Preuzmite Skripta iz predmeta imunologija i više Rezime u PDF od Imunologija samo na Docsity!
Prof.dr.sc. Josip Lukač IMUNOLOGIJA Skripta iz predmeta imunologija za studente Stomatološkog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu
Odlukom Znanstveno-nastavnog vijeća Stomatološkog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu br. 03-PA-27-13 od 15. srpnja 2004, donesenom na njegovoj X. sjednici održanoj 14. srpnja 2004, odobreno je tiskanje skripata kao nastavnog pomagala za studente Stomatološkog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu
Recenzent: prof.dr.sc. Marinka Mravak-Stipetić Grafički prilozi: dr. Anđelko Vidović
SADRŽAJ
1. UVOD 4
2. ORGANIZACIJA IMUNOSNOGA SUSTAVA
Limfni organi i tkiva Stanice koje sudjeluju u imunoreakciji Topljivi posrednici imunosti: antitijela, ciotkini i kemokini (interleukini, interferoni, čimbenici rasta, ostali), ostali (komplement, proteini akutne faze)
PRIROĐENA (NESPECIFIČNA) IMUNOST
Lokalna prirođena imunost Sistemna prirođena imunost Stanična prirođena imunost Humoralna prirođena imunost Migracija limfatičkih stanica i upala
STEČENA (SPECIFIČNA) IMUNOST
Receptori limfocita B za antigene – imunoglobulini Receptori limfocita T za antigene Suradnja stanica u imunoreakciji – aktiviranje limfocita B i T
IMUNOSNI ODGOVOR
Humoralni imunosni odgovor Celularni imunosni odgovor Regulacija i kontrola imunosnoga odgovora
6. IMUNOTOLERANCIJA 39
IMUNOST NA INFEKCIJE
Protuvirusna imunost Protubakterijska imunost Protugljivična imunost Protuparazitna imunost
7. AUTOIMUNOST 41
8. PREOSJETLJIVOSTI 46
IMUNODEFICIJENCIJE
Primarne imunodeficijencije Sekundarne imunodeficijencije
17. IMUNOLOGIJA PRESAĐIVANJA TKIVA I ORGANA 79
18. IMUNOLOGIJA ZLOĆUDNIH TUMORA 84
MANUPULIRANJE IMUNOSNIM SUSTAVOM - IMUNOTERAPIJA
Imunostimulacija Imunosupresija Imunoterapija tumora
LIMFNO TKIVO USNE ŠUPLJINE I SLINA ........................................
Limfno tkivo usne šupljine ........................................................................ Slina ........................................................................................................... Sulkusna tekućina ......................................................................................
LABORATORIJSKA IMUNOLOGIJA ....................................................
Laboratorijske imunološke metode ............................................................
1. UVOD
Imunologija je znanost koja se bavi otpornošću organizma na štetne utjecaje okoline (immunitas (lat.) = otpornost). Dugo se vremena razvijala samo povezana s mikrobiologijom, s namjerom da neutralizira djelovanje patogenih mikroorganizama, pa su se i teorije o postanku i funkcijama imunosnog sustava svodile samo na prirodni probir koji je, čini se, dopustio razvoj viših organizama čiji se imunosni sustav djelotvornije mogao opirati napadajima mikroorganizama. Pokazalo se, međutim, da imunoreakcija postoji i na nepatogene mikroorganizme, pa je uloga imunosnog sustava vjerojatno šira i mnogostrukija, premda ni danas nije moguće jednostavno definirati fiziološku ulogu imunološke, posebice specifične reakcije. U prošlom stoljeću počinje brži razvoj imunologije, osobito posljednja četiri desetljeća, te nove spoznaje brzo nalaze i svoju praktičnu primjenu u medicini, kamo imunologija ulazi dvama putovima: kao transplantacijska i kao tumorska imunologija. Iskustvo da pri transplantaciji davatelj i primatelj moraju biti što sličniji, nametnulo je potrebu istraživanja tih sličnosti i razlika i razvilo novu disciplinu - imunogenetiku. Tumorska imunologija nije imala tako uspješan razvoj, više se temeljila na empiriji, no novije biotehnološke tekovine, poput produkcije monoklonskih antitijela i tehnike rekombinantne DNA, proizvodnje rekombinantnih antitijela i njihovih fragmenata, kimernih i humaniziranih antitijela te citokina i drugih biološki aktivnih molekula, dale su joj nov zamah i otvorile nove mogućnosti kliničke primjene kroz imunološku dijagnostiku i imunoterapiju. Stoga danas fiziološku ulogu imunosti vidimo u (a) obrani od infekcije, (b) obrani od tumora i (c) održavanju antigenske i genske homeostaze organizma.
