TESTIRANJE MOTORIČKIH SPOSOBNOSTI, Završni rad' predlog Psihološka obrada podataka
Enisa
Enisa

TESTIRANJE MOTORIČKIH SPOSOBNOSTI, Završni rad' predlog Psihološka obrada podataka

22 str.
1broj preuzimanja
77broj poseta
100%od1broj ocena
Opis
U ovom radu možete detaljno pogledati o motoričkim sposobnostima predskosle djece.
20 poeni
poeni preuzimanja potrebni da se preuzme
ovaj dokument
preuzmi dokument
pregled3 str. / 22
ovo je samo pregled
3 prikazano na 22 str.
ovo je samo pregled
3 prikazano na 22 str.
ovo je samo pregled
3 prikazano na 22 str.
ovo je samo pregled
3 prikazano na 22 str.
Univerzitet u Tuzli Odsijek: Akademska 2017/2018 godina Seminarski rad iz predmeta: Tema: TESTIRANJE MOTORIČKIH SPOSOBNOSTI FLEKSIBILNOSTI KOD PREDŠKOLSKE DJECE Student: Profesor: Tuzla, maj, 2018. SADRŽAJ 1. UVOD... 2. RAZVOJNE OSOBINE DJECE PREDŠKOLSKE DOBI...... 2.1. Anatomske i fiziološke osobine............. 3. MOTORIKA.... 3.1. Prirodni oblici kretanja.................. 4. TESTOVI ZA DIJAGNOSTIKU MOTORIČKIH SPOSOBNOSTI... 4.1. Dinamogena sposobnost očitovanja brzine... 12 4.2. Dinamogena sposobnost očitovanja snage 4.3. Koordinacija........ceeaeeveanana ovan 4.4. GibljiVOSt....,aaaaaanana nana na 15 4.5. PreCiZNOSE....,.a0aaannana aaa 4.6. Izdržljivost... 5. ZAKLJUČAK... LITERATURA:......, 1. UVOD Suvremene znanstvene spoznaje vezane uz odgoj, razvoj i obrazovanje djece upućuju na to da dijete, od prvih dana života, svjesno i aktivno živi i razvija sebe. Dijete već od prvih trenutaka života, na njemu poseban način istražuje svoje okruženje, komunicira s drugom djecom i odraslima. Kineziolozi koji započinju rad s djecom predškolske dobi moraju biti svjesni da prihvaćaju najodgovorniju djelatnost u cijeloj vertikali odgoja i obrazovanja. Kako bi uspiješno i kvalitetno provodili tjelovježbeni proces s najmlađima važno je poznavati njihova antropološka obilježja i zakonitosti rasta i razvoja. Prema Neljaku, u toj dobi najviše se razvijaju ove motoričke sposobnosti: koordinacija, ravnoteža, opća preciznost, opća snaga, opća izdržljivost, fleksibilnost te brzina reakcije na zvučne i vizualne podražaje. Atletika kao sportska grana obuhvaća najosnovnije oblike ljudskog kretanja. Unutar nje je veliki broj osnovnih biotičkih, prilagođenih biotičkih i jednostavnih kinezioloških motoričkih znanja kao što su: puzanje, hodanje, trčanje, penjanje, skakanje, dizanje i nošenje, bacanje i hvatanje, a s takvim se sadržajima u radu s djecom predškolskog uzrasta može utjecati na njihov cjelokupan razvoj. Gilj ovog rada jeste predstaviti rezultate testova djece u nekim motoričkim sposobnostima s ciljem analize promjena u testiranim motoričkim sposobnostima praćenih kroz vremenski periodu od 5 mjeseci. Pretpostavlja se da postoje statistički značajne razlike u testovima motoričkih sposobnosti između inicijalno i finalnog mjerenja djece. 2. RAZVOJNE OSOBINE DJECE PREDŠKOLSKE DOBI Kosinac piše da je biološki razvoj čovjeka stalan proces koji se odvija po svojim zakonitostima, iako se pojedini anatomski, fiziološki, kognitivni, morfološki i motorički dijelovi razvijaju posebnim tempom i dosežu svoju punu zrelost u različito vrijeme. Rast označava povećanje veličine nekog organizma ili njegovih dijelova, dok razvoj djeteta označava promjene koje se događaju u djetetu od rođenja do pune koštane zrelosti ili od kraja ranog djetinjstva u prvoj godini života pa do početka adolescenciju. U radu s predškolskom djecom važno je poznavati karakteristike njihova rasta i razvoja te osobina i sposobnosti. Svako razvojno razdoblje ima svoje karakteristike od svih drugih razvojnih razdoblja u čovjekovu životu. Stručnjak bi trebao poznavati razvojna razdoblja kako bi na vrijeme mogao reagirati na promjene. Također, autor navodi razvojna doba djeteta koja ćemo prikazati u tablici broj 1. € CO a Szove. baga nportrjafpunego prikazi nabio i + Doba novorođenčeta ad. 604. jedna Faza dojenja 05 jedna do 10. mjeseca Faza putanja ipočetnog hodanja 0810.615. mjeseca + Srednje doka ranog djetinja 0415.605. mjeseca + Starije oba anog djtnjtva0d2. 603. godne + Mlađe predak doba-0d3. 4 podne + Srednje predio doba-od4. 605. podne + Starije prelo doba -od5. 606.7. godine "Tai 1 Kronoloka podjelama razvojna do jea prema (ida, 195). Tablica 1. Kronološka podjela na razvojna doba djeteta Findak (1995) tvrdi da na rast i razvoj djece predškolske dobi utječu pojedine žlijezde s unutrašnjim izlučivanjem. U mlađoj predškolskoj dobi na rast i razvoj utječe prsna žlijezda (thymus), u srednjoj i starijoj predškolskoj dobi hipofiza, štitna žlijezda i spolne žlijezde. Također, na rast i razvoj utječu endogeni - unutarnji (genetski) i egzogeni - vanjski (prehrana, san, kretanje) čimbenici. Za čitav tjelesni razvitak važna je redovita, pravilna i raznolika prehrana. Djeca bi trebala spavati od deset do dvanaest sati noću i jedan do dva sata danju. Kako se dijete razvija i raste, tako se izmjenjuju faze ubrzanja rasta i usporenja rasta. U tim fazama usavršavaju se građe i funkcije pojedinih