Sofoklo, Antigona
Antigona je djelo jednog od trojice starogrčkih tragičara antičke kjniževnosti, Sofokla. On
je uveo trećeg glumca i bio je prvi tragičar koji je uveo junakinje u svoje tragedije. Povećao je
broj kora s 12 na 15 osoba, no samnjio mu je utjecaj. U njegovim tragedijama kor ne utječe
na radnju, već ju samo prati. Napisao je 130 drama, a sačuvano je samo njih sedam.
Antigona je jedna od njih. Ona je nastala u 5. stoljeću prije Krista. Podijeljena je na sedam
činova u kojima vidimo stavove svakog lika. Ova tragedija pisana je po Aristotelovu pravilu
trojnog jedinstva.
Radnja djela odvija se u grčkom gradu Tebi za vrijeme vladavine kralja Kreonta. Uvod u
tragediju je razgovor Antigone i Ismene te Antgonina odluka da će pokopati brata Polinika
koji nije smio biti pokopan. Zaplet cijele tragedije je trenutak kada Antigona odlazi i pokapa
Polinika protiv Kreontove volje. Kreont je zabranio da se Polinikovo tijelo pokopa, no ona je
ipak odlučila to napraviti . Vrhunac tragedije je kada ju Kreont osuđuje na smrt međutim na
upozorenje proroka Tiresija mijenja mišljenje i odlučiva smilovati joj se. Rasplet radnje je dio
kada Kreont dolazeći na mjesto gdje se trebala dogoditi njezina smrt ugleda da se ona
objesila. S njom je bio i njegov sin Hemon koji si je na očeve oči zabio nož u rebra, a saznavši
to i njegova majka Euridika počinila je samoubojstvo.
Čitajući tragediju vidimo da je Antigona mogla izabrati hoće li se nastaviti voditi svojim
razmišljanjima ili će pokleknuti i poslušati Kreonta. Ona je odabrala voditi se svojim načelima
i pokopati brata Polinika znajući da će biti kažnjena za to svoje dijelo jer je prekršila zakona
kralja Kreonta. Zbog tog djela ona je postala tragična junakinja jer je svjesno napravila nešto
što nije smjela i odlučila prihvatiti kaznu, a ipak se osjećala ispunjeno jer je njezin brat bio
pokopan i spreman za zagrobni život(…” S takva djela dika mi je mrijet, Jer draga do njeg –
do dragog ću u grob leć, Učiniv sveti grijeh.”…) Također iz njene priče primjećujemo kako
nju nije bilo strah smrti jer je znala da ju to svakako čeka, samo je pitanje vremena kada bi
umrla(… “Ta dulje sviđat se Ja svijetu moram onom negol’ ovome, Jer ondje dovijeka ću
počivati.”…) Sofoklo nam metaforički želi pokazati Antigonine osjećaje(…”oj grobe, bračna
ložnice”…, …”bez prijatelja živa u grob k mrtvima sad idem”…) te time nam želi pokazati kako
je ona ostala razočarana jer je prema njoj učinjena nepravda. Željela je time reći da će
umrijeti bez supružnika jer se nije stigla ni udati za dragoga već je bila osuđena na smrt u
ranoj dobi prije nego li je uspjela uči u bračne vode i zasnovati obitelj samo zbog svojih
drugačijih razmišljanja.
Antigona i Ismena dva su potpuno različita karaktera što vidimo već u prvom činu
tragedije kroz njihov dijalog. Antigona je jako razumna i svjesna je svih posljedica koje je
čekaju, no opet vidimo da je hrabra i požrtvovna jer bi napravila sve za svoje bližnje i da im
bude lijepo na drugom svijetu(zagrobni život) te je nesebična jer sve stavlja ispred sebe.
Ismena je na neki način sebična jer gleda samo kako bi sebe spasila i kako ona ne bi voljela
ostati sama bez ikoga. Ismena je na neki način zatvorena u svojoj imaginarnoj kutiji iz koje se
boji izaći jer ju je strah šta će drugi misliti o njoj. Antigona se nije naljutila na sestru kad ju je
odbila već joj je rekla da je to u redu I da će ona to napraviti pomogla joj sestra ili ne(…”Nit
tražim te, nit kad bi htjela pomoć još, Ta pomoć tvoja meni draga bila bi. Al’ sudi, kako