Osnove imunosti Evolucija višestaničnih organizama nametnula je i vitalnu potrebu razvoja internog obrambenog sustava koji će ih štititi od različitih stranih organizama. Temeljna odlika takvog sustava je sposobnost razlikovanja strane stanice od vlastite. S porastom veličine i složenosti tjelesne građe, i obrambeni je sustav, da bi odgovorio svojim zadaćama, postajao sve složenijim, osobito u kralješnjaka, u kojih je obrana od mikroorganizama postala preduvjetom njihova opstanka. Još jedan mogući razlog za razvoj mnogo složenijeg obrambenog sustava pokušava se naći i u razmjerno velikoj sklonosti tkiva kralješnjaka k zloćudnim promjenama. Kako zloćudne stanice mogu iskazivati nove površinske značajke, dovoljno osjetljiv obrambeni sustav sposoban uočiti fine razlike između zdrave i zloćudne stanice, mogao bi sudjelovati i u nadzoru nad zloćudnim promjenama. Dakle, zdrava se osoba različitim obrambenim mehanizmima štiti od štetnih utjecaja mikroba i sličnih stranih agenasa, što nazivamo imunošću. Temelj imunoreakcije je prepoznavanje stranog agensa i njegovo neutraliziranje/uklanjanje iz organizma. To se zbiva nespecifičnim, tj. prirođenim i specifičnim, tj. stečenim mehanizmima. Nespecifična ili prirođena imunost djeluje bez prethodnog susreta organizma sa stranim agensom i usmjerena je protiv gotovo svih antigena što ulaze u organizam. Ona razlikuje strano od vlastitog, no ne razlikuje vrstu stranog agensa i ne može se pojačati izlaganjem takvom agensu. S druge strane, specifična imunost (stečena, adaptivna) razvila se kasnije i djeluje protiv točno određenog antigena, ali tek nakon prethodnog susreta s njim.
Antigeni Ranije se antigen definirao kao molekula koja može potaknuti limfocit B na stvaranje antitijela (engl. “ANTIbody GENerator”). Danas taj izraz ima šire značenje i označava svaku molekulu koju mogu prepoznati mehanizmi stečene imunosti, bez obzira jesu li posredovani limfocitima B ili T. Molekula antitijela obično se ne veže na cijelu molekulu antigena već, zbog svoje specifičnosti, samo na dio antigenske molekule, koji se naziva epitop. Jedna molekula antigena može imati, i obično ima, više različitih epitopa. Stoga bi bilo ispravnije govoriti o specifičnosti antitijela za određeni epitop, a ne za cijeli antigen.
TABLICA 1. Nastavak
TOPLJIVI POSREDNICI
IMUNOSTI
Antitijela Imunoglobulin G (IgG), IgA, IgM, IgD, IgE Citokini Interferoni Interleukini Čimbenici rasta Ostali Ostali Komplement Proteini akutne faze
2.1. LIMFNI ORGANI I TKIVA
Timus Timus je limfoepitelni organ sastavljen od dva režnja, smješten u grudnom košu iznad srca i iza sternuma. Pri rođenju teži 15 do 20 g, naglo raste tijekom prve dvije godine života, potom sporije, da bi u pubertetu dosegao težinu oko 40 g, nakon čega se počinje smanjivati i kržljati (Slika 1), no nikada posve ne nestaje. Svaki je režanj fibroznim tračcima podijeljen na manje režnjeve, građene od kore i srži (Slika 2). Kora je izraženija i zauzima 85 do 90 % obujma timusa, a čine je nezreli timusni limfociti (timociti), epitelne stanice i nešto makrofaga. Srž zauzima 10 do 15 % obujma timusa i sadrži zrele limfocite koji napuštaju timus i odlaze u krvni i limfni optok. Timus je, dakle, mjesto u kojem prastanice, krećući se od kore prema srži, sazrijevaju do zrelih limfocita T, sposobnih za specifično prepoznavanje antigena.
