Roditeljsko I starateljsko pravo - skripta, Ispiti od Porodično pravo

Preuzmite Roditeljsko I starateljsko pravo - skripta i više Ispiti u PDF od Porodično pravo samo na Docsity!

PORTAL ZA PRAVNIKE I STUDENTE PRAVA U BIH

RODITELJSKO I

STARATELJSKO

PRAVO

SKRIPTA PRVA PARCIJALA

WWW.BH-PRAVNICI.COM

[email protected]

POJAM I PREDMET RODITELJSKOG PRAVA

Roditeljsko, bračno i starateljsko pravo zajedno sačinjavaju porodiĉno pravo, kao posebnu: a.) granu prava i b.) discplinu pravnih nauka.

Roditeljsko pravo se može postmatrati kao dio :

1. pozitivnog prava (sa aspekta pozitivnog prava) 2. pravne nauke****. 1. S pozitivnopravnog aspekta , porodično pravo je: grana prava , odnosno skup pravnih normi koje ureĎuju:  porodicu i odnose meĎu članovima porodice: o odnose (bračnih i vanbračnih) partnera , o roditelja i djece i o ostalih srodnika (krvnih, po usvojenju, po tazbini, o ustanovu starateljstva.

Roditeljsko pravo je dio porodičnog prava.

Roditeljsko pravo je: Skup pravnih normi koje ureĎuju odnose izmeĎu: roditelja i djece, te drugih bliskih srodnika.

Karakteristike roditeljskog prava:

1. 1. Svi odnosi roditelja i djece i drugih srodnika: nisu pravne prirode , pa se zbog toga ne mogu ni urediti pravnim normama. zbog toga nisu predmet roditeljskog prava. 1. 2. Odnosi roditelja i djece i ostalih srodnika se uglavnom ureĎeni imperativnim normama , zbog značaja tih odnosa za: djecu, roditelje, ostale srodnike, ali i društvenu zajednicu.

Samo mali dio ovih odnosa je ureĎen normama dispozitivne prirode.

1. 3. Karakteristika odredbi koji ureĎuju odnose roditelja i djece je njihova sve veća : dejurizacija.

Naime, u PZ-u se nalazi veliki broj normi koje nisu iskljuĉivo pravne prirode. Te norme upućuju na primjenu nekih vanpravnih metoda : pomoći roditeljima u ostvararvanju roditeljskog staranja, te pomoći i zaštite djeteta metodama socijalnog rada, socijalne pomoći i dogojne pomoći.

Te vanpravne metode su naročito važne sa aspekta zaštite interesa djeteta. Blagovremena primjena ovih vanpravnih metoda će spriječiti: nastupanje ozbiljnih i teških propusta u ostvarivanju roditeljskog staranja.

MeĎutim, u slučaju nastupanja ovih većih i teških propusta roditelja, postoji mogućnost , ali i potreba primjene represivnih mjera prema roditeljima.

Tim mjerama se : osigurava zaštita djeteta , ali istovremeno se dijete odvaja od roditelja, što negativno utječe na dalji psihički i intelektualni razvoj djeteta.

2. Roditelsko pravo je, kao dio porodičnog parava , i dio pravne nauke , odnosno naučne discipline.

njihovu zaštitu i pomoć ili preduzimanje mjera u interesu djeteta , sadržane su u:

1. MeĊunarodnom paktu o graĊanskim i politiĉkim pravima ,
2. MeĊunarodnom paktu o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima ;
3. Evropskoj socijalnoj povelji ;
4. Protokolu 7 Evropske konvencije o zaštiti ljudskim prava i temeljnih sloboda;
5. Konvenciji o eliminisanju svih oblika diskriminacije ţene.

Značaj Konvencije o pravima djeteta djeteta se ogleda u tome što je: priznala djetetu status subjekta prava , sa posebnim pravima ; naglasila interes djeteta kao rukovodeći kriterij u donošenju svih odluka koje se tiču djeteta.

Evropska konvencija o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda sadrži odredbe koje se odnose na prava čovjeka , (jer termin čovjek - obuhvaća i pojam odraslih i djece), što je čini izvorom roditeljskog prava.

Multilateralni ugovori , izvori roditeljskog prava su: Konvencija o ostarivanju alimentacionih zahtjeva u inostranstvu i Konvencija o graĊanskopravnim aspektima otmice djece.

(^1) Ustav RS normira: pravo na zaštitu djeteta , pravo i dužnost roditelja da se staraju o odgoju svoje djece, dužnost djece da se staraju o svojim roditeljima kojima je potrebna pomoć, jednaka prava i dužnosti djece roĎene u braku i van braka , pravo slobodnog odlučivanja o raĎanju djece

ZAKONI

Zakoni koji su izvor roditeljskog prava se pojavljuju kao: osnovni i dopunski izvori.

1. Osnovni izvor roditeljskog prava je PZFBiH. Ovaj zakon odnose izmeĎu roditelja i djece i drugih srodnika uređuje u potpunosti.

