Evolucija zvijezda-Seminarski rad-Astronomija
house.m.d
house.m.d

Evolucija zvijezda-Seminarski rad-Astronomija

20 str.
30broj preuzimanja
1000+broj poseta
100%od3broj ocena
Opis
Evolucija zvijezda,Seminarski rad,Astronomija, Nastanak svemira, Zvijezde,Protozvijezda,Prva faza razvoja zvijezde, Druga faza razvoja zvijezde, Treća faza razvoja zvijezde,Žuti patuljak,Crveni patuljak,Crveni div,Bijeli patuljci,mrtve zvijezde, Supernova,smrt teških zvijezda, Pulsari,neutronske zvijezde,Kvazari,Promjenjive zvijezde,Cefeide, Dvojni sustavi,Crna rupa
30 poeni
poeni preuzimanja potrebni da se preuzme
ovaj dokument
preuzmi dokument
pregled3 str. / 20
ovo je samo pregled
3 prikazano na 20 str.
ovo je samo pregled
3 prikazano na 20 str.
ovo je samo pregled
3 prikazano na 20 str.
ovo je samo pregled
3 prikazano na 20 str.
Evolucija zvijezda

SEMINARSKI RAD IZ FIZIKE

Evolucija zvijezda

www.BesplatniSeminarskiRadovi.com

2

Sadržaj:

1. Uvod ....................................................................................................................... 3

2. Nastanak svemira .................................................................................................... 4

3. Zvijezde ................................................................................................................... 5

3.1 Protozvijezda ..................................................................................................... 5

3.2 Prva faza razvoja zvijezde ................................................................................. 6

3.3 Druga faza razvoja zvijezde .............................................................................. 7

3.4 Treća faza razvoja zvijezde ............................................................................... 7

4. Žuti patuljak ............................................................................................................. 8

4.1 Crveni patuljak ................................................................................................... 8

4.2 Crveni div ........................................................................................................... 9

4.3 Bijeli patuljci (mrtve zvijezde) ........................................................................... 9

4.4 Supernova (smrt teških zvijezda) ...................................................................... 11

4.5 Pulsari (neutronske zvijezde) ............................................................................ 12

4.6 Kvazari .............................................................................................................. 14

4.7 Promjenjive zvijezde (Cefeide) ......................................................................... 15

4.8 Dvojni sustavi .................................................................................................... 15

5. Crna rupa ................................................................................................................. 17

6. Zaključak ................................................................................................................. 18

Literatura ................................................................................................................. 19

3

1. Uvod

Nebo nije što je nekad bilo. Naš planet više nije pupak svijeta. Od Kopernika (1473.-1543)

znamo da se okreće oko Sunca kao i ostali planeti. U XVI. stoljeću, Giordano Bruno

(1548.-1600.) imao je predosjećaj o beskrajnosti svjetova. S Newtonom (1642.-1727.) smo

shvatili da baletom zvijezda upravlja zakon gravitacije. Samo nekoliko desetljeća smo

svjesni, da kad podižemo oči prema zvjezdanom svodu, gledamo tek prošlost svemira.

Einstein (1879.-1955.) nam je otkrio da su prostor i vrijeme tijesno povezani. Što naš

pogled seže dalje u prostor, to se više približava tajanstvenom izvoru, čuvenom Velikom

prasku čiji se odjek gubi postupno kako se galaktike udaljavaju jedne od drugih. Svakim

danom, vrijeme nam otkriva svoju dinamičnost, od Planckova prvobitnog vremena do

zastrašujućih nada u postojanje života u galaktičkim superjatima.

Teorijsko tumačenje koje će biti obrađeno u ovom radu jest evolucija zvijezda.Tematika

koju će ovaj rad obrađivati je životni vijek “malih” i “velikih” zvijezda, koja će biti

bazirana isključivo na razvojnim fazama i vrstama zvijezda, sa uvodnim dijelom o postanku

svemira. U trećem dijelu će mo saznati što je to protozvijezda i koje su 3 faze razvoja

zvijezde. U sljedećem, četvrtom, dijelu su podaci o različitim vrstama zvijezda poredanih

prema evoluciji. Na kraju u petom dijelu dolazimo do misterioznih crnih rupa koje se još

uvijek opisuju sa hipotetičkog gledišta i nerješiva su zagonetka za mnoge suvremene

astronome.

4

2. Nastanak svemira

Teorija kojom danas opisivamo nastanak svemira je teorija „Velikog praska“ (Big Bang).

