Albert Kami, Stranac, Lektire od Bosanska, hrvatska i srpska književnost

Preuzmite Albert Kami, Stranac i više Lektire u PDF od Bosanska, hrvatska i srpska književnost samo na Docsity!

Tamara Brajović IV-b

FILOZOFIJA APSURDA

FILOZOFIJA APSURDA

Uvod

Šta je filozofija apsurda?

Filozofija za sve ima po neko viđenje, objašnjenje i uvijek ju je interesovalo i privlačilo nešto, tako reći neobjašnjivo. Zato ona pokušava da sagleda pojam apsurda i definiše ga. U filozofiji, apsurd predstavlja odnos između ljudske tendencije da upiju vrijednosti i značenje života u svoju koristi. Apsurd je ljudska nesposobnost da pronađu bilo kakvu svrhu. Univerzum i ljudska svijest ne idu odvojeno, upravo zbog samog apsurda, a opet, i pored toga apsurd izvire iz kontradiktornosti ova 2 pojma. Da ne filozofiramo previše, možemo jednostavno reći da je apsurd jedan prosti besmisao, besmisao koji nas koči, istovremeno pokreće, koji nas davi ali i spašava, zbog koga umiremo i zbog koga živimo, a povrh svega, ono u čemu živimo.

I dio

♤FILOZOFIJA APSURDA- teorijski FILOZOFIJA APSURDA- teorijski

Filozofija apsurda analizirana kroz gledište Alberta Kamiju direktno se ocrtava u njegovim djelima. Prvenstveno govorimo o djelu Stranac gdje je Kami kroz zavijenu formu rekao većinu onoga preko čega bi objasnili njegovu perspektivu što se apsurda kao takvog tiče. Naravno, kako je književnost bogata metodama tumačenja djela, daje nam slobodu razumijevanje istog na više načina. Naravno, jedno filozofsko djelo ima čak više ključnih tačaka i, naravno dozvoljeno ga je tumačiti na više načina, ali nas zanima baš taj jedan, to jest, nas zanima Kamijev doživljaj apsurda.

Svjestan toga Kami piše esejsko djelo Mit o Sizifu, koji se koristi kao pomoćna literatura u tumačenju Stranca , a i same folozofije apsurda.

Mit o Sizufu je esej objavljen 1942. godine, kao što već znamo, od strane francuskog filozofa Albera Kamija.

prevaziđe. Kad napušta visine postepeno tonući u ponor bogova, pokazuje da je superioran nad svojom sudbinom. Jači je od kamena.

Pa, kako to Kami misli? Iako Sizif gura svoju stijenu ponovo i ponovo nekako uspijeva to da prevaziđe? Upravo je ovo dio gdje važnost svjesnosti ulazi u igru.

U svom Receptu za pobjedu apsurda Kami se dotiče teme Mita o Edipu kojem je sudbina dodijelila da ubije svog oca i oženi svoju majku. Ljudi ne odobravaju ovako nešto i distanciraju se od istog, zbog čega Edip završava tako što se oslepljuje.

Na kraju Edip stoji iza stava da pored svih iskušenja njegove godine i plemenita duša ga vode u realizaciju toga da je sve u redu. Važno je razumjeti da Edip nema pretjerano samopouzdanje u govoru ili optimističan pogled, već je samo potpuno svjestan svega što se desilo i bira da gleda svijet onakav kakav jeste. Kami kaže:

Zaključujem da je sve u redu- reče Edip, i takva napomena je sveta. Stvara eho u divljini i limitira univerzum čovjeka. Sudbinu činu ljudskom materijom koja se mora riješiti baš među ljudima.

Sav Sizifov nijemi užitak postoji u njemu samome. Njegova sudbina pripada samo njemu.

Upravo je ovo način na koji Sizif prevazilazi kamen.