Do početka primjene ovog zakona, ovi odnosi su bili ureĎeni(bili su izvori rod. prava): Porodiĉnim zakonom BiH (1979.), a do tada: Osnovnim zakonom o odnosima roditelja i djece i Osnovnim zakonom o usvojenju , koji su važili na području cijele Jugoslavije.

2. Dopunski izvori roditeljskog prava su oni zakoni: kojima se ureĎuju samo neki aspekti , neka pitanja iz oblasti odnosa roditelja i djece i drugih srodnika i neki oblici zaštite djeteta.

Ovi zakoni kao dopunski izvori se mogu podijeliti u 2 grupe , oni koji ureĎuju

1. statusna i neka imovinska pitanja 2. društvenu zaštitu i brigu o djeci.

Dopunski izvor roditeljskog prava su i oni zakoni koji uređuju postupke koji se tiču: djece, odnosno odnosa roditelja i djece.

NAĈELA RODITELJSKOG PRAVA

Iz teksta ustava i meĎunarodnih ugovora i PZ-a može se izvesti nekoliko načela na kojima se zasniva ureĎenje odnosa roditelja i djece, a to su:

1. načelo zaštite djece;
2. ravnopravnost roditelja;

3. pravo na poštovanje porodičnog i privatnog života. 1. Zaštita djece

Ustav FBiH (u katalogu prava i sloboda) i niz meĎunarodnih ugovora izriĉito normiraju zaštitu djece. U ustavu RS se u posebnim odredbama normira da dijete uživa posebnu zaštitu i da roditelji imaju pravo i dužnost da se staraju o podizanju i odgoju svoje djece.

Zaštita djece je normirana u nizu meĎunarodnih dokumenata, a to su:

1. MeĎunarodni pakt o graĎanskim i političkim slobodama
2. MeĎunarodni pakt o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima
3. Evropska socijalna povelja
4. Protokol broj 7 Evropske konvencije o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda
5. Konvencija o eliminisanju svih oblika diskriminacije žene
6. Konvencija o pravima djeteta.

Zaštita djeteta i njegovih interesa je naročito osigurana Konvencijom o pravima djeteta, koja je u potpunosti posvećena djetetu i njegovim pravima. Konvencija: dijete tretira kao autonomnu osobu sa posebnim pravima i normira mehanizam zaštite tih prava.

Rukovodeće načelo konvencije je „najbolji interes djeteta“ i postizanje „dobrobiti djeteta“ u svim aktivnostima koje se tiču djeteta.

Interesom djeteta se rukovode kako roditelji , tako i državni organi u rješavanju sporova.

U prvom redu, zaštitu djece osiguravaju roditelji. Onda kada roditelji: prestanu ostvarivati roditeljsko staranje, zanemare, ugroze ili povrijede interes djeteta, nadležni organ je dužan reagovati preduzimanjem odgovarajućih mjera.

Preduzimanjem preventivnih i represivnih mjera država izvršava svoju obavezu propisanju meĎunarodnim ugovorima i onu koja proizlazi iz prava na zaštitu djeteta koje je normirano u Ustavu FBiH.

I u PZ-u zakonodavac kao primarnu normira odgovornost roditelja, a kao sekundarnu odgovornost države, tj. njenu obavezu da zaštiti interese djeteta.

U okviru ovog načela ukazuje se i na ravnopravnost vanbračne i bračne djece, koje zakonodavac izričito ne normira, jer su ta djeca bila i u ranijem PZBiH potpuno izjednačena sa bračnom i jer ta ravnopravnost proizlazi iz odredbi o općoj ravnopravnosti u Ustavu i meĎunarodnim ugovorima.

U pravu RS zakonodavac izričito normira ravnopravnost vanbračne i bračne djece.

2. Ravnopravnost roditelja

Iz zabrane diskriminacije po bilo kojem osnovu (koja je normirana u oba naša ustava), pa izmeĎu ostalog i na spolu, proizlazi i zabrana diskriminacije roditelja.

Iz zabrane diskriminacije roditelja se može izvesti načelo ravnopravnosti roditelja , njihovih jednakih obaveza , odgovornosti i prava prema djeci.

Zabrana diskriminacije uopće , pa na osnovu nje i zabrana diskriminacije roditelja , normirana je u:

1. MeĎunarodnom paktu o graĎanskim i političkim slobodama i
2. Evropskoj konvenciji o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda,

Odredbe o ravnopravnosti su sadržane u:

1. Konvenciji o eliminisanju svih oblika diskriminacije žene

PORODIĈNI STATUS DJETETA

Roditeljski odnos nastaje

1. prirodnim (raĎanjem djeteta) i
2. pravnim putem (pravni način-usvojenje djeteta).
3. Roditeljski odnos raĎanjem se može zasnovati u braku ili van braka, zavisno od toga da li su roditelji djeteta u vrijeme njegovog začeća ili roĎenja bili u braku ili ne.
4. U slučaju nastanka roditeljskog odnosa putem usvojenja, dijete dobija status usvojenog djeteta, i to od pravosnažnosti rješenja o zasnivanju usvojenja.

