Teorija drzave i prava-Skripta-TEORIJA DRZAVE-Pravo (2), Skripte' predlog Pravo. Univerzitet u Beogradu
stabilola
stabilola

Teorija drzave i prava-Skripta-TEORIJA DRZAVE-Pravo (2), Skripte' predlog Pravo. Univerzitet u Beogradu

PDF (270 KB)
23 str.
49broj preuzimanja
1000+broj poseta
100%od4broj ocena
1broj komentara
Opis
Skripta iz predmeta Teorija drzave. Teorija drzave i prava. Pravo,skripta,Teorija drzave,drustvene grupe,organizacija,privreda,trgovina,javno,privatno pravo,privredni odnosi,drzava,subjekti,autonomija volje,ugovori,moc,...
20 poeni
poeni preuzimanja potrebni da se preuzme
ovaj dokument
preuzmi dokument
pregled3 str. / 23
ovo je samo pregled
3 prikazano na 23 str.
preuzmi dokument
ovo je samo pregled
3 prikazano na 23 str.
preuzmi dokument
ovo je samo pregled
3 prikazano na 23 str.
preuzmi dokument
ovo je samo pregled
3 prikazano na 23 str.
preuzmi dokument
TEORIJA

Amir Imširović

TEORIJA DRŽAVE I PRAVA

II dio – TEORIJA PRAVA –

1. PITANJE: «Deskriptivni i preskriptivni iskazi»

Iskaz je misao izražena ili iskazana jezikom. To je skup riječi kojim se prenose misli među ljudima. Dva su glavna tipa iskaza:- deskriptivni i preskriptivni iskazi. Deskriptivni iskaz je skup riječi kojim se tvrdi, opisuje ili objašnjava nešto što jest, što je bilo ili što će biti. Preskriptivni iskaz je skup riječi kojim se od nekoga traži da izvrši neko ponašanje. Deskriptivni i preskriptivni iskazi, razlikuju se prema više osnova ali glavna je razlika u njihovim društvenim funkcijama. Funkcija deskripcija je da obavještavaju o činjenicama i da na taj način posredno utiču na ponašanje ljudi. Funkcija preskripcija je da obavještavaju o nečijim željama i da tako neposreno utiču na ljudska ponašanja, usmjeravajući ih u određenom pravcu. Preskriptivnih iskaza ili traženja ima više vrsta:

- molba, savjet, preporuka; - zahtjev; - obečanje.

Molbi, savjetu i preporuci je zajedničko da su to traženja «neobavezujuća» za adresata, traženja koja nisu prisilna i koja ovise samo o razumu i volji adresata da li će traženju udovoljiti. To znači da adresat neće biti sankcionisan niti će imati kakvu posljedicu od strane onoga koji traži. Zahtjev je preskriptivni iskaz koji je za adresata – prisilan, zato jer pored toga što traži neko ponašanje ujedno prijeti nekom sankcijom u slučaju da se to ne izvrši. Postoje dva osnovna tipa zahtjeva, ligitimni i nelegitimni zahtjev. Legitimni zahtjev je zahtjev što ga izriče subjekt na temelju drugih moralnih, običajnih ili pravnih normi koje ga ovlašćuju da izriče zahtjeve određenog sadržaja prema određenim osobama. Nelegitimni zahtjevi su zahtjevi koje društvena zajednica ne priznaje i koji nisu utemeljeni na višim normama. Obećanje je preskriptivni iskaz kojom subjekt od sebe traži (sam za sebe, pred drugim ili za druge) da nešto čini ili ne čini, pa stoga obećanje postaje osnovom nekih zahtjeva– ugovora.

2. PITANJE: «Društvena norma: funkcije i vrste»

Društvena norma je (jezička) poruka koja traži od nekih subjekata da u određenim okolnostima nešto čine ili ne čine spram drugih subjekata, prijeteći sankcijom ako tako ne postupe. Norma se sastoji od dva bitna elementa: legitimno traženje i legitimna sankcija. Za postojanje norme, potrebno je više pretpostavki:  osobe koje stvaraju norme (adresanti);

 osobe kojima su norme namijenjene (adresati);  razne mogućnosti ponašanja adresata;  vrijednosti i ciljevi koji se normom žele postići.

Funkcija normi u društvu jest prisilno utjecanje na ljude kako bi se oni ponašali ujednačeno. Najvažniji način podjele društvenih normi je na:- običajne, moralne i pravne norme. Pored ove glavne podjele, dijele se još:

- prema vrstama odnosa (norme o životu, stanovanju, proizvodnji, jeziku...); - prema krugu adresata (opće i pojedinačne norme); - prema sudjelovanju adresata u stvaranju i održavanju normi (heteronomne ili

autonomne norme); - prema vrstama i težini sankcije (norme sa psihičkom i fizičkom prisilom); - prema oblicima izražavanja (nepisane i pisane norme).

3. PITANJE: «Običajne, moralne i pravne norme»

*1- Norme koje zahtijevaju da mlađe osobe prve pozdravljaju starije, da prisustvuju pogrebu poznate osobe, nazivamo – običajne norme. Skup svih običajnih normi nazivamo običaj ili običajni poredak. Neizvršavanje običajnih normi nema nekog značaja za opstanak i funkcionisanje društva. Sankcija (kazna) kojom prijeti običajna norma je dosta blaga (osuda, prigo- vor, gubitak ugleda, podsmijeh...) *2- Norme koje zahtijevaju da budemo pošteni, dobri prema drugima nazivamo moralne norme. Skup svih moralnih normi nazivamo moral ili moralni poredak. *3- Norme koje zahtijevaju da vozimo desnom stranom ulice, da platimo porez, da muškarci moraju služiti vojni rok, nazivamo – pravne norme. Skup svih pravnih normi, nazivamo pravo ili pravni poredak. Moralne i pravne norme su usmjerene na odnose koji su značajniji za opstanak i funkcionisanje društva. Sankcije kojima prijete moralne i pravne norme jesu teške (prezir, isključenje, lišava- nje života, ozljede, zatvor..). Neki od kriterija razlikovanja moralnih od pravnih normi su po:

- osobinama društvenih odnosa; - namjerama; - tvorcima; - načinu stvaranja i primjeni; - tip normativnosti; - sastav i odnosi normi; - kazne; - postupak sankcionisanja.

Pravna norma je društvena norma koja usmjerava za društvo jedan važan konflikt, redovno nosi fizičku sankciju, obično je pisana, a stvara je i sankcioniše na organi- zirani način državni ili društveni subjekt.

4. PITANJE: «Država i drugi tvorci pravnih normi»

Najpoznatija osobina prava, jeste njegova vezanost za državu. Ta vezanost je trostruka:

Prvo, u svakom društvu država stvara najviše opće pravne norme. Te norme osiguravaju jedinstvo državno-pravnog poretka; Druga bitna veza jeste u izricanju i izvršavanju pravnih sankcija – kazni. Protiv subjekata koji ne ostvaruju svoje obaveze izriču se konkretne sankcije; Treća bitna veza je u tome što se sama država konstituira putem pravnih normi. To se događa u samom nastanku države tako da jedna skupina ljudi sa najviše političke moći sebe proglašava ustavotvorcem i donosi temeljne norme ustava, kojima konstituira najviše državne organe. Nakon toga, viši organi opet putem normi neprekidno naređuju nižim organima kako treba da rade, sankcioniraju ih ako ne rade kako treba, ukidaju postojeće i donose nove pravne akte.

Prema tome, kao što nije moguće postojanje prava bez države, tako nije moguće ni nastajanje ni postojanje države bez prava, jer je država uvijek pravna tvorevina. Pored države, pravne i opće norme stvaraju mnogi subjekti, najčešće u prisilnim okvirima državnog prava ili po ovlaštenju države. U prošlosti to su bili Crkva, autonomne gradske oblasti, udruženja trgovaca, bankara, a u suvremenom svijetu to rade jake privredne organizacije koje svojim pravnim aktima (statuti, pravilnici, kolektivni ugovori) uređuju vlastito ustrojstvo, unutrašnje odnose i odnose sa drugim organizacijama. Ovdje treba navesti i međunarodno javno pravo ili sistem normi koji usmjerava odnose između savremenih država. Bitan utjecaj na proces stvaranja prava imaju i pravni naučnici, pravni savjetnici i odvjetnici.