Po teoriji Velikog praska prostor se proširio iz beskrajno male točke (točka singularnosti) u

ono što danas vidimo procesom koji se naziva inflacija (napuhavanje). Širenje započeto tim

početnim, Velikim praskom i danas se moče zapaziti po galaksijama što se udaljuju jedna

od druge. Teoriju Velikog praska formulirali su nezavisno belgijanac Georges Lemaitre i

ruski znanstvenik Aleksandar Friedman, matematički ju je objasnio George Gamow u

četrdesetima.

Nakon trenutka stvaranja temperatura je iznosila oko 1033 kelvina, a gustoća oko 1096

kg/m3, kada su počeli vladati kvantni zakoni. Iz čiste energije je spontano nastajala

materija. Parovi čestica materije i antimaterije nastajali su i u kratkom se periodu opet

poništili uz oslobađanje energije. Kada se Svemir „ohladio“ do temperature od 100

milijardi Kelvina (stotinku sekunde nakon početka), iz energije su se počeli kondenzirati

protoni i neutroni. Tada ih je bio jednak broj, ali protoni će uskoro prevladati i time stvoriti

današnju sliku omjera vodika i helija ( 3:1 ). Počinju se formirati prve jezgre budućih

atoma, tj. protoni i neutroni se spajaju u jezrgu deuterija. Jezgre se počinju i međusobno

spajati formirajući jezrge helija sa dva protona i dva neutrona. Svi ostali kemijski elementi

nastat će mnogo kasnije, nuklearnim procesima unutar zvijezda. Osnovna nuklearna

reakcija je ona fuzije vodika u helij (tzv. proton - proton ciklus). Dobivajući energiju tim

procesom, zvijezde provedu najveći dio svog života.

Kao ni sve druge znanstvene teorije, ni Teorija velikog praska nije nepogrešiva ni

sveobuhvatna. Iako spomenuti dokazi podržavaju teoriju, neke nepoznanice još uvijek

postoje. Četiri su osnovna problema

vezana uz ovu teoriju: nedostatak

antimaterije, formiranje galaksija,

budućnost svemira te uvjeti "prije"

Velikog praska. Tu prste miješa religija,

koja nastoji odgovoriti na ova pitanja sa

vjerskog i filozofskog gledišta.

5

3. Zvijezde

Prije stotinu godina kada su astronomi prvi put počeli mjeriti udaljenosti zvijezda, razvila

se nova grana astronomije čiji je cilj bio donošenje zaključaka svojstvima zvijezda

primjenjivanjem zakona fizike na astronomska promatranja – astrofizika. Astrofizičari žele

saznati kako nastaju zvijezde, kako sjaje, kako se starenjem mijenjaju i kako na kraju

umiru.

Zvijezdom nazivamo bilo koje masivno plinovito tijelo u Svemiru. Zvijezde se vide kao

svijetleće tačkice (crvene, žute, bijele) na noćnom nebu koje bljeskaju zbog efekta Zemljine

atmosfere i njihove udaljenosti od nas. Boja zvijezde je jednostavno mjera temperature

njezine površine. Svaki predmet, ako ga se dovoljno ugrije, počinje zračiti svjeto. Boja se

mijenja sa temperaturom : crvena pri niskim temperaturama, zatim prelazi u narančastu,

žutu, bijelu, pa onda u plavu. Prema boji, ali i prema još nekim svojstvima, zvijezde

možemo podijeliti na tipove W, O, B, A, F, G, K, M, R, N i S. Zvijezde tipova W, O, B i A

su uglavnom bijele ili blago plave, zvijezde tipa F su blago žuckaste, tipu G pripadaju žute

zvijezde, K narancaste, a ostalim crvene zvijezde.

Zvijezde nastaju iz velikih oblaka koje zovemo nebulama ili maglicama. Pod utjecajem

gravitacije neki se dijelovi maglice počinju sažimati stvarajući tlak u središtu. To dovodi do

zagrijavanja i rođena je protozvijezda.

3.1 Protozvijezda

Protozvijezde su zvijezde u nastajanju. Nastanak protozvijezda i protosustava obično potiče

supernova ili neki drugi siloviti svemirski događaj u blizini, koji proizvede dovoljno

energije da bi udarni valovi koji pritom nastanu komprimirali međuzvjezdanu prašinu u

dovoljnoj mjeri da nastanu gravitacijske sile, koje potom privuku okolnu materiju u takav

sustav, te se on onda nastavi komprimirati i formirati u pravi sunčev sustav.

