INFLACIJA I DEFICIT JAVNE POTROŠNJE, Završni rad' predlog Makroekonomija
nina.palinic
nina.palinic

INFLACIJA I DEFICIT JAVNE POTROŠNJE, Završni rad' predlog Makroekonomija

15 str.
15broj poseta
Opis
INFLACIJA I DEFICIT JAVNE POTROŠNJE
20 poeni
poeni preuzimanja potrebni da se preuzme
ovaj dokument
preuzmi dokument
pregled3 str. / 15
ovo je samo pregled
3 prikazano na 15 str.
ovo je samo pregled
3 prikazano na 15 str.
ovo je samo pregled
3 prikazano na 15 str.
ovo je samo pregled
3 prikazano na 15 str.

VISOKA ŠKOLA „CEPS-CENTAR ZA POSLOVNE STUDIJE“

SEMINARSKI RAD

INFLACIJA I DEFICIT JAVNE POTROŠNJE

Profesor: Ime i prezime studenta: Predmet: Makroekonomija 2 Broj indeksa:

Kiseljak.13.05.2017

SADRŽAJ

1. Uvod ....................................................................................................... 2

2. Historijski nastanak i razvoj pojma inflacije ......................................2

3. Pojam inflacije, deflacije i dezinflacije ............................................... 3

4. Vrste inflacije ........................................................................................ 5

5. Nivo cijena i vrijednost novca ...............................................................6

6. Inflacija tražnje .................................................................................... 8

7. Inflacija troškova .................................................................................. 9

8. Ciljana inflacija .................................................................................... 11

9. Monetarna neutralnost ........................................................................ 12

10. Nominalne i realne varijable ............................................................... 12

11. Fišerov efekat ....................................................................................... 12

12. Monetizacija duga, inflacija i deficit javne potrošnje ...................... 13

13. Emisiona dobit ..................................................................................... 13

14. Inflatorni porez .................................................................................... 14

15. Uloga inflacije u ekonomiji .................................................................. 15

16. Literatura ............................................................................................. 16

UVOD

U ovom radu obradila sam temu pod nazivom ''inflacija'', dakle njen nastanak, razvoj, uticaj na privredna kretanja u jednoj društveno političkoj zajednici odnosno koliko ona može uticati na sučeljavanje ponude i potražnje na tržištu kao jedan od vidova monetarne neravnoteže koji se uvek negativno odražava na datu sredinu u kojoj nastane. Prema tome, inflacija je jedna negativna pojava u društvu, u privrednim kretanjima tog društva, koja se kao takva uvek negativno odražava na ponudu i potražnju. Naime, kada je u pitanju inflacija, u nauci postoji jedan niz ekonomskih mislilaca koji su razmatrali ovaj monetarni fenomen kao oblik monetarne neravnoteže u društvu. Ovde valja napomenuti to da se sam pojam inflacije različito poimao kroz svoju istorijsko-razvojnu komponentu gledišta, tako da postoji veoma veliki broj definicija inflacije tako da se sam pojam inflacije može razmatrati, a što je i učinjeno kroz razne uglove gledišta. S druge strane inflacija je veoma bitan fenomen i kao takav zauzima važno mesto u proučavanju. Nasuprot inflaciji stoji deflacija koja se objašnjava činjenicom da predstavlja povećanje vrijednosti novčane jedinice. Dakle, radi se o drugom obliku monetarne neravnoteže kojeg, pošto nije predmet razmatranja, ovde samo treba spomenuti kao činjenicu da inflacija nije jedini oblik monetarne neravnoteže koji se pojavljuje u društveno-političkoj zajednici.

PAGE 1

S toga, inflacija predstavlja oblik monetarne neravnoteže u kojoj je ponuda novca osjetno veća od potražnje novca, što se neposredno manifestuje opadanjem kupovne moći novca (vrijednosti novca) i kontinuiranim porastom cijena, uz brojne implikacije, zavisno od veličine ove neravnoteže, na ukupne tokove reprodukcije. Međunarodni računovodstveni standardi , koji regulišu pitanje priznavanja inflacije kroz porast sredstava, zahtjevaju obračun inflatornog dejstva, samo kod stalnih sredstava, dok je dejstvo inflacije na tekuća sredstva u potpunosti isključena jer se smatra da bi to bio generator inflacije.