Ovaj status djeteta, onda kada se radi o zasnovanom potpunom usvojenju, ne razlikuje ni po čemu od statusa djeteta koje biološki potječe od roditelja. Razlika je jedino u načinu nastanka.

Ovakvo potpuno izjednačenje ne postoji kod nepotpunog usvojenja, jer su dejstva nepotpunog usvojenja ograničenija od nepotpunog, a pored toga zakon normira mogućnost ograničenja nekih prava djeteta.

Roditeljski odnos ne nastaje uvijek u isto vrijeme.

Momenat zasnivanja roditeljskog odnosa zavisi od načina nastanka rod. odnosa.

Bračno dijete zasniva odnos s roditeljima samim roĎenjem, odnosno upisom u matičnu knjigu roĎenih.

I vanbračni roditeljski odnos može nastati samim roĎenjem, onda kada je očinstvo djeteta priznato prije njegovog roĎenja ili odmah po njegovom roĎenju, što odmah bude upisano u matičnu knjigu.

Roditeljski odnos može nastati i kasnije , tj naknadnim utvrđivanjem materinstva i očinstva djeteta ili samo očinstva.

Porodični status koji je dijete dobilo roĎenjem može se i izmijeniti. Dijete koje je roĎeno kao bračno, postaje vanbračno ako mu materinstvo ili očinstvo mu bude uspješno osporeno.

PZ ne normira suprotnu mogućnost, tj. da dijete koje je imalo vanbračni status naknadno stekne bračni status.

PZ ne pravi ni suštinsku ni terminološku razliku izmeĎu bračne i vanbračne djece (načelo izjednačenja je bilo sadržano u ranijem zakonu, a u važećem je izostavljano kao nepotrebno i suvišno).

U najvećem broju slučajeva, materinstvo se UTVRĐUJE!!!:

1. prijavljivanjem da je žena rodila dijete, te
2. upisivanjem ove činjenice (da je majka rodila dijete) u matične knjige.

Dijete stjeĉe braĉni status ako je roĎeno: a.) za vrijeme trajanja braka ili b.) u periodu od 300 dana od prestanka braka. I kao otac djeteta se upisuje muž majke.

RoĎenje djeteta se prijavljuje:

u roku od 15 dana od dana roĎenja matičaru- matičnog područja na kojem se dijete rodilo.

Podaci sadržani u matičnim knjigama se smatraju taĉnim , sve dok se ne dokaže suprotno.

Materinstvo se DOKAZUJE!!! : a.) izvodom iz matične knjige rođenih , a b.) u slučaju nastanka spora o tome ko je majka djeteta, koriste se i druga dokazna sredstva. (jer je moguće da je žena koja je upisana u matičnu knjigu kao majka djeteta, nije djetetova prirodna majka).

Osobe kojima je zakon priznao pravo na tužbu mogu pokrenuti sudski postupak za osporavanje materinstva.

Ako se u provedenom sudskom potupku utvrdi da žena koja je upisana u matičnu knjigu kao majka djeteta, nije majka tog djeteta i sud donese presudu o osporavanju njenog materinstva, tada će se na osnovu pravosnaţne presude u matičnu knjigu upisati da ona nije majka djeteta.

Uspješno osporeno materinstvo ima za posljedicu :

1. da dijete gubi braĉni status (jer nedostaje 2. element bračnosti- bračno materinstvo)
2. i na to dijete se ne može primijeniti pretpostavka o „ muţu majke kao ocu djeteta “.

U matičnu knjigu će se upisati: da on nije otac i da je dijete roĊeno van braka.

U pravilu, zakon kao majku djeteta određuje ţenu koja ga je rodila , što se u slučaju spora o tome ko je majka djeteta utvrđuje u sudskom postupku , provođenjem dokaznog postupka.

Pretpostavka materinstva tj. da je „djetetova majka... žena koja ga je rodila“ smatra se neoborivom.

Kod rješavanja pitanja materinstva djece začete medicinski potpomognutom oplodnjom , primjenom ove pretpostavke (da je „djetetova majka, žena koja ga je rodila“) daje se prednost ženi koja je dijete rodila.

MeĎutim, zaključak da se ipak radi o oborivoj pretpostavci , upućuje odredba o:

pravu ţene da da osporava materinstvo djetetu koje je začeto iz jajne ćelije druge žene , bez njene (pismene) saglasnosti.

BRAĈNO OĈINSTVO

Treći element bračnog statusa je bračno očinstvo.

Dijete ima bračni status , ako mu je otac: a.) muškarac koji je u braku sa njegovom majkom u vrijeme njegovog rođenja ili b.) muškarac s kojim je ona bila u braku u vrijeme začeća djeteta.

Bračno očinstvo se zasniva na pravnoj pretpostavci PATER IST EST QUEM NUPTIAE DEMONSTRANT ( otac je onaj na koga brak ukazuje ).