6

Ovo nebesko tijelo je oblak, tj. nakupina međuzvjezdane prašine, koja u središtu ima gušći i

veliki disk prašine koji se vrti oko nje. Cijela formacija je ustvari protoplanetarna maglica1.

Protozvijezda još nije postigla dovoljnu gustoću materije od koje je sastavljena, da bi došlo

do nuklearne reakcije.Temperatura u središtu protozvijezda za vrijeme njihova stezanja

stalno raste. Kada dostigne golemu temperaturu od 10 mil. Kelvina, započinju nuklearne

reakcije.

3.2 Prva faza razvoja zvijezde

Materija se, po inerciji velikog praska, i dalje nastavila širiti i hladiti. Međutim, tvar se

mjestimično zgušnjavala. Djelovanjem gravitacijske sile u tim je nakupinama dolazilo do

daljnjeg zgušnjavanja – rađalo se nebesko tijelo. Stezanje nakupina materije zbog utjecaja

gravitacijske sile naziva se gravitacijskim stezanjem. Gravitacijskim stezanjem povećava se

temperatura središnjeg dijela nebeskog tijela – kaotični sudari postajali su sve intenzivniji.

Kad je temperatura u tom dijelu porasla do 107 K , počelo je nuklearno sagorijevanje

vodika u helij i oslobađanje energije.

Pošto se vodik u središnjem

dijelu zvijezde pretvorio u

helij, u tom su dijelu

prestali nuklearni procesi.

Nastala je središnja helijska

kugla a nuklearno izgaranje

vodika u helij odvija se u

ljusci oko nje. Sunce će u

tu fazu stići za oko 6

milijardi godina.

Nuklearno sagorijevanje vodika u helij + energija

1 sustav protozvijezde i planeta u nastajanju ili protoplaneta

7

3.3 Druga faza razvoja zvijezde

Ugašena kugla helija u središtu postepeno se povećava, pa se opet počinje gravitacijski

stezati. Tada se temperatura središnjeg dijela počinje povećavati i kad dostigne 108 K, to je

dovoljno da otpočne fuzija jezgri helija-4, nuklearno izgaranje helija. Pri tom uglavnom

nastaju jezgre izotopa ugljik-12, kisik-16 i neon-20.

Stvara se središnja kugla sastavljena od takvih jezgri. Kad se u njoj iscrpe rezerve helija,

nuklearni proces fuzije2 helija gasne. Oko te središnje ugašene kugle je ljuska, u kojoj

nuklearno izgara helij, a oko nje je vanjska ljuska, u kojoj nuklearno izgara vodik. Daljnje

faze odvijaju se u zvijezdama veće mase od Sunčeve.

3.4 Treća faza razvoja zvijezde

Opet nastaje gravitacijsko stezanje ugaslog središnjeg dijela, pa se ponovo temperatura

povećava. Pri dovoljno visokoj temperaturi središnjeg dijela, u njemu počinju novi fuzijski

procesi jezgara ugljik -12 i kisik -16, pri čemu nastaju jezgre magnezij -24, silicij -28, sumpor -

32, ...

U konačnoj fazi razvoja zvijezde, stvara se središnja kugla, građena pretežno od jezgara

željezo-56 i njoj susjednih jezgri. Oko te središnje kugle niže se mnoštvo ljusaka sve lakših

jezgara što su ljuske bliže površini zvijezde.

2 proces u kojem se spaja više atomskih jezgri pri čemu nastaje teža atomska jezgra uz oslobađanje energije

8

4. Žuti patuljak

Naše Sunce spada u klasu zvijezda koje nazivamo žuti

patuljak. Žuti patuljci, kao što im samo ime govori, sjaje žutom

svjetlošću a prosječna temperatura na površini je oko 5800 K.

Kao i svaka zvijezda energiju dobiva nuklearnim reakcijama u

dubljim slojevima, te nuklearnom fuzijom elemenata tj.

njihovih jezgara, prilikom čega se stvaraju novi elementi. Takvom reakcijom se dobiva

velika količina energije. Naše Sunce se sastoji od oko 71% vodika, 27% helija, a samo oko

2% svi ostali prisutni elementi (kisik, ugljik, magnezij, željezo, dušik).

4.1 Crveni patuljak

Crveni patuljci su najmanje aktivne zvijezde. Najbrojnija su vrsta zvijezda u Mliječnoj

stazi. Čak 70% zvijezda su ovog tipa.