HISTORIJSKI NASTANAK I RAZVOJ POJMA INFLACIJE

Riječ inflacija vuče svoje korjene od latinskog izraza inflatio, što bi u prevodu značilo nadimanje ili zapaljenje pluća, pa je prevashodno tome vijekovima bio samo medicinski izraz. Do korištenja i upotrebe ovog pojma u ekonomskoj doktrini dolazi se u periodu za vrijeme građanskih ratova u Sjedinjenim Američkim Državama (1861 – 1865). U tom je periodu 1964. godine u New Yorku objavljena je knjiga pod naslovom ''Velika papirna obmana ili približavanje finansijske eksplozije'' gde se po prvi put u ekonomskoj misli upotrebljava sam izraz inflacija. Naime, taj se izraz u to vrijeme upotrebljavao sa namerom da se izrazi naduvanost novčanog opticaja i visok porast cijena. Kada je u pitanju inflacija i njen uticaj na proizvodnju, tada su cijene haotične, a proizvodnja dezorganizovana. Posljedica je dinamičan povratak naturalnoj razmjeni sa svim njenim posljedicama. Dakle, inflacija se pojavila prvo kao medicinski pojam, a tek kasnije se ona upotrebljava u drugim naučnim disciplinama, naročito u ekonomiji da bi se objasnili mnogi negativni uticaji na kretanja rasta cijena koje je potpomognuto stalnim povećanjem mase u obrtu. Jedan je pisac slikovito rekao za inflaciju:''Ranije smo polazili u trgovinu s novcem u našim džepovima i vraćali se sa hranom u korpi. Sada, odlazimo sa novcem u korpama, a vraćamo se sa hranom u džepovima. Sve nedostaje, osim novca!'' Dakle, nastanak pojma inflacije se veže uz građanski rat u SAD-u koji se desio od 1861. do 1865. godine, kada se prvi put 1864. godine upotrebljava ovaj pojam.

POJAM INFLACIJE, DEFLACIJE I DEZINFLACIJE

Inflacija predstavlja porast opšteg nivoa cijena. Pojam inflacije se takođe može definisati kao pad vrijednosti novca.

PAGE 1

Vrijednost novca označava njegova kupovna moć. Dakle, ako u određenoj privredi postoji inflacija, kupovna moć te valute pada.

Stopa inflacije je stopa promjene opšteg nivoa cijena, i mjeri se na slijedeći način:

nivo cijena (godina t) – nivo cijena (godina t-1) Inflaciona stopa= ---------------------------------------------------------

nivo cijena (godina t-1) Nivo cijena se mjeri kao ponderisani prosjek za robe i usluge u nekoj privredi. U praksi, ukupni nivo cijena mjeri se izradom indeksa cijena, koji predstavljaju prosjeke potrošačkih i proizvođačkih cijena.

Rast indeksa potrošačkih cijena u nekoliko zemalja

Deflacija je smanjivanje količine papirnog novca i novčanih bonova koji su u opticaju; u ekonomskoj terminologiji pojam za monetarnu pojavu suprotnu inflaciji. Ona izražava neravnotežu između novčane potražnje (količine novca u opticaju i brzine opticaja) koja opada i ukupne ponude društvenog bruto proizvoda po postojećim cijenama. Provodi se restriktivnom kreditnom politikom, povećanjem poreza, taksa i sl., što izaziva smanjenje novčane mase u opticaju.

Smanjenjem novčane mase smanjuje se potražnja, a time i cijena, a postiže jačanje vrijednosti novca. Ovako nastalo smanjenje cijena pozitivno se odražava na životni standard i povećanje izvoza te time i na platni promet s inostranstvom. Koristi se kao sredstvo za revalvaciju s ograničenim mogućnostima smanjivanja cijena i za sprečavanje rasta cijena i inflacije.

Dezinflacija je opadanje stope po kojoj raste opšti nivo cijena u jednoj ekonomiji, odnosno to je skup mjera i postupaka koje dovode do postupnog smanjenja inflacije. Ove mjere najčešće obuhvataju kontrolu rasta ličnih dohodaka, monetarne restrikcije, smanjenje javnih rashoda i uopšte mjere koje utiču na restrikciju domaće potražnje.

Na primjer ako je stopa inflacije u aprilu iznosila 3,4% , a u maju 2,9% , tada možemo govoriti o dezinflaciji u maju u odnosu na prethodni mesec. Dakle inflacija i dalje raste po određenoj stopi ali je ta stopa manja nego što je bila u prethodnom vremenskom periodu ( u ovom slučaju manja je za 0,5% što nam predstavlja stopu dezinflacije). Dezinflacija se smatra pozitivnom pojavom u ekonomiji. Kada imamo pojavu stalne dezinflacije u periodu od nekoliko godina dolazi do jačanja same ekonomije. Međutim nije dobro da stalna dezinflacija pređe u deflaciju, s obzirom da ona predstavlja negativnu pojavu, usporava ekonomski rast i povećava stopu nezaposlenosti.