Možda, bar još uvijek nismo u mogućnosti da promijenimo okolnosti u kojima smo ili da naslijedimo besmislenost univerzuma u našu sopstvenu sudbinu ali buneći se protiv toga, možemo da biramo kako ćemo je predstaviti. Možemo da se držimo za to i stvorimo svoje sopstveno značenje. Ista ta svjesnost koja nas čini da se osjećamo zarobljeno u apsurdu je ujedno i sredstvo pomoću koga možemo da stvorimo našu sopstvenu sudbinu.

Štaviše, ako i nema više svrhe ili skrivenog puta na ovom svijetu onda bismo bili sigurni da sudbina stvarno jeste ljudska materija. Izostanak višeg značenja znači da možemo sami da stvorimo jedno, što i jeste gledajući iz bilo koje perspektive optimistična stvar.

Da bismo se distancirali iz rama grčke mitologije shvatamo da su osude i nevolje Sizifa ekstremno povezane sa našim životima. Zapitajmo se, ko od nas nikad nije osjetio repetativni ciklus koji izgleda da ne vodi nikuda? Ko nije dobio žmarce shvativši da nam je sudbina da umremo ili ipak gledajući širu sliku, da je cijeloj civilizaciji predodređeno da umre? Ili to što smo samo frakcija u milisekundi u životnom ciklusu univerzuma.

Kami je pisao o tome.

Dešava se da melanholija osvane u ljudskom srcu. To bi se smatralo kao pobjeda kamena.. Beskrajna tuga bi tada bila preteška za podnijeti.

Dakle, svi smo mi Sizif, sa našim ličnim stijenama. Svi smo mi Edip, zarobljeni pod sudbinom neizbježne smrti. Šta god da se desi između sada i tada, šta god da se desi pod okriljem sudbine, sve, apsolutno sve to zavisi od nas.

Teret se uvijek pronađe, ali Sizif podučava višim vrijednostima koji negiraju i bogove i kamen. I ponovo, on tvrdi da je sve u redu. Univerzum kao takav ne izgleda mu ni smisleno ni uzaludno...sama borba sa visinama je dovoljna da ispuni čovjekovo srce.

Na kraju, nije važno hoće li se stijena skotrljati opet, ili to hoćemo li neizbježno umrijeti, poteškoća je ono čemu se možemo prikloniti, put je taj jedini koji je bitan i pred kraj# sami ćemo zaključiti da je sve u redu.

Neko mora zamisliti Sizifa srećnim.

♤FILOZOFIJA APSURDA- teorijski Filozofski suicid

Filozofski suficit je nešto što je Albert Kami nazivao solucijom nade. Kami je imao prilično drugačiji pristup od Kirhegora.

Neizvesnost postojanja

On tvrdi da razlog ima limit koji idu izvan naših razumijevanja, što je zaista zagonetno. Štaviše, vjerovao je da je čitav život besmislen i da sve forme značenja koje mu mi pripisujemo su ništa više od konstrukcije ljudskog uma. Nema dokaza da univerzum ima neko transcendentno značenje, a i ako ima, mi jednostavno ne možemo o tome da pričamo jer sa sigurnošću ne znamo. Kako kaže u svom filozofskom eseju Mit o Sizifu

Ne znam da li ovaj svijet ima značenje koje nas nadmašuje, ali znam da ja to značenje ne znam i za mene je trenutno nemoguće da nešto takvo spoznajem. Šta mi znači značenje van mog stanja. Mogu da razumijem samo ono što je u unutar ljudskih okvira.

Kako tvrdi, jedino iskreno posmatranje sa kojeg možemo sagledati svijet govori da je on besmislen. Nema univerzalnih vrijednosti, podeljenih planova i sve je nasumično. Dakle, život je apsurdan.

Ali šta je Kami mislio po apsurdom. Da li smatra, nas, ljude apsurdom bivanjima? Ili da svijet koji nas okupira je sam po sebi apsurdan? U stvari, ni jedno ni drugo. Neprilike sa kojima se kao ljudi suočavamo su u suštini da smo mi racionalna stvorenja sa snažnom željom za stvaranjem reda i jasnoće i željom za davanjem smisla životnu dok smo dio iracionalnog i indiferentnog univerzuma.

