Preuzmite Dijalektalna knjizevnost i više Maturalni radovi u PDF od Hrvatski jezik samo na Docsity!
Dijalektalna književnost u udžbenicima hrvatskoga
jezika za učenike mlađe školske dobi
Jurina, Nikolina Master's thesis / Diplomski rad 2020 Degree Grantor / Ustanova koja je dodijelila akademski / stručni stupanj: Josip Juraj Strossmayer University of Osijek, Faculty of Education / Sveučilište Josipa Jurja Strossmayera u Osijeku, Fakultet za odgojne i obrazovne znanosti Permanent link / Trajna poveznica: https://urn.nsk.hr/urn:nbn:hr:141: Rights / Prava: In copyright Download date / Datum preuzimanja: 2021-03- Repository / Repozitorij: FOOZOS Repository - Repository of the Faculty of Education
SVEUČILIŠTE JOSIPA JURJA STROSSMAYERA U OSIJEKU
FAKULTET ZA ODGOJNE I OBRAZOVNE ZNANOSTI
Nikolina Jurina DIJALEKTALNA KNJIŽEVNOST U UDŽBENICIMA HRVATSKOGA JEZIKA ZA UČENIKE MLAĐE ŠKOLSKE DOBI DIPLOMSKI RAD Osijek, 2020.
SVEUČILIŠTE JOSIPA JURJA STROSSMAYERA U OSIJEKU
FAKULTET ZA ODGOJNE I OBRAZOVNE ZNANOSTI
Integrirani preddiplomski i diplomski sveučilišni Učiteljski studij DIJALEKTALNA KNJIŽEVNOST U UDŽBENICIMA HRVATSKOGA JEZIKA ZA UČENIKE MLAĐE ŠKOLSKE DOBI DIPLOMSKI RAD Predmet: Metodika hrvatskoga jezika II Mentorica: doc. dr. sc. Lidija Bakota Studentica: Nikolina Jurina JMBAG: 0267030992 Modul: A (Razvojni smjer) Osijek, srpanj, 2020.
Zahvaljujem mentorici doc. dr. sc. Lidiji Bakoti na pomoći i savjetima tijekom izrade diplomskoga rada. Diplomski rad posvećujem svojim roditeljima koji su mi bili velika podrška tijekom školovanja te su uvijek, bez obzira na sve, vjerovali u mene. „Za vsaku dobru reč, Kaj reći si mi znala, Za vsaki pogled tvoj, Za vsaki smeh tvoj, fala!“ Dragutin Domjanić
II
DIALECTAL LITERATURE IN CROATIAN TEXTBOOKS FOR YOUNG
LEARNERS
SUMMARY
The topic of this paper is Dialectal Literature in Croatian Textbooks for Young Learners. The aim of the thesis is to investigate the representation of Dialectal Literature in Croatian Textbooks used in classroom teaching. In the theoretical part of the paper various authors thoughts are given about using Croatian dialects at the very beginning of schooling. The paper emphasizes the importance of using native speeches from the very beginning, because they help achieve the most important goal in the Croatian language, and that is the proper use of the Croatian language standard. Practical part of the thesis is based on the analysis of Croatian textbooks for the second, third and fourth grade of primary school. A total of 55 textbooks prescribed by the Ministry of Science and Education was analyzed. Based on the analysis of the material, examples are given for reading dialectal literature on the Kaikavian dialect in the classroom. Key words: Croatian language, Croatian dialects, Croatian textbooks, native speech
III
SADRŽAJ
- UVOD ........................................................................................................................................ 1
- HRVATSKI JEZIK ..................................................................................................................... 2 2.1. Mjesni govor ....................................................................................................................... 2 2.2. Supstandardni govori ........................................................................................................... 2 2.3. Hrvatski standardni jezik ..................................................................................................... 2
- ŠTOKAVSKO NARJEČJE ......................................................................................................... 3
- KAJKAVSKO NARJEČJE ......................................................................................................... 4
- ČAKAVSKO NARJEČJE ........................................................................................................... 5
- NARJEČJA U NASTAVI HRVATSKOGA JEZIKA .................................................................. 6