VRSTE INFLACIJE

Inflacija je stara koliko i tržišna privreda. Posmatrano na duži rok, cijene rastu. Međutim ne znači da inflacija nužno prati pad realnog dohotka. Historija pokazuje da cijene rastu u

PAGE 1

vrijeme ratova i ekonomskih kriza, ali se više ne vraćaju posle ratova i kriza na prvobitni nivo. Poput bolesti koja razara tkivo ljudskog organizma, tako i inflacija razara privredu. Da bi se inflacija sanirala, potrebno je prethodno izvršiti klasifikaciju u tri kategorije:

1. umjerena inflacija 2. galopirajuća inflacija 3. hiperinflacija

Umjerena inflacija podrazumjeva lagan rast cijena. To su jednocifrene godišnje stope inflacije. Kad su cijene relativno stabilne, ljudi imaju povjerenja u novac. Ljudi rezonuju: novac je jednako vrijedan danas i gotovo isto vrijedan za godinu dana, pa se isplati držati ga. Poslovni ljudi i običan svijet sklapaju dugoročne ugovore u domicilnoj valuti, zato što vjeruju da cijene neće značajnije otići izvan postojećih okvira za robu koju kupuju ili prodaju. Ljudi jednostavno vjeruju da će njihova novčana sredstva zadržati svoju relativnu vrijednost.

Galopirajuća inflacija: je naglo ubrzanje rasta cijena; obično uvod u hiperinflaciju. Na osnovu iskustva, ocjenjuje se da kad inflacija jednom pređe prag od oko 50 posto godišnje, više nije moguće održati taj nivo inflacije stabilnom. Naime, kod tako visoke inflacije potražnja za novcem se drastično smanjuje, te država gubi mogućnost da kreiranjem novca finansira svoje rashode. Zbog toga nakon relativno kraćeg vremena dolazi do sloma monetarnog sistema, koji u pravilu završava monetarnom reformom, tj. uvođenjem nove valute. Galopirajuća inflacija predstavlja dvo ili trocifrenu inflaciju, u rasponu od 20, 100 ili 200% na godinu dana. Ovakvu vrstu inflacije mogu imati i razvijene industrijske zemlje. Tako su, na primjer, Argentina, Brazil i druge latinoameričke zemlje, imale stope inflacije od 50-700% na godinu dana 1970-tih i 1980-tih godina.

Hiperinflacija: Mnoge privrede prežive galopirajuću inflaciju, ali veoma teško hiperinflaciju. Teško je i povjerovati da se hiperinflacija od milion ili čak milijardu posto na godinu dana može izdržati.

Tako se u Zimbabveu uvode nove novčanice ogromnih vrijednosti (bar na papiru) zbog hiperinflacije koja je, prema zvaničnim podacima, dostigla 231 milion procenata, a prema nezvaničnim podacima je čak petostruko veća. Upravo zbog hiperinflacije sa kojom je ova zemlja suočena Centralna banka Zimbabvea je uvela nove novčanice u vrijednosti od 10, 50 i 100 miliona tamošnjih dolara, a istovremeno je ograničila podizanje gotovine iz banaka na 100 miliona nedeljno za pojedince i samo 50 miliona za firme. Sto miliona zimbabveanskih dolara ima vrijednost od samo oko 14 američkih dolara, a na crnom tržištu samo jedan dolar. Došlo je i do naglog rasta cijena hrane u toj zemlji, pri čemu se za 100 miliona zimbabveanskih dolara više ne može kupiti ni vekna hljeba.

Inflacija iskrivljuje relativne cijene i smanjuje ekonomsku efikasnost. Težina inflacije mjeri se i time da li je bila očekivana ili nije. U tom smislu razlikujemo:

1. uravnoteženu inflaciju 2. neuravnoteženu inflaciju 3. neočekivanu (nepredviđenu) inflaciju

Uravnotežena inflacija:

PAGE 1

Uravnotežena, anticipirana inflacija podrazumjeva godišnji rast od, na primjer 10%. Promjena cijena nikog ne iznenađuje. Sve se povećava ne 10% (hrana, odjeća, obuća, plate, kamate) itd. U ovoj situaciji gotovo niko ne bi bio zabrinut. Efikasnost upotrebe resursa veličine BDP-a ostale bi nepromenjene veličine. Jednostavno rečeno, troškovi rastu 10%, ali i dohodak 10% brže. Nema ni zarade ni gubitka.

Neuravnotežena inflacija:

Neuravnotežena inflacija pogađa relativne cijene, troškove i poreska opterećanja. Npr. imamo neefikasnost kao posljedicu neuravnotežene inflacije kad se cijene ne prilagođavaju inflacionim trendovima, kao što je slučaj s novcem i porezom. Ako stopa inflacije poraste 10% na godinu dana, tada realna kamata na novac pada od 0 na -10% na godinu dana. Vlada ne može ispraviti ovaj poremećaj.

Nepredviđena inflacija:

Neočekivana-nepredviđena inflacija podrazumjeva velika iznenađenja. Ona značajno djeluje na raspodjelu dohotka i bogatstva. Neočekivani skok cijena neke će osiromašiti, a druge obogatiti, a malo uticati na efikasnost upravljanja u fabrikama. Efekti nepredviđene inflacije izaziva socijalne probleme.