Odgovor univerzuma kao takvog, ljudima koji čeznu za smislom je ništa više od tišine.

Ova konfrontacija je suštinski ono što Kami naziva apsurdom. Činjenica je da nastavljamo da pokušavamo da napravimo nešto od univerzuma ne bismo li razumjeli zagonetku, dali joj značenje. Ali, čim pomislimo da smo je dosegli ona proklizi kroz naše prste poput vode. Realizacija toga da smo samo grupa primarna koji žive pod kamenom u beskrajnom univerzumu koji je, pritom nezainteresovan za nas, i toga da će posle hiljadu godina naši životi biti zaboravljeni, i toga da će naša planeta prije ili kasnije biti progutana od strane Sunca, može nas dovesti do očaja. Nema dokaza da je naša egzistenciji drugačija.

Takođe kada se osvrnemo na repetitivnost naših života i ovaj cirkularno prihvaćeni put kojim se očekuje da ćemo svi proći od rođenja do smrti može nas navesti da se zapitamo koji je cilj svega ovoga. Jednom će jedan postati svjestan apsurda svega, kako Kami kaže:

Buđenje ulica, četiri sata u kancelariji ili fabrici, obrok, četiri sata rada, obrok, spavanje, ponedeljak, utorak, srijedu, četvrtak, petak, subota prema istom ritmu. Ovaj put je lakoprateći većinu vremena, ali, jednog dana, jedno zašto izmakne i sve počne da izgleda umorno, nijansirano uzbuđenjem.

Pa zašto smo ovdje? Koja je poenta? Pokušavajući da pronađemo racionalna objašnjenja na ova pitanja u iracionalnom i indiferentnom svijetu je u stvari ono što apsurd prestavlja. I Kako Kami kaže, apsurd ne može biti negiran. Ovo znači da možemo reagovati na dva načina. Možemo ga ostaviti takvog kakav jeste, ili pobjeći od njega.

Mnogi pametni ljudi su eksploatisali ovu ljudsku tendenciju težnje pronalaženja smisla kreiranje spremno napravljenih odgovora koji bi zadovoljili sva filozofska i egzistencijalna pitanja. Kao takve koristili su ih kao oruđe za kontrolisanje. Ovakve forme kontrolisanje obično dolaze u vidu religije, ali tu su i svetovni, spajanjem osobina shvatanja postojanja. Na primjer, nacističko vjerovanje u arijevsku rasu koja je sudbinski predodređena da vodi sve ostale rase, ili sakralizuje nacionalni identitet, što čini čin služenja jednoj zemlji krajnjim brigom. Ili na primjer verovanje u karmu, koja nije uvijek validna čemu lično svjedočimo. Mnogi loši ljudi su izbjegli šta ih sleduje i sada žive srećno. Kontradiktorna tome, mnogi dobri ljudi se suočavaju sa nesrećom.

Problem sa svim ovim pristupima je to što ostavljamo racionalnost po strani i biramo da vjerujemo u stvari koje manjkaju dokazima i racionalnim objašnjenjima ili čak idu protiv naših sopstvenih iskustava. Kami ovo zove filozofskom suicidom , što je u stvari samo način kako izbjeći apsurd premeštanjem neizvjesnosti postojanja verovanje u ono što su ljudi samo izmislili. Direktniji pristup bjekstva od apsurdan je fizički suicid , koji je prema Kamionu jedini pravi filozofski problem. Opet, i ovaj pristup ima problem, jer bi značio da smo suštinski podlegli apsurd priznajući da je konfrontacija sa besmislenošću i iskustvima beznadežja previše za nas same. Sada, u cilju neupadanja u neku od ovih zamki uz življenje života i pored apsurdan moramo pitati sebe sledeće

Je li beznadežan život u transcendentnom univerzumu bez smisla nužno pogrešan?

primjer, Sizifu zamislimo kao srećnog. Šta ako jedan nađe uživanje u očaju i odbije da se prikloni mizeriji koju život baca na nas, jer, ima li šta buntovnik od pronalaženja užitka u onome što je osmišljeno kao naša kazna.

