Preuzmite Kriminalisticka metodika i više Skripte u PDF od Kriminalistika samo na Docsity!
KRIMINALISTIČKA METODIKA
Pojam i predmet kriminalističke metodike
Kriminalitet pretstavlja vrlo slozenu, dinamičku i društvenim kretanjima i promjenama prilagodljivu društveno-negativnu pojavu. O kriminalistici kao nauci počinje se ozbiljnije govoriti krajem 19 st, što je vezano za ime Hansa Grossa.Još uvijek značajan broj teoretičara i praktičara smatra kriminalistiku primarno heurističkom znanošču, dok se zanemaruje njezin silogistički karakter. Kriminalistika je, kao samostalna naučna disciplina, od posebnog značaja u radu na suzbijanju kriminaliteta. To je nauka koja pronalazi, usavršava i primjenjuje takve naučne ili praktičnom iskustvu zasnovane metode i sredstva koja su najpogodnija da se otkrije i nrazjasni KD, da se otkrije i pronadje njegov učinilac, obezbijede i fiksiraju dokazi, kao i da se spriječi izvršenje KD.
Kao samostalna i jedinstvena naučna disciplina, kriminalistika se grana na : Kriminalističku taktiku Kriminalističku tehniku Kriminalističku metodiku
Kriminalistička taktika proučava, razrađuje i usavršava osnovna pravila i radne metode koje su tipične za otkrivanje i razjašnjavanje svih vrsta KD, kao i za sprječavanje budučih KD.Kriminalistička taktika razrađuje i usavršava i osnovna pravila za otkrivanje, pronalaženje i hvatanje počinilaca KD, kao i za provođenje pojedinih istražnih radnji.
Kriminalistička tehnika proučava i primjenjuje najpodesnije metode i sredstva iz oblasti prirodnih i tehničkih nauka. Pomoču ovih metoda i sredstava pronalaze se, obezbjeđuju, fiksiraju i tumače tragovi i predmeti KD ( materijalni dokazi ), da bi se razjasnile bitne okolnosti za rasvjetljavanje KD i identifikaciju učinilaca ili drugih lica ( žrtava ). Ona takođe proučava tehničke metode i sredstva za sprječavanje izvršenja KD.
Kriminalistička metodika ( posebni dio kriminalističke taktike ) proučava oblike i način izvršenja KD ( delikventsku tehniku i taktiku ) i utvrđuje najcjelishodnije načine i metode za otkrivanje, razjašnbjavanje izvršenja pojedinih KD. Kriminalistička metodika predstavlja skup svih kriminalističko- tehničkih znanja i njihovu stvaralačku primjenu na otkrivanju i razjašnjavanju pojedinih KD. Za razliku od Krim taktike, čije učenje ima več ustaljene i manje-više trajne oblike , učenje „kriminalističke metodike“ je podložno stalnim promjenama. Ona se stalno razvija i obogačuje novim saznanjima, ona detaljiše i obogačuje čitavu kriminalistiku.Da bi kriminalistička metodika , kao disciplina kriminalistike, bila u trendu, mora da izučava i primjenjuje metode zasnovane na dostignučima prirodnih i društvenih i tehničkih nauka, s ciljem rasvjetljavanja konkretnih KD.
METODI KRIMINALISTIČKE METODIKE
Da bi se izradio sistem načina i metoda čija bi primjena obezbijedila najuspješnije otkrivanje KD i njihovih učinilaca, pronalaženje i obezbjeđivanje adekvatnih dokaza i veću efikasnost u suzbijanju kriminaliteta, potrebno je: Izučavanje pojavnih oblika KD i pojavne životne forme izvršilaca KD. Izučavanje prakse i iskustava u suzbijanju kriminaliteta, odnosno pojedinih KD od strane ovlaštenih službenih lica i pravosudnih organa i Aktivno prilagođavanje zaznanja prirodnih i tehničkih nauka zadacima i potrebama istrage KD
Izučavanjem pojavnih oblika KD na određenom prostoru i u određeno vrijeme utvrdit će se: objekti napada, gdje i kada su izvršena, ko ih, kako i zašto izvršava, koje metode i sredstva primjenjuju učesnici pri pripremanju, izvršavanju i prikrivanju KD, trikovi koji se najčešće primjenjuju, gdje i u kakvom obliku učinioci ostavljajutragove kriivičnog djela, na koji naćin se manifestujumaterijalne posljedice KD, što omogučava odnosno olakšava izvršenje KD, i druge relevantne činjenice i okolnosti.
Izučavanje sudske prakse, prakse i iskustva ovlaštenih službenih lica u suzbijanju kriminaliteta i analize pojedinačnih slučajeva, i to od momenta saznanja za KD pa do konačne sudske odluke, omogučava otkrivanje najhitnijih nedostataka i najpozitivnijih momenata u radu na osnovu kojih se dolazi do najpravilnijih i najefikasnijih načina i metoda u otkrivanju, rasvjetljavanju i dokazivanju krivičnih djela.
Dvadeset i prvi vijek je vijek izvanrednih dostignuća prirodnih i tehničkih nauka.
