Preuzmite Mikroekonomija skripta i više Rezime u PDF od Mikroekonomija samo na Docsity!
MIKROEKONOMIJA 1
1. MIKROEKONOMIJA KAO NAUKA I KAO NASTAVNA DISCIPLINA
Mikroekonomija je naučna i nastavna disciplina koja se bavi privrednim problemima preduzeća i njihovim ponašanjem na domaćem i svjetskom tržištu. Kao nauka mikroekonomija proučava privredne probleme preduzeća, istražuje faktore njihovog uspjeha i spoznaje zakonitosti pojava u njihovu poslovanju. Kao nastavna disciplina mikroekonomija saznaje za nova naučna dostignuća na svom području, prihvata provjerene naučne spoznaje i proučava o svemu što je neosporno i što je od značenja za savremeno obučavanje ekonomista.
2. TEORIJSKI I PRAKTIČNi ZNAČAJ MIKROEKONOMIJE Mikroekonomija istovremeno je i teorijska i praktična disciplina. Njen je teorijski značaj je u tome što nastoji proširiti postojeće i doći do novih spoznaja, a praktični značaj u činjenici da polazi od postojećih privrednih problema preduzeća i da u njihovoj praksi provjerava ispravnost vlastitih pretpostavki i spoznaja.
3. ODNOS TEORIJE I PRAKSE PREMA N. W. CHAMBERLAINU, E. HEINENU I H.
SIMONU
Nije samo praksa sudac teoriji. I teorija kritički prosuđuje o praksi i nastoji je unaprijediti. U tom je smislu njihov međusobni odnos uzajaman i komplementaran, a samo iznimno neusklađen i protivrječan. Oboje zavise o tome uvažava li teorija, ili zanemaruje „kumulativnu težinu empirijskog dokaznog materijala“ na što upozorava Neil W. Chamberlain , odnosno prihvata li praksa, ili ignoriše povjerenje naučne spoznaje. Teorije su prema Edmundu Heineu „neprotivrječni sistemi spoznaja, povezani sa stvarnošću i namijenjeni određenoj svrsi“. Tako se o mikroekonomiji može, po istom autoru, prosuđivati naročito po tome dolazi li ona do svojih spoznaja istražujući stvarno postojeće probleme u praksi, upućuje li svoje prijedloge praksi, te da li ih praksa primjenjuje, ili može li ih primijeniti. Herbert Simon kaže da ono što nauka razlikuje od svake druge ljudske intelektualne djelatnosti jest to što ona spekulativno disciplinuje činjenicama. Teorija i praksa su dvije oštrice škara, ali metafora nije sasvim ispravna, jer oštrice nisu simetrične. Kad se teorija i činjenice sukobe, teorije moraju ustuknuti.
4. TEORIJA KAO EKSPLIKATIVNA I KAO PRIMJENJENA NAUKA
Teorijski karakter mikroekonomije podrazumijeva i dalje njene važnosti: da je ona istovremeno i eksplikativna i normativna nauka. Eksplikativna nauka je po tome što objašnjava privredne aktivnosti u preduzeću i njegovom okruženju, a normativna je po tome što, po Pierreu Picardu „proučava najpovoljnije modalitete za organizaciju proizvodnje, raspodjele i potrošnje dobara i usluga“. Uz to još valja dodati i stav Paula Samuelsona da normativna ekonomika uključuje i etičke i vrijednosne zaključke.
5. PREDMET, ZADATAKJ I CILJ MIKROEKONOMIJE (PREMA A. MARSHALLU,
Š. BABIĆU, TURKU I SAMUELSONU)
Predmet ove discipline u prvom je redu određen njenim nazivom, a zatim opštim privrednim problemima i spoznajama bitnima za sva preduzeća bez obzira na razlike među njima po predmetu poslovanja, po njihovom organizacijskom obliku, po karakteru vlasništva, po veličini ili drugom obilježju. Zadatak mikroekonomje je da pruži osnovna znanja za uspješno poslovanje preduzeća ( P. Samuelson ), da objašnjava ekonomske pojave u tom poslovanju ( Š. Babić ) i da omogući djelotvornije odlučivanje ( E. Heinen ). Cilj mikroekonomije je da kao naučna disciplina podstiče i razvija istraživački rad na području privrede u preduzećima i da
1 PISANO UGLAVNOM NA HRVATSKOM JEZIKU
kao nastavna disciplina školuje i stvara ekonomiste i rukovodioce za potrebe poduzeća, drugih organizacija i ustanova. Po A. Marshallu mikroekonomija se bavi „pobudama koje najsnažnije i najredovitije djeluju na ponašanje ljudi u poslovnom dijelu njihovog života“, dok P. Samuelson smatra da ona pita „što (koja dobra) treba proizvesti, kako se trebaju proizvesti i za koga ih treba proizvesti“. Š. Babić vidi predmet mikroekonomije u „procesu društvene reprodukcije koji se odvija u poduzeću“, a po I. Turku mikroekonomija proučava privredne pojave u preduzeću i u njihovim odnosima s drugim preduzećima.
6. POVEZANOST MIKROEKONOMIJE S MAKROEKONOMSKIM DISCIPLINAMA
Ekonomija je razdvojena disciplina od sredine 30-ih godina (na mikro i makro). Makroekonomija je mlađa disciplina i bavi se ponašanjem cijele ekonomije. Umjesto da pokušava objasniti određivanje cijena pojedinih dobara i usluga, istražuje opšti nivo cijena. Mikroekonomija se bavi proučavanjem organizacijskih jedinica koje funkcioniraju unutar velike ekonomije. U ekonomiji je međutim ne moguće razumjeti određene ekonomske fenomene bez poznavanja makro i mikroekonomske teorije. Povezanost mikroekonomije s makroekonomskim disciplinama tj. prvenstveno s političkom ekonomijom ili ekonomikom, ekonomikom narodne privrede, ekonomikom regija, ekonomikom industrije i drugim sličnim ekonomikama, koje se procesom društvene reprodukcije bave u širim (svjetskim, nacionalnim, regionalnim, gradskim) okvirima, manifestira se u dva vida. S jedne strane, spoznaje i dostignuća makroekonomskih disciplina omogućuju mikroekonomici da sigurnije stupi na područje poslovanja poduzeća, da proučava i objašnjava privredne pojave u njihovom radu i da na toj osnovi uočava zakonitosti i oblikuje načela po kojima se mogu poboljšavati rezultati poslovanja. Isto su tako, s druge strane i spoznaje mikroekonomike koja se najneposrednije suočava s praksom procesa društvene reprodukcije u preduzeću, od značaja i koristi za sve pomenute makroekonomske discipline već i stoga što se i privredne pojave u preduzećima odražavaju na zbivanja u privrednim granama i regijama, u narodnoj i svjetskoj privredi. Od ostalih makroekonomskih disciplina za mikroekonomiku još su od značenja ekonomski sistemi i ekonomska politika, koji joj pomažu u sagledavanju uticaja što ih na djelatnost i uspješnost poslovanja prezeća imaju i vrše gospodarsko uređenje i ekonomski ciljevi i mjere određene zemlje. I, napokon, valja ukazati i na povezanost mikroekonomije sa teorijom tržišta i cijena, koja analizira i objašnjava složene privredne pojave na domaćem i svjetskom tržištu, poseno u sferi odnosa ponude i potražnje, raznih vidova konkurencije, ekonomskih i neekonomskih odrednica formiranja cijena itd. Proučavanje veza između nadnica, nezaposlenosti i inflacije zahtijeva detaljno poznavanje i drugog segmenta ekonomske teorije, te je značajna komplementarnost i uzajamnost mikro i makroekonomije.