organa te se usavršavaju organi za kretanje, disanje, krvotok što pozitivno utječe na motoričke i funkcionalne sposobnosti. Findak (1995) navodi razdoblja ubrzanog i usporenog rasta: 1. od rođenja do 6. godine — I. faza ubrzanog rasta 2. od 6. do 10. godine — djevojčice od 6. do 11. godine — dječaci - I. faza usporenog rasta 3. od 10. do 14/15. godine — djevojčice od 11. do 17. godine — dječaci - II. faza ubrzanog rasta 4. od 14/15. do 20. godine - djevojčice od 17. do 25. godine — mladići - II. faza usporenog rasta Dijete i dječji organizam treba prihvatiti s svim njegovim karakteristikama. Karakteristično svojstvo dječjeg organizma je plastičnost koju možemo definirati kao sposobnost lakog mijenjanja pod utjecajem promjenjivih povoljnih i nepovoljnih uvjeta. Rast i razvoj djece predškolske dobi su toliko intenzivni da se mijenjaju dimenzije (glava novorođenčeta je velika, a udovi kratki) pojedinih dijelova i mijenja se vanjski izgled tijela. Dijete najviše raste i deblja se u prvoj godini života. 2.1. Anatomske i fiziološke osobine Sindik (2008) govori da mnoga djeca pate od prekomjerne tjelesne težine i nedostatka mišićne mase te su izravna pojava toga spuštena stopala, a kasnije i iskrivljenja kralježnice. Kako bi se omogućio pravilan razvoj i rast djece, potrebno je poznavati anatomske i 6 funkcionalne karakteristike dječjeg organizma. Findak (1995) navodi osobine koje utječu na djetetovu mogućnost bavljenja sportom te je potrebno brinuti o kostima, kralježnici, mišićima, dišnom, krvožilnom i živčanom sustavu. Kosti su mekane, elastične i plastične te 5 lako mijenjaju oblik. Kostur je mekan jer su kosti bogate hrskavičnim tkivom, zbog čega su podložne deformacijama. Kod male djece koštano tkivo sadrži više vode nego tvrdih tvari. Djetetov kostur je čvršći i otporniji potkraj predškolskog doba te je organizam spreman za veće napore. Za rast, oblikovanje i funkciju koštano- zglobnog sustava važno je da hrana sadrži optimalnu količinu bjelančevina, ugljikohidrata, masti, minerala i vitamina. Manjak vitamina D čini kost mekom i sklonom raznovrsnim deformacijama. Rast i razvoj kostiju usko su vezani za rad mišića koji ga stimuliraju. Mišićje djeteta slabo se razvija jer sadrži dosta vode i malo bjelančevine te su mišićna vlakna tanja. Mišići se razvijaju ravnomjerno. Najprije se razvijaju veće mišićne skupine, a potom manje. U predškolskoj dobi mišići za stezanje razvijeniji su od mišića za rastezanje pa, na primjer, dijete lakše pokreće ruku nego dlan ili prste. Dinamički rad mišića karakterizira izmjenično istezanje i rastezanje, čime se mišići bolje opskrbljuju krvlju, brže se izmjenjuju istrošene tvari pa se dijete manje umara, tj. umara se sporije. Statički rad mišića podrazumijeva održavanje tijela ili njegovih pojedinih dijelova u određenom položaju. Dinamički rad manje umara dijete i stimulativno utječe na rast kostiju u dužinu, a statički rad mišića brzo i jako umara dijete i nepovoljno utječe na njegov rast. Nakon mišića bitno je spomenuti i kralježnicu. Do četvrtog mjeseca kralježnica je gotova ravna. Kada dijete nauči držati glavu uspravno, pojavljuje se prva krivulja u vratnom dijelu kralježnice i druga krivulja u slabinskom djelu kralježnice. Zbog mekoće kralježnice ta krivulja nije ustaljena te se u ležećem položaju opet izravna. Kralježnica je kod djece predškolske dobi podložna promjenama pa je potreban oprez pri opterećenjima, a naročito za vrijeme tjelesnog vježbanje. Tjelesno vježbanje opterećuje i dišni sustav koji treba kontrolirati. Kod djece predškolske dobi primarni dišni putovi i bronhije uži su nego kod odraslih osoba. Nisu razvijene plućne alveole, bronhija, nosni otvori su uski, položaj rebara je u odnosu prema kralježnici vodoravan, visok je položaj dijafragme, što sve zajedno djetetu otežava disanje. U prvim godinama kod djeteta postoji trbušno disanje, to jest disanje dijafragmalnog tipa. U dobi djeteta od tri godine disanje je površno, plitko i relativno brzo zbog slabosti dijafragme, među rebrenih i pomoćnih disajnih mišića. Broj dišnih pokreta s godinama se mijenja. U prvoj godini života u minuti je 30 dišnih pokreta, u drugoj godini 25, od treće do pete godine od 22 do 24, od šeste do desete godine od 20 do 22 dišna pokreta. Kasnije se postupno razvijaju prsni koš, pluća, bronhije, dušnik, pa se povećava i dubina disanja. Tjelesnim vježbanjem uspješno se utječe na povećanje vitalnog kapaciteta i povoljniji rad dišnog sustava. Pri tjelesnom vježbanju važno je da djeca dišu na nos, zbog boljeg grijanja zraka, boljeg vlaženja i boljeg filtriranja zraka. Kod djece je srce mnogo veće u odnosu na veličinu tijela te su krvne žile mnogo šire nego kod odraslih, krv u njima slobodno teče i povećana tkiva krvlju se lako zadovoljavaju. Krvožilni sustav kod djece predškolske dobi prilagođen je zahtjevima organizma u rastu. Količina krvi kod djeteta, u usporedbi s 1 kg tjelesne mase, veća je nego kod odraslih, put kojim kola je kraći i brzina optoka je veća pa je i broj srčanih frekvencija