NIVO CijENA I VRIJEDNOST NOVCA

Opšti nivo cijena u privredi može se posmatrati kao: - opšti trend rasta cijena, pa ljudi moraju skuplje da plaćaju dobra i usluge koje kupuju - ili se nivo cijena sagledava preko vrijeednosti novca, što podrazumjeva da za svaku novčanu jedinicu možete kupiti manju količinu roba i usluga. Količina dobara i usluga koja može da se kupi za 1 novčanu jedinicu iznosi 1/P. Odnosno ako je cijena P cijena roba i usluga izražena u novcu, onda 1/P jeste vrijednost novca izražena u dobrima i uslugama. Prema tome, kada opšti nivo cijena raste, vrijednost novca opada, odnosno ljudi drže veću količinu novca, zato što za jednu novčanu jedinicu kupuju manje dobara i usluga.Tada svaka novčana jedinica postaje manje vrijedna zbog rasta ponude novca. Prosječni nivo cijena u privredi takođe predodređuje koju količinu novca ljudi drže kod sebe za kupovinu roba i usluga. Što su cijene više, ljudi drže više gotovine u novčanicima i na tekućim računima.

Ponuda i tražnja novca sa stanovišta ravnotežnog nivoa cijena

Slika 1.

PAGE 1

Kada je nivo cijena viši od ravnotežnog, ljudi će željeti da drže više novca nego što ga je CB kreirala, pa nivo cijena pada, da bi se izjednačile ponuda i tražnja. Ukoliko je nivo cijena niži od ravnotežnog, ljudi drže manje novca nego što je CB kreirala i nivo cijena se povećava da bi se izjednačile ponuda i tražnja - uspostavila ravnoteža. Na slici 1.se vidi da lijeva osa 1/P prikazuje vrijednost novca, a desna osa nivo cijena P. Nizak nivo cijena je bliži vrhu ose, a visok nivo cijena je bliže dnu ose. Ovako prikazana obrnuta osa nivoa cijena u odnosu na osu vrijednost novca, govori da kada je vrijednost novca veća (vrh lijeve ose 1/P), nivo cijena je nizak, kao što je slučaj pri vrhu desne ose ( nivo cijena P). Kriva ponude je vertikalna – određena od stare CB, a kriva tražnje opadajuća, što govori da pri manjoj vrijednosti novca a višem nivou cijena, ljudi traže veću količinu novca za kupovinu roba i usluga. Tačka ravnoteže E izjednačava ponudu i tražnju novca i određuje vrijednost novca i nivo cijena. Kada CB poveća ponudu novca, kriva ponude se pomjera sa MS1 na MS2, i vrijednost novca i nivo cijena se prilagođavaju ponudi i tražnji, da bi se uspostavila nova ravnotežna tačka E1. Kada poraste ponuda novca, veća je količina novca u opticaju, podiže se nivo cijena sa 2 na 4, a vrijednost novca opada sa ½ na ¼.

INFLACIJA TRAŽNJE I INFLACIJA TROŠKOVA

INFLACIJA TRAŽNJE

Inflacija tražnje nastaje kada agregatna tražnja raste brže od proizvodnog potencijala ekonomije, pomjerajući cijene naviše da bi se izjednačile ponuda i tražnja. U stvari, tražnja se takmiči sa ograničenom količinom dobara i usluga, licitirajući cijene. Tada nezaposlenost opada, plate rastu, a inflatorni talas se ubrzava, budući da kompanije mogu da proizvedu dodatni autput da odgovore dodatnoj tražnji, pa povećavaju cijene.

Slika 2. ilustruje proces inflacije tražnje. Početna ravnoteža u tački E pokazuje dostignuti nivo cijena P. Pretpostavite da se tražnja povećava tako da se kriva AD pomjera udesno i naviše ( AD' ). Ravnoteža se pomjera iz tačke E u tačku E'. Vidljiv je porast cijena od P na P'. Uočljiva je inflacija tražnje, uz neznatan rast autputa.

Slika 2.

Inflacija tražnje nastaje kada je previše potrošnje usmjereno na premalo dobara

PAGE 1

INFLACIJA TROŠKOVA

Poznato je da se cijene kreću uzlaznom linijom, posebno u uslovima recesije i buma što važi za sve ekonomije sveta. Suština inflacije je to da cijene i plate počinju da rastu prije nego što se dostigne relativno poželjna zaposlenost. One rastu i kada je 30% neiskorištenih kapaciteta, a stopa nezaposlenosti 10%. To je inflacija troškova ili inflacija šoka ponude.