POZNAVANJE KRIMINALISTIČKE METODIKE I DRUGIH
NAUČNIH DISCIPLINA
Kriminalitet pretstavlja vrlo složenu društveno-negativnu pojavu. Za sticanje novih i proširenje postojećih saznanja potreban je stalan, sistematski i uporan rad, značajan intelektualni napor. Prikaz već otkrivenih KD i utvrđivanje učinilaca po pravilu je logičan i razumljiv. Međutim, u času kada saznamo za događaj, on je često zamršen i nerazumljiv, a rasvjetljivanje događaja zavisi upravo od kriminalističke sposobnosti istražitelja.
ODNOS KRIMINALISTIKE SA DRUGIM NAUKAMA
Problemi istraživanja i suđenja ne izučavaju se samo u kriminalistici nego i u krivičnom pravu i krivičnom postupku. Krivično pravo određuje okvir ( domen) kriminalističkog postupanja u odnosu na konkretnu krivičnu stvar. Primjena norme krivičnog prava uslovljena je utvrđivanjem činjeničnog stanja vezanog za konkretan kriminalni događaj.
Odnos kriminalistike kao nauke i nauke krivičnog procesnog prava najčešće se tretira kao odnos kriminalistike kao praktične discipline sa krivičnim postupkom. Otuda se taj odnos može posmatrati dvojako, tj. Kao odnos dviju nauka i kao odnos primjene krivično procesne forme kriminalističke prakse. Krivično procesno pravo se bavi primjenom krivično procesne forme u krivičnom pstupku, dok kriminalistika u svom pravnom okviru iste činjenice istražuje primjenjujući van pravne metode koje ne smiju da protivrijeće procesnim. Sličnost sa načelima krivično procesnog prava odnosi se , prije svega, na načela silogističke kriminalistike koja su u funkciji krivičnog postupka. Kriminalistika je samo djelimično zavisna od krivično procesnog prava otprilike u onoj mjeri koliko je krivično pravo zavisno od kriminalistike. U svakom slučaju, predmet kriminalistike je bitno drukćiji i širi od predmeta krivičnog procesnog prava, pri čemu su im metodologije različite. Bez kriminalistike krivično procesno pravo bi bilo neefikasno i bespomočno. Pri tome se kao subjekti krivičnog postupka i kriminalističkog postupanja javljaju: organi krivičnog pravosuđa i ovlaštena službena lica.
obavještenja, legitimisanje, osmatranje, provjera, operativno pokrivanje lica, punktovai objekata, potražna djelatnost, provjera alibija, zadržavanje, kontrola saobračajana svim putevima, vodem i vazdušnim pravcima, korištenje službenih pasai helikoptera idr. U zavisnostiod konkretne situacije. Od istražnih radnji najčešće se sprovode : pretresanje lica, objekata, vozila i otvorenog prostora, oduzimanje predmeta, prepoznavanje, a rjeđe i vještačenje.
OTKRIVANJE I RAZJASNJAVANJE KD INDICIJALNOM
METODOM
Indicije ili osnovi sumnje su činjenice i okolnosti koje jače ili slabije ukazuju na postojanje KD, te na bližu ili dalju vezu između tog djela i nekog lica koje je direktno- kao učinilac , ili indirektno povezano s djelom.Indicij u postupku je činjenica koja se utvrđuje da bi se pomoču nje, kao dokaza, utvrdila druga činjenica. Mnogo, naroćito teških KD vrši se potajno, tako da niko nije primjetio izvršioca.Zbog toga su kriminalisti i tužioci u takvim slučajevima upućeni jedino na prikupljanje i korištenje indicija da bi se utvrdilo postojanje KD, pronašao i otkrio izvršilac.Ova aktivnost usmjerena je dva osnovna izvora i to: operativne informacije iz personalnih izvora i operativne informacije iz stvarnih izvora.
Prikupljanje indicija započinje planiranim ili spontanim otkrivanjem indicija, koja uključuje i misaonu komponentu. Rad se nastavlja analizom, uspostavljanjem odnosa s drugim indicijama i ocjenom rezultata saznanja koji slijede iz analize i sinteze utvrđenih indicija. U misaonom indicijalnom procesu su značajne metode – eliminacije, difundiranja i akumulacije. Metoda eliminacije, temelji se na odnos isključenja, opovrgavanju jedne ili više pojava, drugom pojavom. Indicijalna osnova verzije u odnosu na konkurirajuću je njoj suprostavljena pojava. Ako su sve takve pojave opovrgnute, verzija je dokazana i to jednoznačno ako se temelji na konačnom isključenju. Metoda difundiranja temelji se na negativnim činjenicama, prije svega na izostanku očekivanih okolnosti, dok negativna činjenica stvara sumnju o tezi. Izdvajanje jednog indicija ne znači nužno isključenje sustava koji je predmet dokaza, ako za to postoje drugi indiciji. Metoda akumulacije dokaza temelji se na dokazanom smjeru različitih neovisnih indicija, pri čemu je važno u kakvom su odnosu ti međusobno različiti indiciji, prema postojanju iste činjenice. Činjenica je dokazana ako su indicije povezane u podsistem. U konkretnom istarživanju, potrebno je koristiti sve tri metode, da bi se dobili najbolji rezultati. Pribavljanje i rad s indicijama je pravilo u kriminalistici, to je temeljit, dugotrajan, složen, sveobuhvatan i detaljan proces. Započinje poznavanjem tipičnih indicija do kojeg se dolazi poznavanjem :
- Fenomenologijskih značajki djela,
- Analizom značajki sudionika događaja,
- Uzimanjem u obzir pratećih okolnosti,
- Poznavanjem naravi indicija i
- Uvažavanjem iskustvenih rezultata.