7. ONOVNA SAZNANJA O USLOVLJENOSTI DRUŠTVENIH I EKONOMSKIH POJAVA Svjetonazor (njem. Weltanschaung) je shvaćanje svijeta, društvenih i ekonomskih pojava u svijetlu raznih koncepcija: idealizam, materijalizam, metafizika, dijalektika itd. Iz njihove tisućgodišnje oporbe, osobito u 19. i 20. st.( G.F.Hegel , L. Feuerbach , K. Marx , F. Engels , H. Spencer , E. Durkheim , B. Russel , A. Schleisinger i dr.) proizašle su ove temeljne spoznaje o uvjetovanosti društvenih i ekonomskih pojava uopće:
- društvene i ekonomske pojave istovremeno su determinirane i objektivnim datostima (priroda, društvo, država, sustav, tržište, način proizvodnje, itd.) i djelovanjem subjektivnih snaga (ideje, teorije, pojedinci, ljudske grupe i njihove težnje)
- objektivne datosti su određujući (presudni) čimbenik društvenih i ekonomskih pojava
- subjektivne snage su odlučujući (usmjeravajući) čimbenik društvenih i ekonomskih pojava
- društvene i ekonomske pojave su dinamične, a ne statične pojave
- društv. i ekon. pojave valja promatrati i proučavati u njihovoj povezanosti i međuzavisnosti 8. POTRAŽNJA - PRIRODA POTRAŽNJE
pokazuje različite kombinacije dvaju dobara koje će donijeti istu razinu zadovoljstva. Za krivulje indiferencije se pretpostavlja kako su negativnog nagiba, a njihov nagib mjeri stopu supstitucije između dva dobra: broj jedinica jednog dobra potreban radi zemjene jedinice drugog dobra, ali da se zadrži ista razina zadovoljstva.
a) krivulja indiferencija za b) krivulja indiferencije c) krivulja indiferencije potrošača s robom X i Y perfektnih supstituta roba koji nisu supstituti
Uobičajena krivulja indiferencije pokazuje odnos između dva dobra budući da ograničenja dvodimenzionalne površine ne dopuštaju uvođenje ostalih dobara, ali su odnosi prikazivani za dva dobra valjani za odnose svih dobara za čiju je dobavu osoba zainteresirana. U stvarnosti za svakog potrošača i za svaki par dobara postoji čitava šablona krivulja indiferencija, svaka pokazujući različite razine zadovoljstva.
12. EFEKT SUPSTITUCIJE I EFEKT DOHOTKA Odgovoreno pod pitanjem br. 10.
13. ELASTIČNOST POTRAŽNJE
Elastičnost potražnje za nekim dobrom reflektira se na ponašanjem ukupnog izdatka na to dobro kako se cijena mijenja. Pod ukupnim izdacima se smatraju troškovi na to dobro pri svakoj cijeni, što predstavlja produkt cijene i dobavljene količine. Kada je elastičnost veća od 1, ukupni izdatak će rasti ako cijena pada, budući da tražena količina raste u većem postotku od cijene. Ako je elastičnost manja od 1, ukupni izdatak će biti manji pri niskim cijenama nego pri visokim, jer će smanjenje cijene rezultirati proporcionalno manjim porastom tražene količine. Ako je pak elastičnost jednaka 1, relativne promijene u cijeni i traženoj količini biti će jednake pa će i ukupni izdatak biti isti. Bez obzira na cijenu, elastičnost ovisi o:
- stupnju nužnosti ili luksuznosti tog dobra
- stupnju dostupnosti supstituta
- relativnom udjelu tog dobra u ukupnim izdacima potrošača
- vremenu koje stoji na raspolaganju kao odgovor na promjenu cijena 14. ZNAČENJE POTRAŽNJE ZA FUNKCIONIRANJE GOSPODARSTVA Općenito govoreći, proizvodnja je okrenuta prema onim proizvodima za koje postoji potražnja dovoljna za profitabilnu proizvodnju, što znači da se za profitabilnu proizvodnju volumen outputa mora prilagoditi potražnji za tim proizvodima. Potrošačeva potražnja ima veliki utjecaj na potražnju proizvođača za proizvodnim resursima pa tako utječe i na alokaciju resursa. Za individualnog proizvođača ukupna potražnja za njegovim proizvodom ima glavni utjecaj na volumen njegove prodaje pri različitim cijenama. Poznavanje ukupne potražnje od bitnog je značenja i za vladinu politiku jer, poznavajući je, vlada može učinkovito donositi proizvodne programe u mnogim proizvodnim granama. 15. ALGEBARSKO UTVRĐIVANJE TRŽIŠNOG EKVILIBRIUMA (RAVNOTEŽE) Ako su nam poznate jednadžbe ponude i potražnje, može se izračunati dosta precizno cijena i količina ravnoteže ili ekvilibrijuma na tržištu. Poznato je da u ekvilibrijumu količine ponude i potražnje moraju biti jednake za razinu q (^) e tj. q (^) d=q (^) s=qe
16. ZNAČENJE POTRAŽNJE ZA FUNKCIONIRANJE GOSPODARSTVA
17. RACIONALISTIČKE METODE SPOZNAJE
Za ove metode je karakteristična misaona aktivnost i logičko zaključivanje, a u njih spadaju: analiza i sinteza, indukcija i dedukcija i komparacija. Analiza je misaoni postupak raščlanjivanja cjeline na dijelove, složenog na jednostavno kako bismo što potpunije i bolje upoznali i cjelinu i njezine elemente. Sinteza je sjedinjavanje pojedinačnog u opće, jednostavnog u složeno, uz istovremeno zanemarivanje sporadičnog i isticanje zajedničkog, bitnog i dominantnog u dinamici određene pojave. Indukcija je postupak logičkog zaključivanja u okviru kojega se najprije polazi od pojedinačnih činjenica, a zatim se one uopćavaju na temelju međusobne povezanosti, srodnosti i ovisnosti. Dedukcija je postupak zaključivanja u suprotnom smjeru od indukcije. Polazeći od pretpostavke koja je općenito prihvaćena kao vjerojatna i u sličnim slučajevima potvrđena, deduktivnim se zaključivanjem njezino važenje prenosi i na druge pojedinačne slučajeve. Komparacija je postupak uspoređivanja promatranih pojava u vremenskoj i prostornoj dimenziji. Vremenskim uspoređivanjem uočavamo nastanak i pratimo razvitak pojave, a prostornim uspoređivanjem utvrđujemo njezinu identičnost, sličnost ili različitost u odnosu na pojavu koja se zbila ili se zbiva u drugoj radnoj ili životnoj sredini. Sve nam to pomaže da uočimo njihovu bit, objasnimo uzroke i sagledamo posljedice. U tom je smislu u mikroekonomici potrebna i korisna i poredbena analiza. Ona pomaže da analiza i sinteza dobiju na potpunosti i kvaliteti, a indukcija i dedukcija na snazi i uvjerljivosti.
