Kreditni rizik u bankarstvu - Diplomski - Bankarstvo i finansije, Završni rad' predlog Bankarstvo i finansije. University of Belgrade
rupert_evert_totalno
rupert_evert_totalno31 October 2012

Kreditni rizik u bankarstvu - Diplomski - Bankarstvo i finansije, Završni rad' predlog Bankarstvo i finansije. University of Belgrade

PDF (282 KB)
34 strane
10broj preuzimanja
1000+broj poseta
Opis
Diplomski rad iz oblasti bankarstvo i finansije.
20 poeni
poeni preuzimanja potrebni da se preuzme
ovaj dokument
preuzmi dokument
pregled3 strane / 34

ovo je samo pregled

3 shown on 34 pages

preuzmi dokument

ovo je samo pregled

3 shown on 34 pages

preuzmi dokument

ovo je samo pregled

3 shown on 34 pages

preuzmi dokument

ovo je samo pregled

3 shown on 34 pages

preuzmi dokument
Microsoft Word - diplomski rad, Iva Asanovic.doc

Univerzitet Crne Gore Ekonomski fakultet – Podgorica

Kreditni rizik u bankarstvu diplomski rad

Mentor: Dr Slobodan Lakić Kandidat: Iva Asanović 03/83

Podgorica, 2007. godine

2

SADRŽAJ: Uvod....................................................................................................................................3 I Krediti i definisanje finansijskog rizika........................................................................4 1. Definisanje finansijskog rizika...............................................................................4 2. Ekonomsko značenje kredita..................................................................................5

II Pojam i pojavni oblici kreditnog rizika.......................................................................7 1. Portfolio rizik..........................................................................................................7 2. Trgovinski-transakcioni rizik..................................................................................7 3. Parametri kreditnog rizika.......................................................................................8 4. Rizik zemlje............................................................................................................8

III Stubovi kreditnog rizika i rizik pojedinačne transakcije.......................................10 1. Stub I: Rizik pojedinačne transakcije...................................................................11 2. Stub II: Portfolio rizik...........................................................................................13 3. Rizik individualne linije........................................................................................15 IV Bazelski standardi......................................................................................................21 1. Preporuke Bazela I................................................................................................21 2. Bazelski standard II..............................................................................................21 3. Operacionalizacija kreditnog rizika kroz Bazel II................................................22 4. Primjena Bazela II u zemljama u razvoju.............................................................23 V Kontrola rizika i implementacija bazelskih standarda u Crnoj Gori.....................24 Zaključak.........................................................................................................................32 Literatura.........................................................................................................................34

3

Uvod

Kontrola rizika banaka ima socijalni značaj. Poremećaji u sektoru bankrarstva imaju loš uticaj na cijelu ekonomiju. Šta više, izazivaju značajne socijalne procese. Pitanje je i sa stanovišta ekonomskog razvoja i sa aspekta profitabilnosti banake, koliko mogu biti visoki bankarski plasmani i koliko se rizik smije preduzeti, a da se ne ugrozi sigurnost izvršenja obaveza banaka. Bankarski rizici su kreditni, tržišni, valutni, rizik solventnosti i operativni rizik. Rad obrađuje najstariji od finansijskih rizika- kreditni rizik. Ako postoji nešto što spaja renesansnog bankara koji sjedi za klupom sa novcem- „banco“ i analitičara rizika u višespratnici Wall streeta, onda je to kreditni rizik. Najstariji, ali i najbitniji. Danas zahvaljujući savremenoj računarskoj tehnologiji, arhiviranju baze podataka o kretanju vrijednosti parametara u prošlosti, moguće je predvidjeti preuzete rizike. Kreditni rizik se posmatra na nivou individualne kreditne linije- rizik pojedinačne transakcije ili u konćentraciji- portfolio kreditni rizik. U cilju uspostavljanja odnosa između rizika ukupne izloženosti i kapitala banke, koji je posljednja linija odbrane solventnosti, od strane G7 zemalja, promovisani su Bazelski standardi. Dvostruka je aktuelnost ovih istraživanja. S jedne strane, tradicionalni problem domaćih banaka je vezan za gubitke usled kreditne delikvencije, što dovodi do problema održavanja solventnosti banaka ili do povećanja nivoa aktivnih kamatnih stopa. S druge strane, nova pravila bazelskog komiteta svakako će biti primjenjivana u našem sistemu. U Crnoj Gori Centelna banka priprema novi Zakon o bankama. Ovim zakonom će biti predviđena obaveza banaka da primjenjuju Bazel II. Primjena Bazela II u Crnoj Gori vršit će se kroz formu Standardnog pristupa, koji će senzitivnije mjeriti rizike, u odnosu na dosadašnji pristup.

4

I DEFINISANJE FINANSIJSKIH RIZIKA I KREDITI 1. Definisanje finansijskih rizika Na savremenim finansijskim tržištima finansijske organizacije izlozene su brojnim rizicima. Razlozi su brojni: od nedovoljne diversifikacije poslovanja i sklonosti ka ulaženju u rizične, a profitabilne aranžmane, do potresa na berzama i globalnih finansijskih kriza. Međutim, sve veća izloženost dejstvu brojnih rizika, zahtjeva se njihovo upravljanje i kontrolu. Savremena poslovna strategija počiva na tri važna činioca: novac, vrijeme i rizik. Izvještaji finansijskih institucija predstavljaju najvrijedniji izvor saznanja o tome što finansijskje institucije, odnosno preduzeća i banke rade u odnosu na identifikovanje rizika i šta sve preduzimaju da bi njime, što efikasnije upravljali. Finansijski rizik se ispoljava dvostruko, u materijalnom i nematerijalnom vidu. Materijalna komponenta predstavlja gubitak dijela ili cjeline iznosa ulaganja, a nematerijalna komponenta predstavlja gubitak poslovnog ugleda (referenće i imidz). Dakle, u finansijskom poslovanju, rizik bi mogao precizno definisati kao mogucnost da plasirana sredstva neće zaraditi oćekivanu štopu prinosa , odnosno da će nastati gubitak u konkretnom poslu. Evo nekoliko kratkih definicija rizika: - vjerovatnoća gubitka ili izloženosti riziku, - opasnost koja može prouzrokovati gubitak, - imovina ili pojedinac izložen gubitku, - odstupanje od stvarnih gubitaka, - psihološka neizvjesnost u odnosu na gubitak, - gubitak potencijalnog iznosa novčane mase, - odstupanje od realnih gubitaka i slično. Uglavnom, povećana izloženost jednom od finansijskih rizika, može značajno da povećava uticaj i drugih rizika zbog njegove međuzavisnosti, odnosno efekta sinergije. Jedan od najznačajnijih i najčešće pominjanih finansijskih rizika u teoriji i praksi jeste rizik u bankarstvu. Naravno, postoji više različitih vrsta istog i to sljedeće:

Kreditni rizik. Banke daju kredite i preuzimaju vrijednosnice, koje nisu ništa više od obećanja plaćanja. Kada komitent koji je posudio sredstva od banke ne isplati dio ili cjelokupni iznos obećane glavnice i kamata, ovi loši krediti i vrijednosnice rezultiraju gubicima koji naposlijetku oslabljuju kapital banke. Budući da vlasnički kapital obično nije više od 10% od iznosa bankovnih kredita i rizičnih vrijednosnica ne treba previše neispunjenih obaveza kredita i vrijednosnica prije no što kapital banke jednostavno postane neadekvatan za apsorbiranje daljnih gubitaka. U ovom trenutku, banka propada i zatvorit će se, osim ako je regulatorna tijela ne odluče održati na životu dok se ne pronađe kupac za nju.

Rizik likvidnosti. Taj rizik predstavlja opasnost od neposjedovanja gotovine onda kada je ta gotovina potrebna za pokrivanje podizanja depozita i za ispunjavanje

5

kreditnih zahtjeva pouzdanih komitenata. Ako banka ne može na vrijeme prikupiti gotovinu, vjerovatno će izgubiti velik broj svojih komitenata i podnijeti gubitke u zaradi za svoje vlasnike. U slučaju da potraje nedostatak gotovine, to može dovesti do nenadane navale ulagača za isplatom uloga, pa čak i do krajnje propasti banke. Nemogućnost banke za ispunjavanje svojih likvidnijih potreba uz razumne troškove često je glavni signal da je ta banka u ozbiljnim problemima.

Rizik kamatne stope. Banke takođe se suočavaju sa rizikom koji utiče na njihov raspon tj. opasnost da će se zarada od prihodonosne aktive smanji ili da će se kamatni troškovi značajnije povećati, smanjujući raspon između prihoda i rashoda, a time i neto prihod. Promjene u rasponu između prihoda i rashoda banke obično se odnose bilo na odlike menadžmenta o portfelju, bilo na rizik kamatne stope- vjerovatnost da će promjenljive kamatne stope rezultirati značajnim povećanjem ili smanjenjem vrijednosti i povrata od aktive banke.

Operativni rizik. Banke se suočavaju sa operativnim rizikom zbog mogućih nedostataka u kontroli kvaliteta, neučinkovitosti u proizvodnji i davanju usluga ili zbog običnih grešaka u procjeni menadžmenta, te promjene u konkurenciji kako novi dobavljči finansijskih usluga ili napuštaju tržišno područje određene banke.

Valutni rizik. Veće se banke suočavaju sa valutnim rizikom koji proizilazi iz poslova sa stranom valutom. Najutrživije svjetske valute se kreću uporedo s promjenjivim uslovima na tržištu. Banke koje trguju ovim valutama za sebe i za svoje komitente stalno se izlažu riziku nepovoljnih kretanja cijena i na kupovnoj i na prodajnoj strani ovog tržišta.

Rizik od kriminalnih radnji. Prevare ili krađe službenika ili direktora banaka mogu jako oslabiti banku i, u nekim slučajevima, dovesti do njezine propasti.