Slika 1. Histološki preparat timusa odrasla čovjeka. Limfno se tkivo (L) nadomješta vezivom (V) i masnim stanicama (M)
Slika 2. Presjek kroz timus ljudskog embrija. R = režnjić; V = vezivni tračak.
Fetalna jetra, koštana srž Mjesto sazrijevanja limfocita B u ptica je Fabrizijeva bursa, a njeni analozi u sisavaca su fetalna jetra (Slika 3) i koštana srž. Budući da uz limfocite B koštana srž sadrži i limfocite T i plazma stanice, ona je u čovjeka i važan sekundarni limfni organ.
Slezena
Slika 3. Histološki preparat jetre ljudskog embrija. Između nakupina hepatocita (H) vide se područja hemopoeze (PH) s prastanicama iz kojih sazrijevaju imunociti.
Slika 4. Histološki rez kroz bijelu pulpu slezene; vidi se arteriola (A) s periarterijskim limfnim tkivom (PALT) i folikulima (F).
Slezena Slezena je smještena u gornjem lijevom kvadrantu trbušne šupljine. Sadrži dvije vrste tkiva: crvenu i bijelu pulpu (Slika 4). Crvena se pulpa sastoji od sinusa i staničnih tračaka s makrofagima, eritrocitima, trombocitima, granulocitima, limfocitima i brojnim plazma- stanicama. Ovdje valja napomenuti da uz imunološke, slezena obavlja i brojne druge funkcije, npr. služi kao rezervoar za trombocite, eritrocite i granulocite. Tu sazrijevaju trombociti i razaraju se eritrociti. Bijela se pulpa sastoji se od limfnog tkiva organiziranog u područja koja sadrže limfocite T i limfocite B. Limfociti T su uglavnom smješteni oko središnje arteriole, a limfociti B su organizirani u primarne (nestimulirane) folikule s nestimuliranim limfocitima B, te u sekundarne (stimulirane) folikule koji uglavnom sadrže pamteće i dendritične stanice te makrofage; ove dvije potonje vrste stanica predočavaju antigene limfocitima B.
Limfni čvorovi Limfni su čvorovi sastavni dio limfnoga sustava i u njima se filtriraju antigeni pri prolasku intersticijske tekućine i limfe s periferije u duktus toracikus. Stoga su limfni čvorovi strateški grupirani na više mjesta u organizmu - vratu, aksili, medijastinumu, trbušnoj šupljini, preponama. Limfni čvorovi koji štite kožu
Slika 5. Histološka građa limfnoga čvora.
Slika 7. Stanice imunosnog sustava.
Limfociti Dvije glavne skupine limfocita su limfociti T i B. Limfociti T nastaju iz svojih prekursora u timusu, a limfociti B u sisavaca sazrijevaju u fetalnoj jetri, a u odraslih jedinki u koštanoj srži. Treću skupinu limfocita čine prirodnoubilačke ili stanice NK (engl. “natural killer”) koje se i funkcijski i morfološki razlikuju od limfocita B i T. U primarnim limfnim organima nastaju u velikom broju (oko 10 9 na dan) i migriraju u krvni optok i u periferne limfne organe i tkiva, gdje žive različito dugo vrijeme, katkada i više godina, pa i cijeli ljudski vijek (Slika 8).
Limfociti, kao i ostale stanice, sadrže brojne površinske molekule-biljege koji se danas mogu prepoznati monoklonskim antitijelima i na temelju kojih možemo razlikovati njihove pojedine skupine, pa postoji i posebna nomenklatura nazvana CD-sustav (engl. “cluster designation”) zasnovana na prepoznavanju membranskih biljega monoklonskim antitijelima, a danas ih je poznato već više od 200. Ti se biljezi obično svrstavaju prema podacima koje mogu pružiti o stanici, pa razlikujemo biljege karakteristične za određenu liniju stanica (npr. samo limfociti T imaju biljeg CD3), diferencijacijske biljege koji postoje privremeno, samo u određenom razdoblju sazrijevanja stanice (npr. CD1 na nezrelim limfocitima u timusu, ali ga nema na zrelim limfocitima T u krvnom optoku) i aktivacijski biljezi, nazočni samo na stanicama aktiviranim antigenom (npr. CD25 koji je receptor za interleukin 2).