Inflacija troškova je rezultat rastućih troškova u vremenu visoke nezaposlenosti i slabe iskorištenosti resursa. Uzrok inflacije troškova poslje 70-tih godina prošlog vijeka obično je bila nagla i značajna promjena cijene nafte, hrane i deviznih kurseva. Na primjer, čim se javi nestašica nafte na tržištu, cijena nafte raste, a to uslovljava nagli rast troškova proizvodnje, odnosno rast inflacije troškova, ali uz smanjenje ponuđene količine dobara i usluga, za svaki zadati nivo cijena. Kao što se vidi na slici 3.1, ovo smanjenje ponude je prikazano pomjeranjem krive agregatne ponude naviše i uljevo, sa AS na AS'. Nivo cijena se povećava sa P na P', a autput se smanjuje sa Y na Y'. Ova nepovoljna kombinacija rasta cijena i opadanja autputa, ponekad se naziva stagflacija.

Stagflacija je stanje privrede koje karakteriše opšti skok cijena uz pad proizvodnje. Ključni problem je ustvari kontinuirani rast i inflacije i nezaposlenosti. Ovaj fenomen je srušio čitavu kejnzijansku ekonomsku teoriju1 koja se mahom oslanjala na Filipsovu krivu.

Slika 3.1 Model agregatne tražnje i agregatne ponude

Prikazano pomjeranje agregatne ponude je u vezi sa kratkoročnom Filipsovom krivom (slika 3.2). Preduzećima je potrebno manje radnika da bi proizveli manji autput, pa slijedi otpuštanje radnika ( nezaposlenost ). Kako je nivo cijena viši - stopa inflacije u odnosu na prethodnu godinu raste, pa pomjeranje agregatne ponude izaziva veću nezaposlenost i veću inflaciju. Kratkoročna veza inflacije i nezaposlenosti prikazana je pomjeranjem Filipsove krive FK na FK'.

Slika 3.2 predstavlja kratkoročnu uzajamnu zavisnost inflacije i nezaposlenosti. Nepovoljno pomjeranje agregatne ponude pomjera ekonomiju iz tačke sa nižom nezaposlenošću i nižom inflacijom (tačka A) u tačku sa većom nezaposlenošću i višom inflacijom (tačka B).

PAGE 1

1

Kratkoročna Filipsova kriva se pomjera udesno, sa FK na FK', pa se kreatori ekonomske politike suočavaju sa nepovoljnim odnosom između inflacije i nezaposlenosti.

CILJANA INFLACIJA I MONETARNA NEUTRALNOST

CILJANA INFLACIJA:

Većina vlada i institucija programiraju ciljanu stopu inflacije pod 1-3%, umjesto nulte stope inflacije kao oznake visine stabilnosti cijena. Gotovo sve vlade shvataju kakav napor treba uložiti da bi se održala apsolutna stabilnost cijena (nulta inflacija), a, može se reći poželjna stopa zaposlenosti. Inflacija se smatra podnošljivom, zavisno od toga kako antiinflacione stragije utiču na nezaposlenost. Ako političari obećaju nultu inflaciju, stopa nezaposlenosti raste veoma visoko, i obrnuto. U tom smislu, ljudi bi trebalo da prihvate nisku stopu inflacije. Nakon razmatranja iskustava sa nezaposlenošću i inflacijom, većina savremenih CB inplicitno primjenjuje strategiju fleksibilne ciljane inflacije (п*). To znači da bi stopa inflacije od 1-2% bila sigurna meta. Visoke realne kamatne stope izazivaju dalju kontrakciju i još negativniju inflaciju, a ona, još više povećava realne kamatne stope. Ako su se nominalne kamatne stope smanjile na nulu, monetarna politika ne može ništa bitno da učini, pošto ne može da utiče na opadajuću agregatnu tražnju. Da bi se izbjegla deflacija, CB određuje ciljanu inflaciju koja dozvoljava mogućnost tolerancije. Na slici 4. je prikazano kako funkcioniše monetarna politika kada se kamatne stope odrđuju radi ostvarivanja ciljane inflacije. Kada je inflacija visoka, CB određuje i visoke realne kamatne stope, a to smanjuje agregatnu tražnju i inflaciju. Ako bi kriva r,r bila vertikalna, inflacija bi bila stabilizovana pri svakoj ciljanoj stopi inflacije (p*). Ako inflacija raste, raste i realna kamatna stopa koliko god je potrebno, da bi se inflacija vratila na ciljani nivo i obrnuto. Ovo je dosta agresivna politika, pa mnoge CB primenjuju nešto fleksibilniji mehanizam prikazan na slici 4. Kada je inflacija previsoka, CB u manjoj mjeri povećava realne kamatne stope, a kad je inflacija preniska, realne kamatne stope se manje smanjuju.

Slika 4.