2. Ekonomsko značenje kredita U ekonomskoj i finansijskoj nauci pojam kredita predstavlja privredno-pravi pojam pod kojim se podrazumijeva dužničko-povjerilački odnos u kome povjerilac ustupa pravo raspolaganja novcem dužniku na izvjesno vrijeme i pod izvjesnim uslovima (pokriće, kamata, rok, način otplate itd.) Kredit je, u stvari, privremena usluga koju čini povjerilac dužniku tako što mu ustupa na raspolaganje određenu sumu novca ili neki predmet, što ukazuje da kredit odvaja na neki način pravo raspolaganja od sopstvenosti. Bitno je da kod kredita postoji načelo povratnosti. Kredit se po pravilu daje uz određenu kamatu koja je dužniku ustupljena na privremenu upotrebu i raspolaganje. Sam izraz kredit potiče od latinske rijeci credo, što znaci vjerovati. Prvobitni pojam povjerenja još je bitan kod ličnog kredita, gdje se zadužuje pojedinac, dok se u masovnoj upotrebi kredita, kreditni odnos manje zasniva na ličnom povjerenju, a više na sistemu raznih obezbjeđenja i garancija koja je korisnik kredita dužan da obezbijedi davaocu kredita. Novčani kredit u zemljama trzišne ekonomije izjednačava se sa svim ostalim vrstama robe, iako on ima posebno tržište i posebnu cijenu, koja se izražava u visini kamatne stope. Veliki značaj kredita i njegovog uticaja izražava se u njegovoj mobilizatorskoj ulozi. Bez organizovanog kreditnog angažovanja velike sume novca koje se nalaze u privredi i kod stanovništva bile bi neiskorišćene. Pošto se mobilišu i

6

konćentrišu, ta sredstva se bankarskim kreditima usmjerava tamo gdje su najpotrebnija i najkorisnija, čime se ubrzava reprodukcija i doprinosi jačanju proizvodnih snaga. Finansijski i ekonomski gledano i u zemljama tranzicije kredit ima isti značaj. Kredit se u privrednom životu zemlje može razvrstati prema nizu kriterijuma:

Prema obliku u kojem se daje može se podijeliti na naturalni, robnonovčani i novčani.

Prema upotrebi tj. namjeni za šta se koriste sredstva mogu biti potrošački i proizvođački, koji se dalje mogu podijeliti na obrtne i investicione kredite.

S obzirom na rok odobravanja i naplate krediti mogu biti kratkoročni, srednjoročni i dugoročni.

Prema obezbjeđenju kredita postoje lični (personalni) i pokriveni (realni) krediti. Prema uslovima otplate: cijele, obročne i amortizacione kredite. U odnosu na plaćanje kamate mogu se razvrstati na kamatne i beskamatne. S obzirom na oblik u kome su dati imamo eskontne (mjenicne), lombardne

(založne), kredite po tekućem računu. Za statističke svrhe je važna podjela na odobrene i iskorišćene kredite, planirane i

ne planirane kredite. Takođe, u privrednom životu i finansijskoj praksi mogu se nabrojati sljedeće najznačajniji funkcije kredita: 1. Mobilizatorska funkcija koja se sastoji u prikupljanju odnosno mobilizaciji svih

novčanih sredstava koja su u društvu i privredi rascjepkana na brojnim mjestima i usitnjena u rukama mnogih vlasnika, a koja se nalaze privremeno van proizvodne i prometne funkcije.

2. Kredit za reprodukciju omogućuje likvidnost i kontinuitet proizvodnje (prosta reprodukcija), doprinosi ubrzanju i povećanju reprodukcije (proširena reprodukcija) i regulisanju ponude i tražnje na tržistu, što je ujedno i jedna od najvaznijih funkcija kredita..

3. Kredit obezbjeđuje likvidnost, kontinuitet i stabilnost privređivanja. Ova funkcija dolazi do izražaja u obezbjeđivanju sredstava u periodu dok se proizvodnja ne realizuje, posebno u organizacijama sa sezonskim karakterom proizvodnje i prodaje.

4. Kredit kao regulator ponude i tražnje na tržištu. On omogućava da se kupci na tržištu pojavljuju kao potrošači i onda kada nemaju dovoljno sopstvenih sredstava.

5. Uticaj kredita na medjunarodnu ekonomsku razmjenu je takođe evidentan jer je izvozni kredit postao sredstvo konkurentske borbe, jer se nova tržišta ne mogu osvojiti bez kreditne podrške plasmanu robe.

6. Kredit kao mobilizator razvoja privredno nedovoljno razvijenih područja- ima poseban značaj u međunarodnim privrednim odnosima za razvoj privredno nedovoljno razvijenih zemalja, jer se pomoću njega lakše može prebrodit sopstvena akumulacija i ubrzati razvoj.

7

7. Kontrolna funkcija kredita u privredi predstavlja važan oblik ukupne finansijske kontrole. Pomoću kredita se ostvaruje permanentna kontrola poslovanja preduzeća koja se kreditiraju.

II POJAM I POJAVNI OBLICI KREDITNOG RIZIKA

U svom poslovanju menadzment u bankama svakodnevno pravi kompromise, između veličine rizika i veličine prihodnih stopa. Kreditni rizik je najbitniji u bankarstvu. Rizik gubitka nastaje uslijed mogućnosti da plasirana sredstva ne budu vraćena kroz amortizaciju kredita. Gubitak može biti kompletan, a može biti i djelimičan ukoliko se dio sredstava ipak amortizuje. Kreditni rizik takođe uključuje detoraciju kreditnog rejtinga preduzeća, što podrazumijeva pad pozicije preduzeća na rejting listi. Međutim, pad rejtinga ne podrazumijeva i gubitak sredstava, mada implicira povećanje mogućnosti gubitka. Takođe pomjeranje faktora rizika u pravcu njegovog rasta, povecava i očekivani tržišni prihod, što je bitan parametar kod sekjuritizacije kredita i kreditnih derivata. 1. Bankarski portfolio Kreditni rizik je posebno kritičan kada dođe do gubitaka sredstava u kreditnim plasmanima ka bitnim klijentima. Postoje različiti oblici gubitaka: kašnjenje u amortizaciji sredstava, restruktuiranje uslova zaduženja, bankrot. Jednostavni incidenti u amortizaciji kredita kao što su manja kašnjenja, sama po sebi ne predstavljaju gubitak. U praksi period tolerancije po pitanju kašnjenja u realizaciji anuiteta iznosi 3 mjeseca. Ukoliko ipak, klijent nije spreman na duži rok da realizuje svoje obaveze banka ima alternative, ili da ide u pravcu konsolidacije klijenta i reprogramiranja kreditnih obaveza, ili da učestvuje u procesu likvidacije subjekata, odnosno njegove akvizacije ili pripajanja drugom nekom subjektu. U ovim procesima gubitak banke je izvjestan. Prema tome, može se zaključiti da gubitak nestaje u situacijama ozbiljnijim od običnog incidenta u plaćanju. Nije lako kvantifikovati kreditni rizik, i pored činjeniće da je iz vremenskih serija moguće derivirati mogućnost neizvršenja obaveza i štopu pokrića uslijed gubitka, koja zavisi od situacije samog subjekta. Takođe je tesko utvrditi korelaciju, međuzavisnost gubitaka ostvarenih u diverzifikovanom portfoliju banke, odnosno utvrditi faktore koji utiču na detoraciju ukupnog portfolija.

2. Transakcioni –trgovinski portfolio Tržište kapitala vrijednuje kreditni rizik emitenata u zajmotrazioca. Kreditni rizik utrživih zajmova je takođe predmet posmatranja rejtinga agencije. Kreditni rizik je ovdje vidljiv kroz „credit spread“, razliku oćekivanog prihoda od „sigurnog“ plasmana, odnosno od prihoda plasmana u obvezniće preduzeća. Mogućnost transakcionog portfolia, jeste njegova prodaja prije nego hartije od vrijednosti dospiju u gubitak. Ukoliko kreditni rejting dužnika se pogorša, hartije od vrijednosti se mogu prodati po nižoj cijeni. U slučaju neočekivanog gubitka pojavljuje se razlika izmedju cijene hartija od vrijednosti prije i poslije objavljivanja gubitka dužnika

8

po datoj hatriji, budući da je cijena prije gubitka znatno veća. Prodana cijena svakako zavisi od likvidnosti tržišta, ali svakako jedan od faktora koji utiće na cijenu je i kreditni rizik. Kreditni rizik kod transakcionih instrumenata otvara mnogobrojna pitanja. Koja je veličina potencijalnog gubitka pojedinačnog instrumenta i cjelokupnog portfolija u budućnosti? Da li je tržišna cijena instrumenta adekvatna tržišnom riziku? Koja će biti cijena instrumenta ako se rizik realno ostvari? 3. Parametri kreditnog rizika1 Glavne komponente kreditnog rizika su izloženost kreditnom riziku, vjerovatnoća gubitka, detoracija kreditnog rejtinga i proćenat pokrića gubitka. Rangiranje je tradicionalno utvrđivanje kreditnog rejtinga zajmotražioca. Najpoznatije rejting agencije su Standard and Poor i Fitch. Rejting agencije radije ocjenjuju konkretan dužnicki odnos, nego zajmotražioca, budući da se rizičnost svakog kreditnog plasmana mijenja zavisno od stepena zaduženosti zajmotražioca, kolaterala, kao i od nivoa prioritetnosti konkretnog duga. Banke koriste proćeduru internog rangiranja preduzeća, pošto vecina preduzeća nema javni kreditni rejting publikovan od strane agencija. Interno rangiranje vrši se shodno zahtjevima i standardima banke. U obzir se uzima kako rizik samog zajmotražioca tako i rizik garancije odnosno stope pokrića. Rangiranje takođe obuhvata i tzv. Country risk koji podrazumijeva politicki rizik poslovanja u jednoj zemlji. Zatim, lokalne monete se uzimaju u obzir tokom rangiranja. Rangiranje se fokusira na rizik individualne kreditne linije odnosno zajmotražioca- dužnika. Bankama je jako bitan ukupni rizik portfolija kreditnih plasmana. Od broja dužnika, njihovih djelatnosti, obima plasiranih sredstava u pojedine djelatnosti, grupe dužnika, odnosno različite zemlje, direktno zavisi rizičnost portfolija. Portfolio kreditni rizik je kritičan parametar sa stanovista mogućeg rizika, pa je bitno utvrditi veličinu kapitala za pokrivanje ovog rizika. Prema tome, sljedeći izazov utvrđivanja kreditnog rizika jeste iznalazenje portfolio efekta. Ovo predstavlja komplexan zadatak, što zbog nedostataka podataka koji se odnose na kreditni rizik, što zbog metodoloske problematike utvrđivanja koleracija između stupnja rizičnosti dužnika koji se nalaze u bankinom portfoliu. 4. Rizik zemlje Rizik zemlje, tj. country rizik u suštini znači rizik moguće ekonomske i političke krize u zemlji. Ovdje prije svega imamo u vidu: • Rizik suvereniteta, koji označava gubitak ostvaren povjerilačkim odnosom prema

„suverenim“ emitentima, kao što su centralna banka, odnosno Vlada.2 Rizik od gubitka uvijek upućuje na restruktuiranje duga date države.