Slika 8. Limfocit iz razmaza ljudske periferne krvi.
Limfociti T Premda su se u prošlosti limfociti T prepoznavali po nazočnosti površinskog receptora za ovčje eritrocite (pokazalo se da je to biljeg CD2), danas se definitivnim biljegom svojstvenim limfocitu T uzima njegov receptor za antigen (engl. “T cell antigen receptor”, TCR) Dvije su vrste TCR: TCR2 je heterodimer sastavljen od dva polipeptidna lanca (α i β), a nalazi se na površini 90-95 % limfocita T; TCR1 je slične građe ali sastavljen od lanaca γ i δ i nalazi se na površini preostalih 5-10 % limfocita T. Oba su receptora povezana s kompleksom sastavljenim
od pet polipeptida, koji čine biljeg CD3. S obzirom na površinske biljege razlikuju se dvije subpopulacije limfocita T (Slike 9 i 10): u perifernoj krvi njih otprilike dvije trećine nosi biljeg CD4 (induktorsko/pomagački ili TH), a otprilike jedna trećina biljeg CD8 (citotoksični ili TC ). CD4 +-limfociti T mogu se dalje podijeliti prema funkciji, t.j. lučenju citokina (TH1 i TH2). I CD8+-stanice se mogu dalje dijeliti s obzirom na prisutnost površinskih biljega kao i s obzirom na svoje funkcije.
Slika 9. Subpopulacije limfocita T. (^) Slika 10. Glavni površinski biljezi limfocita T.
Limfociti B U perifernom ih krvnom optoku čovjeka ima 5-15 %, a prepoznaju se prvenstveno po nazočnosti površinskih imunoglobulina. Limfociti B sami proizvode spomenute imunoglobuline, koji se potom ugrađuju u staničnu membranu, gdje djeluju kao specifični receptori za antigen (engl. “B-cell antigen receptor”, BCR). Većina ljudskih limfocita B nosi membranski IgM i IgD, a samo manjina imunoglobuline preostalih razreda IgG, IgA i IgE, premda na određenim mjestima u tijelu i takve stanice postoje u većem broju; npr. u sluznici crijeva pretežu limfociti B s površinskim IgA. Na površini limfocita B postoje i brojni drugi biljezi, pa većina zrelih stanica posjeduje: a) antigene MHC-II važne za suradnju s limfocitima T; b) receptore za komponente komplementa C3b i C3d (CR1 i CR2); c) receptore za Fc-fragment imunoglobulina G (FcgRII); d) površinske biljege CD19, CD20 i CD22 (Slika 11).
Slika 11. Glavni površinski biljezi limfocita B.
Neutrofilni granulociti Čine oko 90 % granulocita u perifernoj krvi, a obilježavaju ih segmentirana rezgra i prisutnost dviju vrsta citoplazmatskih granula (Slika15): a) primarna ili azurofilna granula što sadrže hidrolaze, mijeloperoksidazu i lizozim; b) sekundarna ili specifična granula što sadrže lizozim i laktoferin. O njihovoj će funkciji više riječi biti kasnije.
Slika16. Eozinofil s jezgrom od dva segmenta i eozinofilnim granulama (G) u citoplazmi (razmaz periferne krvi)
Slika 15. Neutrofil s neutrofilnim granulama i segmentiranom jezgrom (razmaz periferne krvi)
Eozinofilni granulociti Čine 2-5 % granulocita u perifernoj krvi, a obilježavaju ih jezgra podijeljena u dva segmenta i citoplazmatska granula koja se mogu osloboditi u okolinu stanice i igraju posebnu ulogu u protuparazitnoj imunosti (Slika 16).
