retorika istrazivanja | Esej od Filozofija

U 20. stoljeću događa se prilično burna obnova retorike, koja se širi i na područja književne analize i

psihoanalize, a ta je obnova zasnovana na činjenici da je primarna intelektualna značajka 20. stoljeća

izrazita prevlast jezika i interesa za jezik. Retorika osobito dominira u politici, ali vrlo naglašeno npr. i

na području reklame. S obzirom na ulogu jezika nije nimalo neobično što većina retoričara u tom

stoljeću privilegira logos (osobito npr. retoričar Perelman, koji defi nira retoriku kao proučavanje

diskurzivnih tehnika zahvaljujući kojima se umovi priklanjaju podastrtim tezama). I Perelman se bavi

fi gurama, ali ne toliko tropima, nego više fi - gurama za koje on smatra da imaju čak i veću

argumentacijsku važnost od tropa. Takva je npr. koncesija (npr. Slažem se s vama … ali) ili prolepsa u

kojoj se anticipira protuargumentacija (npr. Vi ćete reći … ali to nije točno jer…). Važnu ulogu pritom

Perelman dodjeljuje i onomatopeji te raznim vrstama ponavljanja. Naglašava se također uloga pitanja

u skladu s Aristotelovom tezom da se raspravlja samo o onome što je upitno. Zato se i govor odnosno

tekst može shvatiti samo onda ako se shvati pitanje na koje je taj govor (tekst) odgovor. S tim u vezi

naglašava se također da je cilj retorike sporazum. Njezin je cilj da se pronađe zajedničko dobro, neka

vrijednost oko koje se ljudi unatoč velikim međusobnim razlikama ipak nekako mogu složiti. Da bi se

postigao taj cilj, u retorici se zapravo zabašuruje problem, u čemu bitnu ulogu imaju fi gure kojima se

na neki način hini da pitanje uopće nije ni postavljeno. Najbolji primjer za to jest posmrtni govor u

kojemu se očekuje da se zaobiđe, pa i izbriše sve ono što bi kod osobe koju ispraćamo na drugi svijet

moglo biti problematično. Neki od retoričara (npr. K. Burke) naglašavaju tezu da svaka retorika igra

na identitete, ponekad čak s ciljem da podijeli ili suprotstavi, kakav je npr. slučaj s ratnom retorikom.

U nekih retoričara u prvom je planu tzv. teorija argumentacije često s elementima pragmatike, pa se

npr. naglašava uloga konektora (tekstnih povezivača) u logosu kao elemenata koji signaliziraju

implicitni odnos s odsutnom doslovnošću što ju auditorij treba rekonstruirati. Polazeći od spomenute

teze da se retorika bavi pitanjima, zagonetkama, problematiziranjem, M. Meyer (glavni urednik

knjige) osobito insistira na odnosu pitanjeodgovor, odnosno na tzv. problematološkoj interpretaciji i

etosa i patosa i logosa. Govornik zapravo odgovorom ili “kvaziodgovorom” briše ili otupljuje pitanje, a

najvažnije sredstvo za to brisanje ili otupljivanje jesu stilske fi gure, osobito metafora jer se njezino

doslovno značenje sámo isključuje i zahtijeva drugačije čitanje/razumijevanje. Na osnovi tih i takvih

teza on u zaključku poglavlja Suvremeno doba (što je zapravo i zaključak cijele knjige) nudi i prilično

kompleksnu defi niciju retorike prema kojoj je riječ o disciplini što pitanja smješta u ljudski, točnije u

“intersubjektivni kontekst, u kojemu pojedinci komuniciraju i sukobljuju se oko njima važnih

problema, u kojem se odigravaju njihova zbližavanja i udaljavanja, u kojemu se treba svidjeti i

manipulirati, u kojemu dopuštamo da nas zavedu i, povrh svega, u kojemu nastojimo u to vjerovati”..

Govorništvo se naglo razvija u novom vijeku, koji je počeo velikim revolucijama uEvropi. U Velikoj

francuskoj revoluciji 1789. godine govorništvo je od velikog značaja kaosredstvo političke borbe.

Vjerski reformator i borac protiv papske dominacije Martin Luter je bio sjajan govornik, i ubraja se

u vrh njemačkog govorništva.