18. EMPIRIJSKE METODE SPOZNAJE
Primjenom empirijskih metoda spoznaje prikuplja se istraživačka građa, obrađuju dobiveni podaci i donose zaključci o društvenim i ekonomskim pojavama u poduzeću i njegovom okruženju. U tu svrhu mogu se u mikroekonomici osobito primijeniti slijedeće metode: promatranje, intervju, upitnik, anketa i druge metode. Promatranje je sustavno praćenje određene pojave u poduzeću ili na tržištu. Na toj osnovi uočavaju se, registriraju i opisuju sve činjenice koje su s predmetom promatranja u uzročnoj ili posljedičnoj vezi i uz pomoć kojih možemo određenu pojavu cjelovito sagledati i objasniti te tako postići željenu svrhu ili korist. Intervju je usmjereni razgovor što ga ispitivač vodi s ispitanikom da bi, postavljajući mu unaprijed pripremljena pitanja, dobio tražene odgovore i saznao ispitanikovo mišljenje o predmetu istraživanja. Dobra je strana intervjua što se odmah mogu razriješiti određene nejasnoće, ali mu je nedostatak u teškoćama obuhvata većeg broja ispitanika i u visokim troškovima njegove provedbe. Upitnik je instrument pisanog ispitivanja, a njegova je prednost da se, uz relativno niske troškove, može ispitivanjem obuhvatiti mnogo veća populacija, tisuće pa i desetine tisuća ljudi. Nedostatak su mu, međutim, moguće nejasnoće, kako u postavljenim pitanjima, tako i u dobivenim odgovorima. Anketa je usmeno (intervju) ili pismeno (upitnik) ili kombinirano (intervju i upitnik istovremeno) ispitivanje većeg broja osoba unutar ili izvan poduzeća o nekom problemu ili sadržaju od posebnog značenja za njegovo poslovanje. Među ostalim izvorima za prikupljanje empirijske istraživačke građe u ovoj se disciplini osobito mogu i trebaju primjenjivati statistički podaci, računovodstvene informacije, poslovni izvještaji, investicijski i drugi projekti, monografije i dr. U obradi podataka prikupljenih empirijskim metodama primjenjuju se odgovarajuće statističke, matematičke, ekonometrijske i druge egzaktne metode.
19. METODOLOŠKI SUKOB (METHODENSTREIT, BATTLE OF METHODS) Methodenstreit je izbio između teorijskog pristupa austrijske i historijskog pristupa njemačke ekonomske škole. Iz njihove oporbe proizašao je, početkom 20.st., socioekonomski pristup. Teorijski pristup zasnovao je bečki profesor Carl Menger (1840-1921), koji je 1871. g. objavio svoje najpoznatije djelo „Osnovne nauke o narodnoj privredi“. Menger je upozorio na pogreške historičara koji su preuveličavali značenje ekonomskih činjenica, a podcjenjivali ekonomsku teoriju. On se založio za čisti analitički pristup i za teoriju granične korisnosti do
velikih zastoja zbog nepravovremenog pristizanja potrebnih sirovina i drugih materijala.
- Nakon nabave i uvođenja novih suvremenijih sredstava za rad smanjila se dobit poduzeća (jer su porasli ukupni fiksni troškovi, a nova sredstva za rad nisu bila dovoljno iskorištena. 21. PROBLEM EGZAKTNOSTI U MIKROEKONOMICI (stajališta autora) Primjena egzaktnih istraživačkih metoda ne osigurava uvijek i istovremeno i egzaktnost ekonomske znanosti, a u prilog tome svjedoče i mišljenja najpoznatijih svjetskih ekonomista: A. Marshall : Ali, naravno, ekonomika se ne može uspoređivati s egzaktnim znanostima jer se bavi promjenjivim i suptilnim snagama ljudske prirode. P. A. Samuelson : Ekonomika nije egzaktna znanost i malo je ekonomista koji bi htjeli dokazivati da će to ona ikad biti. A. S. Eichner : Zašto, međutim, ekonomika još nije znanost? Jedan je odgovor u tome što ekonomisti odbijaju uvažiti zahtjev da svaka njihova ideja ili teorija mora biti empirijski potvrđena. K. Arrow : Svakodnevna promatranja očito pokazuju da je nemoguće izvesti takve proračune i da je potvrđena nesposobnost ekonomista da primjene našu teoriju i snagu naših kompjutora da bi napravili dobre prognoze – pa čak i one što su uvjetovane određenim pretpostavkama. Z. Baletić : Unatoč njezinu impresivnu razvoju, opravdano se ukazuje da sposobnost ekonomske znanosti da objasni, a osobito da predvidi činjenice života zaostaje drastično iza njezinih metoda.
22. DOPRINOSI HRVATSKIH PISACA (B. KOTRULJEVIĆ I J. KRIŽANIĆ)
Benedikt Kotruljević , Dubrovčanin, najprije trgovac, a potom i savjetnik napuljskog kralja, u svom djelu „O trgovini i savršenom trgovcu“, kao prvi autor opisuje sustav dvojnog knjigovodstva „Trgovac stoga mora voditi 3 knjige, tj. glavnu knjigu, dnevnik i podsjetnik. Kad ispišeš cijelu glavnu knjigu, izvući ćeš saldo svih otvorenih računa, i to tako da ćeš sve zaostatke duga i kredita izvući na posljednji list iza zadnjeg upisa. Pri prijenosu u novu glavnu knjigu dat ćeš svom saldu posebnu stavku...“ Juraj Križanić , hrvatski pisac, koji u svom djelu „Politika“ iz 1676.g. ovako prikazuje izvore narodnog bogatstva: „Misli se obično da je ona zemlja bogata koja ima dosta zlata, srebra i ostalih ruda, ali je bogatija ona koja obiluje hranom i sirovinama uopće, a najbogatija je ona gdje je dobar i osmišljen promet zemaljski, gdje su dobra pristaništa i trgovi, gdje dakle raste svako rukotvorstvo, težaštvo i velika pomorska trgovina kao što je to slučaj u engleskoj zemlji“. Uviđajući da bogatstvo naroda prije svega potiče od njegove radinosti, pri čemu je „poljoprivreda korijen i osnova cjelokupnom bogatstvu“, Križanić je prethodio radnoj teoriji vrijednosti i pogledima fiziokrata. Zalažući se pak za privremenu zabranu uvoza inozemnog papira u Rusiju i za monopol vanjske trgovine u rukama vladara, Križanić je bio prvi koji je tako formulirao taj teorem da mu kasniji teoretičari nisu imali što dodati.