Monociti/makrofagi Danas se svrstavaju u sustav mononuklearnih fagocita koji ima dvije temeljne zadaće: (i) fagocitozu i (ii) predočavanje antigena i imunoregulaciju. Nastavši iz mijeloidnog progenitora u koštanoj srži, monociti odlaze u krvotok, a otuda u organe i tkiva, gdje prelaze u makrofage. Monocit obilježavaju bubrežasta jezgra i citoplazmatska azurofilna granula, među kojima su i lizosomi s peroksidazom i hidrolazama, važnima za unutarstanično ubijanje fagocitiranih mikroba (Slika 17). Posjeduju brojne površinske biljege, između ostaloga receptore za Fc-fragment IgG (FcγRI ili CD64, FcγRII ili CD32, i FcγRIII ili CD16), receptor za komponentu komplementa C3b (CR1 ili CD35), adhezijske molekule LFA- (CD11a), MAC-1 (CD11b), molekule MHC-II nužne za predočavanje antigena limfocitima T, receptore za citokine (IL-2R) itd (Slika 18). Odlazeći u tkiva, monociti doživljavaju pretvorbu
Slika 17. Monocit s obilnom citoplazmom i bubrežastom jezgrom
u tkivne makrofage raznolikog izgleda koji, kao i njihov naziv, ovisi o tkivu u kojem se nalaze (Slika 19). Tako se razlikuju: histiociti - u koštanoj srži; stanice mikroglije - u središnjem živčanom sustavu; Kuppferove stanice - u jetri; alveolarni makrofagi - u plućima; peritonejski makrofagi - u trbušnoj šupljini; slobodni i učvršćeni makrofagi - u slezeni, limfnim čvorovima i timusu.
Slika 19. Pokretni makrofag iz koštane srži, s obilnom, vakuoliziranom citoplazmom (C) i okruglom jezgrom (J)
Slika 18. Glavni površinski biljezi monocita/makrofaga
Funkcije monocita/makrofaga
- Izvršne funkcije - Premda svrstani u red “profesionalnih” fagocita, s fagocitozom kao temeljnom obrambenom funkcijom, dio makrofaga služi se fagocitozom i za prihvat, obradu i predočavanje antigena, pa se taj dio makrofaga ubraja i među stanice za predočavanje antigena.
- Regulacijske funkcije - Makrofag sudjeluje u kontroli imunosnog odgovora izravnim kontaktom s ostalim imunocitima ili lučenjem topljivih posrednika. Poznato je više od 100 različitih tvari što ih luče makrofagi, koje utječu na razmnožavanje, sazrijevanje i izvršne funkcije ostalih imunocita. Među njima su hidrolitički enzimi, komponente komplementa, metaboliti kisika, dušikov oksid, bioaktivni lipidi (prostaglandini, leukotrieni), citokini (IL- 1, Il-6, TNF-α), čimbenici rasta (G-CSF, GM-CSF) itd.
Stanice za predočavanje antigena (“antigen presenting cell”, APC) To je raznolika skupina stanica koje predočavaju antigene limfocitima T i B. Najviše ih ima u koži, sluznici, limfnim čvorovima, slezeni i timusu. One u koži i sluznici nazivaju se Langerhansovim stanicama i iz kože i sluznice limfnim sustavom dospijevaju u limfne čvorove, gdje u parakorteksu stupaju u dodir s limfocitima T, predočavajući im antigene. Sadrže i antigene MHC-II nužne za predočavanje antigena limfocitima TH. Drugu vrstu APC čine dendritične stanice u limfnim čvorovima i slezeni koje prezentiraju antigene limfocitima B (Slika 20). Stanice APC osobito su brojne u timusu i bogate su vlastitim antigenima, napose
Trombociti Potječu od megakariocita i osim uloge u koagulaciji krvi posreduju i u imunoreakcijama, napose u upali (Slika 23). Posjeduju receptore za Fc-fragment IgG (FcγRII), antigene MHC-I i receptore za Fc- fragment IgE (FcεRII) te adhezijske molekule. Pri oštećenju endotela prijanjaju uz oštećeno tkivo oslobađajući tvari koje povećavaju propusnost krvnih kapilara i koje aktiviraju komplement te privlače leukocite.