Znači u slučaju roĎenja djeteta: u braku ili u periodu od 300 dana od prestanka braka,

žena s kojom je u braku zaista majka tog djeteta.

Ukoliko se uspješno ospori materinstvo , to automatski znači i : osporavanje bračnog očinstva i gubitak bračnog statusa djeteta.

VANBRAĈNI STATUS DJETETA

Pz ne sadrži posebnu odredbu o tome koja djeca imaju vanbračni status , već se to izvodi iz njegovih odredaba.

Vanbraĉnim djetetom se smatra :

1. dijete koje rodi žena koja nije u braku (neudata žena)
2. dijete koje rodi žena koja je bila u braku , ali je dijete rodila nakon isteka roka od 300 dana od prestanka braka 3. dijete koje rodi žena u nepostojećem braku
3. dijete koje je steklo bračni status ali mu je bračnost uspješno osporena.

PZ:

ne pravi nikakvu razliku između vanbračne djece ( incestuozna, preljubnička...) nema poseban termin, jer se ne pravi razlika između vanbračnog i bračnog djeteta , osim u naĉinu utvrĊivanja roditeljskog odnosa ravnopravnost vanbračne i bračne djece nije izričito normirana , jer se to smatra nepotrebnim (vanbračna djeca su još od 1974. izjednačena sa bračnom) normira ravnopravnost članova porodice iz čega poizlazi i ravnopravnost vanbračne i bračne djece.

Roditeljski odnos se zasniva na razliĉit naĉin :

1. za bračno dijete - važi pretpostavka o mužu majke kao ocu djeteta, u momentu roĎenja
2. za vanbračno dijete- ne važi slična pretpostavka. Otac vanbračnog djeteta se utvđuje u svakom konkretnom slučaju , na način propisan zakonom , priznanjem ili sudskom odlukom.

MeĎutim, ravnopravnost djece nije osigurana već u momentu rođenja djeteta ,

jer je vanbračno dijete tek od momenta utvrđenja njegovog porijekla zaista u ravnopravnom položaju sa bračnim djetetom.

Pri utvrđivanju vanbračnog statusa djeteta , dovoljno je utvrĊenje : vanbračnog materinstva i vanbračnog očinstva , a ne traži se utvrĎivanje porijekla djeteta iz vanbračne zajednice.

Materinstvo i očinstvo djeteta roĎenog van braka se utvrđuje na 2 načina :

1. priznanjem - vansudski način utvrĎivanja
2. sudskom odlikom - sudski način utvrĎivanja.

Razlika izmeĊu ova 2 naĉina utvrĎivanja roditeljskopravnog odnosa je u tome što se: a.) materinstvo/očinstvo utvrđeni priznanjem , mogu osporiti b.) materinstvo/očinstvo utvrđeni sudskom odlukom se ne mogu osporiti.

PRIZNANJE VANBRAĈNOG OĈINSTVA I MATERINSTVA

Priznanje materinstva i oĉinstva je:

jednostrana izjava volje a.) žene koja sebe smatra majkom djeteta ili b.) muškarca koji sebe smatra ocem djeteta data u zakonom propisanoj formi i uz ispunjenje ostalih uslova normiranih u zakonu , a kojom se zasniva roditeljskopravni odnos.

Za punovažnost priznanja zahtijeva se ispunjenje odreĎenih:

materijalnih i formalnih uslova.

PRIZNAVANJE VANBRAĈNOG OĈINSTVA

Očinstvo se može priznati samo djetetu koji ima status vanbračnog djeteta , bilo da je taj status: dobio rođenjem ili naknadno , tj. uspješno osporenim bračnim očinstvom.

USLOVI ZA PRIZNANJE OĈINSTVA

1. Uslov Prvi uslov se tiče osobe koja daje izjavu o priznanju. Za punovažnost izjave o priznanju očinstva, traži se poslovna sposobnost, odnosno sposobnost za rasuĎivanje muškarca.^2

PZ ovaj uslov izričito ne normira , ali opće je pravilo da pravno relevantnu izjavu volje može dati samo poslovno sposobna osoba.

Izjavu moţe dati : punoljetna poslovno sposobna osoba, ali i maloljetna osoba koja je stekla poslovnu sposobnost bilo sklapanjem braka , bilo sudskom odlukom.

MeĎutim, postoji izuzetak od pravila da samo poslovno sposobna osoba može priznati očinstvo.

Očinstvo može priznati i maloljetnik ako je stariji od 16 godina , kao i osoba kojoj ograniĉena poslovna sposobnost , ako su sposobni shvatiti znaĉenje izjave o priznanju očinstva.^3

Za davanje izjave o priznanju ove osobe ne moraju imati odobrenje zakonskog zastupnika.

Ovu izjavu navedene osobe daju liĉno , pa ih u tom slučaju ne moţe zastupati roditelj, odnosno staratelj.^4

Osobe koje ne mogu dati izjavu o priznanju očinstva-(4 slučaja), ne mogu pokrenuti ni sudski postupak radi utvrĎivanja vanbračnog očinstva, jer zakon prirodnom ocu ne priznaje pravo na tužbu onda kada on sam ne ispunjava uslov za priznanje.

