sdfsdsddsfdssssssssssssssssss, Skripte' predlog Pravo
mkok18
mkok18

sdfsdsddsfdssssssssssssssssss, Skripte' predlog Pravo

28 str.
21broj poseta
Opis
sdsdsffffffffffffffffffffffffffffffffffffffdsfdsf
20 poeni
poeni preuzimanja potrebni da se preuzme
ovaj dokument
preuzmi dokument
pregled3 str. / 28
ovo je samo pregled
3 prikazano na 28 str.
ovo je samo pregled
3 prikazano na 28 str.
ovo je samo pregled
3 prikazano na 28 str.
ovo je samo pregled
3 prikazano na 28 str.

1. Županije za Marije Terezije

U trenutku dolaska Marije Terezije na prijestolje, ban i Sabor imaju vlast nad Zagrebačkom, Križevačkom, Varaždinskom te Virovitičkom, Požeškom i Srijemskom županijom, no i dalje su pod upravom bečke dvorske komore. 1745. Marija ih po ugarskom modelu stavlja pod vlast bana i Sabora. Što se tiče prikupljanja poreza stavljene su pod nadležnost Ugarskog namjesničkog vijeća te je u njima proveden mađarski porezni sustav od 1751. Slavonske županije šalju predstavnike u H-S i U-H sabor. Što se tiče hrvatskih, one su bile uređene tradicionalno, a 1759. Su dekretom uređene prema ugarskom modelu. U Varaždinskoj županiji su nasljedni veliki župani, a Zagrebačka i Križevačka su bile podvrgnute H-S saboru. Na čelu županije je veliki župan, a središnji organ županijske samouprave je županijska skupština. Na velikim županijskim skupštinama birali su se županijski službenici, a na malim su se rješavala tekuća pitanja i hitni poslovi.

2. Bansko vijeće

1848. formira ga ban Jelačić po uzoru na kraljevsko vijeće. Na čelu je ban kojeg zamjenjuje podban (Mirko Lentulaj). Imalo je 5 odsjeka: za unutarnje posloveprosvjećivanjebojni odsjekza javne financijeza pravosuđe. Na čelu odsjeka načelnici + savjetnici i niži savjetnici. Formalno je bilo pomoćni organ bana, ali ustrojeno kao privremena zemaljska vlada koja je donekle bila samostalna. Donosila je naloge nižim upravnim jedinicama. Položaj vijeća ostao je jednak i nakon sazivanja H-S sabora. Bečki MUP ga raspušta i njegove nadležnosti preuzima Banska vlada.

3. Listopadska diploma

U ožujku 1860. vladar saziva istaknute političare svih zemalja u Carstvu u Pojačano carevinsko vijeće (PCV) sa zadaćom da predlože smjer potrebnih promjena. PCV predlaže uvođenje ustavnosti i uravnoteženu decentralizaciju Monarhije. Vladar 20. 10. 1860. donosi Listopadsku diplomu unatoč prvotnom odbijanju prijedloga. Uvodi provizornu ustavno uređenje središnjih i pokrajinskih tijela. Središnje vlasti obuhvaćale su Carevinsko vijeće koje je sa 100 delegata trebalo biti zajednički sabor Monarhije. Obavljalo bi zajedničke poslove svim kraljevinama i zemljama, dok ostala pitanja spadaju u djelokrug autonomnih zemaljskih sabora. U svakoj od zemalja Monarhije bio bi osnovan zemaljski sabor i vlada. Car ima neograničeno pravo sankcija.

4. Veljački patent

Listopadsku diplomu 26. 02. 1861., vladar je pod pritiskom dopunio Veljačkim patentom. Patent je predviđao dvodomno carevinsko vijeće i jake instrumente utjecaja vladara na njegove poslove. Uži sastav Carevinskog vijeća je trebao osigurati jaču povezanost austrijskih zemalja. Pravo predlaganja zakona Carevinskom vijeću imala vlada.

5. Zemaljska vlada prema Ugarsko-Hrvatskoj nagodbi

Najviši organ izvršne vlasti bila je Hrvatsko-Slavonsko-Dalmatinska vlada koja je osnovana Zakonom o ustrojstvu Zemaljske vlade iz 1869. Na čelu zemaljske vlade bio je ban, a pod njim 3 odjelna predstojnika

unutarnji poslovibogoštovlje pravosuđe+ kasnije i gospodarstvo. Najšira je bila nadležnost odjela za unutarnje poslove, posebno: izrada i uprava zemaljskog proračuna, državne i javne sigurnosti, državljanstva, nadzor nad regionalnom i lokalnom upravom. – odnosi države s vjerskim zajednicama, školstvo – pravosudna uprava i nadzor cjelokupnog pravosuđa – poslovi narodnog gospodarstva, obrt i trgovina… Predsjednik Zemaljske vlade po položaju je bio ban Dal., Hrv., i Slav., a imenovao ga je kralj na prijedlog i supotpis ugarskog ministra predsjednika.

6. Zavičajno pravo

Zavičajnost je pripadnost pojedinca pojedinoj općini temeljem koje između pojedinca i općine nastupa odnos utvrđenih širih prava i obveza. Stjecala se temeljem neke posebne osobne povezanosti – porijeklo, udaja. Po tome je bila slična državljanstvu. Podrazumijevala je pripadnost zavičajnika samo jednoj općini u državi, a pretpostavka je državljanstvo. Do konačnog uređenja 1880. pravo zavičajnosti bilo je uređeno fragmentarnim propisima. Sabor na prijedlog Zemaljske vlade 1877. usvaja Zakon o zavičajnim odnosima, a vladar ga potvrđuje tek 1880. nakon što je 1879. zajednički sabor donio Zakon o državljanstvu. Potvrda o uživanju zavičajnog prava bila je domovnica.

7. Ustrojstvo mletačke i obrnuta piramida

Mletačke institucije nastale su u okrilju romansko-bizantske tradicije. U početku su duždevi vladali autokratski i nastojali svoju funkciju učiniti nasljednom. Ubrzo duždev položaj postaje simboličan i ima ovlast imenovanja poglavara mletačke crkve te je najviši zapovjednik u vojnim pohodima. U ostalim pitanjima djeluje pod nadzorom Velikog vijeća koje je osnova mletačkog sustava. Ono donosi zakone i izabire gotovo sve državne službenike. Bira Senat koji se sastoji od patricija i izvanrednih članova do 300 članova . Senat ima ulogu upravnog tijela, sastaje se svaki dan, a prisustvo senatora je obvezno. Kolegij je pripremao rad i odluke senata – 16mudraca i 10 članova Signorie (drugo tijelo izvršne vlasti s protokolarnim funkcijama). Također je postojalo Vijeće četrdesetorice i Vijeće desetorice. Upravno teritorijalna podjela mletačke države bila je na: Dogado, Stato da Mar i Stato da Terraferma.

Oblik obrnute piramide – na dnu Veliko vijeće iz kojeg proizlaze sva navedena tijela. Dužd = monarhijske ovlasti. Senat = aristokratske ovlasti. Veliko vijeće = demokratske ovlasti.

DUŽD

SENAT

VELIKO VIJEĆE

8. Odnosi u poljoprivredi, navedi i objasni jedan SMKT

Sprega: jedan od najznačajnijih ugovora, sprežnici se obvezuju na međusobno pomaganje u obavljanju poljoprivrednih radova kroz cijelu ili više godina. Najčešće sprega tegleće marve, ali može i obliku radne snage. Stoku hrani sprežnik na čijem se zemljištu obavlja posao. Ugovori su bili dugotrajni.

Moba: ugovor o međusobnoj pomoći seljaka pri obavljanju poljoprivrednih poslova, tko sazove hrani mobnike, no nije dužan uzvratiti mobu. (znači za neke sitnije poslove)

Kolonat: vlasnik zemljišta daje slobodnom obrađivaču zemljište na obradu, a kolon se obvezuje obrađivati ga i davati vlasniku naknadu u novcu ili naturi. Koloni se dijele na one koji su od vlasnika dobili kuću ili stoku; imali kuću ili stoku; oni koji su sami izgradili kuću na kolonatskom zemljištu.

Težaštvo: najamna pogodba o radu, sklapa ga vlasnik zemljišta koje je trebalo obraditi sa težakom, obveza je određena po danima. Težaštvo je uređeno statutarnim propisima gradova jer su gradovi imali interes da se zemlja obrađuje. Ako bi težak propustio obaviti posao osuđivao bi se na novčane kazne.

9. Skupno vlasništvo i navedi jedan oblik

Skupno vlasništvo bilo je karakteristično za ranija razdoblja razvoja prava. Predstavlja oblik uređenja zajedničkog iskorištavanja dobara koje uživa cijela zajednica – pašnjaci, šume… U njemu sudjeluje više osoba i svima pripadaju vlasnička prava jer su povezani osobno pravnom vezom. Može postojati samo na nepodijeljenoj stvari , s tim da udio pojedinca u vlasništvu nije određen, a za diobu vlasništva potrebna je suglasnost cijele zajednice. Primjer kod nas je kućna zadruga i zajednička imovina nepodijeljene braće/brana stečevina.

10. Pravo prvokupa

Pravo prvokupa je pravo ovlaštenika da mu prodavatelj prvom ponudi stvar na prodaju. Ovlaštenik to pravo mora realizirati u nekom roku, a ako odbije ili propusti rok stvar se može ponuditi trećem s tim da postoje ograničenja vezana uz cijenu. Razvilo se u Bizantu i drugim područjima tako da prednost pri kupnji zemljišta imaju rođaci suvlasnici vlasnici susjednih zemljišta i naposljetku vlasnici ostalih zemljišta. Svrha prvokupa bila je zaštita rodbinske i teritorijalne zajednice.

11. Pristav

Pristavi, notari, egzaminatori i kaptoli bili su nosioci javnih ovlasti – slično današnjim javnim bilježnicima. Pristav je za razliku od notara i kaptola vezan uz usmene pravne radnje, njegova riječ davala je snagu javne vjere tom sadržaju. Ta dužnost se odnosila na pravne radnje pojedinca, ali i radnje u sudskom postupku. Neke je radnje pristav provodio i sam odlučivao koje svjedoke treba ispitivati u sudskom postupku ili uvodio u posjed stranu koja je pobijedila u parnici.

12. Dubrovačko pravo

U prvom redu obuhvaća pisana vrela, a običajno pravo se primjenjuje supsidijarno. Središnje vrelo je Dubrovački statut donesen 1272. Sastoji se od 8 knjiga. Prva uređuje položaj tijela vlasti, prava i dužnosti službenika i položaj Katoličke crkve; druga sadrži prisege službenika pri preuzimanju dužnosti; treća uređuje ustroj i nadležnost sudova i postupak pred sudom; četvrta sadrži odredbe o nasljednom, bračnom i obiteljskom pravu; peta uređuje odnose u poljoprivredi i pravni režim nekretnina; šesta kaznena djela i kazne; sedma pomorsko pravo; osma knjiga dodana je kasnije i donosi nove propise i dopunjava

stare. Knjiga svih zakona sadrži nove zakone pravila koja su nastala razvojem gospodarstva i društva; za kasnija razdoblja donose se u zelenoj i žutoj boji.

13. Pravni partikularizam

Jedno od glavnih obilježja jugoslavenske države je raznorodnost prava, preuzetog iz prijašnjih pravnih poredaka. U kratkom vremenu su bile ujednačene grane prava od vitalne važnosti za državu, no organizacija sudstva i najveći dio zatečenog prava nisu unificirani postupak pred sudovima, građansko, obiteljsko… Na snazi su ostali dotadašnji pravni propisi pod uvjetom da nisu u suprotnosti s Ustavom i novonastalim zakonima. Razlikujemo 6 pravnih područja: hrvatsko-slavonsko (zakoni donijeti do 1918. u U-H i H-S saboru, zakoni uvedeni za Bachovog apsolutizma, OGZ osim bračnog, kazneni zakoni, privremeni građanski postupak, odvjetnički red); slovensko-dalmatinsko; bivše ugarsko; bosansko- hercegovačko; srbijansko; crnogorsko.

