Predsjenicki sistem SAD
srezudin
srezudin

Predsjenicki sistem SAD

18 str.
13broj preuzimanja
361broj poseta
100%od3broj ocena
Opis
Predsjednički sistem Sjedinjenih Americkih država, Izbori predsjednika, Grane vlasti, Sudstvo
30 poeni
poeni preuzimanja potrebni da se preuzme
ovaj dokument
preuzmi dokument
pregled3 str. / 18
ovo je samo pregled
3 prikazano na 18 str.
ovo je samo pregled
3 prikazano na 18 str.
ovo je samo pregled
3 prikazano na 18 str.
ovo je samo pregled
3 prikazano na 18 str.

EVROPSKI UNIVERZITET BRČKO DISTRIKT

Predmet: Ustavno pravo

SEMINARSKI RAD

Tema: Predsjednički sistem SAD-a

Mentor: Student: Prof. dr Faruk Sinanović Eldin Fazlović

Brčko, novembar 2016. godina

1

Sadržaj

Uvod ....................................................................................................................... 1

1. Nastanak i razvoj ................................................................................................. 3

2. Nosioci vlasti ....................................................................................................... 4

2.1. Izvršna vlast – Predsjednik ................................................................................4

2.1.1. Guverner ...................................................................................................... 9

2.2. Kongres ...........................................................................................................9

2.3. Sudovi SAD-a.................................................................................................... 11

2.3.1. Državni sudovi ...............................................................................................11

2.3.1.1. Prvostupanjski sud .....................................................................................11

2.3.1.2. Prizivni sud .................................................................................................12

2.3.1.3. Vrhovni sud.................................................................................................12

2.3.2. Federalni sudovi .............................................................................................12

2.3.3. Okružni sudovi ................................................................................................13

2.3.4. Prizivni sudovi..................................................................................................13

2.3.5. Vrhovni sud .....................................................................................................14

3. Političke stranke.................................................................................................... 15

4. Zaključak...................................................................................................... ......... 16

5. Literatura............................................................................................................... 18

Uvod

Sjedinjene Američke Države (SAD) su najmoćnija ekonomska, politička i vojna sila na svijetu. Sjedinjene Države su po veličini izbornog tijela druga svjetska demokratija, samo

2

Indija ima veće glasačko tijelo. Karakteristika ovog političkog sistema je da pripada obliku zastupničke demokratije. Uz političke sisteme Velike Britanije (parlamentarni), Francuske (polupredsjednički), politički sistem SAD-a predstavlja predsjednički politički sistem vlasti koji se kao prototip prvi put pojavio u 18. vijek u SAD-u. Nakon toga se proširio Latinskom Amerikom i nekim drugim zemljama svijeta.

SAD-e su prva država svijeta koja je imala formalni ustav donesen u 18. vijeku prilikom stiecanja neovisnosti od britanske krune. Deklaracija neovisnosti iz 1776. godine te Ustav iz 1787. čine temelj federalne vlade SAD-a. Deklaracija neovisnosti je stvorila SAD kao politički entitet, a Ustav kreira osnovnu strukturu federalne vlade. Američki politički sistem jasno počiva na ova dva bazična dokumenta.

Institucije vlasti koje su uspostavljane ovim ustavom su:

Predsjednik koji predstavlja izvršnu vlast,

Kongres koji predstavlja zakonodavnu vlast, a sastoji se od Zastupničkog doma i Senata te;

Vrhovni sud koji obnaša vrhovnu sudbenu vlast.

Ukoliko se želi napraviti promjena Ustava, ona iziskuje široki konsenzus uz najmanje dvotrećinsku većinu u oba doma Kongresa. Promjenu nakon toga moraju odobriti zakonodavna tijela ili posebno sastavljene ustavne konvencije u tri četvrtine svih država u određenom roku. Promjena ustava mora proći svu proceduru u roku sedam godina, a ukoliko uspješno prođe, tek tada promjena stupa na snagu. Ustavne promjene su dopune izvornog ustavnog teksta, koji je vezan za tekst Ustava što je usvojen 1787. Prvih deset članaka o promjenama (Amendments) stekli su pravnu snagu 1791., a do danas na snagu je stupilo ukupno samo 27 promijenjenih članaka.

Politički sistem SAD-a je usklađen tako da nijedna od tri grane vlasti nema previše moći i može biti nadjačana od strane druge, a za pravilno funkcioniranje je potrebna saradnja među njima. Sjedinjene Države imaju dvostranački sistem koji se razvio tokom 19. vijeka u kojem su nastale dvije najjače političke stranke, a to su Demokratska i Republikanska te se one od tada izmjenjuju na vlasti. Za razliku od europskih stranaka, ove dvije stranke nemaju izgrađenu stranačku infrastrukturu ni stranački aparat koji bi stalno djelovao, nego se one aktiviraju u vrijeme izbora kao potpora svojim kandidatima.

1. NASTANAK I RAZVOJ

Kada su Englezi 1607. godine osnovali Virdžiniju, svoju prvu koloniju na sjeverno- američkom kontinentu, nisu ni slutili da će biti inicijatori nastanka jedne moćne države koja danas ima jednu od vodećih uloga u oblikovanju cjelokupnog globalnog političkog sistema. Tadašnji stanovnici britanskih kolonizovanih područija „šibani“ raznim nametima i dažbinama, koji su svoje opravdanje tražili i imali u zakonu (primjer: Zakon o šećeru, taksama, Kvebeku itd.) pokrenuli su, tada se činilo, poduhvat megalomanskog karaktera:

3

borbu za nezavisnost. Samouprava i prodor prosvjetiteljske ideologije podigli su samosvijest kolonija, što će stvarati sve nepodnošljiviji nesklad sa ekonomskom zavisnošću. Upravo će i taj nesklad skopčan sa serijom nesuglasica sa maticom odvesti trinaest kolonija u maloprije pomenuti rat za nezavisnot. Ostalo je djelo historije. Specifičnost načina nastanka države i narasla američka samosvijest, samosvijest jedne melting pot nacije rodiće i jednu specifičnu državnu organizaciju i primjenu principa podjele vlasti – predsjednički sistem.

Inače, on je nastao Ustavom SAD iz 1787. godine, zvanično ratifikovanog 17. septembra iste godine na Filadelfijskom skupu. Krucijalna crta državnog uređenja po Ustavu SAD je podjela vlasti, vertikalna i horizontalna. Američka stvarnost je bila ta koja je lansirala potrebu za vertikalnom vlašću s obzirom na postojanje dominantnog osjećanja da se moraju obezbijediti prava pojedinih država. Stara Grčka i Švajcarska su bili polazni ideali na putu iznalaženja njenog rješenja, no ono je ipak pronađeno u historiji Engleske, tj. u odnosu između njene centralne vlasti i lokalne uprave. Stvorivši državu složenog modela, sa vertikalnom podjelom vlasti, SAD su postale kolijevka federalizma. Dalje, ugledavši se na ideje Monteskjea, tvorci Ustava su izvršili i horizontalnu podjelu vlasti na: zakonodavnu, izvršnu i sudsku. Tako je zakonodavnu funkciju darivao dvodomom Kongresu Sjedinjenih Država, izvršnu Predsjedniku Sjedinjenih Država Amerike a sudsku Vrhovnom sudu i onim nižim sudovima koje Kongres može povremeno osnivati.