- DIJALEKTALNA KNJIŽEVNOST U UDŽBENICIMA HRVATSKOGA JEZIKA ZA UČENIKE MLAĐE ŠKOLSKE DOBI ............................................................................................. 15 7.1. Zastupljenost dijalektalne književnosti u udžbenicima za 2., 3. i 4. razred osnovne škole ... 16 7.2. Analiza dijalektalne književnosti u udžbenicima/čitankama Hrvatskoga jezika za 2. razred osnovne škole ............................................................................................................................... 20 7.3. Analiza dijalektalne književnosti u udžbenicima/čitankama Hrvatskoga jezika za 3. razred osnovne škole ............................................................................................................................... 23 7.4. Analiza dijalektalne književnosti u udžbenicima/čitankama Hrvatskoga jezika za 4. razred osnovne škole ............................................................................................................................... 26 7.5. Zaključna razmišljanja o zastupljenosti dijalektalne književnosti u udžbenicima/čitankama hrvatskog jezika za učenike mlađe školske dobi ............................................................................ 28
- PRIJEDLOZI ČITANJA DIJALEKTALNE KNJIŽEVNOSTI NA KAJKAVSKOM NARJEČJU U RAZREDNOJ NASTAVI ............................................................................................................. 31 8.1. Pjesme............................................................................................................................... 31 8.2. Igrokaz .............................................................................................................................. 37 8.3. Narodna pripovijetka ......................................................................................................... 38 8.4. Basna ................................................................................................................................ 38
- ZAKLJUČAK ........................................................................................................................... 41 LITERATURA ................................................................................................................................. 43 PRILOZI .......................................................................................................................................... 50
2
2. HRVATSKI JEZIK
Jezik služi ljudskoj komunikaciji, odnosno razmjeni iskustava, spoznaja, misli i osjećaja i to je njegova osnovna namjena. To znači da je jezik društvena kategorija jer je sredstvo sporazumijevanja među onima koji se njime služe (Frančić i Petrović, 2013, str. 14). Hrvatski je službeni jezik u Republici Hrvatskoj, a obuhvaća mjesne govore, supstandardne govore i hrvatski standardni jezik. 2.1. Mjesni govor Mjesni je govor govor određenoga sela ili skupine uže povezanih sela ili zaselaka. Povezana zajedničkim značajkama dva mjesna govora ili više njih tvore skupinu govora; najmanje dvije skupine govora tvore poddijalekt; više poddijalekata tvori dijalekt, a više dijalekata narječje. Mjesne govore, skupine govora, poddijalekte, dijalekte i narječja proučava dijalektologija (Bičanić i sur., 2013, str. 123). 2.2. Supstandardni govori Supstandardni govori obuhvaćaju gradske govore i žargone. Te su sastavnice supstandardnih govora obojene obilježjem kojega hrvatskog narječja i elementima stranoga jezika – danas najviše engleskoga (Frančić i Petrović, 2013, str. 46). 2.3. Hrvatski standardni jezik U Republici Hrvatskoj razlikujemo tri narječja, a to su štokavsko, kajkavsko i čakavsko narječje. Svako narječje ima neke zajedničke značajke s ostalim narječjima, no u cjelini svako narječje ima vlastite jezične značajke po kojima ih razlikujemo. Različitosti, također, postoje i unutar istog narječja pa se ono prema određenim kriterijima dijeli na dijalekte (Frančić i sur., 2006 ). Dijalektna je osnovica hrvatskoga standardnog jezika štokavska, ali hrvatski standardni jezik nije istovjetan sa štokavskim narječjem, tj. nazivi hrvatski standardni jezik i štokavsko narječje nisu istoznačnice (Bičanić i sur., 2013, str. 133). Svrha je standardnoga jezika da bude opće komunikacijsko sredstvo. Poznavanje hrvatskoga standardnog jezika omogućuje komunikaciju među govornicima hrvatskoga jezika bez obzira na to u kojemu dijelu Hrvatske oni živjeli i kojim narječjem (dijalektom, mjesnim govorom) govorili (Frančić i Petrović, 2013, str. 46).