14. Glavni akti šestosiječanske diktature 1929.

06. 01. 1929. proglas kralja u Službenim novinama kako je stigao čas kada između kralja i podanika više ne smije biti posrednika. Ukida Ustav i raspušta Narodnu skupštinu imenuje novu vladu. Objavljuje Zakon o kraljevskoj vlasti i vrhovnoj državnoj upravi po kojem je kralj nosilac sve vlasti u zemlji i Zakon o zaštiti javne bezbednosti i poretka u državi . Osnovan je sud za zaštitu države. Jedan od najznačajnijih zakona bio je Zakon o nazivu i podjeli Kraljevine na upravna područja 03. 10. 1929. kojim je država dobila ime Kraljevina Jugoslavija.

15. Narodnooslobodilački odbori (NOO)

Pojavili su se tijekom 1941. kao podrška partizanskim jedinicama, ali i kao politički organi vlasti koji su funkcionirali kao zamjena za raspadnuta tijela lokalne vlasti. To su bila izborna tijela izabrana pod utjecajem komunističkih struktura. Sastojali su se od plenuma delegata određene teritorijalne jedinice i užeg odbora koji bira plenum. Organizacija i nadležnost bila je zasnovana na načelu jedinstva vlasti, oni su donosili opće normativne akte, a imali su i izvršnu + sudsku funkciju. Uspostavljeni su u vertikalnom i hijerarhijskom nizu seoski, općinski i kotarski. Rukovodi im Vrhovni štab koji u veljači 1942. donosi Fočanske propise kojima je uređen ustroj, nadležnost i djelovanje NOO-a.

16. Ustavni sud SFRJ

Uvođenje Ustavnog suda nije bilo posve u suglasju s načelom jedinstva vlasti. Ustavni sud Jugoslavije nije mogao poništiti ili ukinuti odredbe ili zakon za koji bi utvrdio da je neustavan već je na temelju obavijesti savezna ili republička skupština u roku od 6. mj. trebala dovesti taj zakon u sklad s Ustavom, u suprotnom bi odredba ili zakon na temelju Ustava, ali ne odlukom Ustavnog suda prestala vrijediti ukidanje zakona na temelju Ustava, a ne odlukom Ustavnog suda = formalno očuvanje jedinstva vlasti. No u slučaju nesuglasnosti republičkog zakona sa saveznim Ustavom, Ustavni sud ga odmah treba suspendirati, pa i ukinuti. Građani su za pokretanje postupka pred Ustavnim sudom imali znatno manje mogućnosti što mu je umanjivalo značaj nadležnosti povrede slobode i prava.

17. Pravo u Franačkoj

Pravo u Franačkoj objedinjava: pravo koje vrijedi na prostoru Franačke, ono koje svojim propisima uvode vladari, te ono koje po načelu personaliteta ovisi o plemenskoj pripadnosti. Izvori su: zbornici rimskog prava karakteristični za franačko pravo, kapitulari (vladarska vrela), Capitula legibus i Capitula Italica, formulari te isprave. Na našem području utjecaji pravnih vrela Franačke vidljivi su kroz razvoj feudalnih struktura, senioriteta, vazaliteta, uređenju vlastelinstva, strukture vlasti i organizacije dvora. U Dalmaciji utječe i Edictum Rothari + Libri feudorum.

18. Entega

Spada pod ugovore o pomorstvu, definiran u bizantskom pravu. Udruživanje vlasnika broda, mornara i vlasnika entege (entega=roba/novac) radi stjecanja dobiti. Nastaje trgovačko društvo, a trguje se uloženim novcem ili robom. Dobit se dijeli tako da vlasnik broda i mornar dobivaju 2/3, a vlasnik entega 1/3. Ako se putovalo van onda bi se dobit dijelila na pola zbog rizika trgovca. Na brodu nekad i više entega što čini zajednicu dobiti i rizika. Uređeno Dubrovačkim statutom.

19. Kolegancija

Spada pod ugovore o pomorstvu, uobličen u mletačkom pravu obično na godinu dana. Svrha je bila trgovina u drugim lukama i podjela dobiti među ugovarateljima. Iactor daje tractoru novac, robu, brod ili dio broda kako bi druga strana mogla trgovati u drugim lukama, a dobit se dijeli 50-50, rizik razmjerno. Iactor ostaje vlasnik uloženog kapitala, a tractor mu odgovara za poslovanje.

20. Razgraničenje s Italijom nakon 2. svjetskog rata

Na Teherenskoj konferenciji izražen je stav saveznika da Jugoslavija nakon rata treba biti obnovljena kao neovisna država. Nepravedne granice s Italijom bile su razlog traženja jugoslavenske strane da se prošire predratne jugoslavenske granice. Jedno od najtežih pitanja na Pariškoj mirovnoj konferenciji 1947. bilo je talijansko-jugoslavensko razgraničenje. Iako je na pregovorima Jugoslavija tražila vraćanje austrijsko- talijanske granice, prihvaćen je kompromisni prijedlog razgraničenja prema kojem je svakoj zemlji ostao otprilike jednak broj pripadnika nacionalnih manjina. Ugovorom s Italijom, Rapallski ugovor i Rimski pakt stavljeni su izvan snage. Predviđeno je stvaranje Slobodnog teritorija Trsta (STT-a) kao tampon- države pod zaštitom UN-a, teritorij STT-a bio je privremeno podijeljen na dvije vojne zone. No STT nije zaživio te su pod talijanskim pritiskom vlade GB i SAD-a odlučile o predaji Trsta Italiji i zone A. Problem Trsta riješen je kompromisom između gore navedenih vlada. Memorandumom o suglasnosti o STT-uukinuta je vojna uprava nad STT-om, dio zone A i cijela zona B predani Jugoslaviji. Londonski sporazum nije konačno riješio granice, to je načinjeno Osimskim sporazumima iz 1975 . koji su potvrdili granice iz Memoranduma.

21. Zahtijevanja naroda 1848.

Pod vodstvom Narodne skupštine stranke, pripremljena je peticija Zahtijevanja naroda. Ona je 25. 03. 1848. usvojena na Velikoj narodnoj skupštini, iako je dokument takve važnosti trebao biti usvojen u

Saboru. Bio je to višeslojan dokument koji je na relativno neustavan način objedinjavao načelno- programsku, operativnu i konkretnu razinu kao i pojedinačne zahtjeve. U uvodu je iskazana želja za zadržavanjem zajedničkog državnopravnog okvira s Ugarskom uz uvjet međusobne jednakosti i vjernosti dinastije na temelju Pragmatičke sankcije. 30 točaka sadrži zahtjeve koji se odnose na nacionalno i teritorijalno jedinstvo hrvatskih zemalja, potvrdu autonomnih prava Hrvatske… Najvažnija načela su bila teritorijalna cjelokupnost, politička i kulturna samostalnost, ustavnost, predstavnička vlast i odgovornost vlade, pravna jednakost, neovisnost sudstva i porotno suđenje, slobode i prava građana. Iako je kralj otklonio prihvat tog dokumenta, on ima simbolično značenje.

22. Obvezni ugovori u stočarstvu, navedi i objasni jedan KSS

Kesim: ugovorni odnos u kojem vlasnik stoke daje drugome svoju stoku na čuvanje, a svrha ugovora je bila podjela prinosa od stoke vlasnik dobiva vunu i dio mliječnih proizvoda, a pastir ima pravo na priplod i drugi dio mliječnih proizvoda.

Sočeda: ugovor o radu koji se u pravilu sklapao na 5 godina, a prema njemu bi vlasnik stoke predavao drugoj strani određen broj stoke. Obično bi socedal s volovima orao i sijao, a urod žita bi se svake godine dijelio na pola, kao i priplod nakon što ugovor istekne.

Supona: ugovor o međusobnoj pomoći stočara kojim se suponici sporazumijevaju da pomiješaju svoju stoku, na taj se način osiguravala najbolja ispaša i podjela troškova čuvanja (pastira).

23. Prvoprosinački akt

Delegacija Narodnog vijeća s uvjetima iz Naputka otputovala je u Beograd na pregovore. Srbijanska strana nije bila voljna prihvatiti niz uvjeta iz Naputka. Posebno je odbijala uvjet o 2/3 većini potrebnoj za donošenje ustava i prepuštanje odluke o obliku vladavine ustavotvornoj skupštini. U nepovoljnim okolnostima i položaju (međunarodnom) Države SHS, delegacija Narodnog vijeća je odstupila od znatnog broja uvjeta iz Naputka. Delegacija se dogovorila o sadržaju adrese koju je 01. 12. 1918. pročitala regentu Aleksandru. U adresi je bila izražena želja Narodnog vijeća o ujedinjenju Države SHS sa Kraljevinom Srbijom i Crnom Gorom – te želja da državni vladar bude kralj Srbije Petar, jedinstvena vlada i predstavništvo, uspostava sporazumnog narodnog predstavništva. Regent Aleksandar je izjavom prihvatio adresu i proglasio ujedinjenje Kraljevine Srbije sa zemljama nezavisne Države SHS u jedinstveno Kraljevstvo Srba, Hrvata i Slovenaca. Adresom i izjavom nastao je jedinstveni pravni akt kojim je pravno izražen nastanak nove države i načela državnog uređenja. Bez rasprave i glasovanja bila je obaviještena srpska Narodna skupština o Prvoprosinačkom aktu 29. 01. 1918., a do saziva Narodnog vijeća i Hrvatskog sabora nije ni došlo. Neki hrvatski političari, a posebno Stjepan Radić osporavali su pravnu obveznost akta jer je izostala ratifikacija.

24. Hrvatska municipalna prava

Hrvatska municipalna prava bila su ukupnost propisa i običaja koji su uređivali ustroj vlasti Kraljevine Hrvatske, Slavonije i Dalmacije i njihov odnos prema Ugarskoj i habsburškim zemljama. Kao najvažnija municipalna prava zajamčena propisima i utvrđenim običajima navode se: samostalni izbor vladara u Saboru s pravom neposrednog podnošenja zaključaka vladaru na potvrdu, samostalno odlučivanje o vjerskim pitanjima, nadređenost Sabora županijama, proglašavanje mobilizacije,

samostalno sudstvo s prizivnim sudom, zastupanje Kraljevine na U-H saboru putem nuncija s pravom veta. Pojam municipalnih prava zadržao se sve do H-U nagodbe, a tada ga je zamijenio pojam hrvatsko državno pravo. Do tada je zahvaljujući Kušićevom spisu, pozivanje na municipalna prava biti uporište za zaštitu hrvatskih državnopravnih i nacionalnih interesa.

25. Vidovdanski ustav

Vidovdanski ustav donesen je 28. 06. 1921. Proglasio je da je država Srba, Hrvata i Slovenaca ustavna, parlamentarna i nasljedna monarhija – Kraljevina SHS , sa službenim s-h-s jezikom. Jamčio je diobu vlasti i postavio znatna jamstva neovisnosti sudstva, iako će ta načela biti narušena položajem kralja i zakonskom regulativom. Glavni organi vlasti bili su kralj, Narodna skupština i vlada. Kralj je zajedno s Narodnom skupštinom vršio zakonodavnu vlast, a pripadala mu je i upravna, imao je pravo raspisivanja izbora, sazivanja, otvaranja i raspuštanja Narodne skupštine, pravo zakonodavne inicijative, sankcije i promulgacije. Vlada nije mogla predlagati zakone bez kraljeve suglasnosti, a vladar je imao apsolutni veto na prihvaćane.