PAGE 1

Kamatne stope i ciljana inflacija

Centarlna banka je zainteresovana za realnu kamatnu stopu (r), koja utiče na agregatnu tražnju, ali je ne kotroliše direktno vec preko cijena autputa ili stope inflacije. CB najprije predviđa inflaciju, a potom određuje nominalnu kamatnu stopu da bi ostvarila realnu kamatnu stopu. Ako п* predstavlja ciljanu inflaciju onda visina krive kamatne stope r,r određuje realnu kamatnu stopu r*, pri kojoj se ostvaruje ciljana inflacija. Stroža monetarna politika (viša kriva r,r) znači i prihvatanje više realne kamatne stope (r*) pri datoj ciljanoj inflaciji (п*), ili nižu ciljanu inflaciju pri istoj realnoj kamatnoj stopi.

MONETARNA NEUTRALNOST

Promjena ponude novca utiče na nominalne, ali ne i na realne varijable. Kada centralna banka dvostruko poveća ponudu novca, nivo cijena se dvostruko povećava, povećavaju se i zarade, a i sve ostale novčane vrijednosti. Realne varijable, kao što su: proizvodnja, zaposlenost, realne nadnice, realne kamatne stope, ostaju nepromjenjene. Ta irelevantnost monetarnih promjena u odnosu na realne varijable zove se monetarna neutralnost.

NOMINALNE I REALNE VARIJABLE I FIŠEROV EFEKAT

Nominalne i realne varijable – klasična dihotomija.

Nominalne varijable su one koje se mjere monetarnim jedinicama , a realne varijable se izražavaju fizičkim jedinicama. Ova podela varijabli na dve grupe naziva se klasična dihotomija. Pojedinačna cijena (cijena date robe ili usluge) iskazuje se u novčanimjedinicama, te je nominalna varijabla. Relativna cijena (cijena date robe ili usluge spram cijene druge robe ili usluge) iskazuje se u fizičkimjedinicama, te je realnavarijabla.

Fišerov efekat

Fišerov efekat – nazvan po Irvingu Fišeru (Irving Fisher, 1867–1947) – jeste usklađivanje nominalne kamatne stope sa stopom inflacije u odnosu 1:1. Porast stope rasta novca povećava stopu inflacije, ali ne utiče ni na jednu realnu varijablu i to je princip monetarne neutralnosti. Značajna implikacija ovog principa se odnosi i na kamatne stope. Za makroekonomiste su kamatne stope važne varijable, pošto svojim efektima koje imaju na štednju i investicije povezuju sadašnje ekonomske odluke sa ekonomijom budućnosti.

realna kamatna stopa = nominalna kamatna stopa – stopa inflacije nominalna kamatna stopa=realna kamatna stopa + stopa inflacije

PAGE 1

Kada se poveća stopa rasta novca, to inicira veću stopu inflacije, ali i veću nominalnu kamatnu stopu. Usklađivanje nominalne kamatne stope prema stopi inflacije naziva se Fišerov efekat. Prema Fišerovom efektu nominalna kamatna stopa se usklađuje sa očekivanom inflacijom. Očekivana inflacija se usklađuje sa postojećom inflacijom na dugoročni, ali ne i na kratkoročni period. Po Fišerovom efektu, postoji bliska veza između nominalne kamatne stope i stope inflacije: kada stopa inflacije raste, raste i nominalna kamatna stopa.

DEFICIT JAVNE POTROŠNJE, MONETIZACIJA DUGA I EMISIONA DOBIT (SEIGNIORAGE)

Stalna inflacija mora da bude praćena kontinuiranim rastom novca. Da bi finansirale velike budžetske deficite, vlade često nemaju drugi izlaz nego da štampaju novac. Za borbu protiv inflacije i ostvarivanje niske ciljane inflacije neophodna je stroga fiskalna politika.

Monetizacija duga, inflacija i deficit javne potrošnje.

Dugoročnu inflaciju prati stalni rast novca u opticaju. Uzrok inflacije je kreiranje novca da bi se finansirali veliki deficiti. Zbog budžetskog deficita vlade moraju brzo da kreiraju novac i u tom slučaju potrebna je stroga fiskalna politika u borbi protiv inflacije. Nivo GDP se odražava na količinu poreskih prihoda koje vlada dobija po određenoj poreskoj stopi. Ako je vladin dug u odnosu na GDP mali, vlada može deficite da finansira pozajmicama. Vlade ponekad, u uslovima krize državnog budžeta i nesposobnosti država da pozajmljuju od javnosti i inostranstva, štampaju novac, a ponekad izdaju obveznice. Država može da kreiranjem novca finansira deficit. Kada država izda obveznice. Ona traži da ih CB otkupi. Centralna banka plaća državi obaveze novcem koji je kreirala, a država dobijenim novcem finansira deficit. Ovaj proces se naziva monetizacija duga.