3
3. ŠTOKAVSKO NARJEČJE
U Republici Hrvatskoj štokavskim se narječjem u najvećoj mjeri govori u Slavoniji i Baranji. Također, u dijelovima Banije, Korduna i Like, a možemo čuti štokavsko narječje i između Križevaca i Koprivnice, u blizini Čazme, u Žumberku te u Gorskome kotaru (Frančić i sur., 2006 ). Štokavski se govori i u Dalmaciji te na nekim otocima kao što su Hvar, Brač i Šolta. Štokavskim narječjem govori se i izvan granica Republike Hrvatske, i to u Bosni i Hercegovini, Crnoj Gori, Srbiji, Italiji, Austriji, Mađarskoj i Rumunjskoj (Bičanić i sur., 2013 ). Osnovne su značajke štokavskoga narječja:
- zamjenica što ili šta
- razlikovanje dvaju kratkih i dvaju ili triju dugih naglasaka
- u kao odraz stražnjega nosnog otvornika i slogotvornoga l, npr. ruka, sunce
- početna skupina v + slabi poluglas daju u- , npr. unuk
- starohrvatski poluglas šva dao je a , npr. dan
- premetanje (metateza) vse > sve
- prijelaz početne skupine čr u cr ( crven ) u većini govora
- prijelaz l na kraju riječi ili sloga u o ( bio, kupio ) ili a ( bija, kupija )
- u nekim govorima dolazi do tzv. nove jotacije ( ćelokup, ćerati, đe, šćena, žđela ) zbog koje su nastali (u istočnoj Hercegovini, dijelovima Neretvanske krajine, u Boki kotorskoj i na dubrovačkome području) glasovi ś ( ś ekira, ś eme, ś esti) i ź ( i ź es, ko ź i, ź enica )
- ispadanje ( ladno, odma, rast ) i zamjena ( kruv, oraj, snaja ) glasa h
- zamjena glasa f glasom p ( Pilip ) ili v ( Vrane )
- umetak ov/ev u množini većine jednosložnih imenica muškoga roda, npr.
- izjednačivanje DLI množine imenica, npr. ženama
- znatan broj turcizama, npr. ćeif 'ugoda', ćorav 'slijep', daidža 'ujak', jok 'ne', kalajisati 'presvlačiti kositrom'. (Bičanić i sur., 2013, str. 132). Zbog razlika unutar narječja Berbić Kolar i Kolenić (2014) štokavsko narječje dijele na nekoliko dijalekata: slavonski (staroštokavski, šćakavski, nenovoštokavski arhaični šćakavski), istočnobosanski (staroštokavski ijekavski, nenovoštokavski šćakavski dijalekt), novoštokavski ikavski (mlađi ikavski, zapadni dijalekt), novoštokavski jekavski (zapadno
5 Prema Berbić Kolar i Kolenić (2014.) kajkavsko se narječje dijeli na nekoliko dijalekata: zagorsko-međimurski, turopoljsko-posavski, križevačko-podravski, donjosutlanski, prigorski te goranski.