Kao što je parlamentarni sistem „pronađen“ u Engleskoj predstavljao primjer za ugled širom svijeta tako je i predsjednički sistem SAD bio u mnogo slučajeva inspiracija u koncipiranju oblika državne vlasti, a ponekad je čak i posebno kopiran. Jedno područje u kome je, sa neznatno modifikacija primijenjen jeste Srednja i Južna Amerika. To područje se dugo nalazilo, pa se u znatnoj mjeri nalazi i danas pod jakim političkim i ekonomskim uticajem SAD. Kao posljedica toga došlo je ako ne do nametanja, barem do preporučivanja sopstvenih institucija. Naime, većina ovih zemalja je u procesu sticanja svoje nezavisnosti prošla trnovit put, period visokocentralizovanih, konzervativnih i diktatorskih režima u kojima su ljudske slobode gažene, a opšti kulturni i ekonomski nivo zemlje bio na minimumu. Prošavši po pravilu kroz revolucionarnu fazu zbacivanja represivnog autokratskog sistema, ove zemlje su američki poistovjećivale sa režimom napretka i blagostanja, te su ga i masovno prihvatale. Međutim, u praksi ovo „asimilovanje“ američkog predsjedničkog sistema nije funkcionisalo i ne funkcioniše.

Upravo zbog toga latinoameričko preobraćanje i kopiranje „očevih sinova“ predstavlja školski primjer neadekvatne i neuspjele transplatacije institucija jedne zemlje u druge zemlje čije društvene, ekonomske i kulturne arterije nikako ne pružaju pogodno tle za takvo presađivanje. Otuda režimi u ovim zemljama više karikiraju nego što kopiraju predsjednički sistem SAD. Njegova kopija postoji i u drugim dijelovima svijeta – Africi i Aziji. Zanimljiv primjer pruža Liberija, prva slobodna zemlja u Africi poslije Etiopije. Ona je nastala naseljavanjem američkih Crnaca koji su se početkom XIX vijeka vratili u zemlju svojih predaka i tu 1847. osnovali nezavisnu republiku. Ustav ove afričke zemlje koji je i dan danas na snazi, vjerna je kopija Ustava SAD, tako da je predsjednički sistem u Liberiji faktički istovjetan sa ovim u SAD. Predsjednički sistem postoji i u jednoj zemlji na suprotnom kraju svijeta, u Filipinima, gdje je on uveden Ustavom od 1935. Najzad, u posljednje vrijeme imamo pojavu da se u pojedinim novooslobođenim afričkim zemljama uvodi predsjednički

4

sistem (npr. u Tunisu ili Alžiru, ili u većini frankofonskih zemalja crne Afrike, čija su ustavna uređenja kopija francuskog Ustava od 1958.). Iz prethodno izloženog zaključujemo da je predsjednički sistem puštao korijene širom svijeta, a da mu je klica zametnuta u Sjedinjenim Američkim Državama. On pokazuje danas više nego parlamentarizam niz oblika i varijanti: od slabog do jakog predsjednika, uključujući tu i apsolutnog šefa države. Poseban oblik predsjedničkog sistema koji danas funkcioniše u pomenutim zemljama naziva se ,,prezidencijalizam”.

2. NOSIOCI VLASTI

Nosioci tri vlasti u SAD su: Kongres – zakonodavne, Predsjednik - izvršne i Vrhovni sud – sudske. S obzirom na ulogu i ovlašćenja predsjednika, oblik državne vlasti primijenjen u SAD, naziva se predsjedničkim, pa je poželjno dalja izlaganja započeti sa predsjednikom.

2.1. PREDSJEDNIK – Položaj predsjednika SAD regulisan je drugim obimnim članom Ustava.

Za predsjednika SAD može biti birano lice koje je građanin SAD po rođenju, koje je napunilo 35 godina i koje je stanovnik SAD barem 14 godina. Izbori za predsjednika su posredni. On se bira na četiri godine sa mogućnošću još jednog reizbora. Ustav nije pominjao reizbor, ali je Vašington stvorio, a Džeferson potvrdio, presedan da jedno lice može biti Predsjednik u najviše dva mandata (Frenklin Ruzvelt je oborio ovaj presedan. On je biran četiri puta, ostavši tako na položaju predsednika od 1932. do smrti 1945. Ograničenje na dva predsjednička mandata, potom je, 1951., utvrđeno XXII ustavnim amandmanom). On se bira od strane posebnog izbornog tijela u koje birači svake federalne jedinice imenuju onoliko izbornika (elektora) koliko iznosi broj predstavnika te jedinice u oba doma Kongresa (broj izbornika danas se, u pojedinim jedinicama, kreće između 3 i 47). Za ovakav način izbora Amerikanci su se odlučili iz dva razloga. Naime, po njima, zbog podjele vlasti, Predsjednika kao nosioca izvršne vlasti nije mogao da bira Kongres, jer bi to zakonodavnu vlast učinilo nadmoćnom, a sa druge strane, smatralo se da bi Predsjednik koga bi birao narod bio sklon demokratiji pa i tiraniji.

Ranije su elektori glasali za dva kandidata, od kojih je jedan morao da bude iz druge države, ne naglašavajući pri tom kojeg od njih glasaju za predsjednika a kojeg za potpredsjednika. Izbornici su glasali tajno, u svojim državama, pa je spisak sa brojem glasova za svakog od kandidata pečaćen i slat u sjedište vlade SAD, odnosno predsjedniku Senata, koji je u Kongresu otvarao spiskove, nakon čega su prebrojavani glasovi. Predsjednik je postajalo ono lice koje je dobilo najveći broj glasova, ali ne manji od natpolovične većine ukupnog broja izbornika. Međutim, na izborima od 1800. Tomas Džeferson, predsjednički kandidat i Aron Ber, potpredsjednički kandidat, dobili su jednak broj glasova. Zbog toga je Predstavnički dom morao da odluči, koji će od njih dvojice postati predsjednik. Izabran je Džeferson, ali se izbor bio toliko otegao da je postojala zabrinutost hoće li predsjednik uopšte biti izabran do dana inauguracije. Donošenjem amandmana XII 1804. godine, na Ustav SAD, ta zabuna je otklonjena, jer se nalaže da svaki elektor glasa po jedno lice za predsjednika i po jedno lice za potpredsjednika.

5

Predsjednik SAD je šef države, šef izvršne vlasti, vrhovni komandant, rukovodilac spoljne politike SAD. Kao šef izvržne vlasti predsjednik imenuje starješine upravnih resora, sudije, ambasadore, najviše činovnike i službenike u zemlji. Njegova funkcija nosioca izvršne vlasti odgovara ovlašćenjima vlade i prvog ministra (premijera) iz parlamentarnog sistema, s tim što je njegova vlast čak šira i jača od ovih.