1 Bessis, drugo izdanje str.14

9

• Pogoršanje ekonomskih uslova može voditi opadanju kreditnog rejtinga preduzeća. Takođe povećavaju se gubici prema dužnicima u situaciji kada dođe do detoracije ekonomskih uslova u zemlji.

• Opadanje vrijednosti lokalne monete u odnosu na monetu koja preovlađuje u banci.

• Nemogućnost transfera fondova-kapitala iz zemlje dužnika, s obzirom na lokalne zakone. Postoji i mogucnost da lokalna moneta, u periodu amortizacije zajma, izgubi status konvertibilne valute.

• Rizik takođe može biti i pravni sistem date zemlje koji može omogućiti dužniku da izbjegne izmirenje obaveza po osnovu zajma. S toga, povjerioci kada su u pitanju ove zemlje investiraju na bankarskim garancijama.

Country rizik, koji se odnosi na mogućnost da neočekivani događaji u zemlji uticu na klijentsku firmu ili sposobnost vlade da plati dug, obično se dijeli na suvereni (nazvan i politički) i valutni rizik (takođe se zove i rizik deviznog kursa). Podjela je prihvatljiva kada je zajmoprimalac privatna firma, ali kada je to vlada, nejasna je razlika između suverenog i valutnog rizika. U cilju upoznavanja izloženosti country riziku neophodno je da banka razvija informacioni sistem kojim se obuhvataju svi oblici izlaganja riziku (zajmovi, investicije i sl. ), njihova klasifikacija (po vrsti, roku dospijeća, dužniku), kao i prenošenje informacija u informacioni centar. Banke utvrđuju limite da smanje izloženost riziku u bilo kojoj zemlji. Limiti su utvrđeni od strane country limit komisije sastavljenje od vrhovne bankarske izvršne vlasti. Country menadžeri i analitičari daju preporuke country limit komisiji, čiji članovi mogu, ali ne moraju biti. Odluka o limitu se zasniva na dva odvojena dijela informacija jedna je analitička studija country rizika, a druga marketinški plan izrađen od sluzbenika bake zaduženog za operacije u zemlji koja je predmet razmatranja. Dakle, iznad country limita se ne dozvoljava izlaganje riziku. Pokazatelji country rizika. Osim pokazatelja country rizika, kao sto su deficit kao procenat od nominalnog društvenog proizvoda i korelacija između sistema kontrolisanog deviznog kursa (koji je u skladu sa precijenjenom domaćom valutom- ekvivalent je oporezivanje izvoza i subvencionisanje uvoza- i koji dopusta ekonomiji malo fleksibilnosti da odgovori na promjenu relativnih cijena), stepen gubitka inherentnog ekonomiji, koristi se standardna mjera rizika povezana sa teretom nacionalnog duga, tj.odnos (ratio) pokrića (coverage ratio): odnos izvoza prema servisiranju duga. Takođe je bitan varijabilitet razlike između prihoda od izvoza (Pi) i troškova uvoza (Tu), u odnosu na obavezno servisiranje duga: Kv{(Pi – Tu) / S},

gdje je Kv koeficijent varijacije, a S obavezno servisiranje duga. Treba napomenuti da je kod ove mjere obim izvoza vjerovatno pozitivno, a obim uvoza vjerovatno

2 Uzmimo za primjer krize u Argentini, kada država nije ralizovala svoje obaveze, što govori da bez obzira na prudencijalne standarde rizika, koji državnim obavezama daju rizik od 0%, zaključuje se da je rizik ipak uvijek prisutan.

10

negativno korelisan sa cijenom, kao i da su troškovi obično pozitivni u odnosu na izvozne prihode. III STUBOVI KREDITNOG RIZIKA3 I RIZIK POJEDINAČNE TRANSAKCIJE-

( „stand-alone risk“ ) Dva najbitnija segmenta ili bloka za praćenje kreditnog rizika jesu rizik individualne transakcije, odnosno „standalone“ rizik i portfolio kreditni rizik. Na toj bazi je i struktuiran prikaz blokova, koji zapravo izrazavaju različite aspekte kreditnig rizika. 1. Stub I: Rizik pojedinacne transakcije Ovaj stub se bavi faktorima rizika, izloženosti riziku, kao i evaluaciji rizika. Faktori povlače rizik, bilo u pravcu detoracije kreditnog rejtinga, bilo u pravcu gubitka. Vjerovatnoća neizvršenja obaveza i detoracija kreditnog rejtinga su osnovni inputi za utvđivanje rizika. Kod implementacije portfolio modela, neophodno je kvantifikovati izloženost, pokriće (odnosno default gubitak- „loss given default“ ) i vjerovatnoću neizvršenja obaveza, odnosno detoraciju rejtinga. Ovo je oblast u kojoj već dugo poznati skor modeli i modeli rangiranja, omogućavaju rangiranje firmi od strane „rejting“ agencija, na temelju dostupnih podataka. Ovi modeli uz korišćenje novih tehnika i modela nove generacije omogućavaju kvantifikovanje faktora rizika što je zahtjev i Bazel II standarda. Rangiranjem se utvrđuje kreditni rizik zajmotražioca. Kod rangiranja postoji više aspekata rizika koje treba utvrditi. Prvi je rizik samog dužnika- zajmotražioca, koji se tiče njegove sposobnosti da zajam otplati u roku. Ovim rangiranje spada u domen spoljnjeg rangiranja, koje sprovode rejting agencije. Drugi aspekt se tiče kolaterala, garancije i neformalne podrška nekog trećeg subjekta samom zajmotražiocu. Ovi faktori se uzimaju u obzir tokom internog rangiranja koje predstavlhja unutrašnju procjenu u banci od strane analitičara rizika. Obuhvatna šema rangiranja treba da utvrdi rizičnost zajmotražioca uzimajuci u obzir garancije i kolateral. Ukoliko se evaluacija zajmotražioca vrši sa stanovišta različitih zahtjeva za zajam, rejting može biti drugačiji, zavisno od ranga seniornosti4 zajma, odnosno ponuđenog obezbjeđenja. Potreba za rangiranjem zajmotražioca je bitna, s obzirom da je vjerovatnoća gubitka bitan input kao i pokriće zajma. Interno rangiranje predstavlja, kao što je rečeno, unutrašnju evaluaciju vjerovatnoće gubitka i kolaterala. Ovo rangiranje je poznato kao Internal Rating-Based, odnosno pristup ocjenjivanja rizika zahtjevan od strane Basel II standarda. Interno rangiranje uzima u obzir externo rangiranje, a zatim se za obije vrste rangiranja utvrđuje frekvencija gubitaka, na temelju podataka iz prošlosti. Pored rangiranja, do vjerovatnoće gubitka stiže se uz korišćenje modela gubitaka. Modeli direktno utvrđuju vjerovatnoću gubitka, i na temelju te vjerovatnoće vrši se rangiranje preduzeća. Razlike između ovih načina mogu se izložiti kao:

3 Bessis, drugo izdanje str.420 4 Seniornost predstavlja nivo prioriteta u naplati potraživanja za slučaj ukoliko bi došlo do situacije da zajmotražilac više nije sposoban da izvršava obaveze u datom roku.

11

• Mogućnost gubitka jeste objektivna, dok je rangiranje rezultat procjene. • Modeli direktno utvrđuju vjerovatnoću gubitaka, bez potrebe statisticke derivacije

gubitaka. • Modeli koji utvrđuju mogućnost gubitka, daju neophodan input, za razvijanje

modela portfolio rizaka. • Modeli gubitka, zahtijevaju baze podataka o gubicima, kako bi parametri modela

bili precizniji.

Tehnike rangiranja i kvantifikovanja vjerovatnoće gubitka. Različite tehnike se primjenjuju za modeliranje rangiranja i utvrđivanje vjerovatnoće gubitka, za neke se već može reći i da su prevaziđene.Metod kreditnog skora je jedna od najstarijih, razvijena od stane Altmana

1968.godine. Tehnika se koristi i za utvrđivanje rejtinga i vjerovatnoće gubitka. Ova tehnika je i dalje primjenjiva i posebno je adekvatna upotrebu kao potrošačkih kredita. Skor predstavlja funkciju finansijskih rizika i varijabli. Tehnika kreditnog skora diferencira rizične od nerizičnih firmi. Zavisno od skora firma je više ili manje rizična za kreditiranje. Kada je vrijednost skora utvđena, mogućnost gubitka zavisi od veličine skora, razlikujući se od jedne do druge firme.

