Završni rad iz riješenja
benjo123123
benjo123123

Završni rad iz riješenja

16 str.
71broj poseta
Opis
Zavrsni rad iz oblasti radnog prava
20 poeni
poeni preuzimanja potrebni da se preuzme
ovaj dokument
preuzmi dokument
pregled3 str. / 16
ovo je samo pregled
3 prikazano na 16 str.
ovo je samo pregled
3 prikazano na 16 str.
ovo je samo pregled
3 prikazano na 16 str.
ovo je samo pregled
3 prikazano na 16 str.

Srednja škola „Nikola Šop“

Ekonomija i trgovina – Upravni referent

Završni rad

Upravni postupak s Uredskim poslovanjem i dopisivanjem

RJEŠENJE

Učenik: Mentor:

Lucija Ćosić, IV.E Smiljan Kovačević

Jajce, ožujak, 2019

Sadržaj UVOD

1. RJEŠENJE...........................................................................................................................2

1.1. Rješenje u upravnom postupku....................................................................................2

1.2 Rješenja donešena van upravnog postupka..................................................................3

2. SASTAVNI DIJELOVI RJEŠENJA....................................................................................3

2.2 Sastavni dijelovi rješenja koje se donosi u stvarima manjeg značaja...............................5

2.3. Donošenje usmenog rješenja............................................................................................5

2.4. Ispravljanje grešaka u rješenju.........................................................................................6

3. ŽALBA NA RJEŠENJA......................................................................................................6

4. KONAČNOST RJEŠENJA.................................................................................................7

4.1. Pravomoćnost rješenja......................................................................................................7

5. NADLEŽNOST...................................................................................................................8

6. SLUŽBENA OSOBA ZA VOĐENJE I RIJEŠAVANJE POSTUPKA...............................9

7. NEISPRAVNA, NEZAKONITA I NECJELISHODNA RJEŠENJA................................10

7.1 Neispravna rješenja.........................................................................................................10

7.2 Nezakonita rješenja.........................................................................................................11

8. ZAKLJUČAK................................................................................................................13

UVOD

Rješenje je formalni pravni akt kojim se autoritativno odlučuje o stvari koja je predmet

postupka o pravima, obavezama ili pravnim interesima fizičkih i pravnih osoba. Rješenje je

upravni akt kojim se odlučuje o glavnoj stvari u postupku, on predstavlja odluku organa javne

uprave koja je vezana za neko pravo ili obavezu, odnosno zaštitu javnog interesa u nekom

konkretnom slučaju (kao što presuda u istom smislu predstavlja odluku sudskog organa).

Rješenje je autoritativan upravni akt koji se izdaje jačom voljom organa državne uprave ili

institucije koja raspolaže javnim ovlaštenjima i ono mora sadržavati svoje sadržajne elemente,

obrazloženje, i biti pravilno doneseno i na zakonu zasnovano. Rješenje se donosi pismeno.

Iznimno, u slučajevima predvidjenim zakonom o upravnom postupku, rješenje se može

donijeti i usmeno.

1

1. RJEŠENJE

Osobe, stvaratelji i primatelji akata donose pravne akte među kojima se osobito izriču

rješenja. Da bi rješenje bilo pravilno i zakonito potrebno je:

 da organ ima ovlast za donošenje rješenja;  da je rješenje doneseno nakon provedenog postupka;  da je u postupku pravilno i točno utvđeno činjenično stanje;  da je materijalno pravni dopis pravilno primjenjen;  da je riješenje pravilno oblikovano i da ima sve dijelove propisane zakonom.

Razlikujemo riješenje:

 u upravnom postupku i  neupravnom postupku

1.1. Rješenje u upravnom postupku

Rješenja u upravnom postupku donose organi uprave pri rješavanju konkretnih

slučajeva primjenom akata opšteg karaktera (propisa). Pri donošenju upravnih akata organi

uprave su dužni da, po pravilu, postupaju po odredbama Zakona1 o opštem upravnom

postupku, a ako postoje odredbe o posebnom upravnom postupku onda po tim odredbama.