Starješine upravnih resosra su predsjednikovi saradnici i oni obrazuju neformalni kabinet koji se danas sastoji od 14 departmana (upravnih resora). Na čelu departmana nalaze se starješine, od kojih svi osim starješine departmana pravde (koji nosi naziv attorney general – opšti pravozastupnik), nose naziv sekretara. Nastanak, funkcionisanje i dužina mandata kabineta zavisi isključivo od predsjednika republike i tokom njega su dužni da sprovode politiku predsjednika. Predsjednik bira članove kabineta direktno (vanparlamentarnim putem) sa odobrenjem Senata, i uglavnom su to njegovi sljedbenici, lični prijatelji a rjeđe upravni stručnjaci ili predstavnici određenih političkih struja u zakonodavnom tijelu. Članovi zakonodavnog tijela ne mogu istovremeno biti i članovi kabineta. Ovdje valja uočiti još jednu veliku razliku u odnosu na parlamentarni sistem, a to je da sekretari, članovi kabineta, koje predsjednik imenuje i razrješava svojevoljno, ne snose nikakvu odgovornost pred parlamentom, tačnije Kongresom. Naprotiv, oni se tamo uopšte i ne pojavljuju, niti imaju ikakav odnos sa njim. Isto tako, izvršna vlast nema nikakve zakonodavne inicijative, to pravo u cjelosti pripada isključivo članovima Kongresa.

Za američki kabinet, koji se u publicistici često naziva i „administracija“ Džems Brajs je isticao da „ne podsjeća toliko na engleske i francuske kabinete koliko na grupu ministara koji su okruživali cara ili sultana ili koji su izvršavali naređenja rimskih imperatora, poput Konstantina ili Julijana“. Odnose u kabinetu dobro ilustruje izjava koju je dao u ondašnjem, za polovinu manjem od današnjeg, kabinetu, koji se suprostavio njegovom prijedlogu, predsjednik Linkoln: „Sedam je za ne, a jedan je za da; dakle, odluka je za da“.

Saveznu egzekutivu, osim ovih desetak departmana, sačinjava i veliki broj različitih komisija, biroa, ureda, agencija i slično, i svi se oni nalaze pod neposrednim rukovodstvom predsjednika i bave se nizom značajnih funkcija koje su često značajnije od klasičnih funkcija kojima se bave vladini departmani (npr. Komisija za međudržavnu trgovinu, Komisija za atomsku energiju, Nacionalna uprava za radne odnose, CIA – Centralna obaveštajna agencija itd.). U koordinisanju i kontrolisanju rada svih ovih različitih tijela, predsjedniku pomaže tzv. Izvšna kancelarija, u kojoj radi čitav štab stručnjaka i savjetnika, ljudi koji uživaju njegovo povjerenje, i sa kojima predsjednik donosi odluke koje su u ne malom broju slučajeva važnije od onih koje se donose u vladi. U sastav izvršne kancelarije ulaze najprije tzv. Bijela kuća (sarkastično nazvana „kuhinjski kabinet“) a zatim i dva veoma značajna tijela, Biro za upravljanje i budžet i Savjet nacionalne bezbijednosti, u kojima se donose odluke krucijalne važnosti, često sa međunarodnim reperkusijama. Aparat Izvršne kancelarije je u neprekidnom porastu i danas broji više hiljada službenika. Samo postojanje pomenute kancelarije i njena funkcija pomoćnog karaktera predsjedniku, direktno ukazuje na značaj jedne ovakve institucije koju Ustav uopšte i ne poznaje, a koja zapravo preuzima na sebe mnogo onoga što je stvar resora, odnosno „zvanične“ vlade SAD.

6

Potpredsjednik, koji je izabran istovremeno sa predsjednikom i na njegov prijedlog, tokom trajanja predsjednikovog mandata nema nikakavu političku ulogu, osim ako mu je predsjednik ne dodijeli u pojedinim situacijama.

Predsjednik SAD je politički neodgovoran. Kada je izabran, na četiri godine, on ostaje na svome položaju sve do isteka mandata, bez obzira na kvalitet politike koju vodi, na uspješno ili bezuspješno upravljanje. Jedine konsekvence koje predsjednik može imati za svoj rad sastoje se u tome, da na sljedećim izborima ukoliko se kandiduje, ne bude izabran. Ovakva politička neodgovornost je uglavnom tipična i za predsjednike onih republika u kojima je zastupljen parlamentarni sistem. Međutim, u parlamentarnom sistemu postoji politička odgovornost vlade i ova odgovara parlamentu za rad egzekutive u potpunosti, pa i predsjednika republike. Ovdje u predsjedničkom sistemu, kao što je rečeno vlada nije odgovorna pred Parlamentom, tako da izvršna vlast zajedno sa predsjednikom na čelu, ne snosi bilo kakvu odgovornost za svoj rad. Došavši jednom na vlast, u toku svog mandata, Predsjednik i njemu podređena egzekutiva mogu vladati kako hoće, i kako žele, bez eventualnog zaziranja da će biti „prozvani“ za političku odgovornost. Kada je već riječ o odgovornosti, jedina koja je moguća u ovom sistemu jeste krivična. Naime, Ustavom je propisano da Predsjednik i drugi funkcioneri mogu biti smijenjeni u postupku impičmenta (od ipeach – posumnjati, okriviti), koji se pokretao u slučaju izdaje, primanja mita ili drugih teških krivičnih djela. Njih za ta djela može optužiti Predstavnički dom, a sudi Senat pod presjedavanjem predsjednika Vrhovnog suda. Senat donosi presudu dvotrećinskom većinom. Suđenje Predsjedniku SAD predstavljalo je vanrednu situaciju, u kojoj je Potpredsjednik zainteresovana strana, pa je zato Ustavom propisano da „kada se sudi Predsjedniku Sjedinjenih Država, Senatom presjedava predsjednik Vrhovnog suda“. Odgovornost predstavnika je najslabiji šaraf mehanizma u američkom predsjedničkom sistemu. On ima veoma velika ovlašćenja, koja su praćena veoma slabim sistemom njegove odgovornosti. Taj sistem je konstruisan po ugledu na sistem ministarske odgovornosti u Engleskoj, ali američki Predsjednik, složićemo se lako, nikako nije i ne može biti isto što i engleski ministar. Skupiti većinu u Predstavničkom domu, pa i dvotrećinsku većinu u Senatu, protiv šefa ogromne države, izabranog u posebnom postupku, bez sumnje predstavlja poduhvat sa unaprijed predviđenom propašću. Zbog toga se tokom američke historije sudilo samo jednom Predsjedniku, Endriju Džonsonu, 1867: i on je, zahvaljujući falinki samo jednog glasa koji je nedostajao za dvotrećinsku većinu, izbjegao osudu inpičmenta. Od modernijih Predsjednika, 1974., Nikson je bio prinuđen da se, u vezi s tzv. aferom Votergejt, pod prijetnjom pokretanja impičmenta, povuče sa funkcije. Takođe, pod impičmentom se nalazio svima nama dobro poznati Bil Klinton.

