Ortodontski priručnik, Vodiči, Projekti, Istraživanja od Stomatologija

Preuzmite Ortodontski priručnik i više Vodiči, Projekti, Istraživanja u PDF od Stomatologija samo na Docsity!

UDŽBENICI SVEUČILIŠTA U RIJECI

MANUALIA UNIVERSITATIS STUDIORUM FLUMINENSIS

CIP - Katalogizacija u publikaciji S V E U Č I L I Š N A K N J I Ž N I C A R I J E K A

UDK 616.314-089.23(035)

ŠPALJ, Stjepan Ortodontski priručnik <Elektronička građa> / Stjepan Špalj i suautori. - Rijeka : Medicinski fakultet Sveučilišta, 2012. - (Udžbenici Sveučilišta u Rijeci = Manualia Universitatis studiorum Fluminensis)

Bibliografija iza svakog poglavlja. - Kazalo.

ISBN 978-953-6384-90-

I. Ortodoncija -- Dijagnostika i terapija - Priručnik

Stjepan Špalj i suautori

ORTODONTSKI PRIRUČNIK

MEDICINSKI FAKULTET SVEUČILIŠTA U RIJECI

Rijeka, 2012.

I. PRETKLINIČKA ORTODONCIJA I NAPRAVE

1. UVOD

Naziv ortodoncija složenica je od grčkih riječi orthos – pravilan i odous – zub, a označava glavni cilj ortodontske terapije – ispravljanje položaja zubi. Kako ortodont terapijom može djelomično utjecati i na položaj i odnos kostiju donje trećine lica, često se nazivu ortodoncija pridodaje i dentofacijalna ortopedija. Ortodoncija je specijalistička disciplina dentalne medicine koja se bavi proučavanjem i praćenjem rasta i razvoja dentofacijalnih struktura i čimbenika koji utječu na njihov rast, razvoj i položaj. Bavi se i dijagnostikom malokluzija, procjenom terapijskih potreba i prioriteta, sprečavanjem njihovog nastanka, zaustavljanjem progresije te njihovom terapijom. Ortodoncija se bavi i dizajnom naprava za korekciju malokluzija i proučava njihov biološki i biomehanički učinak. Cilj je ortodontske terapije postići individualni optimalni sklad okluzije, orofacijalne funkcije, estetike osmjeha i lica te psihosocijalne kvalitete života pacijenta. Malokluzija nije bolest nego niz prirodnih dentofacijalnih varijacija koje u većoj ili manjoj mjeri utječu na oralno zdravlje i kvalitetu života osoba. Gotovo da ne postoji čovjek koji ima idealno postavljene zube u zubnim lukovima te idealnu okluziju i artikulaciju. Postava zubi i čeljusti određena je genetski definiranim iznosom i obrascem rasta čeljusti, individualnim odnosom djelovanja mišića orofacijalne regije koje čine jezik, obrazi i usnice te utjecajem okolišnih čimbenika poput nepogodnih navika i karijesa. Ortodontsko ispravljanje nepravilnog položaja zubi koje priroda postavi u balansu individualnog koštanog, mišićnog i okolišnog supstrata, često zna biti nestabilno i sklono recidivu. Stoga ortodonti često kažu da je najstabilnija okluzija – malokluzija. Samo prisustvo malokluzije ne znači i potrebu za ortodontskom terapijom. Ortodont za svakog pacijenta, nakon procjene stupnja malokluzije, narušene funkcije i estetike te psihosocijalne kvalitete života i motivacije pacijenta, radi individualni plan terapije - shodan postizanju individualnog optimuma i unapređenju kvalitete života.

Slike 1 i 2. Razni oblici malokluzija

Normalno stanje okluzije i normalan odnos čeljusti nazivamo normokluzija i eugnatija, a devijaciju od normalne - malokluzija i disgnatija. Malokluzije su oduvijek postojale, no evidentno je da su u porastu zbog filogenetskih promjena iniciranih promijenjenim načinom prehrane, pri čemu dolazi do smanjenja veličine čeljusti i broja zubi u čovjeka.