Organ uprave može rješavati konkretne upravne stvari bilo po zahtjevu pojedinaca ili pravnih

lica, bilo po službenoj dužnosti, tj. po sopstvenoj inicijativi. Tako naprimjer, kad se jedno lice

obraća nadležnom organu narodnog odbora opštine molbom kojom se traži izdavanje

odobrenja za vođenje zanatske radnje, u tom slučaju postupak se pokreće po zahtjevu

pojedinca. Međutim, kad je zanatlija koji već vodi zanatsku radnju izgubio koji od uslova

potrebnih za vođenje radnje, za nadležni organ nastaje obaveza da po službenoj dužnosti

donese rješenje o oduzimanju odobrenja za vođenje zanatske radnje. Bilo da se postupak

pokreće po zahtjevu pojedinca ili pravnog lica ili po službenoj dužnosti organa uprave, taj

konkretan slučaj se raspravlja po odredbama odgovarajućih propisa koji regulišu materiju

zanatstva (konkretno po Uredbi o zanatskim radnjama i zanatskim poduzećima)2.

1 Zakon o upravnom postupku, Osnovna načela 2 „Zakon o upravnom postupku („Službene novine Federacije BiH“, broj 02/98 I 48/99)

2

Rješenje kao upravni akt se odnosi na tačno određena lica, kao, naprimjer, rješenje kojim je

licu NN dato odobrenje za držanje i nošenje oružja, rješenje o izdavanju građevinske dozvole,

rješenje o razrezu i naplati poreza na dohodak određenom licu itd.

1.2 Rješenja donešena van upravnog postupka

Rješenja van upravnog postupka donose se:

 Radi odlučivanja o pojedinim konkretnim pitanjima;  U drugim slučajevima predviđenim propisima.

U našoj praksi ova rješenja mogu u nekim slučajevima imati i karakter pravne norme, tj. akta

opšteg karaktera. Tako, naprimjer, Savezna komisija za standardizaciju donosi u formi

rješenja jugoslovenske standarde. Komitet za spoljnu trgovinu u formi rješenja donosio je i

mjenjao izvjesno vrijeme koeficijente. Savezni zavod za statistiku u formi rješenja naređuje

izvršenje pojedinih vrsta popisa, itd.

U formi rješenja organi uprave donose i akte u vezi sa izvršenjem budžeta, koja po pravilu,

nemaju karakter rješenja donijetih u upravnom postupku.

2. SASTAVNI DIJELOVI RJEŠENJA

Rješenje u upravnom postupku donosi organ nadležan za rješavanje konkretne upravne

stvari i to na podlozi činjenica utvrđenih u postupku. Rješenje se donosi pismeno. Svako

pismeno rješenje mora da sadrži sljedeće sastavne dijelove:

1. naziv organa lica koji je donio rješenje; 2. dispozitiv; 3. obrazloženje; 4. upustvo o žalbi; 5. broj, datum i potpis službenog lica; 6. pečat organa.

Dispozitivom se rješava o predmetu postupka u cjelosti i o svim zahtjevima stranaka o

kojima u toku postupka nije posebno rješeno. Dispozitivom se može rješiti i o troškovima

3

postupka, ako ih je bilo, određujući njihov iznos , ko ih je dužan platiti i u kom roku. Ako se

rješenjem nalaže i izvršenje kakve radnje, u dispozitivu će se odrediti i rok u kome se ta

radnja ima izvršiti. Kad je propisano da žalbu ne odlaže izvršenje, i to se mora navesti u

dispozitivu. Dispozitiv mora biti kratak i određen, a kad je potrebno može se podijeliti i na

više tačaka.