Nosilac izvršne vlasti, tj. Predsjednik, nije lišen ni izvjesnih ovlašćenja u odnosima sa druge dvije vlasti. Tako, svaki zakonski prijedlog koji je prihvaćen u oba doma Kongresa podnosi se njemu. On može da izglasani zakon sa svojim sugestijama i primjedbama vrati onom domu u kome je napravljen, tj. ima odložni (suspenzivni veto). Ako poslije ponovnog pretresa domovi usvoje taj zakon, on postaje punovažan bez obzira na predsednikovo protivljenje. Takođe, ako već izglasani zakonski prijedlog Predsjednik ne vrati u roku od deset dana od kako je dostavljen, smatra se da ga je potpisao, pa tako postaje zakon. Taj Predsjednikov rok od deset dana za vraćanje dostavljenog mu zakonskog prijedloga iznjedrio je posebu vrstu veta: „džepni“ ili mini veto. On se javio kao posljedica sporosti u radu i

7

komplikovanosti zakonodavnog potupka, zbog čega je dosta zakona ostajalo da se usvoji u posljednjim danima zasijedanja Kongresa. Međutim, u posljednjih desetak dana zasijedanja, Predsjednik nije morao da reaguje na dostavljni mu zakonski prijedlog. On je mogao da ga „stavi u džep“. U tom slučaju, u idućem zasijedanju Kongresa, postupak donošenja tog zakona morao je da krene ispočetka. Ovo pravo suspenzivnog i mini veta predstavlja moćno oružije u rukama Predsjednika, s obzirom da je u uslovima dvopartijskog sastava Kongresa često teško obezbijediti dvotrećinsku većinu u domovima. I zaista, niz zakona na koje je, naročito u ranijim periodima Predsjednik stavio veto, nikada, prilikom njihovog usvajanja nisu izgledali onako kako su izglasani u Kongresu. S druge strane, ovakva predsjednikova ovlašćenja ipak imaju svoju protivtežu u izvjesnim ovlašćenjima Kongresa, odnosno Senata, o čemu će se kasnije govoriti.

Predsjednikov odnos sa sudskom vlašću sastoji se u tome što on imenuje sudije Vrhovnog suda, njih devetoricu, istina uz saglasnost Senata.

Jedno od predsjednikovih ovlašćenja koje se ne smije nikako zanemariti odnosi se na njegovo pravo da brinući se o tačnosti u izvršavanju zakona, donosi podzakonske propise. Na taj način, sve veći značaj tzv. delegiranog zakonodavstva dolazi do izražaja i u SAD, kao i u većini drugih država.Pored prava veta, koji mu omogućava da utiče na odluke Kongresa, a o kome je već bilo riječi, Predsjednik sklapa međunarodne ugovore, ali bez ratifikacije Senata ugovor ne postaje zakon.

Bez obzira što predsjednik nema zakonske uloge i što se pred Kongresom pojavljuje samo kada ga on pozove, Ustav ipak predviđa pravo predsjednika da svake godine u početku kongresne sesije podnese izveštaj o „stanju nacije“. Ovaj izvještaj postepeno je postao ne samo skup sugestija već i konkretnih prijedloga za donošenje zakona i politiku Kongresa. Kongres to može da osujeti, ali je sve veći broj zakona i odluka Kongresa koje je ne samo inicirao već i sastavio Predsjednik, odnosno koje su predložile i formulisale vlade.

U savremenom društvu, u kome postoji vrlo raznovrsna i moćna mreža tzv. „masovne komunikacije“ (radio, televizija, štampa i drugi oblici neposrednog obraćanja javnosti), predsjednik nastoji da za svoju politiku pridobije javno mnjenje, a naročito aktivne i uticajne faktore tog javnog mnjenja. Pored drugih ciljeva, predsjednik koristi ova sredstva i da bi izvršio svoj pritisak na rad parlamenta i da bi obezbijedio da se prijedlozi izvršne vlasti u parlamentu ne odbace.

Od usvajanja Ustava, četrdeset i dvoje su bili predsjednici SAD. Oni su ukupno odslužili pedeset i pet četvorogodišnjih mandata. Prvi je bio Džordž Vašington. Glover Klivlend je služio u dva neuzastopna mandata, i računa se kao 22. i 24. predsjednik. Zbog ovoga, svi predstavnici nakon 23. imaju redni broj povećan za jedan.

2.1.1. Guverner - u najširem smislu označava državnog funkcionara, najčešće izvršnog, koji predstavlja najviši organ ili predstavnika vlasti na nekoj teritoriji ili u nekoj instituciji.

Najčešće je riječ o funkcionarima koji na određenim teritorijalnim jedinicama predstavljaju monarha, šefa države ili centralnu vlast. Ukoliko je riječ o teritoriji koja je iz različitih razloga

8

odvojena od guvernerove matične države - bilo kao dominion, bilo kao strana država pod okupacijom ili protektoratom, ponekad se koristi izraz generalni guverner.

Guvernere u pravilu imenuje centralna vlast. Postoje rijetki slučajevi kada guvernera biraju građani teritorija kojim guverner upravlja, ali su oni karakteristični za federacije ili države s visokim stepenom devolucije. U tom smislu najpoznatiji primjer predstavljaju države SAD.

Osim na teritorijama, guverneri mogu predstavljati vrhovnu vlast i u pojedinim državnim institucijama. Najpoznatiji su guverneri centralnih banaka. Trenutno je 31 republikanski, 18 demokratskih i jedan nezavisni guverner. Osim toga, na povezanim i zavisnim teritorijama SAD dužnosti obavljaju jedan guverner iz Demokratske stranke (koji je član i NDS), dva republikanska i dva nezavisna guvernera.

2.2. KONGRES – Prva odredba Ustava SAD glasi: ,,Sva, ovim Ustavom dodijeljena, zakonodavna vlast pripada Kongresu Sjedinjenih Država, koji se sastoji od Senata i Predstavničkog doma“.

Pošto su SAD prva federacija, one su bile i prve koje su u savezni parlament uvele dom – Senat, koji će okupljati predstavnike federalnih jedinica i formalno biti zastupnik njihovih interesa u federaciji.

Obrazovanje Senata bilo je rezultat kompromisa između velikih i malih federalnih jedinica. Naime, prilikom pripreme Ustava od 1787. predstavnici velikih federalnih jedinica bili su zastupnici ideja da u budući savezni parlament članovi treba da budu birani po pojedinim federalnim jedinicama srazmjerno broju njihovih stanovnika, a predstavnici malih jedinica su zastupali ideju o saveznom parlamentu u kome bi federalne jedinice bile predstavljene podjednakim brojem članova, nezavisno od broja svojih stanovnika. Pošto nije moglo doći do kompromisa, oni su našli izlaz u obrazovanju dvodomnog parlamenta – Kongresa, u kome jedan dom, tzv. Predstavnički dom čine članovi koji se biraju širom SAD i to po jedan na određeni broj stanovnika, dok u drugi dom, tzv. Senat, svaka federalna jedinica, bez obzira na veličinu, šalje po dva člana. Ovakva struktura Kongresa ostala je nepromenjena sve do danas, a pri tom je postala i uzor za dvodomne parlamente kasnijih federacija koje su masovno slijedile američki primjer, a u velikom broju njih primijenjeno je i načelo o paritetnoj zastupljenosti federalnih jedinica u domu koji je označavan kao predstavnik njihovih interesa. Prvi američki predsjednik Vašington je dvodomni parlament ilustrativno uporedio sa šoljom i tacnom. Jednom prilikom, u razgovoru za doručkom, Džeferson je sugestirao Vašingtonu zbog ovakvog izgleda zakonodavnog tijela.

