Rano ucenje stranog jezika, Beleške' predlog Primenjena hemija. Sveučilište nije definirano
vukovic-jelena
vukovic-jelena

Rano ucenje stranog jezika, Beleške' predlog Primenjena hemija. Sveučilište nije definirano

8 str.
3broj preuzimanja
97broj poseta
Opis
metode ucenja stranog jezika u predskolskom uzrastu
20 poeni
poeni preuzimanja potrebni da se preuzme
ovaj dokument
preuzmi dokument
pregled3 str. / 8
ovo je samo pregled
3 prikazano na 8 str.
preuzmi dokument
ovo je samo pregled
3 prikazano na 8 str.
preuzmi dokument
ovo je samo pregled
3 prikazano na 8 str.
preuzmi dokument
ovo je samo pregled
3 prikazano na 8 str.
preuzmi dokument

RANO UČENJE STRANOG JEZIKA KOD DJECE PREDŠKOLSKOG UZRASTA

UVOD

Većina djece dolazi na svijet spremna i sposobna usvajati govor i jezik, što im omogućuju urođene sposobnosti. To potvrđuju savremene lingvističke teorije koje tvrde da ljudski mozak posjeduje urođeni mehanizam koji se aktivira kada dijete dosegne određeni stupanj razvoja, pa ono počinje razumijevati i upotrebljavati jezik koji čuje oko sebe. Djeca odmalena odlično komuniciraju s ljudima u svojoj okolini ne samo iz razloga što proizvode iskaze u skladu s gramatičkom strukturom svog maternjeg jezika, već i iz razloga što se ono što kažu uklapa u društveni kontekst situacije u kojoj se nalaze. Djeca o jeziku uče mnogo više od pravila gramatike, oni uče pravila ponašanja u određenoj situaciji. Usvajanje jezika započinje prije nego dijete izrekne prvu riječ. Ono započinje u trenutku kad novorođeno dijete i majka uspostave međusobnu vezu koja će biti osnova za komunikaciju sa svijetom i iz koje će proizaći djetetova sposobnost da ovlada glasovnim i gramatičkim sustavom jezika, da počne razumijevati svijet koji ga okružuje i da ono kao dio tog svijeta u njemu ostvaruje svoje želje i potrebe. Potreba za znanjem stranih jezika danas je sve veća. Ako s učenjem stranog jezika krenemo dovoljno rano,to će sigurno pozitivno uticati na razvoj i napredak budućih generacija. Rani početak učenja stranih jezika pridonosi stvaranju pozitivnih stavova prema drugim kulturama i narodima. Jedana od kompetencija za cjeloživotno učenje je i komunikacija na stranim jezicima. Naglašeno je da dijete rane i predškolske dobi strani jezik uči u poticajnom jezičnom kontekstu, u igri i drugim za njega svrhovitim aktivnostima. Poučavanje stranog jezika ne provodi se posebno

oblikovanim metodičkim postupcima, nego je strani jezik utkan u svakidašnje odgojno-obrazovne aktivnosti. Krajnji cilj učenja jezika u ranoj i predškolskoj i školskoj dobi je stvoriti bilingvalnog odraslog govornika, koji će se stranim jezikom koristiti u životu i poslu. Djeca posjeduju urođene osobine koje su sposobna iskoristiti u procesu učenja stranog jezika, pod uslovom da im odrasli to omoguće na pravilan način.

RAZVOJ I USVAJANJE GOVORA I JEZIKA

U najširem smislu riječi, jezik je sustav glasovnih znakova, specifičan za svaku jezičnu zajednicu (narod). Omogućuje izgrađivanje svijesti, formiranje apstraktnog mišljenja i nadilaženje okvira neposrednog osjetilnog odražavanja stvarnosti te na taj način prenošenje znanja novim generacijama. Ponajprije nam služi za sporazumijevanje (komunikaciju, razmjenu informacija, misli, osjećaja i sl.), ali i za samo izražavanje. Jezik je takođe način kombinovanja glasova, riječi, znakova i rečenica u svrhu iskazivanja vlastitih misli i razumijevanja drugih ljudi. Osnovni element jezika je riječ. Riječ je glas ili skup glasova kojem je pridruženo neko značenje te je osnovna jedinica svakog jezika. Njome označavamo stvari, ističemo obilježja, radnje i odnose. Ona nosi značenja te „kodira“ naše iskustvo. Jezik se sastoji od pet sistema (aspekata komunikacije): glasovi, značenje, poredak i oblik riječi, gramatičko oblikovanje riječi i društvena upotreba jezika. Navedeni sistemi, u cjelini, predstavljaju pravila koja je potrebno slijediti u komunikaciji, kako bi ona bila jasna i razumljiva okolini (sagovornicima).