U 20.stoljeću, govorništvo je dobilo na značaju posebno u ratnim vremenima. Jedanod najboljih

govornika u Drugom svjetskom ratu je bio Vinston Čerčil, koji se snagom riječi,

suprotstavljao politici Musolinija, Hitlera i drugih.

Dvadeseto stoljeće bliži se kraju. Kako se u njemu snalazila retorika? Je li već moguće napraviti

bilancu? Promotrimo li bolje što se dogodilo, nužno ćemo uočiti obnovu retorike šezdesetih godina i

njezino širenje na područja kao što su pravo, književna analiza i psihoanaliza. Može se učiniti

neobičnim, ali tu obnovu dugujemo uspjehu jezičnih analiza. Naime, glavna intelektualna značajka

20.stoljeća uz znanstvene je revolucije zacijelo prevlast jezika. Zahvaljujući strukturalizmu on je

postao osnovom humanističkih znanosti, primjerice u etnologiji. No i mnogo prije toga

anglosaksonska je misao, nakon bečkih i njemačkih filozofa, nastojala proniknuti u značenja i

Delimični pregled teksta

Preuzmite retorika istrazivanja i više Esej u PDF od Filozofija samo na Docsity!

U 20. stoljeću događa se prilično burna obnova retorike, koja se širi i na područja književne analize i psihoanalize, a ta je obnova zasnovana na činjenici da je primarna intelektualna značajka 20. stoljeća izrazita prevlast jezika i interesa za jezik. Retorika osobito dominira u politici, ali vrlo naglašeno npr. i na području reklame. S obzirom na ulogu jezika nije nimalo neobično što većina retoričara u tom stoljeću privilegira logos (osobito npr. retoričar Perelman, koji defi nira retoriku kao proučavanje diskurzivnih tehnika zahvaljujući kojima se umovi priklanjaju podastrtim tezama). I Perelman se bavi fi gurama, ali ne toliko tropima, nego više fi - gurama za koje on smatra da imaju čak i veću argumentacijsku važnost od tropa. Takva je npr. koncesija (npr. Slažem se s vama … ali) ili prolepsa u kojoj se anticipira protuargumentacija (npr. Vi ćete reći … ali to nije točno jer…). Važnu ulogu pritom Perelman dodjeljuje i onomatopeji te raznim vrstama ponavljanja. Naglašava se također uloga pitanja u skladu s Aristotelovom tezom da se raspravlja samo o onome što je upitno. Zato se i govor odnosno tekst može shvatiti samo onda ako se shvati pitanje na koje je taj govor (tekst) odgovor. S tim u vezi naglašava se također da je cilj retorike sporazum. Njezin je cilj da se pronađe zajedničko dobro, neka vrijednost oko koje se ljudi unatoč velikim međusobnim razlikama ipak nekako mogu složiti. Da bi se postigao taj cilj, u retorici se zapravo zabašuruje problem, u čemu bitnu ulogu imaju fi gure kojima se na neki način hini da pitanje uopće nije ni postavljeno. Najbolji primjer za to jest posmrtni govor u kojemu se očekuje da se zaobiđe, pa i izbriše sve ono što bi kod osobe koju ispraćamo na drugi