Pojam bosanskog prava, Beleške' predlog Upravno pravo. Slobomir P Univerzitet
eminab
eminab

Pojam bosanskog prava, Beleške' predlog Upravno pravo. Slobomir P Univerzitet

24 str.
2broj preuzimanja
641broj poseta
Opis
historija bosanskog prava
20 poeni
poeni preuzimanja potrebni da se preuzme
ovaj dokument
preuzmi dokument
pregled3 str. / 24
ovo je samo pregled
3 prikazano na 24 str.
preuzmi dokument
ovo je samo pregled
3 prikazano na 24 str.
preuzmi dokument
ovo je samo pregled
3 prikazano na 24 str.
preuzmi dokument
ovo je samo pregled
3 prikazano na 24 str.
preuzmi dokument

1. POJAM BOSANSKOG PRAVA

U historijskom smislu riječi, pojmom bosanskog prava obuhvata se cjelokupno pravo koje se stoljećima razvijalo i oblikovalo, te koje se do danas primjenjivalo i primjenjuje se na teritoriju Bosne i Hercegovine.

Osmansko pravo je samo po sebi predstavljalo mrežu pravnih sistema i podsistema, koji su u Bosni činili jedinstven sistem bosanskog prava. Krajem osmanske vladavine, u bosansko pravo prodiru principi i instituti modernog evropskog prava. Za vrijeme Austro-ugarske uprave, taj razvoj je nastavljen i dovršen. Bosansko pravo je oduvijek predstavljalo izvjestan sistem, manje ili više razvijen i moderan, ali sa jasnim oblicima jednog pravnog sistema.

2. KOMPARATIVNO PRAVO

Komparativnim ( uporednim) pravom označava se svako proučavanje unutar istog pravnog poretka, putem poređenja pravnih sistema, grana prava ili pravnih instituta. To je zapravo proučavanje prava dviju ili više zemalja njihovim poređenjem i uporednom analizom. Korištenje ovog uporednog metoda može se sresti još u antičko doba, kao i u srednjem vijeku. Sami razvoj istog je dobio takav razmah da je 1900. godine u Parizu održan prvi međunarodni kongres za komparativno pravo. Danas se na nivou Evropske unije vrši široka unifikacija prava usaglašavanjem zakonodavstava pojedinih država sa Evropskim pravnim standardima. biH u ovim procesima također ima svoje mjesto, koje uslovljava komparativni pristup u proučavanju njenog prava u njegovom historijskom razvitku.

3. PRAVNA PRIRODA FEUDALNOG POSJEDA U BOSNI

Sva vlastela u Bosni je bila u punom posjedu svojih feuda kao baština, što znači da su feud uživali kao svoju očevinu. Nosioci prava na svojine na vlastelinskim baštinama nisu bili pojedinci nego cijeli vlastelinski rodovi, tako da su se vlastelinske baštine nazivale ''plemenita baština''. Sve je to imalo posljedice i vladara. Vladar je bilo kakve odluke po pitanju baštine mogao donositi samo uz saglasnost ostale vlastele. Jedino je odumrla baština ( baština koja je usljed ratova ostajala bez gospodara ) pripadala vladaru.

4. SISTEMI VAZALITETA U BOSNI

Vazalitetom se naziva odnos vladara kao seniora i njegovih feudalaca. Postojala su dva sistema vazaliteta: 1) Krunski i 2) Sistem tzv. feudalnih ljestvica. Krunski vazalitet je postojao tamo gdje su svi feudalci bili direktno vezani za vladara kao seniora, dok je npr u Bosni postojanje feudalne hijerarhije dovelo do sve veće slabosti centralne vlasti. U Bosni je samo krupna vlastela bila direktno vezana za vladara, dok su ''vlastelčići'' i obična vlastela zavisili od krupne vlastele. Vladari su krupnoj vlasteli davali baštine, te su krupne vlastele potom darivale običnu vlastelu i vlastelčiće, čineći ih time svojim vazalima ( slugama ) . po pitanju Krunskog vazaliteta, treba se pomenuti da su vazali prema svome senioru imli uglavnom dvije obaveze: 1) Plaćanje određenog godišnjeg danka i 2) Vojna obaveza.

5. IMUNITETSKA PRAVA VAZELE Prava feudalca na posjedu obično se nazivaju imunitetima ili imunitetskim pravima. Svaki feudalac je u pravilu uživao trojaki imunitet na svom posjedu: ekonomski, administrativni i sudski.

Ekonomski imunitet sastojao se u pravu vlastelina da od naseljenika svog posjeda, odnosno od zavisnih seljaka ubire feudalnu rentu. Feudalna renta se javlja u tri oblika: radna(kuluk), naturalna i novcana renta.

Administrativni imunitet se sastojao u pravu vršenja upravno-policijske vlasti feudalnog gospodara nad naseljenicima njegovog posjeda. U uskoj vezi s tim je i sudski imunitet koji je sadržan u pravu zemljišnog gospodara da sudi svim naseljenicima svog vlastelinstva. Obim administrativnog imuniteta bosanke vlastele najbolje je izražen u povelji kojom je 1325. Ban Stjepan II Kotromanić arivao posjede knezu Vukoslavu Hrvatiću.

Sudski imunitet je veoma jasno formuliran i normiran u ugovoru u kojem je ban Stjepan II Kotromanić 1333. ustupio Dubrovniku Stonski Rat, Prevlaku i neke otoke.

6. ZAVISNI ZEMLJORADNICI Pravni položaj seljaka u srednjovjekovnoj Bosni je zbog oskudice u izvorima, nedovoljno poznat. Značajna je činjenica da su se u Bosni još i u XV stoljeću održali slobodni seljaci. Tako ih dubrovački izvori spominju kao ''homo liber'' il ''homo sui iuris''. Većinu su seljaštva, kao i drugdje u srednjem vijeku, činili feudalno zavisni seljaci, u koje su spadali zavisni zemljoradnici, stočari(Vlasi) i robovi. Svi zavisni seljaci su imali isti socijalni, potlačeni položaj, ali nisu imali isti pravni položaj. Najbrojniji sloj zavisnog stanovništva bili su zavisni zemljoradnici. Oni su se obično nazivali kmetovima ili ''kmetićima''. Kmetići ili ''ljudi'' u Bosni su bili vezani za zemlju. Obaveze bosanskih kmetova prema svojim gospodarima izričito nisu poznate, ali se o njima posredno može suditi. Zavisni zemljoradnik u Bosni vjerovatno je bio obavezan a na imanju svog vlastelina radi (kuluči) oko 90 dana godišnje. Osim radne rente, kmetovi u Bosni su imali svakako i drugih obaveza kako prema svom vlastelinu tako i prema državi. U svakom slučaju bosanski kmetovi su vrlo teško živjeli.

7. VLASI (STOČARI) Pored kmetova kao zavisnih zemljoranika (ratara), glavnu seljačku masu u feudalnoj Bosni sačinjavali su zavisni stočari, općenito poznati pod imenom Vlasi. Riječ Vlah, odnosno Walch je starogermanskog porijekla koja znači Rimljanin ili Roman. Tokom vremena u Bosni se vršio proces postupnog nastanjivanja Vlaha, koji od nekadašnjeg nomadskog načina života prelaze na život u katunima u kojima provode zimske mjesece. Kasnije se spominju i stalna stočarska sela. U ranofeudalnom periodu Vlasi su bili u irektnom odnosu prema vladaru, sa obavezom a mu daju dio svojih proizvoda, obično u stoci. Kasnije su i Vlasi bili zahvaćeni procesom feudalizacije, pa su uz zavisne zemljoradnike došli u posjed vlastele. Sa jačanjem feudalne anarhije u Bosni i nadiranjem Osmanlija dolazi do sve veće imovinske i pravne nesigurnosti, pa mnogi zemljoradnici nastoje prelaskom na stočarstvo i polunomadski način života spasiti sebe i svoju imovinu.

2

8. ROBOVI U Bosni je trgovina robljem smatrana ''nedostojnom i sramom'' pa su se njome zanimali uglavnom razni stranci, ali ponekad se tu susreću i pojedini pripadnici domaće vlastele. Katolička crkva je zabranjivala držanje robova katoličke vjere, ali pošto se u ovom slučaju radilo o pripadnicima Crkve bosanske kao hereticima, to je trgovina bosanskim robljem tolerirana. Seljaci su i sami prodavali svoju djecu u ropstvo, posebno u slučaju ''gladnih vremena'' (tempore famis). Od 1465. u dubrovačkim se spisima spominju posebni ljudi koji idu u lov na ljude, odnosno nove robove. To su bili ''ropci'' (raptores hominum)

9. GRADOVI I GRADSKO STANOVNIŠTVO U Bosni se već u doba bana Kulina postojala tri veća trga sa utvrdama. To su bili Vrhbosna, Visoko i Drijeva. Razvoj rudarstva u Bosni na bazi eksploatacije plemenitih metala dao je razmah bosanskoj trgovini sa dalmantinskim i prekomorskim gradovima. Na toj se osnovi proširuju postojeći i formiraju novi trgovi i rudarska naselja kao što su Srebrenica, Olovo, Kreševo, Fojnica, Busovača i drugi. Od cjelokupnog tog političkog i privrednog razvoja i uspona najveću korist imaju vladari i krupna bosanska vlastela. Ban Stjepan II, na osnovu svojih fiskalnih prava, kuje prvi bosanski srebreni novac pod nazivom dinar. Glavni uvozni artikl bila je so, koja se najviše uvozila iz dubrovačkih solana, zatim s otoka Raba, iz Ulcinja i Drača. Ostala strana roba uvozila se uglavnom za potrebe vlastele, a sastojala se od raznih luksuznih tkanina, oružja, posuđa, nakita, južnog voća, egzotičnih začina, vina, slika i drugih umjetničkih predmeta. Iz Bosne su se pored ruda i metala u većoj mjeri izvozili lovački i stočarski proizvodi. Stanovnici bosanskih gradova su pretežno po zanimanju bili trgovci, zanatlije i rudari. Po etničkom sastavu, većinu gradskog stanovništva činili su stranci, uglavnom Dubrovčani kao trgovci i Sasi kao rudari.Među žiteljima gradova sretali su se, također, u manjem broju Mlečani i stanovnici drugih dalmatinskih i italijanskih gradova. Domaće gradsko stanovništvo je u prvim stoljećima bosanske države bilo malobrojno. Vremenom se udio i uloga domaćeg stanovništva u strukturi gradova i trgovačkom polsovanju sve više povećava.

10. SUDOVI Osnovni oblik sudova u Bosni su bili vlastelinski ili ''patrimonijalni'' sudovi kakvi su postojali i u ostalim balkanskim i srednjoevropskim feudalnim državama. Svaki vlastelin je na osnovu svog sudskog imuniteta imao pravo da sudi zavisnim ljudima sa svog posjeda. Vlastelin je obično sudio tako što je sjedio na nekoj kamenoj stolici, odakle je pratio raspravu i izricao presude. Nađeno je više takvih stolica. Većina ovih stolica pripadala je velikim vlastelinskim porodicama Pavlovića i Hranića- Kosača. Sporovi između bosanskih podanika i Dubrovčana raspravljani su i rješavani na jednom mješovitom pograničnom sudu koji se nazivao Stanak. Sud se sastojao od po dvanaest porotnika i po jednog pristava ( sudskog izvršitelja) s obje strane.

11. SUDSKI POSTUPAK Može se reći da je u pogledu određivanja mjesne nadležnosti u sporovima između Bosanaca i Dubrovčana kao opće pravilo vrijedilo načelo Actor sequitur forum rei. Od dokaznih sredstava korištenih na sudovima srednjovjekovne Bosne najviše i najčešće se spominje zakletva. Stranci u sporu su pri zaklinjanju pomagali sakletvenici izvani rotnici ili porotnici. Sud je dosuđivao optuženom ili jednoj od stranaka u sporu da se zakune kao ''samšesti'' ili ''samsedmi''. Što je značilo sa jos pet ili šest rotnika kao saklevetnika.Značajna ustanova u sudskom postupku u Bosni bila je pravo azila, odnosno utočišta za političke krivce. Pravo azila u Bosni je bilo razvijeno i često korišteno u nemirnim vremenima, političkim previranjima i sukobima vladara i vlastele, te između same krupne vlastele. Od veoma je velikog značaja bila činjenica da je Crkvi bosanskoj također pripadalo pravo azila. U njenim su kućama (hižama) mogli naći utočište politički, a vjerovatno i drugi krivci.

