SIROMASTVO-Seminarski rad-Sociologija
arthur9
arthur9

SIROMASTVO-Seminarski rad-Sociologija

PDF (86 KB)
11 str.
50broj preuzimanja
1000+broj poseta
100%od4broj ocena
1broj komentara
Opis
SIROMASTVO,Seminarski rad,Sociologija, apsolutno siromaštvo ili održavanje golog života,relativno siromaštvo, Mjerenje siromaštva, Zvanična mjerenja siromaštva, Subjektivna mjerenja siromaštva, visoka stopa nezaposlenost...
20 poeni
poeni preuzimanja potrebni da se preuzme
ovaj dokument
preuzmi dokument
pregled3 str. / 11
ovo je samo pregled
3 prikazano na 11 str.
preuzmi dokument
ovo je samo pregled
3 prikazano na 11 str.
preuzmi dokument
ovo je samo pregled
3 prikazano na 11 str.
preuzmi dokument
ovo je samo pregled
3 prikazano na 11 str.
preuzmi dokument
SIROMASTVO

"Postoji, ukratko, jezik siromašnih, psihologija siromašnih, svjetlonazor siromašnih, Biti sirotinja znači biti unutarnji stranac, rasti u kulturi koja radikalno različita od one koja preovladava u društvu." 1

1 Michael Harrington, ˝Drugoj Americi˝

2

Siromaštvo

Šta je siromaštvo i kako ga definisati? Obično sociolozi i istraživači koriste dva načina pristupanju siromaštvu:

 apsolutno siromaštvo ili održavanje golog života i  relativno siromaštvo.

Pod aposutnim siromaštvom podrazumjeva se nepostojanje osnovnih uslova za održavanje fizičke egzistencije – naime, dovoljno hrane, krova nad glavom i tako dalje. Koncept apsolutnog siromaštva smatra se univerzalno primjenjivim. Gibbens smatra da su standardi za ljudsko održavanje, više ili manje, isti za sve ljude istog životnog doba i iste tjelesne građe, bez obzira gdje žive. Za bilo kojeg pojednica, bilo gdje u svijetu, može se reći da živi u siromaštvu ukoliko se nalazi ispod ovog univerzalnog standarda.

Međutim, nisu svi mišljenja da je moguće odrediti taj standard. Neki smatraju da je pogodnije koristiti pristup relativnog siromaštva. Problemi formiranja pojma relativnog siromaštva su složeni, i tu se uglavnom koriste mjerila dohotka, ali ona mogu sakriti raznovrsnost u stvarnim potrebama ljudi. Zagovornici koncepta relativnog siromaštva smatraju da se siromaštvo kulturno definiše i da ne može da se mjeri na osnovu nekog univerzalnog standarda. Pogrešno je pretpostaviti da su ljudske potrebe svuda identične – u stvari, one se razlikuju čak i u okviru jednog društva. Ono što se smatra neophodnim u jednom društvu, u drugom može se smatrati luksuznim.

Teškoće postoje u formulacijama i apsolutnog i relativnog siromaštva. Uobičajena tehnika za mjerenje apsolutnog siromaštva jeste određivanje granice siromaštva, koja se zasniva na cijeni dobara koji su potrebni za ljudski opstanak u određenom društvu. Za pojedinca ili domaćinstava čiji se prihod nalazi ispod granice siromaštva, kaže se da žive u siromaštvu. Kada se za nekog kaže da živi ispod granice siromaštva, to znači da nema dovoljno sredstava za ispunjavanja osnovnih životnih potreba. Ranije smo rekli da je relativno siromaštvo također problematičano za definisanje jer kako se društva razvijaju, tako se mijenja i shvatanje relativnog siromaštva.

Pojedini kritičari upozoravaju da korištenje pojma relativnog siromaštva skreće pažnju sa činjenice da su najsiromašniji članovi društva danas mnogo imućniji nego ranije. Kao na primjer da su porodice sa najnižim prihodima sada dostupniji roba i usluga nego što je to bio slučaj prije dvadeset godina. (tabela 1.1.).

(tabela 1.1.)