Emisiona dobit ( seigniorage)

Emisiona dobit je realni prihod koji vlada stiče kroz mogućnost kreiranja novca. Kreiranje novca je jedan od načina na koji država može da finansira svoju potrošnju Prihodi, iskazani u realnim vrednostima, koje država stvara kreiranjem količine novca koji odgovara promjeni nominalne novčane mase su jednaki : nominalno kreiranje novca tokom meseca podjeljeno sa nivoom cijena. Taj realni prihod od kreiranja novca se naziva senjoraž. Značenje riječisenjoraž otkriva da je izdavanje novca bila privilegija velikana. Oni su mogli da plate dobra koja su poželjeli tako što su izdavali sopstveni novac. Danas ovo pravo pripada Centralnoj Banci i predstavlja jedan od izvora prihoda.

INFLATORNI POREZ

PAGE 1

Inflatorni porez je rezultat uticaja inflacije na rast realnog prihoda, tako što se smanjuje realna vrijednost vladinog nominalnog duga. Inflacija se može posmatrati kao porez na realnu količinu novca koju ljudi drže kod sebe. Poreska stopa je stopa inflacije (п) koja smanjuje realnu vrijednost novca. Poreska osnova je realna količina novca, odnosno multiplikator ovih dvaju varijabli п i M/P, i naziva se inflatorni porez. Oni koji raspolažu novcem, kupuju robe i usluge, a inflacija smanjuje kupovnu moć novca, odnosno država uvodi inflatorni porez – smanjivanje vrijednosti novca kojim raspolaže javnost. Veličina inflatornog poreza za dati period jednaka stopi inflacije, pomnožene sa nominalnom ponudom novca. Međutim, inflatorni porez, kako smo ga izračunali, ne može biti dobar indikator realne sume izvora sredstava držan od strane vlade, zato što je to nominalno mjerenje. Ako želimo da znamo realni prinos od inflatornog poreza, moramo izračunati realni inflatorni porez koji je jednak stopi inflacije, pomnožene sa realnom ponudom novca.

Realni prihod od inflatornog poreza

Slika 5.

Pri niskoj inflaciji, realna tražnja gotovine je velika, realni prihod raste do tačke b i pokriva dio realnog deficita d. Ako inflacija nastavi da raste, raste i inflatorni porez do tačke A, a potom opada. Inflatorna poreska stopa je visoka, poreska osnova je mala, a time i realna tražnja gotovine, jer su nominalne kamatne stope visoke. Pri stopi inflacije c, realni prihod od inflacije se smanjuje. Ako država nastavi sa štampanjem novca, odnosno inflacijom, brži rast novca i veća inflacija smanjuju poresku osnovu više nego što povećavaju poresku stopu, a to znači da država ne može neograničeno štampati novac.

ULOGA INFLACIJE U EKONOMIJI

Jedan od efekata inflacije jeste da generalno inflatorno okruženje obeshrabruje spuštanje cijena roba i usluga, i posebno nadoknada za radnu snagu; tako da postaje lakše prilagođavanje relativnih nivoa cijena. Cijene mnogih proizvoda imaju po svojoj prirodi tendenciju da rastu vremenom, tako da napori da se monetarnom ili drugom politikom održi stanje nulte inflacije (konstantnog nivoa indeksa cijena) imaju veoma negativan efekat, u smislu pada cijena, prodaje, prihoda i konačno nivoa zaposlenosti, na druge privredne grane. Stoga mnogi ekonomisti i privrednici smatraju da umjeren nivo inflacije "podmazuje točkove privrede". Mjere kojima se održava potpun nivo stabilnosti cijena mogu takođe voditi (i najčešće vode) do deflacije (konstantnog pada cijena), koja može biti izuzetno destruktivna, i dovesti do bankrota i recesije, čak i depresije. Na primjer, Velika Depresija 1929. u Sjedinjenim Državama bila je velikim delom izazvana krutom federalnom monetarnom politikom.

Mnogi u finansijskim krugovima smatraju da je "skriveni rizik" od inflacije esencijalan podsticaj da se raspoloživi kapital investira, kroz dužničke, vlasničke papire, ili direktno,

PAGE 1

umesto jednostavne, i neproduktivne, akumulacije. Sa ove tačke gledišta, inflacija je tržišni izraz takozvane vremenske vrijednosti novca. Drugim riječima, ako je (zato što ekonomija funkcioniše, i novac se može korisno investirati) jedna marka danas je nekome vrijednija nego ista ta marka godinu dana kasnije, onda bi i u ekonomiji kao cjelini trebao da postoji popust za "novac u budućnosti". Na taj način, iz ove perspektive, inflacija predstavlja/ kvantifikuje neizvjesnost u pogledu vrijednost novca u budućnosti.