U obrazloženju se navode: ukratko zahtjevi i prijedlozi stranaka , utvrđeno činjenično

stanje , prema potrebi i okolnosti razlozi koji su bili odlučni pri ocjeni dokaza, razlozi zbog

kojih nije uvažen koji od zahtjeva ili prijedloga stranaka, mišljenje, saglasnost, potvrda

drugog organa ako je bila pribavljena, pravni propisi i razlozi koji s obzirom na utvrđeno

činjenično stanje upućuju na ovako rješenje kakvo je dato u dispozitivu, a ako žalba ne odlaže

izvršenje rješenja- i pozivanje na propis koji to predviđa. U obrazloženju rješenja moraju biti

obrazloženi i oni zaključci protiv kojih nije dopuštena posebna žalba3.

Iz izloženog proizlazi da se obrazloženje sastoji, po pravilu, iz činjeničnog i pravnog

dijela. U činjeničnom djelu se navode podaci u vezi sa činjeničnim setanjem, a u prvom djelu

odgovarajuće odredbe materijalnopravnih propisa.

Ako je nadležni organ ovlašten da riješi stvar po slobodnoj ocjeni, mora u obrazloženju da

navede taj propis i da izloži razloge kojima se pri donošenju rješenja rukovodio. Međutim

vrhovni sud koji rješava o upravnom sporu pokrenutom protiv rješenja donijetog na osnovu

slobodne ocjene ovlašten je da cijeni samo pitanje zakonitosti, što znači da nije ovlašten da se

upušta u ispitivanje slobodne ocjene i razloga kojima se organ rukovodio pri upotrebi

slobodne ocjene, izuzev ako nije riječ o zloupotrebi ovlaštenja. Razlozi kojima se rukovodio

organ pri donošenju rješenja po slobodnoj ocjeni ne moraju se navesti kad je to u javnom

interesu zakonom ili uredbom izričito predviđeno.

Ako je riječ o stvari u kojoj učestvuje samo jedna stranka, kao i u jednostavnim stvarima u

kojima u postupku učestvuju dvije ili više stranaka ali ni jedna ne prigovara postavljenom

zahtjevu, a zahtjev se uvažava, obrazloženje rješenja može sadržavati samo kratko izlaganje

zahtjeva stranke i pozivanje na pravne propise na osnovu kojih je stvar riješena. U ovakvim

slučajevima rješenje se može izdati i na originalnom obrascu.

Uputa o žalbi

3 „Zakon o upravnom postupku („Službene novine Federacije BiH“, broj 02/98 I 48/99)

4

Stranka se obavještava da li je protiv rješenja dopuštena žalba ili nije. Kad je žalba

dopuštena, u upustvu se navodi kome se žalba izjavljuje, a kome se i u kom roku predaje, i sa

kolikom taksom taksira. Kad je u rješenju dato pogrešno upustvo, stranka može postupiti po

važećim propisima ili po upustvu . Ako u rješenju nije dato nikakvo upustvo ili je upustvo

nepotpuno, stranka može postupiti po važećim propisima, a može u roku od osam dana tražiti

od organa koji je rješenje donio da dopuni rješenje. U takvom slučaju rok za žalbu odnosno

sudsku tužbu tee od dana dostavljanja dopunjenog rješenja.

Oznaku broja, datuma i mjesta mora imati svako rješenje.

Rješenje mora imati i potpis službenog lica. Rješenje potpisuje službeno lice koje ga donosi.

Kad rješenje donosi kolegijalni organ, strankama se izdaje ovjeren prepis rješenja.

Najzad na rješenje se mora staviti pečat organa koji je rješenje donio.

2.2 Sastavni dijelovi rješenja koje se donosi u stvarima manjeg značaja.

Kad su u pitanju stevari manjeg značaja u kojima se udovoljava zahtjevu stranke a ne

dira se u javni interes niti interes drugog lica, rješenje se može sastojati samo od dispozitiva u

vidu zabilješke na spisu. Prema tome, ovakvo rješenje ne sadrži obrazloženje i upustvo o

žalbi. Ovakvo rješenje se, po pravilu, saopštava stranci usmeno, a pismeno joj se mora izdati

ako ona to traži.