3

Mjerenje siromaštva

Zvanična mjerenja siromaštva

Za razliku od SAD i mnogo drugih zemalja u kojima postoji zvanično definisana ˝granica siromaštva˝, u Britaniji ne postoji tumačenje siromaštva od strane vlade. Zbog toga što se postoji zvanična defenicija siromaštva, istraživači u Ujedinjenom Kraljevstvu se u mjerenju nivoa siromaštva oslanjaju se na druge statističke pokazatelje, kao što je na primjer socijalna pomoć. Oni su za svakog ko ima prihod jednak iznosu socijalne pomoći, ili niži, smatrali da živi u ˝siromaštvu˝. Socijalna pomoć odnosila se na novčani iznos isplaćivan ljudima čiji prihod nije prelazio granicu koja je smatrana neophodnom za preživljavanje. Ljudi sa prihodima kojije iznosio 1.00 i 1.40%. socijalne pomoći, definisani su kao oni koji žive na ˝granici siromaštva˝.

Broj ljudi koji žive na granici tako definisanog siromaštva, ili ispod nje, dramatično se povećao osamdesetih godina, što je utjecalo na sve veći broj djece. Godine 1979, 10% djece ( ispod 15 god.) živjelo u domačinstvu sa prihodom 50% od nacionalnog prihoda; do 1991 njigov broj porastao na 31%. Nakon dramatičnog porasta siromaštva tokom 80-ih, situacija je, uglavnom, ostala na istom nivou tokom 90-ih. Podaci s kraja 90-ih pokazuju da je približno 10,7 miliona.

Subjektivna mjerenja siromaštva

U nekoliko važnih studija učinjen je pokušaj da se izmjeri siromaštvo na osnovu subjektivnih kriterija, umjesto objektivnih, kao što je visina prihoda.

Peter Townsend smatra da zvanična mjerenja siromaštva nisu odgovarajuća. Umjesto statističkim podacima o prihodima, Peter se bavio subjektivnim shvatanjem siromaštva.

Ispitanike je pitao koliki je prihod, po njihovom mišljenju, neophodan za normalan život jednog domaćinstva, i da li njihov sadašnji prihod dostiže tu cifru. U velikom broju domaćinstava, procjene ispitanika iznosila su, u prosjeku 61% više od znavičnog minimuma koje određuje da li će netko dobiti socijalnu pomoć.

Na osnovu ankete, 90% ispitanika složilo se da su najznačajnije stavke: grijanje, kupatilo, i toaletu kući, krevet za svakog člana domaćinstva i smještaj bez vlage. Na osnovu zastupljenosti ovih stavki izmjeren je stepen siromaštva, i zaključeno je da je došlo do porasta siromašnih tokom osamdesetih.

Townsend je zaključio na osnovu podataka, da iznos koji država izdvaja za socijalnu pomoć, za više od 50% manji i od neophodnog da ne može da zadovolji minimum potreba domaćinstva kako bi ono u potpunosti doprinosilo društvu. (tabela 1.2)

(tabela 1.2)

4

Tko su siromašni?

Nemoguće je dati profil ˝siromašnih˝. Siromaštvo je raznoliko i stalno se mjenja. Često se dešava da ljudi koji se nađu u nepovoljnom položaju u drugim aspektima života, imaju veću vjerovatnoću da će živjeti u siromaštvu. Nezaposleni, oni koji rade pola radnog vremena ili su im mjesta nesigurna, stari, bolesni, invalidi, djeca, žene, članovi velikih porodica i tako dalje, kao i etičke manjine imaju veće šanse da budu siromašni u nekom periodu svog života.

Siromaštvo je široko rasprostranjeno kod starijih ljudi koji žive od svoje penzije. Mnogi penzioneri koji su imali dobra primanja u toku svog radnog vjeka, doživljavaju znatno smanjenje prihoda kad se penzionišu.

Broj djece ispod petnaest godina koja žive u domaćinstvima s prihodom ispod nacionalnog prosjeka je u porastu posljednjih godina.