5. PITANJE: « Pravni sistem i proceduralnost prava»

Pravni sistem je skup pojava koje su sređene u relativno neproturiječnu i potpunu cjelinu prema određenim kriterijima. Među najvažnijim specifičnim osobinama pravnog sistema, su formalizam i proceduralnost prava. Formalizam prava se sastoji u tome da nisu samo važni sadržaji normi, već i forme (tj. oblici normi i ponašanja). Zbog tih obavezujućih formi što vladaju u pravu kaže se da je pravo jedan formalizirani sistem normi. Jedna od posljedica je ta da se građani koji ne poznaju pravne forme moraju obračati pravnicima, odvjetnicima za pravnu

pomoć, koji će umjesto njih govoriti ili pisati pred organima ili postupcima gdje se odlučuje o njihovim pravnim obavezama. Proceduralnost prava je jedan od osnovnih aspekata formalizma prava a vezuje se za pojam «organiziranost». Proceduralnost je osobina nekih ljudskih radnji u pravu, da su njihovi subjekti i načini izvođenja strogo normirani, te da samo one radnje koje su izvedene na propisan način – postaju pravne radnje . Proceduralnost se ostvaruje putem proceduralnih pravnih normi, nazvanih još i «formalno pravne norme». Za pravni sistem su važne procedure stvaranja, izmjene i ukidanja pravnih normi. One se postavljaju posebnim proceduralnim normama «normama o normama» koje se nalaze u Ustavu. Kod tih «normi o normama», nalazimo tri velike skupine:

 Proceduralne norme o nadležnosti koje precizno i strogo propisuju koji pravni subjekti imaju pravo stvarati pojedine vrste normativnih pravnih akata;

 Proceduralne norme koje precizno i strogo propisuju vrste radnji i načine njihova obavljanja koji su potrebni za nastanak, promjenu i ukidanje pojedinih vrsta normativnih pravnih akata odnosno pravnih normi.Proceduralnim pravima pod 1. i 2. utemeljuje se načelo formalne zakonitosti – zahtjev da sve pravne radnje moraju biti u skladu s normama o nadležnosti, postupcima i oblicima donošenja pravnih akata. Svaka povreda formalne zakonitosti jeste osnova za pokretanje postupka za ukidanje nezakonitog akta.

 Proceduralne norme koje propisuju tko, zbog čega, kako, od koga i u kojim rokovima može tražiti ispitivanje zakonitosti normativnih akata, kako bi se ukinule nezakonitosti između viših i nižih pravnih akata..

Sve ove proceduralne norme čine glavni aspekt formalizma prava – nužnih nor- mi koje treba poštivati da bi nastale pravne radnje.

6. PITANJE: «Struktura pravne norme»

Pravna norma se sastoji od 4osnovna dijela: hipoteze (uvjet, pretpostavka), traženja, određenja delikta i sankcije. (Ovaj sastav važi samo za opće pravne norme, dok individualne pravne norme imaju samo prva dva dijela: hipotezu i traženje).

Hipoteza (uvjet, pretpostavka) je početni dio pravne norme koji spominje subjekte kojima je norma upućena, i situaciju u kojoj se oni moraju naći da bi se na njih primijenilo traženje iz pravne norme. Samo subjekti koji se nalaze u opisanoj situaciji, dužni su se ponašati prema normativnom traženju (npr. u vožnji – vezati pojas). Da bi se subjekti morali ponašati prema traženju, uvjet je da se oni nađu u situaciji opisanoj u hipotezi.

Traženje je središnji, i za cilj norme najvažniji dio, i u njemu se nekim subjektima postavlja pravna obaveza da izvrše ili neizvrše neku radnju i ujedno se drugim subjek- tima daje pravno ovlaštenje na takvo činjenje ili nečinjenje.

Određenje delikta je dio norme koji spominje neizvršenje pravne obveze tj. zabra- njenu radnju, koja je uvjet za primjenu sankcije. Delikt, kao zabranjena radnja, može se napraviti činjenjem ili nečinjenjem.

Sankcija je završni dio norme, kojom se jednom državnom organu propisuje obveza i ovlaštenja da prisili na izvršenje obveze subjekta ili da mu izrekne određenu kaznu zbog počinjenog delikta. Sankcija je prvenstveno upućena državnom organu najčešće sudu, ali ona uglavnom djeluje motivirajuće na subjekte pravne obveze - da obvezu izvrši.

7. PITANJE: «Delikt: protupravna radnja i krivnja»

Postoje dva načina shvatanja delikta, i pravne odgovornosti koja ovisi o deliktu. Prema prvom shvatanju za postojanje delikta dovoljna je protivpravna radnja. Svaki subjekt koji učini protivpravnu radnju, neovisno da li je pri tome svjestan i koliko je svjestan onog što čini, jeste počinitelj delikta (delikvent), pravno je odgovoran i treba biti sankcionisan. Ovakvo shvatanje delikta nazi- vamo delikt u objektivnom smislu a odgovornost objektivna odgovornost. Tako se shvatao delikt u nekim starim civilizacijama. Prema drugom shvatanju delikta i odgovornosti, koje je svojstveno u razvijenim pravnim državama, za postojanje delikta su potrebna dva kumula- tivna elementa: protupravna radnja i krivnja. To znači da delikt čini i za njega odgovara samo subjekt koji je protupavnu radnju izvršio u stanju krivice. Ovakvo shvatanje delikta nazivamo delikt u subjektivnom smislu a odgovornost subjektivna odgovornost.

Krivica je psihički odnos počinioca protupravne radnje prema vlastitoj radnji i njenim posljedicama. Za postojanje krivice, nije bitno da li je počinilac protupravne radnje zaista znao da je radnja pravnom normom zabranjena (nepoznavanje prava ne opravdava), u pravu se to znanje pretpostavlja. To pretpostavljanje je nužno u svakom pravnom poretku iz praktičnih razloga, jer bi u suprotnom svi prekršioci mogli tvrditi da «nisu znali» za obavezu odnosno za zabranu te radnje. Delikt mogu počiniti i biti pravno odgovorne samo one osobe koje su psihički zrele da mogu shvatiti posljedice svojih ponašanja. Mjeru psihičke zrelosti i normalnog stanja zovemo uračunljivost. Između stanja potpune uračunljivosti punoljetnih i normalnih osoba, i stanja potpune neuračunljivosti i maloljetnih osoba, postoji i termin smanjene uračunljivosti (zbog

snažnih uzbuđenja, psihičke labilnosti). Mjera smanjene uračunljivosti se utvrđuje sudskim putem a ako treba i putem profesionalnog vještačenja. Dvije su osnovne vrste krivnje: umišljaj ili teža krivnja i nehat ili lakša krivnja.. U oba slučaja kod počinitelja postoji – svijest između počinjene radnje i njenih posljedica, ali u prvom slučaju počinitelj je tu posljedicu htio, dok u drugom slučaju on posljedicu nije htio ali je ona nastupila uslijed njegove nepažnje. Težina krivice je jedan od elemenata koji određuje težinu kazne protiv delikventa, pa se stoga teže kažnjava za umišljaj nego za nehat.