No kako se zub kao razvijeno tkivo teže mijenja od čeljusti, evolucija brže smanjuje veličinu čeljusti nego broj zubi, što rezultira dentoalveolarnim nesrazmjernom i zbijenošću zubi. Ortodontske anomalije u svojoj podlozi mogu biti: skeletne – zbog nesklada u rastu kostiju lica, dentoalveolarne – nesklad u položaju zubi unutar zubnog luka i alveolarnog grebena te kombinirane - kada postoji skeletni nesklad uz dentoalveolarnu malpoziciju zubi. Razlog korekcije malokluzija u prvom je redu ispravljanje narušene funkcije - mastikacije, gutanja, govora i respiracije, kao i postizanje estetike osmijeha i lica te prevencija karijesa, parodontnih bolesti, trauma i temporomandibularnih poremećaja. Vrlo je intenzivna interdisciplinarna suradnja ortodoncije s ostalim područjima medicine i dentalne medicine – parodontologijom, implantologijom, maksilofacijalnom i oralnom kirurgijom, protetikom, restaurativom te fonijatrijom i logopedijom. Ortodontska terapija u interdiciplinarnoj suradnji ima za cilj postizanje optimalnog odnosa i položaja kruna i korjenova zubi, raspoređivanje zubi u zubnom luku i okluziji za aksijalni prijenos sila pri mastikaciji i unapređenje parodontalnog zdravlja, čime pacijenta priprema za daljnju oralnu rehabilitaciju.

Slike 3-5. Shematski prikaz skeletne, dentoalveolarne i kombinirane ortodontske anomalije

Po vrsti struktura koje nose, ortodontske naprave mogu se podijeliti na tkivno nošene (vestibularna ploča, Fränkelova naprava), zubno nošene (Schwarzova ploča, aktivator, edgewise ) i koštano nošene (naprava za distrakcijsku osteogenezu, naprava za forsirano cijepanje nepca sidrena na miniimplantatima). Mobilne naprave uglavnom se sastoje od aktilatnog tijela u koje su ugrađeni retencijski elementi poput žičanih kvačica i labijalnog luka, te aktivni elementi u obliku žičanih opruga i vijka. No mobilne naprave mogu biti izrađene i od drugih materijala, pa tako vestibularna ploča može biti izrađena od silikona ili gume, špatula od drveta, obrazni luk headgear od plemenitog čelika i elastičnih traka kojima se fiksira oko vrata, a obrazna ortopedska maska kombinacija je metalne osnove i plastičnih upirača za bradu i čelo. Fiksne su naprave uglavnom izrađene od metala, no mogu sadržavati i akrilatne, silikonske ili gumene elemente, pa su, primjerice, Nanceov palatinalni luk i pendulum naprava za distalizaciju gornjih kutnjaka načinjeni od metalnih osnova i nepčano položenog malog akrilatnog tijela.

Slike 8 i 9. Fiksne ortodontske naprave – edgewise i naprava za forsirano cijepanje nepca

Dizajniranje naprava i terapija mobilnim i fiksnim ortodontskim napravama razvijale su se istovremeno - mobilne u Europi, a fiksne u Americi. Svaki agilniji europski ortodont dizajnirao je svoju mobilnu napravu, za koju je bio uvjeren da daje najbolje rezultate, a modifikacijama svoje naprave pokušavao je proširiri njezinu primjenu na što više anomalija. Od cijelog niza mobilnih naprava danas su najčešće u uporabi razne modifikacije Schwarzove ploče, twin block po Clarku, reducirani aktivatori po Metzelderu i Grudeu, bionator po Baltersu, regulator funkcije po Fränkelu, obrazni luk, obrazna maska, lip bumper , špatula i vestibularna ploča. Ocem fiksnih ortodontskih naprava smatra se Edward Angle, koji je konstruirao edgewise - napravu. Proces dizajna naprave trajao je gotovo četrdeset godina. Angle je