Zakon prirodnom ocu priznaje pravo na tužbu onda kada ga je nepristanak ili nesaglasnost na priznanje majke, djeteta ili organa starateljstva spriječio da prizna očinstvo.

Priznanje oĉinstva putem punomoćnika PZ ne normira mogućnost priznanja preko punomoćnika , jer se tim osigurava poštovanje pravila nemogućnosti zastupanja pri davanju strogo lične izjave volje.^5

2. Uslov

(^2) To je jedini uslov koji muškarac mora ispuniti da bi mogao dati punovažnu izjavu o priznanju. (^3) U oba slučaja organ pred kojim se vrši priznanje očinstva mora utvrditi u svakom konkretnom slučaju da je osoba koja daje izjavu o

priznanju očinstva sposobna shvatiti značenje te izjave. (^4) Zakonski zastupnik u ovom slučaju ne može vršiti svoju obavezu zastupanja iz 2 razloga:

1. jer u statusnim stvarima , u pravilu, nije dozvoljeno zastupanje
2. zakonski zastupnik ne zna ništa više o mogućnosti da je on otac djeteta, nego otac djeteta, zna ono što mu je ovaj ispričao i to samo može ponoviti. (nema smisla). (^5) PZRS normira mogućnost priznanja putem punomoćnika.

Dakle, priznanje je moguće pred matičarem:

1. nadležnim prema mjestu prebivališta/boravišta priznavaoca ,
2. nadležnim za upis djeteta u matičnu knjigu roĎenih, ali i
3. pred bilo kojim drugim matičarem.

Izjavu o priznanju, priznavalac daje lično pred matičarem , a matičar ovu izjavu unosi u zapisnik.

Ako je priznanje učinjeno: pred matičarem koji nije nadležan za upis djeteta u matičnu knjigu roĎenih, taj matičar je dužan primjerak ovjerenog zapisnika odmah!!! dostaviti matičaru nadležnom za upis djeteta u matičnu knjigu roĎenih. MeĎutim, matiĉar ne moţe na osnovu ove zapisničke izjave izvršiti upis priznanja u matičnu knjigu roĎenih, već to može uraditi tek nakon pribavljanja pristanka, odnosno saglasnosti odreĎenih osoba, odnosno organa.

4.2. Izjava o priznanju se i pred organom starateljstva daje liĉno. Organ starateljstva

1. sastavlja zapisnik o izjavi priznanja,
2. ovjerava ga i
3. dostavlja matičaru nadležnom za upis djeteta u matičnu knjigu roĎenih.

Nakon ovoga organ starateljstva može kasnije ponovo biti uključen radi davanja saglasnosti , odnosno pribavljanja pristanka na priznanje , onda kada je to potrebno.

4.3. Pred sudom se ova izjava može dati na 2 načina. PZ ih izričito ne normira , već je to stvar teorije i sudske prakse. Postoje 2 shvatanja:

1. naĉin- a.) kada priznavalac na vlasitu inicijativu pred sudom da izjavu o priznanju, b.) o tome se sastavi zapisnik c.) te primjerak ovjerenog zapisnika d.) dostavi matičaru nadležnom za upis djeteta u matičnu knjigu roĎenih. 2. naĉin- davanje izjave o priznanju očinstva u toku parnice radi utvrđivanja vanbračnog očinstva: a.) muškarac protiv kojeg je podnesena tužba radi utvrĎivanja očinstva, koji nije htio priznati dijete , iz bilo kojeg razloga, izmijeni stav i da izjavu da je dijete njegovo. b.) u tom slučaju nema više potrebe nastavljati parnicu , već se c.) priznanje očinstva unosi u zapisnik d.) te se taj ovjeren zapisnik dostavlja nadležnom matičaru.

Iako je tuženi priznao tužbeni zahtjev, sud ne može donijeti presudu na osnovu priznanja^6 4.4. Izjava o priznanju se može dati i pred notarom. a.) ovu izjavu priznavalac potpisuje b.) notar o njoj saĉinjava ispravu c.) tom se ispravom u njoj zapisana izjava dokazuje****.

4.5. Priznanje očinstva učinjeno u privatnoj ispravi ne proizvodi pravne posljedice. Izuzetak od ovog pravila je: izjava o priznanju data u testamentu (izjavi posljednje volje).

Punovaţnost priznanja učinjenog u testamentu se cijeni prema odredbama i

(^6) Postupak radi utvrĎivanja očinstva je poseban parniĉni postupak.

Za njega je specifično ograniĉenje naĉela dispozitivnosti, tj. nemogućnost priznanja tužbenog zahtjeva i donošenje presude na osnovu tog priznanja.

Zakona o nasljeĎivanju i Porodičnog zakona.

