Grga Čvarak, Ispiti od Pravo

Preuzmite Grga Čvarak i više Ispiti u PDF od Pravo samo na Docsity!

CoJbtc

* i

R A T K O Z V R K O

G R G A Č V A R A K

I B L I O T E K A V J E V E R I C A

UREDNIK ANA KULUSlĆ

Ilustrirao B R A N K O V U J A N O V I Ć

Štamparija »Vjesnik«, Zagreb — 1974.

U M O M K R A J U

Z E L E N G A J U

G R G A Č V A R A K

D a upitaš bilo koga u mom kraju, Zelengaju: — Tko sve radi naopačke tko iz praćke gađa mačke, tko preskače preko zida, tko lastina gnijezda skida, tko kokoši za rep vuče, tko se s djecom stalno tuče, spreman da u svađi plane ko ugarak?

Odgovor će uvijek biti: — Grga Čvarak.

Al' da pitaš u mom kraju, Zelengaju: isto tako: — Tko je cijele noći skako da bolesnoj majci dade aspirine, limunade, i da pitaš isto tako tko je jako, jako plako zato što se Mila mala po koljenu ogrebala

7

kad je pala čak u jarak?

Odgovor će uvijek biti: — Grga Ćvarak.

Što je takav? Tko bi znao? Čas je dobar, čas je zao, čas bi svakom srce dao, a čas bi se s vukom klao, mršav, tanak ko suharak — Grga Čvarak.

R A S P O R E D S A T I

U Hongkongu i u Kongu, kraj Vltave i kraj Save svud se djeca, širom svijeta poslovima istim bave.

I na Krimu i u Rimu, u Omišu i u Nišu, svi u svoje škole idu svi zadaće školske pišu.

U Kašmiru i Alžiru, u Šangaju i Bomba ju, đacima što bolje uče ocjene se bolje daju.

Svuda, svuda širom svijeta, đačko znanje svud će sjati, doklegod se đaci drže rasporeda školskih sati.

M I R K O N A S A J M U

Kada opet u Zagrebu bude dječji sajam, tad paviljon jedan treba Mirku dat u najam.

I nadležne vlasti neka službeno zatraže da on djela svojih ruku na sajmu izlaže.

U Mirkovu paviljonu sto bi stvari bilo; jedna praćka podugačka i od vrapca krilo.

Tri prozora razbijena, hromi mačak Sava, i sestrine lutke Cice otkinuta glava.

Našla bi se tu i prazna boca marmelade: Mirko ju je ispraznio da mama ne znade.

N E D O V R Š E N A B A J K A

Sinoć kasno moli Seka svoju baku u prikrajku: — Draga bako, dobra bako, ispričaj mi neku bajku.

A baka se, ko i uvijek, malo nećka, malo smješka, pa se iglom za pletenje po tjemenu navlas češka

i počinje: — Bila jednom jedna divna dobra vila, imala je kosu zlatnu i prozirna plava krila.

— Što trebaju vili krila? — pita Seka nato baku — kad se danas može lako uvis dići na mlažnjaku?

— Ne prekidaj priču, Seko — mrmlja baka u svom uglu — ... imala je vila krila i čarobnu jednu kuglu.

Gledala je kroz tu kuglu širom svijeta svaki prizor — Seka nato: — Nije kugla nego valjda televizor!

Unučici sada baka već prijekorni pogled šalje: — Šuti, Seko! — kaže mrko, al’ nastavlja priču dalje:

— Jedne noći kroz tu kuglu dobra vila priče naše ugledala gdje po nebu vještica na metli jaše.

Opet Seka: — Ne na metli, nego valjda u raketi. Nije metla helikopter pa da na njoj netko leti.

Sad je baki svega dosta. Na Seku se strašno ljuti. Dalje bajku i ne priča, već zlovoljna mukom šuti.

Seki žao, pa sve baku poljupcima toplim tješi, a baka je srca meka i eno je, već se smiješi.

Č A R O B N I P R O Z O R

Ko da ih je neka vila nježnom rukom lako takla, na prozoru tvog djetinjstva ružičasta sad su stakla.

Kroz taj prozor kada gledaš u doline, u visine, tada ti se sve daljine ko najljepše bajke čine.

Taj ti prozor dočarava sve što želi tvoja mašta, kroz taj prozor čitav svijet je raspjevana cvjetna bašta.

Ali ljeta kada minu, i djetinjstvo kada ode, sve se želje i svi snovi na ozbiljnu stvarnost svode.

Tog prozora nema više, al' duboko u svom biću ti ga nosiš, ti ga čuvaš kao dobru staru priču.

G O R K E T R E Š N J E

U dvorištu stoji trešnja a njezina svaka grana blista plodom, svijetli rodom, ko crveni list đerdana.

Brat i sestra iz susjedstva, neumorni trešnjoborci, među rodne grane sjeli, pa zobali kao čvorci.

Pune grane — to je carstvo za dva tako mala gosta, a njih dvoje jedu, jedu, čini im se nikad dosta.

Ali kad su najzad sašli s grana trešnje brat i sestra, trbusi im ponabrekli ko bubnjevi džez-orkestra.

Od bolova lica mršte, gegucaju kao patke, stenju: — Sad su trešnje gorke, a bile su tako slatke.

rko: Grga Cvarak 17

\

P R I P R E M E Z A P U T N A M J E S E C

Netko reko maloj Ani: — doskora će doći dani, kad će moći u raketi čak na Mjesec da se leti.

Otad Ana stalno snuje da na Mjesec otputuje, pa ni časak mira nema, čitav dan se za put sprema.

Sjedi, šuti u svom kutku, pa u kovčeg slaže lutku, i gumenog Miku miša, i zeku od sivog pliša.

Još u kovčeg stavlja medu, slikovnice sve po redu, i kuverte s pismom stavlja, da se majci s puta javlja.

Susjedi je rekla, da će na put povest crno mače, i psa Švrću, svog mezimca, i žutoga kanarinca.

A ako joj majka dade,

ponijet će i čokolade, džem od šljiva, pa bombone i kolača četvrt tone.

Sve je spremno. Sada seka kraj radija mirno čeka! Promaći joj zbilja neće vijest, kada se na put kreće.

A kad čuje takve vijesti, požurit će, da se smjesti u čudesnoj toj raketi i na Mjesec da odleti.