23. SISTEMATSKA EKONOMSKA ZNANOST (od J. Savarya do K. Marxa) Sistematska ekonomska znanost i ekonomske teorije razvijale su se od 1675.g. do 1890. g., a autor prvog sustavno i metodički pisanog djela „Savršeni trgovac“ je Jacques Savary. Pojava njegovog djela metodološki je, vjerojatno, bila omogućena objavljivanjem i korištenjem „Rasprave o metodi“ koje je autor Rene Decartes i koji je u njoj postavio temelje znanstvene metodologije izlaganjem načela verifikacije, analize, sinteze i klasifikacija. Savaryjevo djelo je za nas značajno i po sadržaju i po merkantilističkim i protekcionističkim pogledima svojega autora. U njemu su prikazane unutarnja i vanjska organizacija trgovačkog poduzeća, trgovačko pravo, vanjskotrgovinsko poslovanje te uloga i politika države u reguliranju uvoza i izvoza. Sa stajališta merkantilizma vrijedna su i zanimljiva razmatranja o nesigurnosti i o riziku poslovanja poduzetnika koje je izrazio Richard Cantillon u djelu „Opća rasprava o
naravi trgovine“. U traganju za pravim izvorima društvenog bogatstva ekonomska se znanost s vremenom počela udaljavati od trgovine i trgovca i okretati se proizvodnji i proizvođačima. Taj su korak prvi put učinili fiziokrati kao zagovornici prirodnog pokreta i slobodnog poduzetništva oličenog u glasovitoj krilatici „Laissez faire – laissez passer“ u značenju da privredu treba pustiti njezinu slobodnom funkcioniranju. F. Quesnay , osobito poznat po djelu „Ekonomske tablice“ i drugi predstavnici fiziokratskog sustava spoznali su da stvarno bogatstvo leži u (poljoprivrednoj) proizvodnji, a ne u trgovini ili razmjeni. Adam Smith u svom čuvenom djelu „Bogatstvo naroda“ je uočio da tržište posjeduje upravljački mehanizam konkurencije i djelovanje „nevidljive ruke“. Premda je politička ekonomija bila temeljna preokupacija u njegovu radu, a ekonomski i društveni odnosi središnja točka njegova znanstvenog i političkog interesa. Karl Marx također je razmatrao mnogobrojne pojmove i probleme s područja poslovanja poduzeća, u prvom redu izlaganja o robi, kapitalu, profitu, najamnini i višku vrijednosti.
24. OSAMOSTALJENJE MIKROEKONOMIKE U POSEBNU DISCIPLINU (4 OKOLNOSTI) - A. MARSHALL, E. SCHAMENBACH, TAYLOR-FORD-FAYOL) Do osamostaljenja mikroekonomike u posebnu znanstvenu disciplinu došlo je potkraj 19. i početkom 20. st., a tome su osobito pridonijele ove okolnosti: 1. Marshallova sinteza makroekonomike i mikroekonomike 2. Osnivanje prvih visokih poslovnih škola (1898. u Europi) 3. pokretanje prvog časopisa s područja mikroekonomike 4. Pojava i razvitak znanstvene organizacije rada A. Marshall (1842-1924), profesor u britanskom Cambridgeu, najistaknutiji predstavnik neoklasične škole, u svom djelu «Načela ekonomike» je izvršio višestruki obrat: koncept političke ekonomije kao teorijske discipline zamijenio je konceptom ekonomike kao čiste i primijenjene znanosti; mikroekonomsku analizu je pretpostavio makroekonomskoj analizi; teoriju troškova upotpunio je razmatranjem graničnih troškova; razvio je teoriju firme; kritički je pisao o ekonomskim slobodama, zalagao se za pravedniju raspodjelu bogatstva i težio porastu dohotka siromašnijih društvenih slojeva. E. Schmalenbach je 1906. g. pokrenuo prvi časopis s područja mikroekonomike, «Zeitschrift für betriebswirtschaftliche Forschung» (časopis za istraživanja u ekonomici poduzeća) koji i danas izlazi u Njemačkoj s modificiranim nazivom «Schmalenbach's Zeitschrift für betriebswirtschaftliche Forschung». Pojava i razvitak znanstvene organizacije rada još su više pojačali zanimanje znanstvenika i poduzetnika za probleme poduzeća i omogućili do tad neviđeni porast proizvodnosti rada i efikasnost uopće. Zasluga za taj veliki napredak pripada trojici velikih praktičara Amerikancima Tayloru i Fordu i Francuzu Fayolu. F. W. Taylor osnivač je i najistaknutiji predstavnik znanstvene organizacije rada koju je definirao kao «cjelovitu revoluciju u oblasti duha i odnosa između radnika i poslodavca». On je redom razvio studij vremena, studij pokreta i studij rada uopće, a zatim je iz temelja počeo mijenjati način rada i gospodarenje u industrijskom poduzeću. Henry Ford , američki tvorničar automobila, postupio je drugačije od Taylora. Umjesto da visokim normama privlači radnike k poslu, on posao privodi k radniku, uvođenjem 1912. g. tekuće vrpce u proizvodnji automobila. Njemu dugujemo djelo „Moj život i rad“ i veliku misao: “Ne postoji rad koji se već sutra ne bi mogao obavljati bolje i uspješnije nego danas“. Henry Fayol , francuski rudarski inženjer, sav se posvetio unapređivanju administracije jer je shvatio da se i uz najbolje organiziranu proizvodnju ne može postići pun uspjeh poduzeća ako ono istovremeno ima neefikasnu administraciju. Temeljna je Fayolova zasluga što je, definirajući pojam administracije, dao teoriji i praksi pet elemenata univerzalnog značenja: 1. predviđati 2. organizirati 3. naređivati 4. usklađivati
profitu, o troškovima i prihodima, o vlasništvu i upravljanju, o rukovođenju i organizaciji, o distribuciji moći u poduzeću itd. Na prvi trag u pojavi i razvoju teorije firme nailazimo u 18. st., a ostavio ga je britansko-francuski autor Richard Cantillon u djelu «Opća rasprava o naravi trgovine» u kojem jasno razlikuje poduzetnika od vlasnika zemljišta i kapitala, a ukupno stanovništvo razvrstava u 2 klase, u plaćene ljude i poduzetnike. Kao začetnik teorije firme općenito je priznat francuski autor Antoine-Augustine Cournot koji u svom djelu «Istraživanje matematičkih načela teorije bogatstva» uvodi matematičke metode u ekonomiju i polaže osnovne teorije monopola, teorije duopola i teorije cijena. Koristeći se relativno jednostavnim jednadžbama Cournot je analizirao odnose ponude i potražnje da bi time ukazao na «temeljnu simetriju općih odnosa u kojima potražnja i ponuda stoje prema vijednosti».