Indicije nalaži analitičko-sintetički pristup, čije je polazište značajka ključna za djelo koje je predemt istraživanja, koje valja povezati sa iskustvenim spoznajama za postavljanje indicijalne istražne verzije.
Međutim, do indicija se dolazi na razne naćine i iz razlićitih izvora. Naćini:
- razgovorom
- praćenjem i ostalim operativno taktičkim mjerama
- uviđajem na licu mjesta
- pretresom stana , slobodnog prostora i lica
- vještačenjem
- ispitivanjem svjedoka
- ispitivanjem, osumnjičenog i td.
Izvori:
- osobe
- tragovi i predmeti
- isprave
- tehničke registracije
Kriminalistika razlikuje indicije koje upučuju na postojanje KD, oblik krivnje, otežavajuće i olakšavajuće okolnosti, na one koje ukazuju na ličnost izvršioca ili saučesnika, žrtvu i onemogučavajuomogučavaju njihovu identifikaciju.One su važan element kod postavljanja kriminalističke diferencijalne dijagnoze. Dakle, na temelju indicija utvrđuju se činjenice i okolnosti bitne za razrješavanje KD.
PODJELA INDICIJA
2 ) subjektivni element – namjera izvršioca da svojom radnjom upravo pribavi ovako malu imovinsku korist Ako je uzvršilac vratio ukradenu stvar prije nego je saznao za pokretanje krivičnog postupka, sud ga može osloboditi od kazne.
Neke od karakterističnih krađa: Krađe iz stanova ( ovakav način se zove ušunjavanje ) Krađe po trgovinskim radnjama ( kako navode Modly i Korajlić pojam kradljivci po dučanima obuhvaća : profesionalne kradljivce(sastavni dio života), amatere(kad im se pruži prilika), poluprofesionalne kradljivce(sastavni dio života), nagonske(iznenada padaju u iskušenje), prigodne( da ubiju dosadu ili steknu ugled u svojoj sredini) i epizodne kradljivce(kradu zbog ličnih problema sa stresom ili depresijom) Krađe po domovima i internatima Hotelske krađe Krađe po kampovima i plažama Krađe po gradilištima
ĐEPNE KRAĐE
S obzirom na način izvršenja i umješanost izvršioca pri izvršenju Kd , ovaj oblik krađe dobio je naziv đepna krađa i predstavlja poseban vid krađe. Obuhvača radnje izvlačenja novčanika, novca i vrijednosti iz đepova ručnih torbica i sl. Džepne krađe se vrše redovno na mjestima gdje ima mnogo ljudi i gdje se stvarju velike gužve.Takva mjesta su:željzničke, autobuske, tramvajske stanice, autobusi, vozovi, šalteri blagajni, pijace i sl.Za „džep“ je bitan prilazak žrtvi i potrebno je mnogo vještina, spretnosti i smjelosti.Džeparoši koriste situaciju ili pak sami stvaraju situacijupogodnu za njih.Neki rade sami , individualno, neki udvoje, a neki utroje odnosno četvero.Ima i takvih koji „operišu „ na više naćina, npr noću( džepni soveraši), džepna krađa na sudar..
PROVALNE KRAĐE
Pojavni oblici
Provalne krađe kao najrasprostranjeniji i najbrojniji pojavni oblik teških krađa. Teška krađa je kvalifikovani obik krađe. Postoji kada se krađa izvrši na poseban, specifičan ili opasan naćin ili pod posebnim okolnostima ili ako su predmet krađe stvari velike vrijednosti ili naroćito zaštičene stvari od posebnog društvenog značaja ili u sastavu grupe ili od strane naoružanog lica. S obzirom na karakte, prirodu i vrstu kvalifikovanih okolnosti postoji više oblika teške krađe: Krađa izvršena obijanjem Krađa izvršena na naroćito opasan ili drzak način Krađa izvršena iskorištavanjem stanja nastalog požara, poplavom, potresom ili nekom drugom nesrećom Krađa izvršena iskorištavnjem bespomočnosti ili drugog naroćito teškog stanja drugog lica Krađa stvari velike vrijednosti Krađa stvari koje služe u vjerske svrhe ili ako je stvar ukradena iz vjerske ili druge zgrade ili prostorije koja sluzi u vjeske obrede Krađa kulturnog dobra ili stvari od naroćitog naučnog, umjetničkog, istorijskog ili tehničkog značaja ili se nalazi u javnoj zbirci, zaštičenoj privatnoj zbirci ili je izložena za javnost. Krađa izvršena u sastavu grupe ljudi Krađa izvršena od strane lica koje je pri sebi imalo kakvo oružje radi vršenja djela
Izvršilac može biti svako lice, a u pogledu krivice potreban je umišljaj.
