Docsity
Docsity

Pripremite ispite
Pripremite ispite

Studirajte zahvaljujući brojnim resursima koji su dostupni na Docsity-u


Nabavite poene za preuzimanje
Nabavite poene za preuzimanje

Zaradite bodove pomažući drugim studentima ili ih kupite uz Premium plan


Školska orijentacija
Školska orijentacija


Mikrobiologija - skripte, Skripte od Mikrobiologija

Skripte za usmeni i prakticni iz mikrobiologije

Tipologija: Skripte

2017/2018

Učitan datuma 03.08.2022.

md-mouse
md-mouse 🇸🇷

2 dokumenti

1 / 8

Toggle sidebar

Ova stranica nije vidljiva u pregledu

Ne propustite važne delove!

bg1
Ispitna pitanja osnovica
1. Građa bakterijske ćelije
2. Metabolizam bakterija. Uslovi za rast i razmnožavanje bakterija
Metabolizam bakt 10x do 100x brži
Fotoautotrofi – svetlost-energija; CO2 – ugljenik
Hemoautotrofi – neorganska jedinjenja-energija; CO2 – ugljenik
Hemoorganotrofi – org. jed. – izvor energije i CO2
Fermentacija metabolički proces u kome se proizvodi energija i ukome org.
jed. služe kao davaoci i primaoci elekt. Proces fermentacije se ostvr. u
anaerobnim uslovima oksido-redukcionim transformacijama org. jed.
Aerobnu resp. obavljaju bakt. koje žive u sredini sa O2. Ona počinje glikolizom,
na koju se nadovezuje Krebsov ciklus.
Sinteza peptidoglikana bakt. ć. je višestepeni process koji podrazumeva
sintezu prekursora peptidoglikana u citoplazmi bakt. ć., njihov transport kroz
membranu i završnu polimerizaciju. Sinteza PG se odvija na tri mesta.
Počinje u CP sintezom prekursora PG, NAM za koju je vezan pentapeptid. Ovaj
precursor se vezuje za hidrofobni nosač baktoprenol u CP membrane. Nakon toga
se vezuje za NAG za precursor zajedno sa AK, koja će formirati most između
graničnih tetrapeptida. Baktoprenol prenosi NAG-NAM-pentapeptid kroz CP
membranu. On se sa spolj. str. CP membrane vezuje za rastući deo PG lanca
uvećavajući dužinu lanca. Vez. prenetog disaharida iz CP za postojeći PG lanac
vrše enzimi transglikozilaze. Transpeptidaze formiraju unakrsne veze između
peptide susednih lanaca glikana. Oni su takođe poznati i kao PBP, penicillin
vezujući proteini.
Faktori koji utiču na rast bakt. – Najvažniji faktori koji utiču na rast bakt. ć.
su temp, konc jona vodonika (pH), vlaga, konc. kiseonika.
oTemp.
oTermofili većoj od 60-65 C
oMezofili 35-37 C NAJVEĆI BR. BAKT. OD ZNAČAJA U MEDICINI
oPsihrofili 10-20 C; često u hrani u friž.
opH: neutrofili, acidofili manje od 5,5; alkalofili većoj od 10.
Bakterije trebaju vlažnu sredinu za opstanak jer koriste slobodnu vodu za svoje
potrebe.
Odnos prema O2: Striktni aerobi za generisanje energije koriste AEROBNU
RESPIRACIJU; Anaerobi – O2 je za njih toksičan jer nemaju enzime katalazu i
superoksid dizmutazu kojima bi razgradile toks. kiseon. radikale H2O2 i anjon
superoksida. Aerotolerantno anaerobne bakterije mogu da rastu u prisustvu
male konc. O2 (2-8%). Ove bakt poseduju katalazu ili superoksid dizmutazu koji
ih čine aerotolerantnim. Fakultativno anaerobne bakterije rastu i uz i bez
1
pf3
pf4
pf5
pf8

Delimični pregled teksta

Preuzmite Mikrobiologija - skripte i više Skripte u PDF od Mikrobiologija samo na Docsity!