28. NEOKLASIČNA TEORIJA FIRME (REPREZENTATIVNA FIRMA I FIRMA RAVNOTEŽE) Neoklasičnu teoriju firme utemeljio je A. Marshall , a dalje su je razvili njegovi sljedbenici A. Pigou , E. Chamberlin , J. Robinson i N. Chamberlin. Definirajući pojam reprezentativne firme Marshall kaže da to nije ni neki novi proizvođač koji se bori za svoj opstanak u poslu niti je to poduzeće koje je izuzetnom sposobnošću i srećom stvorilo razgranati posao, već je to poduzeće koje je već prilično dugo na životu, kojim se upravlja prosječnom sposobnošću i koje ostvaruje uobičajenu unutrašnju i vanjsku uštedu koja pripada tom obujmu proizvodnje, vodeći računa o vrsti proizvedenih dobara, o uvjetima prodaje na tržištu i općem privrednom okolišu. Pigou je prihvatio i dalje razradio Marshallovu teoriju firme s napomenom da je on svoju reprezentativnu firmu zapravo koncipirao kao firmu ravnoteže za koju je karakteristična krivulja prosječnih i njoj odgovarajuća krivulja graničnih troškova U-oblika. 29. KRITIKA NEOKLASIČNE TEORIJE FIRME Ova se kritika može, ukratko svesti na sljedeće autore i njihove važne primjedbe. Lionel Robbins ističe da je Marshallova reprezentativna firma potpuno teorijski koncept koji, napokon ni u njegovim rukama, ne igra nikakvu ulogu u proučavanju stvarnih poduzeća i industrija. Nicholas Kaldor usmjerio se na kritiku firme ravnoteže i po njemu slobodan pristup tržištu vodi do savršene konkurencije samo onda kada se ostvaruju povećani prinosi. Scott Moss je bio oštriji kritičar te kaže: «Pretpostavljajući da svaka firma u industriji ima identičnu krivulju troškova, Robinsonova i Chamberlin su Pigouovu konstrukciju firme postavili na glavu. Dok je Pigou dokazivao da se firma ravnoteže može izvesti iz zakona o prihodima u svakoj pojedinoj industriji, Robinsonova i Chamberlin definiraju industriju na osnovi cjelokupne populacije firmi ravnoteže». Hall i Hitch su prije samog početka 2. svjetskog rata proveli istraživanje u 38 britanskih poduzeća s temeljnima ciljem da utvrde kako se stvarno ponašaju poduzeća u svojoj politici cijena i dobivene rezultate su objavili u studiji «Politika cijena i poslovno ponašanje» te naveli: poduzeća formiraju prodajne cijene na bazi prosječnog troška samo iznimno formiraju prodajne cijene na bazi graničnog troška 30. MANAGERSKA TEORIJA FIRME Temeljni je postulat te teorije da poduzećem ne upravljaju vlasnici nego manageri i da zato u središte interesa valja staviti upravljanje. Veliki obrat u tom smislu učinio je F.W. Taylor , a presudni utjecaj na praksu suvremenog upravljanja izvršio je Peter Drucker. Novo pak mjesto i ulogu rukovodilaca, koji preuzimaju funkciju upravljanja privredom i ostvaruju suradnju s državom je prikazao John Kenneth Galbraith. O konceptu managerskog posla i o zadaćama njegovih rukovodilaca ovako pišu noviji predstavnici managerske teorije firme. Marris je koncipirao model managerskog poduzeća u kojem se maksimizira korisnost i managera i vlasnika time da se uravnotežuje rast prodaje i rast kapitala poduzeća. Baumol smatra da se managerska korisnost maksimizira kad se maksimizira rast prihoda od prodaje. Williams smatra da manager maksimizira vlastitu korist, a ne profit, čime se maksimizira
korist dioničara. Promatrana još u širem smislu, managerska funkcija korisnosti uključuje varijable kao što su plaća, sigurnost, moć, status. prestiž i profesionalnost, od čega je samo plaća mjerljiva.
31. BIHEVIORISTIČKA TEORIJA FIRME (50-ih godina 20. st.) Ova se teorija usmjerila na ponašanje poduzeća na tržištu, a njezini su najpoznatiji predstavnici H.A. Simon , R.M. Cyert i J.G. March. H.A. Simon izložio je koncept ograničene racionalnosti i udovoljenog ponašanja velikih poduzeća, koje je suprotno globalnoj racionalnosti poduzetnika neoklasične teorije firme, podvrgao je neoklasičnu teoriju kritici i iznio mišljenje da su firme ekonomski subjekti pa ih zato valja dobro poznavati. R.M. Cyert i J.G. March oslanjajući se na četiri slučaja i dva laboratorijska pokusa, ovako su definirali svoju teoriju: firma je koalicija pojedinaca i grupa s konfliktnim interesima svaki član ili grupa ima mnoštvo aspiracija ciljeve firme određuje top management zahtjevi se pojedinih članova i grupa stalno mijenjaju i sukobljavaju poduzeće se u odnosu na okolinu suočava s dva tipa neizvjesnosti: tržišna neizvjesnost i neizvjesnost u smislu reakcije konkurenata
32. OPĆI POJAM SUVREMENOG PODUZEĆA
Poduzeće je samostalna gospodarska, tehnička i društvena cjelina u vlasništvu određenih subjekata, koja proizvodi dobra ili usluge za potrebe tržišta, koristeći se odgovarajućim resursima i snoseći poslovni rizik, radi ostvarivanja dobiti i drugih ekonomskih i društvenih ciljeva.
33. PODUZEĆE U PRIVATNOM I U JAVNOM VLASNIŠTVU
Privatno vlasništvo nad poduzećem obuhvaća ove oblike: inokosno poduzeće, obiteljsko poduzeće, ortačko poduzeće, zadružno poduzeće (veći broj pojedinačnih vlasnika) i korporativno poduzeće (mnoštvo privatnih vlasnika). Javno vlasništvo nad poduzećem odnosi se na dva oblika: državna poduzeća (koja pripadaju općini, republici i drugi političko teritorijalnim jedinicama) i društvena poduzeća (u vlasništvu mirovinskih fondova, sindikata, crkava, znanstvenih, obrazovnih, političkih ili drugih organizacija. Javna se poduzeća osnivaju i djeluju u općem interesu (komunalna poduzeća, željeznice, ceste...).
34. ULAGANJE KAPITALA I POSLOVNI RIZIK Angažiranjem, korištenjem i plaćanjem odgovarajućih resursa (rada, sredstava za rad, predmeta rada i tuđih uloga) poduzeće se izlaže riziku kao opasnosti da pritom pretrpi gubitak uloženog kapitala. Rizik potječe iz neizvjesnosti u budućnosti, međutim, on se razlikuje od neizvjesnosti ako ona uključuje pluralizam konačnog ishoda. Neizvjesnost je dvoznačna jer dopušta i gubitak i dohodak, a rizik je jednoznačan i usmjeren samo na gubitak. 35. GOSPODARSKI I DRUŠTVENI CILJEVI PODUZEĆA Primarni ekonomski cilj poduzeća je ostvarivanje dobiti na što se nadovezuje sekundarni ekonomski cilj – osiguravanje kontinuiteta i razvoja poduzeća; na društvenom planu ekonomski su ciljevi poduzeća sadržani u zadaći da proizvodi dobra i usluge i time zadovoljava potrebe građana, otvara nova radna mjesta i pridonosi gospodarskom razvitku i napretku zemlje. Društveni ciljevi poduzeća su, s jedne strane, postizanje zadovoljstva njegovih radnika s njihovim materijalnim i društvenim položajem i, s druge strane, postizanje zadovoljstva poslovnih partnera poduzeća u odnosu na njihove opravdane i poznate interese. 36. TEORIJE PROFITA
djelatnost poduzetnika usmjerena na pokretanje, organiziranje i inoviranje poslovanja poduzeća s temeljnom svrhom stvaranja novog tržišta.