Crvene zvijezde imaju između 8% i 57% sunčeve mase. Da imaju manju masu, ona ne bi

bila dovoljno velika da uputi fuziju vodika i postao bi smeđi patuljak3. Zvijezde s malo

većom masom su narančasti patuljci. Kako crveni patuljak nema puno mase, fuzija vodika

u centru zvijezde događa se jako sporo, a zbog toga je i produkcija energije

niska.Temperatura tih zvijezda je oko 2200 do 3800 K (Sunce ima temperaturu oko 5800

kelvina na površini). Zato te zvijezde emitiraju većinom infracrveno svjetlo.

Promjena vodika u helij u centru zvijezde zbog manjeg pritiska se sporije dešava nego na

primjer u suncu; vrijeme i dužina života takve zvijezde može trajati od nekoliko desetaka

milijardi godina do nekoliko bilijuna godina. To jest i jedan od razloga zašto toliko tih

zvijezda ima u svemiru. Kada se sav vodik potroši, crveni patuljak prelazi u fazu bijelog

patuljka ali nikad u fazu crvenog diva jer mu je masa premalena.

3 nebesko tijelo mnogostruko veće od planeta, ali ne dovoljno masivno da bi u svom središtu pokrenulo nuklearne reakcije

9

Crveni patuljci su slabog sjaja, pa na našem nebu ni jedan nije dovoljno sjajan da bi ga se

vidjelo golim okom. Najbliža zvijezda (osim Sunca) je crveni patuljak Proxima Kentaur

(Proxima Centauri) i udaljena je 4,24 svjetlosnih godina.

4.2 Crveni div

Kada se jezgra helija zagrije dovoljno da započne fuziju u ugljik, podignuti će temperaturu

i vanjski slojevi zvijezde početi će se drastično širiti. Sunce će narasti u crvenog diva i

promjer će mu se povećati više od stotinu puta. Na samoj površini takve zvijezde

gravitacija je relativno slaba pa se plin koji se tamo nalazi, može skupljati i širiti te se tako

promjenom veličine zvijezde mjenja i

njezin sjaj. Naše Sunce će progutat

Merkur i Veneru, a možda i Zemlju.

Vremenom, i taj proces završava,

ostavljajući jezgru od ugljika. S

nedovoljnom gravitacijom da fuzionira

ugljik, zvijezda umire, a vanjski slojevi

se raspršuju u obliku planetarne maglice4,

a jezgra postaje jako komprimirani bijeli

patuljak, koji će se vremenom ohladiti i

ugasiti.

Crveni div – ugljik i kisik u jezgri, izgaranje helija i kora

4.3 Bijeli patuljci (mrtve zvijezde)

Kad zvijezde male mase, uključujući i Sunce, potroše nuklearno gorivo i u svom središtu

više ne proizvode energiju, na kraju svog života se pod vlastitom težinom skupe u tijelo

veličine Zemlje i onda se polako hlade. Zbog energije oslobođene skupljanjem, površina

zvijezde zagrijava se do visoke temperature, pa ona još neko vrijeme svijetli - i to bijelim

sjajem - pa je zato i zovemo bijelim patuljkom.

4 užarena ovojnica plina i plazma

10

Središnja jezgra zvijezde bit će tada uistinu mrtva. Zalihe helija pretvorit će se u ugljik, a

temperatura neće nikada dovoljno narasti da bi se on mogao fuzionizirati u druge elemente.

Središnja jezgra zvijezde, koja je ostala bez svojih vanjskih omotača, polako će se kroz

milijarde godina hladiti,a toplinu koju će još posjedovati, otpuštat će u hladnoću

svemirskog prostranstva. U početku će biti bijele boje, zatim žute, pa crvene i na kraju će

polako izblijedjeti do nevidljivosti. Oko tog nevidljivog ostatka još će uvijek kružiti planeti.

Što je sa silom gravitacije?

Kada jezgra zvijezde bude sastavljena samo od inertnih jezgara ugljika, postat će značajan

tlak samih elektrona. Elektroni imaju dualnu prirodu5, pa se dva elektrona ne mogu

međusobno približiti na manju udaljenost nego što je njihova valna dužina, a ta valna

dužina postaje sa porastom brzine kretanja elektrona sve manja. Smanjivanjem volumena

jezgre smanjit će se prostor što razdvaja elektrone. Elektroni koji se moraju međusobno

gurati zajedno stvaraju tlak koji je uspio zaustaviti daljnje smanjivanje zvijezde. Na takav

način gravitacija je opet uravnotežena.