svijet moglo biti problematično. Neki od retoričara (npr. K. Burke) naglašavaju tezu da svaka retorika igra na identitete, ponekad čak s ciljem da podijeli ili suprotstavi, kakav je npr. slučaj s ratnom retorikom. U nekih retoričara u prvom je planu tzv. teorija argumentacije često s elementima pragmatike, pa se npr. naglašava uloga konektora (tekstnih povezivača) u logosu kao elemenata koji signaliziraju implicitni odnos s odsutnom doslovnošću što ju auditorij treba rekonstruirati. Polazeći od spomenute teze da se retorika bavi pitanjima, zagonetkama, problematiziranjem, M. Meyer (glavni urednik knjige) osobito insistira na odnosu pitanjeodgovor, odnosno na tzv. problematološkoj interpretaciji i etosa i patosa i logosa. Govornik zapravo odgovorom ili “kvaziodgovorom” briše ili otupljuje pitanje, a najvažnije sredstvo za to brisanje ili otupljivanje jesu stilske fi gure, osobito metafora jer se njezino doslovno značenje sámo isključuje i zahtijeva drugačije čitanje/razumijevanje. Na osnovi tih i takvih teza on u zaključku poglavlja Suvremeno doba (što je zapravo i zaključak cijele knjige) nudi i prilično kompleksnu defi niciju retorike prema kojoj je riječ o disciplini što pitanja smješta u ljudski, točnije u “intersubjektivni kontekst, u kojemu pojedinci komuniciraju i sukobljuju se oko njima važnih problema, u kojem se odigravaju njihova zbližavanja i udaljavanja, u kojemu se treba svidjeti i manipulirati, u kojemu dopuštamo da nas zavedu i, povrh svega, u kojemu nastojimo u to vjerovati”.. Govorništvo se naglo razvija u novom vijeku, koji je počeo velikim revolucijama uEvropi. U Velikoj francuskoj revoluciji 1789. godine govorništvo je od velikog značaja kaosredstvo političke borbe. Vjerski reformator i borac protiv papske dominacije Martin Luter je bio sjajan govornik, i ubraja se u vrh njemačkog govorništva. U 20.stoljeću, govorništvo je dobilo na značaju posebno u ratnim vremenima. Jedanod najboljih govornika u Drugom svjetskom ratu je bio Vinston Čerčil, koji se snagom riječi, suprotstavljao politici Musolinija, Hitlera i drugih. Dvadeseto stoljeće bliži se kraju. Kako se u njemu snalazila retorika? Je li već moguće napraviti bilancu? Promotrimo li bolje što se dogodilo, nužno ćemo uočiti obnovu retorike šezdesetih godina i njezino širenje na područja kao što su pravo, književna analiza i psihoanaliza. Može se učiniti neobičnim, ali tu obnovu dugujemo uspjehu jezičnih analiza. Naime, glavna intelektualna značajka 20.stoljeća uz znanstvene je revolucije zacijelo prevlast jezika. Zahvaljujući strukturalizmu on je postao osnovom humanističkih znanosti, primjerice u etnologiji. No i mnogo prije toga anglosaksonska je misao, nakon bečkih i njemačkih filozofa, nastojala proniknuti u značenja i