12. KRIVIČNO PRAVO I SISTEMI KAZNI Na osnovu vrlo oskudnih podataka koji se tiču krivičnog prava u modernom smislu riječi, može se vidjeti da se u srednjovjekovnoj Bosni svaka protivpravna radnja, tj, krivično djelo nazivalo riječju krivina. Pojmu krivine suprostavljala se riječ pravina, kao oznaka svakog ponašanja koje je u skladu sa pravom, odnosno pravdom. Tako u istom ugovu sa Dubrovnikom ban Ninoslav kaže da se učinjena krivina ''s pravinom ispravi''. Od krivina, odnosno krivicnih djela u Bosni se obično sreću ubistvo, krađa i nevjera ili izdaja, mada se nijedno od njih ne spominje osobito često u izvorima. U kaznenom sistemu srednjovjekovne Bosne preovladavale su imovinske kazne obično naplaćivane u naturi, a rjeđe u novcu. Imovinska kazna primjenjivala se čak i u slučaju krivičnog djela ubistva. Za krivično djelo ubistva u Bosni se prakticirala globa, zvana ''vražda'' ili umir. Primjenjivanje globe za krivično djelo ubistva pokazuje da je među Slavenima u Bosni nekad bila poznata krva osveta, odnosno sistem taliona. Krvna osveta kasnije zamijenjena otkupom ili tzv. Kompozicijom. Otkup, odnosno ''umir krvi'' , bila je stvar privatne nagodbe oštećenog sa krivcem ili krivcima. Tek ako nagodba ne bi uspjela predmet spora se iznosio pred sud. U srednjovjekovnoj se Bosni u pravilu nije pribjegavalo krvnoj osveti. Vražda ili globa, je obično plaćena u novcu i iznosila je 500 dukata. Za razliku od drugih, posebno okolnih feudalnih država, u Bosni nisu postojale niti su bile poznate razne tjelesne kazne u vidu batinanja, mučenja, sakaćenja u raznim vidovima ( odsijecanje ruke, oslijepljivanje, paljenje brade i slično). U Bosni nije postojala ni kazna lišenja slobode, pa čak ni kao zamjena za smrtnu kaznu. Smrtna kazna spominje se samo za krivično djelo nevjere ili izdaje.

13. BRAK I PORODICA Vladajući oblik porodične zajednice u srednjevjekovnoj Bosni bila je velika patrijarhalna porodica, kasnije, u XVIII i XIX stoljeću, nazvana zadrugom. Njeno glavno obilježje je kolektivna svojina nad zemljom i vlast oca obitelji. Brak je u srednjovjekovnoj Bosni imao necrkveni, laički karakter. Zaključivan je vjerovatno po staroslavenskim običajima, dijelom krađom ili otmicom nevjeste, a dijelom ugovorom ili kupovinom. Muž je imao pravo u svako doba jednostrano raskinuti takav bračni sporazum, jednostavno ako mu žena više nije bila ''ugodna''. Ova pogodnost lakog i jednostavnog raskida bila je vjerovatno jedan od glavnih razloga što su bosanski krstjani odbijali da prihvate crkveni brak. Pri nasljeđivanju nije primjenjivan princip primogeniture, nego se nasljedstvo dijelilo jednako na sve sinove. Ženska djeca su imala pravo nasljeđivanja pokretnih stvari, a ako de cuiuc nije imao muškog potomstva, onda su imanje nasljeđivale kćeri. U velikim patrijarhalnim obiteljima, koje su živjele pod jednim krovom, obično je najstariji sin postajao poslije očeve smrti glava porodice. S obzirom da se velike patrijarhalne porodice nisu u srednjovjekovnoj Bosni raspale, to je sama njihova ekonomska osnova oličenja u kolektivnom vlasništvu isključivala mogućnost testementalnog nasljeđivanja.

14. VLASNIŠTVO (SVOJINA) I OBLIGACIJE Svako vlasništvo, odnosno svaki oblik svojine predstavlja pravni izraz odnosa proizvodnje. Pošto su proizvodni odnosi u srednjovjekovnoj Bosni imali feudalni karakter, to je vladajući oblik vlasništva bila feudalna svojina. S obzirom da je zemlja bila osnovno sredstvo za proizvodnju, to je osnovni oblik vlasništva bila zemljišna svojina. Svaki feudalni gospodar, odnosno vlastelin imao je na svom posjedu direktnu ili pravu svojinu ( dominium directum). Na kraju se seljak, odnosno zemljoradnik (kmet) imao na svom posjedu zavisnu svojinu (dominium utile) u vidu prava korištenja zemljišta pod uslovom davanja feudalne rente vlastelinu. Svojina na zemlju mogla se steći originarnim i derivativnim putem.

Originarnim putem pravo vlasništva stiče se nezavisno od prava prethodnika, obično tako što se oređenim zakonskim uslovima prisvajaju stvari koje ranije nikom nisu pripadale ili su napuštene. Derivativnim putem pravo vlasništva se stiče na osnovu pravnog posla (kupoprodajom, poklonom,

4

nasljedstvom i sl. ), što znači da se pravo svojine konstituira saglasnošću volja prethodnog i novog vlasnika. Svi ovi obligacioni pravni poslovi i odnosi bili su u većoj ili manjoj mjeri poznati i u srednjovjekovnoj Bosni.

15. TESTAMENT GOSTA RADINA Početkom januara 1466. gost Radin je sastavio u Dubrovniku testamen kojim je raznim nasljednicima i za različite svrhe zavještao svoje veliko bogatstvo. Prvo je odredio da se 300 dukata preda njegovom nećaku gostu Radinu Seoničaninu da ih on podijeli ''pravim krstjanima kmetovima i pravim kmeticama krstjanicama'' da se nedjeljom i praznikom mole za njegovu dušu. Daljih 300 dukata dao je dvojici Dubrovčana, Andrušku Sorkočeviću i Tadioku Marojeviću, da ih ''na velike blage dane'' djele 'mrsnijem ljuima''; a naime ''prokaženim, slijepim, hromim, gladnim i ženim, i starcima i staricama''. Nakon toga, nevjesti Pavi, sestri Vukni i ostaloj bližoj familiji ostavio je preko 4000 dukata. Trojici krstjana i jednoj krstjanici koji su pošli s njim u egzil ostvavio je 70 dukata, a svom komorniku (upravniku dvora) Vukasu stotinu. Svojim i Pavinim slugama ostavio je 90 dukata, a raznim pojedincima, među kojima su bili njegov bratučed gost Radivoje i Vukoje, gost uskopaljski, daljih 650 ukata. Pored toga, podijelio je i razne predmete lične upotrebe, konje sa opremom itd. Na kraju je spomenutom knezu Tadioku Marojeviću, kao svom prijatelju, ostavio 200 ukata i crvenu šubaru koju mu je arovao ''gospodin kralj Matijaš'' (Korvin). Također spomenutom knezu, Andrušku, ostavio je 100 dukata, te 140 dukata ''za hram i greb'' gdje mu ''kosti budu i legnu'

16. IZVORI PRAVA I PITANJE ZAKONA Uz običajno pravo, osnovni izvor prava u srednjovjekovnoj Bosni bile su povelje i druge javne rasprave, dok su u epohi ranog feudalizma postojali i neki zakoni. Kao pomoćni pravni izvor služilo je dubrovačko pravo.Međutim , podaci iz glave IX Ljetopisa popa Dukljanina, o '' slavenskoj knjizi zvanoj Metodije'' ukazuju na mogućnost da je u Bosni prije XII stoljeća ipak postojao jedan pisani zakon kojem su se vremenom izgubili tragovi. Ljetopis je napisao neki nepoznati svećenik iz Barske nadbiskupije. Odatle se Dukljaninov Ljetopis često naziva i Barskim rodoslovom, jer mu je jedan od ciljeva bio da istakne primat Barske nabiskupije među Slavenima. Dukljaninova je hronika u opisivanju događaja u vremenu od V do X stoljeća puna nevjerovatnih vijesti i podataka koje je teško provjeriti putem drugih izvora. U nauci je još u XIX stoljeću utvrđeno da se pod '' Metodijem'' ne misli na Svetog Metodija, nego da je u pitanju grčka riječ '' methodios'' što znači nekakav ''razvod'' (uredba) ili ''statut''. To znači da je ''methodios' ustvari ''knjiga zakona, ili kompilacija zakona'' (liber legum, seu compilatio legum). Kako Ljetopis popa Dukljanina ima legendarni karakter, to se on, historijski uzeto, ne odnosi ni na jednu konkretnu južnoslavensku ranofeudalnu državu. Odatle podaci koje sadrži Ljetopis imaju, u smislu tradicije, veliki značaj za pravnu historiju svih južnoslavenskih ranofeudalnih država.

17. JAVNE ISPRAVE ILI LISTINE Osnovni izvor prava u srednjovjekovnoj Bosni bile su javne isprave ili listine koje je u vidu povelja vladar izdavao pojedinim fizičkim ili pravnim licima. Veći broj ovih povelja imao je u određenom smislu karakter međunarodnih ugovora. Sačuvalo se šezdeset takvih povelja ili ugovora, od kojih se najveći broj odnosio na Dubrovnik i njegove građane. Mogu se u strukturi bosanskih isprava ili listina razlikovati tri osnovna dijela. To su (1) protokol, tj. Uvod, (2) tekst, i (3) eshatokol, odnosno završne odredbe.

(1) Protokol ili uvodni dio sastojao se iz invokacije, datuma izdavanja povelje i institulacije. Invokacija je prizivanje Boga, kojom je počinjala svaka srednjovjekovna isprava. Institulacija,

odnosno naziv, tj. titula i ime vladara koji izaje povelju. Tako, primjera radi, Kulin ban počinje svoju poznatu povelju riječima: ''Ja ban bosanski Kulin''. (2) Tekst povelje se satojao od naracije, dispozicije i sankcije. Kao i svaka druga pravna norma, tako je i povelja nužno propisivala pravilo ponašanja, tj. dispoziciju , i predviđala kaznu, tj. sankciju za slučaj nepoštovanja ili kršenja tog pravila ponašanja. Sankcija ili kazna (formula penali) nije nikad u poveljama bila konkretizirana, nego se svodila na prijetnju prokletstvom onima koji bi prekršili odredbe sadržane u dispoziciji povelje. (3) Eshatokol ili zavešni dio povelje se sastojao od tzv. koroboracije , potpisa i pečata.

18. DUBROVAČKO I BOSANSKO PRAVO

Trgovački promet srednjovjekovne Bosne sa spoljnim svijetom išsao je najvećim dijelom preko Dubrovnika i njegovim posredstvom. Dubrovačko pravo je u početku predstavljalo mješavinu rimskog i bizantskog prava i slavenskih običaja, a kasnije i prava srednjovjekovnih trgovačkih gradova u Italiji. Vremenom se dubrovačko običajno pravo sve više izjednačavalo sa ius commune (zajedničkim ili općim pravom). Dubrovački statut se prvobitno sastojao od sedam knjiga. Prve se dvije knjige odnose na državno uređenje. Treća knjiga posvećena je organizaciji sudova i sudskom postupku, a četvrta porodičnom i nasljednom pravu. U petu su kjnigu uvršteni razni administrativni propisi kojima se reguliraju susjedski odnosi i različita lokalna pitanja. Šesta knjiga sadrži odredbe krivičnog, a sedma pomorskog prava. Poslije Statuta objavljen je 1277. Carinski zakon (Liber statutorum doane), kojim se regulira plaćanje carina na uvoz i izvoz različitih roba.

19. PROCES PRIHVATANJA ISLAMA

Prihvatanje islama od najveceg dijela bosanskog stanovnistva i asimiliranje islamske civilizacije na tlu Bosne predstavlja najizrazitiju i najznačajniju pojavu i crtu njene moderne povijesti. Ovoj se historijskoj pojavi pristupa slično kao fenomenu Crkve bosanske i bosanskih krstjana, sa puno emocija i strasti, ali i sa brojnim predrasudama. U Bosni se do danas održalo popularno bošnjačko uvjerenje da su bosanski muslimani potomci ''starih bogumila bosanskih'' koji su usljed stalnih nasrtaja katolicizma i pravoslavlja prihvatili islam i tako se pomoću ove '' uzvišene vjere'' zaštitili od navale obiju crkava. Tek kada su se pedesetih godina počeli proučavati osmanski defteri (poreski registri), onda se vidjelo a je širenje islama u Bosni bio jedan proces koji je trajao nekih 250 godina, te da su islam prihvatali kako bivši bosanski krstjani, tako i katolici i pravoslavni, te pripadnici svih slojeva stanovništva, posebno seljaštva. Popularna je predrasuda u koju su vjerovali mnogi stariji pisci da je bosanska vlastela, koja je vjerski pripadala uglavnom ''bogumilskoj sekti'' prva prihvatila islam kako bi sačuvala svoje posjede i tako ''bez truda i rada'' mogla svoje gospodstvo provoditi. Turci-Osmanlijenisu kao osvajači silom širili i nametali islam. To je štaviše različitim pravnim aktima i propisima osmanske države izričito bilo zabranjeno. Tako je carskim ukazom (beratom) iz 1453, kojim je sultan Mehmed II Fatih ao carigraskom patrijarhu '' pastirski autoritet'' i jurisdikciju nad ''svim podanicima grčkog obreda'' (tj cjelokupnim pravoslavnim stanovništvom), naređeno da niko nikoga ne smije prisiljavati ili tjerati na islam.