26. Ustav 1931.

Ustav Kraljevine Jugoslavije proglasio je kralj 03. 09. 1931. Od Vidovdanskog ustava razlikovao se po načelima i sadržaju. Po Ustavu iz 1931. Kraljevina Jugoslavija bila je nasljedna i ustavna monarhija – oznaka nasljedna u prvom planu, a parlamentarna „van“ – proglašeno je načelo diobe vlasti bila je formalna proklamacija jer je po Ustavu vladar imao najistaknutiji položaj. Kralj je imao iste ovlasti kao i u Vidovdanskom ustavu, ali u Ustavu 1931. njegova uloga je bila naglašena, a imao je i pravo imenovanja do ½ članova Senata. Predviđao je i Kraljevsko namjesništvo (3 člana) u slučaju kraljeve odsutnosti i <18 godina. Zakonodavno tijelo Narodno predstavništvo bilo je dvodomno: Narodna skupština i Senat. Skupština se birala općim, javnim (manipulacija) i neposrednim glasanjem. Senat je bio sastavljen od biranih i imenovanih senatora, mandat je bio 6 godina, maksimalno 46 senatora. Broj imenovanih manji od biranih, a senatori su morali imati minimalno 40 godina. Imenovao je kralj, a izborna tijela u banovinama su birala. Oba doma ravnopravna, ali uloga zakonodavnog tijela dosta umanjena. Kralj je i dalje imenovao ministre. Po Ustavu su sudovi bili neovisni, a suci stalni, ali ta odredba je stupala na snagu tek za 5 godina (manipulacija). Politička udruživanja bila su ograničena, a i ostala politička i građanska prava manja.

27. Podijeljeno vlasništvo, navedi jednu vrstu

Podijeljeno vlasništvo karakteristično je za srednji vijek, pogotovo nad zemljom. Pravni odnos u tom tipu vlasništva zasnivao se između izvornog vlasnika zemlje i njegova vazala . Na vazala su se prenosile privatnopravne , ali i javnopravne ovlasti i upravljanje podložnim stanovništvom na zemljištu. Taj skup pravnih odnosa bila je pravna osnova vlastelinstva. Razlikuju se 3 različita nosioca ovlasti: kralj, vlastelin i kmet. Vrste podijeljenog vlasništva su obiteljsko i pravo prvokupa.

28. Patrimonijalna država (9.-13. st.)

Osnovno obilježje patrimonijalne države vladar izvor sve vlasti, vlasnik sve nepodijeljene zemlje u državi, upravlja državom kao da je njegovo vlasništvo, a svi državni službenici su kraljevi službenici.

Pojedina zemljišta vladar je ustupao dužnosnicima, a sa zemljom i pravo vršenja nekih funkcija čime su nastala vlastelinstva, a posljedično tome se broj slobodnog stanovništva smanjivao. Društvena struktura sastojala se od vladajućih i onih kojima se vladalo. Vladajući su bili vladar i njegovi službenici, te vlastelini. Vladani su se dijelili na slobodno stanovništvo i sluge.

29. Lenska država (13.-15. st.)

Društvena struktura sastojala se od 5 skupina: prva – kralj, crkveni i svjetovni vlastelini velikaši; druga – kraljevi sluge plemstvo; treća – slobodnjaci tj. zemljoposjednici, obrtnici, trgovci; četvrta – slobodno stanovništvo (sitni posjedi); peta – neslobodni sluge. Obilježje lenskog tipa države je moćan položaj vlastelina koji vladaju velikim državnim teritorijima i stvaraju vlastito pravo. Stvara se i niže plemstvo koje se od 13. st. sastaje i na skupštinama (obrana interesa)

30. Staleška država (15.st.)

Ključna karakteristika staleške države bili su jasno uobličeni staleži čiji je položaj bio pravno određen. Funkcije vlasti bile su podijeljene između vladara i staleža. Svatko od njih je imao svoje organe. U Hrvatskoj je za vrijeme staleškog tipa države Sabor tijelo koje redovito djeluje i u kojem se predstavnici onog dijela stanovništva koje ima politička prava. Na čelu političkog naroda je plemstvo. Vladar politički ne može donositi značajne odluke bez suglasnosti sabora. „Politički narod“ dijeli se na 4 staleža prelati, velikaši, plemstvo, kraljevski slobodni. Slobodnjaci nisu spadali među 4 staleža, ali nisu bili podređeni vlastelinu, a kmetovi koji su bili najbrojniji živjeli su u poluslobodnom i zavisnom statusu.

31. Tripartit

Tripartit je bilo glavno pravno vrelo u Ugarskoj, Hrvatskoj i Slavoniji. Pretežno je uređivao privatnopravne odnose, pomalo i javnopravne i kaznenopravne odredbe. Izradio ga je I. Verboczy 1514. na kraljev nalog (prihvatio ga je Ugarski sabor). Kralj ga je sankcionirao potpisom, ali ga nije promulgirao vjerojatno zbog nezadovoljstva svećenstva, a posljedično tome nikada nije postao zakon i stekao pravnu snagu. Unatoč tome Tripartit se počeo primjenjivati zbog svoje sistematičnosti i praktičnosti nakon što ga je Verboczy poslao županijama. Na hrvatski ga je preveo Ivan Pergošić, a tiskao 1574., te je u Hrvatskoj i Slavoniji vrijedio do OGZ-a 1853., a u Ugarskoj nakon OGZ-a do 1946. Sadržaj su činili: sistematizirani ugarski i neki hrvatski običaji. Sastavljen je kao zakonik (zakoni, kraljevski dekreti i propisi, običajno pravo) ≈ zbirka sudske prakse. Tripartit se sastojao od 3 dijela: predgovor + prvi – govori o plemstvu; drugi – sadrži načela imovinskog prava; treći – govori o običajnom pravu. Bitno je napomenuti da nije poznavao jedinstvenu definiciju vlasništva.

32. Članak LVIII. i LIX. iz 1791. (navesti još položaj Hrvatske i Slavonije)

Članak LVIII. govorio je o prenošenju nadležnosti o odlučivanju o ratnom porezu na U-H sabor.

Članak LIX. govorio je o prenošenju upravnih nadležnosti H-S sabora na Ugarsko namjesničko vijeće.

33. Izborni zakon i ustroj Sabora 1848.

Nacrt izbornog zakona izradio je Ivan Mažuranić, a Banska konferencija tom je propisu trebala dati legitimitet pošto izborni zakon smije donijeti samo Sabor, a ne tijelo izvršne vlasti. izborni zakon 1848. imao je samo 16 članaka, a njegova osnova bilo je načelo pravne jednakosti svih građana. Zakon je vrijedio za područje Banske Hrvatske, te je propisivao da će vrijediti samo za te izbore. Sabor je bio jednodomno tijelo s dvojnom strukturom. Zastupnici su birani u županijama: po jedan zastupnik iz kotara županije (58), četiri po krajiškoj pukovniji (44), (77) zastupnika iz slobodnih kraljevskih gradova i nekih općina, (7) zastupnika Katoličke crkve, (3) Grčko-nesjedinjene, (1) zastupnik pravoslavnih manjina i (1) iz akademije znanosti – ukupno (191). Broj virilista nije bio određen. Zastupnici su se birali neposredno u gradovima i privilegiranim općinama, a posredno u seoskim općinama i krajiškim pukovnijama. Glasovanje je bilo javno. Birači su mogle biti sve osobe koje su bile vlasnici nekretnina na tom području, punopravni građani i oni sa stalnim prebivalištem, morali su diplomirati i biti stalni činovnici – vrijedi za gradove. U seoskim općinama i krajiškim pukovnijama to pravo imali su glavari zadruga. Pasivno pravo bilo je uvjetovano pismenošću i vjeroispoviješću. Izborni zakon 1848. predstavlja model za gotovo sve kasnije hrvatske izborne zakone, a ima i povijesni značaj.

34. Tiepolov statut i hijerarhija pravnih vrela

Tiepolov statut uređivao je kazneno pravo u mletačkoj. Počivao je na 2 postavke. Prva – da vrijedi i primjenjuje se na sve osobe podložne Mletačkoj Republici iako se to načelo nje baš dosljedno primjenjivalo. Drugaje – hijerarhija pravnih vrela. Primarno vrelo je sam Statut; potom se posezalo za analogijom, a primjenjivala se najbliža statutarna ili običajnopravna norma; potom se norma tražila među pravnim običajima. Ako se i dalje nije mogao riješiti problem onda bi sudac donio odluku po svom osjećaju pravičnosti (sučev arbitrium). Na taj se način izbjegavalo posezanje za rimskim pravom, a posljedično tome je slabio interes Svetog Rimskog Carstva na suverenitet nad Venecijom.

35. Oblik vladavine i središnje institucije vlasti NDH

NDH počivala je na totalitarnom sistemu što je bilo vidljivo po tome što je samo ustaška politička organizacija bila dozvoljena. Pavelić je bio i na čelu pokreta i na čelu države. Poglavnik je objedinjavao svu vlast i donosio sve bitne odluke. Zakonskom odredbom o Hrvatskom državnom saboru osnovan je i sazvan sabor, a sama odredba mu je djelovanje ograničila do kraja 1942. Sabor je rad započeo u veljači 1942., a do 28. 02. 1942. je prihvaćen zaključak o ništavosti svih akata donesenih od 01. 12. 1918. do 10. 04. 1941. koji su se odnosili na hrvatski narod i njegovu samobitnost, a priznati oni od uspostave NDH. To je potvrdio poglavnik. Sabor je 1942. održao 9 jednodnevnih sjednica. Nakon vojnih uspjeha saveznika i nadiranja partizanskih jedinica NDH se raspala 06. 05. 1945.

36. Kaptoli

Crkveni kaptoli nastali su u 13. st. kraljevskim privilegijima dobili su pravo da vlastitim pečatom ovjeravaju isprave o pravnim poslovima, koje su se sastavljale pred njima. U pravilu ih je pisao pisar kaptolske kancelarije, a ovjeravao custos. Uz nazočnost kraljevog povjerenika sudjelovali su i u uvođenju u posjed kao i pri provođenju određenih postupovnih radnji, mogli su sudjelovati i kao izabrani sud stranaka. Na hrvatskom području bio je značajan Krbavsko-Modruški kaptol, sjedište mu je u 15. st. u Novom Vinodolskom, isprave su bile na glagoljici.

37. Javni bilježnik (notar)

Notari su bili ovlašteni izdavati javne isprave. Bili su prisutni u gradskim sredinama, karakteristični za obalne gradove, ali i u Slavonskim gradovima gdje su djelovali temeljem opće ovlasti i statusa notara kojeg su dobili od cara, pape ili ovlaštenog palatinskog grofa. U 15. st. javni bilježnici se više ne smatraju slobodnim profesionalcima nego javnim službenicima pod nadzorom državne i gradske vlasti, podvrgnuti statutu. Pretpostavke za imenovanje: završeno pravno obrazovanje u učilištu na kojem se predavalo notarsko umijeće, a kod nas završetak kaptolske škole. Sastavljali su: ugovore, oporuke i druge isprave na zahtjev stranke. Statuti su propisivali službu javnog bilježnika i elemente javne isprave.

38. Pitanje međunarodnog priznanja države SHS

Država SHS obavijestila je vlade Ujedinjenog Kraljevstva, Francuske, Italije, SAD-a i Jugoslavenski odbor u Londonu o svom konstituiranju i zamolila taj odbor da kod drugih država zastupa interese države SHS. No jedino je Kraljevina Srbija priznala Narodno vijeće kao zakonitu vladu, ali ne i državu, o čemu je obavijestila navedene vlade. Do priznanja države SHS od drugih zemalja neće doći. Hrvatski teoretičari smatrali su da je država SHS imala sve elemente državnosti, a srpski pravnici i talijanski diplomati iznosili su da ona nije bila država nego odcijepljeni dio Austro-Ugarske. Zaključak je da je država SHS bila pravni provizorij zbog teškoća u ostvarivanju svog vrhovništva, te niti petotjednog postojanja i prijelazne svrhe osnivanja.

39. Vanjskopolitička neovisnost i politika nesvrstanosti

Jugoslavenska vanjska politika bila je snažno oslonjena na SSSR i sovjetsku komunističku partiju, zbog čega je sukob sa SSSR-om 1948. ostavio snažne posljedice na jugoslavensku politiku. Na unutarnjem planu sukob se odrazio u vidu razvijanja ideje samoupravljanja kao posebnog jugoslavenskog puta prema socijalizmu i komunizmu. Na vanjskom planu mogućnost vojne intervencije zemalja socijalističke zajednice dovela je do približavanja Jugoslavije zapadnim silama. Jugoslavija je razvila neutralnu politiku između NATO pakta i Varšavskog pakta. U vrijeme hladnog rata neutralan položaj bila je tzv. politika aktivne miroljubive koegzistencije. Od polovine 50-ih izgrađuje se pokret nesvrstanih u kojem će Jugoslavija imati vodeći položaj, a Tito je bio jedan od najistaknutijih lidera tog pokreta.