Prvi system bavi se glasovima govora kojima se služimo u svakodnevnoj komunikaciji. Taj se aspekt jezika naziva fonologija.To je disciplina koja proučava različitu funkciju glasova u pojedinom jeziku i u jeziku uopšte. Glasovima se nazivaju zvukovi koji su standardni za pojedini jezik. Dijete koje usvaja glasovni system maternjeg jezika mora naučiti koje su glasovne razlike važne i vrijedne pažnje, a koje nisu i mogu biti ignorisane. Drugi sistem, sistem značenja, naziva se semantika. Ona uključuje opšte vrste i kategorije riječi, te značenja pojedinih riječi. Treći system, system poretka i oblika riječi, naziva se gramatika. Poredak riječi u svakom je jeziku drugačiji. Zavisno o jeziku, potrebno je slijediti pravila pravilnog raspoređivanja rečenica koje izgovaramo i pišemo. Sistem koji određuje pravila o redu riječi visoko je strukturiran i krut.

Četvrti sistem gramatičkog oblikovanja riječi nazivamo morfologija. Dio je gramatike koji se odnosi na proučavanje vrsta riječi i njihovih oblika, te načina na koji se riječi u jeziku oblikuju i mijenjaju zavisno o funkcijama što ih obavljaju u rečenici. Peti sistem društvene upotrebe jezika, pragmatika, bavi se načinima kako se služimo jezikom u društvenim kontaktima. Većina novorođenčadi dolazi na svijet spremna i sposobna usvajati govor i jezik, što im omogućuju urođene sposobnosti. To potvrđuju savremene lingvističke teorije koje tvrde da ljudski mozak posjeduje urođeni mehanizam koji se aktivira kada dijete dosegne određeni stepen razvoja, pa ono počinje razumijevati i upotrebljavati jezik koji čuje oko sebe. To omogućava djetetu da iz iskaza koje čuje formira u sebi jednostavan gramatički sistem. Kad se dijete rodi generator jezika još nije razvijen. Već u toku prve godine toliko se razvija da dijete počinje razumijevati pojedina pravila svog jezika. S tri godine dijete poznaje osnovnu strukturu govora koji čuje oko sebe, što mu omogućuje da samo iznađe pojednostavljenu gramatiku svog jezika koja mu omogućuje da proizvodi vlastite iskaze. Djeca odmalena odlično komuniciraju s ljudima u svojoj okolini ne samo iz razloga što proizvode iskaze u skladu s gramatičkom strukturom svoga maternjeg jezika, već i iz razloga što se ono što kažu uklapa u društveni kontekst situacije u kojoj se nalaze. Djeca o jeziku uče mnogo više od pravila gramatike, oni uče pravila ponašanja u određenoj situaciji. Što se tiče učenja stranog jezika, potiče se i osnažuje razvoj osam temeljnih kompetencija za cjeloživotno učenje, od kojih je jedna i komunikacija na stranim jezicima. Naglašeno je da dijete ranog i predškolskog uzrasta strani jezik uči u poticajnom jezičkom kontekstu, u igri i drugim za njega svrhovitim aktivnostima. Poučavanje stranog jezika ne provodi se posebno oblikovanim metodičkim postupcima, nego je strani jezik utkan u svakidašnje odgojno-obrazovne aktivnosti. Razvoju ove kompetencije pridonosi i podsticanje međukulturnog razumijevanja i komunikacije djece s drugim subjektima u odgojno-obrazovnoj ustanovi, kao i s onima izvan nje. Učenje jezika u predškolskoj i školskoj dobi trebao bi biti proces savladavanja jezika koji dovodi do sposobnosti cjelovite i samostalne komunikacije. Krajnji cilj učenja jezika u ranoj i predškolskoj te školskoj dobi je proizvesti bilingvalnog odraslog govornika, koji će se stranim jezikom koristiti u životu i poslu. Da bi se to postiglo potrebno je utvrditi optimalno doba za početak rada na tom složenom procesu, kako bi se što brže i sigurnije došlo do krajnjeg cilja. Stručnjaci s područja lingvistike smatraju da je najbolje započeti s učenjem stranih jezika već prije šeste godine. Djeca čije iskustvo učenja drugog jezika započinje u djetinjstvu imaju dugoročnu prednost nad djecom i odraslima koji tek kasnije započinju s učenjem. Djeca koja drugi jezik uče u dobi između treće i sedme godine, na različitim testovima jezika postižu uspjeh jednak onima kojima je to maternji jezik. Uslovi za započinjanje učenja stranog jezika su da je dijete do određene mjere usvojilo maternji jezik te osiguran kontinuitet učenja. Dijete brzo usvaja elemente stranog jezika, ali ih i zaboravlja. Početak učenja u ranoj dobi isparavan je jedino ako se može osigurati kontinuitet učenja kroz cijelo školovanje.