1887. patentirao napravu nazvanu ekspanzijski luk, 1911. napravu klinovi i tube, 1916. trakasti luk, da bi tek 1928. godine predstavio edgewise -napravu - koju čine metalne bravice postavljene na zube s horizontalno orijentiranim utorom u koji se postrance (engleski „ edgewise “) umeće žičani luk koji povezuje sve bravice. Ortodonske naprave treba rabiti shodno njihovim indikacijama i poznavajući njihove terapijske mogućnosti i limite. Tijekom ortodontske terapije često promijenimo nekoliko naprava različitog dizajna: kod djece uglavnom započinjemo terapiju mobilnom miofunkcionalnom napravom u periodu kasne mješovite denticije, nastavljamo fiksnom

napravom edgewise tipa u periodu trajne denticije, da bi u retencijskoj fazi aplicirali mobilnu pločastu napravu. Terapija se može provoditi i istovremenom primjenom mobilnih i fiksnih naprava – fiksnom edgewise - napravom paralelno s akrilatnom pločom za podizanje zagriza, ili obraznim lukom za pojačanje sidrišta, derotaciju kutnjaka ili kočenje sagitalnog rasta maksile, ili obraznom maskom za stimulaciju mezijalnog sagitalnog pomaka maksile i maksilarnog dentoalveolarnog kompleksa. Funkcionalne mobilne naprave imaju vrlo značajnu ulogu u korekciji parafunkcija, stimulaciji ili preusmjeravanju rasta čeljusti i donje trećine lica tijekom i netom nakon pubertetskog ubrzanja rasta. Aktivne mobilne pločaste naprave mogu producirati naginjanje kruna zubi, ekstruziju i rotaciju te imaju primjenu u korekciji križnog zagriza i obrnutog pregriza, retruziji protrudiranih zubi, protruziji retrudiranih frontalnih zubi, terapiji nekih nepogodnih navika i ekspanziji zubnog luka kod blaže zbijenosti. Mobilne pločaste naprave služe i kao držači mjesta, retencijske naprave nakon završetka aktivne faze ortodontske terapije, te kao parodontne udlage i udlage u terapiji temporomandibularnih poremećaja. Fiksne naprave mogu producirati fine i kontrolirane pomake zubi – rotaciju, naginjanje krune, torkviranje korijena, intruziju, ekstruziju te translatorni pomak. Fiksnim napravama posebnog dizajna možemo postići ortopedski učinak poput forsiranog cijepanja maksile po suturi medijani, stimulirati mezijalizaciju i elongaciju mandibule ili provesti osteodistrakciju kod asimetrija čeljusti. Postoji niz fiksnih i mobilnih naprava koje nam služe za pojačavanje sidrišta. Kako nam fiksne i mobilne naprave ne pružaju iste terapijske mogućnosti, izbor naprave ovisi o znanju i umijeću ortodonta. Neprihvatljivo je da pacijent, roditelj ili itko drugi, osim ordinirajućeg ortodonta, uvjetuje ili zahtijeva da se terapija provodi mobilnom ili fiksnom napravom.