Da bi izjava o priznanju bila punovaţna , potrebno je da je:

1. testament punovaţan i
2. da testator-priznavalac ispunjava uslove propisane Porodičnim zakonom.^7

Zakonom je normirano uključivanje matičara i organa starateljstva u priznavanje očinstva. Matičar i organ starateljstva su dužni preduzeti odreĎene radnje.

Normirana je obaveza matiĉara da u slučaju:

1. upisa djeteta u matičnu knjigu bez podataka o ocu ,
2. pozove majku ,
3. upozna je s pravom djeteta da zna ko mu je otac, te
4. upozori na obavezu da, radi dobrobiti djeteta, označi osobu koju smatra ocem djeteta. (majka može i bez ovog poziva dati izjavu o tome koga smatra ocem djeteta).

U slučaju upisa u matičnu knjigu roĎenih djeteta bez podataka o ocu , matičar je dužan o tome odmah obavijestiti organ starateljstva nadležan prema mjestu prebivališta/boravišta majke.

a.) Ako je majka pred matičarem dala izjavu o tome koga smatra ocem djeteta, onda će matičar uz ovo obavještenje , organu starateljstva dostaviti zapisnik sa tom izjavom.

b.) Ako majka nije oznaĉila oca djeteta, u tom slučaju, organ starateljstva je dužan u roku od 30 dana od prijema obavještenja , pozvati majku da izjavi koga smatra ocem i upozoriti je na obavezu da, radi dobrobiti djeteta, označi osobu koju smtra ocem.

Nakon što organ starateljstva dobije podatke o potencijalnom ocu, bilo da je majka dala izjavu pred njim ili pred matičarom ., organ starateljstva je dužan u roku od 15 dana od prijema zapisnika , onosno izjave majke pozvati oca i ukoliko se odazove pozivu, upoznati ga sa izjavom majke o tome da ga smatra ocem djeteta i sa zakonskim odredbama o utvrĎivanju očinstva.

Ako se otac odazove pozivu, on može: priznati ili nepriznati očinstvo ili ne dati nikakvu izjavu. U sluĉaju da otac prizna oĉinstvo , organ starateljstva je dužan: zapisnik o tome , zajedno sa zapisnikom o izjavi majke o ocu djeteta, dostaviti matičaru nadležnom za upis, radi upisa očinstva. O izjavi o priznanju očinstva , organ starateljstva je dužan obavijetiti majku djeteta.

Ukoliko pozvana osoba , u roku od 30 dana od dana dostavljanja poziva : izjavi da nije otac ili ne da nikakvu izjavu , organ starateljstva će o tome :

1. obavijestiti majku i

(^7) Npr. priznjanje neće biti punovažno , ako je učinjeno u testamentu osobe

koja ima 15 godina i koja je sposobna za rasuđivanje , jer PZ zahtijeva da priznavalac bude stariji od 16 godina.

proglašena umrlom ili joj je oduzeta poslovna sposobnost ili joj je boravište nepoznato najmanje 3 mjeseca.

U tim situacijama se pristanak majke na priznanje nadomiješta saglasnošću organa starateljstva.

Pristanak majke se ne traţi kada izjavu o priznanju očinstva da osoba za koju se majka prethodno: prilikom prijave rođenja djeteta ili po pozivu matičara ili organa starateljstva , izjavila da je otac djeteta.

Ta ranija izjava majke!!! se smatra njenim pristankom na priznanje !!!

Pristanak samo majke je dovoljan !!! ako je dijete:

1. mlađe od 14 godina ili 2. starije, a nesposobno za rasuđivanje.

Pristanak djeteta na priznanje MeĎutim, ako je dijete navršilo 14 godina i sposobno je shvatiti značenje priznanja , onda je potreban i njegov pristanak na priznanje. Izjavu o priznanju, dijete daje pred organom starateljstva, nadležnim prema prebivalištu/ boravištu djeteta. (odreĎena mjesna nadležnost je u interesu djeteta)

Pristanak djeteta i pristanak majke moţe nadomjestiti saglasnost organa starateljstva u situacijama kada: a.) je dijete mlađe od 14 , ili starije od 14 godina , ali nesposobno za rasuđivanje , b.) a u isto vrijeme postoje razlozi zbog kojih ni majka ne može dati pristanak.

Matičar nadležan za upis djeteta u matičnu knjigu roĎenih, majku će pozvati da da izjavu, onda kada primi: izjavu o priznanju očinstva ili zapisnik o priznanju očinstva ili testament uz koje nije priložena njena izjava o pristanku na priznanje očinstva.

Izjavu o pristanku na priznanje,

majka mora dati u roku od 15 dana od poziva matičara da to učini.

Organ starateljstva je dužan dostaviti izjavu o pristanku djeteta matičaru, u roku od 15 dana od kad je tu izjavu matičar zatražio, onda kada je pristanak djeteta potreban matičaru.

Na isti način je normirana i obaveza organa starateljstva na dostavljanje saglasnosti na priznanje, u slučaju kada organ starateljstva daje saglasnost na priznanje.