Djeca su već u ranoj dobi sposobna uspješno se suočiti s učenjem stranog jezika u smislu dobrog razumijevanja i komuniciranja na stranom jeziku. To je moguće ostvariti, obzirom na kontekst u kojem djeca žive i uče strani jezik, kroz niz svakodnevnih životno-praktičnih situacija, igara i aktivnosti u predškolskoj i školskoj ustanovi. U početnoj fazi učenja stranog jezika preporučuje se krenuti od konkretnih radnji, djeci poznatih i bliskih predmeta i situacija koje su dio njihove svakodnevnice.

Najvažniji dio djetetova života obilježen je igrom, odnosno djeci primjerenim aktivnostima koje dozvoljavaju slobodu izbora te razvoj u skladu s njihovim potrebama. Igra i slične aktivnosti posebno dobro utieču na učenje iz razloga što djeca i odrasli naizmjence komuniciraju. Pažnja djeteta duže će se zadržati kada je ono u aktivnoj, a ne u pasivnoj ulozi. Djeca posjeduju urođene osobine koje su sposobna iskoristiti u procesu učenja stranog jezika, pod uslovom da im odrasli to omoguće na pravilan način. Tu spadaju želja za komuniciranjem i istraživanjem, stvaralačka uporaba jezika, sposobnost razumijevanja govornih iskaza i spontanost u govorenju.

STVARANJE PODSTICAJNOG OKRUŽENJA ZA KOMUNIKACIJU NA STRANOM JEZIKU U USTANOVAMA ZA RANI PREDŠKOLSKI I ŠKOLSKI ODGOJ I OBRAZOVANJE

Savremene znanstvene spoznaje o dječjem razvoju i mogućnosti njihova odgoja i obrazovanja toliko su promijenile sliku o djetetu da se ona često naziva novom paradigmom. Prema novom tumačenju, djetinjstvo je proces socijalne konstrukcije kojeg djeca i odrasli zajednički izgrađuju. To je proces koji se kontekstualizira uvijek u relaciji s određenim prostorom, vremenom i kulturom (sociokonstruktivizam) te varira obzirom na različitost uslova i kulture u kojima se događa. Djetinjstvo se više ne smatra samo pripremnom fazom za budući život već životnim razdobljem koje ima svoje vrijednosti i svoju kulturu. Dijete nije objekt u odgojnom procesu već je socijalni subjekt koji participira, konstruiše i u velikoj mjeri određuje svoj vlastiti život i razvoj. Ono ima svoju osobnost već od rođenja i potrebno ga je ozbiljno shvaćati i uvažavati. Do stvaranja nove paradigme dovela su takođe i istraživanja u području neuroznanosti. Čitav ljudski život, u pogledu spoznajnih i misaonih sposobnosti, dominantno zavisi o razvoju ljudskog mozga u najranijoj životnoj dobi, i to u razdoblju do šeste godine života. Iako je taj rast i razvoj uveliko određen genetikom, naučnici sada vjeruju u visoku međuzavisnost s djetetovim iskustvom. U tom smislu mnoga svjetska istraživanja koja se bave razvojem ljudskog mozga, posebno u posljednjih 10-15 godina, upućuju kako su prve tri godine života djeteta izuzetno važno razdoblje za razvoj djeteta i njegovog mozga, te da isto dramatično utieče na rad mozga u preostalom dijelu djetetova života. Mogli bismo reći da što je više prilika za raznoliku interakciju s okruženjem to je razvoj neuronskih veza ili umrežavanje veće. Naime, psihološki razvoj mozga završen je već u 85% do treće godine. Otkriveno je da mozak poslije rođenja stvori više od 1015 sinaptičkih veza, odnosno otprilike dvostruko više nego što bi mozgu ikad moglo zatrebati. Toliki je višak veza zapravo garancija sposobnosti novorođenog ljudskog bića za prihvatanje informacija iz bilo kakvog okruženja u kojemu se može naći. Završetak je procesa tog eksplozivnog stvaranja veza u mozgu oko šeste godine života, nakon čega mozak počinje eliminaciju neiskorištenih veza, koja traje do 14. godine, kada mozak uglavnom postaje zaokružena cjelina. Razlike između mozga 25-godišnjaka i 75-godišnjaka jako su male. Plastičnost mozga odnosi se na njegovu sposobnost da uči,pamti, zaboravlja, kao i na njegov kapacitet za reorganizaciju i oporavak nakon oštećenja.Okolina (iskustvo) igra ključnu ulogu u podsticanju plastičnosti. Osim genetskih faktora, mozak se oblikuje pod uticajem okoline i djelovanja pojedinca.