Ispitna pitanja osnovica

  1. Građa bakterijske ćelije ✔
  2. Metabolizam bakterija. Uslovi za rast i razmnožavanje bakterija  Metabolizam bakt 10x do 100x brži  Fotoautotrofi – svetlost-energija; CO 2 – ugljenik  Hemoautotrofi – neorganska jedinjenja-energija; CO 2 – ugljenik  Hemoorganotrofi – org. jed. – izvor energije i CO 2  Fermentacija – metabolički proces u kome se proizvodi energija i ukome org. jed. služe kao davaoci i primaoci elekt. Proces fermentacije se ostvr. u anaerobnim uslovima oksido-redukcionim transformacijama org. jed.  Aerobnu resp. obavljaju bakt. koje žive u sredini sa O2. Ona počinje glikolizom, na koju se nadovezuje Krebsov ciklus.  Sinteza peptidoglikana bakt. ć. je višestepeni process koji podrazumeva sintezu prekursora peptidoglikana u citoplazmi bakt. ć., njihov transport kroz membranu i završnu polimerizaciju. Sinteza PG se odvija na tri mesta. Počinje u CP sintezom prekursora PG, NAM za koju je vezan pentapeptid. Ovaj precursor se vezuje za hidrofobni nosač baktoprenol u CP membrane. Nakon toga se vezuje za NAG za precursor zajedno sa AK, koja će formirati most između graničnih tetrapeptida. Baktoprenol prenosi NAG-NAM-pentapeptid kroz CP membranu. On se sa spolj. str. CP membrane vezuje za rastući deo PG lanca uvećavajući dužinu lanca. Vez. prenetog disaharida iz CP za postojeći PG lanac vrše enzimi transglikozilaze. Transpeptidaze formiraju unakrsne veze između peptide susednih lanaca glikana. Oni su takođe poznati i kao PBP, penicillin vezujući proteini.  Faktori koji utiču na rast bakt. – Najvažniji faktori koji utiču na rast bakt. ć. su temp, konc jona vodonika (pH), vlaga, konc. kiseonika. o Temp. o Termofili većoj od 60-65 C o Mezofili 35-37 C NAJVEĆI BR. BAKT. OD ZNAČAJA U MEDICINI o Psihrofili 10-20 C; često u hrani u friž. o pH : neutrofili, acidofili manje od 5,5; alkalofili većoj od 10.  Bakterije trebaju vlažnu sredinu za opstanak jer koriste slobodnu vodu za svoje potrebe.  Odnos prema O2: Striktni aerobi za generisanje energije koriste AEROBNU RESPIRACIJU; Anaerobi – O2 je za njih toksičan jer nemaju enzime katalazu i superoksid dizmutazu kojima bi razgradile toks. kiseon. radikale H2O2 i anjon superoksida. Aerotolerantno anaerobne bakterije mogu da rastu u prisustvu male konc. O2 (2-8%). Ove bakt poseduju katalazu ili superoksid dizmutazu koji ih čine aerotolerantnim. Fakultativno anaerobne bakterije rastu i uz i bez

kiseonika. Tu su brojne značajne bakterije. Mikroaerofilne rastu u usl. smanjenje konc. O2. Kapnoične bakt. treba više CO2 nego ostale (5-10% CO2).  Razmnožavanje bakt. Najčešće binarnom deobom ili ređe pupljenjem, grananjem, gramentacijom filamentoznih oblika na segmente.  Binarna deoba je najčešći vid razmn. bakt. To je bespolno razmn. kod koga se bakt. ć. podeli u 2 identične ćerke ćelije. Tokom deobe, loptaste bakt ne menjaju svoj oblik, dok se štapićaste bakt prvo izduže pa tek onda dolazi do cepanja po sredini njihovog tela. Tokom procesa deobe dolazi i do repl. bakt. DNK  Faze razmn. bakt. Kada se bakt nađu u sredini ogr. volumena koja sadrži sve neophodne sastoje za život, tada počinje rast i razmn. Njihov rast i razmn. se odvijaju po tzv. krivi rasta.