U razvijenim pravnim sustavima postoje neki razlozi zbog kojih se neke štetne radnje ne smatraju deliktima i za njih se ne odgovara pravno. Ti razlozi su:

 Slučaj (casus) – je štetna radnja koja od počinitelja nije skrivljena ni s umišljajem ni nehatom (vozač poštujući sva pravila, pregazi pješaka koji je pao pod vozilo);

 Zabluda (error) – je štetna radnja koju je osoba počinila s pogrešnom sviješču o nekim činjenicama, a ne bi je učinio da je imao tačnu svijest (uzmete s vješa- lice nenamjerno tuđi kaput koji je vrlo sličan vašem koji je također tu stajao, ta- ko da nema delikta krađe, jer nema krivnje);

 Viša sila (vis maior) – je nepredvidljivi i neotklonjivi prirodni događaj (bolest) ili ljudska radnja (štrajk, pobuna), koji sprečava subjekta da izvrši svoju pravnu obavezu:

 Nužna obrana - je radnja kojom subjekt odbija istovremeni i protupravni napad protiv sebe ili drugih osoba, nanoseći napadaću manju ili veću štetu a ko- ja je radnja pravno dozvoljena, kad ne postoji mogućnost zaštite od strane nadležnih državnih službenih osoba;

 Krajnja nužda – je dozvoljena radnja kojom se oštećuje tuđa imovina ili čak osobe, ako je ta šteta nužna da bi se od sebe ili drugih otklonila veća opasnost, odnosno otklonila veća šteta (razvaljivanje vrata sobe da bi se ugasio nastali požar, da ne bi izgorila čitava kuća);

 Činjenje štete uz pristanak oštečenoga – je radnja oštečenja druge osobe na koju je i ona pristala a koja je pravno dozvoljena (ozljede u sportovima).

Pravni delikti klasificiraju se ovisno o vrstama pravnih odnosa u kojima nastaju:

* Krivični delikti (krivična djela) su najteži prkršaji (ubistva, krađa, otmica...); * Međunarodni delikti (genocid, ubijanje i zlostavljanje ratnih zarobljenika...); * Prekršajni delikti (upravni delikti),(remećenje ravnog reda i mira, porezni

prekršaji, prekršaji u saobraćaju...); * Građanski delikti (imovinske štete, oštečenje tuđa imovine...); * Radni delikti (neizvršenje radne obaveze, protupravno otpuštanje s posla...).

8. PITANJE: «Odgovornost, sankcija i kazne»

Pravna odgovornost je pravni položaj subjekta koji je počinio delikt, tj. koji je učinio protupravnu radnju s krivnjom i koji zbog toga treba biti kažnjen onako kako to odre- đuje sankcija pravne norme. Pravna odgovornost ne postoji prije nego što je pravomoćno utvrđeno da je okrivljeni učinio delikt, a do tada se može reči da je on samo osumnjičen, tužen ili okrivljen. Ovo shvaćanje je iskazano pravnim načelom pretpostavke nevinosti. Da li postoji delikt, ko ga je učinio, kakve je on težine i kakvu će kaznu imati kao posljedicu, - sve se to utvrđuje odlukom (presudom, rješenjem) nadležnog organa. Takvi postupci počinju tužbom.

Tužba je tvrdnja jednog subjekta da je drugi počinio delikt određen opštom pravnom normom, i zahtjev da ga se zbog toga kazni. Tužbu prima i razmatra nadležni državni organ, sud ili upravni organ, ovisno o vrsti delikta. Ako organ ustanovi da je tuženi učinio delikt, on donosi individualnu pravnu normu, osuđujuću presudu ili rješenje s konkretnom sankcijom ili određenjem konkretne kaz- ne koju je dužan izvršiti počinitelj delikta (plačanje novčane kazne).

Kazna je neko zlo, fizičko ili psihičko što se nanosi subjektu koji je počinio delikt. Težina kazne zavisi o dva faktora: o vrijednosti dobra te o stupnju krivnje počinitelja delikta. Kazna je blaža ako je povrijeđeno dobro manje vrijedno¸ (krivica iz nehata) i teža ako je povrijeđeno dobro vrijednije (krivica s umišljajem). Kazne su kroz istoriju najčešće bile čin osvete ili odmazde. Smrtna kazna i lišavanje slobode služe za trajno ili privremeno uklanjanje prekršioca iz društva, da ne ponavlja delikte, da ne utiču negativno na druge ljude. Takvo shvatanje kazne naziva se specijalna prevencija. Kazne služe i za zastrašivanje drugih osoba. Kažnjavanjem prekršioca upozorava se ili predočava drugim da i njih očekuje isto zlo ako učine isti delikt. Takvo shvatanje kazne naziva se generalna prevencija. U savremenim društvima, postoje posebne kazne i odgojne mjere prema maloljetnim delikventima kao što su ukor, pojačan nadzor, maloljetnički zatvor...

9. PITANJE: « Vrste pravnih normi «

Važniji načini razlikovanja pravnih normi su:  Prema subjektima koji ih stvaraju postoje državne norme, norme drugih

organizacija i norme građana;  Prema državnim djelatnostima postoje ustavne, zakonodavne, norme šefa

države, norme vlade, sudske i upravne norme;  Prema određenosti adresata pravne norme su opće i individualne;

 Prema teritorijalnom važenju norme su generalne i partikularne. Prve važe na teritoriju cijele države ili na velikom dijelu teritorije, dok partikularne važe na manjem dijelu državnog teritorija (općinske, gradske);

 Prema vrstama društvenih odnosa koje usmjeravaju norme su ustavne, građanske, obiteljske, upravne, trgovačke...;

 Prema sadržaju norme se dijele na naređujuće, zabranjujuće i ovlaščujuće;  Prema mjeri slobode razlikuju se stroge norme i disjunktivne norme.

10. PITANJE: « Pravni akt «

Pravni akt je tekst koji sadrži jednu ili više pravnih normi. Sastoji se od jedne ili više rečenica–odredbi u kojima su cjelovite ili u pravilu pojedini elementi pravnih normi. Pravne norme se najčešće iskazuju u pisanom obliku. Prednosti toga su slijedeče:

a) pisani tekstovi omogućuju jasno, trajno i objektivno iskazivanje, očuvanje i razumijevanje pravnih normi;

b) oni omogućuju da se zajedno na istom mjestu i istovremeno iskaže veći broj pravnih normi koje usmjeravaju isti i više srodnih društvenih odnosa;

c) omogućuju da se pravne norme izraze precizno i opširnije, pa čak i da se obrazlože;

d) pisani tekstovi olakšavaju objavljivanje i širenje pravnih normi te ih adresati lakše upoznaju.

Vrste normativnih pravnih akata su: državni akti, ustavni i zakonodavni akti, opći i invidualni akti, generalni i partikularni akti, akti ustavnog, građanskog, obiteljskog, trgovačkog prava... (Razlikovanje pravnih normi je identično s vrstama normativnih pravnih akata. Kao što postoje državne, ustavne, individualne, generalne i partikularne ... norme, tako postoje iste vrste normativnih akata).

11. PITANJE: « Hijerarhija pravnih normi i akata, formalni izvori prava, načela zakonitosti «

Razlika između višeg i nižeg pravnog akta (norme) naziva se pravne snaga ili položaj pravnog akta kao nadređenog i podređenog. Hijerarhija pravnih akata zavisi od moći državnih i društvenih subjekata koji ih stvaraju. Hijerarhijske ljestvice organa i pravnih akata se prikazuju u obliku piramide, jer i organa i akata ima sve manje što su oni viši. Tako ne vrhu piramide se nalazi samo ustavotvorac – jer samo je jedan ustav, a sve ih je više što su niži i izvršni. Opći pravni akti (propisi) su pretežno viši akti dok su individualni pravni akti većinom niži u pravnom sustavu. To je zato što individualne akte stvaraju češće organi i drugi subjekti niže društvene moći i jer su oni izvršujući u odnosu na opće akte. Svaki pravni sistem mora djelovati tako da se na općim i višim pravnim aktima zasni- vaju individualni i niži pravni akti, koji dopunjuju i izvršavaju opće i više akte.