40. Constitutio criminalis Carolina

Zakonik je donesen za Sveto Rimsko Carstvo. Trebao se primjenjivati supsidijarno u odnosu prema lokalnim zakonodavstvima, on je zapravo stvarno unificirao kaznenopravno zakonodavstvo Carstva. Imao je značajan utjecaj na razvoj kaznenog i kazneno postupovnog prava u Europi, a u Hrvatskoj i Slavoniji primjenjivao se kao supsidijarno vrelo. Glavno obilježje Caroline je da je uvela inkvizicijsko načelo umjesto akuzatornog. Inkvizicijski tip postupka bio je obilježen: djelovanjem službenog državnog tijela koje je utvrđivalo da li je kazneno djelo počinjeno, te o primjeni kazne na počinitelja. Postupak se sastojao od istrage i suđenja. Materijalni dio Caroline bio je strog, smrtna kazna je bila česta, a tjelesne teške i okrutne, te je uređen postupak torture.

41. Diktatura proletarijata

Po Vladimiru Lenjinu koji je bio osnivač prve komunističke partije, svaka država, pa i ona najdemokratskija, predstavlja diktaturu vladajuće klase. Tako se i socijalistička država temelji na diktaturi proletarijata. Pojam diktature proletarijata u marksističkoj teoriji tumači se u smislu da radnička klasa kao najpotlačeniji dio stanovništva nastupa kao predstavnik općeg interesa i na revolucionaran način preuzima i vrši vlast u općem interesu. Najprije se obračunava s klasnim i drugim neprijateljima, a zatim putem države provodi diktaturu tako da uključuje najšire narodne slojeve u proces odlučivanja. U Jugoslaviji je ta ideja realizirana u represivnim oblicima. Na ideji diktature proletarijata i sovjetskom uzoru temeljilo se uspostavljanje modela vlasti koji se u knjigama naziva partijska država.

42. Reforme Josipa II

Josip II vladao je apsolutistički, a reformska djelatnost zasnivala mu se na prosvjetiteljskoj ideji o općoj dobrobiti kao svrsi države. Smetao ga je staleški ustroj i poseban položaj Katoličke crkve. Patentom od vjerskoj toleranciji 1781. uspostavio je jednakost priznatih vjera, proširio je prava protestanata i židova, djelovanje crkve nastojao je usmjeriti prema ostvarenju javnog interesa. Patentom o vjerskoj toleranciji također je ukinuo samostanske redove koji nisu bili od opće koristi za društvo. Uredbom iz 1784. nametnuo je njemački kao službeni jezik u cijeloj monarhiji. Ugarsku i Hrvatsku 1785. podijelio je na 10 okruga. Tri zagrebačke i dio ugarske županije ušle su u okrug sa sjedištem u Zagrebu, a tri slavonske i Baranja u okrug sa sjedištem u Pečuhu. Na čelu okruga bio je kraljev povjerenik. Patent o ukidanju kmetstva 1785. podario je kmetovima niz sloboda – seljenja, pravo na slobodnu ženidbu bez privole vlastelina, pravo na polaženje škole, biranje profesije, slobodno raspolaganje nekretninama. Osiguranje vlasništva nad zemljom koju obrađuju im nije osigurao virtualno oslobođenje. Taj patent nije proglašen u Hrvatskoj i Ugarskoj. Reforme poreznog sustava i uvođenje opće porezne obveze 1788. izazvale su val nezadovoljstva. Na kraju vraća ustavni poredak na snagu i ukida sve osim Patenta o vjerskoj toleranciji i Patenta o ukidanju kmetstva.

43. Izgradnja dalmatinskih komuna

U dalmatinskim gradovima od 12. do konca 14. st., a u nekim slučajevima i u 15. st. izgrađuju se komunalna društva s takvim stupnjem autonomije gradskih općina pokraj kojeg vanjski politički činioci nisu mogli utjecati na društveni i upravni ustroj te pravni poredak i njegovo funkcioniranje. Zajednička društvena osnova bila je podjela na gradsko plemstvo i pučane te autonomno uređenje pravnog poretka putem statutarnog prava. Izgradnja ustroja vlasti dalmatinskih komuna bila je kroz 3 faze. U prvoj fazi vlast još počiva na općoj skupštini građana. Ona se formirala nakon raspada rimskog sustava vlasti, gradom upravljaju 2 konzula na rok. U drugoj fazi koja slijedi diferencijaciju na pučane i plemstvo, nadležnost skupštine postupno se prenosi na Vijeće koje čini gradska elita, ono preuzima donošenje svih (bitnih) odluka. Na čelu komune je podestat, razvija se unutarnja organizacija i pravni poredak, pučani se bune zbog isključivanja iz donošenja odluka. Treća faza nije bila prisutna na našim prostorima, sukobi pučana i patricija nastoje se riješiti povjeravanjem svih ovlasti apsolutnim vladaru koji nastoji doživotno zadržati vlast.

44. Dolazak Habsburgovaca na vlast

Nakon smrti Ludovika II Jagelovića, glavni pretendenti za prijestolje bili su austrijski nadvojvoda Ferdinand II Habsburgovac i Ivan Zapoljski. Ferdinand se pozivao na ugovore o međusobnom

nasljeđivanju prijestolja u slučaju izumrća koji je njegov djed sklopio s Jagelovićima te na prijenos prava na nasljeđivanje njegove supruge – sestre poginulog kralja. Pošto ugovori nisu bili osnaženi u Ugarskom saboru, nisu obvezivali plemstvo. Češko plemstvo izabralo je Ferdinanda za kralja. Ugarsko i hrvatsko-slavonsko plemstvo bilo je podijeljenog mišljenja. Većina ugarskog staleža izabralo je Zapoljskog pozvavši se na zaključak Ugarskog sabora iz 1505.(biranje stranca), a manji dio je izabrao Ferdinanda. Hrvatsko plemstvo izabralo je Ferdinanda , a slavonsko Zapoljskog. Sporazumom 1538. Ferdinand je priznao Zapoljskog za vladara uz uvjet da ga nakon smrti naslijedi Ferdinand. Cetingradski sabor važan je jer je on prvi izraženi primjer savezništva hrvatskog plemstva i habsburgovaca te pokazuje svijest hrvatskog plemstva o zasebnom državnopravnom identitetu.

45. Ustavni amandmani od 1967. do 1971.

Ustavne promjene od 1967. do 1971. snažno su ojačale federalno načelo. Vijeće naroda amandmanima iz 1967. zadobilo je gotovo položaj stalnog i znatno je proširen broj njegovih obveznih izdvajanja iz Saveznog vijeća. Amandmanima iz 1968. ukida se Savezno vijeće i Organizacijsko-političko vijeće, a uvodi se Društveno-političko vijeće. Vijeće naroda zauzelo je položaj Saveznog vijeća. Ustavni amandmani iz 1971. unijeli su značajnije promjene. Njima je SFRJ određena kao državna zajednica dobrovoljno ujedinjenih naroda i socijalističkih republika i njihovih socijalističkih samoupravnih pokrajina Vojvodine i Kosova u sastavu Socijalističke Republike Srbije. Tim amandmanom ojačan je položaj republika i pokrajina, osnažen je opseg i način njihovog sudjelovanja u donošenju odluka na saveznoj razini. Uvedena je i koncepcija udruženog rada, zakonodavna nadležnost republika i pokrajina, a sužena federalna.

46. Ustav Socijalističke Republike Hrvatske 1974.

Imao je jednaku strukturu kao i Ustav SFRJ i čak 442 članka. U osnovnim načelima bilo je rečeno da se hrvatski narod zajedno s drugim narodima i narodnostima izvojevao za nacionalnu slobodu, vlast radničke klase i radnog naroda i uspostavio SRH i potom se dobrovoljno ujedinio u SFRJ na temelju prava na samoodređenje, uključujući i pravo na odcjepljenje . U normativnom dijelu u 2. st. rečeno je da je SRH nacionalna država hrvatskog naroda (1. puta tako određena), srpskog i narodnosti koje u njoj žive. Prvi put je ustavom bila utvrđena himna SRH. Sabor su činili Vijeće udruženog rada, Vijeće općina i Društveno- političko vijeće. Izvršni organ bilo je Izvršno vijeće, a najviši Predsjedništvo Republike.

47. Rijeka od 1918. do priključenja Hrvatskoj i Jugoslaviji

Na isti dan kada je Hrvatski sabor donio odluku o stupanju Kraljevine Hrvatske, Slavonije i Dalmacije u državu SHS, predstavnici te države preuzeli su vlast u Rijeci i Sušaku od riječkog guvernera. Već sutradan se konstituiralo talijansko narodno vijeće koje je takvo stanje proglasilo državnim udarom. Unatoč obećanju, 15. 11. u grad je ušla talijanska vojska koja vlast predaje talijanskom narodnom vijeću koje preuzima upravljanje gradom i vodi politiku pripreme priključenja Rijeke Italiji. Rapallskim ugovorima između Italije i Kraljevstva SHS dvije strane su se obvezale priznati potpunu slobodu i nezavisnost Države Rijeka. Imala je teritorij, državljanstvo te je trebalo ustrojiti institucije. Dolaskom Mussolinija na vlast, revizija rapallskih ugovora postaje ključno pitanje. Kraljevina SHS s Kraljevinom Italijom sklapa tzv. Rimski pakt koji je sadržavao poseban sporazum o Rijeci. Njime se Italija obvezala dati Kraljevini SHS zauzeta područja Deltu i Baroš, a SHS priznaje Italiji suverenitet nad preostalim dijelom riječkog područja. Riječka država pravno prestaje postojati nakon što je 1924. Italija dekretom odobrila taj

sporazum. Pitanje Rijeke je riješeno Mirovnim ugovorim FNRJ i Italije, a definitivno s Osimskim sporazumima 1975.

48. Ožujski ustav 1849.

U Hrvatskoj i Slavoniji stupa na snagu 06. 09. 1849. Hrvatska Ožujskim ustavom postaje jedna od krunovina, a Srijemska županija priključena je Srpskoj Vojvodini čime Hrvatska gubi tradicionalnu autonomiju. Ukida se Bansko vijeće i osniva Banska vlada. Županije su pretvorene u izvršne organe vlasti. ukinute su županijske skupštine. Zagrebi i Osijeku je ostavljena veća samoupravna nadležnost. Ukinuti su municipalni županijski sudovi, osnovani novi županijski i kotarski sudovi, novi Banski stol i državno odvjetništvo. Sam Ustav težio je: očuvati tadašnje političke elite, prema njemu sva vlast potječe od cara. Ustav je proglasio diobu sudstva i uprave, te zajamčio stalnost sudačkog zvanja, načela javnosti, usmenosti, akuzacijski postupak, porotno suđenje za teške tiskovne delikte. Ustavom su se htjeli zaštititi dinastički interesi Habsburgovaca, a u zemlji osigurati prava pojedincima i kulturna prava etničkih skupina (s posebnim patentima i proglasima).

49. Mladi kralj i herceg

Mladi kralj je potjecao iz kraljevske obitelji, bio je u vazalskom odnosu s kraljem, imao vlastite službenike. On je svoju kraljevsku vlast vršio kao prijestolonasljednik neovisno o kralju, sporove između njega i kralja rješavao je posebni arbitražni sud. Herceg je potjecao iz kraljevske obitelji, imao je ovlasti gotovo jednake kao i kralj (vršio ih u njegovo ime), ali je kao vazal bio podređen kralju, koji mu je mogao oduzeti funkciju ili mu dodijeliti novo područje.