veći. Broj srčanih frekvencija s godinama se mijenja, to jest u početku je dosta velik, a zatim se postupno smanjuje. Također, s godinama se mijenja i količina krvi i volumen krvi. Pri tjelesnom vježbanju živčana regulacija dječjeg srca nije završena, djeca se brzo razdražuju, srce se lako u izbuđuje, njegov rad lako podliježe aritmiji, pa se srčani mišić brzo zamara. Za vrijeme promjene aktivnosti dječje srce se brzo smiruje i oporavlja svoje snage te treba s djecom mijenjati sadržaje i izmjenjivati rad i odmor (Findak, 1995). Sindik (2008) govori da se do kraja treće godine ne preporučuje dijete uvoditi u sport previše ambiciozno. Potrebno mu je omogućiti da radi jednostavnije tjelesne vježbe i poticati ga da se kreće. Prije vježbanja bitno je zadovoljiti djetetove osjećaje i potrebe kako bi cijeli proces bio uspješan. U početku živčani sustav nije izgrađen ni po anatomskom razvoju ni po svojoj funkciji. Živčani sustav nije dovoljno razvijen te se to odražava na pokrete i kretanje djece te dobi. Pokreti kod novorođenčeta kontroliraju samo niža pokretna središta te su zbog toga nezgrapni i spori. Postepeno se razvijaju druga moždana središta i moždana kora pa je dijete spremno za izvođenje složenijih, smišljenih i svrsishodnih pokreta i kretanja. Za vrijeme vježbanja potrebno je obratiti pozornost na to da djeca vladaju svim vrstama osnovnih prirodnih kretanja, ali još nisu sposobna za izvođenje preciznih pokreta niti spremna za dugotrajne aktivnosti. Kao posljedica, živčani sustav im se brzo umara te djeca postanu neraspoloženija, uzbuđenija, nepažljiva i nisu spremna za daljnji nastavak rada. 2.2. Emocije, društvenost i spoznajne karakteristike Sindik (2008) govori da dijete uči iz svoje socijalne društvene okoline koja mu daje uzore, modele za oponašanje načina emocionalnog izražavanja. U predškolskoj dobi emocije su vrlo snažne, kratkotrajne i brzo se izmjenjuju: dijete prelazi iz plača u smijeh i obratno. Razvoj društvenosti u djece predškolske dobi usmjeren je ka većem broju kontakata i interakcija s vršnjacima, dok važnost i utjecaj vršnjaka postaju sve veći. U četvrtoj godini života su zadovoljeni neki preduvjeti za bavljenje jednostavnijim ili pojednostavljenim kompleksnijim sportovima. Djeca počinju razumjeti pravila igre, donekle su sposobna poštivati ih, postaju sposobna za međusobnu suradnju, ali i natjecanje. Također, autor govori da je pozornost značajna spoznajna funkcija. Djeca predškolske dobi postupno stječu mogućnost sve boljeg namjernog odabira sadržaja kojem će posvetiti pozornost Kada se dijete poučava o nekoj sportskoj aktivnosti, treba voditi računa o dječjoj pozomosti. Poželjno je praviti velike pauze, a »gradivo“ mu raščlaniti u dovoljno zanimljive male cjeline. Slika djeteta do sedme godine života sastoji se iz procjene vlastitih rezultata u dva područja: opća vrijednost ( koliko vrijedim, koliko znam, mogu, itd.) i socijalna vrijednost (koliko se rado sa mnom druže, koliko sam drag roditeljima). Kada se dijete upoznaje sa sportom, treba biti oprezan u radu. Važno je osigurati mu mogućnost da doživi početni uspjeh i popratnu pozitivnu sliku o vlastitoj vrijednosti. Suštinska poruka koja mu se u predškolskoj dobi može uputiti je“ Pokušaj, nije važno ako ne uspiješ, važno je da ne odustaneš, nego nastoji napredovati“. Poželjno je da dijete stvori pozitivan stav prema sportskom nadmetanju, da prihvati vlastitu odgovornost za uspjeh i da se trudi bez obzira na rezultat. 3. MOTORIKA Ljudsko tijelo tijekom ovulacije građeno je za aktivnost te da bi ono ispravno funkcioniralo, potrebna mu je aktivnost. Nauka o kretanju naziva se motorika. Riječ moto dolazi od talijanske riječi motus, što označava gibanje, kretanje, micanje. Pojam kretanja najčešće podrazumijeva aktivnost, fizičku pokretljivost, gibanje. Findak motoriku dijeli na filogentske i ontogenteske oblike kretanja. Filogenetski oblici kretanja su determinirani naslijeđem i tu spadaju hodanje, trčanje, skakanje, puzanje, penjanje itd. Ontogenetske oblike vežemo za učenje tijekom razvoja jedinke i među njih ubrajamo plivanje, skijanje, klizanje, vožnju bicikla itd. Kretanje djece predškolske dobi ima različita obilježja u pojedinim fazama rasta i razvoja. Među djecom postoje razlike i unutar svake dobne skupine i između pojedinih dobnih skupina. Individualne razlike među djecom znače da kronološka dob može i mora biti jedan od kriterija, ali ne i jedini kriterij kojim se treba rukovoditi. U radu s djecom treba uzeti u obzir i mnoge druge specifičnosti po kojima se djeca razlikuju. Findak navodi tri dobne skupine u kojima teče odgojno - obrazovni rad u predškolskoj dobi: 1. Mlađa dobna skupina ( od tri do četiri godine) Osnovna je karakteristika da su djeca ovladala osnovnim prirodnim oblicima kretanja: puzanjem, hodanjem, trčanjem, penjanjem, skakanjem, itd. Pokreti djece te dobi relativno su spori, dosta površni i skromni u odnosu prema prostornoj orijentaciji, pa i zahtjevi koji se pred njih postavljaju mogu i moraju biti manji s obzirom na izvođenje pokreta, i s obzirom na trajanje zadane aktivnosti koja ne može trajati duže od 10 do 15 minuta .2. Srednja dobna skupina ( od četiri do pet godina) Kod djeteta se povećava sposobnost za kretanjem te je dijete brže, spretnije i točnije pri izvođenju pokreta. U toj fazi djeca već razlikuju i smjer kretanja (naprijed - nazad), u prostoru se bolje snalaze i s manje napora svladavaju zadaće vezane uz izvođenje određenih pokreta ili kretanja. Tjelesna aktivnost s djecom te dobi može trajati i do 20 minuta. 