Zbog neobične sile koja djeluje u bijelim patuljcima, masivnije zvijezde smanjit će se na

manji volumen od manje masivnih zvijezda, jer veća masa ima veću gravitacijsku silu, pa

će u jednom takvom bijelom patuljku više elektrona biti primorano da se giba brže te da

tako ima manju valnu duljinu. To će im omogućiti da se međusobno više stisnu i tako

zauzmu manji volumen.

Crni patuljak je hipotetička

zvijezda, koja nastaje kada

bijeli patuljak postane

dovoljno hladan da više ne

emituje značajne količine

toplote ili svjetla.

Umjetnička vizija interaktivne

dvojne zvijezde; materijal se iz

žute zvijezde slične našem Suncu pretače na bijelog patuljka. Jako magnetsko polje bijelog patuljka raširilo je

akrecijski disk dopustiviš materijalu da na površinu pada samo duž magnetskih polova. Materija koja se iz

jedne zvijezde pretače u drugu može završiti eksplozijom nove i supernove.

5 čestica-val

11

4.4 Supernova (smrt teških zvijezda)

Jezgra takve zvijezde (1.4 mase našeg Sunca) neće stati na ugljiku, kao što je slučaj u

manje masivnih zvijezda. Velika

gravitacija takve zvijezde zagrijavat

će svojim stezanjem vlastitu jezgru

sve dok se i jezgre ugljika ne počnu

spajati u teže jezgre, na primjer

silicij. Kasnije će se ta „inertna

jezgra6 sastavljena od silicija zbog

djelovanja gravitacije stezati te će se

tako zagrijavati; kad postigne

dovoljno visoku temperaturu,

fuzijom će nastati jezgre željeza.

Supernova tipa Ia

Možemo razlikovati 5 različitih slojeva.

Jezgra će biti od željeza a zatim će slijediti ljuske od silicija, ugljika i helija, a peti sloj bit

će golemi vanjski omotač zvijezde koji će se sastojati uglavnom od vodika.

Između tih slojeva nalaze se i među slojevi u kojima postoje uvjeti za odvijanje

odgovarajuće fuzije. U svakom od tih međuslojeva međusobno se fuzioniraju jezgre iz

susjednog višeg sloja. Jezgre koje nastaju tom fuzijom padaju u susjedni donji sloj.

Vrlo velike zvijezde su nestabilne zbog mnogo protona u takvim jezgrama, a ti se protoni

međusobno električki odbijaju i takva reakcija ne stvara energiju, već bi za odvijanje takve

reakcije trebalo ulagati energiju izvana. Stoga jezgra sastavljena od željeza predstavlja

energetsku krizu. No gravitacija i dalje djeluje te sve više smanjuje zvijezdu, a tim sve

većim smanjivanjem zvijezda postaje sve toplija. Sve veća temperatura znači da se pojedine

jezgre atoma gibaju sve brže, pa i njihovi međusobni sudari postaju sve silovitiji sve dok se

u jednom takvom sudaru obe jezgre ne razbiju na komadiće, tj. jezgre helija. Kad se jezgre

6 kada zvijezda nema vlastiti izvor energije, pa se počne urušavati

12

željeza međusobno razbijaju na komadiće, na jezgre helija, one gube energiju koja se može

nadoknaditi jedino smanjenjem gibanja u jezgri, pa s toga novonastale jezgre helija imaju

manju energiju kretanja koju su imale jezgre željeza. Zato ni novonastale jezgre helija ne

mogu zaustaviti daljnje smanjivanje jezgre zvijezde. Gravitacija još jače steže jezgru,

temperatura još brže počne rasti te se još više željeznih jezgri raspada, a kao rezultat

smanjuje se moć jezgre zvijezde da se suprotstavlja djelovanju vlastite gravitacije i još se

više steže.

Sudaranje jezgara atoma u jezgri zvijezde stvara golemo mnoštvo neutrina7 koji napuštaju

jezgru zvijezde. veći dio tih neutrina apsorbiraju međuslojevi same zvijezde, a energija koju

neutrini nose sa sobom podiže vanjske slojeve zvijezde i raznose ih u titanskoj eksploziji

koja je poznata kao tip II supernove.

