učesnici na koje se odnosi dejstvo odluke. U određivanju predmeta odlučivanja još više do izražaja dolazi razlika u primjeni načela dispozitivnosti između parničnog i vanparničnog postupka. U parničnom postupku predmet odlučivanja je tužbeni zahtjev koji određuje i ističe tužilac u tužbi, dok je u vanparničnom postupku, u pravilu, predmet određen od strane suda, koji pri tom nije vezan prijedlozima učesnika u postupku. Sud nije vezan za prijedlog učesnika ni onda kada se postupak ne pokreće po službenoj dužnosti, već po prijedlogu učesnika, a da se pri tom radi o uređenju pravnih stanja i odnosa. Samo u onim vanparničnim postupcima koji za predmet imaju ostvarenje nekog subjektivnog prava predlagača prema onome protiv koga je prijedlog upravljen, sud je vezan za zahtjev istaknut u prijedlog i ne može ga sam mijenjati. Načelo dispozitivnosti vanparničnog postupka najmanje dolazi do izražaja u pogledu okončanja samog postupka. Učesnici svojim držanjem ne mogu izazvati mirovanje postupka, a sudska odluka se ne može donijeti na osnovu izostanka i priznanja te odricanja od zahtjeva. Učesnik kao predlagač može doprinijeti okončanju postupka samo putem povlačenja prijedloga.

Istražno i raspravno načelo U pogledu prikupljanja procesne građe, u vanparničnom postupku važi istražno načelo. Sud je dužan da po službenoj dužnosti prikuplja činjenice i dokaze, a nije vezan ni za procesnu građu koju mu učesnici u postupku prilažu. Sud u cjelosti snosi odgovornost za potpunost i istinitost utvrđenog činjeničnog stanja. U pravilu nije vezan ni priznatim činjenicama, tj. izjava o priznanju ne oslobađa potrebe da se i takva činjenica dokazuje. Samo u spornim vanparničnim stvarima (npr. uređenje međa), nesporne činjenice nema potrebe dokazivati.

Načelo kontradiktornosti Načelo kontradiktornosti se kao ustavna vrijednost primjenjuje i u vanparničnom postupku, mada je ono daleko više izraženo u parničnom postupku izgrađenom na sistemu dvaju stranaka. U vanparničnom postupku, uzevši u obzir dvojni smisao pojma učesnika, nije uvijek lako utvrditi koja lica pripadaju krugu materijalnopravnih učesnika. Ipak, sud ne smije donijeti odluku prije davanja mogućnosti izjašnjavanja onima na koje se ta odluka odnosi.

Usmenost, neposrednost i javnost Razlike u oblikovanju parničnog i vanparničnog postupka se najviše ispoljavaju u primjeni ovih načela. U vanparničnom postupku sud donosi odluku na osnovu rasprave samo izuzetno, ako je to izričito određeno zakonom i kad sam ocijeni da bi održavanje ročišta bilo svrsishodno radi razjašnjavanja ili utvrđivanja relevantnih činjenica. Međutim, i kad koristi formu usmene rasprave, činjenični osnov odluke koju sud donosi ne obrazuje samo procesna građa koja je bila predmet neposredne rasprave, već i ona koju je sud pribavio u pismenoj formi posrednim putem. Načelo javnosti primjenjuje se i u vanparničnom postupku. Javnost je isključena u postupku o kome se odlučuje o ličnim i porodičnim statusima učesnika, izuzev u postupku proglašenja nestale osobe umrlom. „Vanparnični postupak je javan. U postupku u kome se odlučuje o osobnim i obiteljskim stanjima sudionika

javnost je isključena, osim u postupku proglašenja nestalih osoba umrlim i dokazivanja smrti. „

Načelo materijalne istine Saglasne izjave učesnika o određenim pravno relevantnim činjenicama ne oslobađaju sud od obaveze dokazivanja istinitosti tih činjenica. Sud može utvrđivati i činjenice koje učesnici nisu iznijeli, kao i nesporne činjenice. Ova ovlaštenja suda se prožimaju na vanparnične postupke koji se tiču statusnih pitanja, dok u predmetima koji se tiču imovinskopravnih odnosa držanje učesnika nije bez uticaja na obim ovlaštenja suda u pogledu utvrđivanja pravnorelevatnih činjenica.

Načelo posebnog staranja o nesposobnim licima U fokusu vanparničnog pravosuđa su ostavinski postupak i postupci čiji je predmet uređenje statusnih odnosa. Pravozaštitni cilj koji se postiže tim postupcima primarno je u postizanju pravnog osiguranja lica koja nisu u mogućnosti da se staraju o svojim pravima i interesima. Sud je ovlašten i dužan da u postupku preduzima potrebne mjere radi zaštite takvih lica.

Razvoj prvostepenog postupka Tok prvostepenog postupka nije čvrsto određen strogim procesnim formama, već sud oblikuje postupak, krećući se u okviru zahtjeva koje postavljaju osnovna načela. Učesnicima je u načelu oduzeta mogućnost da na postupak utiču svojim dispozitivnim radnjama. Jedna od dispozitivnih radnji kojima učesnici mogu dovesti do okončanja postupka je povlačenje prijedloga, u onim slučajevima kada im je dozvoljen stepen dispozitivnosti. Postoji pretpostavka da je prijedlog povučen kad predlagač ne dođe na ročište, a uredno je pozvan i ne postoje općepoznate okolnosti koje su ga spriječile da dođe u sud, te svoje odsustvo ne opravda. Poravnanje može biti osnov okončanja postupka samo u nekim imovinskopravnim vanparničnim postupcima, kao što su podjela zajedničke stvari ili određivanje naknade za eksproprisano zemljište. Smrt učesnika vodi okončanju postupka u statusnim vanparničnim stvarima. U većini vanparničnih imovinskih postupaka smrt dovodi do prekida postupka (kao i u parničnom postupku). „Prijedlog za pokretanje vanparničkog postupka može se povući do donošenja prvostupanjskog rješenja. Prijedlog podnesen od više osoba povlači se njihovom suglasnom izjavom, osim ako zakonom nije drugačije određeno. Prijedlog se može povući i nakon donošenja prvostepenog rješenja sve dok postupak nije pravomoćno okončan, ako se time ne vrijeđaju prava drugih sudionika na koje se rješenje odnosi ili ako ostali sudionici na to pristanu. Ako je prijedlog povučen poslije donošenja prvostupanjskog rješenja, prvostupanjski sud će riješenje ukinuti i postupak obustaviti.”

Sudske odluke Sve odluke u vanparničnom postupku se donose u obliku rješenja. Rješenjem sud odlučuje o glavnoj stvari kao i svim drugim pitanjima. O svim ostalim radnjama koje sud poduzima na ili van ročišta, a koje se ne preduzimaju u formi sudske odluke vodi se zapisnik. Sadržaj rješenja zavisi od prirode predmeta odlučivanja i pravozaštitnog cilja koji se ostvaruje u postupku, a

donose se u dvije forme: u obliku posebnog akta i u vidu zasvjedočavanja sadržaja u sudskom zapisniku. U formi posebnog akta izrađuju se sva rješenja kojima se odlučuje o glavnoj stvari i rješenja protiv kojih je dopuštena posebna žalba. Ona sadrže sve potrebne elemente: uvod, dispozitiv i obrazloženje. „U vanparničnom postupku odluke se donose u obliku rješenja. Rješenje protiv koga je dozvoljena posebna žalba, kao i rješenje drugostupanjskog suda, mora biti obrazloženo.” Postojanje i dejstvo odluke Momenat donošenja i dejstva odluke se ne podudaraju, jer po pravilu dejstvo nastupa pravosnažnošću odluke. Međutim, zakon dozvoljava sudu da u vanparničnom postupku odluči da žalba ne odlaže izvršenje rješenja i da pravne posljedice rješenja nastupaju prije pravosnažnosti, ako je to potrebno radi zaštite maloljetnika ili drugih lica pod posebnim društvenim staranjem. U ovakvim slučajevima dejstvo odluke nastupa u trenutku njenog saopštavanja učesnicima. Dejstvo odluke nastupa u trenutku njenog donošenja i u slučajevima u kojima odluka nije podobna za sticanje formalne pravosnažnosti. Prethodno pitanje - Predstavlja pitanje da li postoji jedan pravni odnos koji nije predmet odlučivanja, a od njegovog postojanja zavisi odlučivanje o glavnom pitanju. Sud može sam u vanparničnom postupku da rješi o tom pitanju, s tim što se dejstvo njegove odluke prostire u domenu vanparničnog postupka, u kome je o tom pitanju odlučeno. „Kada odluka suda zavisi od rješenja prethodnog pitanja, da li postoji neko pravo ili pravni odnos, a o tom pitanju još nije donio odluku sud ili drugi nadležni organ, sud može sam riješiti to pitanje, ako zakonom nije drugačije određeno. Odluka suda o predhodnom pitanju ima pravno djelovanje samo u vanparničnom postupku u kome je to pitanje riješeno. „

Upućivanje stranke na parnicu Ako se među strankama pojavi spor činjeničnog karaktera, sud upućuje stranke da pokrenu parnicu ili postupak pred nadležnim organom radi rješavanja tog spora. Na pokretanje parnice upućuje se učesnik koji je slabiji u pravu. S druge strane, sud će u vanparničnom postupku rješavati eventualni spor o pravnim pitanjima, po principu iura novit curia. Obavezno upućivanje na parnicu Od navedenog postoje izuzeci, u kojima će sud uputiti stranke na parnicu bez obzira da li je spor činjeničnog ili pravnog karaktera: 1. U ostavinskom postupku, sud će uputiti nasljednike na parnicu ako je među njima sporno da li neka imovina ulazi u zaostavštinu, tj. ako postoji spor povodom zahtjeva nasljednika koji su živjeli u istom domaćinstvu sa ostaviocem da se iz zaostavštine izdvoji dio koji odgovara vrijednosti njihovog doprinosa povećanju ostaviočeve imovine. 2. U postupku uređenja i korištenja zajedničke stvari, sud će uputiti stranke na parnicu kad je među zajedničarima sporno pravo na stvar koja je predmet postupka ili je sporan obim prava. Posljedice upućivanja na parnicu Sud određuje rok u kome je upućeni učesnik dužan da pokrene parnicu ili postupak pred nadležnim organom. Taj rok ne može biti duži od 30 dana. Ako u datom roku učesnik pokrene postupak na koji je upućen, doći će do prekida vanparničnog postupka koji traje do okončanja postupka na koji je

učesnik upućen. U suprotnom će sud dovršiti postupak i donijeti odluku bez obzira na zahtjeve povodom kojih je učesnik upućen na parnicu, odnosno upravni postupak, odnosno odlučit će kao da nije postojalo činjeničnog spora.