3. Starija dobna skupina ( od pet do šest godina) Djeca su snažnija i izdržljivija te spremna za uključivanje u različite oblike tjelesnih aktivnosti. Pokrete djeca izvode točnije, brže, bolja im je prostorna orijentacija, pa su spremna na izvođenje nešto složenijih pokreta. Tjelesne aktivnosti djece starije dobne skupine mogu trajati i do 30 minuta jer djeca mogu podnositi i duža opterećenja. Djeca su mnogo otpornija i na promjene okoline i na promjene izazvane pod utjecajem kretanja, odnosno tjelesnog vježbanja. 3.1. Prirodni oblici kretanja U radu s djecom predškolske dobi važno je poznavati osnovna motorička gibanja. ,Ta se gibanja nerijetko identificiraju s osnovnim prirodnim oblicima kretanja, što u biti i jesu, jer ih djeca najprije svladavaju, s njima se najčešće služe i praktički je nemoguće zamisliti dijete kojem nije svojstveno da trči, skače, puže ili se penje.“. Pod pojmom prirodni oblici kretanja Findak podrazumijeva hodanje, trčanje, skakanje, bacanje, penjanje, puzanje, kotrljanje, upiranje i ostalo, te govori o njihovom razvoju kroz dobne skupine djece predškolske dobi. Hodanje je jedno od osnovnih čovjekovih motoričkih gibanja. Hodanje pozitivno utječe na organizam, a osobito na lokomotorni sustav te je važno da djeca pri hodanju ne spuštaju glavu i da ne vuku noge. U radu s djecom do tri godine mogućnosti za suradnju su skromnije jer je hod jednogodišnjaka nesiguran, korak je sitan, tempo neujednačen, pokreti ruku i nogu nisu koordinirani pa se dijete pri hodu ljulja. U mlađoj predškolskoj dobi suvišnih je pokreta manje, korak postaje duži, pokreti ruku su usklađeniji s gibanjima nogu. Djeca mlađe dobne skupine mogu bez odmora hodati od pet do petnaest minuta. U srednjoj dobnoj skupini treba i dalje brinuti o koordinaciji. Djeca te dobi mogu bez odmora hodati do 20 minuta. U starijoj skupini većina djece pravilno hoda, a mogu bez odmora hodati 30 minuta. U provođenju vježbi hodanja treba početi s jednostavnim zadacima, kao što je npr. obično hodanje, pa to isto uz glazbu, zatim treba prijeći na hodanje s ubrzanjem i usporenjem, potom na hodanje po smanjenoj površini, hodanje s okretanjem, zaustavljanjem itd. Trčanje s djecom predškolske dobi treba provoditi u skladu s njegovim razvojnim karakteristikama i individualnim mogućnostima. Kod male djece trčanje se treba odvijati uz 11 igru, a kod ostalih se postupno upotpunjuje s primjerenim vježbama trčanja. 10 Dužinu, tempo i brzinu trčanja treba prilagoditi dječjim mogućnostima. Trčanje je intenzivna aktivnost pa je i disanje intenzivnije. Dijete u toj dobi ne može dugo trčati jer u početku izdiše dosta kisika pa se zato pri tzv. ustrajnom trčanju brzo zadiše. Kasnije se to postupno mijenja i dijete izdiše više ugljikovog dioksida, a manje kisika. Djeca mlađe dobi mogu bez odmora trčati do 15 sekundi, srednje dobi do 25 sekundi, a starije dobi do 35 sekundi. Skakanje je za djecu predškolske dobi bitno da nauče što pravilnije skakati, kako bi im pomoglo da lakše i uspješnije provode sve druge tjelesne aktivnosti. Djeca mogu skakati u daljinu, u visinu i u dubinu. U radu s djecom skakanje treba početi s jednostavnim skakanjem na mjestu, pa u kretanju, na obje noge, a zatim na jednoj nozi. Dijete mlađe dobne skupine može preskakivati konopac koji leži na tlu, pa u kretanju, na obje noge, a zatim na obje noge. U srednjoj dobnoj skupini djeca mogu skakati s odrazom jedne noge, a u dubinu mogu skakati s 25 cm. Djeca starije dobne skupine mogu izvoditi skokove u dubinu s visine od 35 cm, izvoditi skok u vis i skok u dalj. Djeca te dobi mogu preskakivati kratku i dugu vijaču. Kotrljanje je prva djelatnost koju dijete provodi u prvom kontaktu s predmetima koji se mogu kotrljati. Prilikom bacanja pozornost treba obratiti da vježbe i zadaci budu prilagođeni izvođenju djeci te da bacaju predmete različitih oblika, veličine i težine.Hvatanje lopte se uči najprije na mjestu, a potom iz kretanja. Kada djeca nauče kotiljati, bacati i hvatati, onda se prelazi na učenje gađanja. Djeca mlađe dobne skupine ne gađaju u cilj. Važno je da se kotrlja, baca i gađa s objema rukama, nikako ne samo s tzv. boljom rukom. Važno je da djeca bacaju u istom smjeru, što znači da uopće ne dolazi u obzir organizacija i provođenje rada u kojem bi bacali jedni prema drugima. Bacanje treba provoditi u prirodi, na igralištu, u dvorištu, na slobodnoj zelenoj površini. Puzanje i provlačenje treba provoditi u primjerenim higijenskim uvjetima, npr. na čistom tlu, strunjači, klupi, na suhom i čistom travnjaku i slično. Djeca mogu puzati na različite načine (ležeći na trbuhu, četveronoške, oslanjajući se na koljena i ruke, četveronoške oslanjajući se na stopala i ruke), u različitim smjerovima (naprijed - nazad, ravno, s izmjenom smjera) te na različitim podlogama (na tlu, po klupi, po niskoj gredi, na horizontalnim ljestvama, po niskom švedskom sanduku i drugo). Djeca se mogu provlačiti ispod različitih prirodnih i umjetnih prepreka ili kroz njih, npr. ispod grančice, konja, kozlića, kroz obruč, okvir švedskog sanduka i slično. 