20. MILLET SISTEM

U Osmanskom carstvu je zivio velik broj etnički, vjerski i jezički raznorodnog nemuslimanskog stanovnistva. To su u prvom reu bili kršćani, pravoslavne vjeroispovjesti ( Grci, Jermeni, Srbi itd.) i Jevreji. Pripadnici svakog milleta čiji je vjerski poglavar živio u Osmanskom carstvu i bio osmanski podani, uživali su na personalnoj osnovi određenu vjersku samoupravu i zaštitu. Govoreći modernim jezikom, sistem milleta je predstavljao osmanski model rješavanja ''nacionalnog pitanja''. Ova Osmanska formula nije bila demokratska, nego autokratska, kakva je bila i sama osmasnka država, ali

6

je bila pluralistička na način koji je u Evropi tog vremena, kojom je vladala vjerska isključivost, bio nepoznat. Evropskim silama, koje su millete koristile kao sredstvo za razne političke intrige i unutrašnje potkopavanje Osmanskog carstva.

21. BOSNA SREBRENA

Franjevci su se u Bosni istakli kao rodoljubi i čuvari uspomene na bosansku srenjovjekovnu državu. Njihov strarješina fra Anđeo Zvizdović je u trenutku pada Bosne, držeći se franjevačkog načela da treba djelovati u skladu sa prilikama mjesta i vremena ( secundum loca et tempore), zatražio od sultana Mehmeda II Fatiha slobodu aljeg vjerskog djelovanja. Sultan mu je u skladu sa šerijetskim propisima, u tom smislu izdao 28. maja 1463. ahdnamu, tj pismenu ''obavezu'' ili jamstvo o slobodi daljeg vjerskog rada. Tom su ahdnamom katolici u Bosni dobili spokojstvo i pravo vjeroispovjedanja dotle dok budu mirni i ok se pokoravaju sultanovim naredbama. Kao vjerska zajednica, oni su ustvari time opstali i preživjeli u Bosni. Time je u Bosni nastala franjevačka provincija ili ''redodržava'', kasnije nazvana Bosna Srebrena ( Bosna Argentina).

22. PRAVOSLAVNA CRKVA

Pravoslavno stanovništvo je kao ''narod knjige'', jednako kao katolici i Jevreji, imalo u Osmanskom carstvu, kao muslimanskoj državi, status zaštićene manjine (zimmi) Autokefalnost Srpske pravoslavne crkve obnovljena je 1557. uspostavljanjem Pećke patrijaršije. Toj odluci sultana Sulejmana I Zakonodavca doprinijela je činjenica da su Srbi, kao pripadnici pomoćnih vojnih redova, imali značajnu ulogu prilikom osmanskih ratovanja i osvajanja u Podunavlju. Još prije obnove Pećke patrijaršije Srpska pravoslavna crkva je slobodno djelovala, a pojedinim manastirima dodjeljivana su zemljišni posjedi kao timari. 1863-1873. sagrađena je u Mostaru crkva Sveta trojica kao najveća i najljepša pravoslavna crkva u BiH. Tako su se pravoslavni, tj. Srbi etablirali u Bosni (i Hercegovini) u kojoj prije osmanskih osvajanja nisu imali čak ni jedan manastir.

23. SEFARDI

U okviru svoje velike ekspanzije tokom prvog stoljeća islama, Arapi su 711. godine prešli preko Gibraltarskog moreuza iz Sjeverne Afrike u Španiju i osvojili njen južni dio. U vrijeme dolaska španjoskih i portugalskih Jevreja, zvanih Sefardima, prostore Osmanskog carstva na čelu jevrejske zajednice bio je istanbulski hahambaša (nadrabin) Moša Kapsali koji je sa osmanskim dvorom imao veoma dobre odnose. Prije austro –ugarske okupacije jevrejska sefardska općina je postojala još jedino u Travniku, osnovana 1768 godine. Nakon okupacije u Bosni i Hercegovinu se iz ekonomskih razloga u znatnom broju, iz raznih krajeva Dunavske Monarhije, doseljavaju i srednjoevropski Jevreji, zvani Aškenazi. Jevreji su igrali značajnu ulogu u kulturno-političkom i privrednom životu Sarajeva i Bosne i Hercegovine općenito, To posebno važi za Sefarde, koji su kroz stoljeća, zadržavajući i ljubomorno čuvajući svoj vjersko-kulturni identitet, te hebrejski (ivrit) kao obrdni i španski (ladino) kao svoj govorni jezik, bili sve do Drugog svjetskog rata nerazdvojni dio bosansko-hercegovačkog etničko-vjerskog mozaika.

24. IZVORI PRAVA U OSMANSKOJ DRŽAVI

Osnov pravnog poretka u Osmanskom carstvu kao islamskoj državi činilo je muslimansko pravo, općenito poznato kao šerijat ili šerijatsko pravo. Obavezni izvori šerijatskog prava su Kur'an i suna ili hadis. Muslimani vjeruju da je Kur'an knjiga otkrovenja i da u tom smislu sadrži Božiju riječ ili zapovijest. Suna je tradicija koja se vezuje za Muhammeda a.s. kao božijeg poslanika. Postupak tumačenja šerijatskog prava naziva se idžtihad. Time se analogijom, zvanom kijas, stvaralo pravo na

osnovu osjećanja pravičnosti (istihsan) i opće koristi (istislah). Da bi se i pravičnost i opća korist objektivizirali u primjeni šerijetskog prava, rano je uveden princip konsenzusa, zvanog idžma. To je značilo da su kvalificirani islamski učenjaci i pravnici jedne epohe morali saglasno verificirati određeno pravno tumačenje. U procesu tumačenja šerijata formirala su se tokom stoljeća četiri osnovna pravno-naučna sistema ili pravne škole, zvane mezhebi. Te škole zovu se po njihovim osnivačima: hanefijska ,malikijska , šafijska i hanbelijska. Šerijatsko pravo je u načelu nastojalo obuhvatiti cjelokupni život muslimana. Obligaciono pravo je uglavnom ostalo izvan domena šerijata. Isti je slučaj bio sa agrarnim finansijskim pravom, Vremenom se u Osmanskom carstvu javljao sve veći rascjep između teorijskog sistema šerijatskog prava i normativnih potreba države.

25. IZVORI KATOLIČKOG KANONSKOG PRAVA

Termin kanonsko pravo potiče od grčke riječi kanon što znači sredstvo za mjerenje, odnosno norma ili pravilo. Danas se rječju kanon u prvom redu označava crkveno pravilo odnosno crkveni zakon. Kao skup pravila, regulira unutrašnja pitanja crkve, uključujući njen odnos prema crkvenim članovima i ustanovama van nje, pore toga, kanonsko pravo regulira i druge predmete gdje na prvom mjestu spadaju bračni i porodični odnosi. Osnovni izvor kanonskog prava su Biblija, crkveno predanje, crkveno zakonodavstvo i običajno crkveno pravo. Biblija je sveta knjiga svih kršćana ili hrišćana, kako katolika i pravoslavnih tako i protestanata. Značajan izvor prava, posebno u prvim stoljećima, kršćanstva, bila je usmena crkvena predaja. Osim Biblije, najvažniji izvor kanonskog prava je crkveno zakonodavstvo, gdje na prvom mjestu dolaze odluke crkvenih sinoda i sabora Što se tiče običaja kao izvora prava, crkva je u načelu dopuštala da se ona pitanja koja nisu izričito spomenuta u Novom zavjetu, mogu rješavati po predanju vaseljenskih sabora svetih otaca.

26. IZVORI PRAVOSLAVNOG CRKVENOG PRAVA

Osnovni izvor prava pravoslavne crkve su: Biblija, sveto predanje, pravila ili odluke prvih sedam vaseljenskih sabora i razni zakonski akti Carigradske patrijaršije, te spisi svake pojedine autokefalne crkve. U Novom zavjetu postoji samo jedna historijska knjiga. To su ''Djela apostola'', sa opisom razvitka ranog hrišćanstva i postanka prve hrišćanske crkve. Tu se nadovezuju poučne knjige, koje se sastoje od apostolskih poslanica. U uskoj vezi sa Biblijom kao izvorom prava je Sveto predanje. To predanje podrazumijeva spise koji potiču od svetih otaca i svjedoče o ''vjeri prvih hrišćana i praksi stare Crkve''. Posebno značajan izvor prava u pravoslavnoj crkvi predstavljaju kanonske odluke sedam prvih vaseljenskih sabora, koji su održani od prve polovine IV do druge polovine VII stoljeća. U praksi pravoslavne crkve je kao najčešći priručni izvor prava korišten nomokanon, ili zbornik državnih ( nomos) i crkvenih (kanon) propisa.

27. IZVORI JEVREJSKOG PRAVA

Jevrejsko pravo je u uskoj vezi sa judaizmom kao religijom, s kojom dijeli zajedničke osnovne izvore: Hebrejsku bibliju i Talmud. Hebrejska biblija je ista knjiga koju kršćani zovu Starim zavjetom. Jevrejski biblijski kanon sadrži 39 knjiga koje se dijele u tri skupine: zakon, proroci i spisi ili hagiografi. Zakon se na hebrejski naziva Tora, koja kao takva obuhvata prvih pet knjiga Biblije. Tora sadrži osnovne norme jevrejskog prava i opisuje historiju Jevreja do Mojsijeve smrti. Kao osnov jevrejskog prava i morala Tora sadrži poznatih deset zapovijesti. Drugi osnovni izvor jevrejskog prava je Talmud, kao zbirka vjerskih i svjetovnih zakona, odnosno pravnih, ritualnih i etičkih spisa i propisa.

28. KRIVIČNO PRAVO

8

Osnov starog osmanskog krivičnog prava bilo je samo šerijatsko pravo. Prema šerijatskom pravu sva su se krivična jela dijelila u tri grupe. U prvu su grupu spadala ona krivična djela za koja su kazne bile tačno određene (hadd). Tu su se ubrajali blud (zinaluk), kleveta, upotreba alkoholnih pića, krađa i razbojništvo. U drugu grupu se spadala ona krivična djela za koja su kao kazna bili predviđeni odmazda (kisas) ili plaćanje umira (diyet). U treću su grupu spadala ona krivična djela za koja je bila predviđena samo vrsta kazne, kao što su batinanje (ta'zir) ili globa, odnosno novčana kazna (džerima) Dok su u izvorima šerijatskog prava prava krivična djela ir prve dvije grupe taksativno (poimenično) nabrajana i jasno definirana, dotle takva djela koja spadaju u treću grupu nisu unaprijed predviđena. Ona su samo , primjera radi, navedena. U odnosu na balkanska feudalna prava koja su mu prethodila, osmansko pravo, sa osloncem na šerijat nije pravilo razliku u kažnjavanju s obzirom na stalešku pripadnost počinioca krivičnog djela. U pogeldu spolen razlike kazne su za ženu, iz sličnih moralno- patrijarhalnih razloga, ponekad bile strožije nego za muškarca.

29. ŠERIJATSKO BRAČNO PRAVO

Brak je u šerijatskom pravu jedan građanskopravni, ugovorni odnos čija punovažnost nije vezana ni za kakvu vjersku ceremoniju. Brak se smatrao zaključenim kada mladoženja učini bračnu ponudu (idžab), a nevjesta je prihvati (kabul). Mladenci su svoje izjave o saglasnosti morali dati u prisustvu dva svjedoka, u pravilu dva odrasla muškarca ili jednog muškarca i dvije žene. Bitan element šerijatskog braka bio je bračni poklon (mehr), koji je prilikom sklapanja braka muž avao, ili se obavezivao ženi. Bračni se ugovor sklapao između muškarca i staratelja ili skrbnika mlade, koji je u tom činu bio njen zastupnik (vekil, većil). Maloljetnoj nevjesti zastupnik je bio njen staratelj, na prvom mjestu najbliži rođak po uzlaznoj muškoj liniji, što znači otac ili djed. Ako njih nema, onda drugi najbliži rođak po muškoj liniji (najstariji brat, stric ili amidža itd.). Postojale su određene bračne smetnje u koje je prije svega spadalo krvno srodstvo, koje je obuhvatalo majku, baku, sestru, bratičnu, sestričnu, tetku itd. Zatim dolazi srodstvo po tazbini koje je obuhvatalo punicu, maćehu, snahu, pastorku itd. Tu su također spadale majka po mlijeku i sestra po mlijeku. Prema šerijatu razvod braka (talak) je '' stvar koja je zakonita ali je Bog ne voli''. Šerijatsko pravo poznaje više razloga za razvod braka u koje su, među ostalima, spadali svi slučajevi impotencije, evidentnog ludila i lepre, socijalne i političke nejednakosti i razlike u vidu rase, plemenskog porijekla i državne pripadnosti, zatim preljuba, ropstvo, odbijanja i otpadništvo (apostazija) os islama itd.