Priklanjajući se ovoj metafori, kao takvog možemo povezati Sizifu i Sizifov posao sa nama i našim životima, što prvobitno i jeste cilj Kamijevog eseja. Znači li to da je naš život kazna? Što nas direktno uvodi u religiju i Kamijev pogled na istu. Naime, Kamija bi definisali kao ateistu, zar ne? Ako ga posmatramo kroz prizmu Mersoa (Stranac), možemo faktički reći da smo čuli to iz njegovih usta.

On me prekide i poslednji put opomenu, napravivši se u svojoj visini i pitajući me da li vjerujem u Boga. Odgovorih da ne vjerujem.

U cijelom djelu se ni jednom nije provukla riječ ateista. Šta ako Merso, tako ni Kami nisu bili jedni od takvih. Kaže da ne vjeruje, ali opet, ne kaže da ne postoji. Kami kroz svoja djela provlači ideju da nije na njemu da govori o onome o čemu ne zna, što nas dovodi do toga da je bio možda, ali samo možda bio agnostik , što zamisao apsurda dovodi do novog nivoa. Vratimo se na Sizifa. Ako je njegova kazna naš život onda nas to direktno dovodio u teoriju postojanja sa religijske strane. Adam i Eva su kažnjeni od strane Boga za svoju neposlušnost i zbog toga im je dodeljen zemaljski život, jer smrtnost nije bila predodređena za ljude. Tako bi Kami, kao agnostik imao najširu sliku o postojanju.

Mislim da ne postoji, ali nisam siguran

Ako gledamo svijet bez ikakvih roletne u vidu religije ili u vidu krute zadrtosti prema istoj slobodno možemo reći da ga posmatramo bez iluzija. To nas dovodi do ključne stvari u analiziranje Alberovog romana Stranac.

♤Dati sadržaj besmislenom životu U svijetu bez iluzije, čovjek je stranac.

Ko je stranac? Danas bismo ga opisali kao čovjeka koji odbija da učestvuje u društvenoj igri.

Majka mi je danas umrla. A možda i juče, ne znam.

Nije li ovakva konstatacija koju nalazimo na početku Kamijevog djela krajnje ravnodušna, a ravnodušnost u takvoj situaciji je apsurdna. Ovaj citat početka djela Kami objašnjava na samom kraju.

Niko, niko nema pravo da plače nad njom.

Sad se možemo zapitati zašto. Opet nam Kami odgovara.

Prvi put posle toliko vremena pomislio sam na majku. Učinilo mi se da sam razumeo zašto je pred kraj života našla vjernika, zašto se pretvarala da ponovo počinje. Tamo, tamo takođe, oko onog doma u kome su se životi gasili, veče je bilo kao melanholični počinak. Tako blizu smrti majka mora da se osjećala oslobođenom i spremnim da ponovo sve proživi.

Može li se nešto kao apsurd objasniti, i ako neko uspije u tome da li to prestaje da bude apsurd? Ne možemo sa sigurnošću dati odgovor, ali možemo zamisliti ovakvu situaciju. Zamislimo da ono što se naziva filozofskim suicidom epitetiramo kao apsurdno, a konkretno apsurdno u romanu nazovemo, na primjer realnim, usudiću se reći i normalnim. Tada bismo Mersoa opisali kao realistu, a svijet oko njega apsurdom, kao takvim. Ovakva ideja bi se uklopila u kontekstu dijela gdje Merso odustaju, a odustaje kad shvati da je postao suvišan. Kako glavni lik, u sudnici u kome se razmatra njegov slučaj, pod reflektorima i budnim očima javnosti postaje suvišan? Kao što vidite, cijela situacija postaje neporecivo apsurdna, a kroz prizmu Mersoa kao realiste i svijeta kao apsurdnog, dolazimo do zaključka da je apsurd progutao realnost. Naravno, ovo je kontradiktorno stanovište od onog prethodno navedenog gdje se govori da je apsurd uvijek rame uz rame s realnošću. Kako sada odlučiti koja je teorija ispravna?