Logit-probit tehnika dozvoljava direktno modeliranje relacija izmađu posmatranih

varijabli i utvrđivanje rejting klasa, odnosno vjerovatnoće gubitka. Ova je metodologija poznata kao RiskCalc, koja se primjenjuje u cilju klasifikovanja vjerovatnoće gubitka. Ova tehnika diferencira preduzeće kao rizične, dajući vrijednost od 0 do 1, kao vjerovatnoću gubitka.

Opcioni teorijski pristup polazi od pretpostavke da akcionari kompanije imaju

interes da prodaju imovinu radije nego da plate obaveze koje proizilaze iz zajma. Ovaj interes akcionara polazi od pretpostavke da je vrijednost imovine manja od vrijednosti zajma. Ovaj pristup posmatra imovinu preduzeća kao put opciju, gdje se pripadajuća aktiva prodaje zajmodavcu sa ciljnom cijenom, koja predstavlja velicinu duga. KMV model je takođe primjenjiv za preduzeća koja nijesu organizovana u formi akcionarskog društva.

Ekonometrijski model gubitaka ili CPV jeste tehnika koja povezuje štopu gubitaka

portfolio segmenta sa cikličnim kretanjima privrednih djelatnosti i ekonomije date zemlje. Model se zasniva na dva bazična dijela. Prvi blok koristi logit funkciju, koja na osnovu ekonomskih varijabli kvantifikuje vjerovatnoću gubitka u intervalu od 0 do 1. Drugi blok faktora, koji su input logit funkcije. Model zahtijeva distribuciju gubitaka , kao i kretanje ekonomskih faktora u prošlosti koji uticu na kreditni rejting dužnika, karakterističnih za datu zemlju odnosno privrednu djelatnost.

12

Credit spread5 je sljedeca tehnika kvantifikacije vjerovatnoće gubitka, koji se u ovoj tehnici derivira kroz analizu tržisnog credit spread-a. Tehnika procjenjuje vjerovatnoću gubitaka, rizik detoracije kreditnih rejtinga dužnika i pokriće rizika- kolateral. On je modeliran tako da zavisi od faktora kreditnog rizika. Model se zasniva na utvrđivanju vrijednosti rizičnog duga, putem diskontovanja vrijednosti očekivanog cash flow-a, sa diskontnim faktorom, koji se saštoji od nerizične stope plus dati rizik gubitka.

Faktori kreditnog rizika. KMV model koristi vrijednosti aktive preduzeća kao faktor rizika. CPV koristi ciklična kretanja privrede, odnosno makroekonomskih varijabli kao faktor rizika. Korelacija između individualne kompanije i makroekonomskih varijabli, proizilazi iz činjeniće da se generalni uslovi poslovanja reflektuju na vrijednost aktive preduzeća. Portfolio modeli, koji se zasnivaju na korelaciji, koriste jedan od ova dva pristupa. Drugi modeli koriste empirijske podatke o distribuciji gubitaka po rejting klasama, ali ne uspostavlja odnos između pomenutih faktora i distribucije vjerovatoće gubitaka.Izloženost gubitku i pokriće. Neizvjesnost po pitanju rizika gubitaka, izražena je kroz parametre izloženost riziku u stanju neizvršenja obaveza („Exposure at default“- EAD) i gubitak uslijed nemogućnosti naplate zajma („Loss given default“- LGD). Kretanje ovih parametara u budućnosti je neizvjesno. Izloženost riziku EAD kako sam naziv govori, predstavlja visinu potraživanja banke, po osnovu zajma, od zajmotražilaca koji su dospjeli u stanje kada nijesu sposobni da izvršavaju obaveze. Za bankarski portfolio projektovani su samo zaključeni kreditni plasmani, mogućnost većih plasmana zaviše od poslovne politike banke i tražnje za kreditima. Po pravilu kreditni rizik je nezavistan od tržišnih pomjeranja. Pokriće rizika predstavlja poseban aspekt kreditnog rizika, budući da gubitak predstavlja razliku između realizovanog pokrića i potraživanja po osnovu zajma. Novi Bazelski standardi predpostavljaju određeni stepen pokrića, kao mjere za smanjivanje gubitka uslijed rizika. Takođe, rizik postoji i u slučaju garancija. Između zajmoprimca i jemca može poštojati zavisnost u gubicima. Kada zajmoprimac izgubi sposobnost izvršenja kreditnih obaveza, uslijed dejstva određenih faktora, išto se dešava i sa jemćem.6 Procjena kreditnog rizika. Knjigovodstvena vrijednost plasiranog zajma ostaje konstantna, uprkos detoracije kreditnog rejtinga dužnika. Modeli kredirnog rizika prepoznaju samo mogućnost gubitka. Mark-to-market model mijenja vrijednost zajma, kako se mijenja njegova rizičnost. Ovaj proces diskontuje cash-flow, koji nastaje amortizacijom zajma, koristeći kao diskontnu štopu „ne rizičnu“ kamatnu štopu, plus credit spread, koji korespondira sa procijenjenim rizikom. Ova evaluacija izrazava puni efekat detoracije kreditnog rejtinga, što je efektnije, za razliku od modela koji isključivo prepoznaju vjerovatnocu gubitka. Tehnike za procjenu migracije rejtinga baziraju se na distribuciji faktora kreditnog rizika, kao što su vrijednost aktive preduzeća i makro

5 Credit spread predsavlja razliku imeđu prihoda nerizičnih instrumenata, kao što su obveznice centralne banke i prihoda obveznice sa razlicitim stepenom rizika. 6 Dva preduzeća koja pripadaju istoj grani i pogođena su negativnim tržišnim dešavanjima (ulazak snažnog konkurenta na tržište).

13

ekonomski pokazatelji. U tu svrhu koriste se matriće migracije kreditnog rizika, bazirane na podacima iz prošlosti, koje omogućavaju utvrđivanje frekvencija migracija7 za svaku od rejting klasa. Mark-to-market model je jedini koji prati migraciju kreditnog rejtinga, budući da se diskontni faktor, mijenja zavisno od rizika rejting dužnika. 2. Stub II: Portfolio rizik Portfolio rizik (rizik konćentracije) vrši agregaciju rizika individualnih kreditnih plasmana. Za razliku od tržisnog rizika, kod kreditnog rizika je zbog oskudnosti podataka, teško pratiti distribuciju gubitaka. Iako modeli portfolio rizika koriste iste bazične principe korelacije i distribucije gubitaka, oni se značajno razlikuju. Model korelacije kreditnog rizika. Konćentracija kreditnog rizika je vrlo značajna za banku, šta više kritična. Posmatranja govore da su gubici veći u periodu pogoršavanja ekonomskih prilika. Takođe nameće se zakljucak da postoji pozitivna korelacija između gubitaka. Šta više, modeli pokazuju da je proćenat gubitka visoko osjetljiv na korelaciju. Zanemarivanje korelacije gubitaka, bila bi opasnost u smislu definisanja veličine neophodnog kapitala za apsorbovanje gubitaka. Korelacija takođe postoji i kod detoracije kreditnog rejtinga, koja se realizuje kroz migraciju rejtinga u negativom smjeru. Nije lako utvrditi korelaciju gubitka. Primjera radi, vjerovatnoća da dvije kredibilne kompanije bankrotiraju ištovremeno je minimalna. Da bi se utvrdila korelacija potrebno je razviti modele sa više faktora rizika, kao što su vrijednost aktive preduzeća u opcionom pristupu, odnosno ekonomski uslovi analizirani ekonometrijskim tehnikama. Modeliranje gubitaka kao opcije. Kod pristupa kreditnom riziku kao put opcije, faktor gubitaka jeste vrijednost akrive preduzeća. Gubitak se realizuje kada vrijednost preduzeća padne ispd vrijednosti duga. Prema tome, korelacija između vrijednosti aktive proizilazi u korelaciju između gubitaka u kreditiranju. Ovi principi su implementirani u tehnici KMV Portfolio menadzer. Credit Metrics koristi isti princip, mada se ovaj model koristi korelacijom prihoda od akcije kao pokazatelja korelacije između aktiva. Takođe Credit Metrics koristi matriće zajedničke migracije rejtinga, utvrđujući vjerovatnoću da par preduzeća datih klasa rejtinga, migriraju u rejting neke druge klase. Vjerovatnoća zajedničke migracije se povećava sa većom korelacijom. Ekonometrijski pristup modeliranja stope gubitaka, fokusira se na relaciji između stope gubitaka segmenata portfolia i ekonomskih prilika u zemlji. Ova tehnika je okrenuta prema budućnosti. Model koristi logit vezu između stope gubitaka, pojedinih segmenata portfolia i makroekonomskih pokazatelja date zemlje- privredne djelatnosti. Kako stopa gubitaka različitih segmenata portfolia zavisi od seta različitih faktora, oni imaju tendenciju zajedničkih varijacija zavisno kako se faktori mijenjaju. Iz stepena podudarnosti mijenjanja stope gubitaka i makroekonomskih pokazatelja derivira se stepen korelacije između stopa gubitaka segmenata portfolia. 7 Migracija kreditnog rejtinga predstavlja pomjeranja rejtinga preduzeća kroz klase rizika. Može da bude pozitivna i negativna migracija.