11 Penjanje je jedan od oblika kretanja koji djeca rado izvode. Pri penjanju dijete razvija mišiće ramena, trbušne i prsne mišiće, mišiće nogu i opću snagu. U početku djeca se penju po različitim ljestvama, spravama, drvenim i željeznim konstrukcijama, potom uz strminu brijega i slično. Djeca predškolske dobi penju se uz pomoć ruku i nogu. Mala djeca do tri godine i djeca mlađe predškolske dobi prilikom penjanja npr. po ljestvama, obično se služe jednom nogom, a pokreti nogu i ruku slabo su koordinirani. Kada djeca silaze s penjalice, često su neodlučna i nesigurna pa im treba pomoć odraslih. Srednja dobna skupina penje se slobodnije i sigurnije, a za vrijeme penjanja služi se objema rukama. Djeca starije dobne skupine služe se pravilno rukama, a rad ruku i nogu je koordiniran. Zbog većeg održavanja motivacije treba mijenjati mjesto i sprave za penjanje, način penjanja, visinu i drugo, kako bi rad s djecom bio što produktivniji. U dvorani ispod penjalice treba postaviti strunjače, a u prirodi može biti pijesak, trava, piljevina, sijeno i ostalo. Potiskivanje i vučenje je za djecu predškolske dobi vrlo naporno pa treba biti oprezan pri izboru vježbi i zadataka. Djeca nemaju sposobnost procjenjivanja načina potiskivanja i daljine vučenja pa se mogu ozlijediti. Odgojitelj treba dati aktivnosti koje su kratkotrajne te ih prekinuti u trenutku kada su djeca umorna. Djeca mogu vući i potiskivati predmete različite veličine i težine te ih mogu izvoditi u paru ili u skupinama. Dizanje i nošenje pozitivno utiče na cijeli organizam te oblik i težina predmeta moraju biti primjereni djeci predškolske dobi. Predmete dijete može nositi samo ili u suradnji s drugom djecom. Najbolje je da svako dijete ima svoj predmet. Težina predmeta koje dijete te dobi može nositi je od 1 do 2 kg na udaljenosti ne većoj od 20 m. Djeca mogu dizati i nositi punjene vrećice s pijeskom, kamenčiće, male oblice itd. Odabrane vježbe s djecom utječu na dinamičku snagu mišića ruku i ramenog pojasa, na leđnu i trbušnu muskulaturu te na mišiće nogu. 4. TESTOVI ZA DIJAGNOSTIKU MOTORIČKIH SPOSOBNOSTI 12 Kosinac govori da ljudski organizam ima sposobnost biološke prilagodbe koja mu omogućuje usvajanje i usavršavanje motoričkih navika, znanja i vještina pomoću kojih se izgrađuje tehnika neke motoričke aktivnosti. Na jedan dio motoričkih aktivnosti utječu genetski čimbenici, dok na drugi dio utječu razni egzogeni čimbenici. Tu spadaju igra, tjelesno vježbanje i sportski trening. Kada čovjek jednom nauči voziti bicikl, skijati ili plivati, on zapamti te pokrete (stvorio je motoričku naviku). Prestankom aktivnosti gubi se veliki dio vrijednosti usvojenih motoričkih navika i motoričkih sposobnosti (snaga, brzina, koordinacija idr). ,, Motoričke sposobnosti uvjetno se definiraju kao latentne motoričke strukture koje su odgovorne za beskonačan broj manifestnih motoričkih reakcija i mogu se izmjeriti i opisati. Autori Vučetić i Sporiš navode da se motoričke sposobnosti razvijaju različitim metoda i modalitetima treninga, a utvrđuju se testovima motoričkih sposobnosti. Također, govore da postoji veliki broj postupaka za procjenu motoričkih sposobnosti te se za analizu stanja subjekta odabiru oni testovi motoričkih sposobnosti koji su u danom trenutku primjenjivi i potrebni. U svrhu boljeg razumijevanja, ispod teksta prikazana je tablica za dijagnostiku motoričkih sposobnosti. 13 € > G GT srame | neps/repečtojegunaghi m" * Dinmogna_| *Tvongruom spooinoć 4 “ong nogom očitovanja bre | s catagnaemjenčniprskci paze ("| Soketinats) snob 4 | «udajudstenjlkda očtornj rage | + Datotičučnj i jean + irtpliom Gibijvoa | Pretionaneino +e stopa cum Tada 2. Teni za djagosku mrtrčih spot kći s. 2008; Meko of, Proti Oreb 199 Voeići Čas 207 u Vati Spori, 2016) Tablica 2. Testovi za dijagnostiku motoričkih sposobnosti 4.1. Dinamogena sposobnost očitovanja brzine Prskalo i Sporiš definiraju dinamogenu sposobnost očitovanja brzine kao »kompleksnu sposobnost cijelog ili dijelova tijela da prijeđu odgovarajući put za najkraće moguće vrijeme s relativno neovisnim elementarnim oblicima sposobnosti očitovanja brzine, a to su sposobnost očitovanja brzine reakcije, sposobnost očitovanja brzine pojedinačnih te ponavljanih pokreta iz kojih se izvode svi drugi pojavni oblici kao što je sposobnost očitovanja brzine lokomocije.