U stvari, ni jedna ni druga, a opet i jedna i druga, dok postoji i treća i četvrta. Vidite, u suštini apsurd se može objasniti, ali na više načina, potpuno različitih, što znači da ni jedan nije pogrešan, a opet ni jedan nije pravi.

Ono što je jasno jeste da se junak u apsurdom svijetu oslanja samo na sadašnjost, da je alienisan i naravno nihilista uz snažan motiv pobune. I Merso, iako nije tako delovalo sa sobom je nosio pobunu, jer pobuna nije nužno fizička, nije nužno glasna, Mersoova pobuna živi u misli.

♤Dati sadržaj besmislenom životu Navika

Kada me je stražar ponudio cigaretom, odbio sam, već sam se tada bio odvikao od pušenja.

U zatvoru i zabrana duvana je bila kazna, jedan vid mučenja uz zabranu i izolovanje od spoljašnjeg svijeta. Ali kad se naviknemo da živimo bez nečega, to prestaje da bude kazna i jednostavno postaje nešto što je normalno. Ovo opet podupire teoriju o Sizifu kao srećnom.

♤Dati sadržaj besmislenom životu Svega mi je dosta

Samo da se osjetio manje sam, preostaje mi da poželim da na dan mog pogubljenja bude mnogo gledalaca i da mi svi dočekaju s povicima mržnje.

♤Dati sadržaj besmislenom životu Revolt nad revoltima - zaključak

Zaključila bih idejom o promjeni. Ako bise, hipotetički, apsurd mogao promijenijeniti, kako bismo ga mijenjali. Da li bi to značilo vječni život ili nešto mnogo jednostavnije. Kako Kami kaže mi to ne znamo i ne možemo govoriti i tome, ali ideja uvijek ostaje i bar misliti katkad o takvoj ideji jeste najveći vid revolta. Revolt nad revoltima.

Citiraću digresiju iz domaćeg djela Lajanje na zvijezde koja ostavlja prostora da se o ovome razmišlja, i, možda jednom, ali samo možda, dođemo do rješenja.

Dozvolite profesorka, ja stojim iza toga da je Sizif glupi manuelac, jer da je taj malo mislio mi se danas ne bismo zamlaćivali njim kao valjačem. Ne samo mi nego i svi svetski umovi.

Mihailo, a o čemu bi on po tebi trebalo da razmišlja?

O valjanju.

O valjanju?

On samo valja, a da o tome samo malo misli on bi jednom popravljao vrh brda, pa kad ponovo izvalja taj kamen temeljac uzaludnosti on tamo i ostane. I bogovi se pitaju ko će duže izdržati. Sizifu, brdo ili kamen.

Literatura

 Mit o Sizifu Alber Kami  Stranac Alber Kami  Sartr i filozofija egzistencijalizma  Lajanje na zvijezde Milovan Vitezović  How to live an absurd life https://youtu.be/_hJZEq61KeM  This absurd Universe https://youtu.be/kINdkdNOKHo

♤ SADRŽAJ

Uvod..............................................................................

I dio

FILOZOFIJA APSURDA- teorijski ..............................

II dio

FILOZOFIJA APSURDA- praktično..............................

 Život je apsurdan................................................  Filozofski suicid.................................................  Dati sadržaj besmislenom životu.......................  U svijetu bez iluzije čovjek je stranac...............  Navika...............................................................  Svega mi je dosta..............................................  Poslednja želja.................................................  Revolt nad revoltima-zaključak.......................  Literatura.......................................................