OTISNI POSTUPCI

Otisni postupak predstavlja prijenos mjera i odnosa iz usta pacijeta u zubotehnički laboratorij. U ortodonciji je važno uzeti kvalitetne otiske za izradu radnih i studijskih, odnosno arhivskih modela. Modeli su nam potrebi za postavljanje dijagnoze, procjenu potrebe i prioriteta za terapijom, izradu plana terapije, izradu ortodontske naprave, praćenje tijeka terapije i procjenu uspjeha terapije usporedbom inicijalnih i završnih modela. Za otiskivanje nam je potreban prah alginatne otisne mase, voda, mjerice za prah i vodu, gumena posuda i plastična ili metalna špatula za miješanje, žlice za otiske, pločica ružičastog voska za međučeljusni registrat i plamenik te bubrežnjak, jer očekujemo da bi pacijent mogao povraćati. Postupak otiskivanja započinje izborom adekvatnih otisnih žlica, pa pacijenta pogledamo intraoralno kako bismo procijenili potrebnu veličinu žlice. Odabrana žlica treba biti dovoljno duga da obuhvaća cijeli zubni luk, dovoljno duboka da preslika vestibularnu regiju i apikalnu bazu koja prikazuje korijene u alveolarnoj kosti te dovoljno široka da transverzalno obuhvati zubne lukove i alveolarnu kost. Žlice za ortodontske svrhe mogu bili metalne ili plastične, perforirane ili nepreforirane, s pojačanim rubom ili bez njega. Najbolju kvalitetu otiska osiguravaju metalne perforirane žlice s pojačanim rubom. Perforacije i pojačani rub osiguravaju nam bolju retenciju otiska u žlici. Žlice za maksilarni luk imaju obloženo nepce, dok one za mandibularni imaju redicirano područje za jezik. Standarno se žlice proizvode u četiri veličine koje se

Miješanje alginata Otisna masa koja se rabi u ortodonciji je alginat, ireverzibilni hidrokoloid proizveden na bazi soli alginske kiseline, koji daje dostatnu postojanost i preciznost otisnutih zubnih lukova, a nije skup, ugodan je za pacijenta, lagan je za rukovanje, a može se odstraniti i iz podminiranih područja. Alginatnom se prahu tvornički može dodati korigens okusa i mirisa da ga djeca lakše podnose, bojala te kemijski kolorimetrijski indikator stupnja stvrdnjavanja koji terapeutu omogućuje da putem promjene boje mase vizualno procjenjuje brzinu stvrdnjavanja otisne mase i raspoloživo vrijeme manipulacije. Za izradu otisne mase rabi se omjer alginatnog praha i vode, prema uputama proizvođača, koji obično iznosi 2:1. U gumenu se šalicu prvo stavlja alginat, pa voda, a onda je obujmimo cijelim dlanom za dno i čvsto držimo (dešnjaci lijevom rukom). Miješamo energično plastičnom ili metalnom špatulom na način da zasićujemo prah vodom tako da po velikoj širini dobro potiskujemo materijal o stijenku gumene šalice. Bitno je dobiti glatku i homogenu smjesu, u potpunosti zasićenu vodom i bez grudica. Smjesu nanosimo špatulom, u jednom aktu, na žlicu s distalne strane i lagano prenosimo prema naprijed. Višak uklanjamo špatulom i tako smo sigurni da smo izbjegli stvaranje mjehurića zraka u otisnoj masi. Prstom zamočenim u vodu možemo oblikovati područje gdje će se otisnuti zubni lukovi te nepce.