Vašington mu je oponirao pitanjem: ,,Zašto sipaš tu kafu u šolju sa tacnom?“ ,,Da je rashladim“ – odgovorio je Džeferson. ,, Baš tako - zaključio je Vašington – mi sipamo zakonske prijedloge u šolju sa senatskom tacnom da ih rashladi.“

Bitnu karakteristiku rada Kongresa predstavlja postojanje i uloga odbora, kao pomoćnih radnih tijela Predstavničkog doma i Senata. U Predstavničkom domu ovakvih stalnih odbora ima 19, a Senatu 16 i svaki od njih je specijalizovan za određenu materiju, npr. savezne prihode, poljoprivredu, oružane snage, spoljne poslove, prosvjetu itd. Svaki zakonski prijedlog podnijet Kongresu mora da bude raspravljan u određenom odboru i tek u slučaju

9

pozitivnog mišljenja odbora on se iznosi pred Kongres. Unutar odbora se sprovode „javne diskusije“ o predloženim zakonima, na kojima prisustvuju predlagači, predstavnici vladinih resora, razni stručnjaci i dr. S obzirom da ministri nemaju pristupa u domove Kongresa, oni su u kontaktu sa odgovarajućim odborom i u njemu zastupaju interese svog resosra, odbori su dakle, mjesto susreta ministara i parlamentaraca, ušće nosioca dvije vlasti – izvršne i zakonodavne.

Osim ovih stalnih odbora, u Kongresu se obrazuje i niz ad hoc odbora, tzv. istraživačkih odbora. Oni na zahtjev Kongresa, sa ispitivačkom pažnjom pristupaju svestranom pretresu i ispitivanju onih problema koji bi eventualno mogli biti krucijalni za zakonsko rješenje ili za bilo koje pitanje koje se tiče javnog života. U vezi sa tim, odbori imaju pravo da pozovu na svjedočenje bilo kog građanina SAD, uključujući i javne funkcionere i svi su oni dužni da se odazovu pozivu, i da, pod zakletvom, svjedoče pred odborom.

Predstavnički dom – U Predstavnički dom Kongresa, na svake dvije godine, svaka država, na svakih 30.000 stanovnika, je imala da šalje po jednog poslanika.

Do popisa stanovništva bilo je određeno npr. da Virdžinija ima pravo na deset, Konektikat na pet, a Delaver na jednog poslanika.

Način sastavljanja Predstavničkog doma nije izmijenjen do dana današnjeg, s tim što zbog većeg broja stanovnika broji 435 članova, koji su raspoređeni srazmerno broju stanovnika pojedinih federacija uz korekciju da svaka mora imati barem po jednog predstavnika. Njegov broj je ipak fiksiran posebnim zakonom iz 1911. godine, iako Kongres ima mogućnost da zakonom taj broj izmijeni. U Predstavnički dom niko ne može biti izabran ako nije navršio 25 godina života, nije bio sedam godina građanin SAD, i ko u vrijeme izbora nije stanovnik države u kojoj se bira. Poslanici se biraju na period od dvije godine putem opštih i neposrednih izbora. Upravo je taj njihov mandat bio izložen brojnim kritikama, uglavnom u prošlosti. Kritike su se odnosile prije svega na njegovu kratkotrajnost, jer on, kako kritičari kažu, ne omogućava poslaniku da se dovoljno upozna sa parlamentarnim postupkom i ne dozvoljava mu da kreira iole širi program. Fatalnost koja prati periodu od dvije godine potiče otuda što baš onda kad poslanik upozna svoj rad, on treba da se posveti naporima oko ponovnog izbora, koji mu nije siguran.

Kao što je istaknuto ranije, na zahtjev Predstavničkog doma (ako je taj zahtjev potkrijepljen odgovarajućom većinom) može se pokrenuti postupak impičmenta.

Senat – Po dva senatora iz svake države birana su za Senat od njihovih zakonodavnih tijela. Od 1913. i ovi izbori su postali neposredni, senatore kao i članove predstavničkog doma od tad biraju birači.

Da bi određeno lice bilo senator mora da ispunjava sljedeće uslove: napunjenih trideset godina života, devetogodišnje državljanstvo, i nastanjenost u državi u kojoj se vrši izbor. Senat ima danas 100 članova, izabranih na malo prije pomenuti način. Sami izbori se organizuju na nivou svake federalne jedinice na kojima se biraju po dva senatora. Senatori se biraju na šest godina ali jedna trećina senatora se obnavlja po isteku druge godine. U cilju kompromisa Ustav je predvidio da se senatori podijele što je moguće ravnomjernije u tri grupe. Mjesta senatora prve grupe upražnjavaju se po isteku druge godine, senatora druge

10

grupe po isteku četvrte godine, a treće grupe po isteku šeste godine, tako da se svake godine može birati po jedna trećina. Izbori poslanika i trećine senatora na svake dvije godine trebalo je da zadovolje demokratsku javnost; posredni izbori senatora i njihov šestogodišnji mandat trebalo je da zadovolje aristokratsku javnost. Iz ovoga se da zaključiti da Senat nije bio samo izraz američke federalističke struje, već i rezultat elitističkih, aristokratskih shvatanja.

Sa politikološkog gledišta, ovakav sastav Senata, koji oslikava njegov konzervativan karakter, favorizuje relativno zaostale, rijetko naseljene, poljoprivredne regione koji su prezastupljeni u odnosu na federalne jedinice sa većim brojem stanovnika, u kojima postoji koncentracija industrije, u kojima se nalaze veliki gradovi, veći broj radnika koji su često zastupnici progresivnijih stavova, koji se zalažu za naprednije radno i socijalno zakonodavstvo itd. Njihovi napori često ostaju jalovi usljed činjenice da i najveća i najmanja federalna jedinica imaju svaka po dva glasa.

Dva doma Kongresa su načelno ravnopravna: svaki zakonski prijedlog da bi „obukao“ odijelo punovažnog zakona, mora da bude usvojen u identičnom tekstu u oba doma, što je isti slučaj i za usvajanje ustavnih amadmana. Izvan ovakve ravnopravnosti domova u zakonodavnoj i ustavotvornoj sferi, u nekim pitanjima Senat – upravo kao zastupnik interesa federalnih jedinica- ima izvjesnu prednost. Tako Senat, preko Kongresa, ima posebna sredstva uticaja na predsjednika, na primjer Senat može odbiti nominacije visokih funkcionera koje je izvršio Predsjednik. Pri tom u SAD postoji ustanova tzv. senatorske predusjetljivosti (senatorial courtesy), koja znači da predsjednik ne može imenovati jedno lice za vršioca određene savezne funkcije, ako prethodno nije zatražio „mišljenje i pristanak“ senatora koji potiču iz iste države iz koje potiču lica koje predsjednik namjerava imenovati. U slučaju da su ti senatori protiv predsjednikovog kandidata, ili predsjednik prilikom njegovog postavljanja na dužnost nije zatražio mišljenje i pristanak, onda će ostali članovi Kongresa, pozivajući se na međusobnu solidarnost i „senatorsku predusjetljivost“, uskratiti predsjedniku svoj pristanak. Senat ima veoma široka ovlašćenja i u sferi egzerne politike.