Slika 23. Trombocit (T) iz heparinizirane ljudske krvi. E = eritrocit
2.3. TOPLJIVI POSREDNICI IMUNOSTI
Već je spomenuto da se topljivi posrednici imunosti dijele na antitijela, citokine i ostale, a citokini na interleukine, interferone, čimbenike rasta i ostale.
Antititijela Antitijela ili imunoglobulini su serumske molekule što ih proizvode limfociti B i zapravo su topljivi oblik receptora za antigene na limfocitima B. Sva antitijela imaju jednaku osnovnu građu, no razlikuju se u dijelu molekule koji se veže s antigenom. Općenito, svako antitijelo može vezati samo jednu vrstu antigena, t.j. svako je antitijelo specifično za samo jedan antigen. Dio molekule kojim se antitijelo veže na antigen naziva se Fab fragmentom, a drugi dio, putem kojeg stupa u dodir s ostalim elementima imunosnog sustava (komponentama komplementa, fagocitima itd), naziva se Fc-fragmentom. Takvom interakcijom antitijela sudjeluju u neutralizaciji i/ili uništavanju antigena odnosno stanica koje nose antigen.
Citokini Citokini su peptidi ili glikopeptidi nalik na hormone, no za razliku od hormona, ne luče ih odgovarajuće žlijezde i u krvnom se optoku ne nalaze u mjerljivim koncentracijama (uz nekoliko iznimaka) te ne djeluju na udaljena tkiva/stanice. Luče se u vrlo niskim koncentracijama (djeluju u koncentracijama 10-9^ do10- 15 M) i uglavnom djeluju lokalno i kratkotrajno, uglavnom parakrino (na druge stanice) ili autokrino (na same stanice koje ih luče). Sastavni su dio složenog sustava komuniciranja među imunokompetentnim stanicama. Valja naglasiti da nijedan citokin in vivo ne djeluje pojedinačno ni samostalno već u suradnji s ostalima i svaki predstavlja samo jednu "riječ" u citokinskoj "rečenici". Svaka pak stanica reagira na cijelu "rečenicu", a katkada je važan čak i slijed njena izlaganja pojedinom citokinu.
Interferoni (IFN) Interferoni su skupina citokina što ih luče razne vrste stanica. Razlikuju se tri skupine interferona: (i) IFN-α: luče ga neutrofili, limfociti T i B i makrofagi; IFN-β: luče ga fibroblasti i makrofagi; IFN-γ: luče ga aktivirani limfociti T i stanice NK. Osim od ranije poznatog
protuvirusnog djelovanja, interferoni imaju brojne imunoregulacijske učinke, npr. mogu kočiti proizvodnju antitijela i proliferaciju limfocita T i B, no mogu imati i imunopoticajne učinke poput aktiviranja limfocita TC i stanica NK. Mogu kočiti razmnožavanje zdravih i tumorskih stanica.
Interleukini (IL) Velika skupina citokina koje luče limfociti, a dijelom i mononuklearni fagociti i neke tkivne stanice. Glavna im je funkcija reguliranje rasta i sazrijevanja stanica. Svaki citokin djeluje na određenu skupinu ciljnih stanica, koje imaju receptor za dotični citokin. S obzirom na stanice koje ih luče, razlikujemo monokine što ih luče monociti/makrofagi (IL-1α, IL-8, IL-12, IL-18) i limfokine što ih luče limfociti (IL-1β, IL-2, IL-3, IL-4, IL-5, IL-6, IL-10, IL-13, IL-15, IL-16, IL-17). Učinci su im mnogostruki, uglavnom poticajni, ali mogu biti i supresivni: poticanje razmnožavanja i diferencijacije limfocita, aktiviranje limfocita, aktiviranje makrofaga i stanica NK, poticanje ekspresije antigena MHC-I i MHC-II, poticanje adhezije leukocita, ali i kočenje lučenja citokina itd.