2.3. Donošenje usmenog rješenja

Kao što je već izloženo , rješenje se, po pravilu, donosi napismeno. Međutim, kad je

riječ o preduzimanju izuzetno hitnih mjera u cilju obezbjeđenja javnog mira i bezbjednosti ili

radi otklanjanja neposredne opasnosti po život i zdravlje ljudi ili imovine, nadležni organ

može donijeti rješenje i usmeno. Organ koji je donio ovakvo rješenje može narediti njegovo

izvršenje bez odlaganja. Ako stranka zatraži napismeno izdavanje ovakvog rješenja, organ

koji je donio usmeno rješenje dužan je da ga izda napismeno najdalje za osam dana od dana

donošenja usmenog rješenja. Za ovakva rješenja se ne plaća taksa.

5

2.4. Ispravljanje grešaka u rješenju.

Organ koji je rješenje donio može u svako vrijeme ispraviti greške u imenima ili

brojevima , pisanju ili računanju, kao i druge očigledne netačnosti u rješenju ili njegovim

ovjerenim prepisima. Međutim, ispravljanje grešaka ne smije imati za posljedicu izmjenu

rješenja. Zbog toga je predviđeno da se o ispravci donosi poseban zaključak. Bilješka o

ispravci upisuje se u izvornik rješenja, a ako je to moguće i u sve ovjerene prepise dostavljene

strankama. Bilješku potpisuje službeno lice koje je potpisalo zaključak o ispravci.

Protiv zaključka kojim je već donijeto rješenje ispravlja, ili kojim se odbija prijedlog za

ispravljanje, dopuštena je posebna žalba.

3. ŽALBA NA RJEŠENJA

Na rješenja istražnog sudije , sreskog i okružnog suda , koja se donose u prvom

stepenu postoji pravo žalbe po pravilu uvijek, sem ukoliko u pojedinim slučajevima nije

izričito zakonom predviđeno da žalba nije dozvoljena.

Žalbu mogu izjaviti stranke i lica čija su prava povrijeđena, i to u roku od tri dana od dana

usmenog saopštenja rješenja, odnosno od dana dostavljanja istoga ukoliko nije bilo usmenog

saopštivanja.

Žalba4 se podnosi sudu koji je donio rješenje i ona, ukoliko zakonom nije što drukčije izričito

predviđeno, zadržava i odlaže izvršenje rješenja.

O žalbi protiv rješenja sreskog ili okružnog suda odlučuje drugostepeni sud svojim rješenjem

koje je konačno; isto tako, konačno je i rješenje veća okružnog suda o žalbi protiv rješenja

istražnog sudije. Rješenja vrhovnih sudova uvijek su konačna.

Žalba na rješenje nema nikakvu određenu zakonsku formu, već treba jasno napisati protiv

koje odluke se ulaže žalba, zašto se ista napada i čime se potkrepljuju žalbeni navodi, te

konačno treba staviti i prijedlog u pravcu ukidanja ili preinačenja pobijanog rješenja.

4 Blagojević, B.T., „Pravni priručnik o pravima i dužnostima građana“ Savremena administracija, Beograd. 1961.

6

Protiv rješenja donesenog u prvom stupnju stranka ima pravo žalbe. Samo zakonom

može se propisati da u pojedinim upravnim stvarima žalba nije dopuštena, i to ako se na drugi

način osigura zaštita prava i zakonitosti. Ako nema organa uprave drugog stupnja, žalba protiv

prvostepenskog rješenja može se izjaviti samo kad je to zakonom predviđeno.Tim zakonom

odredit će se i organ koji će rješavati po žalbi. Pod uvjetima iz zakona stranka ima pravo žalbe

i kad prvostepenski organ nije u određenom roku donio rješenje o njenom zahtjevu. Protiv

rješenja donesenog u drugom stupnju žalba nije dopuštena.