14

Modelisanje distibucije gubitaka kreditnog porfolia u velikoj mjeri zavisi od korelacije. Postoji nekoliko metoda za modeliranje distribucije gubitaka: • Analiza distribucije gubitaka • Monte Carlo simulacija faktora kreditnog rizika • Modelisanje migracije rejtinga kreditnog rizika, uključujući međusobnu korelaciju

Analiza distrubucije gubitaka. Analitički pristup utvrđuje parametre distribucije gubitaka u ograničenim pretpostavkama. Credit risk+ je primjer takve metodologije koja ignoriše detoraciju kreditnog standarda i prepoznaje, odnosno predviđa isključivo mogučnost neizvršenja obaveza. Ovaj pristup se zasniva na utvrđivanju statistike gubitaka svakog portfolia pojedinačno, plus njihova evenualna zavisnost prema spoljnim faktorima. Upotrebljivost ove metode se zasniva na jednostavnom i brzom kalkulisanju. Monte Carlo simulacija. Glavna tehnika za utvrđivanje korelacije distribucije gubitaka jeste MonteCarlo simulacija. Za sprovođenje ove tehnike neophodna je struktura korelacije faktora kreditnog rizika. Kada je faktor rizika vrijednosti aktive, jednostavno je generisati slučajne vrijednosti aktive i na taj način generisati vjerovatnoću gubitka svakog preduzeća. Vrijednost aktive korespondira sa kreditnim rejtingom preduzeća, pa rizik može biti veći ili manji ili voditi ka gubicima. Metodologije KMV Portfolio Menager i Credit Metrics koriste ovde modele. Modeliranje zajednicke migracije. Drugi način za modelisanje distribucije gubitaka jeste putem Credit Metrics modela. Ova tehnika specificira N mogućih migracija svog dužnika, uključujući i nivo gubitka. Za svaki par dužnika date su moguće vjerovatnoće zajedničkog kretanja. Ako rizik dva preduzeća ima tendenciju simultane detoracije, više nego što postoji mogućnost za nezavisno opadanje rejtinga, vjerovatnoća zajedničke migracije u negativnom smjeru biće veća. Ova tehnika generiše distribuciju vrijednosti portfolia, što uključuje i pozitivnu migraciju smanjenja rizika (što rezultuje većom vrijednošću zajma, mjereno mark-to-market metodologijom), inverzno tome, detoracija dovodi do manje mark-to-market vrijednosti. Kapital i provizija. Kapital rezultira iz distribucije gubitaka. Utvrđena veličina mogućeg gubitka zavisi od zadatog horizonta za računanje, od metoda procjene izloženosti riziku, kao i od ročnosti za kalkulisanje mark-to-market modela. Parametri kapitala su: proćenat gubitaka, odnos očekivanog i ostvarenog gubitka, odnos ostvarenog gubitka i prihoda. Većina modela koristi vremenski period od godinu dana. Distribucija gubitka proishodi iz distribucije aktive. KMV Portflio Menager, Credit Metrics i CPV, omogućuju kalkulisanje. Kreditni rizik i CPV teorijski procjenjuje distribuciju gubitaka preko horizonta, koristeći kumulativnu štopu gubitaka.

15

3. RIZIK INDIVIDUALNE KREDITNE LINIJE Parametri kreditnog rizika. Tema ovog poglavlja biće parametri rizika individualne kreditne linije. Kreditni rizik je potencijalni gubitak u slučaju da dužnik ne može da izmiri svoje obaveze, ili u slučaju da dođe do detoracije kreditnog rejtinga dužnika. Najbitnije komponente ovog rizika su: izloženost riziku („exposure at default“- označava se skraćenicom ED), vjerovatnoća neizvršenja obaveza („default probabilities“-označava se kraćenicom DP) i gubitak uslijed neizvršenja obaveza („Loss given default“- LGD). Izloženost predstavlja iznos sredstava koja se nalaze pod rizikom. Vjerovatnoća neizvršenja obaveza, odosno vjerovatnoća detoracije kreditnog rejtinga, govore o statističkoj vjerovatnoći da zajmoprimac neće vratiti sredstva u roku, odnosno da će se pogorsati pripadajući mu kreditni rejting. Pokrića smanjuju gubitak sredstava u slučaju neizvšenja obaveza. Pokrića mogu biti u formi garancija i kolaterala. Tradicionalni pristup kreditnog rizika odnosi se na dužnike, preduzeća odnosno finansijske institucije. Međutim, i pored modela za kontrolu rizika, identifikovanje i konrola rizika je i dalje izazov. Izloženost riziku ili kako se u ango-saksonskoj literaturi navodi „Exposure at risk“, predstavlja iznos sredstava koja će se u vidu zajmova plasirati u vremenskoj perspektivi. U praksi, izloženost riziku jeste zajednička varijabla za kreditni rizik. Menadzment kreditnog rizika postavlja limite na iznos koji može biti odobren preduzeću, privrednoj grani odnosno regionu. Izloženost riziku predstvalja „kvantitet“ rizika, odnosno iznos preostalih potraživanja po osnovu plasiranog zajma. Izloženost se može uzeti u knjigovodstvenom iznosu ili prema modelu mark-to-market. Procjena gubitka uslijed korišćenja knjigovodstvene vrijednosti ne uzima u obzir detoraciju kreditnog rejtinga, koja se ne realizuje u knjigovodstvenoj vrijednosti, ali povećava mogućnost neizvršenja obaveza zajmoprimaoca. Mark-to-market model izražava detoraciju kreditne vrijednosti, time što se povećava rizik, povećava se i faktor diskontovanja, čime se realna vrijednost zajma umanjuje. Sam obim sredstava plasiran u zajmove nije dovoljan da izrazi izloženost riziku, već se kao adekvatniji parametar uzima veličina sredstava plasirana u zajmove, kod kojih dužnik ne izvršava obaveze. Ovaj parametar se označava terminom „Exposure at Default“ (EAD). Kod terminski definisanih zajmova lako je utvrditi iznos sredstava koja se u vremenskom horizontu nalaze pod uticajem rizika. Međutim za većinu zajmovnih plasmana ne može se utvrditi iznos sredstava koji će se naći pod rizikom, budući da je zajmoprimcu data mogućnost da u datom periodu, vuče zavisno od sopstvenih potreba, određeni iznos sredstava. Za bankarske zajmove relevantna je podjela na „on balance sheet“ i „of balance sheet“ transakcije. Podaci koji definisu izloženost riziku su:

• Iznos i ročnost ugovorenog zajma. • Šema amortizacije terminski definisanog zajma • Ročnost prava vučenja tranši raspolozivog zajma • Tekuće korišćenje iznosa raspoloživog zajma

16

Za veliki broj zajmovnih plasmana zajmotržiocu je ostavljeno da vuče sredstva po sopstvenoj potrebi do određenog limita. Ugovorene kreditne linije su „on balance sheet“ za iznos sredstava koja su povučena , odnosno „of balance sheet“ za iznos sredstava koja nijesu povučena, ali koje zajmotražilac može iskoristiti u datom periodu. Neizvršavanje kreditnih obaveza i migracija rizika. Rizik neizvršenja obaveza predstavlja vjerovatnoću da klijent neće izvršiti svoje obaveze. Postoji nekoliko situacija koje se mogu tretirati kao neizvršene obaveze. Pomjeranje-migracija kreditnog rizika, može biti u pravcu većeg rizika, tačnije pomjeranje ka klasama nižeg rejtinga (detoracija kreditnog rejtinga). Takođe pomjeranje može biti i u pravcu smanjenja rizika, dakle ka klasama višeg rejtinga. U slučaju neizvršenja obaveza utvrđuju se gubici. 1) Definicija neizvršenja kreditnih obaveza Nekoliko je definicija neizvršenja obaveza dužnika koje proističu iz zajma. Za kreditni rizik se u engleskoj terminologiji češto koristi izraz default risk, pri čemu default nastaje u tri slučaja:

• Prvi, ukoliko dužnik ne izvrši plaćanje po kreditnom ugovoru ni poslije najmanje 3 mjeseca od momenta dospijeća.

• Drugi slučaj, ako dužnik prekrši neku od zaštitnih klauzula u kreditnom ugovoru. Tada se po automatizmu pokreću pregovori između banke i dužnika, a u protivnom banka zahtijeva da dužnik vrati cjelokupni dug.

• Treće, ekonomski default nastaje kada ekonomska odnosno tržišna vrijednost aktiva dužnika padne ispod vrijednosti njegovog duga. Pri tome ekonomska vrijednost duga predstavlja vrijednost očekivanih novčanih budućih tokova- cash flows, diskontovanih na sadašnji trenutak adekvatnom diskontnom štopom. Naime, ako tržišna vrijednost aktive dužnika padne ispod tržišne vrijednosti duga, onda to znači da su sadašnja očekivanja budućih novčanih tokova takva da se dug ne može vratiti. Ipak, u ovom slučaju, kreditor tj.banka nema pravo da pokrene pravni postupak protiv dužnika.8

2)Neizvšavanje obaveza i vjerovatnoća migracije. U nekim situacijama postoji unakrsno neizvršavanje obaveza što je karakteristično za krizu likvidnosti u privredi (kada dolazi do nelikvidnosti u čitavom reproduktivnom lancu). U ovakvim situacijama zajmodavac po pravilu redefiniše uslove amortizacije zajma, ukoliko to ne uradi, postoji mogućnost da zajmoprimac-dužnik bankrotira.Za praćenje mogućnosti ekonomskog default-a, koga kako je rečeno karakteriše pad vrijednosti aktive duznika ispod vrijednosti zajma, primjenjuje se model Merton-a (1974). Takođe ovaj se pristup, u cilju utvrdjivanja vjerovatnoće neizvršenja obaveza koristi i u modelu KMV Credit Monitor. Rejting agencije smatraju da do neizvršenja obaveza dolazi kada se anuiteti ne placaju shodno planu amortizacije kredita. Novi Bazelski standardi situaciju redefinisanja kreditnih obaveza uslijed nelikvidnosti dužnika- zajmoprimca, tretiraju takođe kao default- neizvršenje obaveza. Bazelski standardi takođe nalazu i evidenciju frekvencije neizvršenja obaveza u prošlosti. Ova frekvencija se prati po klasama rejtinga i iz nje se 8 Ćirović, Bankarstvo, glava 20, strana 332.