Donji otisak Prvo se uzima donji otisak jer pacijentu smanjuje podražaj na povraćanje, lakše se uzima i omogućujemo da se pacijent navikne na postupak, zbog uzimanja gornjeg otiska koji češće izaziva refleks na povraćanje. Dodatnu količinu alginata možemo prije aplikacije žlice uzeti prstom iz gumene šalice i unijeti u vestibularno područje, kako bismo bili sigurni da će se dobro prikazati cijeli vestibulum s alveolarnom bazom i plikama. Žlica s otisnom masom unosi se u usta rotirajućim pokretom, centrira se straga i aplicira na zubne lukove odostraga prema naprijed da višak alginata isteče prema naprijed, a ne u ždrijelo. Pacijentu kažemo da isplazi jezik van da se dobro ocrta podjezično područje. Glava je u laganoj antefleksiji i pacijenta se instruira da diše na nos. Stvrdanjavanje ostisne mase kontroliramo pritiskanjem alginata noktom, koji vestibularno viri iz žlice, ili pritiskanjem viška alginata koji nam je ostao na rukavici. Pri uzimanju donjeg otiska ortodont stoji ispred pacijenta, a srednjim se prstom i kažiprstom intraoralno pridržava žlica da sjedi na zubnim lukovima, a kažiprstom se ekstraoralno fiksira za donji rub mandibule. Stvrdnuti otisak odvaja se od zubnih lukova jednostranim odizanjem ruba otiska u području molara, nakon čega se pritisne držak žlice prema dolje te oslobođeni otisak vadi rotirajućim pokretima iz usta. Otisak mora dobro prikazivati podjezično i retromolarno područje, vestibulum s alveolarnom bazom i plikama, zube, okluzalne plohe i interdentalne prostore. Višak alginata odstranjuje se nožićem te se otisak ispire od sline vodom i antiseptikom u spreju. Donji se otisak odlaže onako kako je stajao u ustima, s bazom žlice okrenutom prema gore.

Slike 13 i 14. Proba donje žlice u ustima

Slike 15 i 16. Proba gornje žlice u ustima

Gornji otisak Za što precizniji gornji otisak možemo, prije unošenja žlice prstom iz gumene šalice, aplicirati dodatno alginata na nepce (pogotovo ako pacijent ima visoko gotsko nepce) i frontalno u gornji vestibulum. Žlica se centrira straga te utiskuje odostraga prema

Međučeljusni registrat Pločicom voska širine 3-4 cm uzimamo registrat habitualne okluzije. Pločicu zagrijemo u toploj vodi, u gumenoj posudici ili direktno na plameniku. Krajeve pločice možemo savinuti na unutra. Prekontroliramo kako pacijent grize bez voska i onda mu damo da zagrize, upućujući ga da pri tome proguta slinu ili mu sami vodimo mandibulu u distalni položaj držeći ga prstima za bradu. Krajeve voštane pločice podignemo prema gore i ostavimo malo da se ohladi. Kako se radi o ozubljenim čeljustima, dostatno nam je obuhvatiti regiju očnjaka, premolara i molara bez fronte.

Slike 18 i 19. Priprema otisaka za transport u laboratorij

Transport otisaka Otiske transportiramo do zubotehničkog laboratorija u vlažnom mediju – zamotane u mokru staničevinu, gazu ili papir, te u zatvorenoj plastičnoj vrećici ili u hermetički zatvorenoj plastičnoj posudi kako bi se spriječile dimenzijske promjene zbog isušivanja. Ne bismo ih smjeli transportirati uronjene u vodu jer alginat može navlačiti vodu, što uzrokuje ekspanzijske promjene. Ukokliko transportiramo više otisaka odjednom, potrebno ih je zasebno umotati i označiti koji su otisci u paru, koji im je pripadajući međučeljusni registrat i koji pripadaju kojem pacijentu. Otisci se mogu označiti tintanom olovkom ili se na žlice i voštani registrat zalijepi samoljepiva traka na koju se upiše broj kartona pacijenta. Tehničaru se uz otiske dostavlja i radni nalog s podacima o pacijentu, brojem kartona i napucima - treba li izraditi studijske ili radne modele, zagrizne šablone za konstrukcijski zagriz, koja će se naprava raditi i termin do kojega se modeli ili rad mora vratiti u ordinaciju. Otiske izlijeva dentalni tehničar u zubotehničkom laboratoriju. Ukoliko se radi mobilna naprava, otisci bi se trebali dublirati – jedan je studijski (koji služi i kao arhivski ili muzejski) i služi ortodontu za dijagnostiku, planiranje i praćenje terapije te se pohranjuje u modeloteku, a drugi je radni model za tehničara koji izrađuje ortodontsku napravu. Ukoliko će se terapija provesti fiksnom napravom, ne izrađuje se radni model.