Pravni lijekovi - žalba Redovni pravni lijek je žalba, a sistem vanrednih pravnih lijekova zavisi od vrste vanparničnih stvari. Žalba je načelno devolutivan, prekluzivan i suspenzivan pravni lijek, ali sa vrlo značajnim izuzecima. Žalba je nedevolutivan ili remonstrativan pravni lijek kad o njenoj osnovanosti odlučuje prvostepeni sud. U takvim slučajevima, prvobitno rješenje se može preinačiti ili ukinuti samo ako se time ne vrijeđaju prava drugih učesnika postupka koja se zasnivaju na istom rješenju. Pod istim uslovima žalba može biti i neprekluzivan pravni lijek. Naime, drugostepeni sud može iz važnih razloga odlučiti i o neblagovremenoj žalbi ako se time ne vrijeđaju prava ostalih učesnika postupka. Zbog toga prvostepeni sud mora proslijediti žalbu drugostepenom sudu bez obzira da li je žalba podnesena u zakonskom roku od 15 dana ili ne. Od vanparničnog suda zavisi da li će žalba u konkretnom slučaju imati suspenzivno dejstvo ili ne, jer sud može da u svakom konkretnom predmetu odluči da žalba ne odlaže izvršenje. Ovakva ovlaštenja sudu su naročito data kad se radi o zaštiti prava maloljetnika ili drugih osoba pod posebnom društvenom zaštitom. Princip pridružene žalbe Žalbu može uložiti svaki učesnik, sve dok teče rok za bilo kog učesnika. Dakle, može se koristiti rokom onog učesnika prema kome rok najkasnije ističe i to bez obzira da li je taj učesnik u svoje ime već iskoristio pravo na žalbu ili ne. Pravo žalbe imaju i subjekti koji nisu učestvovali u prvostepenom postupku, ako pobijano rješenje zadire u njihova prava i interese. Prvostepeni sud može povodom blagovremeno izjavljene žalbe novim rješenjem preinačiti ili ukinuti svoje ranije rješenje, ako nađe da je žalba osnovana, a time se ne vrijeđaju prava drugih sudionika koja se zasnivaju na tom rješenju. Ako prvostepeni sud ne preinači, odnosno ne ukine svoje rješenje, žalbu, zajedno sa spisima, dostavit će drugostepenom sudu na odlučivanje bez obzira da li je žalba podnesena u zakonom određenom roku. Drugostupanjski sud može odlučiti i o ne blagovremeno podnesenoj žalbi, ako se time ne vrijeđaju prava drugih osoba koja se zasnivaju na tom rješenju.

Vanredni pravni lijekovi Revizija je dopuštena protiv pravosnažnog drugostepenog rješenja u postupku u kome se odlučuje o stambenim stvarima i naknadi za eksproprisanu nekretninu. Ponavljanje postupka dozvoljeno je samo u situacijama kad se isti cilj nije mogao postići na drugi način. Zato se sudu nalaže da po prijedlogu za ponavljanje postupka prvo postupi kao po neblagovremeno uloženoj žalbi ako za to postoje uslovi, tj. ako se time ne vrijeđaju prava ostalih učesnika. Prijedlog za ponavljanje postupka ne može se podnijeti ako je učesniku zakonom priznato pravo da svoj zahtjev realizira u parnici ili postupku pred organom uprave. „U vanparničnom postupku u kome se odlučuje o stambenim stvarima i o naknadi za ekspropiranu nepokretnost, protiv pravomoćnog rješenja donesenog u drugom stupnju, dopuštena je revizija. „ „O troškovima postupka u stvarima koje se odnose na osobno i obiteljsko stanje sudionika sud odlučuje po slobodnoj ocjeni, vodeći računa o

okolnostima slučaja i o ishodu postupka, s tim što se u pogledu troškova postupka koji su prouzrokovani sudjelovanjem organa starateljstva u vanparničnom postupku primjenjuju odrebe Zakona o parničnom postupku. U vanparničnim stvarima koje se odnose na imovinska prava sudionika, sudionici snose troškove na jednake dijelove, ali ako postoji znatna razlika u pogledu njihovog udjela u imovinskom pravu o kome se odlučuje, sud će prema srazmjeru tog udjela odrediti koliki će dio troškova snositi svaki sudionik. „

Pravosnažnost

Formalna pravosnažnosti - nastupa u trenutku nakon kog se odluka ne može pobijati redovnim pravnim lijekom. U literaturi je sporno da li su za formalnu pravosnažnost podobne odluke protiv kojih se žalba može ulagati i po isteku roka. Međutim, bitno je imati na umu da u vanparničnom postupku pravosnažnost nema isti značaj kakav ima u parničnom postupku, jer se dejstva odluke ne vežu striktno za pravosnažnost. Irelevantan je momenat njenog nastupanja jer sud može u svako doba ukinuti ili preinačiti odluku, kao i što može odlučiti da se odluka primjenjuje i prije njene pravosnažnosti, ukoliko je tako Zakonom određeno.

Materijalna pravosnažnost - sastoji se u tome da se o istom predmetu o kome je odlučeno više ne može pokretati postupak niti donositi druga odluka, te da pravno pitanje o kome je pravosnažno presuđeno vezuje sud u drugom postupku. Dejstvo materijalne pravosnažnosti vezano je za identičnost činjeničnog i pravnog osnova. Odluka se zasniva na činjeničnom stanju koje postoji u vrijeme njenog donošenja. Zbog toga promjenjene okolnosti koje su nastupile nakon donošenja odluke nisu zahvaćene dejstvom materijalne pravosnažnosti i ne podliježu efektu res iudicata.

Posebni vanparnični postupci Postoji veliki broj vanparničnih postupaka u kojima se primjena općih pravila proširuje ili modificira, a u zavisnosti od vrste vanparničnih predmeta. Vanparnični postupci se mogu grupisati u:

• statusne vanparnične postupke; • ostavinski postupak; • imovinske vanparnične postupke; • ostale vanparnične postupke.

Statusni vanparnični postupci su: • lišavanje poslovne sposobnosti, • zadržavanje u ustanovama za duševne bolesti, • proglašenje nestalog lica u mrlim i dokazivanje smrti, • produženje roditeljskog prava, • oduzimanje i vraćanje roditeljskog prava, te

• davanje dozvole za stupanje u brak. Statusni vanparnični postupci imaju nekoliko zajedničkih karakteristika:

• predmet je uređivanje statusnih odnosa; • u pravilu su unilateralni (jednostranački), bez obzira na više učesnika, jer su

interesi učesnika paralelni, a ne suprotstavljeni; • posebno značajno mjesto u ovim postupcima pripada organu starateljstva; • odluke u ovim postupcima u pravilu imaju konstitutivni karakter: njima se

mijenja postojeća pravna situacija.

Oduzimanje i vraćanje poslovne sposobnosti Poslovna sposobnost se oduzima ili ograničava punoljetnom licu koje je nesposobno da se samo brine o svojim pravima i interesima zbog duševne bolesti, duševne zaostalosti, rasipništva ili nekog drugog uzroka. Postupak mogu pokrenuti: sud po službenoj dužnosti, a prijedlogom:

• organ starateljstva, • Srodnici lica kome se oduzima poslovna sposobnost, • kao i samo lice kome treba oduzeti poslovnu sposobnost ako je u stanju da shvati

značenje i pravne posljedice svog prijedloga. Postupak oblikuje sud po načelu sudskog upravljanja postupkom, a procesnu građu prikuplja po načelu inkvizitornosti. Odluka se donosi na osnovu rasprave na koju se pozivaju:

• organ starateljstva, • lice kome se oduzima poslovna sposobnost, njegov staralac odnosno zastupnik, i • predlagač.

Radi pravilnog utvrđivanja činjeničnog stanja, pored uzimanja iskaza od navedenih lica, potrebno je da najmanje dva ljekara odgovarajuće specijalnosti daju svoj nalaz i stručno mišljenje o sposobnosti za rasuđivanje lica prema kome se postupak vodi. Kad je potrebno da se u svrhu davanja nalaza i stručnog mišljenja ljekara lice smjesti u zdravstvenu ustanovu, sud može rješenjem odrediti takav smještaj, ali najduže 3 mjeseca. Protiv ovakvog rješenja dozvoljena je posebna žalba, koju mogu podnijeti lice prema kome se vodi postupak, njegov staratelj ili privremeni zastupnik. Rok za žalbu je 3 dana. Žalba ne odlaže izvršenje, ali je sud dužan da žalbu odmah dostavi drugostepenom organu koji je obavezan da donese odluku u roku od 3 dana od dana prijema žalbe. U zavisnosti od utvrđenog činjeničnog stanja, sud može osobu u potpunosti ili djelimično lišiti poslovne sposobnosti. U rješenju kojim se osoba djelimično lišava poslovne sposobnosti, sud će navesti vrstu poslova koju ta osoba može obavljati samostalno. Sud može odgoditi donošenje rješenja ako se osnovano može očekivati da će se osoba prema kojoj se vodi postupak uzdržati od upotrebe alkohola ili opojnih sredstava ili ako se osoba podvrgne liječenju u određenoj zdravstvenoj ustanovi. Odlaganje može trajati od 6 do 12 mjeseci, a rješenje o odlaganju rješenja sud može i opozvati. Kad prestanu razlozi zbog kojih je poslovna sposobnost oduzeta, sud će po službenoj dužnosti ili na prijedlog ovlaštenih lica provesti postupak i zavisno od rezultata donijeti novo rješenje. Pravosnažno rješenje o oduzimanju, odnosno vraćanju poslovne sposobnosti dostavlja se matičaru i organu koji vodi zemljišne ili druge javne knjige radi upisa, kao i organu starateljstva. Troškove postupka snosi predlagač.