17

derivira vjerovatnoća neizvršenja obaveza. Kada se utvrdi rejting zajmoprimca poznata je i frekvencija neizvršenja obaveze date rejting klase u prošlosti. Ekonomski default se razlikuje od pravnog tretmana neizvršenja obaveza, ali su značajne za predviđanje ove mogućnosti. Vjerovatnoća pomjeranja kreditnog rejtinga jeste vjerovatnoća da će se kreditni rejting preduzeća pomjeriti iz jedne klase u drugu klasu. Neizvršenje obaveza predstavlja fazu detoracije kreditnog rejtinga i predstavlja posebnu klasu. U slučaju neizvršenja obaveza gubitak se materijalizuje kroz vrijednost preostalog duga, koji ne biva pokriven realizacijom kolaterala. Vjerovatnoća migracije zavisi od evidentiranih podataka iz prošlosti. Migracija u bilo kom smjeru ne mijenja knjigovodstvenu vrijednost zajma, ali se mijenja vjerovatnoća neizvršenja obaveza. Mark-to-market metodologija vrijednuje promjene u kreditnom rejtingu, budući da se diskontovanje budućih novčanih tokova kroz amortizaciju, vrši faktorom diskontovanja koji zavisi od credit spread-a.9 Credit spread se razlikuje zavisno od klase rejtinga. Podaci iz prošlosti daju nam frekvenciju neizvršenja obaveza, zavisno od toga što je postavljeni kriterijum za utvrđivanje situacije koja se podrazumijeva pod neizvršavanje obaveza. Rejting agencije daju frekvenciju neizvršenja obaveza, koja nastaje uslijed kašnjenja većeg od 90 dana. Neke centralne banke evidentiraju podatke koje se odnose i na bankrot-likvidaciju i neblagovremeno izvršavanje kreditnih obaveza u prošlosti. Nedostatak ovih podataka jeste da oni ne iskazuju vjerovatnoću neizvršenja obaveza po klasama rejtinga, kao što je to slučaj sa rejting agencijama. Banke vrše interno rangiranje zajmoprimaoca, koristeći se rejtingom datim od strane agencija. Agencije rangiraju sposobnost zajmoprimca za preuzimanje konkretne finansijske obaveze (issue-specific credit ratings), kao i za opšti kreditni rejting zajmoprimca (issuer credit ratings). Vjerovatnoća neizvršenja obaveza proizilazi iz frekvencije neizvršenja obaveza date klase rejtinga u prošlosti. Banka vrši analizu zajmoprimca vezano za mogućnost konkretnog zajma, u čemu oponaša metodologiju kredit rejting agencije, time što banka u bitnome se oslanja i na iskustvo koje ima sa datim zajmotražioćem. Pristup internog rangiranja poznat je kao Internal Ratings-Based i zahtjevan je od stabe novih bazelskih standarda. Pokriće rizika (obezbjeđenje zajma). Kolateral, ugovorne klauzule i garancije služe za preuzimanje rizika koje zajmodavac-banka preuzima na sebe. Sredstva obezbjeđenja zajma smanjuju gubitak uslijed neizvršenja zajma- Loss given default (LGD). Gubici kod kreditnog rizika direktno zaviše od stope pokrića, čime stopa pokrića postaje ključni parametar- input u kalkulisanje kreditnog rizika. Novi bazelski standardi stavljaju naglasak na prikupljanju i organizovanju podataka koji se tiču stope pokrića. Pokriće u slučajevima neizvršenja obaveza zavisi od vrste obezbjeđenja. Kolateral na jednoj strani služi kao pokriće gubitaka zajmodavcu u slučaju neizvršenja obaveza, takođe predstavlja i podsticaj zajmotražiocu da zajam realizuje prema ugovoru. Ukoliko ne izvrši obaveze dužnik može ostvariti gubitak, ukoliko je kolateral veći od duga.

9 Spread ima bukvalno značenje širenja. U zadatoj tematici označava onaj dio kamatne stope za dati zajam koji prelazi nerizičnu kamatnu stopu. Dakle, što je veći rizik, kamatna stopa će biti veća, a samim tim credit spread će biti veći.

18

Poštojanje kolaterala umanjuje kreditni rizik, ukoliko se kolateral može lako preduzeti, odnosno prodati. Kolateral je kao instrument zaštite od kreditnog rizika široko prisutabn u praksi. Postoje više tipova kolaterala i to: • Osnovna sredstva, objekti, oprema, različite vrste dobara • Hartije od vrijednosti • Dobra, kada se finansira transport dobara, mogu biti gas i nafta

Imovina uzeta kao kolateral nalazi se pod uticajem više vrsta rizika: • Rizik preuzimanja imovine, mogućnost fizičko preuzimanja vlasništva nad

kolateralom. • Rizik fizičke štete na objektu kolaterala. • Legislativni rizik, koji dolazi do značaja u međunarodnim angažmanima s

obzirom na razlike u definisanju obligatornih odnosa u zakonodavstvima različitih zemalja.

• Tržisni rizik vrijednosti kolaterala. Cijena po kojoj će se realizovati vrijednost kolaterala je pod rizikom.

Fizičko preuzimanje kolaterala jeste u slučaju kada je predmet kolaterala mobilan. Kada je kolateral prevozno sredstvo kao recimo avion, vrlo je teško izvršiti preuzimanje kada avion leti među inostranim destinacijama. Kod građeviskih objekata, ovaj rizik ne postoji. Međutim, kada je u pitanju oprema, ona može biti dislocirana što je protiv zakona, ali ipak moguće. Budući da kolateral treba biti realizovan na tržistu, time postaje objekat rizika kretanja cijena. Vrijeme potrebno da bi se ispunili uslovi za realizaciju kolaterala utiće na njegovu tržisnu vrijednost: • Grejs period ostavljen dužniku prije ozvaničenja „defaulta“. • Ukoliko su predmet kolaterala hartije od vrijednosti, onda postoji tržisni rizik

realizacije koji je veći, time to je iznos hartija veći. S toga, realizacija hartija može biti parcijalna, što zahtijeva određeno vrijeme zavisno od likvidnosti finansijskog tržišta.

Od kolaterala se očekuje da i u slučaju realizacije po manjoj cijeni od očekivane absorbuje gubitak uslijed neizvršenja obaveza. Likvidnost tržista i volatilnost cijena predstavljaju parametre koji determinišu vrijednost koju treba uzeti kao kolateral. U velikom broju transakcija hartije od vrijednosti se koriste kao kolateral, budući da ih je kao likvidnu aktivu moguće lakše realizovati jer su njihove cijene na tržištu poznate. Finansijske institucije i fondovi uzimaju kao kolateral hartije od vrijednosti, koja inače i imaju u svom portfelju. U međubankarskim trensakcijama objekat kolaterala mora biti tržisno likvidan. Pravilo je da visina kolaterala prelazi vrijednost zajma od 50%. Postoje različiti instrumenti koji služe za držanje kolaterala iznad vrijednosti zajma. Pravilo je da se kolateralu pridružuju dodatne HOV, ukoliko vrijednost postojećih dospije ispod

19

vrijednosti zajma. Razlika između kolaterala i duga označava se kao „haircut“10. Ova vrijednosti se izražava u procentualnoj vrijednosti, a zavisi od kretanja HOVa na tržistu. Sa većom volatilnošću veća je i mogućnost negativnog kretanja vrijednosti kapitala. S toga je neophodan permanentni monitornig vrijednosti kolaterala, bez obzira što prilikom sklapanja ugovora pokazatelji govore o sigurnoj „pokrivenosti zajma“. Garancije omogućavaju vršenje finansijskih transakcija. Na finansijskim tržištima poznat je mehanizam zvani „back to back“, gdje subjekat X ne želi da direktno kreditira subjekta Y, mada je spreman da kreditira trećeg subjekta koji ima bolji kreditni rejting. Treći subjekat koga ćemo označiti sa T, kreditira subjekat Y, preuzimajući sredstva od subjekta X i za tu transakciju dobija proviziju u kamatnoj štopi. Dakle, ovdje se subjekat T javlja kao posrednik, tačnije „amortizer“ kreditnog rizika, umješto da izda formalne garancije subjektu X za obaveze subjektu Y. Za efikasnost garancije bitna je zakonska regulativa koja reguliše ovu oblast, kao i postojeća praksa u situacijama kada zajmotražilac uslijed neizvršenja obaveza dužnika, zahtijeva naplatu od garanta. Podrška, kao što je rečeno, predstavlja neformalnu relaciju. Kod ovog vida obezbjeđenja imamo sljedeće situacije: • Matična kompanija može podržati podružno preduzeće-zajmotražioca koje ulazi u

njen stav, ukoliko je od značaja za funkcionisanje cjelokupnog holdinga. • Matična kompanija ne podržava zajmotražioca. Ovdje štoji uslov da se eventualna

loša pozicija matične kompanije ne održava na poziciju zajmotražioca. Banka onda posmatra samo kreditni rejting zajmotražioca.

• Matična kompanija može povuci u default podružno preduzeće, pa banka mora da razmatra i kreditni rejting matičnog preduzeća i ako nema potraživanja prema njoj.

• Matična kompanija može ugroziti rejting podržnog preduzeća, ukoliko se koristi njegovom imovinom radi unapredjivanja sopstvenog rejtinga. Ova mogućnost je zabranjena zakonima pojedinih država. Međutim, ako je moguća podrška podržnom preduzeću postaje negativna jer povećava rizik.

Klauzule. Ugovorne klauzule mogu biti finansijske i kvalitativne. Finansijske klauzule predstavljaju ograničenje, odnosno dozvoljeni minimum ratia dug/pokriće. Ostala ograničenja su kvalitativna i tiču se prava zajmoprimaoca da diverzifikuju svoje poslovne aktivnosti. Ograničenja stavljaju poslovanje zajmoprimca u zavisnosti od banke. Kao što je rečeno nepoštovanje klauzula može da dovede do promptne naplate zajma, odnosno pregovora dužnika i banke. Koliko će ograničenja definisana ugovornim klauzulama biti efikasna zavisi od njihove preciznosti i strogosti prema dužniku, te spremnosti banke da ih realizuje. Ograničenja predstavljaju manje efikasnu zaštitu od rizika, nego što je to slučaj sa kolateralom i garancijama i pored toga široko su koriščenje. Rejting agencije tvrde da određene vrste ograničenja nijesu korisne u kontroli rizika.