“ Milanović (1997) ističe važne pretpostavke za postizanje brzine kretanja, a to su: visoka aktivnost živčano - mišićnog sustava, gipkost (fleksibilnost) i sposobnost opuštanja mišića, kvaliteta sportske tehnike pokreta i biokemijska situacija na periferiji lokomotornog sustava. 14 Posljednje se odnosi na energetske zalihe u mišićima i tempo korištenja energetskih supstancija. Nadalje, autori Prskalo i Sporiš (2016) govore da tehnika kretanja treba biti na takvoj razini da dozvoli maksimalne brzine kako bi se podigla razina u ovoj sposobnosti. Ovladanost kretanjem treba omogućiti koncentraciju na brzinu izvedbe, a ne način izvedbe motoričkog zadatka te trajanje aktivnosti treba biti kraće da umor ne remeti brzinu na kraju rada. Vježbe za razvoj brzine, kao npr. trčanje (sprint), postavljaju veliki zahtjev na mišićni sustav, na funkciju unutarnjih organa, a najviše na živčani sustav, cirkularni i metabolizam. One traže potrošak ogromne količine energije u vrlo kratkom vremenu i zbog toga se one traju vrlo kratko. Milanović ( 1997) tvrdi da je brzina sposobnost na koju se može utjecati samo u određenoj životnoj dobi i uz pomoć odabranih trenažnih stimulansa. Autor navodi osnovne metode korisne za razvoj pojedinih dimenzija brzine, a to su: metoda ponavljanja, metoda intenzivnog intervalnog rada, metoda trčanja s ubrzanjem, metoda trčanja s letećim startom, metoda trčanja niz kosinu, metoda brzog reagiranja na zvučni i vizualni podražaj, metoda štafetnih oblika brzinskoga treninga i metoda hendikep - trčanja. 4.2. Dinamogena sposobnost očitovanja snage Matković i Heimer (1995) govore da je sila temeljni učinak mišićne kontrakcije te je jedan od osnovnih parametara funkcije sustava za kretanje. Sila može biti statička i dinamička, ovisno o tome približavaju li se hvatišta mišića koji se kontrahira i proizvodi silu. U pozadini statičke sile nalazi se izometrička kontrakcija i očituje se pokušanim pokretom. U pozadini dinamičke sile nalazi se izotonička ili auksotonička kontrakcija, a rezultat su izvedeni pokreti. Jakost je maksimalna statička voljna sila pokreta koja se može očitovati kao rezultat jedne maksimalne izometričke kontrakcije. Kosinac (2011) tvrdi da je snaga zastupljena u svim vrstama ljudskih aktivnosti poput igre, tjelesne aktivnosti, u radu, zanimanju, trajnom podupiranju trupa i unutarnjih organa. Kod djece mlađe dobi treba biti vrlo oprezan zbog toga što vježbe snage zahtjevaju fiksiranje 15 mišića da bi se podupirali veliki mišići. Snaga je rad obavljen u jedinici vremena, odnosno količina energija potrošena u jedinici vremena (Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2008). Zatsiorsky (1972) navodi da su uvjeti razine snage reaktivnost mišića na živčani podražaj, hipertrofija i biokemijski energetski procesi. Također, autor navodi osnovnu podjelu dinamogene sposobnosti očitovanja snage na apsolutnu i relativnu te ovisi o tome uzima li se u obzir masa subjekta. Prskalo i Sporiš (2016) navode termine vezane za dinamogenu sposobnost očitovanja snage: Eksplozivnost — dinamogena sposobnost koja omogućava postizanje maksimalnog ubrzanja svog ili drugog tijela. Manifestira se u aktivnostima tipa bacanja, skokova, udaraca i sprinta (Milanović, 2009). Dinamogena sposobnost izdržljivosti u očitovanju snage - s jedne strane se označava sposobnost maksimalne izometričke kontrakcije mišića što omogućava zadržavanje određenog stava u produženim uvjetima rada. Elastična ili pliometrijska dinamogena sposobnost očitovanja snage - predstavljena je silom na određenom putu u jedinici vremena kad se mišićna hvatišta udaljavaju pri amortizacijskim pokretima (Zatsiorsky, 1972). 4.3. Koordinacija Koordinacija je jedna od najpoželjnijih karakteristika svake ljudske kretne strukture, od onih iz svakodnevnog života do vrhunskih sportskih gibanja (Hraski, Hraski, & Stojsavljević, 2011). Milanović (1997, str. 563) definira koordinaciju kao ,,sposobnost upravljanja pokretima cijeloga tijela ili dijelova lokomotornoga sustava, a očituje se brzinom i preciznom izvedbom složenih motoričkih zadataka, odnosno brzim rješavanjem motoričkih problema“. Koordinacija se još naziva i ,motorička inteligencija“. Odnosi se na spretnost i usklađenost pokreta cijelog tijela, na kontroliranu izvedbu složenih pokreta ruku i nogu, kao i na brzinu motoričkog učenja i ritmičkog izvođenja zadanih i slobodnih motoričkih zadataka (Milanović, 2009). Također, autor tvrdi da postoji više akcijskih faktora koordinacije: 1. Brzinska koordinacija (sposobnost brzog i točnog izvođenja složenih motoričkih zadataka) 16 2. Ritmička koordinacija (sposobnost izvođenja jednostavnijih i složenijih struktura kretanja u zadanom ili proizvoljnom ritmu) 3. Koordinacija učenja motoričkih zadataka (sposobnost brzog usvajanja složenih motoričkih zadataka) 4. Pravodobnost ili timing (sposobnost procjene prostorno - vremenskih odnosa nekog kretanja i pravodobna izvedba složenih motoričkih zadataka) 5. Prostorno vremenska orijentacija (sposobnost što točnijeg razlikovanja prostornih udaljenosti te procjene i izvedbe zadanog tempa). Milanović (1997) govori da vježbe za razvoj koordinacije brzo umaraju živčani sustav pa se u izboru metoda treba opredijeliti za metodu ponavljanja, što podrazumijeva pauze koje mogu osigurati mentalne energije. Također, autor naglašava da razvoj koordinacijskih sposobnosti treba početi od najranijih godina bavljenja sportom. Kako bi se koordinacija manifestirala u sportu, potrebno je percipirati motorički problem i pronaći najbolji mogući odgovor koji će omogućiti kvalitetnu izvedbu struktura kretanja u složenim, sportašu često nepoznatim prostornim, vremenskim i prostorno - vremenskim uvjetima natjecateljskih aktivnosti. 