Iznad ovih, generalno relativno niskih nivoa, međutim, inflacija se smatra sve štetnijom po ekonomiju, kroz efekat "diskontovanja" (smanjivanja tekuće realne vriednosti) prethodno obavljenih ekonomskih aktivnosti. Posebno, kako je inflacija često rezultat akcija Vlade usmjerenih na povećanje količine novca u opticaju, Vladin doprinos je inflatornom okruženju (u smisli gore već objašnjene negativne realne kamatne stope) postaje de fakto porez na držanje novca, štednju. Kako inflacija raste, ovaj "porez" na štednju raste i ohrabruje trošenje i pozajmljivanje, što povećava brzinu kruženja novca i kamatne stope, što samo utvrđuje i dodatno podiže inflatorni pritisak, i konačno stvara začarani krug. U ekstremnim slučajevima, a takve je moguće izbjeći jedino veoma odgovornom i nezavisnom politikom, ovo rezultira hiperinflacijom. Posljedice su brojne!

* Povećana nesigurnost obeshrabruje investicije i štednju. * Preraspodjela prihoda i bogatstva. o Kao prvo, prihodi će biti preraspoređeni od učesnika u ekonomiji koji zavise od fiksnih prihoda (na primjer penzionera), ka onima koji zavise od operativnih prihoda ili plata, koji mogu držati korak sa inflacijom. o Drugo, na sličan način, ako poverioci iz raznih razloga nisu u stanju da se prilagode inflaciji, bogatstvo će biti preraspoređeno od povjerilaca fiksiranih obligacija ka dužnicima. Tipičan primjer, kada je Vlada neto dužnik, kao što je obično slučaj, na ovaj način se ovaj dug smanjuje preraspodjelom realnog novca ka Vladi. Ovo je poznato pod nazivom "inflatorni porez", i uzrok je mnogih ekonomija palih u hiperinflacijama zbog neodgovornih Vlada. * Spoljnotrgovinski rizik: ako je domaći nivo inflacije viši od spoljnjeg, ovo će oslabiti spoljnotrgovinski balans, a time zatim i valutni kurs.

* "Troškovi izlizanih đonova": Kako inflacija obezvređuje gotov novac, učesnici u privredi će generalno težiti tome da u svakom trenutku drže što manje efektivnog, ili lako dostupnog likvidnog novca, što donosi dodatne realne transakcione troškove. (Ovaj naziv se odnosi, u suptilnoj šali, na troškove zamjene đonova na cipelama koji se izližu zbog čestih odlazaka do banke.) * "Troškovi menija": Cijene koje se često mijenjaju takođe imaju svoje realne troškove, kao na primjer restorani koji moraju često ponovo štampati menije. Tokom hiperinflacije u SRJ 1993, ovakvim troškovima se, samo donekle, stalo na put uvođenjem ad hok "bodova" kao nezvanične valute, čija je vrijednost bila obično vezana za kurs njemačke marke na crnom tržištu ili drugo relativno realno mjerilo nivoa inflacije. * I, konačno, hiperinflacija, koja se dešava kada se porast inflacije potpuno otrgne kontroli, na veoma brutalan način ometa normalno funkcionisanje ekonomije i njene sposobnosti da proizvodi.

Slično kao gore, u ekonomiji u kojoj su neki od sektora indeksirani inflacijom (tj. sposobni su da prate njen rast) a drugi nisu, inflacija vrši preraspodjelu bogatstva sa neindeksiranih sektora ovima prvima. U malim količinama dakle, inflacija se može smatrati izborom monetarne, fiskalne, ili recimo razvojne politike, obeshrabrujući čuvanje i gomilanje

PAGE 1

likvidnog kapitala i podstičući investicije. Preko tog nivoa, međutim, efekat postaje preuveličan, i investitori se najednom nalaze u situaciji u kojoj "investiraju u inflaciju", što samo dalje podstiče inflaciju. Iz svih ovih razloga, i potrebe za ograničavanjem inflacije preko malenih stopa koje diskontuju prošlu ekonomsku aktivnost i dekuražiraju gomilanje gotovine, najveći broj Centralnih Banaka formulišu za osnovni cilj stabilnost cijena, uz osjetnu, ali malu i kontrolisanu stopu inflacije kao cilj. Nezavisne monetarne institucije, međutim, uglavnom mogu reagovati elastično i prilagođavati kako svoje ciljeve, tako i poteze kojima se oni postižu, opštim ekonomskim kretanjima, te nivou postignutog i ciljnim pravcima razvoja.

LITERATURA

1.Ekonomija, Dr. Jovo Jednak, BPŠ, 2008.

2. Economics, P.Samuelson & W.Nordhaus, 1995.

3. www.limun.hr

4. www.wikipedia.org

5. www.questia.com

6. www.scribd.com

PAGE 1

PAGE 1

nema postavljenih komentara
ovo je samo pregled
3 prikazano na 15 str.