Opći akti ili propisi (ustav, zakoni, uredbe, naredbe, pravilnici, statuti..) nazivaju se formalni izvori prava. Ovim izrazom se izražava činjenica da su ustav, zakoni i drugi navedeni viši opći akti - temelji pravnog sustava u kojima se nalaze najviše pravne norme i iz kojih proizilaze svi niži opći i svi individualni pravni akti kao što su presude, rješenja... Odnos nadređenosti i podređenosti između viših i nižih pravnih akata u pravnom sustavu, izražava se načelom zakonitosti ili legaliteta. Načelo zakonitosti (legalitet) je temeljna norma pravnog sustava koja zahtijeva da svi pravni akti državnih i drugih subjekata, kao i njihove pravne radnje, budu usklađene s višim pravnim normama koje regulišu iste odnose, propisujući sankcije protiv akata i radnji koji taj zahtjev ne poštuju. Načelo zakonitosti ima dva aspekta: 1.- Formalna zakonitost je zahtjev da sve niže pravne akte donose subjekti koji su nadležni za njihovo donošenje, da se svi oni donose po postupcima koji su propisani i da svi oni imaju tekstualnu formu propisanu višim aktima. Ta tri «formalna» zahtjeva nazivamo proceduralnim pravnim aktima (normama). 2.- Materijalna zakonitost je zahtjev da sadržaj nižih pravnih akata bude usklađen sa sadržajem viših pravnih akata koji regulišu istu vrstu društvenih odnosa. Ako se u postupku ispitivanja zakonitosti utvrdi da je jedan pravni akt nezakonit, on se ukida ili barem ispravlja. Akt se može ukinuti s povratnim djelovanjem tj. poništa- va se od samog donošenja i brišu se sve njegove pravne posljedice (npr. poništava se brak ako je sklopljen pod prisilom). Kod blažih oblika nezakonitosti, akt se ukida samo od trenutka pravomoćnosti. Jedan pravni akt se smatra nezakonitim tek kada to utvrdi po propisanom postupku jedan viši državni organ koji je za to nadležan.

12. PITANJE: « U s t a v «

Ustav je najviši pravni akt jedne države koji označava skup temeljnih pravnih normi kojim se ustanovljava ili konstituira politički i pravni poredak jednog društva.

Svako političko društvo ima ustav u širem smislu - takozvani materijalni ustav, sastavljen od pravila vlasništva, proizvodnih odnosa, političkih i pravnih statusa stanovništva, te sastava i djelovanja najviših državnih organa. Tokom istorije sve do modernog doba, takva su pravila bila izraz samovolje vladara ili nepisanih normi običajnog prava. Tek krajem 18. stoljeća, buržoazija se postaviti zahtjev za demokratski pisanim ustavom kao najvišim pravnim aktom što ga donosi posebna narodna skupština po posebnom ustavotvornom postupku, što je moderno shvaćanje – tzv. formalnog ustava.

Ustav kao najviši normativni opći akt, sadrži:  norme o osnovnim političkim i socijalnim pravima i slobodama čovjeka;

 osnovne norme o ekonomskom sistemu (vlasništvo, novac, tržište, planiranje);  norme o konstituiranju državne organizacije (norme o ustrojstvu i djelovanju

zakonodavnih, izvršno-političkih, sudskih i upravnih organa...) S Ustavom, prema principu ustavnosti, moraju biti usklađeni svi ostali pravni akti. Tu usklađenost u početku nadzire samo suvereni parlament, ali se ubrzo postavlja pitanje ko će nadzirati samog zakonodavca od moguće samovolje., onda se došlo do rješenja o uspostavi sudskog nadzora ustavnosti zakona i svih drugih pravnih akata. Takav nadzor obavlja ili vrhovni sud unutar redovnog sudstva (sistem SAD) ili poseban ustavni sud (evropski sistem). Ustav se donosi po jednom složenom i težem postupku u široj narodnoj raspravi o sadržaju i traži većinu glasova za njegovo usvajanje, a iz istog razloga, teži je i postupak za njegove izmjene.

13. PITANJE: « Z a k o n «

Zakon je poslije ustava najviši opći pravni akt što ga donosi parlament po jednom posebnom zakonodavnom postupku. Iako mogu sadržavati samo jednu ili nekoliko pravnih normi (zakon o amnestiji jedne kategorije osuđenika), zakoni najčešće sadrže veći broj pravnih normi. Pri tome se zakon razlikuje od ustava ne samo po nižoj pravnoj snazi, nego i po užem predmetu regulisanja. Dok ustav zahvata načelno sve vrste odnosa bitnih za određeno društvo, pojedini zakoni zahvataju određene vrste društvenih odnosa. Tako u svakom izgrađenom pravnom sistemu postoje slijedeći zakoni: Građanski, obiteljski, trgovački, radni, krivični-kazneni, zakon o građanskom postup- ku, zakon o krivičnom postupku, zakon o sudovima, zakon o državnoj upravi, zakon o državljanstvu, školstvu, porezima, šumama, zdravstvu, sportu,... Svi ovi zakoni treba da budu u skladu s ustavom (načelo ustavnosti) a oni sami opet – osnova svih ostalih normativnih pravnih akata (načelo zakonitosti). Da bi se obavio posao zakonskog normiranja, ustav i zastupnici parlamenta propisuju procedure za donošenje i promjenu zakona – zakonodavni postupak. Zakonodavni postupak ima više faza:

A. Počinje predlaganjem i izradom nacrta zakona (ima pravo svaki zastupnik, šef države, vlada);

B. Razmatranje na specijaliziranim odborima ili komisijama (sastavljenih od manjeg broja zastupnika i zadatak mu je da prethodno ispita osnovanost prijed- loga zakona i da svoje mišljenje, prijedloge, izmjene);

C. Rasprava na plenumu jednog od domova parlamenta (vodi se rasprava, daju se dopune, i izmjene – amandmani, te se glasa i usvaja ako je izglasan kvorum);

D. Postupak se ponavlja na plenumu drugog doma; E. Ako se izglasani tekstovi zakona u prvom i drugom domu ne slažu, provodi

se postupak usaglašavanja među domovima ( putem zajedničke komisije);

F. Poslije usaglašavanja i usvajanja, zakon se promulgira (to znači da šef države svojim potpisom potvrđuje da je zakon donijet u skladu sa ustavom);

G. Na kraju zakon se objavljuje u službenom listu (stupa na snagu nakon određe-nog roka obično 15 dana, koji služi da se adresati mogu upoznati sa zakonom).

14. PITANJE: « Podzakonski akti «

Izrazom podzakonski pravni akti, nazivaju se državni opći akti niži od zakona koje donose izvršno-politički, upravni i lokalni organi. To je skupni naziv za niz općih pravnih akata slabije snage od ustava i zakona. Važniji podzakonski akti su: uredbe, odluke, statuti, pravilnici, uputstva,... Donose ih razni organi i imaju različite funkcije u pravnom sistemu, a njihova pravna snaga zavisi od hijerarhijskog položaja organa koji ih donose. Zajedničko za sve podzakonske akte je njihova funkcija da razrađuju zakonske norme i propisuju tehnike njihove primjene. Uredbe su najviši podzakonski pravni akti. To su akti koje prvenstveno donosi vlada ali ponekad i šef države. Odluka je naziv za opće akte koje donose razni organi, među kojima su parlament, vlada i ministarstva. Za lokalnu samoupravu posebno su važne odluke općinskih skupština. Statut je najviši normativni akt općine kojim se uređuje ustrojstvo i rad općinskih skupština i njenih izvršnih organa. Svi podzakonski akti moraju biti usklađeni sa ustavom i zakonima, ali i međusobno prema njihovoj hijerarhiji.