4.4. Gibljivost Gibljivost ili fleksibilnost sposobnost je izvođenja pokreta s velikom amplitudom, a najčešća mjera ove sposobnosti je maksimalna amplituda dijelova tijela u pojedinim zglobnim sustavima (Milanović, 1997). U osnovi ove sposobnosti leže strukturne osobitosti mišića i ligamenata te njihova elastičnost, struktura i oblik zglobnih tijela u kojima se pokret izvodi. Kako bi se poboljšala ukupna motorička efikasnost i smanjio rizik za ozljeđivanje ligamenata i mišića, potrebno je povećati opću i specifičnu gibljivost. Također, autor navodi da je u nekim sportovima važno postići gipkost u svim dijelovima lokomotonoga sustava, dok u drugim sportovima zahtjevi za gibljivost nisu naročito izraženi te naglašava više dimenzija koje su izolirane u području gibljivosti. 1. Aktivna (amplituda pokreta postiže se snagom vlastitih mišića) 2. Pasivna (amplituda se postiže uz pomoć partnera ili nekog drugog vanjskog opterećenja) 3. Statička (sportaš zadržava postignutu amplitudu pokreta) 17 4. Dinamička (maksimalne amplitude pokreta postižu se višekratno) 5. Lokalna (gibljivost u jednoj topološkoj regiji tijela) 6. Globalna (istodobna gibljivost u više zglobnih sustava lokomotornoga sustava) Fleksibilnost igra važnu ulogu u velikom broju sportova. U nekim sportovima važno je postići veću gibljivost u svim dijelovima tijela, dok je u drugima potrebno postizati veću gibljivost u samo jednom dijelu tijela. Fleksibilnost nogu, kukova i lumbalnog dijela kralježnice ističe se u umjetničkom klizanju, trčanju preko prepona, tenisu i karateu. Fleksibilnost u svim regijama tijela ističe se u sportskoj gimnastici, skokovima u vodu i hrvanju. Sportovi koje karakteriziraju pokreti, a koji teže ekstremnoj fleksibilnosti, su sportska gimnastika i hrvanje, dok u plivanju, veslanju i kajaku nema naročito izražene potrebe za gibljivosti (Milanović, 2009). Za razvoj fleksibilnosti preporučuje se metoda statičkih istezanja, metoda dinamičkih istezanja i metoda stretching vježbi (Milanović, 1997). Malacko (2008) naglašava da osnovno sredstvo u razvijanju fleksibilnosti predstavljaju vježbe istezanja (stretching) lokalnog i općeg tipa. Vježbe strechinga se mogu koristiti kao poseban trening orijentiran prvenstveno na razvoj i usavršavanje fleksibilnosti za cijeli organizam. Nadalje, autor navodi da se primjenom stretchinga poboljšava razina fleksibilnosti, smanjuje napetost mišića, 18 smanjuje se zamor mišića nakon treninga, smanjuje se opasnost od povreda mišića, ligamenata i zglobova te se poboljšava krvotok i drugi regenerativni procesi i dr. Vježbe istezanja mogu koristiti svi bez obzira na dob, spol, stupanj razine pripremljenosti, tjelesnu konstituciju i genetičke potencijale. 4.5. Preciznost Preciznost kod djece predškolske dobi razvija se kroz igru zasnovanu na slaganjima, premještanju, bacanju raznih predmeta u velike i statičke mete koja se organizira u prirodi s priručnim materijalom kojeg čine, na primjer, kesteni, kamenčići, šiške, grude snijega i sl. (Kosinac, 2011). Milanović definira preciznost kao ,sposobnost koja omogućava da se aktivnostima gađanja (bacanja predmeta) ili ciljanja vođenje predmeta) pogodi određeni statičan ili pokretan cilj koji se nalazi na određenoj udaljenosti.“ Autor naglašava da je za precizno izvođenje pokreta potreban dobar kinestetički osjećaj cilja, dobra procjena parametra cilja te kinestetička kontrola gibanja na određenom putu i vrijeme koncentracije. Ono može biti ograničeno na kratko vrijeme, ali i produženo, zbog čega je priprema duža. 18 Milanović govori da se u nekim sportovima preciznost manifestira u preciznosti ciljanja, dok je u drugima zastupljena u preciznosti gađanja. Kada se radi o preciznosti gađanja, tada sportaš treba pogoditi nepokretan ili pokretan cilj (košarka, rukomet, bejzbol...), a ako se radi o preciznosti ciljanja, tada sportaš vođenjem predmeta (palica u golfu, sablja ili floret u mačevanju...) pogađa željeni cilj. 4.6. Izdržljivost Izdržljivost je sposobnost obavljanja aktivnosti dulje vremena bez snižavanja razine njene učinkovitosti, odnosno sposobnost suprostavljanja zamoru (Zatsiorsky, 1972). Milanović (2009) tvrdi da je osnova ove sposobnosti održavanje odgovarajućeg tempa i aktivnosti i odgađanje pojave velikog umora koji bi znatno smanjio razinu efikasnosti motoričkog djelovanja. Izdržljivost u izvedbi motoričke aktivnosti može biti određena čimbenicima živčano - mišićne regulacije te stabilnošću i rasponom energetskih procesa i kapaciteta. Također, autor tvrdi da je mišićna izdržljivost u sportu određena psihičkim čimbenicima (motivacija, osobine ličnosti), učinkovitošću biokemijskih procesa (razgradnja ugljikohidrata, masti, laktati, hormoni) te biomehaničkim čimbenicima (tehnika i taktika). 