30. ŽENIDBENO PRAVO KATOLIČKE CRKVE

Ženidba ili brak se u pravu katoličke crkve obično definira kao združenje muškarca i žene koje se sastoji u nerazdvojivoj životnoj zajednici. Crkva smatra da je brak božanska ustanova, ali istovremeno i ustanova prirodnog, ljudskog prava. Crkva dopušta mogućnost a se međusobne emocije ugase i da se supružnici stvarno rastave, ali time ne prestaje niti može prestati pravni odnos koji je među njima uspostavljen činom ženidbe. U načelu, u katoličkoj crkvi mogu se vjenčati samo vije krštene osobe, ukoliko među njima nema nekih drugih bračnim smetnji ili zapreka. Jedna od prvih takvih smetnji je maloljetstvo. Crkva je na kraju, mada nerado, priznala tu realnost, pa je kanonom iz 1917 priznala mješovite brakove, ali pod tačno oređenim uslovima, tako da vjerski identitet katoličkog supružnika i njegovog ili njenog potomstva bude adekvatno zaštićen.

31. BRAČNO PRAVO PRAVOSLAVNE CRKVE Brak se u pravosslavnoj crkvi smatra svetom tajnom, po kojoj se dva lica različitog spola vezuje u trajnu i potpunu duhovnu i tjelesnu zajenicu, rai uzajamnog života te rađanja i vaspitanja djece. Crkva smatra, pozivajući se na Novi zavjet, da je brak '' duhovno druženje'' čija tajna stoji čak iznad veze prema ocu i majci. Bračna veza upoređuje se u tom smislu sa vezom Hrista i njegove crkve. Brak se sklapao u pravoslavnom hramu, tj crkvi u prisustvu sveštenika i najmanje dva svjedoka pre kojima

lica koja stupaju u brak izjavljuju da to čine svojom slobodnom voljom. Općenito se vjenčanje ne smije obavljati u dane posta na prvom mjestu Božićnog i Uskršnjeg, zatim uz petrovski i gospojinski post, te na dan usječenja glave Svetog Jovana Krstitelja (11 septembar) i Kristov dan (27. septembar). Pravoslavna crkva dozvoljava razvod. Razlozi za razvod mogu biti preljuba, rađenje o glavi bračnog druga, hotimični pobačaj, zlobno napuštanje bračnog druga, nestanak bračnog druga, tjelesna i duhovna bolest, moralna pokvarenost i otpadništvo od pravoslavne vjere. Razvedena lica mogu se još tri put ženiti. Crkva ipak smatra da je u Božijim očima prvi brak najveći.

32. BRAČNO PRAVO JEVREJA

Tradicionalni jevrejski brak nije shvatan toliko kao lični odnos supružnika koliko kao povezivanje dviju familija radi osiguranja zakonitog potomstva i nasljednika. Prema jevrejskom običajnom pravu čin ženidbe ima četiri etape.

Prva je sporazum između viju porodica kojom se nevjesta obeća mladoženji.

Predaja mohara predstavljala je drugu etapu, kojom prilikom je mladoženja mogao po običaju prirediti gozbu.

U trećoj etapi mladoženja je na osnovu snage mohara tražio nevjestu kojom prilikom je punac priređivao gozbu.

Najzad je slijedilo samo vjenčanje. Kao posljednja etapa u postupku zaključenja braka. Kao pravno okončanje braka razvod je u starom jevrejskom pravu bio jednostrani čin muža jednostavnom izjavom da mu žena više nije žena i a on nije njen muž. Ako se razvedena žena ponovo uda, pa se razvede ili ostane udovicom, ona je prvi muž nije mogao opet oženiti.

33. ŠERIJATSKO NASLJEDNO PRAVO

Nasljedno je pravo, kao grana porodičnog prava, bilo skoro u cjelosti regulirano odredbama Kur'ana kao osnovnog izvora šerijatskog prava. Tu nisu samo postavljeni opći principi prava nasljeđivanja, nego je izričito i do detalja izložen i određen, sa svim alikvotnim nasljednim dijelovima, intestatski nasljedni red ( feraiz). Osnovni je princip šerijatskog nasljenog prava da muškoj i ženskoj djeci ''pripada dio onoga što ostave roditelji i rođaci'', pa ''bilo toga malo ili mnogo''. Normalnim, odnosno univerzalnim nasljednicima smatrani su srodnici po muškoj liniji ili lozi (asaba). Pored njih pravo na dio nasljedstvo imali su i tzv ''udjelni nasljednici'' u koje je spaalo čak dvanaest kategorija pobočnih i daljih srodnika. Asaba je dobijala cijelu imovinu, ali pošto se prvo podmire ovi ''udjelni nasljednici''. Ako nema asabe (srodnika po muškoj liniji) ostatak imovine odlazio je u državnu riznicu. Svi ovi zakonski nasljednici pozivani su na nasljedstvo tek pošti se izvrši testamen ili oporuka i podmiri eventualni dug umrlog.

34. SUDSKA ORGANIZACIJA 10

Sudskui vlast u osmanskoj državi vršio je kadija. Mada je kadija u prvom redu bio organ pravosuđa, on je istovremeno, kada je u pitanju lokalna uprava, bio jedini organ opće nadležnosti. Kadija je vodio i presuđivao građanske i krivične sporove po šerijatskom pravu. U krivičnim stvarima sudska nadležnost kadije u pravilu je bila potpuna i tu nije važio personalni, nego teritorijalni princip. Na istom teritorijalnom principu kadija je na području svog kadiluka bio nadležan za sve sporove i stvari koje su se ticale administrativnog, poreskog i zemljišnog prava. Kadija je, osim toga po službenoj dužnosti vodio poslove starateljstva nad maloljetnicima i ostalim pravno nesposobnim licima. Kadija je općenito smatran čuvarom zakona i izvršiocem naredaba centralne vlasti. On je u tom smislu vršio nadzor nad radom i djelovanjem svih vojno-upravnih organa i drugih službenika na području svog kadiluka, te o tome izvještavao cara i vezira. U Bosni su prema rangu postojale tri vrste kadija: obični kadija, mula, čije je sjedište bilo u Sarajevu, i naib, koji je bio ovlašteni. Bez obzira na ova tri ranga kadija, u osmanskom sudstvu nije postojala institucija apelacije, tj žalbe višem sudu. Stranka koja je bila nezadovoljna prvom presudom mogla je obnoviti postupak, ali pred istim kadijom.

35. GRADSKA I RUGA LOKALNA UPRAVA I SAMOUPRAVA

U klasično osmansko doba u Carstvu su se razlikovale četiri vrste naselja. To su bili velegradovi (šeher), mali gradovi ili kasabe, zatim trgovi ili bazari i sela(karije). Stvarna urbanizacija Bosne počela je, ustvari, sa uspostavom osmanske vlasti. Gradovi se uspostavljaju ili kao administrativna i sudska sjedišta novih vlasti, ili kao kasabe na raznim putnim pravcima radi sigurnosti trgovačkog i drugog putničkog prometa. To su u svakom pogledu bili novi gradovi čiji se urbani razvoj oslanjao na dugu tradiciju gradskog života na Orijentu. Tako su nastali i razvijali se šeher Sarajevo, šeher Banja Luka i mnogi drugi bosanski gradovi i kasabe. U gradovima je kao zanatskim i trgovačkim centrima postojala posebna samouprava. Sve zanatske i trgovačke djelatnosti bile su obuhvaćene esnatskom ili cehovskom organizacijom putem udruženja, svih majstora jedne struke i njihovih pomoćnika i učenika. Esnafi su djelovali kao samostalne organizacije na osnovu svojih statuta. Na čelu esnafa je kao cehmajstor stajao ćehaja ili ustabaša. To je u pravilu bio najbolji ili glavni majsto u jednom esnafu. On je upravljao esnafom, predsjedavao londžom i bio posrednik između esnafa i vlasti.

36. VAKUFI

Po šerijatskom pravu vakuf je dobro ili imovina koju zavještač, zvani vakif, dobrovoljno ostavlja na javnu upotrebu i općekorisne svrhe. Uvakufiti se mogla samo nepokretna imovina kao što je zemlja, stambene zgrade i privredni objekti (vodenice, bazari, dućani isl.). Ta se imovina više nije mogla prodati ili na drugi način otuđiti. Pored džamija i drugih vjerskih objekata, iz uvakufljene imovine najčešće su se podizali i izdržavali imareti (javne kuhinje) i musafirhane (besplatna konaćišta), te vodovodi i javne česme. Vakuf je u pravilu bio opći i samostalni (srf), čijim se je dobrima koristila muslimanska zajednica , ali i nemuslimani, pa i stranci i svi ''putnici namjernici'' koji su u karavansarajima i sličnim ustanovama dobijali besplatan smještaj i hranu.

37. MULK

Po islamskoj koncepciji svojine Bog je jedini vlasnik svih stvari na zemlji. Kao krajnji i neograničeni vlasnik, Bog je čovjeka postavio za svog namjesnika i povjerio mu ovosvjetske posjede. U

osmanskom carstvu privatna se svojina nazivala mulk ili erazi memluke, za razliku od erazi-mirije kao državnog vlasništva. To je sa pravnog stanovišta na prvom mjestu značilo a je posjednik mulka imao neograničeno pravo raspolaganja svojim posjedom.

38. POJAM I POČETCI TANZIMATA

Tanzimatom se u najširem smislu riječi naziva program i politika reformi i modernizacija tradicionalnih osmanskih institucija kako bi se spriječilo propadanje Carstva i njegova disolucija. Kao program modernizacije, Tanzimat je prvo obuhvatio reformu vojske, zatim reorganizaciju uprave i, na kraju, kodifikaciju osmanskog prava. Sam termin Tanzimat javio se krajem tridesetih godina XIX stoljeca, ali se njegovi počeci nalaze u posljednjoj deceniji XVIII stoljeca i vezani su za vladanje sultana Selima III (1789-1807). Selim III je istovremeno predložio jedan program reformi kojim bi se novim ustrojem vojske i promjenama u lokalnoj upravi ojačao autoritet centralne vlasti i time spriječio dalji socijalni razor i politički nered. Ovaj program zvani Novi red naišao je na snažan otpor, prije svega od strane janičara i lokalnih feudalnih oligarhija, derebega, ajana i kapetana. Prvi veliki uspjeh u slamanju otpora reformama, Mahmud II je postigao likvidacijom janičarskog reda 1826.Nakon što je obnovljen autoritet centralne vlasti, izvršena je 1835 reorganizacija lokalne uprave. Više se nije postavljalo pitanje da li ili ne reformirati Carstvo, nego kako to dalje činiti.

39. HATIŠERIF OD GULHANE

Reforme Mahmuda II nastavio je njegov nasljednik sultan Abdul Medžid (1839-1861). On je počeo svoju vladavinu 1839 izavanjem poznatog Hatišerifa od Gulhane ( Plemenitog ili časnog dekreta iz kuće ruža). Ovaj se akt u zapadnoj historijskoj literaturi često naziva osmanskom Poveljom sloboda, čime se poredi sa čuvenom odlukom engleskog parlamenta iz 1689, poznatom kao Bill of Rights. Hatišerifom od gulhane proklamirane su ''korisne'' ili ''srećne'' reforme ( tanzimat-i hayriye). Sultan ovim aktom na prvom mjestu garantira svim svojim podanicima, bez obzira na religiju ili sektu, potpunu sigurnost života, časti i imetka. Dalje se obećava uvođenje stalnog načina razrezivanja i ubiranja poreza. Također se, na kraju, proklamira jednak i redovan sistem regrutiranja vojnika i trajanje njihove službe. Hatišerif od Gulhane počeo je razdoblje reformi ili tanzimata (tj dovođenja stvari u red). Era tanzimata trajala je do donošenja prvom osmanskog Ustava 1876 godine. U praksi je uvođenje pravne države u Osmanskom carstvu i provođenje različitih agrarnih, administrativnih i vojnih reformi išlo sporo i vrlo teško, posebno u Bosni.