Dvotrećinskom većinom glasova prisutnih svojih članova on ratifikuje neke međunarodne ugovore koje je sklopio predsjednik. Služeći se tim pravom, Senat je odbio da ratifikuje neke značajne međunarodne ugovore od nimalo male važnosti, kakav je npr. bio Versajski mirovni ugovor iz 1920, koji očigledno nije bio u interesu „veliko dostojnih“ senatora. Ovakvu „ćud“ ne pokazuje samo Senat SAD, tačnije Kongres, ona je psihološki vid politike u svakom režimu oštrije podjele vlasti u kome se borba za prestiž skoro neizbježno javlja, a ona je zapažena i izvan ovih režima.

2.3. Sudovi u SAD-u

2.3.1. Državni sudovi (State courts)

2.3.1.1. Prvostupanjski sud (trial court)

Dijele se na one opšte i ograničene nadležnosti. Sudovi opšte nadležnosti sude one slučajeve koji ne spadaju pod ograničenu nadležnost drugog suda. Sudovi opće nadležnosti mogu biti podijeljeni na civilne i kaznene. Sudovi ograničene nadležnosti sude samo u onim slučajevima koji su u njihovoj nadležnosti (uvjetni, obiteljski, maloljetnički). Zato što različite države SAD-a daju svojim sudovima različita imena, po imenu nije očito je li neki

11

sud ima opću ili ograničenu nadležnost. Npr., Okružni sud Maina je sud ograničene nadležnosti, ali Okružni sud Nevade je sud opće nadležnosti. Prvostupanjski sud pregledava dokaze i svjedočenja kako bi odredio činjenice slučaja.

2.3.1.2. Prizivni sud (Appelate court)

To je svaki sud koji ima pravo odlučivati o žalbi na odluku prvostupanjskog suda ili drugog nižeg tribunala. U ovom slučaju se zove Srednji prizivni sud (Intermediate appelate court) jer se na državnoj razini nalazi između prvostupanjskog (trial court) i vrhovnog suda. Određeni prizivni sudovi SAD-a imaju pravo odlučivati samo o tome je li niži sud odredio pravo činjenično stanje i je li ih donio na temelju pravih odredbi. Prizivni sud ne sluša svjedočenja ili pregledava dokaze niti može odlučivati o žalbama na temelju činjenica koje nisu iznijete pred prvostupanjski sud.

2.3.1.3.Vrhovni sud (Supreme court)

Temeljem američkog federalizma, interpretacija državnog vrhovnog suda o slučaju državnog prava je inače konačna i obvezujuća i mora biti prihvaćena i u državnim i federalnim sudovima. Pojedine države nemaju srednje prizivne sudove tako da vrhovni sudovi tih država djeluju kao drugostupanjska tijela. U takvom sustavu često dolazi do zasićenja žalbama. Određene države su odlučile dati vrhovnim sudovima pravo „diskrecijskog pregleda“ čime oni odlučuju žele li razmotriti žalbu na pojedinu odluku ili ne. Određene slučajeve i dalje moraju razmotriti temeljem „obveznog pregleda“ ako se radi o interpretaciji Ustava države ili smrtnoj kazni. Primjer Iowe, gdje Vrhovni sud prima sve žalbe i bira koje želi razmotriti te sve ostale šalje Srednjem prizivnom sudu. Neki su Vrhovni sudovi podijeljeni na one koji razmatraju civilne i na one koji razmatraju kaznene slučajeve.

2.3.2. Federalni sudovi

Federalne sudove stvara Kongres ustavnim pravom spomenutim u Čl. III., ali i specijalizirane sudove pravom opisanim u Čl. I. 22 Višu snagu imaju sudovi stvoreni pravom iz Čl. III. jer su manje ovisno o Kongresu i predsjedniku. Kada bi sudovi nastali Čl. I. imali takvu razinu moći, ravnoteža moći između grana vlasti bi bila ugrožena. Federalni sudovi po pravu sudskog nadzora nad ustavnošću i zakonitošću (judicial rewiev) mogu oglasiti svaki akt Kongresa ili izvršne vlasti ništavim i zabraniti izvršenje, ako smatraju da je takav akt u sukobu s odredbama saveznog Ustava, odnosno da je donesen bez ustavnog ili zakonskog ovlaštenja (ultra vires). U obavljanju sudbenog nadzora koriste se brojna sredstva od kojih su najvažnija:

1) Writ of mandamus, obvezatni sudbeni nalog nižem sudu, ili tijelu izvršne vlasti, ili javnoj korporaciji, kojim se ispravlja greška u postupanju i primijeni prava. Poglavito se koristi kao nalog nižem sudu, kojim se rješava negativni sukob nadležnosti.

2) Writ of prohibition, kojim se nižem sudu zabranjuje uzurpacija ovlasti nekog drugog tijela li suda, odnosno rješavaju pozitivni sukobi nadležnosti.

12

3) Writ of certiorari, pravo više suda preuzeti slučaj iz nadležnosti nižeg suda u svrhu nadzora nad postupanjem i primjenom prava.

4) Quo waranto, kojim se zabranjuje svako neovlašteno obavljanje javne dužnosti

5) Respondeat superior, kao pravni temelj zahtjeva pojedinca za naknadu od države za postupanje njezinih službenika.

6) Cease and decist order, nalog kojim sud nalaže državnom dužnosniku ili privatnoj osobi da obustavi određenu djelatnost ili ponašanje.

7) Sub poena, sudbeni nalog kojim se nalaže nekoj osobi da pristupi sudu ili preda određene predmete, pod prijetnjom kaznene odgovornosti.

2.3.3. Okružni sudovi SAD-a

Postoje 94 okružna suda u SAD-u koji su opći prvostupanjski sudovi federalnog sudskog sustava SAD-a. Okružni sudovi imaju izvornu nadležnost nad, tj. imaju pravo provoditi sudski proces u, sljedećim slučajevima:

1. Civilna djela nastala na temelju Ustava, zakona, ugovora SAD-a 2. Određena civilna djela između građana različitih država 3. Civilna djela unutar admiraliteljstva ili morske nadležnosti SAD-a 4. Kazneni progoni doneseni od strane SAD-a 5. Civilna djela u kojima su SAD-a stranka 6. Mnogim drugim tipovima slučaja i kontroverzija U većini slučajeva, nadležnost federalnih okružnih sudova je konkurentna s onom državnih sudova. Drugim riječima, tužitelj može odabrati donosi li ove slučajeve pred federalni okružni sud ili pred državni sud.

Kongres je utvrdio proceduru gdje stranka, tipično tuženik, može „pomaknuti” slučaj s državnog suda na federalni sud, pod uvjetom da federalni sud ima izvornu nadležnost nad tim slučajem. U određenim slučajevima, poput sporova oko intelektualnog vlasništva i progona za federalne zločine, nadležnost okružnog suda se ne obazire na onu državnih sudova. Uz njihovu izvornu nadležnost, okružni sudovi imaju žalbenu nadležnost nad jako ograničenom vrstom odluka, naredba i ukaza.