10 U bukvalnom prevodu haircut znaci sisanje kose, skracivanje.

20

Ugovorne klauzule, odnosno ograničenja mogu biti: afirmativna, finansijska, restriktivna i negativna. Afirmativne klauzule odnose se na obavezu zajmoprimca da banci dostavlja periodične finanasijske izvještaje. Najčešći zahtjev iz ove grupe jeste obaveza zajmotražioca da banci dostavlja privremene finansijske izvještaje. Evidencija i praćenje podataka o finansijskoj poziciji zajmotražioca, omogućava banci bolji uvid i osnovu za preuzimanje preventivnih koraka. Finansijska ograničenja odnose se na visinu vrijednosti bitnih finansijskih rizika. Tipičan, gore pomenuti rizika, koji se računa kao dug/pokriće mora biti veći od nivoa(kao limit se uzima vrijednost 1.4). Ostali rizici se baziraju na odnosima dug/kapital, zatim odnos dobiti koja je isplaćena kao dividenda i zadržana dobit. Restriktivne klauzule su predviđenje sa svrhom da ograniče zajmotražioca u aktivnostima koje bi mogle uticati na povećanje rizika. Takva ograničenja se odnose na tendenciju zajmotražioca da sredstva isplaćuju akcionarima umješto da ih čuvaju kao rezervu za ispunjenje obaveza prema zajmodavcima. Mogućnost povećanja zarada i upošljavanje nove radne snage preduzeće-zajmoprimca, takođe može biti ograničeno. Ostala ograničenja ovog tipa odnose se na diverzifikovanje aktivnosti preduzeća mimo osnovne djelatnosti, što bi moglo dovosti do većeg rizika. Dok restriktivne klauzule limitiraju određene akcije, dotle ih negativne zabranjuju. Zabrana se prije svega odnosi na zalaganje aktive preduzeća u vidu kolaterala drugim zajmodavcima. Na ovaj način banka omogućava veće pokriće duga u slučaju bankrota dužnika. Banka takođe može zabraniti dužniku da odobrava zajmove, odnosno da se pojavljuje u ulozi zajmodavca. Dužniku takođe može biti zabranjeno da se pojavljuje u svojstvu garanta, jer bi time rizik dužnika mogao biti uvećan, zavisno od rizika subjekta za čiji dug se izdaje garancija. Ostali parametri ugovora o zajmu su: • Vremenska dimenzija vučenja tranši. • Plan amortizacije zajma. • Čuvanje depozita u banci zajmodavcu od strane dužnika. • Penali koje dužnik treba da plati banci na račun obeštećenja.

21

IV BAZELSKI STANDARDI

1. Preporuke Bazela II

U julu 1988. godine Bezelski komitet za bankarsku superviziju, promovisala je set preporuka sa ciljem utvrđivanja minimalnog nivoa kapitala za multinacionalne banke. Preporuke su djelimicno bile motivisane i zeljom da se utvrde standardi koje će banke na globalnom planu staviti u ravnopravniji položaj po pitanju visine kapitala. Na primjer, u to vrijeme japanske banke su držale znatno manje kapitala, za razliku od ostalih banaka. To je imalo za posljedicu da cijene kredite japanskih banaka budu znatno jeftinije od ostalih banaka. Bazelski standardi nisu pravne obaveze po svojoj snazi. Šta više su one izraz dobre prakse, potvrđene od strane supervizorskih kuća iz raznih zemalja svijeta, koje su se složile da će implementirati ove standarde u njihovim zemljama. Bilo kroz mijenjanje legislative, bilo kroz implementaciju u regulatornoj praksi. U Evropi na primjer, standardi su implementirani kroz Direktive o adekvatnosti visine kapitala. Bazelski komitet preporučuje da kapital mora iznositi najmanje 8% u odnosu na visinu izloženosti portfolia banke, mjerenu ponderima rizika. Plasmani sa različitim rizicima, se množe sa pripadajućim ponderom za dati stepen rizika. Na primjer, za obveznicu emitovanu od strane države, ponder rizika iznosi 0%, dok za obveznicu emitovanu od stane preduzeća, ponder iznosi 100% nezavisno od procijenjene rizičnosti samog preduzeća-zajmotražioca. Ovaj pristup je imao za rezultat, da obezbijeđeni zajam plasiran preduzeću rejtinga AAA klase, bude mjeren istim koeficijentom rizika , kao i neobezbijeđeni zajam plasiran preduzeću rejtinga BBB klase. Ova neosjetljivost na rizik standarda Bazela I rezultirala je od strane banaka seljenjem zajmovnih plasmana ka rizičnijim grupama, kako bi ostvarile veće premije za rizik, sa istim iznosom kapitala. Ne iznenađuje činjenica da banke posmatraju pravila sa stanovista maximizacije prihoda na kapital. No i pored ovog propusta u kvantifikovanju rizika, može se reći da je ti vrijeme Bazela I bio prepoznat kao dobar kompromis. U tom vremenu tehnologija menadzmenta kreditnog rizika nije bila toliko sofisticirana, za neki senzitivniji pristup utvrđivanju minimuma kapitala. Tada je bio potreban kakav takav pristup, koji bi zaustavio dalju tendenciju smanjivanja kapitala banaka. Od tada, proces alokacije kapitala prema pojedinačnim kreditima postaje više sofisticiran, posebno budući da mnogo banaka koristi Internal rating approach. Zajmovi za kreditiranje poslovnih aktivnosti, rangiraju se u skali od 1 do 10, gdje pozicija 1 odgovara rejtingu AAA, dok pozicija 10 odgovara otpisivanju potraživanja po osnovu zajma. Neke banke idu dalje pa koriste podatke o distribuciji gubitaka iz prošlosti. Na temelju toga procijenjuje se varijansa i prosjek oko koga se gubici kreću za svaku rejting klasu. Na taj način može biti ustanovljena vjerovatnoća distribucije gubitaka. 2. Bazelski standard II U 1999.godini Bazelski komitet je odlučio da unaprijedi standarde donošene 1988.godine, u svijetlu promjena koje su imale uticaj na globalno upravljaje bankama, u

22

posljednjih 15 godina. Prepoznate su prednosti naučnog pristupa menadzmentu kreditnog rizika i dat je podstrek korišćenju sofisticiranih tehnika menadzmentu kreditnog rizika koji omogućavaju održavanje nivoa kapitala na nižem nivou. Porast korišćenja kreditnih derivata, omogućava bankama da ograniče izloženost po osnovu plasmana, po pojedinim zajmotražiocima, privrednim granama, odnosno zeljama. Banke plaćaju male provizije drugoj strani koja preuzima rizik u slučaju neizvršenja obaveza zajmotražioca. Derivati su primjer novih tehnika koje se razvijaju, druge se koriste kolaterizaciju i sekjuritizaciju. Bazel II preporučuje tri različita pristupa prilikom utvrđivanja minimuma kapitala: • Standardni pristup- standardise approach , koji u osnovi ima Bazel I, sa

preciznijiom kategorizacijom rizika, odnosno adekvatnih koeficijenata. Ovaj pristup omogućava bankama da koriste i eksterno rangiranje i prepoznaje smanjenje rizika uslijed korišćenja različitih oblika obezbjeđenja.

• „Foundation Internal Rating based“ pristup omogućava bankama da reviziju sopstveni sistem rangiranja, uključujući utvrđivanje stope vjerovatnoće neizvršenja obaveza, ali sa štopom LGD, odobrenom od strane supervizora.

• „Advanćed IRB aproach“, koji podrazumijeva utvrđivanje kapitala i parametara rizika PD i LGD u reziji banke.

3. Operacionalizacija kreditnog rizika kroz Bazel II Moderno bankarstno je na premisi da je manje rizično držati potrfolio koji se saštoji od većeg broja zajmovnih plasmana, nego imati samo jedan plasman. S obzirom da će neki zajmotražioci dospjeti u stanje defaulta njihovi gubici imaju se pokriti prihodom ostvarenim od ostalih zajmova. Kreditni rizik je najbitniji rizik kome su banke izložene, budući da je kreditna aktivnost primarna za većinu banaka. Kreditni rizik nastaje kao mogućnost da zamotražilac neće realizovati obaveze u roku i obima u koji su ugovoreni. Faktori koji utiču na kreditni rizik su mnogostruki a mogu se podijeliti na idiosinkratske i sistematske. Idiosinkratski rizik predstavlja mogućnost lošeg menadzmenta samog preduzeća-zajmotražioca. Sistematski se tiče opštih faktora kao što su pogoršanje tržišnih uslova, rastuća inflacija, negativne kursne razlike ili povećanje konkurencije. Kreditni rizik proizilazi iz klasičnog kreditiranja, garancija i kreditnih derivata. Regulaciona tijela kontrolišu nivo rizika koje banke preduzimaju u poslovanju. Banke moraju dostavljati podatke o 20 najvećih plasmana, kao informacije o svim plasmanima koje prevazilaze 10% kapitala banke. Mada najbitnija činjenica je da regulatorna tijela zahtijevaju držanje kapitala od strane banaka na nivou, adekvatnom procijenjenom kreditnom riziku. Parametri koji utiču na kreditni rizik izražavaju se kroz formulu: Očekivani gubitak(EL)= Preostala potraživanja u stanju defaulta(EAD)11 x vjerovatnoća neizvršenja obaveza(PD) x gubitak uslijed neizvršenja obaveza (LGD)12

11 Smatra se da bi najadekvatnije značenje temina “default” bilo neizvršenje kreditnih obaveza. Shodno tome, termin „loss“ bi podrazumijevao konkretne gubitke, koje proizilaze iz default-a. 12 Kraćenica dolazi od anglo saksonskih termina EL- expected loss, ED-exposure at default, PD- probability of default, LGD- loss given default.