4. KONAČNOST RJEŠENJA

Organ vodi upravni postupak i donosi rješenje samostalno u okviru ovlasti datihzakonom,

drugim propisima i općim aktima. Ovlaštena službena osoba organa nadležnog za vođenje

postupka samostalno utvrđuje činjenice i okolnosti, i na podlozi utvrđenih činjenica i

okolnosti primjenjujepropise, odnosno opće akte na konkretni slučaj.

Rješenje protiv kojeg se ne može izjaviti redovno pravno sredstvo (žalba) u

upravnompostupku (konačno u upravnom postupku), akojim je stranka stekla neko pravo,

odnosno kojim su stranci određene neke obveze, može se poništiti, ukinuti ili izmijeniti samo

u slučajevima koji su ovim ili drugim zakonom predviđeni.

4.1. Pravomoćnost rješenja

Rješenje protiv koga se ne može izjaviti žalba niti pokrenuti upravni spor (pravomoćno

rješenje), a kojim je stranka stekla određena prava, odnosno kojim su stranci određene neke

obveze, može se poništiti, ukinuti ili izmijeniti samo u slučajevima koji su ovim ili drugim

zakonom predviđeni.

7

5. NADLEŽNOST

Stvarna nadležnost za rješavanje u upravnom postupku određuje se po propisima kojima

se uređuje određena upravna oblast ili po propisima kojima se određuje nadležnost pojedinih

organa.

Mjesna nadležnost se određuje po federalnim propisima kojima su uređene federalne jedinice

(kantoni - županije). Federacije, kao i po propisima o teritorijalnoj podjeli općina i po

propisima o organizaciji federalnih i kantonalnih - županijskih organa uprave, odnosno po

gradskim i općinskim propisima o organizaciji gradskih i općinskih službi za upravu.

Za rješavanje u upravnim stvarima u prvom stupnju stvarno je nadležan federalni i kantonalni

- županijski organ uprave, odnosno gradska i općinska služba za upravu, ako zakonom ili

odlukom gradskog, odnosno općinskog vijeća nije određena nadležnost drugog organa.

Federalni organi uprave rješavaju u prvom stupnju u onim upravnim stvarima iz isključive

nadležnosti Federacije, i zajedničke nadležnosti Federacije i kantona – županije koje su

federalnim zakonom stavljene u nadležnost tih organa, osim pitanja koja su federalnim

zakonom prenesena na kantonalne- županijske organe uprave, odnosno gradske i općinske

službe za upravu, kao i u upravnim stvarima iz nadležnosti kantona - županije koje su

zakonom kantona - županije prenesene na federalne organe uprave.

Kantonalni - županijski organi uprave rješavaju u prvom stupnju u upravnim stvarima koje su

kantonalnim - županijskim zakonom stavljene u nadležnost kantonalnih -županijskih organa

uprave i u upravnim stvarima koje su federalnim zakonom prenesene na kantonalne -

županijske organe uprave. Gradske odnosno općinske službe za upravu rješavaju u prvom

stupnju u upravnim stvarima iz oblasti uprave i samouprave koje su statutom grada odnosno

općine i propisom gradskog odnosno općinskog vijeća stavljene u nadležnost gradskih

odnosno općinskih službi za upravu, kao i u upravnim stvarima koje su federalnim i

kantonalnim – županijskim zakonom prenesene u nadležnost tih službi.

8

6. SLUŽBENA OSOBA ZA VOĐENJE I RIJEŠAVANJE POSTUPKA

U upravnoj stvari začije je rješavanje nadležan organ uprave, rješenje u upravnom

postupku donosi rukovoditelj tog organa, ako propisima o organizaciji tog organa ili drugim

posebnim propisima nije drukčije određeno. Rukovoditelj organa uprave može ovlastiti drugu

službenu osobu istog organa da rješavaju upravnim stvarima iz određene vrste upravnih

poslova ili drugu stručnu službenu osobu za vođenje postupka odnosno preduzimanje radnje u

postupku prije donošenja rješenja. O ovlaštenju službenih osoba, rukovoditelj organa uprave

dužan je donijeti posebno rješenje koje sadrži lične podatke službenih osoba i obim njihovih

ovlaštenja za rješavanje u upravnim stvarima (da rješava upravne stvari ili da vodi upravni

postupak ili i jedno i drugo). Ovlaštenje za rješavanje obuhvata izvođenje postupka koje

prethodi rješavanju.