Matičar obavještava osobu koja je priznala očinstvo , o tome: da li je dobijen pristanak , odnosno saglasnost na priznanje. Ako pristanak , odnosno saglasnost nisu dati u predviĊenom roku ,

muškarac koje sebe smatra ocem može pokrenuti postupak radi utvrĎivanja očinstva u roku od jedne godine od prijema obavještenja o nedobijanju pristanka !!!, odnosno saglasnosti, a najkasnije do navršene 18. godine djeteta.

PRIZNANJE VANBRAĈNOG MATERINSTVA

USLOVI ZA PRIZNANJE MATERINSTVA

Žena koja priznaje materinstvo, ne dokazuje da je majka djeteta, jer pošto je njena izjava dobrovoljna, ona se smatra istinitom.

Da bi izjava o priznanju bila punovažna, moraju biti ispunjeni sljedeći uslovi:

1. da je majka poslovno sposobna, odnosno sposobna za rasuĎivanje
2. uslov koji se tiče razlike u godinama izmeĎu priznavateljice i djeteta
3. uslov koji se tiče forme u kojoj može biti data izjava o priznanju.

Vezano za uslov na strani djeteta koje se priznaje, je u tome što Zakon ne normira mogućnost priznavanja materinstva prije rođenja djeteta.

Žena koja je priznala materinstvo, ne može ga opozvati. MeĎutim, majci je priznato pravo na osporavanje svog priznatog materinstva, ukoliko je saznala za činjenicu koja isključuje njeno materinstvo.

Tužbu može podnijeti: u roku od 6 mjeseci od saznanja za činjenicu koja isključuje njeno materinstvo, a najkasnije do djetetove navršene 10. godine. života djeteta.

Uslov koji se tiče pristanka, odnosno saglasnosti na priznanje, ureĎen je drugačije nego kod priznanja očinstva.

Za upis priznanja materinstva u matičnu knjigu roĎenih potrebna je prethodna saglasnost organa starateljstva nadležnog prema mjestu rođenja djeteta.

Potreban je pristanak djeteta za priznanje materinstva , ako je dijete navršilo 14 godina i sposobno je shvatiti značenje priznanja. Izjavu o pristanku, dijete daje pred organom starateljstva nadležnim prema mjestu svog prebivališta, odnosno boravišta.

Kada matičar nadležan za upis djeteta u matičnu knjigu roĎenih primi izjavu ili zapisnik o priznanju materinstva ili testament, odmah će zatražiti od organa starateljstva da u roku od 30 dana dostavi saglasnost , odnosno pristanak.

Nakon što dobije saglasnost organa starateljstva , odnosno pristanak djeteta, matičar će priznanje materinstva upisati u matičnu knjigu roĎenih.

I dijete može uskratiti svoj pristanak za priznanje materinstva.

Isto kao i u slučaju priznanja očinstva, ukoliko se saglasnost, odnosno pristanak ne daju u predviĎenom roku( dana), žena koja je priznala dijete može pokrenuti sudski postupak radi utvrĎivanja materinstva, u roku od jedne godine od prijema obavijesti o nedobijanju saglasnosti, odnosno pristanka, a najkasnije do navršene 18. godine djeteta.

SUDSKO UTVRĐIVANJE PORIJEKLA DJETETA

Roditeljskopravni odnos se vansudski utvrĎuje priznanjem, a o roditeljskopravnom odnosu se sudski odlučuje u 2 slučaja:

1. utvrĎivanje vanbračnog materinstva i očinstva, a
2. osporavanje materinstva i očinstva.

UTVRĐIVANJE VANBRAĈNOG OĈINSTVA I MATERINSTVA

Onda kada vanbračni roditeljski odnos nije utvrđen priznanjem, roditeljski odnos se može utvrditi u sudskom postupku. Ovaj postupak se pokreće tužbom koju podnose ovlaštene osobe

2. može je podnijeti i u ime djeteta (kao djetetovazakonska zastupnica) ili
3. istovremeno i u svoje ime i u ime i u ime djeteta, kao njegova zakonska zastupnica.

Uglavnom majka podnosi tuţbu u svoje ime onda:

1. kada ne ostvaruje roditeljsko staranje nad djetetom,
2. odnosno kada nije njegova zakonska zastupnica (kada joj je oduzeto roditeljsko staranje ). U tom sluĉaju majka tuţi :
3. dijete i
4. muškarca kojeg smatra ocem djeteta.

3.Prirodni otac, odnosno muškarac koji se smatra ocem vanbračnog djeteta Pravo na tužbu se ovom muškarcu priznaje samo onda kada mu je onemogućeno da prizna!!!! vanbraĉno oĉinstvo , a ne i onda kada nije spreman priznati dijete , već želi da se u sudskom postupku, utvrdi da li je on otac, izvoĎenjem svih potrebnih dokaznih sredstava. U namjeri da prizna dijete za svoje muškarca moţe onemogućiti!!!:

1. odbijanje pristanka, odnosno saglasnosti na priznanje ili
2. neizjašnjenje o priznanju
3. te priznanje tog djeteta učinjeno od nekog drugog muškarca.