23

Preostala potraživanja u stanju default-a (EAD) kao što samo ime govori, predstavlja iznos glavniće sa pripadajucom kamatom, koje banka jos nije naplatila kroz proces amortizacije zajma u trenutku kad je zajmotražilac dospio u stanje default-a. Vjerovatnoća neizvršavanja obaveza je vjerovatnoća da zajmotražilac neće izvršiti obaveze po osnovu zajma. Vjerovatnoća se procjenjuje na osnovu frekvencije neizvršenja obaveza kod kredita sa sličnim parametrima rizika (procjena samog rizika zajmotražioca, kolateral, garancije). Gubici uslijed neizvršenja obaveza (LGD), banke češto uzimaju kolateral, odnosno obezbjeđuju se kreditnim derivatima, tako da gubici ne bi bili 100% od prostalih potrživanja u stanju default-a (EAD). 4.. Primjena Bazela II kod zemalja u razvoju Za primjenu Bazela II moraju poštojati značajne predpostavke. Kao podrška rangiranju moraju poštojati od supervizora priznate agencije za rangiranje. Odnosno u samim bankama treba poštojati razvijen sistem rangiranja, standardizovan i potvrđen od strane supervizora. Banke moraju razvijati bazu podataka iz koje će derivirati parametre neophodne za kalkulisanje rizika. Baza podataka, mora sadržavati podatke prikupljene najmanje unazad 5 godina. Pored baze podataka, mora poštojati i programska podrška u smislu adekvatnih softvera, za kalkulisanje minimalno potrebnog kapitala. Takođe banka mora edukovati kadrove koje će upravljati kreditnim rizikom. Bazel II ima dva pristupa: Standardni i IRB pristup. Banka koja primjenjuje IRB pristup mnogo je osjetljivija na rizik nego ako se primjenjuje standardni pristup. Ovo tim prije, što malo povećanje rizika, po IRB pristupu zahtijeva veće kvote dodatnog kapitala. S toga, banke sa IRB pristupom mogu izbjegavati rizičnije plasmane. Banke koje pak koriste pristup nisu osjetljive na rizik kao banke koje primjenjuju IRB pristup. Štoga mogu preuzimati rizičnije plasmane, sa relativno manje zahtijevanog kapitala. Kao rezultat toga rizičnija aktiva će se konćentrisati kod banaka sa Standardnim pristupom, jer će zahtijevati relativno manje kapital. Manje rizična aktiva će cirkulisati kod banaka koje primjenjuju IRB pristup, što će im omogućavati da drže kapital na relativno niskom nivou. Odatle se može izvući zaključak da cjelokupni sistem može držati niži nivo kapitala od neophodnog. Zbog konćentracije većeg rizika, banke koje koriste Standardni pristup mogu postati osjetljivije na negativna kretanja u ekonomiji. Ovo je posebno značajno kod zemalja u razvoju, gdje će banke zbog veće rizičnosti zajmotražioca kao i zbog odsustva informacione podrške koristi Standardni pristup. Zemalje u razvoju će morati da razviju konzistentan sistem rangiranja, koji će biti osnova za ponderisanje aktive.

24

V KONTROLA RIZIKA I IMPLEMENTACIJA BAZELSKIH STANDARDA U CRNOJ GORI

1. Organi ovlašćeni za vršenje prudencijalnih nadzora U zapadnim zemljama prudencijalni nadzor nad bankama vrse: centralna banke, odgovarajuća ministarstva i jedinstveni nadzorni organi. Efikasnost prudencijalne kontrole ovlašćenih organa zavisi od njihove političke nezavisnosti. Mnogo je primjera kada je na nadzorne organe vršen pritisak da ne preuzimaju mjere prema banci koja loše posluje, zbog interesa političkih subjekata u vjerovanja da će se banka oporaviti. Efikasan nadzor nad bankama podrazumijeva transparentnost. Ovo se ostvaruje kroz izvjštavanje javnosti o kriterijumima kontrole, aktivnostima nadzornih organa i napokon izvještajima samih banaka na kojima se vrši nadzor. Rad kontrolnih institucija mora biti pod nadzorom države i javnosti.13 Da bi nadzorni organ bio efikasan, mora imati sljedeća ovlašćenja:

1. Ekskluzivno pravo za davanje ovlašćenja za rad sa bankama; 2. Ovlašćenja da propisuje prudencijalne propise i standarde, ovi propisi mogu biti donešeni u formi zakona; 3. Ovlašćenja da zahtijevaju od banaka da im dostavljaju periodične izvještaje o svom poslovanju; 4. Ovlašćenja da se sprovodi neposrednu kontrolu poslovanja banaka; 5. Ovlašćenje da preuzme korektivne aktivnosti;

6.Ovlašćenja da zatvore banku odnosno 7. Ovlašćenje da vrši aktivnosti u pravcu sanacije banaka; Nadzor banaka je u Crnoj Gori povjeren Centralnoj Banci Crne Gore. Regulisanje banaka pravno je formulisano kroz Zakon o Bankama i propise Centralne Banke14. U članu 1. štoji da se ovim zakonom utvrđuje: osnivanje, izdavanje dozvola, upravljanje i kontrola, kao i rješavanje statusa bilo kojeg lica koje se bavi pružanje bankarskih ili finansijskih usluga u republici Crnoj Gori. Ingerencije Centralne Banke Crne Gore su sljedeće: • Izdavanje i oduzimanje dozvole za rad sa bankama; • Donosi prudencijalne propise i standarde, (kategorizaciju aktive, propisuje rezerve za

kreditne gubitke, visinu izloženosti prema djelatnostima); • Zahtijeva izvještaj o reviziji poslovanja od banaka. Banka je dužna da imenuje

spoljnjeg revizora, uz odobrenje Centralne Banke. Nezavisna spoljna revizija finansijskih izvještaja banke obavlja se u skladu sa međunarodnim standardima revizije, revizorskom etikom i propisima Centralne Banke.

13 Ovaj odjeljak se u teorijskom dijelu zasniva na radu D.Mesica, 2004. god., str 54-70. 14 „Sl.list RCG“, br 52/00 i 32/02

25

Spoljni revior dužan je da odmah obavijesti Ćentralnu banku o protivpravnom postupanju zaposlenih u banci, nepravilnosti u upravljenju ili poslovanju banke za koje je saznao, a koji mogu prouzrokovati gubitak za banku15. • Kontroliše solventnost banaka, zahtijeva od banaka povećanje nivoa kapitala,

zahtijeva prekid poslovanja koje može ugroziti banku, kažnjavanju banke koje imaju nizak nivo kapitala.

• Vrsi aktivnosti u pravcu ozdravljenja banke: nalaze banci da u roku od 60 dana napravi plan o obnovi kapitala, nalaze smanjenje rasta aktive do daljnjeg, nalaze banci da prekine jednu ili više aktivnosti za koje je Centralna banka utvrdila da pruzrukuju značajne gubitke za banku.16 Centralna banka donosi odluku o uvođenju privremene uprave u banci ako banka ne poštuje navedene mjere, odnosno ukoliko rizični kapital ili koeficijent solventnosti padne ispod jedne četvrtine propisanog nivoa. Ukoliko pak Centralna banka ocijeni da predviđene mjere nijesu urodile ozdravljenjem banke, donijeće riješenje o pokretanju stečajnog postupka.

Iz navedenog zaključujemo da Centralna banka Crne Gore raspolaže ovlašćenjima neophodnim za efikasan prudencijalni nadzor. U teoriji postoje rasprave o tome da li Centralnoj banci treba dozvoliti vršenje nadzora nad bankama, budući da se ta usluga Centralne banke može kršiti sa ostalim misijama koje za cilj imaju vođenje monetarne politike. Ukratko, kako je Centralna banka, zadnja linija odbrane likvidnosti komercijalnih banaka to Centralna banka može odobravanjem zajmova komercijalnim bankama u slučaju nelikvidnosti na drugoj strani ugroziti monetarnu stabilnost. Takođe, brojni su argumenti koji idu u prilog jedinstvenoj ulozi centralne banke u pogledu vršenja prudencijalnog nadzora i monetarne politike. Obezbjeđivanje stabilnog bankarskog sistema postiže se kroz instrumente monetarne politike (politika obaveznih rezervi, operacije na otvorenom tržištu) i instrumente prudencijalnog nadzora (zahtijev za određenim iznosom kapitala, održavanje određenog nivoa likvidnosti i utvrđivanje kreditnog rizika). Povezanost ovih uloga centralne banke omogućuje joj pribavljanje, na osnovu prudencijalnog nadzora, brojnih informacija, a koje može da koristi pri utvrđivanju i sprovođenju instrumenata monetarne politike. Na teoretskom nivou, ovi konflikti se objašnjavaju činjenicom da se od monetarne politike očekuje anticiklicno dejstvo, dok se od prudencijalnog nadzora očekuje da ima prociklično dejstvo. U periodima rećesije kada je teško pribaviti kapital, prihodi su mali a zaduženost velika, ratio solventnosti će biti nizak. U tom periodu ako je jedinstvena institucija sprovodi prudencijalni nadzor i monetarnu politiku, poštojati će pritisak da se vodi blaža monetarna politika. Razdvajanje ove dvije funkcije može biti uslov veće monetarne discipline. Proces globalizacije uticao je na gubljenje ograničenja u pogledu mogućnosti otvaranje filijala banaka u drugim zemljama. Najveće banke poput multinacionalnih kompanija danas posluju u više zemlje. S obzirom da u mnogim zemljama postoje filijale stranih banaka nadzor nad ovakvih grupama zahtijeva konsolidovano praćenje njihovog poslovanja. 15 Clan 69. Zakon o bankama 16 Clan 74. Zakona o bankama, nije navedena puna sadrzina ovog clana, vec samo najbitnija ovlasćenja

komentari (0)

nema postavljenih komentara

budi prvi koji ce napisati!

ovo je samo pregled

3 shown on 34 pages

preuzmi dokument