2.3.4. Prizivni sudovi SAD-a

Oni su srednji prizivni sudovi na federalnoj razini. Odlučuje o žalbama na odluke okružnih sudova u svom sudskom okrugu, tj. prema teritorijalnoj nadležnosti. Trenutačno postoji 13 Prizivnih sudova SAD-a iako postoje drugi tribunali (poput Prizivnog suda vojnih snaga, koji razmatra žalbe na odluke vojnih sudova). Od 13 Prizivnih sudova SAD-a, 12 je geografski određeno dok 13., Prizivni sud SAD-a za federalni okrug, ima nadležnost na cijelim teritorijem SAD-a o određenim žalbama na odluke sudova u određenim slučajevima. Svi sudovi također razmatraju žalbe vezane uz odluke administrativnih agencija i donošenje pravila. Prizivni sud SAD-a za federalni okrug razmatra žalbe na odluke specijaliziranih sudova, primarno Sud međunarodne trgovine SAD-a i Sud federalnih zahtjeva SAD-a, kao i žalbe okružnih sudova u slučajevima s patentima i određenim drugim specijaliziranim pitanjima. Broj sudaca koji je Kongres odobrio za svaki okrug je određeno zakonom.

13

2.3.5. Vrhovni sud SAD-a

On je najviše sudsko tijelo u SAD-u (last instance court) i predvodi federalno sudstvo. Sastoji se od ministra pravosuđa i osam pomoćnih sudaca koji su imenovani od strane predsjednika I potvrđeni sa savjetom i pristankom (većinom glasova) Senata. Jednom kad su imenovani, suci imaju doživotnu službu, služeći tijekom dobrog ponašanja, koja se prekida samo smrću, ostavkom, mirovinom ili osudom za impeachment. Zasad ne postoji mehanizam za razrješenje dužnosti suca koji je trajno onesposobljen bolešću ili ozljedama, u nemogućnosti da da ostavku ili nastavi s dužnošću. Suci Vrhovnog suda su također suci Okružnog suda koji im ja dan u nadležnost s tim da rade dosta činovničke poslove poput odobravanje produžetka vremena ili podupiranje odluke Okružnog suda jer se smatra kako sudac Vrhovnog suda ne bi mogao biti nepristran kad bi pred njega došla odluka o kojoj je on već odlučio kao Okružni sudac. Vrhovni sud je primarno žalbeni sud, ali ima izvornu nadležnost nad jako malim brojem slučaja. Neformalno ga se nekad zove Visokim sudom ili akronimom SCOTUS. Vrhovni sud je utvrđen Čl. III. Odjeljak 1. Ustava SAD-a, a njegova nadležnost Čl. III. Odjeljak 2. Ustava SAD-a 31 . Vrhovni sud odlučuje koje će žalbe na odluke Prizivnih sudova razmotriti putem zahtjeva za Writs of certiorari.

Sud omogućuje zahtjev za Writ of certiorari samo za jako opravdane razloge:

1) Kako bi se razriješio sukob interpretacije federalnog zakona ili propis federalnog Ustava

2) Kako bi se ispravilo strahovito odstupanje od prihvaćenih i uobičajenih smjernica sudskog procesa

3) Kako bi se riješilo bitno pitanje federalnog prava ili kako bi se razmatrala odluka nižeg suda koja se direktno protivi ranijoj odluci Suda

Većinu zahtjeva se odbija. Godišnje prima do 7000 zahtjeva od kojih otprilike samo 100 ima priliku za usmenu raspravu. Kako bi se odlučilo koje zahtjeve razmotriti, a koje odbiti postoji unutarnje sredstvo rukovanja zvano „cert pool”. Prije usmene rasprave, svaka strana ima pravo podnijeti sažetak kako bi se Writ of cert odbio ili dao. Pravo na to imaju i amici curiae (prijatelj suda) ako se obje stranke slože ili uz pristanak suda. Na usmenoj raspravi svaka strana ima pravo izložiti svoj slučaj u vremenu od 30min. Amici curiae također ima pravo dati izjavu ako se složi stranku u čiju korist to ide. Nakon rasprave suci će donijeti odluku bez ikakvog vremenskog roka. Ako sud bude ravnomjerno podijeljen, odluka nižeg suda postaje pravomoćna, ali ne stvara obvezujući presedan. Tim rezultira status quo ante. Kako bi se slučaj razmotrio mora biti prisutno 6 sudaca. Ako nema potrebnog kvoruma kako bi razmotrili slučaj, a većina kvalificiranih sudaca smatra da slučaj ne može biti razmotren i o njemu donesena odluka u sljedećem mandatu, onda odluka nižeg suda postaje pravomoćna kao da je sud podijeljen. Za slučajeve podnesene izravno Vrhovnom sudu izravnom žalbom Okružnog suda SAD-a, ministar pravosuđa može narediti vraćanje žalbe Prizivnom sudu SAD-a da donese konačnu odluku.

Vrhovni sud SAD-a se često optužuje za sudski aktivizam 35 , petljanje u političke rasprave, nemogućnost štićenja individualnih prava, preveliku moć, da ne biraju dovoljno slučajeva koje bi razmotrili, zbog tajnih konferencija gdje odlučuju o slučajevima te zbog doživotne službe gdje stariji suci predstavljaju bolje poglede prošlih generacija nego poglede današnjice.

14

3. Političke stranke

Američkim političkim sistemom dominiraju dvije političke stranke, a one su Demokratska stranka i Republikanska stranka koja je još poznata kao i Velika stara stranka. Karakteristika ovih stranaka da su jako stare i stabilne, a osnovane su prije više od 150 godina.

Glavni razlog njihove dominacije je elektorski izborni sistem kao i u mnogim drugim Anglosaksonskim zemljama. Drugi razlog, ali ne i manje bitan, je i utjecaj novca u Američkom izbornom sistemu. Kandidati mogu potrošiti neograničenu količinu novca, odnosno, onoliko koliko mogu skupiti i tako kupiti veliki količine oglasnog prostora što si jedinu mogu priuštiti ove dvije stranke te je tako formirana financijska barijera za ulazak drugih stranaka u izbornu trku.

Kao i mnogim zemljama podjela stranaka na lijevi i desni centar može se primijeniti i u SAD- u, ali ova analogija u ovom slučaju ima mnogo mana. Republikanci se pretežno smatraju desnom i konzervativnom strankom, a demokrate važe kao stranka koja je orijentirana na socijalni liberalizam. Predstavnici ovih stranaka ne drže se čvrsto stranačke stege („whipping system”) te mogu glasati i djelovati individualno. Glavne razlike proizlaze iz ogromne geografske veličine i različitog shvatanja prošlosti u različitim državama. Tako je moguće da republikanac sa sjevera države je liberalniji nego demokrat sa juga SAD-a.

Za razliku od drugih demokratija, političke stranke u SAD-u su slabije kao institucije te su prilikom odabira kandidata manje aktivni, a tijekom izbora su manje utjecajni jer pojedinačne kampanje pojedinih političara imaju veći utjecaj.

Izlazak na izbore za kongres je mnogo niži nego u drugim liberalnim demokratijama. U slučaju kada se zajedno održavaju i predsjednički izbori, odaziv birača je oko polovice od ukupnog broja, a u slučaju kada nema predsjedničkih izbora, odaziv je oko jedne trećine.