50. Rimski ugovori

Pavelić i Mussolini potpisuju Rimske ugovore u Rimu 1941. Prvim se utvrdila granica između NDH i Italije. Italija je dobila najrazvijeniji dio hrvatske obale, a Hrvatska podvelebitski dio prva zona. Drugim se NDH obvezala da na svom obalnom pojasu i u zaleđu neće podizati vojne objekte ni držati ratnu mornaricu druga zona. Trećim su utvrđeni politički odnosi dviju zemalja. Italija je preuzela 25-ogodišnje jamstvo za političku neovisnost i teritorijalnu cjelovitost Kraljevine Hrvatske. NDH je preuzela obvezu da ne sklapa međunarodne sporazume u protivnosti s tom obvezom i obvezuje se da će se pri ustroju i obuci svoje vojske koristiti iskustvima talijanske vojske. Pavelić je raskinuo ugovore čim je Italija kapitulirala.

51. Pravo na javno okupljanje i zakon o pravu sakupljati se 1875.

Pravo okupljanja je pravo podanika sastajati se na sastancima i raspravljati o poslovima javnog interesa, a svoj zaključak o tome trebaju dostaviti javnom organu. Do Mažuranića je to bilo uređeno samo uredbama zbog čega su u praksi izborne skupovi zabranjivali i najniži redarstvenici. Zakon o pravu zakupljati se nije se odnosio na crkvene i slične skupove. Načelno je dozvoljavao sakupljanje pod uvjetima utvrđenim zakonom. Za skupove koji su se održavali „unutra“ trebalo je prijavu gradskom poglavarstvu 3 dana prije održavanja, a na otvorenom je bila potrebna posebna dozvola poglavarstva. Okupljanje na otvorenom bilo

je ograničeno nizom razloga. Građani su imali pravo podnositi peticije prihvaćene na javnim skupovima – javnim tijelima. Zakon je bio represivan po uzoru na austrijski.

52. Vlastelinstvo u pravnom smislu i status kmeta (nepotpuno)

Zemljište vlastelina u pravnom smislu dijelilo se na alodijalna (kmet obrađuje kao svoju radnu obvezu – prihod vlastelinu; livade, voćnjaci); urbarijalna (kuća s okućnicom, tu kmetovi žive, položaj stalnog zakupnika); izvanselišno (vinogradi, krčevine – kmetovi mogu obrađivati ako im vlastelin dozvoli) i zajednička zemljišta koju mogu obrađivati i kmetovi i vlastelini. Kmetovi su imali novčane i naturalnu rentu kao naknadu za korištenje + davanja državi i Katoličkoj crkvi. Načelno su se mogli seliti uz prethodno podmirenje svojih davanja. Ukidanjem kmetstva 1785. dobivaju pravo seljenja.

53. Mletačko pravo + 33. pitanje

Vrela mletačkog prava su: privilegiji franačkih i njemačkih vladara, Ratio de lege Romana s pojedinim odredbama rimskog prava i Biblije, Parvum statutum, kompilacija od 75 glava sažetih sudskih odluka. Kasnije Zbirka R. Dandula s najvažnijim statutom (Tiepolov statut). Činilo ga je 5 knjiga, kasnije je dodana i 6. s ispravkama i dopunama.

54. Državni ustroj Franačke

Franački vladar vlada u općem interesu, vrši vlast kao ratni vođa, djeluje kao vazal prema svojim podanicima. Kruna se prenosi na sinove (mladi kralj), država je vladarev patrimonium. Ima neograničeno pravo izdavanja naredbi i zabrana u obliku propisa čije je poštivanje zajamčeno kaznama. Na kraljevom dvoru nalaze se savjetnici iz reda najviših predstavnika crkve i velikaša koji su zaduženi za različite nadležnosti i poslove. Postoji 2 skupštine. Skupština najvišeg plemstva za važna vojna i politička pitanja te opća skupština za državna pitanja. Teritorij se dijeli na grofovije – centene- markgrofovije.

55. Doktrina o svetoj kruni

Razvijala se još od ranih dana Ugarske, a končano ju je uobličio Verboczy u Tripartitu. Izvedena je iz učenja o patrimonijalnoj vlasti. prebacuju se povlastice s vladara na krunu kojom je 1000. godine okrunjen Stjepan I. Sveta kruna je nosilac svih suverenih prava, tj. vrhovne vlasti. vlasnik je svog zemljišnog posjeda te se njoj vraća. Kralj je samo privremeni nosilac koji prava krune dobiva krunidbom. Tako je sva zemlja kojom vlada ugarski kralj samo član svete krune, dok je vladajući sloj tijelo sv. krune. U doktrini svete krune je vidljiva ideja jedinstvenosti zemlje, značila je afirmaciju javnopravnog suvereniteta države.

56. Kolektivno vlasništvo i samoupravljanje

Radničko samoupravljanje vezano je za sukob s Informbiroom 1948., uvodi društveno vlasništvo. Kaoalternativa sovjetskom modelu radnici su trebali neposredno gospodariti sredstvima za proizvodnju i raspolagati dohotkom koji ostvare, umjesto da to čini država kao posrednik: 1949. se počinju osnivati radnički savjeti, 1950. je institucionalizirano na zakonskoj razini. Društveno vlasništvo je odnos između ljudi povodom stvari. Sredstva za proizvodnju i druga sredstva društvenog rada i prirodna bogatstva pripadaju svakom članu društva i svim članovima zajedno, ali tako

da nitko nema isključiva i potpuna prava nad njima. Radne organizacije imaju pravo korištenja i raspolaganja sredstvima za proizvodnju. Posljedice imovina „svačija i ničija“, neodgovorno poslovanje, neproduktivnost – gubitci. Ustavi 1963. i 1974. uvode samoupravljanje u gotovo sve pore društva.

57. Državno ustrojstvo Bizanta

Bizant je bio ustrojen kao autokratska monarhija, vladar je imao svu vlast, red nasljeđivanja nije bio uređen. Carski savjet imao je savjetodavnu nadležnost, senat je birao cara. Prefekture su se dijelile na 7-8 dijeceza koje su se dijelile na ≈ 60 provincija. Sve službenike imenovao je car. Car je osnovao Ravenski egzarhat polovicom 6. st. u Italiji, na čelu mu je bio vojskovođa – egzarh - koji je objedinjavao punu civilnu i vojnu nadležnost. Po uzoru na egzarhat Heraklije je ustrojio Teme, na čelu im je bio strateg, vojna snaga bili su stratioti. Zadarska tema služila je kao osnova za održanje bizantske vlasti na istočnom Jadranu. Zadarski načelnik bio je strateg.

58. Bizantsko pravo

Glavno vrelo bio je Corpus Iuris Civilis nakon kojeg carevi donose zakone novellae. Ostala bitnija vrela bila su: Zemljoradnički i 2. zemljoradnički zakon, pomorski zakon, Ecloga kao priručnik za sudove, Proherion kao zbirka propisa javnog i privatnog prava - kasnije proširena Epanagogama, Bazilike i Hexabiblos. Zamijenjeno je individualno vlasništvo podijeljenim, do izražaja dolazi inkvizicijsko načelo, slobodna primjena mučenja, pokušaj kažnjavan kao da je djelo dovršeno, smrtna kazna je bila česta.

59. Državno ustrojstvo sv. Rimskog carstva njemačke narodnosti

Cara bira 7 nasljednih kneževa, a položaj je nasljedan. Krunidbu je u početku obavljao papa, a kasnije se kruni odmah po izboru. Careve nadležnosti su skromne i ograničene vlašću lokalnih vladara. Osnovni odnos bio je između cara i društvenih staleža - pravo na glas u državnom saboru koji se sastojao od vijeća izbornika, vijeća prinčeva i vijeća slobodnih carskih gradova. Sabor caru daje suglasnost za svaku važnu odluku. Osim državnog komorskog suda i državnog dvorskog vijeća, središnje institucije bile su nedjelotvorne.

60. Porotno suđenje u Hrvatskoj i Slavoniji

U doba Mažuranića na snazi je bio Kazneno-postupovni red iz 1853. Vlada je saboru predložila novelu tog reda, no zbog nezadovoljstva zastupnika kao kompromisno rješenje usvojen je Zakon o kaznenom postupku i uz njega zakoni vezani za porotno suđenje za tiskovne delikte. Glavni razlog razilaženja zastupnika bilo je porotno suđenje. Ono je izvorno porijeklom u engleskom pravu u građanskom i kaznenom postupku. Njegova obilježja su slijedeća: najčešće se odvija pred 12 članova i sudskim vijećem koje upravlja postupkom i izriče kaznu. Porota donosi presudu o činjenicama i olakotnim/ otegotnim okolnostima. Nadležnost porote je uvijek obuhvaćala delikte počinjeme putem tiska i najteže delikte. Porotno suđenje u Banskoj Hrvatskoj i Slavoniji imalo je ograničenu primjenu. Za vrijeme Hedervarya je bilo 2 puta suspendirano, a nadležnost porotnog suda ograničena. Zbog toga vraćanje tog instituta i osnivanje 2. porotnog suda u Osijeku nije imalo veći značaj. Ostaje na snazi i nakon 1918., ali odredbom iz Vidovdanskog ustava sudjelovanje laika u suđenju onemogućeno.

61. Politička kriza i počeci raspada u 1980.-im

Smrću Josipa Broza Tita nestao je bitan element koji je svojom karizmom i autoritetom osiguravao koheziju. Nakon njegove smrti dolazi do velikih nemira na Kosovu. Nemiri na Kosovu bili su povod za razvijanje srpske strategije za ukidanje autonomnog položaja pokrajina i recentralizaciju Jugoslavije tako da ju se pretvori u modernu federaciju. Hrvatska i Slovenija su to odbijale i zalagale se za još izraženiju konfederalizaciju zemlje i neovisnot republika. Došavši na političko vodstvo, Milošević razvija populističku politiku koja je zahvatila srbe izvan i unutar Srbije, te na mjesto rukovoditelja Kosova, Albanije i Vojvodine dolaze njegovi ljudi. Amandmanom Ustava Srbije iz 1989. pokrajine gube autonomiju. Nakon što je Slovenija zabranila organiziranje srpskog mitinga, Srbija bojkotira njihove proizvode, ali i zapljenjuje Hrvatska i Slovenska poduzeća. Izvanredni kongres CK SKJ (centralni komitet Saveza komunista Jugoslavije) na kojem će Milošević preuzeti vlast Slovenskih i Hrvatskih delegacija su napustile čime dolazi do raspada SKJ.

62. Svibanjska deklaracija (1917.)

Svibanjsku deklaraciju donjeli su hrvatski i slovenski zastupnici u Carevinskom vijeću. Njome se tražilo osnivanje 3. južnoslavenske jedinice u Monarhiji i to tako da bude ustrojena kao personalna unija pod habsburškom i lotrinškom dinastijom. Bila bi uspostavljena temeljem narodnog načel tj. načelom samoopredjeljenja naroda i hrvatskog državnog prava. Deklaracija je bila poticaj za osnivanje zemaljskih vijeća 1918. i središnjeg Narodnog vijeća Slovenaca, Hrvata i Srba u Zagrebu. To tijelo će svoje djelovanje usmjeriti na ubrzano ujedinjenje s Kraljevinom Srbijom i Kraljevinom CG jednu državu.

63. Krfska deklaracija (20. 07. 1917.)

Krfsku deklaraciju donjela je srpska vlada i Jugoslavenski odbor na Krfu, donesena je kao odgovor na Svibanjsku. U preambuli i 13 točaka je određeno da će se Srbija Hrvatska i Slovenija ujediniti u državu pod nazivom Kraljevina SHS koja će biti ustavna i parlamentarna monarhija kojom će vladati dinastija Karađorđević. Određeno je kako će biti donesen ustav, da će narod biti "troimen", a pravo glasa: opće i neposredno. Sadržaj deklaracije imao je elemente kompromisa, nije bila međunarodno pravni akt jer Jugoslavenski odbor nije bio međunarodnopravni subjekt, ali ipak, bila je objavljena, savezničke vlade su bile obaviještene, a zbog toga je stranke potpisnice obvezivala u političkom i moralnom smislu.