Ako je za rješavanje u upravoj stvari nadležna Vlada Federacije ili vlada kantona - županije,

postupak vodi i priprema prijedlog rješenja ovlaštena osoba ili tijelo koje svojim aktom

odrede te vlade, ako posebnim propisima nije drugačije određeno.

Ako je za rješavanje u upravnoj stvari nadležan dom Parlamenta Federacije ili zakonodavno

tijelo kantona - županije odnosno gradsko ili općinsko vijeće, postupak vodi i priprema

prijedlog rješenja ovlaštena osoba ili komisija ili drugo tijelo koje svojim aktom odrede ti

organi, ako zakonom odnosno drugim propisom nije drukčije određeno.

U upravnim stvarima u kojima rješava institucija koja ima javne ovlasti, rješenje donosi

rukovoditelj institucije, ako zakonom ili drugim propisom nije drukčije određeno.

Rukovoditelj može ovlastiti drugu službenu osobu institucije da poduzima radnje upostupku

do donošenja rješenja ili da rješava u upravnim stvarima iz nadležnosti te institucije,o čemu se

donosi posebno rješenje koje sadrži lične podatke službenih osoba i obime ovlaštenja za

rješavanje u upravnim stvarima.

9

7. NEISPRAVNA, NEZAKONITA I NECJELISHODNA RJEŠENJA

Iako logika pravnog poretka traži da svi akti budu pravno perfektni, može se dogoditi

da neki upravni akti, odnosno rješenja budu pravno defektna, tj. da sadrže neki nedostatak.

Pogrešan upravni akt je opšti naziv za svaki upravni akt koji sadrži bilo kakav nedostatak

(manu). Međutim, kako nedostaci upravnog akta mogu biti različiti, to se mogu razlikovati i

posebne vrste pogrešnih (defektnih) upravnih akata.

S druge strane, postoji zakonska pretpostavka (presumptio legis) da su rješenja u trenutku

njihovog donošenja pravno perfektni (tj. tehnički ispravni, zakoniti i cjelishodni). U tom

smislu, nedostatak upravnog akta će se utvrđivati i otklanjati samo ako neko to traži (s tim što

u određenim slučajevima postoji obaveza državnih organa da po službenoj dužnosti vode

računa da li postoji neki upravni akt sa greškom i da ga uklone iz pravnog poretka). S tim u

vezi, opšte je pravilo da se nedostaci upravnog akta moraju otkloniti. To znači da se pravna

situacija mora sanirati („izlječiti“), bilo tako što će se načinjena greška ispraviti ili tako što će

se takav upravni akt ukloniti iz pravnog poretka.

7.1 Neispravna rješenja

Neispravno rješenje je onaj upravni akt koji sadrži grešku faktičkog (tehničkog)

karaktera. To znači da je nedostatak neispravnog upravnog akta u tome što sadrži grešku u

izjavljenoj volji. Faktičke greške kod neispravnih upravnih akata najčešće se javljaju kao

greške u pisanju i računanju (npr. umjesto „Petrović“, piše „Petković“, umjesto „100“, piše

„1.000“ itd.). Takve greške su faktičke, odnosno tehničke jer donosilac akta nije htjeo da uradi

to što je uradio, tako da nema greške u samoj volji (znalo se šta se htjelo) već je do greške

došlo u vezi sa izjavom te volje. Faktičke (tehničke) greške upravnih akata otklanjaju se tako

što postoji obaveza donošenja posebnog akta o ispravci (npr. zaključak o ispravci), koji čini

sastavni deo upravnog akta koji sadrži grešku. U određenim slučajevima, ispravljanje grešaka

može se izvršiti stavljanjem tzv. bilješke o ispravci na samom aktu koji sadrži faktičku grešku.