Faktori koji utiču na porast siromaštva među djecom su:  visoka stopa nezaposlenosti  porast broja loše plaćenih poslova  porast broja samohranih roditelja.

Istraživanja siromaštva u Britaniji devedesetih godina ukazuje na alarmantno visoke stope siromaštva među pakistanskim i bangladeškim domaćinstvima, u kojima je nezaposlenost izuzetno visoka. U Sjedinjenim američkim državama je povećanje broja siromašnih u istom periodu odnosi najviše na broj samohranih majki među ženama afričkog i karipskog porijekla. Važno je napomenuti da u Sjedinjenim američkim državama su siromaštvo i etnicitet usko povezani. Stopa siromaštva među crnim Amerikancima iznosi 26,1 posto, a među stanovnicima hispano – američkog porijekla 25,6 posto što je otprilike triput više od stope siromaštva među bijelom populacijom.

5

Objašnjenje siromaštva

Postoje dvije teorije o siromaštvu: prva, koja smatra da su pojedinci sami odgovorni za svoje siromaštvo i druga, koja tvrdi da siromaštvo produkuju i reprodukuju strukturalne sile u društvu.

Dugo egzistira stav pa kojem su siromašni sami odgovorni za svoj nepovoljan položaj. Postoje rani pokušaji da se riješi problem siromaštva, kao što su prihvatilišta za siromašne ljude u devetnaestom stoljeću. Siromašnim su tad smatrani oni koji nisu u stanju da postignu uspjeh u životu, bilo zbog moralne ili fizičke slabosti bilo zbog bilo zbog odsustva motivacije. Društveni položaj smatrao se odrazom talenta i sposobnost pojedinca. Oni koji su težili usjehu, isključivo su uspijevali postići svoj cilj, dok su drugi, manje sposobni bili preodređeni za neuspjeh.

Oskar Luis (1961) postavio je jednu od najuticajnijih teorija. On smatra da postoji kultura siromaštva među mnogim siromašnim ljudima. Po Luisu, siromaštvo nije rezultat nečije sposobnosti, već šire društvene i kulturne atmosfere u kojoj se vrši socijalizacija siromašne djece.

Tezu o kulturi siromaštva razradio je američki sociolog Čarls Marej. Po njemu pojedinci koji nisu siromašni ˝zbog sopstvene greške˝ - kao što su, udovice, udovci, siročad, invalidi – spadaju u raličitu kategoriju od onih koji čine kulture zavisnosti. Ovaj termin Marej koristi za one siromašne koji se oslanjaju na socijalnu pomoć države i ne nalaze se na tržištu rada. On smatra da je razvoj socijalne države stvorio podkulturu koja podriva lične ambicije i sposobnost za samopomoć. Socijalna pomoć, smatra Marej, uništila je motivaciju ljudi za rad.

Drugi pristup u objašnjenju siromaštva ističe šire društvene procese koji stvaraju uslove siromaštva, a koje pojedinci teško mogu da prevladaju. Po tom stanovništvu, stukturalni faktori, poput klase, roda, etniciteta, profesije, obrazovanja, i tako dalje, utiču na način distribucije resursa.

Smanjenje siromaštva nije samo pitanje promjene pojedninih stavova, već i zahtijeva mjere koje se odnose na postojanje pravednije raspodijele dohotka i resursa u društvu.

Obe teorije imaju veliku podršku i obe se koriste u javnim debatama o siromaštvu

Siromaštvo i društvena pokretljivost

Najveći broj istraživanja siromaštva bazirala su se na mjerenje ukupnog godišnjeg siromaštva i pitanjem kako ljudi postaju siromašni. Široko rasprostranjeno mišljenje o siromaštvu je da je to trajna situacija. Ipak, ako je neka osoba sada siromašna iz toga ne mora nužno značiti da će u tom položaju ostati do kraja svog života, ili ako je uslovno rečeno imućna, ne mora značiti da će kao takva ostati do kraja života. Skorašnje istraživanje otkrilo je značajno prisustvo mobilnosti u pogledu siromaštva: iznenađujući broj ljudi uspješno se izbavlja iz siromaštva, ali je i veći broj nekada imućnijih sada siromašan.