4.5 Pulsari (neutronske zvijezde)

Pulsari su vrsta neutronskih zvijezda, promjera oko 10 km, koje se vrlo brzo rotiraju i

ispuštaju jako elektromagnetsko zračenje, uglavnom u obliku radio-valova. Pulsiraju vrlo

brzo i pravilno, periodom između 0.25 i 1.5 sekundi. Danas su poznati i pulsari sa

periodima od jedne tisućinke sekunde i oni sa periodima do 5 sekundi.

Nastaju vjerojatno u jeku eksplozije, kao što je supernova. U jezgri zvijezde može se

stvoriti toliki tlak da se protoni i elektroni spoje tvoreći neutrone. Isto onako kako se bijeli

patuljci održavaju pritiskom međusobno naguranih elektrona, neutronska bi se zvijezda

održavala međusobno stisnutim neutronima, koji bi bili tako stisnuti da bi ih odvajala samo

udaljenost od oko jedne valne duljine neutrona. Kako je neutron gotovo dvije tisuće puta

teži od elektrona, njegova je valna duljina manja, pa se za toliko više mogu stisnuti

neutroni, tako da neutronska zvijezda ima samo nekoliko kilometara u promjeru, a ipak

sadrži materije koliko i Sunce.

7 neuhvatljive subatomske čestice koje nemaju električni naboj, imaju malu ili nikakvu masu, kreću se brzinom svjetlosti, a s materijom jedva interagiraju

13

Neutronske zvijezde mogu vrlo brzo rotirati jer u njihovoj unutrašnjosti ne postoji nikakvo

trenje, a velika brzina vrtnje dolazi od zakona o očuvanju kutnog gibanja8. Zvijezda koja je

prije ekspolzije imala ogroman radijus, brzo se zavrti kada se naglo smanji. Zasada najbrži

pulsari koje poznajemo imaju period rotacije samo jednu tisućinku sekunde i zato ih

zovemo milisekundnim pulsarima.

Pulsari se nemogu beskonačno vrtit. Razlog njihovom usporavanju je gubitak energije koju

zrače u okolinu. To zračenje potječe od elektrona koji se kreću zakrivljenim magnetskim

poljem pulsara i pritom emeitiraju energiju.

Kao što se smanjenjem volumena zvijezde ubrzava njena rotacija, na isti se način poveća i

magnetno polje. Prije eksplozije magnetno polje je slabije, ali prostrano jer obuhvaća cjielu

površinu zvijezde. No, polje ostaje iste jakosti, ali je sada raspoređeno po znatno manjoj

površini. Snagu takvog magnetnog polja ne možemo ni zamisliti (Sunčevo magnetno polje iznosi

1 G (Gauss), a tipični pulsar ima polje od 1012 G). Polje čine nabijene čestice poput protona i

elektrona koje se pri eksploziji nisu uspjele međusobno spojiti. Kako je magnetsko polje

nagnuto u odnosu na os rotacije, ta usmjerena radijacija, koja izlazi iz magnetskih polova,

periodički prelazi preko Zemlje i zato je možemo detektirati. Zašto točno radijacija izlazi iz

polova, još je neriješeno pitanje,

no pretpostavlja se da jako

magnetno polje u kombinaciji sa

brzom rotacijom djeluje kao

električni generator, stvarajući na

površini jako električno polje.

Ono proizvodi elektrone i

pozitrone (antičestice elektrona)

iz energije tog gibanja. Jako

magnetsko polje te čestice

usmjerava prema polovima

istodobno ih jako ubrzavajući i

tako postižemo dva uska mlaza

usmjerena na suprotne strane.

Model pulsara: jako magnetsko polje nagnuto na os rotacije izbacuje

. čestice i radijaciju iz magnetskih polova

8 umnožak momenta tromosti i kutne brzine

14

4.6 Kvazari

Kvazar je nebesko tijelo koji prividno izgleda kao obična zvijezda s izraženim pomakom

prema crvenom dijelu spektra. Znanstvenici se slažu da je uzrok tog pomaka isključivo

kozmološke prirode, rezultat Hubbleovog zakona9 prema kojem kvazari moraju biti vrlo

udaljena nebeska tijela koja zrače desetke puta više energije nego obične galaksije. Da bi

odredili brzinu kojom se galaksije udaljuju od nas, astronomi koriste nešto što se zove

"redshift" (crveni pomak). Dopplerovim efektom10, svjetlost galaktike koja se primiče je

pomaknuta prema višim frekvencijama (prema plavom dijelu spektra), a ona galaktike koja

se udaljava prema nižim frekvencijama (crvenom dijelu spektra). Edwin Hubble11 je,

opazivši da spektar većine galaktika pokazuje crveni pomak, otkrio širenje svemira.