64. Tortura

Dokazno sredstvo "božji sud" u 17. st. zamjenjuje tortura. Ona tada postaje redovito dokazno sredstvo. Često se primjenjivala, pogotovo protiv seljaka. Protiv plemstva se koristila samo ako bi ih se zateklo na djelu. Da bi se odredila tortura morale su postojat čvrste pretpostavke i izostanak 2 svjedoka koji su bili potrebni za osudu. Priznanje koje se dobilo od optuženika pod torturom isti je morao ponoviti i izvan torture.

65. Kazneno pravo u srednjem vijeku

Jedno od njegovih glavnih obilježja je izostanak načela zakonitosti (nema kazne bez zakona). Pisane kazne u srednjem vijeku služile su više kao orijentacija u kaznenom progonu i donošenju presude. U

osnovi se kazna odmjeravala za objektivno djelovanje, a subjektivni element nije bio toliko bitan. Nužna obrana postojala je za neka konkretna djela, pokušaj nije bio definiran kao pojam nedovršenog namjeravanog djela nego je postojalo kao posebno kazneno djelo (pokušaj provale). U 15. i 16. st. razlikuje se namjerno i nehajno postupanje kao i "slučaj" bez ljudskog djelovanja. To utiče na kaznu. Imovinski delikti bili su oštro kažnjavani, novčane, okrutne (služe za primjer drugima) i smrtne kazne - česte. U obalnim gradovima su kaznene odredbe bile u pisanom obliku, a na hrvatskom i slavonskom području norme su bile sadržane u većem broju izvora, a najvažnije su bile one običajnog prava.

66. Ustavna osnova Banovine Hrvatske

Osnivanje Banovine Hrvatske značilo je promjenu unitarnog ustavnog uređenja te je prije njenog osnivanja trebalo promjeniti ustav. Nakon što je Namjesništvo ocjenilo da bi postupak ustavne revizije bio predugačak, odlučilo se iskoristiti nekasno formuliran 116. članak ustava prema kojem je kralj ovlašten donositi uredbe u slučaju nužde, mobilizacije i sl. Time je kralj mogao uređivati pitanja iz ustavnog i zakonodavnog područja. Namjesništvo je tom ustavnom osnovom tj. na temelju nje ukazom raspustilo Narodnu skupštinu bez da je raspisalo nove izbore, a drugim ukazom je utvrdilo prestanak mandata dotadašnjih senatora. Uredbom o Banovini Hrvatskoj 26. 08. 1939. osnovana je Banovina Hrvatska koja da bi postala pravno valjana je trebala dobiti naknadnu potvrdu Narodne skupštine. Banovina Hrvatska je imala provizorni ustavni oblik.

67. Narodno vijeće SHS

Kao predstavništvo političkih stranaka Slovenaca, Hrvata i Srba osnovano je u listopadu 1918. U deklaraciji za javnost implicitno je iskazana namjera za državnopravnim objedinjavanjem tih područja. Organizacijska struktura Narodnog vijeća sastojala se od: Plenuma, Središnjeg odbora i Predsjedništva. Plenum je birao i usmjeravao rad Središnjeg odbora, a on je pak sazivao i vodio poslovanje Narodnog vijeća i predstavljalo ga prema van. Njegovo predsjedništvo bilo je predsjedništvo Narodnog vijeća. Narodno vijeće je deklaracijom tražilo ujedinjenje, Slovenije, Hrvatske i Srbije u jedinatvenu i suverenu državu. 29. 10. 1918. tzv. Hrvatski državni sabor raskida sve državnopravne veze između Hrvatske, Slavonije i Dalmacije s Ugrarskom i Austrijom temeljem prava narodnog samoodređenja. Dalmacija, Hrvatska i Slavonija s Rijekom proglašena je neovisnom državom prema Austriji i Ugarskoj te temeljem narodnog jedinstva Slovenije, Hrvatske i Srbije pristupa u zajedničku Državu SHS.

68. Zakon o odgovornosti bana i odjelnih predstojnika Zemaljske vlade 1874.

Uređuje načelo ministarske odgovornosti u Banskoj Hrvatskoj. Pravni temelj je imao u Hrvatsko-ugarskoj nagodbi koja je utvrdila da je ban odgovoran saboru. Sabor je mogao optužiti bana zbog namjerne povrede nagodbe. Sankcije su bile otpust iz službe i trajna zabrana zapošljavanja u državnim institucijama ili samo opoziv iz službe. Predstojnici odjela Zemaljske vlade bili su podređeni banu i odgovorni supsidijarno ako se nebi pismeno ogradili od banovog naloga. Banu je trebao suditi Kraljevinski sud, optužnica bi se podizala 2/3 većinom svih zastupnika, a presuda bi se donosila 2/3 većinom glasova sudaca.

69. Izvanredno zakonodavstvo NDH

Izvanredno zakonodavstvo NDH davalo je posebno obilježje sudbenom sustavu NDH. Nakon Zakonske odredbe o sačuvanju hrvatske imovine, po uzoru na nacističke zakone iz 1935. doneseni su brojni rasni i diskriminacijski zakoni protiv židova i roma koji su utjecali na sve sfere njihovih života, dok je NDH njihovu imovinu tj. vlasništvo konfisciralo i pretvaralo u državnu imovinu. Zakonska odredba o državljanstvu građani NDH su biti ''državni pripadnici'', na njih se pruža ''zaštita'' NDH + ''državljani'' oni imaju politička prava - nisu mogli biti nearijci i oni arijci koji su radili protiv oslobodilačkih težnji hrvatskog naroda. Zakonska odredba o rasnoj pripadnosti propisuje kriterije za otvrđivanje arijskog porijekla i kriterije po kojima se neke osobe smatraju židovima ili romima. Zakonska odredba o zaštiti arijske krvi i časti hrvatskog naroda zabranjeni brakovi arijaca sa Židovima i drugim nearijcima, zabranjeni izvanbračni spolni odnosi nearijske osobe s arijskom ženskom osobom - ZATVORSKA KAZNA. Zakonska odredba o zaštiti narodne i arijske kulture hrvatskog naroda zabranjuje židovima sudjelovanje u sportskom kulturnom i društvenom životu. Zakonska odredba o podržavanju imetka židova i židovskih poduzeća omogućila konfiskaciju židovske imovine bez naknade (i drugi propisi se odnose na izvlaštenje privatne imovine u korist države koja nije imala ozbiljnijih sredstava). Zakonska odredba o prijelazu s jedne vjere na drugu derogirala je prijašnje propise i olakšala ''prevjeravanje'' Srba. Uhićenja židova, roma i srba (i hrvata koji su protivnici režima) i otpremanje u logore započinju 1941. (Jasenovac) Njemci su imali poseban položaj i bili su izuzeti od primjene značajnog dijela zakonodavstva NDH.

70. Ustav SFRJ 1963.

U osnovnim načelima ističe da su se narodi Jugoslavije udružili u zajedničku državu na temelju prava naroda na samoodređenje i odcjepljenje, a u središte je stavljen čovjek - građanin, društveno vlasništvo i raspodjela prema radu. Raspolaganje sredstvima nije bilo predano u ruke proizvođača već je bilo podijeljeno. Gospodarske aktivnosti bile su pod kontrolom države što je značilo da država prisvaja sredstva i onda ih šalje u sredine za koje smatra da je potrebno, a to je stvaralo nezadovoljstvo kod nas i Slovenaca zbog većih prihoda. Ustavom je naziv države dobio prefiks "socijalistička" što je stavljalo naglasak da se radi o društvu koje samoupravljanjem izgrađuje sustav koji je bio prvi stadij komunizma. Savezna skupština sada se tretirala kao organ samoupravljanja sa šestodomnom strukturom, no Skupština je u pravilu djelovala kao dvodomno tijelo. Položaj predsjednika Republike ustavom je bio ojačan, a ustav je također proširio prava i slobode građana te zajamčio pravo na društveno samoupravljanje.

71. Revizija Ugarsko-hrvatske nagodbe

Na izborima 1872. Narodna stranka ponovno pobjeđuje, no bez suglasnosti Središnje vlade ne može ući u Zemaljsku vladu. S druge strane Središnja vlada ima instrumente za blokiranje rada sabora, ali ne može ostvariti prevagu. Tako dolazi do političkog dogovora temeljem kojeg vlada pristaje na ograničenu izmjenu nagodbe i imenovanje narodnjaka u najviša tijela vlasti. Narodnjaci prihvaćaju nagodbu i odustaju od njezinog osporavanja kao protuustavnog akta . Ugarski sabor je sve zahtjeve u pregovorima oko izmjene odbio, a hrvatska delegacija je pristala na dosta slabiji sadržaj izmjena. Umjesto odredbe o paušalnom iznosu osnaženo je pravilo o dodjeli 45% ubranih sredstava za potrebe Hrvatske i Slavonije, zajamčeno je sazivanje hrvatsko-slavonskog sabora max. 3 mjeseca nakon izvanrednog raspuštanja, ovlasti hrvatsko-slavonskog ministra su precizirane, hrvatske zaklade stavljene su pod upravu Zemaljske vlade, vojna osoba nije mogla biti ban, a broj hrvatskih zastupnika povećan je na 34. Revizija je 1873. bila prihvaćena od sabora, Mažuranić je postavljen za bana.

72. Sloboda tiska za vrijeme Mažuranića

Sloboda tiska u 19. st. je bila jako važna jer je tisak bio jedini medij sa širokim dosegom. Tisak je tada uglavnom bio usmjeren na uzak krug pismene elite koja je zapravo činila ključan dio biračkog tijela u Hrvatskoj i Slavoniji. Uvođenje slobode tiska i ukidanje cenzure bio je jedan od glavnih zahtjeva liberalnih pokreta. U Hrvatskoj i Slavoniji položaj tiska bez cenzure prvi put je bio uređen Privremenim zakonom o štampi 1849. u formi uredbe od strane Jelačića. Kasnije je tisak uređen Tiskovnim redom iz 1852. Taj zakon tokom 60-ih bio je u cijeloj Monarhiji izvan snage osim u Banskoj Hrvatskoj jer su njime vlasti ograničavale slobode izražavanja. Tisak će na moderan način u Hrvatskoj i Slavoniji biti uređenZakonom o porabi tiska čije je temeljno načelo bilo da svatko ima slobodu izražavanja i širenja misli putem tiska dok je u zakonskim okvirima.

73. Zbornici hrvatskoj običajnog prava

Dijelovi hrvatskog običajnog prava sačuvani su u seoskim srednjovjekovnim pravnim zbornicima. Vinodolski zakon iz 1288. pisan je čakavicom i glagoljicom, uz Rusku pravdu najstariji je pravni dokument na slavenskom jeziku. Sastavilo ga je izabrano povjerenstvo u Novom Vinodoloskom zbog nesporazuma Frankopana i seljaka na tom prostoru. Ima 75 članaka i uređuje razne grane prava. Kaznenopravne odredbe usmjerene su na ograničavanje kneževih vlasti, a glavno dokazno sredstvo je priznanje počinitelja, iskaz svjedoka ili prisega optuženika + suprisežnika. Novigradski zakon nastao je na širem skupu gdje je 8 hrvatskih plemića zadarskom javnom bilježniku diktiralo tekst koji su ostali dopunili. Donosi običaje koji su bili na području od Knina do Nina, raznorodan je i nesistematiziran. Vranski zakon vrijedio je za područje Vranskog vlastelinstva. Sastavio ga je sudac vranskog podgrađa i predstavnici vranskih sela, a potvrdile mletačke vlasti. Dokument je imao samo 38 članaka, a u središtu pažnje je seljak koji je u zavisnom položaju (=kmet). Poljički statut je zbornik običajnog prava autonomne poljičke općine, pisan je na bosančici. Sadržaj se odnosi na ustrojstvo Poljičke općine, sudstvo i upravu, kazneno, građansko i postupovno pravo. Najvažnije odredbe statuta: posvećene su obiteljskoj imovini, statut dopušta krvnu osvetu i priznaje solidarnu odgovornost srodnika za počinjenu štetu.