39. GOSPODARSKI PREDUVJETI OSNIVANJA I USPJEŠNOG RADA PODUZEĆA
Među brojnim preduvjetima osobito se ističu: a) vanjski preduvjeti; potrebe tržišta i dostupnost potrebnih resursa b) unutarnji preduvjeti; predmet poslovanja poduzeće, potreban kapital, raspoloživi kadrovi, sredstva za rad, predmet rada, veličina i lokacija poduzeća Potrebe tržišta: za svakog poduzetnika potreba su tržišta ishodišna točka, prvi uvjet i trajan orijentir u njegovoj poduzetničkoj djelatnosti. Dostupnost potrebnih resursa: ovdje se ne podrazumijeva samo njihova raspoloživost u dovoljnim količinama na lokalnom, regionalnom ili nacionalnom tržištu nego i mogućnost pristupa tim resursima u najširim međunarodnim razmjerima. Predmet poslovanja poduzeća: u tijesnoj je vezi s već razmatranim potrebama tržišta. Pravi poduzetnik ne bira predmet poslovanja po svom ukusu nego po izgledima za povoljan plasman. Potreban novčani kapital: potreban za početno angažiranje radnih sila, sredstva za rad, predmeta rada i tuđih usluga. U nedostatku vlastitog kapitala nužno je angažirati i tuđi kapital. Raspoloživi kadrovi: koristeći se metodama profesionalne selekcije poduzetnik angažira potreban broj suradnika, rukovodilaca, stručnjaka i samih radnika za obavljanje odgovarajućih poslova za potrebe poduzeća. Sredstva za rad i predmeti rada: za razliku od kadrova kao aktivnog čimbenika poslovnog procesa poduzeća, njima pripada pasivna uloga. Ljudi su organizatori sredstva za rad i predmeta rada, a oni njihovi objekti. Veličina poduzeća: utvrđuje se s obzirom na broj zaposlenika, broj raspoloživih sredstava za rad. S kojim će veličinom poduzeće započeti svoju djelatnost i kako će je kasnije prilagođavati interesima poduzetnika i potrebama tržišta od velike je važnosti za uspješnost poslovanja poduzeća. S tog je stajališta vrlo važna optimalna veličina. Lokacija poduzeća: utvrđuje se s ovih relevantnih stajališta: a) stajalište pristupa potrebnim resursima - tržište nabave b) stajalište pristupa kupcima, potrošačima i korisnicima usluga odnosno sa stajališta tržišta prodaje c) sa stajališta pristupa prometnim putovima odnosno sa stajališta transportnih troškova d) s oslonca na kombinaciju navedenih stajališta
40. OPTIMALNA VELIČINA PODUZEĆA
Optimalna veličina poduzeća je najpovoljnija njegova veličina s obzirom na potrebe tržišta i na visinu pozitivnog poslovnog rezultata. U tom smislu valja razlikovati tri osnovne mogućnosti: a) poduzeće je premalo u odnosu na potreba tržišta pa tako propušta priliku da ostvari dobit na većoj količini učinaka b) poduzeće je veliko na razini potreba tržišta pa ostvaruje najveću dobit c) poduzeće je preveliko u odnosu na potrebe tržišta pa previsoki fiksni troškovi osjetno umanjuju dobit
41. ŽIVOTNI CILKUS PODUZEĆA
poduzeća uglavnom ima svoju uzlaznu i svoju silaznu liniju razvoja. Njegov životni ciklus ima 5 faza:
- faza izgradnje - započinje poduzetničkom idejom
- faza rasta - povećanje kapaciteta i proširenje poslovanja
- faza diferencijacije - najpovoljnija faza
- faza konsolidacije - rast troškova, gubitak kontrole poslovanja, pada stupanj iskorištenja kapaciteta, gubitak zamjenjuje profit
- likvidacijska faza Životni je ciklus prosječnog poduzeća najprije u znaku uspona, a zatim u znaku silaska sa tržišne scene.
42. DJELOTVORNOST JAVNIH I PRIVATNIH PODUZEĆA
Primjenom raznih modela vlasništva s vremenom se pokazalo da je privatno poduzeće gospodarski djelotvornije od javnog. Tome u prilog govore primjeri iz prakse socijalističkih poduzeća. Prosuđujući o djelotvornosti javnih i privatnih poduzeća pojedini su znanstvenici došli do ovih ocjena. Fershtman "privatne su tvrtke mnogo efikasnije i zato mnogo profitabilnije..", Shneider – Bartel : "javni je sektor, iz raznih razloga, manje efikasan od privatnog sektora…".
43. TRANZICIJSKI ZAKON I DRŽAVNI ORGAN U POSTUPKU VLASNIČKE
TRANSFORMACIJE
Tranzicijski zakon su institucionalne osnove transformacije socijalističkog u tržišno gospodarstvo odnosno socijalističkog poduzeća u poduzeće s poznatim vlasnikom. Ovisno o njihovu značenju i domašaju tranzicijski zakoni se mogu razvrstati u užem i u širem smislu. U užem smislu su zakoni propisi o vlasničkom prestrukturiranju poduzeća. Takvi su zakoni npr. Zakon o poduzećima, Zakon o pretvorbi državnih poduzeća, Zakon o denacionalizaciji. Državni organi: najprije agencija RH za restrukturiranje i razvoj i Hrvatski Fond za razvoj, a sada Hrvatski fond za (ne znam). U širem smislu obuhvaćaju i zakone za uspostavu društvene infrastrukture, primjerene potrebama tržnog gospodarstva. U tom smislu u ovoj skupini su slijedeći zakoni: Zakon o trgovačkim društvima, Zakon o koncesijama, Zakon o vrijednosnim papirima, Zakon o računovodstvu, Zakon o reviziji, Zakon o platnom prometu, Zakon o porezu na dodanu vrijednost, Zakon o radu, Zakon o kolektivnim ugovorima, Zakon o udruživanju poduzeća. Donošenjem i provedbom tranzicijskih zakona omogućuju se i nastaju velike promjene u životu, poslovanju i ponašanju poduzeća na tržištu i u društvu. To su prije svega promjene u sferi vlasništva, upravljanja i raspodjele dobiti u poduzeću, a potom u odnosima između poslodavaca i posloprimaca, u odnosu između poslovnih partnera te u odnosima između poduzeća i države.