strukture logičkog, ali i svakodnevnog jezika. Mislimo prije svega na Wittgensteina, ali i na sve njegove nasljednike od Oxforda do Berkeleya koji su misao proučavali preko jezika. I umjesto da je svedu na utemeljujući i izvor ni, ali empirijski nedokučiv subjekt, oni su se radije usredotočili na onaj aspekt misli koji se može promatrati, odnosno na jezik kojim se ljudi služe. Mnogo prije Foucaulta ta je vrsta analize konstatirala smrt subjekta, štoviše, smrt prvenstva svijesti, okrećući se onomu što ljude povezuje međusobno i sa svijetom, to jest jeziku i govoru, izricanju i izrečenom, istini i njezinu iskazivanju. Ubrzavajući svoj tijek, povijest je stvorila jaz između čovjeka i zbilje, između čovjeka i čovjeka. Njegove misli više nisu priopćavale tajnu svijeta, a promišljanje misli vodilo je tek k subjektivnosti. Stoga se činilo da je u cijeloj čovjekovoj misli samo jezik objektivan, tj. svima na isti način materijalno dostupan. Još je valjalo ispitati što on priopćava o vanjštini stvari i čovjekovoj nutrini. Tada se referencijom stala nazivati denotacija znakova, semiologijom pribjegavanje raznim uporabnim kodovima, a uvriježenom uporabom razumijevanje značenja riječi u različitim kontekstima. Ukratko, Frege, Peirce i Wittgenstein, kao i neki drugi nakon njih, podsjećali su nas da značenje riječi i njihova uporaba ipak posjeduju nešto univerzalno, samim time i umirujuće. Uza sve to još smo daleko od bilo kakva uzleta retorike. Naprotiv, ideja jednoznačnosti koju logički formalizam može kodirati suprotstavlja se kultu dvoznačnosti kojom se nadahnjuju retori, a produbljuju je teoretičari retorike. K tome, klima u to doba nije pogodna za diskusiju i proturječje. Marksizam i fašizam među sobom su podijelili prvu polovinu stoljeća i prije negoli se počelo prokazivati krvavo barbarstvo što će ga iznjedriti. Intelektualci 20. stoljeća nisu voljeli retoriku sve dok su bili zaslijepljeni udobnim ideološkim pouzdanostima. Međutim, kada su se one urušile u zadah smrti, toliko napadana retorika ponovo je postala oružjem napokon mogućih debata i instrument onih koji su više voljeli neizvjesnost intelektualne otvorenosti od smrtonosna šarma totalitarnih ideologija. S Habermasom i Perelmanom, Ecom i Gadamerom čak se može govoriti i o "retoričkom obratu" po uzoru na "lingu istic turn", koji je zahvaljujući Russellu i Wittgensteinu obilježio anglosaksonsku misao s početka stoljeća. Zanimljivo je, k tome, uočiti da se retorika uvijek iznova rađa u trenutku kada stari intelektualni, dakle kulturni obrasci propadaju. Mislimo na antičku Grčku između Homera i Platona, na renesansu i ovo naše 20. stoljeće - tri velika razdoblja u kojima je retorika doživljavala procvat i širenje, izvlačeći korist iz pojave sloboda kao i iz gašenja starih misaonih obrazaca koji više ništa ne umiju objasniti. Raspravlja se, istražuje, iznalazi, a na kraju procesa misao dolazi do novih sustava koji s vremenom opet postaju njezinim zatvorom. Platon će se boriti protiv retorike baš kao i Descartes, koji će je također poistovjećivati sa slabošću nepouzdane misli, iako je više neće vezivati uz sofistiku, nego uz skolastiku koja tapka u mjestu i koči znanost. Htjeli mi to ili ne, retorika uvijek oslobađa od starih ideologija, iako njezina slabost počiva na činjenici da ne nudi ništa doli otvorenosti o kojoj svjedoči njezino postojanje, omogućujući uspostavu nove misli koja će se na nju okomiti. Ljudski duh voli pouzdanost, pa se neće dugo zadovoljavati samo retorikom, što će se i pokazati u 21. Stoljeću Kako okarakterizirati ta tri velika povijesna trenutka retoričke evolucije, a među njima i naše doba? Najprije je došlo do urušavanja stare mitologije, grčkoga mitosa, prema kojemu bogovi upravljaju ljudskim djelima i svijetom uopće. Kad je takvo objašnjenje izgubilo vjerodostojnost, postalo je predmetom pjesništva, jer dojučerašnje su istine analogije i metafore sutrašnjice. Sve u svemu, krasne priče koje kao takve valja i shvaćati. Međutim, nakon što se pokazalo problematičnim, sve je trebalo početi iznova. No što li se između ta dva trenutka proživljavalo ako ne duh slobode koji doživljava novi procvat? Prije negoli je pružio novi odgovor, taj je duh sve propitao i u sve posumnjao, prepuštajući se zanosu - ponekad razornom, doduše - suprotstavljanja svemu, štoviše, svima. Rastrzani između mitosa, koji je već spušten na razinu mitologije, i racionalnog, znanstvenog logosa, softsti su u staroj Grčkoj bili ono što su humanisti bili u renesansno doba, prije negoli je Descartes utemeljio logos u apsolutnoj Božjoj nužnosti koja je i sama bila nužan izvor nezaobilazne nužnosti znanstvene istine. Retorika je htjela biti inventio, metoda ante litteram u kojoj su ljudi zagledani u čovjeka, smatrajući da sve polazi od njega i ne mareći za pouzdanost koja je nestajala sa skolastikom na izmaku. Naše je pak doba, koje i samo proživljava znanstvenu revoluciju, silno pogođeno urušavanjem vlastitih temelja i vrijednosti. Subjekt je mrtav, a nazadan je onaj koji i dalje svim silama nastoji sve izvesti iz svijesti, subjekta, čovjeka kojega neprekidno premašuju povijest, nesvjesno i drugi, koji ga naddetermi-niraju i stežu u obruč. Poljuljane su tradicionalne