5. ČAKAVSKO NARJEČJE
Čakavskim se narječjem govori u Istri, u dijelu Hrvatskoga primorja, na zapadnome dijelu Pelješca, na otocima Krk, Cres, Lastovo i Korčula. Također, na dijelu dalmatinske obale, u Lici i Pokuplju, a izvan Hrvatske čakavskim narječjem govore gradišćanski Hrvati u austrijskome i mađarskome dijelu Gradišća (Frančić i sur., 2006). Osnovne su značajke čakavskoga narječja:
- zamjenica ča , če u dijelu Kvarnerskoga otočja, čo na dijelu srednjodalmatinskih otoka, ca i co u cakavskim govorima; dio čakavaca primio je od štokavaca zamjenice što i šta, a od kajkavaca kaj
- uglavnom sačuvan starohrvatski tronaglasni sustav (kratkosilazni i dugosilazni naglasak te akut, poseban naglasak uzlazne intonacije) i staro mjesto naglaska, npr. grmĩ , nogȁ , rūk ȁ, zāpȃd
- različiti odrazi starohrvatskoga poluglasa šva (ə) ( danas, denes, donos ), slogotvornih glasova l ( vuna, valna, velna, vona ) i r ( karv, kerv, krv, četvortak ) te praslavenskoga jata (ikavski - bili , ekavski - beli , ikavsko-ekavski - belo mliko , jekavski - bjelo )
- praslavenski nosni otvornik ȩ iza j , č , ž dao je a, npr. jazik, jadro, počati, žaja ' žeđ '
- odrazi t' i j za starohrvatski tj i dj , npr. kut'a 'kuća', mit'i 'malen', št'ipat 'štipati'; meja 'meda', rojen 'rođen'; u novije vrijeme u pojedinim se čakavskim govorima u novijim posuđenicama iz stranih jezika i standarda pojavljuje i glas d' , npr. d'elato 'sladoled', d'elozija 'ljubomora'
- nepostojanje glasa dž (na njegovu je mjestu glas ž ), npr. svidožba, žep
- pojednostavnjivanje suglasničkih skupina, npr. slako < slatko
- čuvanje stare skupine čr u nekim govorima, npr. črevo, črjen, črn, črv
- osobit oblik pomoćnoga glagola biti ( bin, biš, bi, bimo, bite, bi ) u kondicionalu
- suglasnik l na kraju sloga najčešće ne prelazi u o , npr. rekal, selce
- mnogobrojni romanizmi, npr. barka 'čamac', katriga 'stolac', kava 'kamenolom', sika 'hrid', tiramol 'sušilo za odjeću'. (Bičanić i sur., 2013, str.130– 1 31).
6 Prema Berbić Kolar i Kolenić (2014) čakavsko narječje dijeli se na nekoliko dijalekata unutar samog narječja, a to su jugozapadni istarski, sjevernočakavski (ekavski), srednjočakavski (ikavsko-ekavski), južnočakavski (ikavski) i lastovski (jekavski) dijalekt.
6. NARJEČJA U NASTAVI HRVATSKOGA JEZIKA
Jedan od osnovnih zadataka škole je naučiti učenike pravilno koristiti i govoriti hrvatski jezik. Uporaba zavičajnoga idioma u nastavi otvara pitanje ometa li takav pristup usvajanje hrvatskoga standardnoga jezika Mnogi zastupaju mišljenje da dijete mora što prije ovladati standardnim idiomom te da se mora uporno koristiti njime u „službenim“ okolnostima (u predškolskoj ustanovi ili školi). Zastupnici toga mišljenja smatraju da dijete treba upozoravati i ispravljati svaki put kada pogriješi, odnosno kada se dosljedno ne služi jezičnim standardom (Puljak, 2011, str. 293). Česta ispravljanja učenika dovode do razvijanja straha od jezika „…koji inhibira jezičnokomunikacijski razvoj, a usprkos tome tečan i točan učenički jezični iskaz nije postignut u školskoj komunikaciji.“ (Puljak, 2011, str. 294). Slobodna i nesputana uporaba zavičajnoga idioma pridonosi razvoju intelektualnih i jezičnokomunikacijskih sposobnosti koje će u konačnosti rezultirati boljom ovladanošću hrvatskim standardnim jezikom (i drugim jezicima) (Puljak, 2011, str. 294). Osim što uporaba zavičajnoga govora u nastavi učenicima omogućuje lakše usvajanje jezičnoga standarda, Puljak (2011) smatra da dobro usvojeni zavičajni govor uvelike pomaže kod pisanja dječjih radova. Ovladanost materinskim idiomom i razvijena svijest o tome pridonosi iščezavanju svih vrsta pisanih pogrješaka u dječjim radovima kojima je uzrok interferencija (nesvjesno preklapanje) dvaju navedenih idioma. Zato je korisno poticati dječju jezičnu produkciju zavičajnim govorom. Zavičajni je govor djeci mnogo bliži (emocionalno i razvojno) od standarda (Puljak, 2011, str. 302). Prema Nastavnom planu i programu (2006) jedina obvezna tema koja se odnosi na hrvatska narječja javlja se tek u četvrtom razredu osnovne škole i glasi Književni jezik i zavičajni govor. Kao ključni pojmovi istaknuti su književni jezik, zavičajni govor, narječje. Obrazovna postignuća naznačena za navedenu temu glase: razlikovati književni jezik od zavičajnoga govora; odrediti svoj zavičajni govor u odnosu na jedno od tri narječja hrvatskoga jezika;
8 Odgojno-obrazovni ishod za 1. razred glasi: OŠ HJ A.1.6. Učenik prepoznaje razliku između mjesnoga govora i hrvatskoga standardnog jezika.