1. Faza je lag faza bakt prilagođavanje na uslove u okruženju. 2. Faza je eksponencijalna log faaza najbržeg razmnožavanja bakt. Bakt su se prilagodile. 3. Faza je stacionarna faza. Br. živih bakt se nalazi u ravnoteži sa br. mrtvih bakt. 4. Faza odumiranja bakterija tokom koje nedostatak nutritijenata, met. nusprodukti i prostorno ogr. doprinose ubrzanoj stopi odumiranja bakt.

  1. Karakteristike genoma bakterija. Prenos genetičkog materijala bakterija Bakt. imaju jedrov ekvivalent ili nukleoid, a njihova ć. se označava kao prokariotska za razl. od ćelija sa kompletnim jedrom. Bakt. genom Genom je skup svih gen. inf. ćelije. Molekuli DNK u bakt. ćeliji se pojavljuju u 2 forme – hromozomskoj i plazmidskoj (ekstrahromozomskoj). Većina bakt. ima jedan hromozom; izuzetno mogu da imaju dva velika molekula DNK razl. veličine. U oba slučaja bakterijska ćelija je haploidna. Pored hromozoma u pojedinim bakt. ćelijama fakultativno mogu da postoje manji molekuli DNK – plazmidi (ekstrahromozomska DNK). Ovi mali molekuli DNK nisu od vitalnog značaja za bakterije, ali mogu da sadrže veoma značajne inf., kao što su: geni rez. na AB, geni za prod. bakteriocina, geni virulencije, geni za metab. razl. UH, geni za prenos segmenata DNK procesom konjugacije i dr. Molekuli DNK u bakt. ć. najčešće su u prstenastoj formi za razl. od euk. ćelija kod kojih je DNK u linearnoj formi. Hromozomska i ekstrahromozomska DNK u bakt. ć. su obložene DNK-vezujućim proteinima. To su alkalni (histonu-slični) pretežno mali prot. molek. Najvećim delom regulišu aktivnost DNK polimeraze III i time su uključeni u proces repl. bakt. DNK lanaca. Osnovna funkcionalna jedinica bakterijskog genoma je gen. Gen je segment DNK koji ima kodirajuću sekvencu sa startnim i stop kodonom, kao i promotor – deo DNK lanca ispred kodirajuće sekvence za koji se vezuje RNK polimeraza.

 terminus  Obe ćerke ćelije dobijaju po 1 repl. hromozom Transkripcija bakt. ć. (za posle)  Prepisivanje DNK u RNK  Promotor i operator  1 RNK polimeraza  Startni i stop kodon  Kodirajuća i nekodirajuća RNK  Primarni transkript je odmah funkcionalan Kontrola aktivnosti gena bakt. genoma (za posle) Geni čuvarkuće – konstitutivni geni. Inducibilni geni. Uključeni i isključeni. Regulatorni gen. Operator. Lac-operon isključen/uključen. Promenljivost bakt. genoma (za sada, osrednje; možda posle za više) Promene u genomu bakteriju nastaju na 2 načina. Promenom redosleda nukleotida u lancu DNK pod dejstvom fizičkih, hemijskih i bioloških faktora kao i kod sivh drugih živih bića ili prenosom segmenata molekula DNK iz jedne bakt. ć. u drugu, što je svojstveno bakterijama. MUTACIJE. Promene osobina bakt mogu biti fenotipske i genotipske. Fenotipske promene nastaju pod uticajem faktora spoljašnje sredine na strukturne elemente bakt. ć, najčešće su reverzibilne, ne prenose se na potomstvo i nazvane su modifikacije. Promene nastale kao posledica promene u genomu bakterijske ćelije nazvane su mutacije, stabilne su i prenose se na potomstvo prilikom ćelijske deobe. Mogu da budu izazvane biološkim, fizičkim i hemijskim faktorima. Promene u redosledu nukleotida koje nastaju insercijom, delecijom, inverzijom ili duplikacijom pojedinačnih nukleotida. PRENOS GENETSKOG MATERIJALA. Promena bakt. genoma može da nastane i prenosom segmenata DNK iz jedne u drugu bakt. ćeliju. Ovakav horizonatlni prenos je karakterističan za bakterije i do sada su opisana tri mehanizma: TRANSFORMACIJA, TRNASDUKCIJA i KONJUGACIJA. Zajedničko za sva tri procesa transfera DNK je da postoji jedinica koja prima DNK – recipijentna ćelija. Preneti segment DNK u recipijentnoj ćeliji može da bude razgrađen dejstvom enzima DNAza ili zaštićen i iskorišćen za rekombinaciju sa homologim recipijentnim segmentom DNK. Transformacija (posle).