Provale u stanove Vrše se otvaranjem vrata podešenim ključem ili otpiračem , razbijanjem brave, odvaljivanjem vrata polugom, uskakivanjem kroz otvoreni prozor, razbijanjem prozorskog okna , penjanjem po fasadi uz korištenje ljestava, izbocina na fasadi, oluka i sl...uskakivanjem preko balkona prokopavanbjem zida i td.
Provale u trgovine
Vrše se otvaranjem vrata podešenim ključem ili otpiračem,isijecanjem brave pomoću svrdla i pile , isijecanjem ploha na vratima ako su sastavljena i imaju manje zaštičene umetke, izvaljivanjem i razbijanjem vrata, provlačem kroz veče otvore izzastitnih vrata, razbijanjem stakla na izlogu isl.provaljivanju takođe prethode razlicite pripremne radnje i izviđanje lokacije, unutrašnjeg rasporeda, vrste i smještaja robe, mjesta gdje se eventualno ostavlja novac, vrste i stupnja tehničke i fizičke zaštite, učestalosti i vremena patrolnih obilazaka isl.
Provale u automobile Vrše se otvaranjem ili razbijanjem prozorskog stakla na vratima izvijaćem ili drugim podesnim predmetom, otvaranjem ili razbijanjem stakla za provjetravanje, otvaranje vrata podesnim ključem, otpiračem, žicom islrezanjem platnenog krova, otvaranjem ili razbijanjem brave prtljažnog prostora i td.Provale u automobile, pored poćetnika, svaštara, među kojima se najćešče sreću maloljetnici , sve češće vrše profesionalci koji su se specijalizirali i trajnjije opredjelili za ovaj oblik kriminalne djelatnosti.
Provale u željeznićke vagone Vrše se kidanjem plombi, kidanjem halke na katancu, nasilnim otvaranjem prozora teretnih vagona , izbacivanjem robe na otvorenoj pruzi te iskakanjem iz vagona.
Provale u vikendice i ljetnikovce Vrše se na slićan način kao i provale u stanove, i to pretežno van turistićke sezone. Najčešće ih vrše skitnice i osobe u bijegu radi noćenja sakrivanja, a usput vrše i krađe.
Provale u muzeje, galerije, vjerske i druge slične institucije Veoma su učestale u posljednje vrijeme , a vrše ih dobro organizovane grupe domačih i međunarodnih profesionalaca. Predmet krađe su: umjetničke slike, skulpture, freske, ikone, antički nakit, stari novac, staro oružje, stare knjige, rukopisi isl.
Provale u kase i trezore Nekad prilično rijetke i izuzetne , dans se i u nas provale u kase i trezore javlja kao dosta čest pojavni oblik provalnih krađa koje vrše opasne i stručno verzirane grupe profesionalnih kriminalaca, koje prethodno poduzimaju niz pripremnih radnji: traženje i izviđanje najpogodnijih objekata, proučavasnje unutrašnjeg prostora i kasa , pračenje čuvarske službe i pozorničko patrolne djelatnosti, i td.Ako je novac pohranjen u manju, priručnu kasu, provalnici ne gube vrijeme njenim obijanjem već je odnesu, odnosno odvezu i kasu i novac, služeći se prikladnim prevoznim sredstvom( kombijem i sl.)
NAĆIN SAZNANJA I OTKRIVANJE
IZVRŠIOCA
METODIKA – DODATNA LITERATURA
1 POJAM I PREDMET KRIM METODIKE
1.2 METODI KRM METODIKE
1.3 POZNAVANJE KRIM METODIKE I DRUGIH NAUCNIH DISCIPLINA
1.3.1 ODNOS KRIMINALISTIKE SA DRUGIM NAUKAMA
1.4 POJMOVNO ODREDJENJE KD
1.4.1POJMOVNO ODREDJENJE DOGADJAJA I KRIMINALNOG DOGADJAJA
1.5 OTKRIVANJA I RAZJASNJAVNJA KD TOKOM VRSENJA OPERATIVNE AKTIVNOSTI
OVLASTENIH SLUZBENIH LICA
1.5.1 OTKRIVANJE I RAZJASNJAVANJE KD INDICIJALNOM METODOM
1.5.1.1 PODJELA INDICIJA
1.5.2 OTKRIVANJE I RAZJASNJAVANJA KD I NJIHOVIH IZVRSILACA POMOCU KRIM
VERZIJA
1.6 KRIMINALISTICKE PROCEDURE
Kriminalistička karakteristika je temelj za izgradnju svake pojedine kriminalističke metodike. Nju čine : tipična kriminalistička situacija – tipska svojevrsnost polaznih informacija način počinjenja kaznenog djela , način prikrivanja kd tipični materijalni tragovi i predmeti kd i počinitelja vjerojatna mjesta njihova pronalaženja, ukupna situacija kd (mjesto, vrijeme počinjenja, atmosferske i druge prilike/neprilike) karakteristična obilježja počinitelja i žrtve kd
Metoda postavljanja pitanja svjedoku - sastoji se od postavljanja istih pitanja svjedoku i drugim subjektima ako su opažali pod istim uvjetima. To omogućava da se uporede i suoče dobiveni rezultati. Metoda slobodnog izlaganja svjedoka – ima veliki utjecaj jer je svjedok isključen od sugestija i vanjskih utjecaja. Ova prikladna i ekspeditivna metoda, otkriva vjerno izvjesne crte ličnosti osobe koja iskaz daje i dozvoljava veću točnost svjedočenja u usporedbi sa ostalim načinima dobivanja svjedočenja.