15. PITANJE: « Individualni pravni akti «

Individualni pravni akti su pisani tekstovi ili usmeni iskazi koji sadrže individualne pravne norme, tj. norme za konkretne odnose između imenom i prezimenom određe- nih subjekata. Četiri su glavna tipa individualnih pravnih akata: ukaz, sudska presuda, upravno rješenje i pravni posao. Prva tri tipa su državni akti a pravni posao je privatni akt fizičkih osoba Ukaz je individualni pravni akt kojim šef države odlučuje o poslovima iz svog djelo- kruga promulgira zakone, postavlja časnike i diplomate, vrši pomilovanja, dodjeljuje ordenje itd. Presuda je glavna sudska odluka kojom se na temelju zakona i drugih općih akata, rješava jedan sudski spor i određuje sankcija u sudskom postupku. Presuda sadrži individualnu normu koja postavlja pravne obveze i pravna ovlaštenja strankama u sporu. Presudom se usvaja ili odbija tužba kojom je sudski postupak pokrenut.

Presuda se donosi na kraju sudskog postupka. Presuda ima 4 obavezna dijela: uvod, izreku, obrazloženje i uputu o pravnom lijeku. Upravno rješenje je pravni akt kojim upravni organi odlučuju o individualnim stva- rima iz njihova djelokruga . Upravno rješenje se donosi posebnim zakonskim propisima i ima u suštini isti sastav kao i presuda. Pravni posao je privatni individualni pravni akt kojim pravni subjekti – pojedinci i pravne osobe, slobodno raspolažu vlastitom imovinom i sposobnostima radi postiza- nja željenih ciljeva koji nisu u sukobu sa državnim normama. Pravni poslovi se dijele na jednostrane i dvostrane. Jednostrani pravni poslovi su oni za čiji nastanak je dovoljna izjava samo jedne osobe. Dvostrani pravni poslovi su oni za čiji nastanak su potrebne suglasne izjave dvije ili više osoba. Dvostrani pravni poslovi mogu biti jednostrani i dvostrano obavezujući.

Jednostrano obavezujući pravni poslovi su oni kod kojih postoji pravna obaveza samo sa jedne strane, dok druga strana ima samo pravno ovlaštenje. Dvostrano obavezujući pravni poslovi su oni kod kojih postoji pravna obaveza i pravno ovlaštenje za svaku od dvije strane u odnosu.

Dvostrani pravni poslovi dijele se i na konsezualne i realne. Konsezualni poslovi nastaju dogovorom tj. konsenzusom stranaka, a realni su oni za čiji nastanak je osim očitovanja, potrebna i predaja stvari koja je objekt pravnog odnosa. (npr. ugovor o čuvanju robe koji nastaje tek predajom robe i dogovorom o čuvanju u garderobi). Pravni poslovi se mogu utužiti i sudski poništiti i oboriti zbog protivljenja strogim pravnim normama, te zbog preavare, zablude ili prisile.

16. PITANJE: « Sastav i vrste pravnog odnosa «

Pravni odnosi su važni društveni odnosi koji su regulisani pravnim normama. Postoje 4 osnovna elementa, koje norme pridaju društvenim odnosima, pretvarajući ih tako u pravne odnose:  pravni subjekti; pravna obveza; pravno ovlaštenje; i pravni objekt.

Pravni odnos je društveni odnos između najmanje dva subjekta koji imaju jedan prema drugome pravnu obavezu i pravno ovlaštenje s obzirom na neki pravni objekt.

a.) Pravni odnosi mogu biti: apstraktni i konkretni. Apstraktni pravni odnos je onaj izražen u traženju opće pravne norme. Konkretni pravni odnos, je stvarni odnos između konkretnih osoba, imenom i prezi- menom određenih, koje su nosioci pravnih obveza i pravnih ovlaštenja s obzirom na neki konkretni objekt.

b.) Pravni odnosi mogu biti jednostrano i dvostrano obvezujući. Jednostrano obvezujući pravni odnos je onaj u kome jedna strana ima prema drugoj strani samo pravnu obavezu, a ta druga strana ima prema prvoj strani samo pravno ovlaštenje. Dvostrano obvezujući pravni odnos je takav gdje svaka strana ima istovremeno i prav- nu obvezu i pravno ovlaštenje prema drugoj strani.

c.) Pravni odnosi se dijele i prema vrstama objekata – dobara, prema kojima pravni subjekti imaju pravne obveze i ovlaštenja.

d.) Pravni odnosi se dijele i prema tome da li se zasnivaju na normama vlasti ili normama slobodne volje stranaka. Tako imamo javnopravne i privatnopravne odnose.

e.) Pravni odnosi se mogu razlikovati i s obzirom na pravnu osnovu po kojoj nastaju. Imamo materijalno pravne i procesno pravne odnose.

17. PITANJE: « Pravni subjekti i pravni objekti «

Pravni subjekti su ljudi i društvene tvorevine koji imaju pravne obaveze i pravna ovlaštenja s obzirom na neke pravne objekte.

Pravni subjekti su glavni element pravnog odnosa. Zbog njih i nastaje pravni odnos, da bi se zadovoljio interes jednog ili i jednog i drugog kao nosilaca pravne obveze i pravnog ovlaštenja. U svakom pravnom odnosu postoje najmanje dva pravna subjekta. Pravni subjekt je prije svega čovjek, ali i brojne institucije, najčešće organizacije, kojima pravni poredak priznaje posebna pravna ovlaštenja i obaveze. Tako i pojedinci i organizacije kao pravni subjekti imaju svojstvo vlasnika, i jedni i drugi sklapaju pravne poslove, mogu činiti delikte i za njih odgovarati i biti kažnjeni. Te dvije vrste pravnih subjekata imaju svoje posebne nazive: čovjek pojedinac zove se fizička osoba, a organizacije kao pravni subjekti zovu se pravne osobe.

Fizičke osobe se dijele u dvije kategorije: I. Jednu kategoriju čine fizičke osobe koje imaju samo pravnu sposobnost, to

znači svojstvo da posjeduju neka pravna ovlaštenja i pravne obaveze. Takvi su maloljetnici i neuračunljive osobe. Pravna sposobnost znači biti nosilac prava i obaveza, a stiće se samim rođenjem i upisom u matičnu knjigu rođenih. II. Drugu kategoriju fizičkih osoba čine one osobe koje uz pravnu sposobnost

imaju i djelatnu sposobnost., što znači sposobnost osobe da samostalno preduzima neke radnje i stupa u pravne odnose. Ovu kategoriju fizičkih osoba čine uračunljive i punoljetne osobe. Samo fizičke osobe koje su radno sposobne mogu vlastitom voljom i vlastitim rad- njama sklapati pravne poslove (poslovna sposobnost), biti pravno krive, činiti delikte

i za njih odgovarati (deliktna sposobnost), sklapati brak i brinuti se za svoju djecu (bračna i porodična sposobnost), sudjelovati u političkim aktivnostima (politička sposobnost).

Pravne osobe se dijele na razne načine. Glavna je podjela na javne i privatne pravne osobe. - U javne pravne osobe spadaju: država, općine, kotarevi, javne ustanove, javna preduzeća i dr. - U privatne pravne osobe spadaju trgovačka društva i druga privatna poduzeća, udruženja i sl. Pravne osobe imaju svojstva pravne i djelatne sposobnosti. Međutim, one imaju mnogo uži krug pravnih ovlaštenja i obveza od fizičkih osoba. Imaju samo ona ovlaš- tenja i obveze koje su im nužne za obavljanje njihovih ciljeva za koje su registrovane. Ovdje vrijedi načelo slobode za fizičke osobe, i načelo ograničavanja za pravne osobe. Fizičkim osobama je dozvoljeno činiti sve što im nije izričito zabranjeno prav- nim normama, dok pravne osobe smiju činiti samo ono što im je izričito dozvoljeno pravnim normama. Zbog postojanja fizičkih pravnih subjekata koji nemaju djelatnu sposobnost, i pravnih subjekata koji ne znaju ili ne žele sami obavljati neke pravne radnje, u svim pravnim sustavima mora postojati odnos pravnog zastupanja i osoba pravnog zastupnika. Zastupanje je pravni odnos u kojem jedna osoba (zastupnik) ima obavezu i ovlašte- nje da u ime, i u interesu druge osobe (zastupanog) obavlja neke pravne radnje. Imamo 3 tipa zastupanja:

Zakonsko ...................... (roditelji, direktori); Starateljsko................... (odnosi se na maloljetnike, neuračunljive osobe); Ugovorno zastupanje.... (odvjetnici).