„Postupak za oduzimanje i vraćanje poslovne sposobnosti pokreće se na prijedlog: 1) organa starateljstva, 2) tužitelja, 3) bračnog druga, djeteta i roditelja osobe koja predlaže oduzimanje, odnosno vraćanje poslovne sposobnosti, 4) djeda, babe, brata, sestre, unuka i drugih osoba, ukoliko trajno žive u istom obiteljskom domaćinstvu sa osobom za koju se predlaže oduzimanje, odnosno vraćanje poslovne sposobnosti, 5) osobe kojoj se oduzima ili vraća poslovna sposobnost ukoliko ono može da shvati značaj i pravne poslijedice svoga prijedloga, 6) drugih osoba ukoliko je to predviđeno zakonom. Postupak može pokrenuti i sud po službenoj dužnosti. „ „Pravomoćno rješenje o oduzimanju odnosno vraćanju poslovne sposobnosti, sud će dostaviti općinskoj službi nadležnoj za poslove vođenja matičnih knjiga radi upisa u matičnu knjigu rođenih i organu nadležnom za vođenje zemljišno- knjižne evidencije.”

Zadržavanje duševno bolesnih osoba u zdravstvenojustanovi U postupku zadržavanja u zdravstvenoj ustanovi sud odlučuje o zadržavanju duševno bolesne osobe u zdravstvenoj ustanovi kada je zbog prirode bolesti neophodno da ta osoba bude ograničena u slobodi kretanja ili kontaktiranja sa vanjskim svijetom, kao i njenom otpuštanju kad prestanu razlozi zbog kojih je zadržana. Postupak pokreće sud po službenoj dužnosti, uvijek kad na bilo koji način sazna da postoje okolnosti usljed kojih se određena osoba treba smjestiti i zadržati u psihijatrijskoj zdravstvenoj ustanovi. Ovaj postupak sud obično pokreće na osnovu obavještenja od strane zdravstvene ustanove. Kad ustanova primi na liječenje neko lice bez njegove saglasnosti ili bez odluke suda, dužna je da to u roku od 24 sata prijavi sudu na čijem području se nalazi. Postupak je hitan i mora se okončati u roku od 7 dana. O duševnom stanju lica nalaz daju najmanje dva vještaka, a sud u postupku utvrđuje i druge okolnosti relevantne za odlučivanje. Sud je dužan da najkasnije u roku od tri dana od prijema prijave donese odluku o zadržavanju ili otpuštanju lica. Međutim, sud je ovlašten i da naknadno izmijeni odluku u zavisnosti od promjene okolnost i pod kojima je odluka donesena.

Protiv rješenja o zadržavanju odnosno puštanju iz zdravstvene ustanove žalbu mogu izjaviti:

• zdravstvena ustanova, • zadržana osoba, • njen staratelj odnosno privremeni zastupnik, te • organ starateljstva.

Rok je 8 dana od prijema rješenja. Žalba u načelu nema suspenzivno dejstvo, osim ako sud iz opravdanih razloga ne odluči drugačije. Drugostepeni sud po žalbi rješava u roku od 3 dana. Zdravstvena organizacija sudu povremeno dostavlja izvještaj o zdravstvenom stanju zadržanog lica. Ako se ni po isteku 1 godine ne izmijene okolnosti, ili se zdravstveno stanje zadržanog ne poboljša u potrebnoj mjeri, sud će odlukom produžiti zadržavanje. Ovakvu odluku sud donosi na prijedlog zdravstvene organizacije.

Proglašavanje nestalih lica umrlim i dokazivanje smrti Proglašenje nestalog lica za umrlo i dokazivanje smrti su spojeni u jedinstveni postupak. Oba slučaja rješavaju statusno pitanje. Cilj ovog postupka je stvaranje jasne pravne situacije u pogledu nestalog lica. Za proglašenje nestale osobe umrlom i za dokazivanje smrti nadležan je sud na čijem području je ta osoba imala zadnje prebivalište odnosno boravište. Za umrlo može biti proglašeno lice: a) O čijem životu za zadnjih 5 godina nema nikakvih vijesti, a starije je od 60 godina, ili okolnosti pod kojima je nestalo čine vjerovatnim da više nije u životu; b) Koje je nestalo u brodolomu, saobraćajnom udesu, požaru, zemljotresu ili nekoj drugoj neposrednoj smrtnoj opasnosti, a 6 mjeseci od dana prestanka opasnosti o njemu nema vijesti; c) Koje je nestalo u toku rata, u vezi sa ratnim događanjima, a o čijem životu nije bilo nikakvih vijesti godinu dana od dana prestanka neprijateljstava. Postupak se pokreće po prijedlogu koji mogu podnijeti javni tužilac i lice koje za to ima neposredni pravni interes. Sud po prijedlogu postupa na slijedeći način: 1. Ako utvrdi da su ispunjene osnovne pretpostavke, nestalom određuje staraoca ili poziva organ starateljstva da to učini; 2. Izdaje oglas sa javnim pozivom na ustupanje informacija o nestaloj osobi, uz upozorenje da će u roku od 3 mjeseca od objavljivanja u službenim novinama odlučiti o prijedlogu; 3. Ako ne dođe do relevantnih informacija na ova j način, po isteku 3 mjeseca od objavljivanja oglasa sud zakazuje raspravu na koju poziva predlagača, staraoca nestalog i izvodi dokaze radi utvrđivanja relevantnih činjenica na osnovu kojih će donijeti odgovarajuće rješenje, odbiti ili prihvatiti prijedlog za proglašavanje nestale osobe umrlom. 4. U rješenju o proglašenju nestale osobe umrlom navodi se dan, po mogućnosti i sat koji se smatra kao vrijeme smrti nestalog. Ako se taj dan ne može pouzdano utvrditi, smatra se da je smrt nastupila prvog dana nakon isteka propisanih rokova. Pomenuto rješenje sud može ukinuti ili preinačiti, po službenoj dužnosti ili na prijedlog. Rješenje će se ukinuti ako sud na bilo koji način sazna da je nestala osoba živa, A preinačit će se ako se sazna da je nestalo lice umrlo u vrijeme različito od onoga navedenog u rješenju. Ukidanje rješenja za posljedicu ima vraćanje svih statusnih prava licu koje je bilo proglašeno umrlim, sa jednim izuzetkom: neće uticati na novi brak koji je zaključio bračni drug nestalog po pravosnažnosti rješenja o proglašenju nestalog lica umrlim.

Produženje i prestanak roditeljskog prava Cilj produženja roditeljskog prava je zaštita djeteta koje zbog tjelesnih ili duševnih mana nije u stanju da se samo stara o sebi. Postupak se pokreće na prijedlog roditelja, usvojitelja ili organa starateljstva. Radi se o hitnom postupku koji mora biti okončan najkasnije u roku od 15 dana od dana podnošenja prijedloga. Lice nad kojim se produžava roditeljsko pravo zastupa poseban staralac, kojeg određuje sud ili organ starateljstva. Relevantne činjenice sud utvrđuje na raspravi, a svu procesnu građu prikuplja po službenoj dužnosti. Na ročište se obavezno pozivaju dijete, roditelji i organ

starateljstva. Do prestanka produženog roditeljskog prava dolazi na prijedlog učesnika, kad prestanu razlozi zbog kojih je roditeljsko pravo produženo.

Oduzimanje i vraćanje roditeljskog prava Roditeljsko pravo se oduzima kad ga roditelji zloupotrijebe ili grubo zanemare vršenje svojih dužnosti. Postupak se pokreće na prijedlog ovlaštenih učesnika:

• roditelja odnosno usvojitelja, i organa starateljstva. Organ starateljstva obavezno učestvuje u postupku. U postupku se shodno primjenjuju propis i o oduzimanju i vraćanju poslovne sposobnosti. Postupak je hitan, okončava se u roku od 15 dana. Sud donosi odluku na osnovu rasprave. Pri donošenju rješenja o od uzimanju i vraćanju roditeljskog prava sud uzima u obzir i želje maloljetnika koji je sposoban da ih izrazi. „Ako postupak nije pokrenut na prijedlog organa starateljstva, sud će bez odlaganja obavijestiti ovaj organ o pokretanju postupka i pozvati ga da sudjeluje u postupku.” „Sud će, po službenoj dužnosti, utvrditi sve činjenice koje subitne za donošenje rješenja. Radi utvrđivanja bitnih činjenica, sud će održati ročište na koje će pozvati predlagatelja, organ starateljstva, oba roditelja I staratelja osobe čijem se roditelju oduzima, odnosno vraća roditeljsko pravo. Sud je obavezan da sasluša roditelje, a maloljetnik se saslušava samo kad je to neophodno i nije štetno za njegovo duševno zdravlje. Pri donošenju rješenja o oduzimanju i vraćanju roditeljskog prava, sud će uzeti u obzir i želje maloljetnika, ako je sposoban da ih izrazi.”