Metode provjere istinitosti sadržaja iskaza osoba – pravila kriminalističke psihologije nalažu da se provjeri svaki iskaz osobe. Za tu provjeru istinitosti sadržaja iskaza, kriminalistička taktika je razradila dvije temeljne metode :
- provjeru sadržaja iskaza puem ostalih raspoloživih dokaza (objektivna metoda)
- provjera prikladnosti osobe za davanje istinitog iskaza (subjektivna metoda)
Iskaz se može smatrati pouzdanim ako su ove dvije metode dale suglasne rezultate. Metode uspješnog argumentiranja :
- fundamentalna metoda – predstavlja direktan nastup prema našem sugovorniku, kome stavljamo na uvid činjenice i podatke kao osnovu našeg postupka dokazivanja u slučaju dokazne argumentacije ili ako je u pitanju protu-argumentacija, pokušavamo ako je to moguće, a osporimo i konačno oborimo protivnikove činjenice i postupke.
- Metoda proturječnosti – orjentira se na proturječnost u argumentaciji protivnika, pa je ova metoda defanzivnog karaktera.
- Metoda izvođenja zaključaka – zasniva se na tačnoj argumentaciji koja nas, stupanj po stupanj, preko parcijalnih zaključaka vodi željenom zaključku.
- Metoda uspoređivanja – ima izuzetan značaj, kada su usporedbe pravilno izabrane, tako da izlaganju daju izuzetnu upečatljivost a polemici veliku prodornost.
- Metoda „da-ali“ – se primjenjuje kada nam sugovornik nudi dovoljno dobro konstruiranu argumentaciju, sa jednim nedostatko da ona obuhvati samo ili prednosti ili samo nedostatke ponuđene alternative.
- Metoda „rezanaca“ – sastoji se u sjeckanju izlaganja partnera ali tako da se sasvim jasno razgraničavaju pojedini djelovi u smislu to je točno, o tome postoje različita mišljenja, ovo je potpuno pogrešno.
- Bumerang-metoda – omogućava da protivnikovo oružje iskoristimo protiv njega.
- Metoda ignoriranja – sastoji se u ignoriranju vrijednosti i značaja činjenice protivnika koja se ne može osporiti.
- Metoda potenciranja – kod nje se akcent pomiče shodno potrebama sugovornika i u prvi plan stavlja ono što mu odgovara.
- Metoda izvođenja – sastoji se u postupnoj subjektivnoj izmjeni bitnih stvari
- Metoda ispitivanja – temelji se na postavljanju pitanja unaprijed. To je sokratovska metoda i primjenjuje se obično kod sugovornika na višoj razini u odnosu na sugovornika na nižoj razini hijerarhije.
- Metoda prividne podrške – traži viši stupanj kulture, jer je potrebno znati na što se i kada mogu svesti moguće premise protivnika.
Metode kriminalistike – u okvirima kriminalistike koriste se metode posebnih prirodnih, tehničkih i drugih znanosti, a s posebnim ciljem, na poseban način i u pravilu s pretvorbama i prilagodbama koje su uvjetovane svrhom kriminalističkog istraživanja. Kriminalističke metode i njihovu prirodu treba promatrati kao djelove sustavne cjeline kriminalističkog istraživnja, koje je, bitno određeno posebnom svrhom. Svrhu kriminalističkog istraživanja, kao polazišta učenja o metodi kriminalističke znanosti, određuje u prvom redu kazneno pravo, u čijim se odredbama nalazi predmet, sadržaj i prostor kriminalističkog istraživanja (tematski sklop). Druga odrednica je kazneni postupak u širem smislu, koji propisuje okvire u kojima je smješteno kriminalističko istraživanje (egzistentni sklop). U tom sustavu pojedine radnje koje izvorno pripadaju određenoj znanstvenoj disciplini, čak i onda kada su pretrpjele male strukturalne promjene, dobivaju novo značenje. To stoga jer su : a) uklopljene u novi sustav, b) poduzete s posebnim ciljem, c) u posebnim funkcijama s drugim kriminalističkim radnjama i mjerama.