Pravni objekti su sva materijalna i duhovna dobra na koja pravni subjekti imaju međusobne pravne obaveze i pravna ovlaštenja u pravnim odnosima, a zbog kojih i stupaju u te odnose. Nema pravnih odnosa, kao što nema ni bilo kakvih međuljudskih odnosa koji bi bili bez objekta, bez predmeta, bez razloga, bez dobra koje nas motivira na odnos.

Dobra – objekti, koji su predmet pravnih odnosa su: a) Prirodna dobra: zemlja, voda, biljke, životinje, zdravlje, rude, život... b) Ljudske tvorevine: - materijalne: oruđa, zgrade, odjeća, hrana, namještaj, novac,... - duhovne: znanje, jezik, odgoj, vjera, osuda i patnja ...; c) Ljudske radnje činjenja: obrada zemlje, proizvodnja, vjerski obredi ...; d) Ljudske radnje nečinjenja: suzdržavanje od činjenja kojim se omogućuje da

druge osobe nešto čine. Objekt svakog pravnog odnosa je neko prirodno dobro ili neka ljudska tvorevina.

18. PITANJE: « Pravno ovlaštenje i pravna obveza «

Pravno ovlaštenje je položaj jednog subjekta, da radi ostvarenja svog interesa može nešto činiti ili ne činiti, te da ima dvostruku moć prema nekom drugom subjektu: prvo, moć da od njega zahtijeva neko činjenje, i drugo moć da ga tuži pred državnim organom ako ne udovolji zahtjevu. Pravno ovlaštenje je vid društvene moći, i ono mora imati obje spomenute « moći ». Moć zahtijevanja bez tužbene moći naziva se golo pravo. Što više i što važnijih ovlaštenja neko ima, to je on moćniji subjekt u zajednici.

Pravna obveza je položaj jednog subjekta, da mora nešto činiti ili ne činiti nekom drugom subjektu i da od ovoga može biti tužen pred državnim organom a to znači da može biti prisiljen ili kažnjen ako ne obavi radnju. U pravnom odnosu ne može postojati obveza bez ovlaštenja, kao i ovlaštenje bez obveze. Pravna ovlaštenja i pravne obveze se klasificiraju na iste načine.

** Pravne obveze i ovlaštenja mogu biti jednostrane i dvostrane. Jednostrana, obveza i ovlaštenje je samo na jednom subjektu. Dvostrana obveza i ovlaštenje postoje na obje strane.

** Postoje prenosive i neprenosive pravne obveze i ovlaštenja. Prenosive obveze koje se mogu prenositi sa jednog na drugog subjekta. Neprenosive su one obveze i ovlaštenja koje su trajno vezane za određenu osobu i ne mogu se prenositi na druge subjekte.

** Postoje javne i privatne pravne obveze i ovlaštenja. Javne obveze i ovlaštenja su one koje vlast naređuje pravnim subjektima, prisilja- vajući ih na neki pravni odnos. Privatne su obveze i ovlaštenja koje same stranke dogovorno određuju, bez prisile, svojom voljom.

** Postoje apsolutne i relativne pravne obveze i ovlaštenja. Apsolutne pravne obveze i ovlaštenja su ona koja pripadaju jednom subjektu prema svim ljudima na svijetu. Relativne obveze i ovlaštenja pripadaju samo jednom subjektu – samo prema određe- nom drugom subjektu.

Pravni status je naziv za ukupnost neprenosivih pravnih ovlaštenja i pravnih obveza što ih jedan subjekt ima općenito u društvu ili u jednom posebnom području života.

- Neke od statusnih razlika u savremenim društvima: maloljetne i punoljetne osobe; uračunljive i neuračunljive osobe; žene i muškarci; vjenčane i nevjenčane osobe; zaposleni i nezaposleni; itd.

19. PITANJE: « Zloupotreba pravnog ovlaštenja «

Zloupotreba pravnog ovlaštenja nastaje kad ovlaštenik koristi pretjerano i bezobzir- no svoje pravno ovlaštenje i time oštećuje drugog subjekta, onemogućujući ga ili ometajući u korištenju nekog njegovog istog ili drugog ovlaštenja. Zloupotreba pravnog ovlaštenja je posebna vrsta delikta, koja se sastoji od pretjera- nog vršenja pravnog ovlaštenja tj. od radnje koja nije zabranjena ali se odvija pretjerano, neispravno i bezobzirno. Kazne za zloupotrebu pravnog ovlaštenja zavise od slučaja do slućaja. Naročito strogo se kažnjava zloupotreba službenog položaja.

20. PITANJE: « Zaštita pravnog ovlaštenja «

Za zaštitu pravnog ovlaštenja kad su ona povrijeđena, služe pravni lijekovi. Subjekt koji smatra da je njegovo pravno ovlaštenje povrijeđeno sudskim aktom, upravnim aktom, ili «ćutanjem administracije», ima pravo na pravni lijek. Pravni lijek je pravno sredstvo kojim se pobijaju sudske odluke i upravni akti, te se od višeg sudskog ili upravnog organa traži da se odluka ukine ili izmijeni. Postoje 2 osnovne vrste pravnih lijekova:

- redovni pravni lijek; i - izvanredni pravni lijek.

Redovni pravni lijek je žalba. Upotrebljava se protiv presuda i rješenja koji još nisu pravomoćni tj. nije protekao rok za žalbu. Izvanredni pravni lijek se upotrebljava protiv presuda i rješenja koji su postali pravo- moćni, u dužim rokovima i samo zbog nekih razloga navedenih u zakonu, npr. zbog važnih činjenica koje nisu bile poznate u vrijeme donošenja odluke i koje mogu bitno utjecati na promjenu te odluke (zahtjev za obnovu postupka) ili zbog težih povreda zakona (zahtjev za zaštitu zakonitosti). Pravomoćnost, je svojstvo presude ili rješenja da su postali pravno obavezujući i da se ne mogu više napadati redovnim pravnim lijekom. Odluku koja je postala pravomoćna, osoba koja je osuđena mora izvršiti ili nadležni državni organ mora poduzeti mjere za njeno izvršavanje.

21. PITANJE: « Pravna praznina «

U svakom društvu postoje određeni odnosi koji su važni za opstanak i dobrobit društva, koji sadrže snažne sukobe interesa, i koji su izvanjski kontrolabilni, što upućuje na potrebu njihova pravnog normiranja ali koji ipak ostaju pravno nenormirani ili nedovoljno normirani. Takvi odnosi nazivaju se pravne praznine.

Nastanak pravnih praznina, dolazi uglavnom zbog dva uzroka: 1. Obaranjem državnopravnog poretka, događa se da nove pravne norme ne budu

stvorene odmah, tako da neki društveni odnosi ostanu neko vrijeme pravno neregulirani;

2. Pojava novih vrsta društveno važnih i konfliktnih odnosa, koje normotvorci nisu od početka prepoznali ili su ih zbog raznih razloga zakašnjelo normirali. To je uzrok koji izaziva najveći dio pravnih praznina u modernim društvima, gdje se uglavnom zbog brzog tehničkog napretka naglo i sve češće javljaju novi odnosi.