Konjugacija (posle). Transdukcija (posle) Značaj bakt. genoma (ne)

4. Mehanizmi AB delovanja AB i HT Definicije: AB – AB agensi prirodnog porekla, produkuju ih dr. bakterije ili plesni. HT – AB agensi sintetskog porekla. Semisintetski AB jedinjenja sa AB efektom napravljena hemijskom mod. prir. AB. Baktericidni AB – letalno. Bakteriostatski AB – usporavaju rast i razmn. bakt. ć, ali je ne ubijaju. AB uskog spektra delovanja – deluju na mali br. bakt. vrsta. AB širokog spektra delovanja – veliki br. razl. bakt. vrsta, često i G(+) i G(-) bakt. Spisak AB:

  1. Sinteza proteina: 50s subjedinica:
  2. makrolidi – eritromicin
  3. linkozamidi
  4. linezolid
  5. hloramfenikol
  6. mupirocin 30s subjedinica
  7. aminoglikozidi
  8. tetraciklini i tigecklin
  9. ...
  10. Ć. membrana
  11. Polimiksini (kolistin)
  12. Daptomicin
  13. ...
  14. ...
  15. ...
  16. Ć. zid
  17. Beta laktami (penicilini, cefalosporini, karbapenemi, monobaktami)
  18. Glikopeptidi (vankomicin)
  19. Bacitracin
  20. Etambutol

Najnzačajniji lek iz ove grupe je kolistin (polimiksin E) koji deluje samo na G- bakterije i koji se zbog svoje toksičnosti u prošlosti malo koristio. Daptomicin AB se ireverzibilno vezuju za CP membranu dovodeći do njene depolimerizacije i izmene mem. potencijala. Ima baktericidni efekat. Deluje samo na G+ bakterije Lekovi koji dovode do inh. sinteze proteina Aminoglikozidi 30S Tetraciklini 30S Tigeciklin Makrolidi, linkozamidi i streptogramini 50S Makrolidi Eritromicin, azitromicin, klaritromicin G+, G- Neisseria, Bordetella, Legionella, H pylori, Campylobacter Linkozamidi Stretpogramini Oksazolidinoni Hloramfenikol Mupirocin Fusidinska kis. Nuk. kis Rifampicin Metronidazol Fluorohinoloni

5. Mehenizmi rez. bakt. na AB i HT

  1. Sterilizacija i dezinfekcija ✔
  2. Fiziološka mikroflora i ekološke asocijacije
  3. Faktori virulencije bakt.

**9. Biofilm

  1. Bakt. toksini
  2. Bakt. vakcine**
  3. Uzimanje i transport uzoraka za bakt. dg. ✔
  4. Osnovni principi lab. dg. inf. izazvanih bakt. ✔
  5. Antibiogram ✔
  6. Opšte karakteristike zoonoza. Bakterije izazivači zoonoza
  7. Staph.
  8. S. pyeogenes; S. agalactiae
  9. S. pneumoniae; viridans; Enterococcus
  10. Corynebacterium ; Nocardia; Rhodococcus
  11. C. tetani; C. diff
  12. C. botulinum; C. perfingens
  13. Anaerobne asporogene bakt.
  14. Baciullus
  15. M. tuberculosis
  16. M. leprae; netuberkulozne mikobakterije
  17. Salmonella
  18. Shigella; L. monocytogenes
  19. Yersinia, Brucella; Francisella
  20. E coli i druge oport. enterobakterije
  21. Pseudomonas i dr. G(-) neferm. bacili
  22. Neisseria
  23. H. influenzae; HACEK, Moraxella
  24. Bordetella; Legionella
  25. Mycoplasma; Ureaplasma
  26. Vibrio
  27. C. jejuni; H. pylori
  28. T. pallidum
  29. B. burgdorferi; L. interrogans
  30. C. trachomatis; Chlamydophila
  31. Rickettsia; Bartonella; Erhlichia; Coxiella burnetii