Za metode kriminalistike, posebno je važna misaona strana - > kriminalističko mišljenje, logička i saznajna osnova kriminalističkog istraživanja. Kriminalističko mišljenje, javlja se u heurističkom i silogističkom obliku. Na toj osnovi, mogu se razlikovati sva kriminalistička istraživanja.
odraz predmeta kriminalistike u njegovim odnosima i vezama. Posebne teorije kriminalistike, za razliku od opće teorije, odnose se na pojedine aspekte, a ne cijeli predmet kriminalističke znanosti. Posebne znanstvene teorije kriminalistike, predstavljaju odjeljke, odjele, strukturna pododjeljenja opće teorije kriminalistike. Učenje o metodama spoznaje, ne iscrpljuje suštinu ove metodologije. Sastavni dio kriminalističke metodologije je učenje o metodama saznanja, metodama formiranja teoretskih postavki, o metodama konstruiranja teorija. Osim toga, svaka teorija igra u izvjesnom smislu ulogu metode spoznaje, zato što ukazuje na put istraživanja i određuje njegove ciljeve. Polazeći od danih premisa neki kriminalisti definiraju kriminalistiku kao znanost o zakonitostima postanka, prikupljanja, ispitivanja, ocjene i korištenja dokaznih informacija i dokaza i sredstvima i metodama istraživanja koje se temelje na poznavanju tih zakonitosti i prevenciji zločina. Ukoliko temeljni element predmeta kriminalističke znanosti, sačinjavaju objektivne zakonitosti postanka, prikupljanja, ispitivanja, ocjene i korištenja dokaza, utoliko su temeljni sastojci opće teorije kriminalistike postavke koje su odraz navedenih zakonitosti. Ove postavke mogu se grupirai u 4 odsjeka opće teorije koje možemo označiti kao kriminalistička učenja o zakonitostima :
- postanka dokaza,
- prikupljanju dokaza,
- ispitivanju dokaza,
- ocjeni i korištenju dokaza.
Teorija informacije i kibernetika sve jače utječu na razvoj kriminalistike. Kriminalisti pronalaze nove algoritme operativno-taktičke i tehničke prirode, a naročito u području kriminalističkih vještačenja - -
metode kriminalistike.
Činjenica ja stvar, svojstvo i odnos čije se postojanje utvrđuje u kriminalističkom postupanju. Odlučne (pravno relevantne) su činjenice na koje se primjenjuju pravni propisi. Ukupnost odlučnih činjenica je činjenično stanje. Druga kategorija činjenica su indiciji ili dokazne činjenice. Ključna je njihova dvostruka značajka : činjenice i dokaza (otud i funkcijska oznaka – dokazna činjenica). Indicij se najprije utvrđuje kao činjenica, a zatim služi kao dokaz za utvrđivanje odlučne činjenice. Treća skupina činjenica su one kojima se provjeravaju dokazi i prethodno označene vrste odlučnih činjenica i indicija. Zbog takve funkcije, nazivaju se kontrolne činjenice.
Vrste činjenica Važne činjenice Odlučne činjenice Koneksne činjenice Sve činjenice koje se utvrđuju u kaznenom postupku
Činjenice na koje se primjenjuje pravo
- indiciji – dokazne činjenice
- pomoćne, kontrolne činjenice
Prva istraživačka zadaća je da se u konkretnom kaznenom predmetu utvrđuju činjenice koje su predmetom kaznenog postupka; druga je određivanje sredstava kojima će se utvrditi; treća je postupovno vrijeme u kojem će se utvrditi činjenica. Krug činjenica nije pravno određen na jednak način. Pojedine indicije i njihovu ukupnost određuje istražna situacija. Dokaz je u logici metodologijski postupak za utvrđivanje postavke. On uključuje potvrđivanje i pobijanje određene postavke. Elementi dokaza u logici jesu :
- tvrdnja ili teza čija se istinitost utvrđuje,
- razlozi ili argumenti zbog kojih se utvrđuje činjenica,
- način na koji se utvrđuje i sredstva kojim se utvrđuje činjenica,
- uvjerljivost, snaga dokaza.
Struktura dokaza u kaznenom postupku može se prikazati na drugi način :
- sadržaj dokaza (iskaz svjedoka, značajka predmeta, sadržaj isprave),
- izvor dokaza (personalni i stvarni),
WWW.STUDOMAT.BA 14
- dokazno sredstvo (postupovna radnja pomoću koje dokaz ulazi u postupak – ispitivanje, vještačenje),
- rezultat dokaza ili činjenični zaključak (intelektualna operacija nakon izvođenja dokaza).