40. HATI HUMAJUN ( HATT-I HUMAYUN)

Pored Hatišerifa od Gulhane drugi temeljni pravno-politički akt ere tanzimata bio je Hati Humajun iz 1856. Hati Humajun je u osnovi potvrio i proširio listu obećanja datih Hatišerifom od Gulhane. Postoji ipak jedna bitna razlika, Hatišerif iz 1839 nastao je u zemlji tj u samom Carstvu, dok je Hati humajun iz 1856 iniciran iz inostranstva. Svečano proglašenje Hati Humajuna objavio je sultan početkom 1856 u prisustvu velikog vezira i mnogih drugih uglednih ličnosti, među kojima grčkog (Vaseljenskog) i armenskog patrijarha i jevrejskog velikog rabina (hahambaše). Ovom je poveljom proglašena jednakost svih sultanovih podanika, bez obzira na vjeru, jezik ili rasu. Hati Humajunom iz 1856 označen je početak druge faze tanzimata, odnosno europeizacije osmanskih institucija. U narednih dvadeset godina Do izdavanja Ustava 1876 donijeti su brojni reformski ili tanzimatski zakoni, koji su u krajnjoj liniji imali za cilj očuvanje Carstva u novim uslovima.

12

41. RAMAZANSKI ZAKON (ZAKONIK) Osmanski zemljišni zakon (Erazi kanunnamesi), u pravnoj nauci je općenito poznat kao Ramazanksi zakon ili zakonik, jer je donijet u mjesecu ramazanu 1274 po muslimanskom kalendaru, odnsosno 3 maja 1858 godine. Ovim je zakonom izvršena kodifikacija osmanskog zemljišnog prava, odnosno regulirani oni odnosi u agraru koje je zatekao Hatišerif od Gulhane. To znači da su Ramazanskim kodeksom samo pravno formulirani i ozakonjeni odnosi u agraru koji su nastali i oblikovali se u procesu čiflučenja. Ramazanski je zakon zadržao pravnu kategorizaciju nekretnina, odnosno zemljom koja je postojala još u timarskom sistemu, ali je njihovom kodifikacijom istovremeno omogućavao prodor privatno-vlasničkih odnosa u oblast agrara. U skladu s tim Ramazanski zakon razlikuje, s obzirom na njihovu pravnu prirodu, per kategorija zemljišne svojine. Na prvom je mjestu bio mulk. Mulk je predstavljao privatno vlasništvo kojim je njegov titular (nosilac prava) mogao neograničeno raspolagati, kako za života (inter vivos) tako i u slučaju smrti (mortis causa). Za života vlasnik je mogao svoj mulk prodati, dati u zakup, pokloniti, uvakufiti ili na drugi način njime raspolagati. U slučaju smrti vlasnika mulk imanje je nasljeđivano po odredbama šerijatskog prava. Ramazanski zakon je povećao obim mulk dobara u koja su spadali kuća, okućnica ili kućište sa pola dunuma zemlje. Drugu kategoriju zemljišnog vlasništva činila je erazi-mirija. Tu je spadala sva ziratna, tj obradiva zemlja i znatan dio šuma. Treću kategoriju zemljišne svojine činile su vakufske zemlje (erazi-mevkufe). Četvrtu kategoriju nekretnina činile su općinske zemlje (erazi-metruke) koje su bile u vlasništvu seoskih općina. U petu kategoriju nekretnina spadale su puste zemlje (erazi-mevat). Mevati su obuhvatali ledine, močvarna i neplodna zemljišta.

42. SAFERSKA NAREDBA

Poslije donošenje Ramazanskog zakona i kodificiranja zemljišnog prava, osmanska vlada je u septembru 1859 izdala posebnu Uredbu o čiflucima u Bosni. Ova je uredba općenito poznata kao Saferska naredba, jer je objavljena u jesecu saferu hidžretskog kalendara 1276 godine. Naredbom je, ustvari, ozakonjeno postojeće običajno agrarno pravo. To pravo je nastalo u procesu čiflučenja, odnosno uspostavljanja čiflučkih odnosa. Pravno gledano Saferskom naredbom je ustanovljena neka vrsta trajnog tj neograničenog, otuđivog i nasljednog zakupa zemljišta (neka vrsta rimskog vectigala ili emfitevze) između posjednika (spahije) koji je postao vlasnik zemljišta i kmeta tj zakupca (musterdžira, čifčije). Prema Saferskoj naredbi, posjednik zemljišta je vlasnik koji to zemljište može uz saglasnost države prodati, zamijeniti, založiti i ostaviti svojim nasljednicima. Seljaka koji drži i obrađuje zemlju Saferska naredba smatra zakupcem. Zakupac nema svojim prava na zemlju, mada njegov zakup ima dugoročni i nasljedni karakter. Odnosi između posjednika i kmeta reguliraju se putem međusobnog zakupničkog ugovora koji se u načelu zaključivao na određeno vrijeme. Taj ugovor se zvao muzarea. Može se reći da je složen i osoben razvitak osmanskog feudalizma u Bosni pravno dovršen donošenjem Saferske naredbe.

43. MEDŽELLA- (OSMANSKI GRAĐANSKI ZAKONIK) Među najvažnije osmanske tanzimatske zakonske akte spada Osmanski građanski zakonik, općenito poznat po svom skraćenom nazivu Medžella (Mecelle). Ovaj zakonik predstavlja službenu

kodifikaciju šerijatskog obligacionog, parničnog i dijelom stvarnog zakona. Medžella je objavljivana i na francuskom jeziku kao Osmanski građanski kodeks (Code civil ottoman). Mada formalno nije bila proglašena za zakon, Medžella je uživala silu i autoritet zakona. Medžella se sastoji od dva ''govora'' i šesnaest knjiga sa ukupno 1851 paragrafom ili članom. U ''govoru prvom'' daje se definicija pravničke nauke. Udrugom ''govoru'' skupljeno je i navedeno 99 ''temeljnih pravničkih pravila''. Poslije ovih '' temeljnih pravničkih pravila'' slijedi 16 knjiga u kojima se iscrpno normirani kupoprodajni odnosi, zatim najmovi, jamstvo ili jemstvo, prenos duga, zalog ili zaloga,amanet, darovanje, prisvajanje i uništenje tuđih stvari, ograničenje raspolaganja sa stvari i pravo prvokupa, raznovrsne zajednice i zajenica vlasništva, povjera ili punomoćstvo, nagodba i odreknuće, priznanje, dokazi, prisega i svjedočenje, te na kraju suđenje. Medžella je i poslije propasti Carstva ostala u upotrebi u Turskoj do 1926 kada je zamjenjena novim sekularnim kodeksomgrađanskog prava.

44. SUDSTVO

Austro-Ugarska je, polazeći od osmanske tanzimatske osnove, izgradila u BiH sistem modernog višestepenog sudstva. Prvostepeni su bili kotarski sudovi kojih je bilo 48. Apelacionu vlast vršilo je 6 okružnih sudova. U Sarajevu je od 7. jula 1879 godine počeo djelovati Vrhovni zemaljski sud. Pri svim kotarskim sudovima postojali su i šerijatski sudovi za porodične i nasljednopravne poslove muslimanskog stanovništva. Pri Vrhovnom sudu u Sarajevu djelovao je u svojstvu apelacije i kasacije Vrhovni šerijatski sud. Okružni sudovi su djelovali i kao trgovački sudovi.

45. IZVORI PRAVA

Usljed državnopravnih i političkih okolnosti okupacije, te administrativno-tehničkih razloga, prekid sa zatečenim osmanskim pravnim poretkom nije se mogao izvesti naglo. Odmah su ukinuti samo oni osmanski zakoni koji se protive općim pravnim načelima i građanskoj jednakosti. Za sve ostale propise i odnose vlasti su preporučile stanovništvu da se vlada po svojim starim zakonima koji će se postepeno mjenjati kada se prouče stvarni odnosi u zemlji. Time je, u velikoj mjeri, održan kontinuitet između starog osmanskog i novog austrougraskog prava. Austro-Ugarska je recipirala veći broj osmanskih tanzimatskih zakona, posebno u oblasti zemljišne svojine, agrara i općenito imovinskih odnosa, kojima su u Bosni postavljeni normativni osnovi građanske pravne države. Polazeći od te tanzimatske normativne osnove uspjela je Austro-Ugarska izgraditi u BiH buržoaski pravni poredak i stvoriti pravnu državu. Zemaljska vlada je organizirano putem anketa radila na prikupljanju pravnih običaja u BiH:kao pomoćni izvor sudovima je služio austrijski Opći građanski zakonik iz 1811 godine.

46. OPĆI GRAĐANSKI ZAKONIK

Austrijski Opći građanski zakonik spada u velike buržoaske kodifikacije XIX stoljeća čiju osnovu predstavlja recipirano rimsko pravo. Na tome je radila komisija koju je vodio Carl Antona Martini, filozof i profesor prirodnog prava na Pravnom fakultetu u Beču. On je izradio Nacrt općegrađanskog zakonika zasnovan na načelima i učenju prironog prava. Ovaj nacrt nije ozakonjen, ali je njegov tekst povjeren 1801 na dalju obradu novoj komisiji kojoj je predsjedavao Franz von Zeiller ( Cajler). Kao

14

Martinijev đak Zeiller je slijedio njegovo prirodnopravno učenje, modificirano uticajima klasične njemačke filozofije. Njegova komisija je poslije višegodišnjeg rada došla do jedinstvenog teksta nacrta koji je 1. juna 1811 car Franjo I proglasio Općim austrijskim građanskim zakonikom. Opći građanski zakonik (OGZ) se sastoji iz uvoda i tri dijela sa ukupno 1502 paragrafa ili člana. Građanskopravna materija je u osnovi izložena po tripartitnom sistemu Gajevih Institucija, tj lica, stvari i tužbe. U tom smislu prvi dio Zakonika sadrži stvarno pravo sa nasljednim pravom i jedan dio obligacionog prava. Najzad, treći dio sadrži zajedničke odredbe ličnog i stvarnog prava. Tendencija OGZ-a bila je olakšanje građanskog prometa prava.

47. FINANSIJSKI SISTEM

Jedno od centralnih pitanja bosanskoherecogavčkog prava i uprave u toku austro-ugarske vladavine predstavljale su finansije. Novopazarskom konvencijom i Zakonom o upravljanju BiH postavljen je princip samofinansiranja bosanskohercegovačke uprave, koji je u praksi primjenjivan tako da Monarhiji osigura sve prednosti koje je očekivala od okupacije. Naredbom od 24. decembra 1879 BiH je od 2. januara 1880 priključena ''općem carinskom području Austro- Ugarske monarhije''. To je značilo da se ukida pogranična carinska linija ozmeđu Monarhije i BiH, dok se na granicama BiH prema Turskoj, Srbiji i Crnoj gori podiže zajednička carinska granica.

48. PORESKI I MONOPOLSKI SISTEM

Carine su donosile znatan prihod ali je osnovni teret samofinansiranja bosanskohercegovačke uprave snosio bosanski seljak u vidu neposrenih poreza. Kako nije bilo jednostavno odmah uvesti nove poreze i odrediti način njihovog ubiranja, to je privremeno zadržan osmanski sistem neposrednih poreza, dok su svi posredni porezi vrlo brzo prenijeti u cijelosto iz Austro-Ugarske. Osnovni neposredni porez bila je stara osmanska zemljarina zvana desetina.Desetina je 1906 pretvorena u ''desetinski paušal'' što je bio jedan prelazni stadij između desetine i modernog zemljišnog poreza. Značajnu ulogu u fiskalnoj politici Zemaljske vlade imao je državni monopol soli i duhana, zemaljski zajmovi, te sredstva dobijena od zajedničke vlade u vidu okupacionog kredita i predujmova za gradnju željeznica i druge privredne poduhvate.

49. AGRARNI ODNOSI

Složena i osobena evolucija osmanskog feudalizma u BiH pravno je završena donošenjem Uredbe o čiflucima u Bosni, poznatije kao Saferska naredba, jer je obnarodovana 14. safera 1276, tj 12. septembra 1859 godine. Već 8. augusta 1878 general Stevan Jovanović je izdao u Hercegovini proglas da ''dosadašnji odnošaji među agama i njihovim kmetovima za sad ostaju kao i dosad''. Careva vojna kancelarija izdala je 12. oktobra 1878 naredbu zemaljskom poglavaru Josipu Filipoviću a se reguliranje agrarnih odnosa između posjednika (čifluk-sahibija) i zakupaca (kmetova) vrši na osnovu osmanskih zakona, posebno Saferske naredbe. Odnosi između zemljoposjednika (aga) i njihovih zakupaca izazvali su mnoge sporove i sukobe, što je predstavljalo stalnu opasnost za javni poredak, pa su vlasti ulagale dosta napora da se održi dato pravno stanje.