Međutim, kvazari ne zrače energiju stalno istim intezitetom. Njihovo svjetlo treperi, a sjaj

im raste i slabi. Ako kvazari predstavljaju najsjajnije i najudaljenije poznate astronomske

objekte, kako to pokazuje Dopplerov efekt, tada oni emitiraju toliko svjetlosti koliko bi

emitiralo zajedno stotinjak galaksija, i to s područja koje je milijun puta manje od galaksija.

Znači da je u njima koncentrirano toliko svjetla koliko bi bilo koncentrirano kada bi se

uguralo deset tisuća milijardi zvijezda u prostor koji bi imao promjer jednak desetini

udaljenosti između Sunca i njemu najbliže zvijezde!

Udaljenost kvazara od Sunca

9 proporcionalnosti brzine udaljavanja galaktika s njihovom udaljenošću 10 promjena promatrane valne duljine i frekvencije vala zbog međusobnog približavanja ili udaljavanja izvora . i promatrača 11 američki astronom, poznat po otkriću širenja svemira

15

4.7 Promjenjive zvijezde (Cefeide)

Promjenljiva zvijezda je zvijezda čija se promjena sjaja može uočiti tijekom, kratkog

vremenskog intervala (sati, dani, godine), a nije uzrokovana pojavama u atmosferi Zemlje.

Cefeida je tip pulsirajuće promjenjive zvijezde, nazvanoj po zvijezdi Delta Cefeja,

otkrivena još 1784. godine koja i danas služi kao prototip. Cefeide imaju nestabilnu

strukturu, zbog čega pulsiraju. Površina cefeide pulsira zbog periodičkog zagrijavanja i

hlađenja zvijezdinih plinova. Kada je zvijezda stisnuta, unutrašnji tlakovi i visoka

temperatura pritišću gornje slojeve i zvijezda se počinje širiti. Širenjem tlak opada, a s njm i

temperatura. Tako se toplina gubi, a kada se dovoljno ohladi, materijal ponovo pada na

zvijezdu. Cefeide su, zbog pravilnosti i povezanosti perioda i luminoziteta12, vrlo važne za

mjerenje udaljenosti. Pretpostavlja se da cefeide nastaju kasno u evoluciji zvijezda relativno

velike mase. Postoje dva tipa cefeida: cefeide tipa I i cefeide tipa II, a oznake se odnose na

populaciju zvijezde. Zvijezde populacije II siromašne su elementima težim od helija, dok se

zvijezde populacije I, osim od vodika i helija, sastoje i od određene količine težih

elemenata (metala), što utječe na prozirnost njihove atmosfere.

4.8 Dvojni sustavi

Sustavi u kojima se dvije zvijezde gibaju, tako da se vrte, oko zamišljene točke koju

zovemo centar mase zovu se dvojni sustavi. Centar mase je bliži masivnijoj zvijezdi. I

planeti u Sunčevom sustavu se gibaju oko centra mase, no Sunce je toliko puta masivnije

od planeta da se centar mase ne nalazi daleko od središta Sunca. Postoji više vrsta dvojnih

sustava zvijezda, od kojih će mo navesti one zanimljivije.

Kontaktni sustavi - do kontaktnog sustava dolazi kada jedna od zvijezda dosegne fazu

crvenog diva i napuhne se toliko da popuni cijelu Rocheovu plohu13. Tada materijal može

prijeći preko unutrašnje Lagrangeove točke14 na drugu zvijezdu. Na primjer, jedna od

zvijezda predaje svoj materijal drugoj zvijezdi oko koje se stvorio tzv. akrecijski disk. Kada

obje zvijezde popune svoje Rocheove plohe, dolazi do interakcije njihovih vanjskih slojeva

i one međusobno dijele svoje plinove.

12 količina energije koju izrači tijelo u jedinici vremena 13 volumen unutar kojeg dominira gravitacija jedne komponente i ima oblik kapi koja je vrhom spojena na . . . Rocheovu plohu druge komponente 14 Točka u kojoj se poništavaju sile kružnog gibanja, gravitacije i plimnih sila

16

Sustav zvijezde i pulsara (Crna

udovica) - sustav Crne udovice je

sustav u kojem brzi pulsar (neutronska

zvijezda) orbitira oko zvijezde i

postupno je razara.