Već je rečeno, da muškarac koji je dao izjavu o priznanju očinstva , u slučaju:

nedobijanja pristanka , odnosno saglasnosti na priznanje u zakonom predviĎenom roku ( 15 dana od poziva na davanje ) može pokrenuti postupak radi utvrĎivanja očinstva.

Tužbu može podići: u roku od godinu dana od prijema obavještenja o nedobijanju pristanka, odnosno saglasnosti, a najkasnije do navršene 18. godine djeteta (objektivni rok).

Drugi slučaj utvrĎivanja vanbračnog očinstva po tužbi muškarca koji se smatra ocem, je onaj u kojem on osporava očinstvo priznato od drugog muškarca i istovremeno traži utvrđivanje svog očinstva.

Da bi muškarac koji se smatra ocem djeteta

podnio tuţbu radi utvrĊivanja vanbraĉnog oĉinstva, on mora u toj tužbi postaviti i zahtjev za osporavanje priznatog oĉinstva.

U postupku će se medicinskim vještačenjem

1. prvo utvrĎivati da li je on otac djeteta , pa ako se utvrdi da je on otac djeteta,
2. osporit će se oĉinstvo onog koji je ranije priznao dijete za svoje.

MeĎutim, ako se utvrdi da on nije otac djeteta, sud će odbiti !!! oba zahtjeva: o i zahtjev za utvrĎivanje očinstva o i zahtjev za osporavanje očinstva.

3. Organ starateljstva^8 Organ starateljstva može podnijeti tužbu radi utvrĎivanja očinstva ako majka ne pokreće postupak radi utvrđivanja očinstva.

Tužbu može podnijeti do navršene 18. godine ţivota djeteta.

Ukoliko muškarac kojeg je majka označila kao oca djeteta, ne prizna očinstvo , od majke se očekuje da: a.) u svoje ime ili b.) u ime djeteta ili c.) i u svoje ime i u ime djeteta protiv njega podnese tužbu radi utvrĎivanja očinstva.

(^8) Organ starateljstva ima položaj stranke u postupku.

Ako majka to ne uradi, organ starateljstva može pokrenuti postupak na osnovu podataka dobijenih od nje.

PZ ne ostavlja mogućnost majci djeteta da se protivi podnošenju tužbe od strane organa starateljstva.

Moguća je i situacija da muškarac smatra da bi mogao biti otac djeteta, ali u to nije sasvim siguran, pa ne želi priznati očinstvo, a

pošto bez neuspjelog pokušaja priznanja očinstva , on ne može pokrenuti sudski postupak za utvrĎivanja očinstva, on bi organu starateljstva mogao dostaviti potrebnu informaciju , na osnovu koje organ starateljstva može pokrenuti postupak radi utvrĎivanja vanbračnog očinstva. Moguća je i situacija da organ starateljstva dobije podatke o ocu i od muškarca koji se smatra ocem, ali ne ispunjava uslove za punovažno priznanje očinstva (mlaĎi je od 16 godina).

OSOBE PROTIV KOJIH SE PODNOSI TUŢBA

(U položaju tuženog se pojavljuju), tužba radi utvrĎivanja očinstva se može podnijeti protiv:

1. djeteta - kada tužbu podnosi: a.) majka djeteta ili b.) muškarac koji sebe smatra ocem djeteta
2. majke djeteta - kad tužbu podnosi: a.) dijete, b.) muškarac koji sebe smatra ocem c.) organ starateljstva
3. muškaraca ĉije se oĉinstvo utvrĊuje - kada tužbu podnosi: a.) dijete, b.) majka ili c.) organ starateljstva
4. nasljednika muškarca za kojeg se tvrdi da je otac djeteta - kada tužbu podnosi: a.) dijete, b.) majka ili c.) organ starateljstva.

Poslije smrti osobe za koju se tvrdi da je otac djeteta, tužba radi utvrĎivanja očinstva se podnosi protiv nasljednika te osobe.

Tužba se može podnijeti u roku od :

jedne godine od smrti ove osobe, odnosno 6 mjeseci nakon pravosnažnosti rješenja o nasljeđivanju. (u ovom se rješenju odreĎuju nasljednici, pa od tog momenta tužilac zna koga može tužiti).^9

MOGUĆNOST UTVRĐIVANJA OĈINSTVA PRIJE ROĐENJA DJETETA I POSLIJE NJEGOVE

SMRTI

Očinstvo se moţe priznati!!! i prije roĊenja djeteta , pod uslovom da se dijete rodi ţivo.

Muškarac koji nije mogao priznati očinstvo nasciturusa ,

(^9) Tužba se mora podnijeti u roku od godine dana do smrti muškarca,

a ako unutar tog roka od godinu dana nije završen ostavinski postupak, onda se rok veže za okončanje ostavinskog postupka. Taj rok ističe protekom 6 mjeseci od pravosnažnosti rješenja o nasljeđivanju.