MODELI

Za izradu modela u ortodonciji obično se rabi sadra bijele boje, s tim da se za izlijevanje arhivskih/studijskih modela rabi supertvrda sadra (tip IV), za radne modele - tvrda sadra (tip III - Moldano), a za izradu postolja može se koristiti i mekana sadra (tip II - Alabaster). U gumenu posudu prvo se ulijeva hladna voda, a onda se voda zasićuje dodavanjem sadre. Omjer vode i sadre obično iznosi 1:2. Miješanje sadre može biti ručno ili u vakuumskim mješalicama. Prije ulijevanja sadre otisci se moraju isprati vodom, a sadra se ulijeva u otiske špatulom, postupno, od najdubljih okluzalnih mjesta, uz trešnju otisaka kako bi se izbjegli zaostali mjehurići zraka. Otisci se nakon toga ostavljaju da stoje lagano nakošeno, da sadra ravnomjerno popuni sva otisnuta mjesta, i nadopunjuju sadrom za područje otisnutog alveolarnog grebena. Postolje je moguće napraviti odmah nakon ulijevanja sadre u otiske, pa se odljevi stvrdnjavaju vezući se zajedno s postoljem, ili se izrađuju nakon što se odljev stvrdnuo i s njega uklonila žlica s alginatom. Kod prvog načina odljev se bolje drži za postolje i rjeđe je njegovo odvajanje, a kod drugog je tehničaru lakša izrada postolja jer mu ne smeta žlica. Nakon završenog procesa stvrdnjavanja, koji traje oko 40 minuta, odljevi se oslobađaju nožićem od žlice s alginatom pazeći pri tome da ih ne oštetimo. Prerano oslobađanje oštećuje odljeve zbog nedovoljno stvrdnute sadre, a prekasno oslobađanje nije dobro zbog pretvrdog alginata koji odlomi zube. Ukoliko su se neki zubi pri odvajanju otiska od odljeva odlomili, potrebno ih je zalijepiti natrag na odljeve, za što se rabi rjeđe zamiješani dentalni fosfat-cement ili neko jače ljepilo iz domaćinstva. Ako postolje nije izrađeno paralelno s izlijevanjem otisaka, onda je grube rubove odljeva potrebno prije izrade postolja izravnati brušenjem – «trimanjem», uz hlađenje vodom na namjenskom uređaju – trimeru. Na donjoj strani modela nožićem se načine utori za bolju retenciju odljeva za postolje. Postolje se može izraditi od iste, tvrđe sadre od koje je izrađen i odljev, ili mekše sadre tipa II (Alabaster), na način da se u mekanu sadrenu podlogu utisne prethodno načinjeni odljev zubi i alveolarnog grebena te rubovi postolja grubo oblikuju špatulom ili nožićem i prstima. Postupak izrade postolja tehničari kolokvijalno nazivaju «soklanje». Nakon stvrdnjavanja sadre odljevi s postoljem obrađuju se trimanjem, a obično se prvo obrađuje gornji model. Površina stražnje plohe gornjeg modela brusi se da bude okomita na rafe medianu, nakon čega se brusi bazalni dio postolja da bude paralelan s okluzalnom ravninom. Bočne plohe moraju biti paralelne s najdubljim područjem vestibuluma, a u području očnjaka slijede konture zubnog luka te pod tupim kutem prelaze u prednje plohe i sastaju se u medijalnoj liniji. Modeli se straga još zakose u području tubera. Donji model ne brusi se zasebno, već zajedno s gornjim u habitualnoj okluziji s uloženim voštanim međučeljusnim registratom. Prvo se brusi stražnja ploha, do izjednačavanja s gornjim modelom, čime postižemo da nam modeli kad ih postavimo na stražnje plohe, prikazuju registrirani zagriz u habitualnoj okluziji. Zatim se bruse bočne plohe i prijelaz na stražnje plohe, da budu paralelne i u istom nivou s donjima. Model se odvaja od gornjega, a na kraju se izbrusi prednja ploha koja ide ravno od očnjaka do očnjaka. Potom se provjerava jesu li gornja i donja ploha postolja modela paralelne s okluzalnom ravninom te se dodatno paraleliziraju ubrušavanjem. Modeli brušeni na ovaj način osiguravaju da oba odljeva budu podjednake visine, skladnog izgleda i stabilni na svome postolju kako god da ih okrenuli. Postoje varijacije u brušenju postolja modela, pa tako Američki ortodontski odbor propisuje da se donji