Sustav dva pulsara - sustav sa dva

pulsara. Predviđa se, da će se u takvom

sustavu dvije komponente sve više i

više približavati. Kada se pulsari sudare

(spoje) trebali bi emitirati vrlo jake

gravitacijske valove. Pulsar i Crveni div

Sustav sa bijelim patuljkom - Bijeli patuljak je mala, ali masivna jezgra već umrle

zvijezde. Bijeli patuljak nije građen od obične tvari, nego od degenerirane15. Zbog

degeneriranog stanja u kojem se zvijezda nalazi, plinovi se ne počinju širiti, već započinje

novi niz nuklearnih reakcija koje izmaknu kontroli i zvijezda eksplodira u velikoj

nuklearnoj eksploziji.

Sustav sa crnom rupom – prisutnost crne rupe

u ovom sustavu je samo nagađanje. Teoretski;

plinovi bježe sa glavne komponente i tvore

akrecijski disk16 oko druge komponente (crne

rupe) čija ih velika gravitacija grije na vrlo

visoku temperaturu na kojoj zrače X - zrake.

Sustav sa crnom rupom (akrecijski disk)

Sustav sa smeđim patuljkom - smeđi patuljci nisu prave zvijezde, a nisu ni planeti, tj.

posjeduju oba svojstva. Bogati su vodikom, ali zbog male mase im središte nije dovoljno

zagrijano da bi započele nuklearne reakcije. Danas se ti zanimljivi objekti intenzivno

istražuju jer bi možda mogli riješiti problem nevidljive mase u svemiru.

15 tvar vrlo velike gustoće čiji tlak ne ovisi o temperaturi, već samo o gustoći 16 rotirajuća disk plina i prašine

17

5. Crna rupa

Kad potroši svoje termonuklearno gorivo, u zvijezdi „prevagne” gravitacija i ona se ovisno

o početnoj masi uruši u bijelog patuljka ili neutronsku zvijezdu. Zvijezda masivnija od 3,2

Sunčeve mase na kraju svog životnog puta, nakon urušavanja u samu sebe, pretvori se u

crnu rupu. Prostor-vrijeme je potpuno zakrivljeno, pa više ne vrijede uobičajena pravila

geometrije. Crna rupa je prostor u kojem je velika masa zbijena u malom prostoru zbog

čega se ništa, pa čak ni svjetlost, ne može otrgnuti privlačnoj gravitacijskoj sili te mase.

Jedna od teorija koja opisuje crne rupe je i Einsteinova “Opća teorija relativnosti”. Ona

govori da masa zakrivljuje prostor-vrijeme, i da što veću masu neko tijelo ima, to mu je

gravitacija veća. Crne

rupe se smatraju

najgušćim, a time i

najmasivnijim

objektima u svemiru,

dakle, njihova je

gravitacija najveća.

Umjetnička vizija crne rupe: prikazan je akrecijski disk i strujanje čestica duž . ... . magnetskog polja

18

5. Zaključak

Na pitanje o početku svemira fizika ne može odgovoriti. „Nulta točka“ nastanka svemira

najradikalnija je granica između spoznaje i vjerovanja koju možemo zamisliti. Preko te

granice razum ne može prijeći.Sama predodžba o cijeloj energiji svemira – energiji zbroja

stotinjak milijardi galaktika sa po stotinjak milijardi zvjezdanih sustava – sažeta u jednu

jedinu točku izaziva zbunjenost, a prije svega nelogičnost.

Ipak, čovjek je misaono biće i nastoji spoznati nespoznatljivo.

19

Literatura:

1. Eksplozija svemira ; Nigel Henbest ; GLOBUS / Zagreb 1983.g. 2. FIZIKA-VALOVI I ČESTICE-priručnik za učenike- Dr.Mladen Martinis,Dr.Vladis

Vujnović,Dr.Vladimir Paar ; Školska knjiga Zagreb 1986.g. 3. Jesmo li sami u svemiru ? Jean Heidmann, Alfred Vidal-Madjar, Nicolas Pratzos,

Hubert Reeves ; IZVORI , Zagreb 2001.g 4. Kratka povijest svemira ; Gerhard Staguhn ; MOZAIK KNJIGA , Zagreb 2002.g. 5. http://www.phobos.pcm.hr ( http://www.phobos.pcm.hr/svemir/duboki_svemir/zvijezde/ )

www.BesplatniSeminarskiRadovi.com

20

nema postavljenih komentara
ovo je samo pregled
3 prikazano na 20 str.