Statiskički podaci pokazuju da polovina odraslih ljudi koji predstavljaju dvadeset posto najsiromašnijih u Britaniji, pate od hroničnog nedostatka prihoda, dok druga polovina konstantno, iz godine u godinu, ulazi i izlazi iz siromaštva.

Iako izbavljenje iz siromaštva nije jednostavno ono je ipak puno učestalije nego što šira javnost misli. Ipak kao najvažniji faktori koji omogućuju pojedinca da se izbavi iz ove situacije su: socijalna politika i jačanje tržišta rada.

6

Socijalno isključenje

Socijano isključenje odnosi se na načine na koje pojedinci mogu biti isključeni iz šire društvene zajednice. Na primjer, ljudima koji žive u urušenim krajevima grada, sa lošim školama i sa malo šansi za zaposlenje ne stoje na raspolaganjumogućnosti za poboljšanje položaja. Pojam socijalnog isključenja razlikuje se i od siromaštva kao takvog. On pažnju usmjerava na široku lepezu faktora koji pojedince ili grupe lišavaju mogućnosti raspoloživih većini populacije.

Kako bi aktivno i zadovoljno živjeli, pojedinci moraju da budu u stanju ne samo da se prehrane, obuku i nađu krov nad glavom, nego da imaju pristup neophodnim dobrima i uslugama, kao što su gradski prevoz, telefon, osiguranje i bankarske usluge. Da bi zajednica i društvo bili integrisani, neophodno je da njihovi članovi imaju zajedničke institucije, poput škola i zdravstvenih centara. Te zajedničke institucije doprinose osjećanju društvene solidarnosti kod ljudi.

Socijalna ekskluzija i inkluzija mogu se posmatrati na osnovu ekonomskih, političkih i društvenih faktora.

1. Ekonomska ekskluzija Pojedinci i zajednica mogu da dožive ekskluziju iz ekonomskih razloga, to jest u pogledu

proizvodnje i potrošnje. Što se tiče inkluzije, najvažniji faktori su zaposlenje i učešće na tržištu rada.

U zajednicama sa viskokom koncentracijom materijalnog siromaštva sve manje ljudi ima posao sa punim radnim vremenom, a informacije koje bi nezaposlenom stanovništvu pomogle pronalasku posla su slabo razvijene. Stopa nezaposlenosti u ovakvom okruženju je veoma visoka, jer kad pojedinac jednom izađe sa tržišta rada, izuzetno mu je teško da se na njega ponovo vrati.

Beskućništvo predstavlja jedan od najboljih primjera društvene izopćenosti. Ljudi koji nemaju stalno mjesto stanovanja suočavaju se sa nemogućnošću da ravnopravno učestvuju u društvenoj zajednici.

2. Politička ekskluzija Opšte i kontinuirano učešće u politici jeste kamen temeljac liberalno – demokratskih država.

Građani se podstiču da se bave političkim pitanjima, da dignu glas protiv pojedinih političkih odluka ili da glasaju za njih. Aktivno političko učešće može biti van domašaja onih koji su isključeni iz društva. Lobiranje, učestvovanje u demonstracijama ili političkim mitinzima zahtijevaju izvjesnu mobilnost, vrijeme i pristup informacijama, što sve može da ne bude dosupno izopštenim zajednicama kao što su siromašni i ovisnici o drogama.

3. Društvena ekskluzija Ekskluzija može da se doživi i u oblasti društvenog života i života zajednice. Oblasti s

visokim stepenom društvene ekskluzije mogu imati ograničen broj ustanova i institucija. Upravo društvena ekskluzija podrazumjeva i ograničenu ili slabu društvenu mrežu koja vodi ka izolaciji i minimalnom kontaktiranju sa drugima.

Na kraju krajeva, riječ ˝ekskluzija˝, podrazumjeva da neko ili nešto biva isključeno iz nečega. Međutim, društvena ekskluzija nije samo pitanje nedobrovoljnog isključenja – do nje može da dođe i kada ljudi sami sebe isključe iz nekih aspekata glavnih društvenih tokova.