postavljaju putem odgovora koji trebaju istaknuti - makar i pretjerujući, bombastičnim stilom - pokojnikove odlike, kao da one nikada nisu stvarale ni poteškoće ni ostavljale tragove, kao da u njima nema ničega dvosmislenog, što je inače slučaj sa svakom ljudskom osobinom. Pitanja vezana za pokojnika tek se "citiraju" kroz ono što ih post-humno rješava u njegovu korist. Uzalud je književni diskurz problematičniji od posmrtnoga govora, uzalud igra na veću zagonetnost likova, situacija, pa čak i samoga pripovijedanja, problematičnost djela nije uprizorena kao na sudu - čak ni u tragedijama

jer ona se očituje u odgovorima i kroz odgovore, bez obzira na eksplicitna pitanja na koja ondje nailazimo. Ono o čemu je riječ iskazano je, ali ne u obliku pitanja, nego s pomoću singularnog atributa koji će graditi priču i davati joj konkretnost. Otuda često proizlazi uloga što je vjerodostojnost ima u oblikovanju odgovora, kako oni čitatelju ne bi stvarali probleme. To je cijena njegova priklanjanja, njegova "prepuštanja", Ukratko, etos, patos i logos raspršuju se po teorijama koje prednost daju ili retorici ili argumentaciji, čak i po cijenu da svedu jednu na drugu te da etos i patos podrede logosu, ako se dotična teorija sidri upravo u njemu. Stoga u 20. stoljeću nemamo tri, nego šest glavnih osi. To su dominante, ali opsjednutost logosom ne sprečava, primjerice, Perelmana da se bavi etosom ili da retorici pristupa s argumentacijskoga stajališta, na nj je i svodeći. Preklapanje retorike i argumentacije često se uočava, primjerice, kod Ducrota, čije je stajalište pona jpr ije retoričko, iako on svoju teoriju smatra argumentacijskom, što je upravo suprotno od Perelmana, koji je govorio o "novoj retorici", a zapravo se bavio argumentacijom. 5 1.3.ZNAČAJ BESJEDNIŠTVA (GOVORNIŠTVA) U raznim oblastima društvenog ţivota: sudstvu, politici, školstvu, politici, kulturi,vojsci, ali i u svakodnevnim ţivotnim prilikama, govornička vještina je bitna pretpostavkauspjeha i napretka: od dobre ili loše besjede često zavisi ţ ivot ili smrt ljudi, pa i sudbina čitavih naroda. U sudskim procesima dobro sročena i ubjedljiva odbrana mnogim jeoptuţenicima spasila ţivot. Vrsni advokati su zapravo i vrsni govornici. Za njih narod kaţe daskidaju s vješala. Snaţnim besjedama vojskovoĎa armije vojnika pokretale su se u ţestokeokršaje, hrleći u smrt. Dobra besjeda, dakle, moţe da pokrene na akciju: da ohrabri i podstakne na ţrtvovanje, ali i da oslobodi, utješi, razgali, oraspoloţi. 2 Sve ovo pokazuje da lijepo izgovorena riječ, tj. dobro sročena i kazana besjeda, ima ogromnu snagu. Besjedništvo je značajan faktor demokratskoga društva i moćan regulator njegovogfunkcionisanja. Nasuprot diktaturi, koja organizovano nameće jednoumlje i monopol jedne ideologije kao dogme, demokratija, kao «vladavina naroda» podrazumijeva prije svega slobodu govora, a to znači i pravo na drukčije mišljenje, na suprotstavljanje različitih ideja i njihovo iskazivanje u formi besjeda. 3 U savremenim demokratijama, besjedništvo moţe biti snaţno sredstvo borbe pro tiv raznih društvenih deformacija, birokratizacije i zloupotrebe vlasti. U tome je takoĎer značaj besjedništva. 4 Besjednička vještina se moţe i zloupotrijebiti, odnosno moţe imati instrumentdemagogije i zavoĎenja naroda. Takvi su bili Musolini i Hitler. Zbog njihovih govorničkihsposobnosti velike mase naroda su prihvatili ideologiju fašizma.

Zloupotreba besjedništva moţe biti pouka demokratskim društvima i onim snagama unjima koji teţe progresu da se bitka protiv zla moţe i mora dobiti i prije stvarne bitke, snagom govora, besjedničkom vještinom kojom će se mase naroda ubjediti da slijede progresivne ihumane ideje. U Italiji i Njemačkoj tridesetih godina dvadesetog vijeka nije bilo takvih snaga,a ni govornika koji bi svojom besjedničkom vještinom nadmašili Musolinija i Hitlera. I zato jenjegovanje besjedništva u demokratskim društvima izuzetno značajno.

retorika istrazivanja, Esej od Filozofija

Srodni dokumenti

Delimični pregled teksta

Preuzmite retorika istrazivanja i više Esej u PDF od Filozofija samo na Docsity!