22. PITANJE: « Utvrđivanje važećih pravnih normi «

Kad se jedan pravni subjekt nađe ili predviđa da će se naći u nekom pravnom odnosu, ili pak želi stupiti u složeniji pravni odnos, a da njegovo ponašanje bude legalno, on najprije mora otkriti, upoznati ili utvrditi pravnu normu koja taj odnos uređuje i kojoj on jest ili će biti adresat. To je prva pretpostavka da bi subjekt mogao svjesno odlućiti hoće li se ponašati onako kako zahtijeva norma, ili suprotno i snositi rizik sankcije. Utvrđivanje važeće pravne norme sastoji se od dva tipa istraživanja:

1. Subjekt mora pronaći pravnu normu koja regulira odnos u kojem se on nalazi ili će se naći;

2. Subjekt mora pronaći normu koja je vremenski, teritorijalno i personalno važeća – tj. norma koja je na snazi.

Postoji nekoliko sredstava koja olakšavaju pronalaženje važečih pravnih normi: - Stručno pravno obrazovanje je najvažnije sredstvo brzog i ispravnog

pronalaženja važečih pravnih normi; - Svi opći pravni akti stupaju na snagu tek nakon objavljivanja i nakon proteka

određenog broja dana od dana objakvljivanja; - Izdavanje službenih glasila koja u pravnoj državi moraju biti dostupna svima; - Proturječja između pravnih normi.

23. PITANJE: « Tumačenje pravnih normi «

Tumačenje pravnih normi je djelatnost koja otkriva moguća značenja pravnih odredaba i u njima hipoteze, traženja, određenja delikta i sankcije, te odlučuje koje od tih značenja je najbolje. Tumačenje pravne norme je operacija čiji je cilj da se utvrdi smisao pravne norme prije nego što se ona primijeni. Tek kada se shvati šta je smisao pravne norme, ona je spremna za realizaciju. Pravna norma treba da je kratka i jasna a istovremeno primjenjiva za veliki broj situacija, koje se u normi ne mogu opisivati jer bi tada sama norma bila obilna. Pravne norme su višeznačne. Uzroci te višeznačnosti su:

a) Svu složenost norme nije moguće riječima potpuno i precizno iskazati. Normotvorac mora pravnu normu iskazati sažetim rečenicama, spominjući tek neke bitne osobine. Tako, gotovo uvijek ostaje neodređeno ili nejasno na što se sve konkretno sadržaj norme odnosi, a to znači da je nejasan sam sadržaj pravne norme.;

b) Jezični izrazi imaju više mogućih značenja; c) Mijenjaju se društveni odnosi; d) Mijenjaju se i vrijednosni stavovi i ideologije.

24. PITANJE: « Subjekti i tipovi tumačenja «

Svi stanovnici neke države moraju se ponašati prema važečim normama pravnog sustava pod kojim žive. Ovisno o njihovoj sposobnosti razumijevanja i značenja normi, dolazi do nužnosti da se «nepravnici» obrate za stručnu pomoć pravnicima, posebno odbjetnicima. Tu se onda pravni subjekti dijele na one što stručno tumaće (pravnici) i one što nestručno tumače (nepravnici, laici) pravne norme. Postoje i druge razlike između subjekata i tipova tumačenja: - Neki subjekti tumače pravne odredbe neobvezujuće. To su subjekti koji ne obav- ljaju pravnu vlast. Tako tumaće građani, pravnici, pravni savjetnici. Njihova tumačenja mogu biti kvalitetna i uvjerljiva – ali ona nisu obvezujuća za bilo koga.; - Neki subjekti tumače pravne odredbe obvezujuće. To su subjekti koji obavljaju pravnu vlast i čije je tumačenje normi - dio djelatnosti stvaranja pravnih normi. Tako tumaće ustavotvorci, zakonodavci, vlada, šef države, suci. Takvim tumačenjem se «dopunjuju» sadržaji pravnih normi jer značenja do kojih ono dolazi, postaju dijelom normi, pa su takva tumačenja jednako obvezujuća kao i pravna norma. Tumačenja neobvezujuća i obvezujuća, razlikuju se dalje:

a) Postoji apstraktno tumačenje značenja normi tj. značenje normi koje nije vezano za njihovu primjenu na konkretne pravne odnose;

b) Postoji konkretno tumačenje ili kazuističko tumačenje značenja normi, tj. traženje značenja normi radi njihove primjene na konkretne pravne odnose.

Posebnu kvalitetu apstraktnog i konkretnog tumačenja, nalazimo kod vrhovnih sudova. Naime, suci mnogobrojnih nižih sudova nezavisno tumače odredbe općih akata (ustava, zakona, uredaba) što neizbježno vodi do neujednačenosti njihovih tuma- čenja istih pravnih normi i do posljedice neujednačenosti sudskog odlučivanja. Da bi se to ograničilo, vrhovni sudovi imaju ovlast da ukidaju presude nižih sudova koje su pravno i činjenično neispravne, što već doprinosi ujednačavanju tumačenja opštih pravnih normi. Postoji i autentično tumačenje, ili tumačenje koje obavlja sam normotvorac nad vlastitim normativnim odredbama.

25. PITANJE: « Pravila i metode tumačenja « ( jezično, ciljno, sistematsko i historijsko )

Osnovni uslov koji moraju ispunjavati tumači pravnih normi je da imaju dobru opću i pravnu kulturu. Moraju imati dobra znanja o jeziku, logici i društvenim odnosima, koji su normirani. Sve se to stiće općim i pravnim obrazovanjem, i praktičnim radom na pravničkim poslovima. Pravila o tome kako tumačiti normativne pravne odredbe su grupisana u manji broj skupina koje se nazivaju metode tumačenja i to:  jezično tumačenje; logičko tumačenje; sistematsko tumačenje; ciljno tumačenje; subjektivno i objektivno tumačenje; historijsko tumačenje; doslovno, suženo i prošireno tumačenje.

U praksi je potrebno primijeniti dva ili više pravila da bi se dobilo najbolje značenje pravne norme. Pravila tumačenja većinom nisu formalno obvezujuća. Jezično tumačenje Jezično tumačenje je postupak da se na pravne odredbe koje su jezično nejasne ili višeznačajne – primjenjuju pravila leksikologije, sintakse i gramatike. Leksička pravila su ona koja određuju značenja pojedinih riječi. U pravu su posebno važne razlike između značenja « stručnih i narodnih riječi «. Teškoće u pravu stvaraju stare riječi i nove i mnogima nepoznate riječi i značenja. Jezičko tumačenje je nužno za razumijevanje pravne norme, ali ne i dovoljno. Što se tiče pravila sintakse i gramatike, pravne norme mogu biti bolje ili slabije rečenički izražene. Različiti rasporedi rečenica i kriva upotreba pojedinih vrsta riječi mogu dati različita značenja i stvarati teškoće u razumijevanju pravne norme. Ciljno tumačenje Ciljno tumačenje je glavni način razumijevanja pravnih normi – onaj kojim se konač- no dolazi do zaključka o najboljem značenju pravnih normi. Sva ostala pravila tumačenja njemu su podređena. Pravna norma je uvijek sredstvo za postizanje nekih i nečijih ciljeva, vrijednosti i interesa. Tumačenje norme mora prvenstveno istraživati ciljeve kojima norma služi. Ciljno tumačenje pravnih normi bi trebalo tražiti ono što su normotvorci htjeli postići samim normama. Takvo tumačenje se u teoriji naziva subjektivno (ciljno) tumačenje. Tumačenje u kojem se značenja – ciljevi pravne norme osamostaljuju od volje njenih tvoraca, tj. ciljno tumačenje bi trebalo tražiti one ciljeve koje postavlja društvo u vremenu primjene norme, neovisno o tome što su normom htjeli postići normotvorci, naziva se objektivno (ciljno) tumačenje. Smatra se ispravnim da treba primijeniti objektivno tumačenje, ako je cilj koji je zakonodavac htio postići u vrijeme donošenja norme – zastario. Budući da norme

treba da služe aktuelnim potrebama ljudi, tumači moraju mijenjati ili prilagođavati značenja tih normi novim okolnostima bez obzira na ciljeve koja su nekada pridavali njihovi tvorci. Što se tiče tumačenja pravnih poslova, njih treba tumačiti kombinaciom subjektivno- objektivnim ciljnim tumačenjem. Sistematsko tumačenje Sistematsko tumačenje je postupak kojim se otkrivaju značenja jedne norme tako da se međusobno povezuju i dopunjuju elementi te norme pomoću drugih pravnih normi. Ovaj vid tumačenja pravnih normi, ima različite načine:

- Sastavljanje pravne norme iz više odredaba; - Primjena načela zakonitosti i drugih pravnih načela; - Značenje jedne norme se popunjava i razjašnjava značenjima drugih normi koje

regulišu isti društveni odnos. Historijsko tumačenje Historijsko tumačenje pravnih normi je postupak kojim se traži značenje jedne pravne norme ispitivanjem povijesnih okolnosti koje su prethodile donošenju te norme ili bile povod za njeno donošenje. Historijsko tumačenje ispituje konkretne uslove u kojima je sazrela potreba za pravnim regulisanjem određenog društvenog odnosa (tzv. pred- normativno stanje), zatim društvene prilike u kojim je donešen akt (tzv.normativno stanje) i pravni život norme od trenutka njenog tumačenja (tzv.postnormativno stanje).