Nakon objašnjenja što je sve dovelo do razvoja nove paradigme, potrebno je naglasiti i važnost okruženja djeteta na način njegova učenja, razmišljanja, izgrađivanja osobnosti i stavova te odgoj uopšte. Dijete kroz vlastite akcije i istraživanja stiče razumijevanje o okruženju u kom boravi i živi. Bogatstvo i raznovrsnost dječjeg okruženja pretpostavka su za bogatstvo i raznovrsnost

iskustava istraživanjem, otkrivanjem, predočavanjem, iskazivanjem, izražavanjem, zamišljanjem, kombinovanjem. Fizičko okruženje u vrtiću i školi, gdje se dijete svakodnevno nalazi i provodi veliki dio svog vremena, vrlo je bitno pomno osmisliti i urediti. Okruženje djetetu poručuje šta vaspitač i nastavnik očekuje od njega, kakvu sliku ima o djetetu, te koje teorije o djetetu i njegovom odgoju i obrazovanju primjenjuje u svom svakodnevnom radu. Ta sredina trebala bi biti takva da svako dijete u njoj može zadovoljiti sve svoje razvojne potrebe. Savremeno shvatanje življenja i učenja djece zahtjeva od vaspitača i nastavnika pedagoški pripremljeno i oblikovano okruženje koje će omogućavati i podsticati učenje kroz obilje raznovrsnih materijala i podsticaja. Okruženje bi trebalo biti tako oblikovano da dijete angažuje sva svoja osjetila, snage i sposobnosti, u rasponu od jednostavnih podsticaja do onih složenijih u svim aspektima znanja i razvoja. U Reggio pedagogiji prostor nazivaju i „trećim odgojiteljem“, a Maria Montessori takvo okruženje naziva pedagoški pripremljeno okruženje. Danas se djeci daje na raspolaguanje mnoštvo materijala, aktivnosti, stimulisanje djece za rad u manjim grupama, individualno ili u paru, čime im se omogućava da svoje posebnosti dokažu i dalje razvijaju. Kada govorimo o prostoru koji bi poticajno djelovao na rano učenje stranog jezika, posebno se misli na odnose koji će se u njemu moći uspostavljati i ostvarivati. Takođe je vrlo važno razmišljati o različitim način ima kako se prostor može koristiti te različitim mogućnostima uspostavljanja veza između različitih predmeta, namještaja, igračaka i materijala. Naglašava se važnost kvaliteta i intenziteta ostvarenih veza u prostoru. Igra i komunikacija s vršnjacima može znatno uticati na djetetov razvoj uopšte, a posebno na učenje stranog jezika ako ga odrasle osobe svakodnevno izlažu situaciji kontekstualnog (situacijskog) učenja. Odgojitelji i nastavnici bi trebali:

• stvarati ugodno, djeci blisko okruženje;

• osmisliti dobre uslove da se razvija želja i potreba za komuniciranjem na stranom jeziku u stvarnim, životnim situacijama i u igri te u brojnim drugim situacijama u kojima će djeca rado, često i neposredno željeti komunicirati na stranom jeziku;

• osigurati dovoljno vremena za slušanje, igru i komunikaciju na stranom jeziku;

• osigurati mogućnosti za izloženost različitim jezičnim, djeci smislenim izvorima usredotočenim na komunikaciju;

• osigurati i omogućiti dovoljno vremena za upotrebu stranog jezika u svakodnevnim situacijama;

• omogućiti i podsticati govorno stvaralaštvo;

• kontinuirano pružati povratne informacije djeci o njihovoj uspješnosti u učenju i komuniciranju na stranom jeziku.

Kvalitetnu komunikaciju na stranom jeziku moguće je ostvariti su nastavnici vrsni stručnjaci koji dobro vladaju i stranim i materinskim jezikom, ali isto tako dobro poznaju dijete i posebnosti njegova razvoja te su sposobni osmisliti podsticajno okruženje za ostvarivanje komunikacije na stranom jeziku.