Odlučnu činjenicu moguće je u kaznenom postupku dokazati posredno, tako da se najprije dokažu jedna ili više drugih činjenica indicija iz kojih se zatim logički zaključuje o odlučnoj činjenici. Te „međučinjenice“ služe kao dokaz za odlučnu činjenicu. Imajući u vidu njihovu takvu funkciju, nazivaju se dokazne činjenice ili indiciji. To je dakle, indicijalni, posredni, složeni dokaz i drugačija vrsta ocjene dokaza. Prvi oblik pogreške u dokazu je nedovoljan dokaz (probatio minus probandi). Kao dokaz, mogu se uzeti samo oni koji su prikladni za unošenje u postupak. Drugi oblik pogreške je preobilan dokaz (probatio plus probans), koji postoji ako se dokazuje više nego što je značenje tvrdnje koju dokazujemo. On upozorava na nužnost da se u kriminalističoj proceduri vodi računa o predmetu istraživanja i prikladnosti dokaza tom sadržaju. Treća je pogreška u dokazu, prijelaz u drugi rod (metabasis), tj.slučaj kada na temelju jednih obilježja na predmeta misli dokazujemo druga obilježja predmeta dokaza. Četvrta je pogreška odsutnost načela (petitio principi) koja postoji ako argumente od kojih se polazi prethodno valja i same dokazati, jer su neosnovani. Peta pogreška je začarani krug (circulus vitiosus) – koji postoji ako se postavka dokazuje razlogom, a razlog postavkom. Šesta je pogreška neistine u temelju (pseudoproton) tj.ako se polazi od neistinite početne postavke. Ta pogreška je posebno opasna i upućuje na nužnost stalne provjere prikupljenih saznanja. Sedma pogreška je poznati argument protiv čovjeka (argumentum ad hominem), kad se umjesto protuargumentom, tuđa teza obara upozoravanjem na neke osobine čovjeka. U kriminalistici je to povezano s neprikladnom upotrebom podataka iz života određene osobe.
Indicij u kriminalistici je okolnost povezana s kaznenim djelom koja ima spoznajnu vrijednost za kriminalističko istraživanje u kojem ima i ključnu ulogu. U kaznenom postupku se označuje kao dokazna činjenica ili posredni, logički dokaz. Izravni dokaz je osnova za zaključak o postojanju odlučne činjenice. Indicij sam nije izravno osnova za zaključak o postojanju odlučne činjenice. Da bi se izveo takav zaključak, neophodan je logički misaoni proces koji se temelji na ocjenjivanju pojednanih i skupine indicija. U kriminalistici kao indicije ulaze sve dokazne činjenice ali i druge okolnosti koje kriminalistika uzima kao indicije. Veliki broj drugih indicija, kao polograf, izjava u obavjesnom razgovoru, ne mogu biti upotrijebljeni u kaznenom postupku kao dokazi. Oni mogu postati dokazne činjenice, koje u kriminalistici jesu indicije. Između postupovnog i kriminalističkog pojma indicija, razlika se najjasnije može izraziti time da je u kriminalističkom smislu indicij istraživački važna okolnost, a da samo neki od ukupnog broja indicija, mogu postati indicije u kaznenom postupku. Metodologija rada s indicijama , počiva na posebnim i općim smjernicama. Opće smjernice vrijede općenito, a posebne u određenim uvjetima. Opće smjernice rada s indicijama :
- prethodno poznavanje tipiočnih (ne)očekivanih indicija,
- otkrivanje, prikupljanje i provjera indicija,
- okupljanje i slaganje indicija u cjeline,
- stvaranje indicijalnih verzija,
- spoznajna provjera indicijalnih verzija,
- dokazna provjera indicijalnih verzija,
- konačni zaključak o stupnju vjerojatnosti.
Glavna činjenica nesposobnost za sigurno upravljanje
1.indicij – krivudanje lijevo-desno kolnikom
2.indicij – 2,2g/kg alkohola u organizmu
4.indicij – svijest o tome da kočnice nisu ispravne
Podjela indicija se oodnosi na dvije zadaće – otkrivanje indicija i njihovo korištenje u istraživanju. Kriteriji za klasifikaciju indicija su:
- Sadržaj,
- Opće i posebno značenje,
- Narav,
- Prostorni smještaj,
- Kauzalno značenje,
- Vremenske značajke,
- Način rada,
- Istinosna vrijednost,
- Dokazna snaga indicija.
Opće indicije su okolnosti bitne za sva kaznena djela; dok su posebne povezane sa određenim skupinama ili određenim kaznenim djelima. Prema vezi, indicije se dijele u tri osnovne skupine – o kaznenom djelu, počintelju i žrtvi. Osobitu važnost ima Vodinelićeva vremenska klasifikacija indicija, prema kojoj se indicije razvrstavaju na indicije koje nastaju prije (prospektivni), tijekom (simultani), i nakon (retrospektivni) počinjenja kaznenog djela. Indicije prije počinjenja djela su :
- Moralna sposobnost za počinjenje kaznenog djela,
- Motiv,
- Izražavanje volje za počinjenjem kaznenog djela,
- Sumnjivo vladanje,
- Prethodna osuđivanost,
- Osobna svojstva,
- (ne)poznavanje posebnih okolnosti.
Indicije koje nastaju tijekom počinjenja kaznenog djela :
- Nazočnost na mjestu počinjenja,
- Posjedovanje sredstva počinjenja,
- Osobna svojstva,
- Karakter,
- (ne)poznavanje okolnosti,
- Motiv,
- Sudjelovanje radnji.
Indiciji nakon počinjenja kaznenog djela :
- Tragovi na počinitelju,
- Sudjelovanje u radnji,
- Korist od djela,
- Psihičko djelovanje,
- Sumnjivo držanje,
- Neuspjelo opravdanje
S predmetnog stajališta indicije se mogu razvrstavati na one.