DOZVOLA ZA ZAKLJUČIVANJE BRAKA „U postupku davanja dozvole za zaključenje braka, sud odlučuje o davanju dozvole za zaključenje braka između određenih osoba kada je zakonom propisano da se brak između njih može zaključiti samo na temelju dozvole suda. Postupak za davanje dozvole za zaključenje braka pokreće se na prijedlog maloljetne osobe. Prijedlog za pokretanje postupka, sadrži osobne podatke o osobama koje žele da zaključe brak, osobne podatke o roditeljima predlagatelja, činjenice na kojima se zasniva prijedlog i dokaze o iznesenim činjenicama.” Sud će na odgovarajući način ispitati sve okolnosti koje su od značaja za utvrđenje da li postoji slobodna volja i želja maloljetnika da zaključe brak, kao i da li je maloljetna osoba tjelesno i duševno sposobna za vršenje prava i dužnosti koje proizilaze iz braka. Prije donošenja rješenja, sud će pribaviti nalaz i mišljenje zdravstvene ustanove i mišljenje organa starateljstva, saslušat će predlagatelje i osobu s kojom želi da zaključi brak, roditelja ili staratelja odnosno usvojitelja predlagatelja, a po potrebi može da izvede i druge dokaze. Sud neće saslušati roditelja kome je oduzeto roditeljsko pravo, a ocijenit će da li će saslušati roditelja koji bez opravdanih razloga ne vrši roditeljsko pravo. Sud će, po pravilu, saslušati predlagatelja bez prisustva ostalih sudionika u postupku. Sud je dužan da utvrdi i osobna svojstva, imovinsko stanje i druge bitne okolnosti koje se odnose na osobu sa kojom predlagatelj želi da zaključi brak.

U postupku sud će na odgovarajući način ispitati opravdanost prijedloga vodeći računa o ostvarivanju ciljeva braka i o zaštiti obitelji, kao i važećim shvatanjima sredine u kojoj žive osobe koje žele da zaključe brak. Postupak se pokreće po prijedlogu osobe na čijoj strani postoji otklonjiva bračna smetnja. Za davanje dozvole relevantne su dvije činjenice:

• slobodna volja maloljetnika za zaključenje braka, i • psihofizička zrelost za vršenje prava i dužnosti u braku.

Prva činjenica utvrđuje se saslušanjem maloljetnika bez prisustva ostalih učesnika u postupku, a druga na osnovu mišljenja odgovarajuće zdravstvene organizacije. Rješenje kojim se dozvoljava zaključenje braka dostavlja se predlagaču, njegovom budućem bračnom drugu, roditeljima odnosno starateljima predlagača i nadležnom organu starateljstva. Rješenje kojim se prijedlog odbija dostavlja se samo predlagaču. Žalbu protiv rješenja mogu izjaviti sve osobe kojima je rješenje dostavljeno.

OSTAVINSKI POSTUPAK U ostavinskom postupku utvrđuje se ko su ostaviteljevi nasljednici, što čini ostavinu, te koja još prava u pogledu ostavine pripadaju nasljednicima, legatarima i drugim osobama. Ostavinski postupak je uređen Zakonom o nasljeđivanju FbiH. Ostavinski postupak je vanparnični postupak. Ako ovim zakonom nije drukčije određeno, u ostavinskom postupku na odgovarajući se način primjenjuju odredbe zakona kojim se uređuje vanparnični i parnični postupak. U ovom postupku se utvrđuje ko su nasljednici umrlog, koja imovina čini njegovu zaostavštinu i koja prava iz zaostavštine pripadaju nasljednicima, legatarima i drugim licima. Postupak se pokreće po načelu oficijelnosti. Učesnici u postupku su nasljednici, legatari i druga lica koja ostvaruju neko pravo iz zaostavštine. Ostavinski postupak se u prvom stepenu provodi pred općinskim sudom u Federaciji, odnosno pred notarom kao povjerenikom suda. U općinskom sudu ostavinski postupak provodi sudija pojedinac. Sud će povjeriti notaru provođenje ostavinskog postupka i dostaviti mu spis bez odgađanja u skladu sa odredbama ZON-a FbiH. Kada notar provodi radnje u ostavinskom postupku kao povjerenik suda ovlašten je, kao i sudija općinskog suda, poduzimati sve radnje u postupku i donositi sve odluke, osim odluka za koje je ovim zakonom drukčije propisano. Za ostavinski postupak mjesno je nadležan sud na čijem je području ostavitelj u vrijeme smrti imao prebivalište. Ako ostavitelj u vrijeme smrti nije imao prebivalište u Federaciji, za ostavinski postupak mjesno je nadležan sud na čijem je području ostavitelj u to vrijeme imao boravište, ukoliko ovim zakonom ili međunarodnim ugovorom nije drukčije određeno. Ako ostavitelj u vrijeme smrti nije imao ni prebivalište ni boravište u Federaciji, mjesno je nadležan ostavinski sud u Federaciji na čijem se području nalazi ostavina ili pretežni dio njegove ostavine. Ako se nijedan dio ostavine ne nalazi u Federaciji mjesno je nadležan sud prema mjestu gdje je ostavitelj upisan u knjigu državljana. Privremene mjere za osiguranje ostavine može pored ostavinskog suda narediti i sud na čijem je području ostavitelj umro te sud na čijem se području nalazi ostaviteljeva imovina

DONOŠENJE SUDSKE ODLUKE „Odluke se u postupku donose u obliku rješenja. Rješenja protiv kojih je dopušten prigovor, odnosno žalba i rješenja drugostepenog suda moraju biti obrazložena.”

ŽALBA

Protiv rješenja prvostepenog suda dopuštena je žalba, ako ovim zakonom nije drukčije određeno. Žalba se podnosi u roku 15 dana od dostavljanja prvostepenog rješenja. Žalba se podnosi prvostepenom sudu koji može u povodu pravovremeno podnesene žalbe sam novim rješenjem preinačiti pobijano rješenje, ako se time ne povređuju prava drugih osoba zasnovana na tom rješenju. Ako prvostepeni sud ne preinači svoje rješenje, dostavit će žalbu drugostepenom sudu, bez obzira na to je li žalba podnesena u roku koji zakon određuje. Drugostepeni sud rješava, po pravilu, samo o žalbama koje su pravovremeno podnesene, ali može uzeti u obzir i žalbu koja je nepravovremeno podnesena ako se time ne povređuju prava drugih osoba koja se zasnivaju na pobijanom rješenju. Ako je protiv rješenja dopuštena posebna žalba sud će, ako ne postupi prema odredbi stava 1. ovog člana, prijepis spisa sa žalbom dostaviti drugostepenom sudu. Ne čekajući odluku drugostepenog suda, prvostepeni sud poduzimat će one radnje koje je ovlašten poduzimati u ostavinskom postupku, nezavisno od ishoda žalbenog postupka, ako ovim zakonom nije drukčije određeno. Vanredni pravni lijekovi u ostavinskom postupku nisu dozvoljeni.

Prethodne radnje, koje su u funkciji pripremanja ročišta za raspravu obuhvataju: 1. Sastavljanje smrtovnice vrši matičar koji upisuje smrt u matičnu knjigu i smrtovnicu u roku od 15 dana po izvršenom upisu dostavlja ostavinskom sudu; 2. Popis i procjenu imovine sud preduzima po vlastitoj odluci ili na prijedlog nasljednika. Po vlastitoj odluci suda popis i procjena se vrši kad se ne zna za nasljednike ili njihovo boravište, kad su nasljednici lica pod posebnom zakonskom zaštitom i kad zaostavštinu treba predati DPZ ili njenim organima. Popis i procjenu vrši nadležni općinski organ uprave. 3. Mjere obezbjeđenja zaostavštine preduzimaju se: - kad ni jedan od pozvanih nasljednika nije sposoban da upravlja imovinom, a nema zakonskog zastupnika; - ako su nasljednici nepoznati ili odsutni; - ako neke druge okolnosti nalažu posebnu opreznost. U ovakvim slučajevima nadležni općinski organ uprave predaje cijelu imovinu ili njen dio pouzdanom licu na čuvanje. O tome se odmah obavještava ostavinski sud koji može preduzeto obezbjeđenje ukinuti ili izmijeniti. Gotovina, štedne knjižice i druge važne isprave se predaju na čuvanje sudu na čijem području se imovina nalazi. 4. Privremeni staratelj zaostavštine se postavlja od strane ostavinskog suda kad je to potrebno u cilju obezbjeđenja zaostavštine

Postupak sa testamentom Testament umrlog se sudu dostavlja zajedno sa smrtovnicom. Proglašenje testamenta, koje se sastoji od otvaranja, čitanja testamenta i sastavljanja zapisnika, vrši ostavinski sud ili sud kod kojeg se testament zatekne na čuvanju, a koji nakon proglašenja dostavlja zapisnik ostavinskom sudu. Na proglašeni testament stavlja se potvrda o proglašenju. Sud je dužan da proglasi svaki testament koji mu je dostavljen, bez obzira da li je pravno valjan ili ne i bez obzira da li je podnesen jedan ili više testamenata.

Kad se zaostavština ne raspravlja Slučajevi u kojima se zaostavština ne raspravlja su: (1) ako umrli nije ostavio imovinu i ako je ostavio samo pokretnu imovinu, a ni jedno od lica pozvanih na naslijeđe ne traži da se provede rasprava. (2) Kada sud odluči da ne provodi ostavinski postupak, obavijestit će o tome organ nadležan za poslove starateljstva, ako među nasljednicima ima osoba koje nisu sposobne da se same brinu o svojim pravima i interesima, a nemaju roditelje ili druge zakonske zastupnike. (3) Ako je sud odlučio da se ne provodi ostavinski postupak zbog toga što se ostavina sastoji samo od pokretne imovine, ukinut će mjere osiguranja ostavine kako bi osobe pozvane na nasljedstvo mogle slobodno ostvarivati prava koja im pripadaju kao nasljednicima. (4) Kad u ostavinu ulaze i stvarna prava na nekretninama postupit će se kao kad su iza ostavitelja ostale nekretnine, a kad postoje ostala prava, kao da su ostale pokretnine.