Pravilo je da se protiv akta o ispravci mogu koristiti odgovarajući pravni lijekovi (npr. žalba).

Posebna vrsta neispravnih akata su tzv. neuredni upravni akti. U stvari, neuredni upravni akti

u strogom smislu reči nisu neispravni, tj. ne sadrže faktičku grešku. Ipak, kod njih postoje

10

okolnosti koje ih čine praktično neupotrebljivim. Neuredan upravni akt je, recimo, onaj akt

koji se iz nekog razloga ne može pročitati (npr. loša kopija ili otisak), akt koji je pocijepan,

akt koji je jezički nerazgovjetan (nepismen) i sl. Nedostatak neurednog akta otklanja se tako

što se akt dovodi u red (npr. prekuca ili jezički ispravi). Ovdje je važno naglasiti da se u vezi

sa otklanjanjem nedostatka kod neurednih upravnih akata ne donosi nov akt (u smislu nove

odluke), već se postojeći samo dovodi u takvo stanje da se može praktično upotrijebiti.

7.2 Nezakonita rješenja

Nezakonito rješenje je upravni akt koji sadrži pravnu grešku koja je protivna zakonu ili

drugom propisu koji je zasnovan na zakonu (npr. uredbi, odluci vlade i sl.). Protivpravnost

nezakonitih upravnih akata ima oblik direktne povrede zakona, bilo u materijalnom smislu

(npr. aktom je odbijen zahtjev stranke, a trebalo je da bude prihvaćen), bilo u formalnom

smislu (npr. nije poštovano bitno pravilo postupka da se sasluša stranka). Prema težini pravne

greške, nezakonita rješenja mogu biti rušiva i ništava.

Rušivo rješenje je onaj upravni akt koji sadrži „lakšu” povredu zakona ili drugog propisa koji

je zasnovan na zakonu. Rušivi upravni akti mogu vrijemenom konvalidirati, tj. steći punu

pravnu snagu, pod uslovom da se u roku, koji može biti kraći ili duži (od 15 dana do pet

godina), ne utvrdi njegova nezakonitost. Međutim, ako se u predviđenom roku utvrdi

nezakonitost rušivog upravnog akta, takav akt se može „srušiti“, tj. biće uklonjen iz pravnog

poretka. Rušivi upravni akti nazivaju se još i relativno ništavi upravni akti. Rušiv upravni akt

je, recimo, upravni akt kojim je povrijeđeno pravilo o mjesnoj nadležnosti (formalnopravna

povreda zakonitosti) ili akt kojim je odbijen zahtjev stranke da joj se prizna neko pravo (npr.

na izgradnju objekta), iako joj je to pravo trebalo priznati (materijalnopravna povreda

zakonitosti).

Ništavo rješenje je onaj upravni akt koji sadrži „tešku” povredu zakona ili drugog propisa koji

je zasnovan na zakonu. Za razliku od rušivih upravnih akata, ništavi upravni akti nikada ne

mogu konvalidirati, što znači da protok vrijemena ne utiče na otklanjanje nezakonitosti koju

sadrži („što se grbo rodi, vrijeme ne ispravi”). Ništavi upravni akti nazivaju se još i apsolutno

ništavi upravni akti. Ništavi upravni akt je, recimo, upravni akt kojim je povrijeđeno pravilo

da je za rješenje koje se donosi po zahtjevu stranke neophodno postojanje tog zahtjeva ili

rješenje čije izvršenje nije moguće (npr. uslijed propasti stvari).

11

Praktični značaj podijele nezakonitih rješenja na rušljiva i ništava ispoljava se u tome što

rušivi upravni akti mogu, ukoliko se u određenom roku ne utvrdi njihova nezakonitost, biti

sanirani, odnosno što mogu konvalidirati (u smislu da protekom vrijemena naknadno steknu

punu pravnu snagu), dok ništavi upravni akti protokom vrijemena ne mogu konvalidirati (uz

izuzetak u vezi sa naknadnim pristankom stranke kada je donijeto rješenje bez njenog

izričitog ili prećutnog zahtjeva).