- prepoznaje različitost u riječima (izraznu i sadržajnu) između mjesnoga govora i standardnoga hrvatskog jezika
- uočava razliku između tekstova na mjesnome govoru i hrvatskome standardnom jeziku u neposrednoj životnoj stvarnosti (Kurikulum za nastavni predmet Hrvatski jezik, 2019, str. 6 ). Odgojno-obrazovni ishod za 2. razred glasi: OŠ HJ A.2.6. Učenik uspoređuje mjesni govor i hrvatski standardni jezik;
- uspoređuje riječi mjesnoga govora i hrvatskoga standardnog jezika
- sluša i govori tekstove na mjesnome govoru prikladne učeničkomu iskustvu, jezičnomu razvoju i interesima
- čita i piše kratke i jednostavne tekstove na mjesnome govoru u skladu sa svojim interesima, potrebama i iskustvom (Kurikulum za nastavni predmet Hrvatski jezik, 2019, str. 10 ). U prvome i drugome razredu osnovne škole Kurikulum (2019) navodi ishode koji se odnose na mjesne govore, a osobito je važno da učenik prepoznaje razliku između mjesnoga govora i hrvatskoga standardnoga jezika, uoči kako postoje govori kojim se može koristiti u svojoj obitelji i bližoj okolini, a da je u ostalim situacijama važno pravilno se koristiti hrvatskim standardnim jezikom. Odgojno-obrazovni ishod za 3. razred glasi: OŠ HJ A.3.6. Učenik razlikuje uporabu zavičajnoga govora i hrvatskoga standardnog jezika s obzirom na komunikacijsku situaciju;
- uočava uvjetovanost uporabe zavičajnoga idioma ili hrvatskoga standardnog jezika komunikacijskom situacijom
9
- istražuje u mjesnim knjižnicama i zavičajnim muzejima tekstove vezane uz jezični identitet i baštinu
- prepoznaje povijesne jezične dokumente i spomenike kao kulturnu baštinu mjesta/zavičaja (Kurikulum za nastavni predmet Hrvatski jezik, 2019, str. 12). Odgojno-obrazovni ishod za 4. razred glasi: OŠ HJ A.4.6. Učenik objašnjava razliku između zavičajnoga govora i hrvatskoga standardnog jezika;
- služi se hrvatskim standardnim jezikom u javnoj komunikaciji u skladu s usvojenim jezičnim pravilima
- razlikuje mjesni govor i hrvatski standardni jezik navodeći ogledne i česte primjere – uočava važnost pozitivnog odnosa prema mjesnom govoru
- uočava važnosti mjesnoga govora i prepoznaje njegovu komunikacijsku ulogu na pojedinome prostoru (raznolikost hrvatskih govora, jezične zajednice u Hrvatskoj i izvan granica Republike Hrvatske)
- čita i sluša tekstove na kajkavskome, čakavskom i štokavskom narječju i prepoznaje kojemu narječju pripada i prepoznaje narječje kojem pripada njegov govor (Kurikulum za nastavni predmet Hrvatski jezik, 2019, str. 15). Prema Puljak (2011) „…kod djece treba razvijati svijest o vlastitoj dvojezičnosti već od prvoga dana školovanja. Isto tako treba im stvarati naviku da svakodnevno uspoređuju i zamjećuju sličnosti i razlike među zavičajnim i standardnim idiomom (Puljak, 2011, str. 300). U predškolskom i ranom školskom razdoblju djeca ubrzano uče rječnik obaju jezičnih idioma kojima se služe. Pri tome ne prevode riječi jednoga „jezika“ u drugi. Doživljavaju ih kao korpus istoga jezika zato što riječi (jezična