Tok postupka Ostavinska rasprava se odvija na ročištu na koje sud poziva sva zainteresirana lica. Odluka se ne donosi samo na osnovu rasprave, već na osnovu cjelokupne procesne građe koju je sud prikupio. O pravima uredno pozvanih lica koja nisu došla na ročište sud će odlučiti prema podacima kojima raspolaže. Nasljednici daju izjavu kojom se prihvataju ili odriču nasljedstva. Ta izjava je neopoziva, a može se dati na raspravi, dostaviti ostavinskom sudu u vidu podneska, ili dati nekom drugom sudu na zapisnik, a koji će je proslijediti ostavinskom sudu. Ako se ne zna da li je umrli imao nasljednike, ako je boravište nasljednika nepoznato ili se nalaze u inostranstvu a nemaju punomoćnike, sud će oglasom u Službenim novinama FBiH pozvati potencijalne nasljednike da se u roku od 1 godine jave sudu.

PREDMET OSTAVINSKE RASPRAVE (čl. 236 ZON-a) Na ročištu za ostavinsku raspravu sud će raspraviti sva pitanja važna za donošenje odluke u ostavinskom postupku, a naročito u pogledu prava na nasljedstvo, veličinu nasljednog dijela i prava na legate. Sud o pravima odlučuje, po pravilu, pošto je zainteresiranim osobama omogućio da daju potrebne izjave. Tokom ostavinskog postupka zainteresirane osobe mogu davati izjave bez prisustva drugih zainteresiranih osoba i nije potrebno da se u svakom slučaju tim osobama omogući da se izjasne o izjavama drugih zainteresiranih osoba. O pravima osoba koje nisu došle na ročište, a uredno su pozvane, sud će odlučivati prema podacima kojima raspolaže uzimajući u obzir njihove pismeme izjave koje stignu do donošenja odluke.

Upućivanje na parnicu Sud prekida postupak i upućuje stranke na parnicu ako su sporne činjenice, a naročito: a) Od kojih zavisi pravo na naslijeđe, posebno valjanost ili sadržaj testamenta ili odnos nasljednika i ostavioca na osnovu kojeg se nasljeđuje po zakonu;

b) Od kojih zavisi osnovanost zahtjeva najbližih srodnika da se iz zaostavštine izdvoje predmeti domaćinstva koji služe za zadovoljenje svakodnevnih potreba; c) Od kojih zavisi veličina nasljednog dijela; d) Od kojih zavisi osnovanost isključenja nužnih nasljednika ili osnovanost razloga nedostojnosti za nasljeđivanje; e) Da li se neko lice odreklo naslijeđa

Sud će uputiti na parnicu, a li neće prekidati ostavinsku raspravu ako među učesnicima postoji spor o pravu na legat ili drugom pravu iz zaostavštine. Sud će uputiti učesnike na parnicu bez obzira da li je spor činjeničnog ili pravnog karaktera ako postoji spor o tome da li neka imovina ulazi u zaostavštinu, ili ako postoji zahtjev potomaka ili usvojenika koji su živjeli sa ostaviocem da se iz zaostavštine izdvoji njihov doprinos povećanju imovine ostavioca. Na parnicu sud upućuje onog učesnika čije pravo smatra manje vjerovatnim. Rješenjem o prekidu postupka i upućivanju na parnicu određuje se i rok u kome učesnik treba pokrenuti parnicu, odnosno upravni postupak. Ako upućeni tako ne postupi, raspravljanje zaostavštine će se raspraviti i okončati bez obzira na zahtjeve zbog kojih je učesnik upućen na postupak. Međutim, pravosnažnost odluke ostavinskog suda ne sprečava da se povodom tog zahtjeva pokrene parnica. Ostavinski postupak se okončava rješenjem o nasljeđivanju. Njime se utvrđuje koja imovina čini zaostavštinu, ko su nasljednici i koja prava pripadaju pojedinim nasljednicima. Sadržaj rješenja propisan je zakonom. Rješenje je deklaratornog karaktera, a predstavlja samostalan pravni osnov za upis prava stečenim nasljeđivanjem u zemljišne knjige. Zbog toga se, osim učesnicima u postupku, rjesenje dostavlja i organima nadležnim za vođenje zemljišnih knjiga.

SADRŽAJ RJEŠENJA O NASLJEĐIVANJU U skladu sa Zakonom o nasljeđivanju, rješenje sadrži: 1) prezime i ime ostavitelja, ime jednog od njegovih roditelja, datum rođenja, državljanstvo i po mogućnosti, ostaviteljev jedinstveni matični broj građanina, te za osobe umrle u braku i njihovo prezime koje su imale prij sklapanj braka, 2) oznaku nekretnina s podacima iz javnih evidencija o nekretninama potrebnim za upis, kao i oznaku pokretnih stvari i drugih prava za koja je sud utvrdio da ulaze u ostavinu, 3) prezime i ime nasljednika, ime jednog od njegovih roditelja, datum rođenja, državljanstvo, njegovo prebivalište, odnos nasljednika prema ostavitelju, nasljeđuje li ga kao zakonski ili ugovorni ili testamentarni nasljednik, a ako ima više nasljednika i nasljedni dio svakog pojedinog nasljednika izražen razlomkom, te po mogućnosti nasljednikov jedinstveni matični broj građanina, 4) je li i kako nasljednikovo pravo uvjetovano, rokom ili opterećeno nalogom, odnosno ograničeno ili opterećeno i u čiju korist, 5) prezime i ime i prebivalište osoba kojima je pripalo pravo na legat ili neko drugo pravo iz ostavine s tačnom oznakom tog prava, te po mogućnosti njihov jedinstveni matični broj građanina. Ako se nakon pravosnažnosti rješenja o nasljeđivanju pojave nove činjenice relevantne za raspravljanje zaostavštine, one ne mogu dovesti do ponovnog pokretanja ostavinskog postupka, već dovode do upućivanja na parnicu. Ovo se odnosi na:

• naknadno pronađenu imovinu, • naknadno pronađeni testament, • naknadne zahtjeve za ostvarivanje nasljednog prava od strane lica koja nisu

učestvovala u ostavinskom postupku. Bitno je naglasiti i da razlozi koji u parničnom postupku dovode do ponavljanja postupka, u vanparničnom postupku neće imati taj učinak, već zainteresirano lice može samo pokrenuti parnicu.

POSTUPAK KAD JE NADLEŽAN INOZEMNI ORGAN Kad je za odlučivanje o nasljedstvu iza određenog ostavitelja nadležan inozemni organ, sud na čijem je području ostavitelj umro izdat će po prijemu smrtovnice oglas kojim će pozvati sve osobe u zemlji koje se smatraju ostaviteljevim nasljednicima, legatarima ili povjeriocima da u oglasnom roku, koji ne može biti kraći od 30 dana ni duži od šest mjeseci, a koji teče od dana objavljivanja oglasa u "Službenim novinama Federacije BiH", to prijave sudu jer će se u protivnom slučaju ostaviteljeve pokretnine predati nadležnom organu strane države, ili osobi koju on ovlasti da ih primi. Oglas će se objaviti u "Službenim novinama Federacije BiH" i na oglasnoj ploči suda, a po potrebi i na drugi prikladan način, a jedan primjerak oglasa dostavit će se najbližem diplomatskom ili konzularnom predstavniku odnosne strane države u našoj zemlji. Neće se izdati oglas ako vrijednost ostavine, bez odbitka dugova, ne prelazi iznos od 10.000,00 KM. Ako se oglas ne objavi ostavina se ne smije predati prije nego što isteknu tri mjeseca od dana smrti stranog državljanina. Ako neka osoba prijavi sudu da se smatra ostaviteljevim nasljednikom ili legatarom, sud će za vrijeme dok organ strane države ne odluči o tom njenom pravu, zadržati one ostaviteljeve stvari koje bi bile dovoljne tom njenom pravu. Pošto organ strane države donese pravomoćnu odluku o njenom pravu, sud će u pogledu prijavljenog zahtjeva izvršiti ovu odluku u pogledu zadržanih stvari, a ostatak će potom predati organu strane države. Ako neki ostaviteljev vjerovnik prijavi svoje potraživanje, sud će zadržati onoliko ostaviteljevih stvari koliko je potrebno za pokriće tog potraživanja sve dok ono ne bude podmireno ili osigurano

NOTARI KAO SUDSKI POVJERENICI Notari kao sudski povjerenici provode radnje i donose odluke u ostavinskom postupku u skladu sa odlukom suda o povjeravanju i odredbama ovog zakona. Sud može iz važnih razloga uvijek oduzeti notaru daljnje provođenje ostavinske rasprave koje mu je povjereno i raspravu sam provesti ili povjeriti drugom notaru, te o tome prethodno ili istovremeno obavijestiti Notarsku komoru Federacije Bosne i Hercegovine. Važni razlozi npr. jesu:

• nemogućnost notara da zbog bolesti ili kojeg drugog razloga obavlja posao,

• očito notarevo zanemarivanje zakonskih obaveza ili drugi važni razlozi po ocjeni suda.

Notar povjerene mu radnje u nasljednim stvarima provodi u skladu s odredbama zakona po kojima sud provodi taj postupak. U postupku koji se

provodi pred notarom stranka može biti zastupana po odredbama koje se primjenjuju na zastupanje u vanparničnom postupku. Rokovi za provođenje postupka: (1) Povjereni postupak provođenja ostavinske rasprave notar je dužan provesti u razumnom roku, računajući od dana prijema predmeta. (2) U slučaju da notar iz opravdanih razloga ne uspije u roku iz stava 1. ovog člana provesti sve radnje, dostavit će o tome izvještaj sudu i Notarskoj komori Federacije Bosne i Hercegovine u kojem će obrazložiti razloge zbog kojih nije dovršio postupak.