Sjedinjene Američke Države nisu nikad imale jasnu ideološku ili klasno definiranu podjelu između dvije glavne političke stranke, tj. nisu nikada imale jasno socijalističku ili antikapitalističku stranku, obje glavne stranke su pro-kapitalističke, pro-poslovne i svoje govore usmjeravaju prema srednjoj klasi.

4. ZAKLJUČAK

15

Činjenica je da su Sjedinjene Države poseban slučaj u odnosu na ostale države svijeta i to je poznato pod kontroverznim nazivom „američka izuzetnost“1 tj. smatraju da sve što rade, rade na najbolji način, a tako je i s političkim sistemom. U ovom političkom sistemu je vidljivo nekoliko velikih i neobičnih utjecaja rase, religije i novca u usporedbi s drugim liberalnim demokratijama.

Uz velika prirodna bogatstva i političku stabilnost Sjedinjene Države su postale najbogatija i najdominantnija svjetska sila.

Da se ovdje ne bi radilo o vlasti jednog čoveka, koja je svojstvena autokratskim režimima, nikako demokratskim, u koje spada i američki predsjednički sistem, Ustavno sudska nadležnost Vrhovnog suda, Predsjednikov veto, pristanak Senata, osmišljeni su kao sistem čiste podjele vlasti, u kojima iz navedenog razloga dolazi do “miješanja” vlasti. To “miješanje”, u stvari zamišljeno je kao sistem “kočnica i ravnoteža (cheks and balances) između pojedinih vlasti, kojima se onemogućava da jedna naspram druge dvije uspostavi hegemoniju. Tako zakonodavna npr. „koči“ izvršnu – Predsjednika, impičmentom i pristankom na Predsjednikova imenovanja; izvršna vlast „koči“ zakonodavnu odložnim vetom; Vrhovni sud kao čuvar saveznog ustava „koči“ zakonodavnu vlast.

Na predsjednički sistem SAD stavljane su razne primjedbe. U vrijeme njegovog uspostavljanja naročito je Džeferson bio protiv „jedne i nedjeljive“ vlasti oličene u licu predsjednika. On je predlagao da se on oiviči kolegijalnom voljom jednog izvršnog savjeta (vlade). Slutio je da Hamilton u potaji teži uspostavljanju, za Amerikance ozloglašene, monarhije po evropskom modelu, dakle apsolutne monarhije. Međutim, Hamilton samo nije mogao da shvati da obrazovan čovjek može vjerovati u uspjeh vladavine naroda, pa je Džefersona nazivao „sramotnim licimjerom“. U suštini, Džeferson i Hamilton su imali različite filozofske stavove. Prvi je vjerovao da čovjek ima urođeno osjećanje za pravdu. Drugi je čovjeka izjednačavao sa surovim, pohlepnim stvorenjem, čija prljava priroda sama po sebi teži „prigrabljanju“ vladavine. Na kraju prevagu je odnio Hamiltonov stav. Zašto taj stav, pretočen u predsjednički sistem, nije doveo do diktature, može se objasniti nizom faktora: ili demokratskom tradicijom Amerikanaca, ili odsustvom vojne tradicije koja bi bila podloga za povojničenje, ili pak horizontalnom i vertikalnom podjelom vlasti. Sve u svemu, posmatrajući stvari u razvoju, za ovih blizu dvije stotine godina, očigledno je da ovaj sistem sve više zaslužuje svoj naziv „predsjednički sistem“. Opšte pojavni porast uloge egzekutive, dovodi u SAD do sve većeg položaja predsjednika. On već po samom Ustavu raspolaže značajnim funkcijama, koje su u praksi još više razvijene.

2Ustav SAD-a predstavlja prvi moderni, pisani, demokratski ustavni tekst koji normativno stavlja tačku na arbitrarno korištenje vlasti. Donijet prije više od dvjesto godina i danas je na

16

1 „American exceptionalism” je pojam koji opisuje vjerovanje da Sjedinjene Države zauzimaju posebno mjesto u

ljudskoj povijesti na temelju karakteristika koji su jedinstvene za njih. Lockyer S., America's Exceptionalism

[online]. Dostupno na: http://www.slideshare.net/slockyer/us-exceptionalism 2 Pravna misao (Sarajevo), broj 9 – 10 / 2011, str. 34 - 58

snazi. Ustav SAD-a je ostvario veliki uticaj na razvoj ustavnosti u svijetu i političku praksu, ali i na pravnu i političku teoriju uopće. U cjelini, ovaj Ustav je postao izvor ideje i inspiracija za mnoge ustave u svijetu u protekla dva vijeka, kao što se i on sam inspirisao velikim idejama XVII. i XVIII. vijeka (narodna suverenost, podjela vlasti i dr.). Rješenja sadržana u ovom Ustavu ostvarila su snažan uticaj na razvoj demokratije, koncepcije ljudskih prava i sloboda u svijetu. Osnovna metoda koja je korištena prilikom pisanja rada je historijska metoda. Pri izučavanju je bila neophodna i komparativna metoda. Vrlo značajna je i primjena sociološke metode. Na taj način se i došlo do rezultata i zaključaka da trajnost ustavnog sistema ne bi bila realno moguća bez određenih ekonomskih uslova. Svi ustavi tokom protekla dva vijeka pisani su u namjeri da budu dugovječni, ali najveći broj njih nisu se dugo održali, prosto zato što nisu koincidirali sa konkretnim društvenim razvojem. Ovaj sistem, karakterističan za jednu veliku zemlju, poprilično velike teritorije i mlade nacije, nesumnjivo se može pripisati njenoj osobenosti, političkoj svijesti i narodnom karakteru. Razumije se, sve to u sklopu opštih uslovljenosti – političkih, ekonomskih, socijalnih, međunarodnih – koje opredeljuju funkcionisanje političkih mehanizama ove zemlje.

5. LITERATURA

1. ĐORĐEVIĆ, Jovan, Politički sistem, prilog nauci o čoveku i samoupravljanju, novo dopunjeno i izmenjeno izdanje, Beograd, 1977.

2. JOVIČIĆ, Miodrag, Ustavni i politički sistemi, veliki ustavni sistemi, savremeni politički sistemi, Beograd, 2006.

3. LASKI, Herold, Politička gramatika, Beograd, 1935.

4. LUKIĆ, Radomir, D., Teorija države i prava, I. Teorija države, Beograd, 1995.

17

5. MARKOVIĆ, Ratko, Ustavno pravo i političke institucije, jedanaesto popravljeno i osavremenjeno izdanje, Beograd, 2006.

6. PAVLOVIĆ, Marko, Pravna istorija sveta, četvrto, izmenjeno i dopunjeno izdanje, Kragujevac, 2005.

7. HARTMANN J., Politički sistemi Velike Britanije, SAD-a, Francuske: parlamentarni, predsjednički i polupredsjednički sistem vlasti, Politička kultura, Zagreb, 2006.

8. PEJANOVIĆ, M., Pravna misao (Sarajevo), broj 9 – 10 / 2011

18

nema postavljenih komentara
ovo je samo pregled
3 prikazano na 18 str.