7.3 Necjelishodna rješenja

Necjelishodno rješenje akt je upravni akt koji sadrži grešku koja nije neposredno

protivna zakonu, ali koja je suprotna javnom interesu. Kod necjelishodnih upravnih akata

protivpravnost ima oblik „indirektne” povrede zakona, što znači da necjelishodan upravni akt

može biti zakonit, iako ima nedostatak u pogledu cjelishodnosti. Dok se nezakonitost može

javiti kod svih upravnih akata, necjelishodnost upravnog akta se može javiti samo kod

slobodnih upravnih akata, tj. upravnih akata koji su donijeti na osnovu diskrecionog

ovlašćenja (ovlašćenja da se odlučuje po slobodnoj ocjeni). Necjelishodnost znači da

slobodna ocijena nije pravilno upotrijebljena. To znači da je donosilac akta prilikom

odlučivanja imao na raspolaganju više pravno jednakih mogućnosti, ali da je izabrao onu koja

javni interes ne zadovoljava na najbolji način (npr. odobrio je izgradnju benzinske pumpe

pored škole, umjesto pored auto-puta). S obzirom na to da se kod necijelishodnih upravnih

akata radi o nepravilnoj proceni situacije, necijelishodni upravni akti ponekad se nazivaju još i

nepravilni upravni akti.

Praktične posljedice razlikovanja nezakonitih od necijelishodnih rješenja ogledaju se

posebno kod upotrebe pravnih sredstava protiv njih. Tako, dok se protiv nezakonitosti može

upotrebiti kako žalba u upravnom postupku, tako i tužba u upravnom sporu, dotle se protiv

necijelishodnih upravnih akata može upotrebiti samo žalba u upravnom postupku, a ne i tužba

u upravnom sporu. Razlog tome je što predmet upravnog spora može biti samo zakonitost

upravnog akta, dok se necjelishodnost u upravnom sporu ne može osporavati.

8. ZAKLJUČAK

12

Završetak rješenja je takav da s lijeve strane pišemo podatke o prilozima, načinu

dostave i kome se dostavlja rješenje a sa desne strane ističe se funkcija i ime i prezime osobe

koja ima ovlast za potpisivanje rješenja. Osoba potpisuje i stavlja se pečat. Obzirom da se

rješenjem odlučuje o pravima i obavezama stranaka prije sastavljanja rješenja treba prikupiti

sve podatke, provesti određeni postupak i razmotriti pravne propise. Tekst rješenja mora biti

stručno, sažeto i jasno. Piše se na formatu A4. Uglavnom se izrađuje pisaćim strojem. Ako

postoje neke greške i uočene su prije otpreme ispravljaju se odmah a ako su uočene nakon

otpreme o ispravku se donosi zaključak a na izvornika se stavlja službena zabilješka.

Vrlo važno pitanje koje se otvara u vezi s upravnim postupanjem jest pitanje forme i

sadržaja rješenja koje se donosi. Cilj vođenja svakog upravnog postupka je donošenje

zakonitog i pravilnog upravnog akta. Rješenje se u pravilu izdaje u pisanom obliku, dok se

usmeno rješenje može donijeti i saopštiti stranci usmeno tek u izuzetnim slučajevima.

13

LITERATURA

1. Blagojević,B.T., „ Pravni priručnik o pravima i dužnostima građana“, Savremena

administracija, Beograd 1961. 2. Kamarić, M., Festić, I., Upravno pravo, Magistrat, Sarajevo, 2004. 3. Zakon o upravnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine (Službene novine

Federacije Bosne i Hercegovine broj 2/98 i 48/99) 4. https://www.bih-pravo.org/otvorenja-pitanja-upravnih-postupaka-bih-t1373.html

nema postavljenih komentara
ovo je samo pregled
3 prikazano na 16 str.