Određivanje naknade za eksproprisane nekretnine kao imovinski vanparnični postupak Postupak se pokreće po službenoj dužnosti ili po prijedlogu učesnika. Po službenoj dužnosti sud pokreće postupak nakon što mu nadležni organ uprave dostavi predmet u kome se korisnik eksproprijacije i raniji vlasnik nisu mogli sporazumjeti o naknadi za eksproprisanu vrijednost. Ako nadležni organ uprave predmet ne dostavi sudu u roku od 2 mjeseca nakon nastupa pravosnažnosti rješenja o eksproprijaciji, postupak se može pokrenuti prijedlogom ovlaštenika naknade za eksproprisanu nekretninu. Postupak je hitan i mora se okončati u roku od 30 dana od dana pokretanja. O naknadi se odlučuje rješenjem suda nakon održanog ročišta. Sud može odluku zasnovati i na sporazumu korisnika eksproprijacije i ranijeg vlasnika postignutom tokom postupka. Troškove postupka snosi korisnik eksproprijacije, osim troškova koji su izazvani neopravdanim postupkom ranijeg vlasnika.

Drugi imovinskopravni vanparnični postupci Sadržaj pravozaštitne funkcije u ovim postupcima se po pravilu sastoji u ostvarenju određenog subjektivnog prava. Postupak se uvijek pokreće po prijedlogu kojim učesnik određuje i predmet odlučivanja. Povlačenjem predmeta dolazi do okončanja postupka, a učesnici se mogu i sporazumjeti povodom predmeta odlučivanja. Dakle, u ovim postupcima široko se primjenjuje načelo dispozitivnosti. U ove postupke spadaju:

• uređenje upravljanja i korištenja zajedničke stvari, • podjela zajedničke stvari ili imovine i • uređenje međa.

Upravljanje i korištenje zajedničkim stvarima Ovaj postupak se koristi za uređenje odnosa suvlasnika, sukorisnika i drugih suposjednika među kojima ne postoji suglasnost u pogledu načina upravljanja i korištenja zajedničkih stvari. Postupak se uvijek pokreće prijedlogom koji može podnijeti bilo koji od suposjednika. Prijedlog se podnosi sudu na čijem području se stvar nalazi, a ako se nalazi na područjima više sudova, prijedlog se može podnijeti svakom od njih. Najvažnija faza postupka je ročište, na kome sud nastoji izdejstvovati sporazum između zajedničara. Ako se takav

sporazum postigne, on se unosi u zapisnik kao sudsko poravnanje. U suprotnom, sud će donijeti odluku kojom uređuje način upravljanja i korištenja zajedničke stvari. Pravosnažnost rješenja ne sprječava učesnike da u parnici ili drugom postupku ostvaruju svoja prava u odnosu na stvar o čijem je upravljanju i korištenju odlučeno. Ako se među učesnicima pojavi spor u pravu na stvar povodom koje se postupak vodi, ili je sporan obim prava, sud će uputit i predlagača da u roku od15 dana pokrene parnicu ili postupak pred upravnim organom. Ako predlagač to ne učini, smatra se da je povukao prijedlog.

Podjela stvari i nekretnina u suvlasništvu Postupak se uvijek pokreće prijedlogom. Može ga podnijeti svaki od suvlasnika, ali prijedlogom moraju biti obuhvaćeni svi suvlasnici. Podnosi se sudu na čijem području se stvar ili nekretnina nalaze. Ako se nalaze na području više sudova, nadležan je svaki od njih. U prijedlogu moraju biti sadržani podaci o predmetu podjele i udjelima svakog suvlasnika, kao i drugim licima koji na predmetu podjele imaju neko stvarno pravo. Za nekretnine se navode i ZK podaci, kao i drugi odgovarajući dokazi. O podjeli se odlučuje na ročištu. Postupak se može okončati poravnanjem ili sudskim rješenjem. Rješenje sadrži: predmet, uslove i način podjele, podatke o fizičkim dijelovima stvari i pravima koja su pripadala pojedinom suvlasniku, kao i prava i obaveze suvlasnika utvrđene podjelom. U slučaju da se tokom postupka pojavi spor između učesnika u pogledu prava na stvarima koja su predmet diobe sud će prekinuti postupak i uputiti predlagača da pokrene parnicu u roku od 15 dana. Ako to predlagač ne uradi, smatraće se da je prijedlog povučen.

UREĐENJE MEĐA Ako su međašni znakovi između dvije nekretnine zbog bilo kakvih okolnosti toliko oštećeni da bi se moglo dogoditi da se međe neće moći raspoznati, ili ako se međe više ne raspoznaju, ili su sporne, onda svaki od susjeda ima pravo zahtijevati da sud u vanparničnom postupku obnovi ili ispravi među. Pod uređenjem međa se podrazumijeva obnavljanje ili ispravljanje međa kada su međašnji znaci uništeni, oštećeni ili pomjereni. Postupak se pokreće prijedlogom koji može podnijeti svaki od vlasnika odnosno korisnika susjednih zemljišta. U cilju sporazumnog rješenja, sud prvo zakazuje ročište u sudu na koje poziva sve učesnike. Ukoliko sporazumno uređenje međa ne uspije, sud zakazuje ročište na licu mjesta. Na njega poziva i vještaka geodetske struke a po potrebi i svjedoke. Nedolazak predlagača nije smetnja ako održavanje ročišta predloži bilo koji od učesnika. U suprotnom će se smatrati da je prijedlog povučen. Način uređenja međa može biti: 1. Na osnovu jačeg prava, ako među učesnicima postoji spor čija vrijednost ne prelazi vrijednost spora male vrijednosti u parničnom postupku, ako prelazi, a stranke se ne slažu da se međa bez obzira na vrijednost spora uredi po jačem pravu, stranke se upućuju na parnicu. 2. Na osnovu posljednjeg mirnog posjeda, ako spor nije moguće riješiti na osnovu jačeg prava; 3. Ako spor nije moguće riješiti na osnovu posljednjeg mirnog posjeda, riješiće se po pravičnosti, tako što će se sporna međašnja površina podijeliti.

U rješenju sud opisuje graničnu liniju između zemljišta, a sastavni dio rješenja je i skica. Ako je vrijednost sporne površine veća od vrijednosti predmeta spora u sporovima male vrijednosti u parničnom postupku, sud će uputit stranke na parnicu, ukoliko se stranke ne slože da se međe urede po jačem pravu. Od trenutka kad je sud među označio međašnim znakovima smatra se da postoji vlasništvo do te međe, a ko tvrdi suprotno, treba to dokazati. I nakon što je sud u postupku uređenja međa obnovio ili ispravio među, svako može u parnici dokazivati vlasništvo i zahtijevati da se u skladu s njim označi međa.

Ostali vanparnični postupci Sastavljanje isprava Sud sastavlja ispravu u vanparničnom postupku u slučajevima kad je za nastanak ili punovažnost pravnog posla potrebno da on bude zaključen u formi javne isprave. Sud prije sastavljanja isprave utvrđuje identitet učesnika, njihovu pravnu i poslovnu sposobnost, kao i postojanje slobodne volje za zaključenje pravnog posla. O sastavljanju isprave sačinjava se zapisnik. U našem pravu su rijetki primjeri da je za valjanost pravnog posla potrebno da on bude sačinjen u formi javne isprave. Jedan od primjera je sudski testament. Pri sastavljanju sudskog testamenta u ulozi svjedoka ne mogu biti potencijalni zakonski nasljednici zavještaoca. Izjavu zavještaoca sud unosi vjerno u zapisnik, po mogućnosti riječima samog zavještaoca, vodeći računa u svim okolnostima koje bi mogle uticati na valjanost testamenta. Nakon sastavljanja testamenta, zavještalac ga čita i daje izjavu da je njegova volja u svemu vjerno unesena, što sudija potvrđuje na testamentu. Zavještalac potpisuje testament ili na njega stavlja otisak kažiprsta u prisustvu svjedoka. Ako je testament sastavljen u sudu na čijem području zavještalac nema prebivalište, ovaj sud je dužan da o tome odmah obavijesti sud na čijem području je prebivalište zavještaoca. Ovjeravanje sadržaja isprave se po dejstvu izjednačava sa sastavljanjem isprave. Sud ovjerava sadržaj isprave kad je to zakonom određeno. Treba razlikovati ovakvo ovjeravanje sadržaja od ovjeravanja potpisa, rukopisa i prepisa. Ovjeravanje potpisa ili rukopisa je potvrđivanje njegove autentičnosti, a ovjeravanje prepisa je potvrđivanje njegove istovjetnosti sa originalom. Time se ne potvrđuje istinitost sadržaja isprave. Ovakva isprava ima svojstvo vjerodostojne ali ne i javne isprave. Čuvanje isprava Sud je dužan da primi na čuvanje ispravu kad je to zakonom određeno ili kad je to potrebno radi obezbjeđenja određenih imovinskih ili drugih prava. O prijemu isprave na čuvanje se sastavlja zapisnik u koji se unosi način utvrđivanja identiteta podnosioca isprave, vrsta i naziv primljene isprave. Jedna od isprava za koju je zakonom određeno da se prima na čuvanje u sudu je testament. Poništenje isprava Poništenje isprava se u vanparničnom postupku vrši ako se radi o konstitutivnoj ispravi koja je izgubljena, ukradena ili uništena odnosno nestala na bilo koji način. Poništavati se mogu isprave na kojima se zasniva neko materijalno pravo, kao i nematerijalno pravo, ako ne postoje podaci na osnovu kojih nadležni organ može izdati duplikat te isprave. Ne mogu se poništavati isprave:

1. Čije je sudsko poništavanje zabranjeno zakonom; 2. Iz razloga javnog povjerenja – novčanice, srećke lutrije, taloni hartija od vrijednosti, taksene i poštanske marke, ulaznice, vozne karte itd; 3. Isprave čija je funkcija čisto dokaznog karaktera. Poništavati se mogu čekovi i mjenice za čiji poništaj važe posebni postupci. Postupak se pokreće na prijedlog ovlaštenika iz isprave ili lica koje ima neki drugi pravni interes da se isprava poništi. Prijedlog se podnos i sudu na čijem području se nalazi mjesto ispunjenja obaveze. O prijedlogu za poništaj isprave organa DPZ odlučuje sud na čijem području se nalazi sjedište izdavaoca.