7

Oblici društvene izopštenosti

Sociolozi su sproveli istraživanja o različitim načinima na koje pojedinci i zajednice doživljavaju izopštavanje.

Sada ćemo razmotriti dva primjera ekskluzije, koji su privukli znatnu pažnju u Velikoj Britaniji, kao i u ostalim industrijalizovanim zemljama.

Uslovi i mjesto stanovanja

Priroda društvene ekskluzije može se jasno sagledati u uslovima stanovanja. Mada mnogi ljudi u industrijalizovanim društvima žive u komfornim, prostranim stanovima, drugi stanuju u zgradama koje su prenaseljene, bez odgovarajućeg grijanja ili strukturalno nezdravim.

Stratifakcija na tržištu nekretninama događa se i na nivou domaćinstva i na nivou zajednice. Ekskluzija može imati i prostornu dimenziju: gradske oblasti u velikoj mjeri variraju u pogledu bezbjednosti, nivoa zagađenosti i raspoloživosti gradskih usluga i pogodnosti.

U zajednicama koje su lišene takvih usluga, ljudima može biti teško da se ponovo vrate aktivnom angažmanu u društvu. Kao što smo već rekli slab protok informacija i visoka stopa nezaposlenosti te nizak nivo prihoda, predstavljaju teškoću za porodični život. Kriminal i maloljetnička delikvencija podrivaju ukupni kvalitet života.

Mladi

Kada se govori o društvenoj izoštenosti, rijetko se pomišlja na mlade. Tinejdžeri i adolescenti nalaze se na početku zrelih, najkreativnijih godina života, započinju karijeru i osnivanju porodicu, grade svoju budućnost. Taj prelazak iz mladosti u zrelo doba nerijetko je velik izazov. Mnogi mladi ljudi pokušavaju da se integriraju u društvo ipak dolaze u sitaciju da su na neki način isključeni.

Mnogim mladim ljudima teško je da nađu posao; nekvalifikovani poslovi ustupaju mjesto onima koji zahtijevaju stručne kvalifikacije, naročito u oblasti novih tehnologija.

Mladi još uvijek imaju politička prava i status, ali njihova prava na zaposlenje , obrazovanje i stanovanje sve su manja.

Beskućništvo predstavlja jednu od glavnih posljedica ekskluzije među mladima. Došlo je do porasta mladih beskućnika za razliku od broja istih u osamdesetim godinama prošlog stoljeća. Sada mladi ranije odlaze od roditelja, često radi obrazovanja ili zanivanja porodice. Pošto mnogi od njih imaju limitirana financijska sredstva, mali broj njih mogu sebi priuštiti lagodan i komforan život. Neki od njih se vraćaju roditeljima a neki ostaju na ulici.

8

Beskućnici

Oni koji nemaju stalno mjesto stanovanja to jest beskućnici postali su veoma primjećenim na ulicama. Ovo je najdrastičniji primjer socijalne ekskluzije

Pojedini beskućnici svijesno odlučuju da lutaju ulicama, spavaju gdje stignu, slobodni od ograničenja koje donosi posjedovanje imovine. Međutim, većina njih uopšte to ne želi, ali su gurnuti u beskućništvo raljama savremenog društva.

Ko su beskućnici u Britaniji? Ova kategorija ljudi je mješovita. Otprilike četvrtina ih je boravila u bolnicama za mentalne bolesnike. Šezdesetih godina došlo je do deinstitucionalizacije što je dovelo do otpuštanja iz bolnica čak i hroničnih duševnih bolesnika. Prvi od faktora koji su doveli do ovog procesa bila je želja vlade da uštedi novac, jer su troškovi boravka ljudi u ustanovama za mentalno oboljele bili veoma visoki. Drugi motiv je bio stav stručnjaka da dugotrajna hospitalizacija u velikom broju slučajeva više šteti nego koristi takvim bolesnicima.

Najveći broj beskućnika ipak nisu bivši pacijenti, niti alkoholičari niti narkomani. To su u stvari ljudi koji su se našli na ulici jer su doživjeli neku ličnu nesreću, ili nekoliko nesreća istovremeno. Istraživanje je dokazalo da je najveći broj beskućnika radničkog porijekla, koji su nekvalifikovani i imaju veoma male prihode.