74. Privremena organizacija vlasti prema drugom sporazumu Tito-Šubašić

Sporazumom je utvrđeno da će Jugoslavija zadržati međunarodnopravni identitet i da će se u međunarodnim odnosima predstavljati kao kraljevina dok ne dobije konačan oblik vladavine. Poslove iz kraljeve nadležnosti do tada će obavljati novo Kraljevsko namjesništvo koje je trebalo biti osnovano ustavnim aktom kralja uz prethodni sporazum Tito-Šubašić. Namjesništvo je trebalo prisegnuti kralju, a nova vlada narodu. Namjesništvo je formirano početkom ožujka 1945. i zapravo je imalo usku nadležnost. Privremena vlada 07. 03. 1945., u njoj je bilo 28 ministara, 23 iz zemlje i 5 iz imigracije. Predsjednik vlade bio je Tito (uz to ministar obrane), a Šubašić je bio ministar vanjskih poslova, no on se ubrzo povukao iz vlade. Dobivanjem jedinstvene Privremene vlade, jugoslavenske vlasti dobile su međunarodno priznanje i širu mogućnost za stranu pomoć.

75. Načelo pariteta

Jedno od najznačajnijih načela Ustava SFRJ iz 1974. je načelo pariteta. Odnosno ravnopravne zastupljenosti republika i odgovarajuće zastupljenosti pokrajina u svim kolektivnim tijelima federacije.

Načelo pariteta se primjenjivalo u oba doma skupštine, Predsjedništvu SFRJ, Saveznom izvršnom vijeću, Ustavnom i Saveznom sudu. Na taj način je skroz uklonjena zastupljenost temeljem brojnosti stanovnika. Načelo pariteta protezalo se i na Ustavni sud koji su sad činila dva člana iz svake republike i iz svake pokrajine.

76. Sustav delegacija prema Austro-Ugarskoj nagodbi

Za potrebe nužnog dogovaranja i donošenja odluka iz zajedničke nadležnosti ustanovljen je sustav tj. delegacija. Svaki od dvaju sabora birao je 60 članova iz svojih redova (4 zastupnika i 1 virilist). Delegacije su raspravljale o zajedničkim troškovima, poslovima i proračunu. Zaključke su donosile odvojeno, a ako 3 puta ne uspiju donijeti odluku, sastaju se na zajedničkoj sjednici. Zajednički zaključak podnose vladaru na sankciju i objavljuje se u oba parlamenta.

77. Hrvatsko-slavonski sabor 1861.

Saziva ga vladar kako bi izabrao kandidate za Carevinsko vijeće. Kako su propisi iz 1848. vrijedili samo za te izbore, napravljen je novi izborni red na prijedlog Banske konferencije. Prema tom redu bila je uključena i Vojna Krajina, a diskriminacija po vjerskoj osnovi nije bila prisutna. Banska konferencija prihvatila je Naputak o uređenju županija i slobodnih kraljevskih gradova. Sabor je djelovao od 15. 04. do 09. 09. 1861., a raspušten je jer izbor delegata nije bio obavljen. Sabor je donio članak 42:1861 o donošenju trojedne kraljevine Dalmacije, Hrvatske i Slavonije prema kruni i kraljevini Ugarskoj. Po njemu je državnopravni odnos s Ugarskom trebao biti temeljen na starom Ustavu i ravnopravnosti, bili bi utvrđeni zajednički poslovi, određeni poslovi nad kojima bi nadležnost imala samo trojedna kraljevina, a odnosi između dvije države bili bi uređeni ugovorom o državnopravnoj svezi. Vladar je taj članak sankcionirao. U saboru su 1861. prihvaćeni i mnogi drugi zakoni, no kralj je sankcionirao samo 42. i u stvarnosti proveo zaključak o osnivanju Stola sedmorice kao vrhovnog suda u Banskoj Hrvatskoj.

78. Položaj Hrvatske i Slavonije, ustroj uprave i sudstva temeljem Ožujskog ustava (nastavak 47. pitanja)

79. Dalmatinski sabor, objasni kurijalni sustav

Uvođenjem ustavnosti 1860., Dalmacija 1861. dobiva svoj pokrajinski sabor sa sjedištem u Zadru. Dalmatinski sabor bio je sastavljen od 2 virilna člana - zadarski nadbiskup i pravoslavni episkop, te od 41 zastupnika koji su birani prema kurijalnom sustavu na 6 godina. Kurije su bile skupine izbornika utvrđene prema profesionalno-socijalnim kriterijima (veleposjednici, članovi trgovačko-obrtničkih komora, pripadnici gradova i pripadnici seoskih općina). U 1-3 kuriji biralo se tajno i neposredno, a u 4. javno. Sabor nije bio autonoman, a kao izvršno tijelo birao je Zemaljski odbor koji je imao 4 člana na čelu s predsjednikom sabora kojeg je birao car. Gradsko stanovništvo (1-3) je činilo većinu u saboru iako je seosko činilo 80% stanovništva, to je bila posljedica kurijalnog sustava (nastojali su skupiti obrazovane).

80. Donošenje odluka u Saveznoj skupštini SFRJ

Bitne odluke u Vijeću republika i pokrajina donosile su se konsenzusom, bilo je važno da odluku prihvate sve delegacije. Za kvorum je bila potrebna prisutnost svih delegacija i ukupna većina delegata u vijeću. Svaka delegacija je prilikom rasprave i glasovanja trebala zastupati stavove svoje skupštine. Na taj način je donošenje odluka uistinu ovisilo o dogovoru i kompromisima između republika i pokrajina. U slučaju izostanka suglasnosti, Savezno izvršno vijeće je po ustavu uz suglasnost predsjedništva moglo predložiti Vijeću donošenje privremenih mjera.

81. Ženevska deklaracija

Zbog nezadovoljstva Francuske i Ujedinjenog Kraljevstva, realitetom Države SHS i nesmetanim talijanskim zaposjedanjem Jadrana, diplomati tih država izvršili su pritisak na Pašića kako bi se uspostavljene velike Jugoslavenske države ubrzalo. Zbog toga srpska strana saziva konferenciju u Ženevi s Jugoslavenskim odborom od 06.-09. 11. 1918. Deklaracija je sklopljena između Države SHS i Kraljevine Srbije, a njom je proglešeno ujedinjenje u državu Srba , Hrvata i Slovenaca uz poziv Crnoj Gori. Utvrdila je osnivanje zajedničke vlade, predvidila formiranje Velike skupštine. Iz dekaracije je vidljivo da je nova država trebala imati dvojni suverenitet i dvojnu nadležnost, a zajednički poslovi bi se obavljali ravnopravno. No karađorđević i beogradska vlada odbili su taj sporazum koji im nije osiguravao dovoljnu vlast i moć, a Pašić je dao ostavku.

82. Slobodni kraljevski gradovi

Bela IV pokušao je svoj položaj osnažiti podjelom kraljevske zemlje i stvaranjem novog i odanog plemstva te podjelom privilegija gradovima kojima su se nametnuli kao seniori i zaštitnici dok su od njih dobivali značajna financijska sredstva i vojnu pomoć. U Slavoniji su nastali: Varaždin, Vukovar, Petrinja, Samobor i Gradec u 13. st. Glavna razlika između Slavonskih i dalmatinskih slobodnih gradova je što slavonski imaju svoju samoupravu, a dalmatinski gradovi i Gradec imaju autonomiju. Stoga je položaj slavonskih bio iako snažan i dalje znatno slabiji od dalmatinskih slobodnih kraljevskih gradova.

83. Urbari

Urbari su zbirke pravnih pravila kojima su uređeni odnosi vlastelina i kmeta. Uglavnom ih donose vlastelini u sklopu upravne vlasti nad zavisnim stanovništvom na zemlji dodijeljenoj od vladara. Takvi akti imali su i privatnopravni karakter. Najpoznatiji je Modruški urbar iz 1486., a sastavio ga je knez Frankopan. Marija Terezija donosi 1780. Hrvatski i 1756. Slavonski urbar javnopravnih obilježja - na općenit način uredila urbarijalne odnose. Temelje se na propisima i običajima, radna tlaka je u centru pažnje kao glavni razlog za bune; dispozitivna narav temeljem koje su odredili maksimalna opterećenja seljaka (vlastelini su mogli odrediti manja ali ne i veća); smanjenje eksploatacije; uređeni su privatnopravni odnosi državnim propisima, intervencija u društvo. Kraljica je zapravo već 1755. dostavila privremeni urbar Hrvatsko-slavonskom saboru, no oni su se protivili usvajanju tog akta što je potaklo kraljicu na preuređenje uprave u Banskoj Hrvatskoj.

84. Hrvatska pravna područja prema Luji Margetiću

Margetić je identificirao 5 hrvatskih pravnih područja: Istarsko - na kojem su se miješali pravni utjecaji; Kvarnersko - koje je bilo usko, ali raznorodno i prisutni hrvatski pravni običaji; Dalmatinsko - obilježeno statutarnim pravom; užehrvatsko; Slavonsko na kojem je prevladavao utjecaj ugarsko- hrvatskog prava.

85. Organizacija uprave u Kraljevini SHS (po Vidovdanskom ustavu)

Ustav je propisao organizaciju uprave na oblasti, srezove i općine. Jedna oblast može imati max. 800.000 stanovnika, a dijele se po prirodnim, socijalnim i gospodarskim prilikama. Htjele su se formirati cijeline u kojima nema velike koncentracije pojedine nacije. Uredbom o oblasnoj i sreskoj samoupravi 1922. osnovane su 33 oblasti na čijem je čelu bio župan. Samoupravna nadležnost obuhvaćala je: oblasne financije, javne radove, brigu o zdravlju, socijalnoj politici, prosvjeti i unapređenju gospodarstva. Tim granicama uređenim Uredbom, nastojalo se prijeći dotadašnje povijesne granice.

86. Rapallski ugovor

Neriješena granica prema Italiji rješena je uz pritiske saveznika na Kraljevstvo SHS. Rapallskim ugovorom 1920. Kraljevstvo SHS se usuglašava da Italija dobije Trst, Goricu, Gradišku, Istru, Cres... i stvorena je slobodna i neovisna Riječka država. Talijani koji su živjeli na tom području imali su pravo na talijansko državljanstvo, služenje talijanskim jezikom, zadržavanje gospodarskih pogodnosti koje su imali prije raspada Austrougarske. Time je dalmacija izuzeta od agrarnih reformi, odnosno bez talijanskih suglasnosti one se nisu mogle provesti.

87. Pragmatička sankcija 1712. (Hrvatska)

Hrvatsko-slavonski sabor 11. 03. 1712. donosi Hrvatsku pragmatičku sankciju . Razlog tome je bilo izbjegavanje građanskog rata. Hrvatska priznaje nasljeđe po ženskoj lozi kuće Habsburg u slučaju izumrća muške linije uz uvjet da buduća vladarica ili vladar stoluje u Austriji . Sabor je potvrdio hrvatsku političku samostalnost. Vladar nije samkcionirao Hrvatsku pragmatičku sankciju jer se nije želio zamjeriti ugarskim staležima te je hrvatskim staležima dijelom udovoljio zajamčivši sva njihova prava, privilegije i slobode .

88. Ugarska pragmatička sankcija

Ugarsko-hrvatski sabor 1722. prihvaća Pragmatičku sankciju koja je sljedeće godine uobličena u 2 zakonska članka. U Ugarskoj pragmatičkoj sankciji se navodi da staleži kraljevine Ugarske i njoj pridruženih zemalja prihvaćaju žensku liniju nasljeđa u kući Habsburg. Ugarska prihvaća neraskidivu vezu s Austrijom. Kralj je priznao pravo hrvatskih i ugarskih staleža na izvor novog vladara u slučaju izumrća muške i ženske linije. Tako nakon smrti Karla III na prijestolje dolazi Marija Terezija.