Tok postupka Nakon što utvrdi da su ispunjene pretpostavke za pokretanje postupka, sud nalaže izdavaocu i povjeriocu isprave da se u određenom roku izjasne da li je isprava čije se poništenje traži bila izdata i da li postoje smetnje za sprovođenje postupka. Nakon prijema izjašnjenja, sud oglasom objavljuje pokretanje postupka. Oglas između ostalog sadrži bitne podatke o ispravi, kao i upozorenje da će se isprava sudski poništiti ako se u oglasnom roku niko ne javi sudu sa ispravom niti stavi prigovor na njeno poništenje. Dužnik ne smije ispuniti obavezu iz isprave čije se poništenje traži, niti ispravu preinačiti, obnoviti ili prenijeti na drugo lice od momenta kad mu je dostavljen oglas ili kad je na bilo koji način saznao za pokretanje postupka radi poništaja isprave. Dužnik se može osloboditi obaveze samo ako iznos duga uplati na depozit suda. Ako mu isprava bude podnesena radi ispunjenja obaveze ili ako je do nje došao na drugi način, obavezan je da je zadrži i odmah preda sudu kod kojeg se postupak vodi sa naznakom lica koje mu je predalo ispravu. Sud će obustaviti postupak ako predlagač povuče prijedlog ili u određenom roku ne položi u sudski depozit potrebni novčani iznos za objavljivanje oglasa. Isto će uraditi i kad treće lice podnese sudu ispravu ili pred sudom dokaže postojanje isprave čije se poništenje traži. O poništavanju isprave sud odlučuje na ročištu. Rješenje o poništenju sadrži podatke o izdavaocu isprave i predlagaču, kao i bitne sastojke isprave sa naznakom iznosa obaveze ako ona glasi na novac. Rješenje se dostavlja svim zainteresiranim licima. Protiv rješenja žalbu mogu uložiti izdavalac isprave, ovlaštenik i dužnik iz isprave. Pravosnažno rješenje kojim se isprava poništava zamjenjuje poništenu ispravu dok se ne izda nova.

Sudski depozit U sudski depozit mogu se predavati novac, hartije od vrijednosti i druge isprave koje se mogu unovčiti, plemeniti metali, dragocjenosti i drugi predmet izrađeni od plemenitog metala. Sud je dužan da u depozit primi i druge predmete, kad je zakonom određeno da dužnik može kod suda položiti stvar koju duguje. Postupak se pokreće prijedlogom u kome se navodi opis predmeta, razlog zbog kojeg se deponuje i lice u čiju korist se deponuje. Predmet se predaje sudu u mjestu ispunjenja obaveze, a iz razloga ekonomičnosti može se predati i sudu u mjestu gdje se stvar nalazi. Ako je predmet depozita novac, sud je dužan da isti položi na poseban račun kod ovlaštene banke, u roku od 3 dana od dana prijema. Drugi predmeti koji se ne mogu čuvati u sudskom depozitu čuvaju se na javnom skladištu ili drugom privrednom društvu koje se bavi čuvanjem stvari. Ako se ne zna kome deponovani predmet treba predati ili ako se ne zna koji od više deponovanih

predmeta treba predati kojem licu, sud zakazuje ročište i o tome odlučuje na ročištu. Ako pozvana lica ne postignu sporazum, sud će ih uputiti na parnicu. Ako parnica ne bude pokrenuta u ostavljenom roku, sud će pozvati deponenta da preuzme predmet. Ako deponent ili lice u čiju korist je predmet deponovan ne podignu taj predmet ni u roku od 3 godine od dana prijema sudskog poziva, sud će rješenjem utvrditi da je predmet postao državno vlasništvo i predaće ga općini na čijem području se nalazi sjedište suda.

Izvršni postupak Izvršno procesno pravo je samostalna naučna disciplina, koja čini skup normi kojima se reguliše izvršni postupak, kao pravni metod konačnog ostvarivanja prava. U izvršnom postupku se, nakon što je pravno utvrđeno, prinudnim putem dovodi u sklad faktičko stanje sa pravnim stanjem. Pravni čin utvrđenja prava se stapa sa faktičkim činom.

ODNOS IZVRŠNOG I PARNIČNOG POSTUPKA Postoje dva mišljenja o odnosu između izvršnog i parničnog postupka. Prema jednom mišljenju izvršni postupak je nastavak parničnog postupka, a prema drugom mišljenju izvršni postupak je samostalni postupak. Prvo mišljenje se odnosi na to što su norme kojima se reguliše i jedan i drugi postupak sadržane u istom zakonu. Međutim to danas više nije pravilo. Ovo mišljenje se bazira na jedinstvu konačnog cilja kojem i jedan i drugi postupak služe, a to je pružanje pravne zaštite povrijeđenim pravima. U parničnom postupku se ne postiže uvijek cilj tražene pravne zaštite, već se konačni cilj ostvaruje u izvršnom postupku, ukoliko se tuženi kao dužnik ne povinuje na zapovjest iz kondemtarorne tužbe. Iz toga slijedi da je izvršni posupak u funkciji završnog stadija potpunog i konačnog ostvarenja prava. Izvršni postupak se razlikuje od parničnog nizom obilježja:

• predmet građanskog postupka je raspravljanje i odlučivanjeo sporovima iz građansko pravnih odnosa, a predmet izvršnog postupka je prinudno ostvarivanje prava primjenom metoda postupanja u cilju dovođenja u sklad povrijeđenog prava sa onim što je normativno proklamovano;

• Izvršni postupak ne slijedi uvijek parnični postupak – ostvarenje pravne zastite u cjelosti će se okončati u parničnom postupku kada je ishod parnice utvrđujuća ili konstitutivna presuda. Kao što izvršni postupak ne mora da bude posljedica parničnog postupka, tako isto izvršnom postupku ne mora da prethodi parnični postupak.

Oba postupka se razlikuju po svojoj strukturi – to je najviše uočljivo kod načela po kojima se ovi postupci vode. Niz načela koje poznaje parnični postupak nisu poznata izvršnom postupku, ili ako su poznata, nemaju isti domašaj primjene.

ODNOS IZVRŠNOG POSTUPKA PREMA DRUGIM OBLICIMA IZVRŠENJA Ovdje je značajan odnos sudskog i administrativnog izvršenja. Postupak administrativnog izvršenja je sastavni dio administrativnog postupka i određen je Zakonom o općem upravnom postupku. Odluke upravnih organa izvršavaju se kako u postupku administrativnog, tako i postupku sudskog izvršenja, što zavisi od prirode obaveze. Nenovčane obaveze se izvršavaju u

postupku administrativnog, a novčane u postupku sudskog izvršenja. Od ovog pravila postoji nekoliko izuzetaka: (1) izvršenje radi ispunjenja novčanih obaveza iz primanja po osnovu radnog odnosa se može provesti administrativnim putem uz pristanak dužnika; (2) prinudna naplata poreza na pokretnim stvarima vrši se u posebnom administrativnom postupku, a na nekretninama u sudskom izvršnom postupku.

NAČELA I PRAVNA PRIRODA IZVRŠNOG POSTUPKA Načelo dispozitivnosti Postupak se pokreće na prijedlog povjerioca. Povjerilac u prijedlogu za izvršenje određuje sredstva i predmet izvršenja radi ostvarenja novčanih potraživanja. On pritom može predložiti i više sredstava za izvršenje. Sud po pravilu provodi izvršenje na sredstvima koja je povjerilac predložio. Izjavom o povlačenju prijedloga za izvršenje povjerilac može dovesti do okončanja postupka bez pristanka druge strane. Po službenoj dužnosti izvršni postupak se pokreće samo kad je to izričito određeno posebnim zakonom.

Načelo formalnog legaliteta u izvršnom postupku je najjače došlo do izražaja. Pretpostavke za primjenu prinude, kao i načini postupanja strogo su određeni zakonom. Svako postupanje izvan zakonom propisanih okvira bilo bi neovlašteno zadiranje u prava i slobode dužnika.

Načelo sudskog upravljanja postupkom. Sud po službenoj dužnosti upravlja postupkom po principu formalnog legaliteta. Stranke mogu samo da svojim radnjama utiču na tok postupka. Npr. sud će na prijedlog stranke odgoditi izvršenje, ako su ispunjeni uslovi za odlaganje izvršenja.

Načelo ekonomičnosti. U postupku izvršenja sud je dužan da postupa hitno, jer od efikasnosti sprovođenja izvršenja u velikoj mjeri zavisi kvalitet pravne zaštite u cjelini. Zahtjevi načela ekonomičnosti ugrađeni su u cio postupak. Sud je dužan da predmete uzima u postupak redom kojim ih je primio, zakonski rokovi za upotrebu pravnih sredstava su kraći nego u izvršnom postupku, stranke svojim radnjama ne mogu neposredno uticati na razvoj postupka itd.

Načelo socijalnosti ili zaštite dužnika je specifičnost izvršnog postupka. Osnovni zahtjev ovog načela je zaštita dužnika – izvršenje radi ostvarivanja novčanog potraživanja ne može se provesti na stvarima ili pravima koja su neophodna za zadovoljenje osnovnih životnih potreba dužnika i lica koja je dužan izdržavati, ili su mu potrebna za vršenje samostalne djelatnosti koja je dužnikov glavni izvor sredstava za život. Ovaj zahtjev se ostvaruje ustanovama izuzimanja i ograničenja izvršenja. Kumulacija. Ako više povjerilaca u izvršnom postupku ostvaruje svoja potraživanja prema istom dužniku, istim sredstvima i na istim predmetima, onda će se voditi samo jedan postupak za sve povjerioce. Na taj način se izbjegava izlaganje dužnika plaćanju troškova koje bi izazvalo vođenje posebnih postupaka za svakog od povjerilaca.