Slike 26 – 34. Obrada modela, gotovi modeli i modeli izliveni u namjenskim plastičnim postoljima

KVAČICE

Kvačice su retencijski elementi mobilne ortodontske naprave, a oblikuju se od elastične čelične žice promjera 0,6 - 0,7 mm. Može ih izrađivati dentalni tehničar u zubotehničkom laboratoriju ili se nabavljaju tvornički izrađene, polugotove, i prilagođavaju situaciji na modelu. U ortodonciji se najčešće rabe jednokrake i obuhvatne kvačice. Jednokrake su indicirane za puni zubni niz i trajnu denticiju, a naziv im opisuje izgled – kapljičasta, streličasta, trokutasta i kugličasta. Takve kvačice omogućavaju sigurnu retenciju bez iritacije gingive, a lako se izrađuju i adaptiraju. Obuhvatne kvačice koriste se kada imamo prekinuti zubni niz i mješovitu denticiju, a najčešće je korištena Adamsova kvačica. Kada su dva lateralna zuba u kontaktu, pločastu napravu možemo retinirati i streličastom obuhvatnom Schwarzovom kvačicom, koja obuhvaća dva zuba, a leži u gingivalnoj trećini krune zuba.

Slike 35 – 37. Kliješta za rezanje žice i savijanje kapljičastih kvačica

KAPLJIČASTA KVAČICA

Kapljičasta je kvačica jedan od najjednostavnijih retencijskih elemenata mobilnih ortodontskih naprava. Izrađuje se kada imamo dva zuba u kontaktu, laka je za izradu i osigurava dobru retenciju naprave. Za laboratorijsku izradu kapljičaste kvačice potrebni su sadreni modeli čeljusti, čelična žica promjera 0,6 – 0,7 mm, kliješta za rezanje žice te ravna kliješta za savijanje žice. Kliještima za rezanje žice odreže se komad čelične žice dužine oko 7 cm. Vrškom ravnih kliješta uhvati se jedan kraj žice i prstima savija žica oko vrška kliješta kako bi se oblikovala okrugla petlja promjera oko 3 mm. Zatim se kliještima čvrsto obuhvati petlja, a slobodni krak žice prstima savija pod kutem od 90° u smjeru petlje. Nakon toga se žica savija oko vrška kliješta pod pravim kutem prema natrag, da bude paralelna s petljom te kontrolira dosjedanje kvačice na sadrenom modelu. Potom se savija pregib koji slijedi konture okluzalne kontaktne točke i oralnog dijela alveolarnog grebena te opet kontrolira dosjedanje na modelu. Na kraju se još savije retencijski dio za akrilatno tijelo mobilne naprave te opet kontrolira na modelu. Kvačica se na kraku voskom fiksira za sadreni model, vestibularno u interdentalnom prostoru. U konačnici kvačica mora pasivno stajati na modelu, slijediti konture interdentalnog prostora, kontaktne točke i oralnog dijela alveolarnog grebena, petlja mora okomito doticati dva susjedna zuba u podminiranom dijelu interdentalnog prostora, a pregib mora ići točno iznad kontaktne točke zubi i ne smije biti od nje odmaknut. Radi što bolje adaptacije, vrlo je važno da se svaka faza savijanja kvačice kontrolira na sadrenom