50. GRAĐANSKA PRAVA

Austro-Ugarske vlasti su u pitanju građanskih prava i sloboda u BiH vodile vrlo restriktivnu politiku. To pitanje izlazi ijelom u javnost tek u vrijeme aneksije i dobija određeno mjesto u Ustavu BiH 1910 godine. Tako je kao ''neka vrsta dekoracije'' u bh Ustav mehanički prenijet čaln 142. austrijskog temeljnog državnog zakona od 21 decembra 1867 koji jesadržavao odredbe o građanskim pravima. U članu 2. ističe da su ''svi zemaljski pripadnici pred zakonom jednaki''. To znači a je ovim članom u BiH proglašena opća građanska jednakost. U članu 13. se naglašava da su '' znanost i njena nauka slobodne''. Članom 20. imala je Zemaljska vlada pravo da u slučaju rata, nemira ili veleizdajničkih akcija suspendira građanska prava navedena u Ustavu.

51. PRAVNI KARAKTER I STRUKTURA VIDOVDANSKOG USTAVA

Po svojoj pravnoj prirodi Vidovdanski Ustav je imao karakter jednog ustavnog pakta ili sporazuma zaključenog između Ustavotvorne skupštine, kao narodnog predstavništva i kralja kao državnog suverena. Drugim riječima, kralj kao ''Drugi ustavni faktor'' je svojim potpisom sankcionirao odluku Ustavotvorne skupštine kao zastupnika narodne volje. Vidovdanskim su ustavom ozakonjeni:

1. Nacionalni unitarizam formuliran već u prva tri člana Ustava u kojima se govori o nazivu države, njenom grbu, zastavi i jeziku.

2. Logična posljedica nacionalnog unitarizma je državni centralizam koji se provlači kroz cijeli Ustav. ( ''Jedan narod, jedna država'' )

3. Monarhijski oblik vladavine, koji je već određen prvim članom Vidovdanskog ustava, ne mora u načelu biti smetnja principu podjele vlasti.

4. Kraljeva ustavna ovlaštenja najviše su bila izražena u odnosu na Narodnu skupštinu, što je cijeloj Kraljevini SHS davalo karakter jednog vrlo ograničenog parlamentarizma. Kralj je prema Ustavu imao prema narodnoj skupštini izrazito nadređen položaj.

5. Vidovdanski ustav je ozakonio privatno-vlasnički sistem. Članom 37. Ustava određeno je da je ''Svojina zajamčena'', i da iz nje ''Proističu sve obaveze''.

52. SENŽERMENSKI UGOVOR I BIH

Od svih međunarodnih ugovora koje je Kraljevina SHS ( Jugoslavija) zaključila sa susjednim državama, samo se Senžermenski ugovor, odnosno mir sa Austrijom, neposredno ticao BiH. Ovaj je ugovor zaključen 10. O9.1919. mada su ga predstavnici Kraljevine SHS ( Nikola Pašić, Ante Trumbić i Ivan Žolger) potpisali tek 05.12. iste godine. Članom 10. ovog ugovora, Država, odnosno Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca, obavezala se da će muslimanima BiH pružiti punu zaštitu svim njihovim ustanovama. Senžermenski ugovor je 10.05.1920. proglašen za privremeni, a poslije donošenja Vidovdanskog ustava za stalni zakon, te je kao takav predstavljao osnovni pozitivno-pravni izrvor zaštite manjina u Jugoslaviji između dva svjetska rata.

53. PRAVNI SISTEM KRALJEVINE SHS 16

Osnovna karakteristika ovog sistema bio je pravni partikularizam uz istovremeni rad na izjednačavanju (unifikaciji) zakona, u cilju postizanja državnog jedinsva, osiguranja zajedničkog tržišta, i pružanje jednake pravne zaštite svim građanima. Razlike koje su postojale među pokrajinskim pravima otežavale su poslovni promet, pa su i mnogi protivnici državnog centralizma tražili što efikasnije izjednačavanje zakona, odnosno, unifikaciju prava. Zbog suprotnosti interesa različitih socijalnih , teničkih i vjerskih grupa unutar jugoslavenske države, proces izjednačavanja prava tekao je prilično sporo. Vremenom je unificirano materijalno i procesno krivično pravo, zemljišnoknjižno i građansko procesno pravo, ali je cijela oblast materijalnog građanskog prava ostala neizjednačena. Tu je vladao potpuni pravni partikularizam koji se manifestirao kroz postojanje šest pravnih područja, svako sa svojim vlastitim vrhovnim sudom: bosansko-hercegovačko, hrvatsko- slavonsko, dalmatinsko-slovensko, vojvođansko, srbijansko i crnogorsko.

54. PRIMJENA PARTIKULARNOG ZAKONODAVSTVA

Svako od šest navedenih područja imalo je u pogledu primjene partikularnog zakonodavstva svoje osobenosti.

Bosansko-hercegovačo pravno područje bilo je u nadležnosti Vrhovnog suda u Sarajevu u čijoj se nadležnosti nalazio i Vrhovni Šerijatski sud.

Hrvatsko-slavonsko pravno područje obuhvatalo je nekadašnju Bosansku Hrvatsku sa Slavonijom, kojima je kao Vrhovni sud bilo nadležno Odjeljenje A Stola sedmorice u Zagrebu.na ovom su području važila tri partikularna prava: autonomno, hrvatsko-ugarsko i zajedničko pravo.

Slovensko-dalmatinsko pravno područje specifično je po tome što je tu važilo austrijsko pravo, i autonomno pokrajinsko pravo Dalmacije i slovenačkih zemalja koje su ušle u sastav Jugoslavenske države.

Na području Vojvodine, Međumurja ( danas Čakovec) i Prekomurja ( danas općine Murska Sobota i Landava u Sloveniji) važilo je ađarsko pavo.

Srbijansko pravno područje obuhvatalo je teritoriju nekadašnje Kraljevine Srbije u granicama koje je imala pred Prvi svijetski rat 1914. Vrhovni sud za ovo područje bio je Kasacioni sud u Beogradu, sa dva apelaciona suda , od kojih je jedan bio u Beogradu, a drugi u Skoplju.

Crnogorsko pravno područje obuhvatalo je teritorij bivše Kraljevine Crne Gore u granicama koje je imala 1914. To se područje poklapalo sa sudsko-administrativnom nadležnošću Velikog suda u Podgorici, koji je istovremeno bio i apelacioni i kasacionu sud.

55. SRPSKI GRAĐANSKI ZAKONIK

Srpski građanski zakonik (SGZ) u osnovi predstavlja recepciju austrijskog Općeg građanskog zakonika. Knez Miloš je 1836. izradu građanskog zakonika povjerio novosadskom senatoru, pravniku i književniku Jovanu Hadžiću. On je odmah primjetio da CODE CIVIL nebi odgovarao prilikama u Srbiji, pa je za osnovu svog kodifikatorskog rada uzeo građanski zakonik ''susjedne monarhije'', Austrije. Hadžić je dovršio svoj projekt 1842. A zakonom je proglašen 25.03.1844. SGZ sadrži svega 950 paragrafa prema 1502 u austrijskom originalu. Redaktor je u SGZ uključio izvjesne elemente narodnog običajnog prava po kojima se u značajnoj mjeri razlikovao od svog izvornika. Hadžić je protiv svoje volje morao unijeti u Zakonik propise kojima su ženska djeca isključena iz nasljedstva. SGZ je sadržavao i druga konzervativna rješenja ako što su propisi o zabrani istraživanja vanbračnog očinstva. Jedna cijela glava SGZ-a, glava XV koje uoće nema u austrijskom zakoniku, posvećena je porodičnoj zadruzi. Bez obzira na svoje slabosti i nedostatke, SGZ je važio sve do 1945.

56. OPŠTI IMOVINSKI ZAKONIK ZA CRNU GORU

Opštim imovinskim zakonikom (OIZ) naziva se građanski zakonik za Crnu Goru, čiji je autor Valtazar Bogišić.bogišić je stigao na Cetinje 1873. I odmah počeo sa temeljnim proučavanjem crnogorskih narodnih običaja u svim oblastima društvenog života, odnosno sa radom na kodifikaciji građansko- pravne materije kako bi Crna Gora dobila odgovarajući izbornik. OIZ sadrži uvod i šest dijelova sa ukupno 1031 članom. Sistem zakonika postavljen je vrlo originalno, dok je način izlaganja građe prilagođen kulturno-političkim prilikama tadašnje Crne Gore, u kojoj nije bilo pravnih škola ni školovanih pravnika. OIZ jenapisan prostim narodnim jezikom, jezgrovito, jasno i tečno, bez suvišnih stranih riječi i izraza. Uz svaki članzakona, gdje je to biilo moguće, Bogišić je dodavao i poneku poslovicu. OIZ je po svojoj teorijskoj dubini, jasnoći i konciznosti, bez sumnje, najbolje zakonodavno djelo na tlu bivše Jugoslavije. OIZ je preveden na pet stranih jezika, i bio je predmetom naučne i stručne obrade stostina članaka, komentara i studija.

57. UNIFIKACIJA PRAVA

Rad na unifikaciji prava, odnosno izjednačavanju zakona, koji je već prilikom ujedinjenja 1918. Označen jednom od prvih pravno-političkih potreba nove države, tekao je u uslovima stalne krize Vidovdanskog parlamentarizma veoma sporo. Taj rad je znatno ubrzan za vrijeme šestojanuarskog režima, posebno u periodu 1929-1931. Kada je zakonodavna vlast bila direktno u nadležnosti kralja. Režim šestojanuarske diktature je u svakom pogledu ispoljio veliki zakonodavni dinamizam. Cjelokupno zakonodavstvo šestojanuarske diktature bilo je usmjereno prema postizanju njena četiri osnovna cilja: jačanje kraljevskog apsolutizma, učvršćenje centralizma, očuvanje postojećeg kapitalističkog ekonomskog i političkog poretka, održanje državnog i formiranje nacionalnog jedinstva. Unifikacijom je prije svega obuhvaćeno organizacija i djelatnost vjerskih zajednica, agrarni i radni odnosi, te zaštita pravnog poretka.

58. VJERSKO ZAKONODAVSTVO ŠESTOJANUARSKE DIKTATURE

Šestojanuarski režim je odmah pristupio zakonskom uređenju odnosa sa priznatim crkvama i vjeroispovjestima. U vrlo kratkom roku donjeti su, odnosno aktivirani zakoni o Srpskoj pravoslavnoj crkvi , Jevrejskoj, i Islamskoj vjerskoj zajednici. Nakon toga su donijeti zakoni o evangeličkoj i reformnoj crkvi. Ostao je jedino nerazjašnjen položaj katoličke crkve, čiji se status nije mogao riješiti unutrašnjim zakonom, nego jedino konkordatom, odnosno sporazumom sa Vatikanom. Vjersko zakonodavstvo šestojanuarske diktature zasnivalo se na tri osnovna principa koji su postavljeni još Vidovdanskim ustavom: načelno su sve priznate vjeroispovjesti međusobno ravnopravne, vjerske zajednice su podređene državi i vjerske zajednice imaju status javnih korporacija koje uživaju državnu zaštitu i materijalnu pomoć.

59. LIKVIDACIJA AGRARNE REFORME U BIH

Stanje anarhije i bezvlašća u agraru koje je nastupilo prevratom u jesen 1918., tadašnji regent Aleksandar ozakonnio je u svom manifestu 06.01.1919. u trenutku stvaranja zajedničke Jugoslavenske države 01.12.1918. u BiH je preko 62% privatne zemlje bilo u muslimanskom (bošnjačkom) vlasništvu. Trebalo je potpunosocijalno-ekonomski uništiti muslimanske zemljoposjednike, a Bošnjake u cjelosti nacionalno-politički razoriti i podjarmiti. Ukidanje provizornog stanja u oblasti agrara na nivou cijele države počelo je 1931. Donošenjem zakona o likvidaciji agrarne reforme na velikim posjedima. Što se tiče bIh, to je pitanje bilo već ranije

18

riješeno.prvo je 1928. Donijet Zakon o beglučkim zemljama, kojim je 1929., slijedio zakon o finansijskoj likvidaciji odšteta nad tim zemljama. U stvarnosti agrarna reforma poslužila je kao sredstvo za jednostrano obezvlašćivanje Bošnjaka, i postizanje određenih nacionalno-političkih ciljeva.