5. ZAKLJUČAK S obzirom da današnju civilizaciju obilježava nekretanje i sedentarni način života, kod djece predškolske dobi najčešće dolazi do razvoja raznih bolesti kao što su debljina, pretilost i dijabetes. Kako bi se spriječile posljedice na ugrožavanje zdravlja, potrebno je osmisliti, organizirati i uključiti dijete u razne programe tjelesnog vježbanja u vrtiću ili izvan njega. Za pravilan razvoj djeteta važno je naglašavati djeci brigu o zdravlju, njegovim sposobnostima i poticati ga na tjelesne aktivnosti. Najveću važnost u tome imaju roditelji. Kako bi se djeci omogućio pozitivan utjecaj na razvoj motoričkih sposobnosti, potrebno je povećati tjelesnu aktivnost najmanje 60 minuta umjerene aktivnosti dnevno, a smanjiti vrijeme provođenja pred televizorom ili računalom na oko dva sata dnevno. 19 LITERATURA: 1. Bala G. (2003): Quantitative diferences in motor abilities of pre-school boys and girls. Kinesiologia Slovenica 9 (2): 5— 16. 2. Bastjančić, 1., Loger, M., i Topčić, P (2011). Motoričke igre djece predškolske dobi. Zbornik radova " 20. ljetna škola kineziologa Republike Hrvatske", 406- 411. 3. Blažević, 1., Božić, D., i Dragičević, J. (2012). Relacije između antropoloških obilježja i aktivnosti predškolskog djeteta u slobodno vrijeme. U Zbornik radova " 21. Ljetna škola kineziologa Republike Hrvatske", 122- 127. 4. De Privitellio, S., Caput- Jogunica, R., Gulan, G., i Boschi, V. (2007). Utjecaj sportskog programa na promjene motoričkih sposobnosti predškolaca. Medicina Fluminesis, 204- 209. 5. Deranja, J., i Krmpotić, M. (2015). Sadržaji i organizacija vježbanja djece predškolske dobi. 13. godišnja međunarodna konferencija Kondicijska priprema sportaša. Zagreb, Zbornik radova. Zagreb, 2015, 242- 245. 6. Findak, V. (1995). Metodika tjelesne i zdravstvene kulture u predškolskom odgoju. Zagreb: Školska knjiga. 20 7. Findak, V., i Prskalo, I. (2004). Kineziološki leksikon za odgojitelje. Petrinja: Visoka učiteljska škola. 8. Fišter, M., i Forko, A. (2015). Razvoj motoričkih sposobnosti primjenom poligona kod djece predškolske dobi. 13. godišnja međunarodna konferencija Kondicijska priprema sportaša. Zagreb, Zbornik radova. Zagreb, 2015, 251-254. 9. Heimer, S., i Sporiš, G. (2016). Kineziološki podražaji i ukupna tjelesna aktivnost u zaštiti zdravlja i prevenciji kroničnih nezaraznih bolesti. In I. Prskalo, i G. Sporiš, Kinezologija (pp. 171-190). Zagreb: Školska knjiga d.d., Učiteljski fakultet Sveučilišta u Zagrebu, Kineziološki fakultet Sveučilišta u Zagrebu. 10. Horvat, V., Babić, V., i Miholić, J. (2013). Gender Differensces in Some Motor Abilities of Preschool Children. Coratian Journal of Education, 959-980. 11. Horvat, V., Prskalo, L., i Hraski, M. (2014). The relationship betwewn motor abilities activity and gender in preschool children. Merit Research Journal of Education and Review, 2 (12) 312- 315. 12. Hraski, Ž., Hraski, M., i Stojsavljević, V. (2011). Razvoj koordinacije kod djece predškolske dobi. 9. godišnja međunarodna konferencija Kondicijska priprema sportaša. Zagreb, Zbornik radova. Zagreb, 2011, 101-104. 13. Hraste, M., Đurović, N., i Matas, J. (2009). Razlike u nekim antroploškim obilježjima kod djece predškolske dobi. U Zbornik radova " 18 ljetna škola kineziologa Republike Hrvatske", 149- 153. 14. Kavran, Ž. B., i Trajkovski, B. (2015). Utjecaj jutarnje tjelovježbe predškolske dobi na promjene nekih motoričkih i funckionalnih sposbnosti. Život i škola: časopis za teoriju i praksu odgoja i obrazovanja, 51-60. 15. Kosinac, Z. (2011). Morfološko-motorički i funkcionalni razvoj djece uzrasne dobi od 5. do 11. godine. Split: Savez školskih športskih društava grada Splita. 16. Leksikografski zavod Miroslav Krleža. ( 2008). Hrvatska enciklopedija 9 Pri- Sk. Zagreb: Leksikografski zavod Miroslav Krleža 17. Lorger, M., i Prskalo, I. (2010). Igra kao početni oblik treninga brzine u predškolskoj dobi. 8. godišnja međunarodna konferencija Kondicijska priprema sportaša. Zagreb, Zbornik radova. Zagreb, 2010, 473- 476. 21 18. Malacko, J., i Doder, J. (2008). Tehnologija sportskog treninga i oporavka. Novi Sad: Pokrajinski zavod za sport, Novi Sad. 19. Matković, B., i Heimer, S. (1995). Jakost. In M. Pećina, & S. Heimer, Športska medicina (PP. pp 16- 21). Zagreb: Naprijed. 20. Milanović, D. (1997). Osnove teorije treninga. U: Priručnik za sportske trenere. (ur. D. Milanović) pp 481- 603. Zagreb: Fakultet za fizičku kulturu Sveučilišta u zagrebu. 21. Milanović, D. (2009). Teorija i metodika treninga. Zagreb: Odjel za izobrazbu trenera Društvenog veleučilišta u Zarebu; Kineziološki fakultet Sveučilišta u Zagrebu. 22
nema postavljenih komentara
ovo je samo pregled
3 prikazano na 22 str.