Za rano učenje stranog jezika, prije svega potrebno zadovoljiti dječju potrebu za druženjem i igrom prema vlastitim interesima, te osigurati ugodno i poticajima bogato okruženje. Također je uočila kako su mlađa djeca spremnija na saradnju, otvorenija i spontanija pri ostvarivanju neposredne komunikacije stranim jezikom, a starija djeca rado pomažu mlađoj djeci, ili onima koji se kasnije uključuju u učenje stranog jezika. Za djecu je to najbolji način za uvježbavanje i proširivanje vlastitog znanja, koje se odvija na prirodan način, u prirodnim situacijama. U kasnijoj dobi kod djece se počinje pojavljivati strah od pogreške. Tada oni gube spontanost, sve se češće kontrolišu i postaju svjesna pogrešaka u govoru i osjećaja nelagode pri govorenju pred ostalima. Zbog toga je pravilan pristup i pojačan napor za oslobađanje djece od straha od govorenja i pravljenja pogrešaka te podsticanje želje za upoznavanjem i istraživanjem novoga poželjno i od velike koristi za njihov kasniji razvoj. Podsticanje dječje želje za komunikacijom te oslobađanje od straha važno je sredstvo koje snažno djeluje na motivaciju i uspješnost u prvim koracima učenja stranog jezika. Ako su ponuđene aktivnosti djeci zanimljive te primjerene dobi, za očekivati je njihovo spontano uključivanje u komunikaciju na stranom jeziku. Svakodnevno uvježbavanje i proširivanje jezične baze s novim elementima (riječima/frazama) te istraživanje i stvaranje novih jezičnih tvorevina znatno utječe na sigurnost u govorenju i pamćenju. Postoje situacije koje djeci u velikoj mjeri olakšavaju razumijevanje na stranom jeziku. To su situacije koje djeca već iskustveno poznaju (npr. situacije prilikom pozdravljanja, oblačenja, uzimanja hrane...) te poznate životno praktične situacije. U daljnjim fazama učenja stranog jezika postupno se odmiče od poznatih situacija, prema nepoznatim, težim, djeci apstraktnim jezičnim izričajima. Na tu fazu je moguće preći tek nakon što djeca postanu dovoljno sigurna u razumijevanje govornih iskaza na stranom jeziku u kontekstu neposredne igre, vršenja različitih radnji i različitih aktivnosti. Mnogi istraživači koji se bave ranim učenjem stranih jezika drže kako je bolje već od samog početka govoriti što više stranim jezikom, a tek u krajnjim slučajevima maternjim jer su djeca po prirodi rođeni istraživači. Takođe se naglašava uloga igre na stranom jeziku, posebno s najmlađom djecom u početku učenja stranog jezika, kada je dobro koristiti djetetu bliske predmete. Djeca na taj način nisu pod pritiskom ili osjećajem neugode u novoj situaciji, već na opušteni način, uz poznate igračke i predmete, u poznatim situacijama uče strani jezik. Možemo zaključiti kako u poznatom, podsticajnom i djeci primjerenom okruženju bez teškoća i u vrlo kratkom vremenu dolazi do igre, različitih aktivnosti i istraživanja govora te primjene novih jezičnih sadržaja. U početku učenja stranog jezika djeci su bliskije aktivnosti u kojima mogu slušati govor na stranom jeziku od onih u kojima trebaju aktivno sudjelovati, jer su na tom stupnju razvijenije njihove sposobnosti razumijevanja govora od sposobnosti izražavanja na stranom jeziku. Međusoban uticaj radnji, motornih aktivnosti i procesa učenja stranog jezika važan je i često ih je nemoguće odvajati.

ZAKLJUČAK

Iz svega navedenog u tekstu možemo zaključiti kako je rano učenje stranog jezika kod djece veoma važno područje, kojem je potrebno posvetiti pažnju i razmišljati o načinima primjene u svakodnevnoj praksi.

Mala djeca posjeduju izuzetnu sposobnost za učenje jezika te mogu učiti onoliko jezika koliko im je omogućeno sistematski i pravilno čuti. Imajući to na umu, u ustanovama za predškolski i školski odgoj potrebno je osigurati što bolje uslove za sprovođenje aktivnost na stranom jeziku.

SPISAK LITERATURE

Apel, K., Masterson, J, Posokhova, I. (2004). Jezik i govor od rođenja do šeste godine

Delors (1998). Učenje, blago u nama: Izvještaj UNESCO

Došen Dobud, A. (2005). Malo dijete

Maleš, D. (ur.)(2011). Nove paradigme ranog odgoja.

Miljak, A.. (1987). Uloga komunikacije u razvoju govora djece predškolske dobi. Priručnik za nastavnike.

nema postavljenih komentara
ovo je samo pregled
3 prikazano na 8 str.
preuzmi dokument