Prema istraživanjima beskućništvo je izmađju 1970. i 1992. godine poraslo za čak 300 posto.

Dalje, studija Instituta o beskućništvu i uličnom kriminalu u Londonu, Glasgowu i Swonsiju, predstavlja prvi pokazatelj kriminala nad beskućnicima. Ova studija je pokazala da četiri od pet beskućnika su bila izložena kriminalu.

Zastupnici ove grupe slažu se da je neophodan dugoročan pristup ovom problemu, te da se beskućnici uključe u aktivnosti kao što su obuka za rad, programi za sklapanje prijateljstva i tako dalje. Ipak, u međuvremenu, vlasti su ukinuli kratkoročne mjere pomoći beskućnicima u obliku besplatnog obroka, vreće za spavanje i tople odjeće. Na ovo pitanje Luis Kejsi je ovako razmišljao ˝ljudi dobrih namjera troše novac na problem koji se nalazi na ulici, u želji da taj problem tamo i ostane˝2.

Ipak ove dobrotvorne grupe su jasno izjasnile svoj stav da će ostati na ulicama dokle god bude beskućnika.

S druge strane, Kristofer Dženks zaključuje: ˝Bez obzira na razloge iz kojih se ljudi nalaze na ulici, najvažnije što se može učiniti da se poboljša njihov život jeste da im se pruži mjesto za stanovanje, kao način za sticanje privatnosti i postizanje stabilnosti.˝3

2 Gillan, 1997.godina 3 Kristofer Dženks, ˝Beskućnici˝, 1994. godina

9

Zaključak

Siromaštvo i socijalna isključenost je veliki problem današnjice. Sam podatak o porasti beskućništva u industrijalizovanim državama, državama koje glase kao najrazvijenije države današnjice je poražavajući. Kakve su onda tek margine u slaborazvijenim zemljama?

Ovaj problem je riješiv, ali izuzetno teško. Prva stvar koja je od vitalnog značaja je ustvari sama promjena politike razvijenih zemalja svijeta. Dokle god države više računa vodile o tome koja će od njih biti bolje naoružana ili pak koja će proizvesti neki novi virus dotle će ne samo biti puno beskućnika i siromašnih, nego će njihov broj rasti i rasti.

Nehat ljudi na vlasti ne samo da će dovesti do propadanje većeg dijela stanovnišva već će svojim potezima uništiti samo okruženje i suočiti se sa još većim i težim posljedicama koje će uzrokovati narušavanje same egzistencije ljudi, a najviše radničke klase i ljudi u nerazvijenim zemljama.

10

Literatura

Anthony Gibbens : Sociologija, CID, Podgorica, (1996)

McGee R. sa Notonom A. “Ucesce u strategiji smanjenja siromastva: Sinteza iskustava u pristupu ucestvovanja u politici, kreiranju, implementaciji i monitoringu” IDS radni dokument 109, str.14, (2000)

Jackques Santer: Towards a more coherent global economic order

Internet:

UNPD on sustainable http://www.unpd.org/sl/ livehoods

11

Sadržaj

Siromaštvo ...........................................................................................................................................2 Mjerenje siromaštva .............................................................................................................................3

Zvanična mjerenja siromaštva .........................................................................................................3 Subjektivna mjerenja siromaštva .....................................................................................................3

Tko su siromašni? ................................................................................................................................4 Objašnjenje siromaštva ........................................................................................................................5

Siromaštvo i društvena pokretljivost................................................................................................5 Socijalno isključenje ............................................................................................................................6

Oblici društvene izopštenosti ...........................................................................................................7 Uslovi i mjesto stanovanja ...............................................................................................................7 Mladi ................................................................................................................................................7 Beskućnici ........................................................................................................................................8

Zaključak..............................................................................................................................................9 Literatura ............................................................................................................................................10 Sadržaj................................................................................................................................................11

Super
ovo je samo pregled
3 prikazano na 11 str.
preuzmi dokument