44. KOOPERACIJA PODUZEĆA (POSLOVNA SURADNJA, KONZORCIJI,
KARTELI)
Kooperacija je suradnja poduzeća u ugovorenim okvirima, bez ikakva gubitka njihove samostalnosti ili pak uz stanovita ograničenja ili odricanja gospodarske samostalnosti članica i zadržavanja njihove samostalnosti. Ona se zaključuje ugovorom o povremenoj poslovnoj suradnji i ugovorom o trajnoj poslovnoj suradnji. Povremena poslovna suradnja je takav oblik udruživanja po kojem se dva ili više poduzeća poslovno povezuju da obave određeni posao racionalnije, brže i uspješnije nego kad bi to svako poduzeće činilo s vlastitim snagama, troškom i rizikom. Trajna poslovna suradnja ugovara se između dva ili više poduzeća ako postoji njihov trajni interes za zajedničko istraživanje domaćeg ili stranog tržišta, za usklađenu razvojnu politiku. U tom smislu zainteresirana poduzeća mogu organizirati zajednički marketing, zajedničku razvojnu službu ili predstavništvo u inozemstvu. Konzorciji su poznati kao povremena udruženja po najčešće osnovana s ciljem prikupljanja kapitala potrebnog za neki veći gospodarski pothvat. U tu svrhu konzorcij se koristi udruženim kapitalom, vrsnim radnim silama i suvremenim tehnološkim i poslovnim metodama. Karteli su trajna poslovna udruživanja dvaju ili više istovrsnih poduzeća koja ugovorom nastoje utjecati na tržište u vlastitom interesu i do zakona dopuštene granice. Pristupanju kartelu
postupkom pridonosi osiguranju položaja i jačini položaja na tržištu. U tu svrhu poduzeće mora poštovati «dobre poslovne običaje» i zakonske propise. b) načelo ekonomske efikasnosti i u okviru toga više načela ekonomije - zahtjeva djelotvornost, tj. izvršavanje ugovorenih poslova i preuzetih obveza na vrijeme, u ugovorenoj količini i kvaliteti, no treba ga shvatiti i šire, tj. kao izraz racionalnosti poslovanja (racionalnost treba shvatiti kao svrsishodnost) c) načelo održavanja kontinuiteta poduzeća – zahtijeva da poduzeće održi svoj kontinuitet, tj. opstanak na tržištu no u uvjetima općeg razvoja, poduzeća privremeno mijenjaju svoje ciljeve, tj. poslovanje prilagođavaju ciljevima
47. NAČELO PROIZVODNOSTI. NAČELO EKONOMIČNOSTI I RENTABILNOSTI Ekonomska efikasnost kao širi pojam ostvaruje se poslovanjem po više načela ekonomije od kojih se najčešće spominju i u poduzećima nastoje ostvariti: a) načelo proizvodnosti rada – traži da se određenom količinom rada ostvari što veća količina učinaka (ili da se jedinica učinka ostvari što manjom količinom rada). Proizvodnost rada je pokazatelj efektivnosti jer u poslovanju osim ostvarivanja količine treba imati na umu i trošak rada b) načelo ekonomičnosti – zahtijeva da se određenom količinom rada i određenom količinom predmeta rada, sredstava za rad i ostalih elemenata radnog procesa ostvari što veća količina, odnosno što veća vrijednost učinaka c) načelo rentabilnost – zahtijeva da se određenom vrijednošću kapitala (sredstava) uloženog u poslovanje ostvari što veći poslovni rezultat, odnosno da se isti poslovni rezultat ostvari sa što manje uloženih sredstava. S obzirom na vrijednost uloženih sredstava treba razlikovati: 1. rentabilnost vlastitog kapitala 2. rentabilnost ukupnog kapitala angažiranog u poslovanju poduzeća
48. POJAM, CILJEVI I PODJELA POSLOVNE POLITIKE
Poslovna politika je ukupnost odluka kojima poduzeće utvrđuje svoje ciljeve te odluke kojima utvrđuje osnovna rješenja koja su potrebna da zacrtani ciljevi budu ostvareni. Poslovnom politikom se utvrđuje poslovna orijentacija poduzeća te ciljevi, osnovni pravci i tempo razvoja te kretanje poslovanja poduzeća. Ciljevi poduzeća , a time i poslovne politike, prvenstveno su ekonomski (razvoj i uspješnost), ali i društveni (ostvarivanje učinaka za zadovoljavanje potreba ljudi, zaposlenost stanovništva i drugi). Ciljevi se mijenjaju od vremena do vremena jer se mijenjaju i uvjeti djelovanja poduzeća, pa jednom utvrđene ciljeve treba kontinuirano provjeravati i mijenjati. Taj proces teče ovim redom:
- postavljanje ciljeva
- planiranje poslovanja
- organiziranje poslovanja
- praćenje poslovanja (kontrola i analiza)
- ponovno utvrđivanje ciljeva. Bitan utjecaj na utvrđivanje ciljeva jednog poduzeća čini društveno-ekonomski sustav unutar zemlje pa tako razlikujemo dva različita pristupa: a) u administrativnom upravljanju gospodarstvom zemlje ciljeve poduzeća utvrđuju administrativni organi, tj. organi države b) u tržišno orijentiranom društveno-ekonomskom sustavu svako poduzeće utvrđuje svoju djelatnost i ciljeve Sveobuhvatnost poslovne politike nužna je jer samo kompleksni pristup i kompleksno tretiranje poduzeća može na realan način dovesti do uspješne poslovne politike i uspješnog ostvarivanja ciljeva poduzeća. Ekonomska znanost uključuje dva pristupa: a) podjela poslovne politike po razdobljima koja ona obuhvaća i rješava:
dugoročna, srednjoročna i kratkoročna
- temelji se na činjenici što politika jednog poduzeća sadržava razne ciljeve, od kojih jedni mogu biti izvršeni u kratkoročnom razdoblju, ali za ostvarivanje drugih treba dulje vremensko razdoblje b) podjela poslovne politike po sadržajima: opća politika poduzeća i više posebnih politika
- opća poslovna politika obuhvaća cjelokupnost poduzeća, sa svim dijelovima i svim funkcijama, a posebne poslovne politike utvrđuju se i vode najčešće za svaku od bitnih funkcija poduzeća:
- razvojna politika
- tržišna (nabavna) politika
- proizvodna politika
- financijska politika
- kadrovska politika
49. VANJSKI UVJETI FORMIRANJA POSLOVNE POLITIKE
Vanjski uvjeti su oni uvjeti koji postoje i djeluju izvan poduzeća i na koje poduzeće u pravilu ne može utjecati, odnosno može djelovati samo u manjoj mjeri. To su: a) prirodni uvjeti - od presudnog su utjecaja za izbor djelatnosti, a i ostale sadržaje poslovne politike onih poduzeća čija se djelatnost temelji na iskorištavanju prirode (poljoprivreda, šumarstvo, ribarstvo...), no i na druge djelatnosti poduzeća koja takve djelatnosti obavljaju stalno ili povremeno raznim intenzitetom (građevinarstvo, turizam...) b) razvitak znanosti i tehnologije - utječe na izbor asortimana, izbor sredstava za proizvodnju i način djelovanja radnika u radnom procesu c) organizacija društva, tj. društveno-ekonomski status - utvrđuju institucionalne uvjete u okviru kojih se osnivaju i djeluju poduzeća d) tržište - ono omogućuje ekspanziju, ali u pojedinim slučajevima djeluje ograničavajuće na pojedino poduzeće e) ostali vanjski uvjeti - lokacija, energetska osnova, međunarodne konvencije...
50. UNUTARNJI UVJETI FORMIRANJA POSLOVNE POLITIKE Unutarnji uvjeti su oni na koje poduzeće djeluje svojim odlukama pa ih tim odlukama može i mijenjati. To su: a) izbor djelatnosti i predmet poslovanja - utvrđuje se već formiranjem novog poduzeća, ali je ono može svojom poslovnom politikom i proširivati, a eventualno i mijenjati. Izbor djelatnosti podrazumijeva i izbor programa, tj. užeg ili šireg asortimana, a možda čak i orijentaciju na određenu usku specijalnost b) izbor lokacije c) sustav sredstava - treba biti prilagođen djelatnosti i obujmu poslovanja koje poduzeće želi ostvariti, pa ovaj faktor treba formirati u skladu s ciljevima poslovne politike d) unutrašnjost organizacije - utvrđuje ne samo sastav poduzeća i njegove organizacijske dijelove već i poslove pojedinih organizacijskih jedinica, njihovu manju ili veću poslovnu samostalnost i odgovornost e) kadrovski sastav - uvjet je djelovanja poduzeća i moguće ga je mijenjati. Razne promjene u poslovnoj politici mogu zahtijevati promjene u kadrovskom sustavu i kvantitativne i kvalitativne naravi.