89. Zrinsko-Frankopanska urota

Varšavskom mirom bečki dvor na rok od 20 godina prihvaća tadašnje stanje granice i tako zaustavlja vraćanje okupiranih područja. To je bio razlog za urotu ugarskih i hrvatskih velikaša. Predvodnici su bili Zrinski, Ferenc i Frankopan. Oni su nastupali iz legitimnog položaja i zakonitog otpora temeljenog na 31. članku Zlatne bule i prije otpora namjeravali su pozvati kralja na poštivanje ustavnosti. Urota je završila podizanjem malobrojnih trupa koje su ugušene, a Petar Zrinski i Frankopan zbog veleizdaje

osuđeni na smrt i pogubljeni 1671. u Bečkom novom mjestu. Značaj urote bio je uspostavljanje neovisnog hrvatskog kraljevstva Ugarske i Hrvatske. Nestankom uglednih hrvatskih velikaških rodova otvorio se prostor za širenje Bečkih interesa te kralj vlada slobodno i neposredno do imenovanja banskog namjesnika 1674., a ban je imenovan tek 1680.

90. Zajednički poslovi po Austro-ugarskoj nagodbi

Zajednički su bili vladar i poslovi njegovog dvora. Pragmatički zajednički poslovi bili su: vojska, vanjski poslovi i zajedničke financije. Dualistički zajednički poslovi bili su: trgovina i carina, industrijske trošarine, monetarna politika, željeznice i obrambena politika. Oni (poslovi) su bili uređeni usporednim zakonodavstvom na temelju prethodnog sporazuma, a provode ga unutarnji organi dviju država.

91. Zakon o nevažnosti pravnih propisa prije 04. 06. 1941.

Tim zakonom pravni propisi za vrijeme okupacije proglašeni su nepostojećima, a pravni propisi doneseni do 04. 06. 1941. izgubili su pravnu snagu. Sadržaj pojedinih predratnih propisa se mogao primjenjivati samo u obliku pravnih pravila, a ne pravnih propisa i to pod uvjetom ako su njime obuhvaćeni odnosi koji nisu uređeni novim propisima, načelima ustavnog poretka. Time je zapravo cijeli stari režim proglašen nevažećim.

92. Zakonodavstvo nakon amandmana 1971. i Ustava 1974.

Amandmanima i Ustavom 1974. republička i pokrajinska nadležnost je proširena, ali su republički zakoni i dalje među uvjetovani saveznim zakonodavstvom. Zaseban hrvatski pravni sustav poslije je bitno olakšao prijelaz u neovisnost. Zbog opsežnosti posla donošenja vlastitog zakonodavstva Hrvatska privremeno preuzima savezne zakone, a kasnije ih zamjenjuje zakonima Hrvatskog sabora. Doneseni zakoni su sljedeći: Novi savezni i hrvatski kazneni zakon, te zakoni o: obveznim odnosima, autorskom pravu, nasljeđivanju, osnovnim vlasničkopravnim odnosima, o udruženom radu (mali ustav), stambenim odnosima, braku i porodičnim odnosima, udruženom radu, o upravi. 1977. osnovan je Upravni sud Hrvatske koji kontinuirano djeluje i danas.

93. Privremena organizacija vlasti Kraljevine SHS

Na čelu nove vlade bio je Stjepan Protić, a od 20 ministara bilo je 13 srba, 4 hrvata, 2 slovenca i 1 musliman. U vladu nisu ušli državni tajnici iako je to bilo predviđeno naputkom. Vlada je vrlo brzo protegnula odredbe srbijanskog ustava o pravima građana i Kazneni zakonik u novu državu. Problemi u državi bili su ishrana i čak 5 valuta. Regent je Ukazom 1919. sazvao Privremeno narodno predstavništvo Srba, Hrvata i Slovenaca koje je imalo funkciju privremenog zakonodavnog tijela sa zadaćom pripreme izbora za ustavotvornu skupštinu. Najbitniji zakon koji je Privremeno narodno predstavništvo donijelo je Zakon o izboru narodnih predstavnika za Ustavotvornu skupštinu 03. 09. 1920.

94. Kazneni postupak u reformama Mažuranića

Zakon o kaznenom postupku 1875. uvodi akuzacijsko načelo, pojednostavljen je dotadašnji složeni postupak, rasprave su usmene i javne . Uveden je institut fakultativnog istražnog zatvora, uvodi se slobodna ocjena dokaza, a ukida presuda absolutio ab instatia, državni odvjetnik sada može podići neposrednu optužnicu za više djela, istražni postupak je pojednostavljen, a istražni zatvor skraćen. U slučaju presuda na smrt, odluka sudskog vijeća mora biti jednoglasna. Uvedeno je porotno suđenje i uređeno Zakonom o sastavljanu porotničkih imenika za tiskovne sudove.

95. Istra od 1918. do priključenja Hrvatskoj i Jugoslaviji

Londonskim ugovorom Istra je 1915. obećana Italiji. Okupacijom talijanske vojske temeljem sporazuma, Italija postavlja civilne vlasti i uvodi civilne institucije 1919. aneksija je formalno izvršena Rapallskim ugovorom 1920., nakon čega je Istra uvrštena u pokrajinu Julijanska Venecija. Talijanska vlast u Istri okončana je 1943. Na pazinskom saboru 1943. je objavljen proglas o ujedinjenju Istre s Hrvatskom koji kasnije potvrđuje Izvršni odbor ZAVNOH-a i proglašava 2. zasjedanje AVNOJ-a. Mirovnim ugovorom u Parizu 1947. veći dio slovenskog primorja i Istre ušao u FNRJ.

96. Sudstvo u Slavoniji i Hrvatskoj od srednjeg vijeka do modernizma

Do osnivanja Stola sedmorice 1862. vrhovno sudište je bilo Ugarski stol sedmorice kojeg je činilo 7 najviših dužnosnika. Za najteža kaznena djela i parnice na visoke naknade štete – sudio je Kraljevski sudbeni stol u Požunu. Na Hrvatsko-slavonskom području najviši sud je bio Banski stol koji je zasjedao u Zagrebu . Činili su ga ban, podban, protonator, prelat, plemić i dva velikaša. Županijski sudovi su u praksi bili najvažniji, imali su široku prvostupanjsku nadležnost, prizivi su bili skupi, a predsjedao mu je župan. Gradski sudovi sudili su u slobodnim kraljevskim gradovima, činili su ih gradski sudac, obično dva vijećnika, bilježnik i nekoliko prisjednika iz reda građana. Parnica je počivala na akuzacijskom načelu, postupak se pokretao usmenom ili pismenom tužbom sudu. Dokazna sredstva su se svodila na iskaz svjedoka, snaga dokaza je bila utvrđena. Načelno se postupak odvijao kroz 4 ročišta, ali prigovorima je bilo moguće odugovlačenje.

97. Ius resistendi et isu contradicendi

Je najvažnije pravo zajamčeno 31. člankom Zlatne bule Andrije II, točnije ovlast plemstva na individualan oružani otpor u slučaju vladareve povrede neke od obveza preuzetih tim aktom. Facultas contradicendi bilo je pravo i obveza vladara da se o najvažnijim pitanjima savjetuje s plemstvom.

98. Francusko pravo

Počiva na načelu pravne jednakosti građana, privatnom vlasništvu, slobodi ugovaranja i slobodi trgovine. Osnovno pravno vrelo bili su dekreti. Donosili su ih ili Napoleon ili potkralj Italije. Njima su se uvodile odluke njih dvojice ili su protezani propisi koji su već vrijedili u Francuskoj. Prvim i drugim dekretom Napoleon uređuje zemljišne odnose i ukida vlastelinska prava te tzv. Grimanijev zakon. Trećim dekret proširuje važenje Konkordata na Dalmaciju, a četvrti uvodi građanski zakon. U Dalmaciju i Istru bio je uveden i Kazneni Zakon Napoleona. Dekretom iz 1807. ukinuto pravo prvokupa rođaka i susjeda. U Zadru je ustanovljen Licej s talijanskim i francuskim jezikom s nekoliko odsjeka (pravo 4 godine).

99. BIH za vrijeme Austro-Ugarske okupacije, objasni ustrojstvo vlasti od 1878. do 1908.

Temeljem Berlinskog sporazuma Austro-ugarske snage 1878. (okupacija). Tada uvedeni okupacijski režim zadržava zatečene upravne strukture i to traje do Zakona o upravljanju Bosnom i Hercegovinom 1880. prema njemu su zajednička ministarstva trebala vršiti vrhovnu upravnu vlast i nadzor nad privremenom upravom i BIH. No za utvrđenje načela i osnovne politike upravljanja i upravljanja željeznicom bila je potrebna suglasnost austrijske i ugarsko-hrvatske vlade dok su investicije trajne prirode i javne financije bile u nadležnosti dvaju parlamenata. Za neposredni nadzor nad BIH bio je nadležan ministar zajedničkih financija (Bosanski odjel). Bosanski odjel upravljao je Bosnom i Hercegovinom preko Zemaljske vlade BIH osnovana carskom uredbom kojom je rukovodio Zemaljski vladar. No on je zapravo više bio vezan uz vojne poslove pa je vladom rukovodio civilni adlatus. Austro- Ugarska uprava se u BIH oslanjala na zatečene upravne i sudske strukture, pa je Vilajet Bosna postao Reichsland, sandžuci su postali okruzi, kaze kotari, a nahije kotarske ispostave. Dužnosnicima su se promijenili nazivi, ali nadležnost je uglavnom ostala ista. Slično je bilo i sad sudbenim sustavom, a sudstvo je od uprave odvojeno tek 1906.

100. Zajednički sabor i Središnja vlada po Hrvatsko-Ugarskoj nagodbi

Zajednički sabor činio je Dom zastupnika (ugarski i hrvatski zastupnici) i Dom velikaša (ugarski i hrvatski članovi). Odlučivao je o pitanjima iz zajedničke nadležnostii donosio zaključke koji nakon potvrde kralja vrijede za cjelokupno državno područje. U Domu velikaša prvo su bila dva, a kasnije tri hrvatska predstavnika (od max. 400), a poslije 40 članova (od max. 453). Broj hrvatskih predstavnika bio je određen razmjerno udjelu stanovništva u ukupnom stanovništvu ugarsko-hrvatske zajednice, no nakon priključenja Vojne Krajine je smanjen zbog straha Središnje vlade od narušenja ravnoteže ugarskih stranaka. Hrvatski zastupnici su uglavnom glasali zajedno s većinskom mađarskom strankom, imali su osobno pravo glasa i simbolično pravo govora na hrvatskom jeziku. Središnju vladu činili su oni resori Ugarske vlade u čije su područje spadali poslovi iz zajedničke nadležnosti: ministar predsjednik, ministarstvo dvora, poljoprivrede, trgovine, zemaljske obrane, javnih financija i posebni hrvatsko-slavonsko-dalmatinski ministar "bez lisnice". Pojedina ministarstva imala su područne organe u Banskoj Hrvatskoj.

101. Kućna zadruga

Kućna zadruga jedan je od najznačajnijih instituta na hrvatskim područjima jer obuhvaća velik broj stanovništva. Postoje vrlo dugo, čak do 80-ih god 20. stoljeća. To je životna i proizvodna zajednica članova (ne nužno srodnika) povezanih odnosima solidarnosti i zasnovana na zajedničkom vlasništvu (zemlja i sredstva za proizvodnju) koje istodobno pripada zadruzi kao pravnom subjektu i pojedinim članovima. U pravilu se sastoji od udruženih individualnih obitelji, privatno vlasništvo postoji samo u pravilu nad osobnim stvarima i pokretnimama. Na združenom vlasništvu nasljedna prava ne postoje zbog toga šta ta imovina pripada zajednici sve dok ona traje. U staleškom razdoblju je to uobičajen način organizacije i obuhvaća gotovo sve stanovništvo. Ona osigurava lakše ispunjenje kmetskih obveza, olakšava kontrolu nad kmetovima, a kmetovima daje veću sigurnost. Bila je karakterističan oblik života seljaka i kmetova, ukinuta 1848. iako se još zadržao u našim sredinama .

nema postavljenih komentara
ovo je samo pregled
3 prikazano na 28 str.