26. PITANJE: « Doslovno, prošireno i suženo tumačenje «

Zajedničko za ova tri postupka tumačenja je da odlučuju o odnosu između najboljeg značenja pravne odredbe i značenja riječi pravnih odredaba koje normu iskazuju. U doslovnom tumačenju se konstatuje da značenje riječi kojima je pravna odredba iskazana adekvatno izražava najbolje ciljno značenje te odredbe. Prošireno tumačenje je postupak kojim se jednoj višeznačnoj riječi iz pravne odred- be daje njeno šire značenje – jer je ono najadekvatnije ciljnom značenju odredbe. Suženo tumačenje je postupak kojim se jednoj višeznačnoj riječi iz pravne odredbe daje njeno uže značenje – jer je ono najadekvatnije ciljnom značenju odredbe.

27. PITANJE: « Hijerarhijski i znanstveni sistem pravnih normi «

Hijerarhijski sistem pravnih normi jest ukupnost pozitivnih pravnih normi jednog društva, koje su rangirane kao više i niže prema njihovoj pravnoj snazi. Pravne norme se na taj način razlikuju i povezuju kao: Norme ustava, zakona, sudskih precedenata, međunarodnih ugovora, uredaba, ukaza, kolektivnih ugovora, trgovačkih i drugih pravnih običaja, statuta lokalnih zajednica, upravnih odluka, naputaka i naredaba, pravilnika, statuta i pravilnika pravnih osoba, presuda, rješenja i pravnih poslova.

Ta hijerarhijska sistematizacija, i upravo takvim redoslijedom jeste djelo ustavotvora- ca i zakonodavaca. Znanstveni pravni sistem jest ukupnost pozitivnih i historijskih pravnih normi jednog društva, koje su razvrstane u razne jedinice prema vrstama društvenih odnosa koje one reguliraju. Za razliku od hijerarhijskog sistema pravnih normi, sistematizacija u znanstvenom pravnom sistemu nije djelo ustavotvorca i zakonodavca, već djelo znanstvenika.

28. PITANJE: « Pravne ustanove i pravne grane «

Pravna ustanova je najuža klasifikacijska jedinica pravnog sistema, koja se sastoji od jednog broja pravnih normi. Ona postoji zbog toga što je nemoguće zahvatiti samo jednom normom sve važne aspekte jedne vrste međuljudskih odnosa koju je potrebno pravno regulisati. Pravnom ustanovom se može nazvati veliki broj normi što uređuju široku vrstu odnosa – npr. pravna ustanova (institucija) braka. Neke od karakteristič- nih pravnih ustanova su i: vlasništvo, zastupanje, državljanstvo,... Pravna grana je šira klasifikacijska jedinica pravnog sistema. U savremenim pravima najvažnije i općenito priznate pravne grane su: ustavno pravo, obiteljsko pravo, građansko pravo, trgovačko pravo, upravno pravo, radno i socijalno pravo, krivično pravo, sudsko pravo, prometno pravo, međunarodno privatno pravo, pravo zaštite prirode i ljudske okoline. Kao što postoje manje i veće ustanove, tako postoje veće i manje pravne grane, a unu- tar pravnih grana postoje «podgrane prava», tj. skupovi pravnih normi koji regulišu najsrodnije vrste društvenih odnosa.

29. PITANJE: « Pravna područja «

Pravna područja su najšire klasifikacijske jedinice pravnog sistema. Svako pravno područje sadrži pravne norme iz više ili iz svih pravnih grana ukoliko imaju određene zajedničke osobine. Pravna područja zbog polarnosti se javljaju u parovima. Najvažnija su:

o materijalno i formalno pravo; o javno i privatno pravo; o državno i autonomno pravo; o nacionalno (unutrašnje) i međunarodno pravo.

Materijalnim pravom nazivaju se norme koje određuju pravna ovlaštenja, pravne obveze, delikte i sankcije u osnovnim odnosima među pravnim subjektima. Npr. To su norme o obostranim pravima i obvezama supružnika; norme o pravima i

obvezama ugovornih strana; norme o obvezi naknade štete, plaćanja poreza, itd. Formalnim pravom nazivaju se norme koje određuju pravna ovlaštenja, obveze, delikte i sankcije u odnosima stvaranja i primjene normi materijalnog prava.

Npr. To su norme o načinu sklapanja i razvoda braka, norme o sklapanju i raskidu ugovora, norme o zakonodavnom i sudskom postupku, itd.

Večina normi iz pravnog sistema ima materijalni karakter. One su primaran sadržaj pravnog sistema jer se preko njih motivira volja građana, te tako usmjeravaju društveni odnosi. Zato se materijalne norme nazivaju primarne pravne norme. U odnosu na materijalne norme, norme formalnog prava imaju pomoćni karakter. One služe osiguranju što boljeg načina donošenja i primjene materijalnih normi. Zato se formalne norme nazivaju i sekundarne pravne norme.

Javno i privatno pravo Dioba na javno i privatno pravo je vrlo stara, i postoji više teorija o njihovoj razlici. Preovladava shvatanje da je bitna razlika između javnog i privatnog prava u slijede- čem: javno pravo čine norme koje stavljaju adresate u odnos u koji oni ulaze prisilno i s obvezama nametnutim od državne vlasti. Nasuprot tome privatno pravo čine norme koje stavljaju adresate u odnos ravnoprav- nosti, u koji oni ulaze dobrovoljno i s obvezama koje sami dogovaraju s drugim subjektima.

Državno i autonomno pravo Državno pravo je sistem normi koje stvaraju i nameću državni organi. Autonomno pravo je jedan ili više sistema normi koje ne stvaraju i ne nameću državni organi, već neki drugi društveni subjekti.

Nacionalno (unutrašnje) pravo obuhvaća sve pravne norme, pravne ustanove i prav- ne grane koje su stvorene i koje važe na području jedne države

Međunarodno pravo je sistem normi koje nastaju običajno i ugovorno među država- ma i koje uređuju međunarodne odnose.

Jedna od važnijih razlika između unutrašnjeg i međunarodnog prava jest slabija prisil- nost i česta odsutnost sankcije u međunarodnim pravnim odnosima. Reakcija na kršenje međunarodnog prava, največim dijelom je – politička. Međunarodno pravo se proširuje na brojna područja, tako da imamo: međunarodno krivično pravo, međunarodno zdravstveno i humanitarno pravo, međunarodna zaštita osnovnih ljudskih prava, međunarodno radno pravo, međunarodno prometno pravo... Pravna pravila iz svih tih grana međunarodnog prava, primjenjuju sve ili neke države, nakon njihova usvajanja, među ostalim i aktom ratifikacije (potvrde stupanja na sna- gu), te se onda mijenjaju unutrašnje pravne norme i usklađuju s međunarodnim nor- mama radi njihova izvršavanja. Tako se postupno ujednačavaju nacionalna prava.

- K R A J -

ovo je drugi i poslednji deo ,ne?
ovo je samo pregled
3 prikazano na 23 str.
preuzmi dokument