60. ZAŠTITA ZEMLJORADNIKA

Bez obzira na agrarnu reformu i njen početni radikalizam, dobar dio seljaštva je u periodu između dva rata bio u besparici i stanju prezaduženosti. Vlast je u akvoj situaciji osnovala Privilegiranu agrarnu banku, kao specijaliziranu državnu ustanovu za kreditiranje seljaka i njihovih zadružnih organizacija. Vlada je 1932., donjela zakon o zaštiti zemljoradnika. Ovim zakonom proglašen je šestomjesečni moratorij, odnosno odgađanje plaćanja svih potraživanja prema seljacima dužnicima. Po isteku ovog roka, moratorij je produžavan još četiri i pol godine, nakon čega je krajem septembra 1936., donijeta Uredba o likvidaciji zemljoradničkih dugova. Svi seljački dugovi niži od 25000 dinara, smanjeni su za polovinu za koju je država putem vrijednosnih papira obeštetila banke i zadruge. Otplatu druge polovine u 14 godišnjih rata preuzela je u ime seljaka Privilegirana agrarna banka. 1945., su svi dugovi do 5000 dinara otpisani i brisani. Istovremeno su, bez obzira na visinu duga, otpisani svi dugovi učesnika NOR-a i njihovih porodica . Svi ostali seljački dugovi isplaćeni su u odnosu 10 predratnih dinara za jedan novi dinar.

61. KODIFIKACIJA KRIVIČNOG PRAVA

Šestojanuarski režim je veoma ubrzao rad na izjednačavanju zakona,odnosno unifikaciju prava.Vrijeme šestojanuarske diktature predstavlja najplodnije zakonodavno razdoblje u historiji tadašnje Jugoslavije.Prvi kodifikatorski akt novog režima bio je jedinstveni Krivični zakonik proglašen 27.januara 1929,svega dvadesetak dana od zavođenja diktature. Zakonk je prije svega stajao na načelu legaliteta, po kojem nema ni krivičnog djela ni kazne ako prethodno nisu propisani odgovarajućom pravnom normom ( Nullm crimen, nulla poena sine lege ). Sva krivična djela ili delikti dijele se na zločine i prestupe. Kazne su zaprijećene relativno, između zakonskog minimuma i maksimuma, unutar kojeg sud odmjerava njenu visinu. Odmah poslije krivičnog zakona, proglašen je 16.02.1929., i Zakonik o sudskom krivičnom postupku.

62. UNIFIKACIJA GRAĐANSKOG PROCESNOG PRAVA

Ova oblast prava imala je prednost nad materijalnim pravom, jer je unifikacija i modernizacija sudskih proceduralnih propisa direktno uticala na pravnu sigurnost građana, a istovremeno otklanjala razne smetnje u poslovnom prometu. Zakonik o sudskom postupku u građanskim parnicama, u praksi bolje poznat po svom skraćenom nazivu Građanski parnični postupak. Građanski parnični postupak je u osnovi stajao na principu materijalne istine i slobodnog sudijskog uvjerenja. Zakon u tome nije bio do kraja dosljedan, jer je u sudskoj proceduri zadržan izvjesni formalizam. Taj se formalizam najviše očitovao u zabrani promjene tužbenog zahtjeva i iznošenja novihdokaza nakon početka parnice odnosno zaključenja dokaznog postupka. Unifikacija građanskog procesnog prava kompletirana je donošenjem Zakona o sudskom vanparničnom postupku od 24.07.1934. ovim zakonom regulirani su oni civilno-pravni odnosi čije je rješenje izuzeto iz parničnog postupka.

63. RADNO ZAKONODAVSTVO

Izjednačavanje radnog zakonodavstva počelo je još Vidovdanskim ustavom, kojim je proklamirano da ''Radna snaga stoji pod zaštitom države''. Ustav je istovremeno obavezao zakonodavca da posebnim zakonima regulira ''Bezbjednost i zaštitu radnika''. Sa tim u skladu donijeto je iz ove oblasti više posebnih zakona među kojima je najvažniji Zakon o zaštiti radnika od 22.02.1922. ovim zakonom je radno vrijeme, uz mnogo izuzetaka određeno na 8 sati dnevno, odnosno 48 sati nedjeljno. Ženamai maloljetnicima zabranjen je noćni rad. Porodiljsko odsustvo je dređeno na ukupno četiri mjeseca. Šestojanuarski režim je 05.11.1931., donio zakon o radnjama kojim su detaljno regulirani radni odnosi ''služboprimaca'', svih lica koja ''na osnovu ma kakvog radnog odnosa daju svoju tjelesnu ili umnu snagu u najam''.

64. FOČANSKI PROPISI

Pravo koje stvarano u uslovima NOR-a, odnosilo se uglavnom na organizaciju nove vlasti, oličenu u NOO-ima, zatim na djelatnost sudova i izricanje pravde, što je obuhvatalo i oblast građanskih prava. Fočanske propise donio je Vrhovni štab NOV Jugoslavije za vrijeme svog boravka u Foči u februaru 1942. Ovi propisi sastoje se iz dva akta. U prvom se govori o zadatcima i ustrojstvu NOO-a, a u drugom se daju objašnjenja i uputstva za rad NOO-a u oslobođenim krajevima. Prema propisima NOO su provremeni i izborni organi vlasti sa osnovnim zadatkom da aktiviraju i ujedine sav narod u ''borbi protiv okupatora i njegovih domaćih sluga''. U drugom atu konkretno se razrađuju neka pitanja koja su ozakonjena u prvom dijelu propisa. NOO-ma data je i sudska vlast na oslobođenim teritorijama. U tom smislu ističese da se NOO-i moraju ponašati kao prava narodna vlast koja se u svom radu mora strogo pridržavati zakonitosti i kloniti se svake samovolje i zloupotrebe vlasti.

65. KRAJIŠKI PROPISI

U pogledu zadatka i nadležnosti NOO-a Krajiški propisi ne donose ništa novo niti šta u tom pogledu mijenjaju u odnosu na Fočanske propise. Krajiški propisi se ustvari sastoje iz dvije naredbe Vthovnog štaba.Prvom naredbom regulira se način izbora NOO-a ,a drugom se obrazuju vojnopozadinski organi vlasti.Oba dokumenta,odnosno naredbe,uz propratno pismo vrhovnog komandanta Tita,već tada štampana su u posebnoj brošuri pod naslovom Organizovanje narodne vlasti.U Titovom propratnom pismu ističe se da je smisao donošenja ovih novih propisa o NOO-ima što oni prestaju više biti privremeni i postaju stalni organi narodne vlasti.To je rezultat velikih uspjeha NOP-a i afirmacije dotadašnjeg rada NOO-a .Krajiškim propisima ozakonjeno je opće i jednako pravo glasa po kojem pravo da biraju i budu birani imaju svi muškarci i žene sa navršenih 18 godina života.Krajiškim propisima ,najzad,formirani su i vojno pozadinski organi.To su bile komande područja ,komande mjesta i partizanske ili seoske straže.

66. PRAVO ZA VRIJEME NOR-A

Od početka NOR-a ,različiti vojni i civilni organi donose svoje regulativne mjere i propise kojima se uporedo sa izgradnjom nove organizacije vlasti udaraju temelji određenog pravnog poretka.To je bila jedna prinudna,ratom iznuđena normativna djelatnost čije je osnovni cilj bi o odbrana i učvršćivanje poretka na oslobođenim teritorijama.

Sistematski rad na izgradnji novog pravnog poretka počeo je odlukama Drugog zasjedanja AVNOJ –a. Tada je, među ostalim donijeta Odluka o odobravanju odluka, naredaba i izjava Izvršnog odbora AVNOJ – a i Vrhovnog štaba NOV i POJ.

20

67. SUDSTVO U NOR –u

Navedena odluka je obavezivala narodno oslobodilačke odbore da putem svojih sudskih vjeća obezbjede građanima pravnu sigurnost i pruže im adekvtnu pravnu zaštitu. Deklaracijom o pravima građana BIH, svakom je građaninu zajamčeno pravo žalbe i pritužbe svim organima državne vlasti. Istovremeno se jamčilo da ,, niko ne može biti iosuđen bez prethodnog sudskog postupka“. Mada su organi nove vlasti u svojim raznim upustvima stalno isticali da ,, staro pravo ne važi“, ono je u sudskoj praksi sve više primjenjivano. Ova svojevrsna recepcija starog prava bila je posljedica činjenice da se sve veći broj školovanih pravnika uključivao na oslobođenim teritorijama u rad narodno oslobodilačkih odbora i sudova. Kako je u tom pogledu u upravnoj i sudskoj praksi vladala velika neujednačenost, to je PREDSJEDNIČTVO AVNOJ –a 3. februara 1945. usvojilo posebnu odluku kojom su bezuvjetno ukinuti proglašeni nevažeći svi pravni propisi koje je donio okupator i njegovi pomagači.

68. DEKLARACIJA O PRAVIMA GRAĐANA BIH

Među odlukama i pravnim aktima NOP – a u BiH historijski je najznačajnija deklaracija o pravima građana BiH, koju je ZAVNOBIH donio na svom drugom zasjedanju održanom u Sanskom Mostu 2. jula 1944. Ova deklaracija predstavlja sažet izraz cjelokupne dotadašnje zakonodavne aktivnosti ZAVNOBIH – a, sa temeljnim principima građanske jednakosti, političkih, nacionalnih i vjerskih prava i sloboda. Deklaracija je u tom smislu, po svim svojim obilježjima imala karakter ustavnog akta, kojim je jasno opredjeljen državno pravni položaj BiH u okviru nove, federativne Jugoslavije. Deklaracija je napisana kao jedinstven akt, ali se sa obzirom na svoju pravnu sadržinu može podjeliti na dva djela. U prvom djelu koji, sa obzirom na ratne prilike, ima karakter političke proklamacije, ističe se značaj NOB – e u kojoj je stvorena narodna demokratska vlast i osujećen pokušaj okupatora i njegovih pomagača da iskopaju nepremostivi jaz između naroda BIH.

Drugi dio deklaracije ima normativni karakter, gdje se pojedinačno navode i reguliraju ona prava i slobode koje ZAVNOBIH kao nosilac vlastid u BIH garantira njenim građanima. Građanima BIH dalje se zajamčuje sloboda vjeroispovjesti i savjesti sa ravnopravnošću svih vjerskih zajednica, zatim sloboda zbora i dogovora, udruživanja i štampe; lična i imovinska sigurnost sa slobodom privatne inicijative u privatnom životu. Posebno je značajna odredba o ravnopravnosti spolova. Deklaracija detaljno regulira izborno pravo koje se vrši tajnim glasanjem na osnovu općeg. Svakom građaninu zajamčeno je pravo žalbe na rješenje organa vlasti, sa pravom molbe i pritužbe svim organima državne vlasti. Istovremeno je afirmirano poznato pravno načelo da ,,niko ne može biti osuđen bez prethodnog sudskog postupka“. Deklaracija o pravima građana BiH je, prema tome, bio i ostao akt u potpunoj funkciji BIH kao države.

69. AGRARNI I DRUGI IMOVINSKI ZAKONI

To su prije svega bili problemi bosanskohercegovačkog i općenito jugoslovenskog sela i seljaštva iz čijih je redov a regrutiran najveći broj partizanskih boraca. Privremena narodna skupština je već 23 augusta 1945 donijela poseban Zakon o agrearnoj reformi i kolonizaciji. Zakon je postavi princip da zemlja pripada onoe koji je obrađuje. Postavljeno je načelo da se ne dira u privatnu svojinu tamo gdje vlasnik obrađuje zemlju vlastitom radnom snagom, odnosno radnom snagom svoje porodice. Tako je u potpunosti i bez naknade oduzeta zemlja i ostala poljoprivredna imovina onima koji su je obrađivali

isključivo najamnom radnom snagom, kao što su banke, akcionarska društva, razna predužeća i veleposjednici. Bez naknade je oduzet i višak zemlje preko 10 hektara (100 dunuma) crkvama, manastirima, samostanima i drugim vjerskim ustanovama kao što su vakufi. Skoro jednovremeno sa zakonom oagrearnoj reformi i kolonizaciji donijeti su i Zakon o eksproprijaciji saradnika okupatora. Zakonom o eksproprijaciji izvršeno je razvlašćivanje, lišavanje prava svojine i oduzimanje drugih imovinskih prava svim onim koji su sudskom presudom proglašeni saradnicima okupatora.