- Čijom se pomoći treži odgovor na pitanje je li počinjeno kazneno djelo,
- Poću kojih se razjašnjava tko je/su počinitelji
- Koji ukazuju na tijek događaja,
- Koji pružaju podatke o alibiju,
- Koji ukazuju na doticaj s predmetom ili sredstvom ili prihodom od počinjenog djela,
- Koji upućuju na ranije vladanje, sklonosti, značajke
- Značajne za vladanje nakon djela,
- U vezi sa posebnim znanjima, sposobnostima, vještinama osobe,
- Koji ukazuju na posebne okolnosti djela.
Svaka okolnost koja mže biti izvor saznanja o stanovitoj činjenici, može biti indicij. Neka suvremena upravna zakonodavstva izričito za indicijalni dokaz zahtjevaju određenu kakvoću i količinu. Tako se kao indicije upotrebljavaju materijalni predmeti, duševne i tjelesne značajke, sklonosti, patološka stanja, javni pogovor, priopćenja, nalaz predmeta, isprave itd. Nedostatci i pogreške u radu s indicijama mogu biti brojni ili manje tipični ali i tipične pogreške u radu s indicijama. Prvi je nedotsatak prethodno nepoznavanje važnosti rada s indicijama, koji se izražava u više oblika i to – nedovoljno poznavanje općih ali posebice tipičnh, konkretnoj pojavi kaznenog djela svojstvenih indicija. Postoji opasnost da se takvi indiciji ne traže ili se ne otkrivaju pa slijedom toga nisu uopće upotrijebljeni u funkciji indicija. Drugi je oblik nedostatak znanaja o značenju indicija. Izražava se kao odricanje dokazne važnosti indicija, precjenjivanje dokazne vrijednosti indicija ili neprepoznavanje stanovite okolnosti kao indicija. Vrlo bitna pogreška je njihovo nedovoljno učinkovito otkrivanje, odnosi se na fenomenologijske značajke (corpu delicti) pojava kaznenog djela, zatim na okolnosti „tehničke izvedbe“ kaznenog djela (modus operandi), na druge tipične indicije pojedinih sastojaka pojave kaznenog djela kao mjesta počinjenja, sredstva radnje (instrumentaria sceleris), predmeta nastalih počinjenjem kaznenog djela (producta sceleris), okolnosti doticaja djela s mjestom počinjenja (locus delicti), prethodnog i naknadnog postupanja počinitelja, žrtve, sekundarnog i eventualno tercijarnog stadija kaznenog djela. U praksi je vrlo važna pogreška, presporog, zakašnjela i neprikladna provjera pojedinih indicija, što se posebice odnosi na indicije važne za tijek i smijer istraživanja, poput alibija isl. Daljnja je pogreška propust u uočavanju bitnih okolnosti, slijede pogreške pri prepoznavanju situacijskih značajki, utvrđivanju fizičkog i vremenskog slijeda itd.postoje i pogreške neprikladne znanstvene provjere indicija gdej za to postoje pretpostavke, upotreba neprovjerenih iskustvenih spoznaja, stvaranje verzija bez sigurnih indicijalnih uporišta, propust stalne provjere protuindicija, pogreške u logičkom zaključivanju itd.
Verzija kao kriminalistička hipoteza jedna je od više hipoteza koja objašnjava nastanak, svojstva, međusobne veze i okolnosti pojave kaznenog djela, značajki, stanja i odnosa počinitelja, žrtve te druge okolnosti u vezi s predmetom kriminalističkog istraživanja. Istraživanje u kriminalistici znači odabir između više rješenja na temelju pouzdanih saznanja. Pravilno postavljanje hipoteza je uvjetovano općim logičkim i posebnim kriminalističkim pretpostavkama. Hipoteze slijede iz okolnosti da se kriminalističke hipoteze odnose na pojedinačne činjenice i da su utemeljene na vrlo ograničenom promatranju. Kao i svaka druga hipoteza, verzija je složen, uvjetovani, implikativni sud. Ona mora biti postavljena pod uvjetima logičkih i metodologijskih uvjeta spoznaje. Za sud koji donosi odluku u kaznenom postupku, verzija je nezaobilazno i najpouzdanije sredstvo pri donošenju i argumentiranju odluke. Spoznajna osnova sudske odluke mora poći od toga :
- Da su postavljene sve moguće verzije,
- Da su postavljene verzije ispitane s jednakom pozornošću,
- Da je jedina verzija koja je izdržala provjeru utemeljena na valjanim dokazima,
- Da provjerena verzija potpuno i sukladno tumači predmet postupka, te
- Da je ta verzija jedini mogući zaključak.
Uvjeti postavljanja verzija sastoje se od :
- Prikupljanja činjenica na temelju poznavanja fenomenoločkih podataka o tipu kaznenog djela,
- Sređivanja prikupljenih činjenicva,
- Rasčlambe ključnih sastojaka,
- Usporedbe pojedinih sastojaka s drugim suprostavljenim stajalištima,
- Usporedbe verzije i mogućih verzija,
- Vanjske provjere , te