Nesvrsishodnost izvršenja. Ako su stvari na kojima je predloženo izvršenje neznatne vrijednosti, pa se njihovom prodajom ne bi mogao dobiti iznos koji prelazi troškove izvršenja, tada se iz razloga zaštite dužnika ne bi ni trebalo provoditi izvršenje. Izbor predmeta i sredstava izvršenja. Sud izvršenje određuje na predmetima koje je povjerilac predložio. Međutim, ako je povjerilac naveo više sredstava za izvršenje, sud će izabrati ona sredstva na kojima će se izvršenje provesti najefikasnije i najmanje pogoditi dužnika. Ako se izvršenje provodi na državnim sredstvima, prvenstveno se određuje na novčanim sredstvima koja se vode na računu kod banke. Izvršenje na drugim državnim sredstvima može se odrediti samo ako dužnik nema novčanih sredstava na računu. Odredbe o javnoj prodaji su takođe u službi načela zaštite dužnika. Naime, stvari se na prvom ročištu za javnu prodaju ne mogu prodati ispod procijenjene vrijednosti. To je moguće tek na drugom ročištu, ali i tada ne ispod 1/3 utvrđene vrijednosti (pokretne stvari), odnosno 2/3 utvrđene vrijednosti (nekretnine).

Načelo pojedinačnog (singularnog) izvršenja. Izvršni postupak je sistem tzv.pojedinačnog (singularnog) izvršenja, za razliku od stečaja koji je sistem općeg ili generalnog izvršenja. Predmet izvršenja u izvršnom postupku mogu biti samo pojedine stvari ili prava dužnika, a ne imovina dužnika kao ukupnost stvari.

Načelo vremenskog prioriteta. Više vjerovnika na istim predmetima namiruju se redoslijedom kojim su stekli pravo da se iz tog predmeta namire. Redoslijed se određuje prema danu prijema prijedloga za izvršenje u sudu (ako se izvršenje provodi na pokretnim stvarima i potraživanjima), odnosno prema danu upisa založnog prava u zemljišnim knjigama (ako se izvršenje provodi na nekretninama).

Subjekti izvršnog postupka Svi učesnici izvršnog postupka mogu se podijeliti na 2 grupe:

• Subjekti izvršnog postupka - oni bez kojih se postupak ne može pokrenuti niti voditi. Ovdje spadaju sud i stranke;

• Ostali učesnici – javni tužilac, određena treća lica i dr.

Sud i ostali organi izvršnog postupka U svim predmetima izvršenja stvarno su nadležni općinski sudovi. Pravilo je da se funkcija izvršenja povjerava onim sudovima koji su postupali u prvom stepenu. Izvršni postupak u prvom stepenu vodi sudija pojedinac, a u drugom stepenu vijeće od 3 sudije.

Mjesna nadležnost prvenstveno zavisi od vrste potraživanja koje se ostvaruje izvršenjem. U ostvarivanju novčanih potraživanja mjesna nadležnost se određuje s obzirom na vrstu predmeta na kojima se provodi izvršenje. Ako je predmet izvršenja pokretna stvar, mjesno je nadležan sud na čijem području se stvar nalazi. Ako povjerilac u prijedlogu za izvršenje nije naznačio mjesto gdje se stvar nalazi, za donošenje rješenja o izvršenju mjesno je nadležan sud na čijem području se nalazi prebivalište (boravište) dužnika. Ovako doneseno rješenje povjerilac može radi provođenja izvršenja

podnijeti svakom stvarno nadležnom sudu na čijem području se nalaze stvari dužnika. To je tzv. leteće izvršenje. Ako je predmet izvršenja novčano potraživanje dužnika, mjesno je nadležan sud na kome dužnik ima prebivalište odnosno boravište. Ako dužnik nema prebivalište niti boravište u FBiH, mjesno je nadležan sud na kome prebivalište ima dužnikov dužnik. Za izvršenje na nekretninama mjesno je nadležan sud na čijem području se nekretnina nalazi. Za nenovčano potraživanje koje glasi na predaju stvari, mjesno je nadležan sud na čijem području se stvari nalaze. Ako je obaveza upravljena na određenu radnju, trpljenje ili nečinjenje, mjesno nadležan je sud na čijem području dužnik treba da ispuni svoju obavezu. Kod izvršenja radi zasnivanja, ukidanja, ograničenja ili prenosa prava na nekretnini upisom u zemljišnu knjigu, mjesno je nadležan sud koji vodi javnu knjigu u koju treba izvršiti upis. Pored sudije pojedinca, u postupku učestvuju i određena službena lica. To su tzv.sudski izvršioci, koji pod kontrolom i po uputstvu sudije preduzimaju pojedine radnje sprovođenja izvršenja.

Stranke u izvršnom postupku Položaj stranaka u izvršnom postupku imaju lica koja u izvršnoj ispravi imaju položaj povjerioca i dužnika, bez obzira na porijeklo izvršne isprave. To su po pravilu lica koja položaj povjerioca i dužnika zauzimaju i u materijalno- pravnom odnosu povodom kojeg se traži izvršenje. Sva ostala lica koja pored stranaka učestvuju u izvršnom postupku nazivaju se učesnici. Prema zakonu, učesnik je svako lice koje u postupku izvršenja ili obezbjeđenja ostvaruje neko svoje pravo ili pravni interes, a nije stranka u postupku. Tu spadaju:

• založni povjerilac i nosioci drugih stvarnih prava na predmetu izvršenja;

• DPZ sa zahtjevom za namirenje potraživanja koja terete prodanu nekretninu;

• dužnikov dužnik, tj. treće lice prema kojem dužnik ima potraživanje; • treće lice koje ustaje prigovorom da se određeni predmeti izuzmu od

izvršenja.

Pretpostavke za izvršenje Procesne pretpostavke za izvršenje se dijele na opće i posebne. Opće su:

• izvršne isprave i • klauzule izvršnosti,

A posebne: • prijedlog za izvršenje, • legitimacija stranaka i • dospjelost potraživanja.

Opće procesne pretpostavke Izvršna isprava je pravni akt kojim se utvrđuje postojanje potraživanja. Svojstvo izvršne isprave imaju samo one isprave kojima je to svojstvo

zakonom priznato, a samo ona potraživanja koja su utvrđena izvršnom ispravom mogu se ostvarivati prinudnim putem u izvršnom postupku. Kao titulus za izvršenje, izvršna isprava ima samostalnu procesno-pravnu egzistenciju u odnosu na materijalno-pravni zahtjev. To znači da se na osnovu izvršne isprave može ostvariti izvršenje i ako ne postoji potraživanje povodom kojeg je izvršenje pokrenuto. Sud će na osnovu izvršne isprave uvijek dozvoliti izvršenje ako je ona podobna za izvršenje i ako su ispunjene ostale pretpostavke, a neće se upuštati u ispitivanje osnovanosti potraživanja koje se prinudno ostvaruje. Ako je potraživanje neosnovano, dužnik ima na raspolaganju pravna sredstva kojima može spriječiti sprovođenje izvršenja, a ako je izvršenje već sprovedeno, može se prijedlogom zahtijevati protivizvršenje. Izvršna isprava je podobna za izvršenje ako su u njoj naznačeni povjerilac, dužnik, te predmet, vrsta, obim i vrijeme ispunjenja obaveze. Izvršne isprave se dijele na domaće i inostrane. Domaće se dijele na:

• sudske, • izvršne isprave drugih organa, • te vjerodostojne isprave kao izvršne isprave.

U sudske izvršne isprave spadaju kondemnatorne odluke iz parničnog i vanparničnog postupka, zatim odluke u krivičnom postupku koje se odnose na imovinsko-pravna potraživanja, novčane kazne i troškove postupka, kao i sudska poravnanja. Ovdje spadaju i odluke arbitraža, kao i poravnanja sklopljena pred arbitražama. Izvršne isprave drugih organa su: odluke u upravnom postupku ako glase na novčano potraživanje, zatim poravnanja iz upravnog postupka, te odluke donesene u prekršajnom postupku ako glase na ispunjenje novčane obaveze odnosno povrat stvari. Vjerodostojne isprave su isprave koje uživaju određeni stepen povjerenja u pravnom prometu. Prema ZPP, svojstvo vjerodostojne isprave imaju:

1. javne isprave i isprave koje po posebnim propisima imaju značaj javnih isprava;

2. izvodi iz ovjerenih poslovnih knjiga, faktura; 3. privatne isprave na kojima je potpis obveznika ovjeren od nadležnog

organa; 4. mjenica i ček itd.

Na osnovu vjerodostojne isprave u parničnom postupku se može tražiti izdavanje platnog naloga, koji ima svojstvo izvršne isprave. Međutim, Zakon uz određene uslove daje i mogućnost da se izvršenje traži neposredno na osnovu vjerodostojne isprave. Međutim, u takvom slučaju je dovoljno da dužnik u izvršnom postupku samo podnese prigovor i sud će obustaviti izvršenje, ne upuštajući se u razmatranje osnovanosti tog prigovora. U tom slučaju povjerilac mora u redovnom postupku izdejstvovati izvršnu odluku, kako bi ostvario svoje potraživanje. Odluke stranog suda,da bi stekle svojstvo izvršne isprave, moraju prethodno biti priznate. U našem pravu je prihvaćen sistem ograničene kontrole stranih odluka čije se priznanje traži. Da bi bila priznata, odluka mora ispunjavati 4 uslova: (1) da se ne radi o predmetu u isključivoj nadležnosti domaćeg suda; (2) da je udovoljeno načelu kontradiktornosti; (3) da je odluka pravosnažna i izvršna u zemlji u kojoj je donesena;

nema postavljenih komentara
ovo je samo pregled
3 prikazano na 44 str.
preuzmi dokument