70. USTAV FNRJ I BIH

U toku rada na ustavu, Ustanovotvornoj skupštini su stizali od građana različiti prijedlozi i sugestije u pogledu nekih ustavnih rješenja i formulacija. Tadašnji ministar Milovan Đilas rekao je da je ,, karakterističan prijedlog jednog muslimana, da bi trebalo unijeti šestu buktinju u naš državni grb“. U prijedlogu se inače ističe da su bošnjaci u svemu ostalome odobrili nacrt ustava. Ali, pošto se stalo na stanovište da svaka nacija treba dobiti svoju buktinju, onda u svakom slučaju mora biti samo pet buktinja. Husein Husaga Ćišić, bio je jedini poslanik koji je glasao protiv Ustava sa obrazloženjem da se u njemu ne spominju bošnjaci kao nacija. Narodna skupština je zadržala dvodomnu strukturu. Dotadašnja savezna skupština preimenovana je u Savezno vijeće. A skupština naroda u Vijeće naroda.

71. NOVI PRAVNI POREDAK

Novi pravni poredak zasnivao se na odlukama i zakonskim aktima AVNOJ-a i Privremene narodne skupštine,uz načelni raskid sa pravnim sistemom predratne Jugoslavije.Jednim posebnim propisom potvrđene su sve odluke i drugi akti koji su donijeli AVNOJ i njegovo Predsjedništvo u vremenu od 29 novembra. do 9 augusta 1945,te svi zakoni koje je usvojila Privremena narodna skupština tokom svog rada.od ove normativne osnove počeo je proces izgradnje novog pravnog poretka ili sistema. Narodna skupština FNRJ je 23.10.1946., donijela Zakon o nevažnosti pravnih propisa donesenih prije 06.04.1941., i za vrijeme neprijateljske okupacije. Time je jasno određeno danorme i propisi starog poretka više ne važe. Zakon je u tom smislu izričito utvrdio da sud i razni upravni organi ne mogu voje odluke i rješenja zasnivati na pravnim pravilima starog prava i starog poretka.

72. NACIONALIZACIJA I DRUGE PRIVREDNE MJERE

Nova vlast je za osnov ekonomske politike, po svjetskom uzoru uzela nacionalizaciju privrede, planinsku industrijalizaciju i kolektivizaciju poljoprivrede. Krajem 1946., izvršena je nacionalizacija privatnih preduzeća u 42 privredne grane, uključujući saobraćaj i bankarstvo. Od bivših vlasnika preuzeta su sva velika privredna, industrijska i druga preduzeća domaćeg i stranog privatnog kapitala. Tom imovinom upravljala je i rukovala državna uprava narodnih dobara (spomenti DUND). DUND je imao širom zemlje svoje zemaljske uprave narodnih dobara, sa područnim organima u okruzima, gradovima i srezovima.

73. KOLEKTIVIZACIJA PRIVREDE

Od 1947., a posebno početka 1949., nakon sukoba Staljin-Tito, to postaje organizirana politička akcija najširih razmjera. U trenutku kada je 1950., u zemlji bilo skoro 7 000 seljačkih radnih zadruga sa preko 2 miliona članova, u cazinskom kraju i susjednol slunjskom kotaru došlo je do otvorene oružane seljačke bune. Službena odluka o njihovom raspuštanju donijeta je početkom 1953., vjerovatno poslije Titove državne posjete Londonu, odnosno Britaniji, marta iste godine. U narodu se pričalo da je britanski premijer Winston Churchill rekao Titu da neće sa njim razgovarati dok ne raspusti seljačke radne zadruge. Bez obzira na ovo narodsko tumačenje događaja, donjeta je u maju 1953., Uredba o seljačkim radnim zadrugama i njihovoj reorganizaciji.

74. USTAV 1963. 22

07. aprila 1963., dotadašnja FNRJ dobila je novi službeni naziv SFRJ, koji će zadržati do kraja svog postojanja 1992. Istovremeno je samoupravljanje postavljeno kao organizacioni i funkcionalni pristip političkog uređenja jugoslovenskog socijalističkog društva. Ovim je ustavom, definiran slobodan udruženi rad i samoupravljanje radnih ljudi i građana, uz prao odlučivanja o proizvodnji na društvenim sredstvima i drugim oblicima rada i raspodjele njihovih rezultata u sferi društvenih djelatnosti (zdravstvo, školstvo...). istovremeno je garantirano privatno vlasništvo na zemljištu i sredstvima rada zemljoradnika. Na isti način je garantirana sloboda vlasništva zanatlija koji obavljaju razne proizvodne i uslužne djelatnosti. Ustav 1963., donijet je u uslovima uvjerenja i na pretpostavkama da je nacionalno pitanje u Jugoslaviji riješeno ratom i revolucijom 1941-1945., i politikom bratstva i jedinstva. Samoupravljanje je ipak tvorilo nove procese u nacionalno-političkim odnosima u Jugoslavenskoj federaciji pa time i u BiH. Samoupravljanje je kao i svaka politika također imalo svoje domete. U praksi se ubrzo pokazalo da je cijeli sistem društvenog samoupravljanja od početka bio i ostao birokratizam. Mada je dao određene početne rezultate, vremenom je taj sistem postao uzrokom opće privredne i političke krize u zemlji.

75. USTAV 1974.

Posljednji ustav SFRJ donjet je krajem februara 1974. Ovaj Ustav je za osnovu cjelokupnog državnog uređenja uzeo tzv skupštinski sistem zasnovan na delegatskom, odnosno samoupravnom principu. Po tom su principu izvori cjelokupne teritorijalne vlasti mjesne zajednice, organizacije udruženog rada, i društveno-političke organizacije. Općina je po istom principu birala delegacije, koje je slala u skupštinu republika, koja je imala istu strukturu,sa vijećima općina. Cijeli je Ustav polazio od premise da će SKJ vječito imati monopol političke vlasti. Tako je Ustav odedio da će državom upravljati Predsjedništvo sastavljeno od 9 članova: po jedan predstavnik 6 republika i dvije pokrajine i predsjednik CK SKJ, čiji je glas trebalo da bude odlučujući. U praksi se sve srušilo, prije svega na pitanju političkih prava.

76. LJUDSKA I GRAĐANSKA PRAVA PREMA USTAVU IZ 1974.

U načelnom smislu riječi prava građana su veoma široko postavljena.Ona se mogu klasificirati u tri osnovne grupe: (1)Uprvu je grupu Ustav svrstao pravo građanja na samoupravljanje,koje je u načelu obuhvatilo slobodu udruživanja,slobodu govora i javnog istupanja,slobodu izražavanja nacionalne pripadnosti i vjeroispovjesti. (2)Među lična prava spadalo je pravo na život i državljanstvo,slobodu kretanja i nastanjivanja,pravo na nepovredivost stana.(3)Dok su prava iz prve kategorije manje ili više bila u osnovi politička deklaracija, dotle su socijalno-ekonomska prava građana Jugoslavije, pa time i BiH, još od Ustava iz 1946., predstavljalapunu realnost, Ustav 1974., do kraja je to potvrdio i razradio. To je zavisilo od datih ekonomskih mogućnosti i jedne zemlje u razvoju. Ustav 1974., je odredio da je za svakog zaposlenog najduže radno vrijeme u sedmici 42 sata. Svaki je zaposleni imao pravo na dnevni inedjeljni odmor. Osim toga, svaki je zaposleni uživao potpuno socijalno osiguranje, kojim su mu garantirana mnoga prava, kako za života, tako i u slučaju smrti (inter vivos, mortis causa). Ustav je utvrdio posebnu zaštitu majke, dijece i maloljetnih lica, te boraca, vojnih invalida i članova porodica palih boraca. Ustav iz 1974., posebno je članom 165., garantirao svim građanima SFRJ pravo na obrazovanje.

77. ZAKON O UDRUŽENOM RADU

Poslije podnošenja Ustava 1974., pristupalo se kodifikaciji cjelokupnog samoupravnog prava na nivou radnih organizacija, odnosno udruženog rada. Pod udruženim radom podrazumjevao se spoj minulog i tekućeg rada, po čijem osnovu radnici i radne organizacije u različitim oblastima života ostvaruju svoje interese i prava. Skupština SFRJ je poslije temeljnih priprema donijela 25.11.1976., Zakon o udruženom radu (ZUR), čime je u Jugoslaviji dovršena kodifikacija samoupravnog prava. Materija

ZUR-a u osnovi se sastoji od odredaba koje obuhvataju oblast radnog i privrednog prava. Tako je ZUR na prvom mjestu opširno regulirao zasnivanje, vršenje i prestanak radnog odnosa, sticanje i raspodjelu dohotka i zaštitu prava radnika koja proističu iz radnog odnosa. Također je detaljno regulirano osnivanje radne organizacije. Najzad ZUR regulira načine udruživanja osnovnih organizacija udruženog rada (OOUR) u složene organizacije udruženog rada (SOUR).

78. PRAVNI KONTINUITET

Razvoj prava ima više svojih općih i pojedinačnih zakonitosti među kojima je jedna od najvažnijih postojanje kontinuiteta između različitih pravnih sistema, odnosno između starog i novog prava. Nova politička vlast ne može odmah zamjeniti staro pravo, koje je jednom stvoreno, u pravilu, nadživljava državu i sistem u čijem je okviru nastalo. To je posljedica određene statičnosti prava, čiji je jedan od osnovnih ciljeva da stabilizira društvene odnose i obezbjedi sigurnost pojedinca i zajednice. U tome je relativna statičnost prava, bez koje nema pravne sigurnosti. Upravo je radi te sigurnosti nužno održavanje pravnog kontinuiteta, što nije ništa drugo nego proces postepenog dovođenja pravnih propisa u sklad sa realnim društvenim odnosima i potrebama. Može se reći da je kontinuitet opća pojava u historiji bosanskog prava. Kontinuitet u pravu održan je između osmanske i austro-ugarske uprave. Austro-Ugarska je u trenutku okupacije BiH 1878., preuzela tj, recipirala svo osmansko tanzimatsko pravo koje se primjenjivalo u Bosni. Tako recipirane zakone i uredbe Austro-ugarska je postepeno mijenjala svojim zakonodavstvom u pravcu dalje evropeizacije bosanskog prava. Ovi procesi su kontinuirano nastavljeni u okviru jugoslovenske države između dva svijetska rata. Tako je samostalna BiH 1992., nužno morala u mnogim oblastima održati kontinuitet sa pravom iz prethodnog vremena socijalističke vlasti. U tom smislu je Predsjedništvo BiH po hitnom postupku, potpuno ili djelimično recipiralo, odnosno osnažilo primjenu preko 200 različitih zakona i drugih propisa nekadašnje SRBiH. Od tada traje izgradnja i oblikovanje novog pravnog sistema i poretka u BiH u kojem se zapažaju dvije komparativno pravne komponente: stara evropska i nova anglosaksonska. Bosansko pravo po svojim institucijama u osnovi pripada evropskom pravu čiji se korijeni nalaze u recipiranom rimskom pravu i tekovinama buržoasko-demokratskih revolucija.

79. ANGLOSAKSONSKO PRAVO U BIH

Termin anglosaksonsko pravo ima dva značenja, historijsko i savremeno. U historijskom smislu anglosaksonskim pravom naziva se staro englesko pravo koje je bilo u primjeni prije normanske invazje u drugoj polovini XI stoljeća. U savremenom značenju anglosaksonsko pravo je pozitivno pravo engleske i jednog broja njenih bivših kolonija, na prvom mjestu SAD. Njihovo pravo razlikuje se od prava evroopskih zemalja nizom osobenih crta, posebno velikom ulogom običajnog prava i sudske prakse. Ono se razvijalo samostalno, daleko od rimske pravne tradicije i drugih evopskih uticaja. Od vremena Dejtonskog mirovnog sporazuma 1955., poćeli su u bosanskohercegovačko zakonodavstvo prodirati izvjesni elementi anglosaksonskog, u prvom redu, američkog prava. To je prije svega slučaj sa procesualnim pravom, posebno krivičnim postupkom. Ovaj razvoj je rezultat djelovanja dva faktora. To je na prvom mjestu uticaj međunarodnog krivičnog pravosuđa, koje uglavnom radi po proceduralnim pravilima anglosaksonskog prava. Drugi važniji faktor je odgovornost koju su SAD preuzele u pogledu reforme bosanskohercegovačkih pravosudnih institucija. Odatle se u bosansko pravo, svjesno ili nesvjesno unosi jedna nova komparativna komponenta anglosaksonskog prava.

24

nema postavljenih komentara
ovo je samo pregled
3 prikazano na 24 str.
preuzmi dokument