sredstva ili govorne jedinice) uče u stvarnim komunikacijskim situacijama. Ako određeni pojam (pojavu, predmet, radnju) s kojim se prvi put susretnu nauče označiti riječju materinskoga (zavičajnog) govora, zavičajna je riječ kao primarna oznaka za taj pojam pohranjena u njihovu pamćenju i rabit će je kad god se nađu u prigodi da pojam opet moraju označiti. Pritom nije važno kojim se od dvaju idioma u tom trenutku koriste. U obratnoj situaciji, ako djeca pojam najprije nauče označiti standardnom riječju, nju pohranjuju u pamćenju kao primarnu oznaku i po potrebi prenose u zavičajni govor (Puljak, 2011, str. 297).
11 primjera, kao na primjer imenice postelja, objed, oganj i slično. Pritom valja izbjegavati svrstavanja tih riječi u neko od pojedinih narječja jer ih se većina susreće u svim hrvatskim narječjima, ili barem u dvama, barem u pojedinim dijalektima ili skupinama govora unutar tih narječja (Vulić, 2015, str. 82). Da prisutnost i funkcija idioma u osnovnoj školi, osobito u nižim razredima, ima svoje svekoliko (psihološko, pedagoško, književno estetsko) opravdanje, o tome nema nikakve sumnje. Ponajprije, njime se, između ostalog, ostvaruje didaktičko načelo da škola učenika poveže sa životom, što će reći, s obzirom na mlađu đačku dob, povezanost s užim zavičajem. A onda je jasno da će pri tomu određeno mjesto pripasti i lokalnom govoru, idiomu. (Hranjec, 1997, str. 61). Hranjec (1997) također smatra da je upotreba idioma u razrednoj nastavi uvelike opravdana jer na početku školovanja osim svog zavičajnog govora učenik drugi govor gotovo i ne poznaje. Kako bi utvrdio zastupljenost zavičajnih tekstova, autor je još 1991. proveo istraživanje u kojemu je analizirao čitanke hrvatskoga jezika. Istraživanjem je došao do zaključka da je broj zavičajnih tekstova iznimno malen jer su od ukupno 423 teksta, samo četiri bila na dijalektu. U objašnjenju uz program navodi se da je izbor djela temeljen, među ostalim, i na načelu zavičajnosti. Ali zavičajnost je izborom ostvarena na tematskoj, ne na izražajnoj, jezičnoj razini! Program dakle pred učenika postavlja zahtjev da predmete iz neposredne okoline, prostore u kojima se kreće, prirodu, domaće životinje i osobe – sve što pripada korpusu njegova užeg zavičaja – opisuje standardom (Hranjec, 1997, str. 63). Tvrdnje nadripedagoga Hranjec (1997) smatra netočnima jer oni savjetuju da se djecu već od prvih riječi treba učiti pravilnom književnom jeziku, a svaki oblik dijalektalnih navika treba izbjegavati. Problemom smatra i ako nastavnik dolazi iz druge zavičajne sredine pa se ne služi učenikovim zavičajnim govorom jer se na taj način nastavnik ne može u potpunosti povezati s učenikom i ostvariti sve nastavne ciljeve. Svaki nastavnik trebao bi njegovati učenikov zavičajni idiom i potruditi se, u slučaju da ne zna, naučiti zavičajni govor svoga razreda. Osim nastavnika Hranjec (1997) smatra da problem može biti i dom u kojem dijete odrasta. U rodnoj kući dijete sriče prve riječi, spoznaje svijet i usvaja materinski govor. No i u obiteljskom krugu osjeća se nadiranje etnocentrizma, gubljenje zavičajnog identiteta (Hranjec, 1997, str. 64). Početkom urbanizacije sela, pronalaskom posla u gradu, ljudi, a osobito djeca, počinju potiskivati autentični zavičajni govor te se učenik dolaskom u školu počinje sramiti