54. KAPITAL PODUZEĆA
Izvori po kojima poduzeće nema obvezu povrata kapitala onima od kojih ga je primilo sve dok poduzeće postoji predstavlja kapital poduzeća. Kapital poduzeća je trajni izvor sredstava a dijeli se na: a) Nominirani kapital – odlukom osnivača utvrđuje se u trenutku osnivanja poduzeća i iznos osnovnog kapitala i vlasništvo, no kasnije se tokom postojanja poduzeća, i iznos i vlasnička struktura kapitala mogu mijenjati. On obuhvaća:
- uloženi (upisani) trajni kapital
- povećanje trajnog kapitala iz poslovnog rezultata
- trajne uloge pravnih i fizičkih osoba Po vlasništvu osnovni kapital mogu činiti:
- inokosni kapital vlasnika
- javni kapital (države, općine, grada)
- dionički kapital (većeg broja dioničara) Trajni kapital poduzeća formira se i trajnim ulozima zainteresiranih pravnih i fizičkih osoba. Ulozi i prava pojedinih ulagača utvrđuju se ugovorima, a smatraju se kapitalom bez obveze jer se poduzeće može takvim ulozima koristiti sve dok postoji.
b) Nenominirani kapital obuhvaća:
- revalorizacijske rezerve – potrebne su za očuvanje realne vrijednosti sredstava poduzeća, ali njihova namjena nije nominirana
- rezerve poduzeća – kapital koji poduzeće formira u svrhu podmirivanja šteta koje mogu proizaći iz raznih rizika ( zakonske rezerve, rezerve za vlastite dionice, statutarne rezerve)
- zadržanu dobit (ili preneseni gubitak) iz prethodnog razdoblja - nenominirani izvor sredstava sve dok se ne donese odluka o njihovom konačnom raspoređivanju (vrijedi i za pod 4.)
- neraspoređena dobit (ili gubitak) tekuće godine
55. EKONOMSKI ASPEKT RAZLIČITIH IZVORA SREDSTAVA
U gospodarenju poduzećima zanimljivo je i značajno pitanje je li poduzeću povoljnije koristiti kapital bez obveze vraćanja ili pak sredstva drugih, tj. s obvezom vraćanja. Povoljna strana korištenja trajnog kapitala je to što poduzeće nije vremenski ograničeno u raspolaganju kapitalom i ne postoji opasnost da će ostati bez toga kad mu zatreba. Za razliku od toga, iskorištavanje sredstava s obvezom vraćanja (a to su dugovi) uvijek je vremenski ograničeno jer postoji obveza do kojeg roka moraju sredstva (ili odgovarajuća protuvrijednost) biti vraćena onome od kog su sredstva bila primljena. Za svako je poduzeće nužno i korisno raspolagati trajnim kapitalom u iznosu koji odgovara stalnoj potrebi poslovanja. Za povremene potrebe racionalno je koristiti se sredstvima s obvezom vraćanja, i to za razdoblje dok takva potreba traje, tj. dok sredstva mogu biti iskorištena. Poslovanje sa sredstvima s obvezom vraćanja opravdano je onda ako će korist od korištenja tih sredstava biti veća od troškova koji će posudbom i uporabom tih sredstava biti prouzročeni.
56. SREDSTVA PODUZEĆA PREMA POJAVNIM OBLICIMA I TRAJANJU
KORIŠTENJA
Za obavljanje svake aktivnosti, pa tako i svake gospodarske djelatnosti, potrebna su sredstva, a pojedino poduzeće moći će svoju djelatnost obavljati samo ako raspolaže s potrebnim sredstvima, a ona mogu biti pribavljena na razne načine i iz raznih izvora. Poduzeća svojim poslovanjem stvaraju sredstva potrebna za trajno obavljanje djelatnosti. Tako stečena sredstva koja su dobivena od osnivača čine kapital poduzeća. U svojem poslovanju poduzeća se služe i sredstvima koja su na kraće ili na duže vrijeme pribavljena od drugih. Poduzeće u njima
upravlja kao «titular» svih sredstava u svojem sustavu. Sredstva obuhvaćaju razna dobra a prema pojavnim oblicima mogu biti: )a sredstva u obliku novca (odnosno vrijednosnih papira) )b sredstva u obliku stvari )c sredstva u obliku prava Ekonomika poduzeća razvrstava sva sredstva tj. imovinu također prema trajanju korištenja sredstava i to: a) dugotrajna imovina – obuhvaća stalna sredstva b) kratkotrajna imovina – obuhvaća obrtna sredstva (zalihe, potraživanja do 1 god., financijska imovina, novac u banci…)
57. EKONOMSKI ZNAČAJ AMORTIZACIJE OSNOVNIH SREDSTAVA
Osnovnim sredstvima smatra se samo ona sredstva koja ostaju dulje u poduzeću i traju duže od jedne godine. No osim sredstava koja pripadaju poduzeću, poduzeće može uzeti u najam sredstva drugih uz ugovorenu naknadu i na određeno vrijeme. Osnovna se sredstva postupno troše i umanjuje im se vrijednost, a ta vrijednost se izravno ili neizravno unosi u vrijednost učinka poduzeća. Da bi se amortizacija obračunavala u iznosima koji realno izražavaju smanjivanje vrijednosti pojedinog sredstva, a istovremeno iskazuju amortizaciju kao realni trošak reprodukcije, potrebno je poznavati razne metode obračuna amortizacije. Obračunavanje amortizacije svodi se na dva sustava: a) vremensku amortizaciju – zasniva se na pretpostavci da trošenje sredstava ovisi o vijeku njegova trajanja, pa vrijednost pojedinog sredstva treba biti amortizirana kroz pretpostavljeni mogući vijek trajanja. Dijeli se na:
- linearnu
- progresivnu
- degresivnu b) funkcionalnu amortizaciju – temelji se na pretpostavci da se sredstva troše ovisno o intenzitetu njihova korištenja. Pri tome se ima na umu da korištenje sredstava uzrokuje i njegovo fizičko trošenje pa svaka proizvedena jedinica učinka treba preuzeti trošak, tj. dio vrijednosti sredstava. Može se obračunavati po jednoj od dviju metoda:
- metoda funkcionalne amortizacije prema količini ostvarenih učinaka
- metoda funkcionalne amortizacije prema satima rada sredstava c) kombinacija vremenske i funkcionalne metode amortizacije
58. POLITIKA AMORTIZACIJE
Politika amortizacije značajan je sadržaj poslovne politike s obzirom na utjecaj koji obračunavanje amortizacije ima na utvrđivanje visine troškova poslovanja i značenje koje to ima za prikupljanje sredstava za reprodukciju. Vođenje politike amortizacije moguće je u okviru propisa u pojedinoj zemlji, ali se pri tome mora imati na umu i položaj pojedinog poduzeća na tržištu (i momentalni, ali i u idućem razvojnom razdoblju). Realno je da se politikom amortizacije osigura jednostavna reprodukcija sredstava, iako propisi u mnogim zemljama omogućuju da poduzeće obračunavanjem amortizacije ostvaruje i sredstva za proširenu reprodukciju. Obračunom amortizacije ne treba nadoknaditi onaj dio vrijednosti sredstva koji može biti nadoknađen prodajom (ostatka) sredstva.
59. OBRTNA SREDSTVA, ZNAČAJKE I OBRTANJE (KOEFICIJENT I TRAJANJE) Kratkotrajna imovina je ona imovina s kojom poduzeće raspolaže do 1. godine; za razliku od dugotrajne imovine (stalnih sredstava) kratkotrajna imovina obuhvaća novac, stvari i prava koja unutar jedne godine mijenjaju svoj pojavni oblik, prelaze iz jedne poslovne faze u drugu te iz jednog pojavnog oblika u drugi; tj. «obrću se» pa se stoga i spominju pod nazivom