12 svoga govora te pokušava što više pričati književnim jezikom, no to često ne izađe na dobro jer dolazi do miješanja standardnih i zavičajnih riječi (Hranjec, 1997). Na primjeru kajkavskoga narječja, a to se naravno odnosi i na ostala dva narječja, Hranjec smatra da „njegovanje kajkavštine ima stoga svoje duboko humanističko i nacionalno opravdanje. A osobito je u djeteta taj idiom imanentan dio njegova bića (Hranjec, 1997, str. 65). Osim toga, Hranjec tvrdi da je „…briga i njegovanje materinskog, 'organskog' idioma jedna od temeljnih pretpostavki za pravilan odgoj mlade ličnosti…“ (Hranjec, 1997, str. 67). Turza-Bogdan (2013) u knjizi Kajkavsko narječje u nastavi hrvatskoga jezika navodi cilj bavljenja narječjima s kulturološkoga gledišta, a taj cilj glasi: „promicanje stava o prihvaćanju vlastitoga i ostalih narječja, te kulture koja ih prati bez obzira na njegove mijene i prognoze o nestajanju unutar tronarječnosti hrvatskoga jezika.“ (Turza-Bogdan, 2013, str. 9). Cilj i svrha osnovnoškolskoga obrazovanja, prema Turza-Bogdan (2013), jest prihvaćanje standardnoga jezika kao službenog sredstva komunikacije, no važno je napomenuti da se usvajanje jezičnog standarda mora usvojiti na način da se „..vlastito narječje ne zaboravi i ne odbaci već da postane sastavni dio ličnosti odgojenoga i obrazovanoga učenika koji će biti na kraju osnovnoga školovanja jezično i komunikacijski kompetentan na vlastitome narječju i na jezičnome standardu.“ (Turza-Bogdan, 2013, str. 10). Danas je poznato da učenik koji govori spontano svojim mjesnim govorom jezični standard uči u školi. Ne zaboravljajući mjesni govor, učenik postaje jezično bogatiji, a s psihološkoga gledališta sigurniji i svjesniji (Turza- Bogdan, 2013, str. 28). U ranom učenju jezika važno je poštivati djetetov govorni osjećaj, a njegov zavičajni govor iskoristiti kao poticaj, a ne pogrešku (Turza-Bogdan, 2013, str. 29). Istraživanja o narječjima u školama, postoje i u drugim državama i svako od tih istraživanja pokazuje da je bitno uvažiti djetetov jezik, jezik kojim govori kada dolazi u školu (Turza- Bogdan, 2013). Turza-Bogdan (2013) navodi različite pristupe narječjima u osnovnoj školi.
- S obzirom na usvajanje jezičnoga standarda (što je u pregledu svih nastavnih planova i programa svrha i cilj jezične osnovnoškolske izobrazbe).
- S obzirom na osvješćivanje razlike između standardnoga jezika i zavičajnih idioma, ali na način da idiom bude sociološki „priznat“ jezik.
- S obzirom na upoznavanje hrvatskoga jezika kao jezika s tri narječja.
- S obzirom na jezično izražavanje na zavičajnome idiomu i standardu što podrazumijeva razvoj jezične i komunikacijske kompetencije.