Čimbenici rasta Reguliraju rast i sazrijevanje matičnih stanica koštane srži i prekursora leukocita u krvi. Neki potiču dalju diferencijaciju stanica i izvan koštane srži. Razlikuju se granulocitno-makrofagni čimbenik rasta što ga luče limfociti T i makrofagi (GM-CSF; potiče sazrijevanje granulocita, makrofaga i eozinofila), granulocitni čimbenik rasta što ga luče monociti (G-CSF; potiče sazrijevanje granulocita) i makrofagni čimbenik rasta što ga također luče monociti ali i druge stanice (M-CSF; potiče sazrijevanje makrofaga), a kao čimbenici rasta djeluju i IL-3 što ga luče limfociti T (potiče rast mastocita i sazrijevanje neutrofila, makrofaga i megakariocita) i IL- 7 što ga luče stromalne stanice koštane srži (potiče proliferaciju zrelih limfocita B).
Ostali Od ostalih citokina valja spomenuti čimbenik tumorske nekroze (“tumor necrosis factor”, TNF), važan u regulaciji upale i citotoksičnom djelovanju imunocita. TNF-α luče makrofagi i stanice NK a TNF-β limfociti T. Obje vrste TNF mogu djelovati i protutumorski.
Veliku skupinu citokina čine i kemokini , među koje se ubrajaju citokini čije je glavno djelovanje kemotaksija. S obzirom na građu molekule svrstavaju se u dvije skupine: skupina CC (npr. MCP-1, RANTES) čiji predstavnici pretežno privlače makrofage, te skupina CXC (npr. IL-8) čiji predstavnici pretežno privlače neutrofile i limfocite.
U Tablici 2 navedeni su najpoznatiji citokini, stanice koje ih luče, njihove glavne "ciljne" stanice i osnovne funkcije.
Komplement Sustav komplementa čini skupina od oko 20 serumskih proteina (komponenata) čija je glavna funkcija kontrola upale. Osim što surađuju međusobno, komponente komplementa reagiraju i s drugim elementima imunosnog sustava, sudjelujući tako u imunosnom odgovoru. Aktiviranje komplementa zbiva se klasičnim putem (imunokompleksima) ili alternativnim putem (sastojcima bakterijske stijenke) i stupnjevito, tako da jedna komponenta djeluje na drugu, a učinci te aktivacije su sljedeći (Slike 24 i 25):
- liza stanica, bakterija i virusa
Slika 24. Opsonizacija i fagocitoza. Komponente komplementa oblažu bakteriju i posreduju pri njenoj adherenciji na fagocit koji posjeduje receptor za tu komponentu komplementa i time olakšavaju fagocitozu
- opsonizacija mikroorganizama i pospješivanje njihove fagocitoze,
- privlačenje fagocita na mjesto djelovanja (kemotaksija),
- povećanje kapilarne propusnosti za različite sastojke plazme,
- oštećenje stijenke bakterija i drugih mikroorganizama koji su izazvali aktiviranje komplementa,
- oslobađanje topljivih posrednika upale iz mastocita.
Proteini akutne faze Tijekom infekcije naglo poraste koncentracija brojnih proteina plazme, te ih se stoga naziva proteinima akutne faze. U tu se skupinu ubraja npr. C-reaktivni protein (CRP) koji, vežući se na C- protein koka pospješuje njihovu fagocitozu.
Slika 25. Glavni učinci komplementa
3. PRIROĐENA (NESPECIFIČNA) IMUNOST
Nespecifična imunost je otpornost organizma na štetne utjecaje nekih tvari ili mikroorganizma, koja postoji i bez prethodnog dodira s tim agensom. To, dakle, nije imunost specifično usmjerena protiv određenog antigena već je konstitucijsko svojstvo organizma. Filogenijski je ovaj oblik imunosti star koliko i život, a tek se u kralješnjaka na njega dogradila i specifična imunost. Kako nespecifični obrambeni mehanizmi tijesno surađuju s onim specifičnima u održavanju integriteta organizma, ova je podjela više didaktička nego što ima stvarnu podlogu. Te se dvije vrste imunost često preklapaju u svojim djelovanjima, te se baš zahvaljujući tome zdravlje često održava unatoč tome što jedan ili drugi oblik imunosti u nekom svom dijelu zakažu.
Nespecifična je imunost prva i glavna crta obrane od bakterija, gljivica, virusa, parazita i drugih štetnih ili nepoželjnih agenasa i zapravo je izvanredno djelotvorna ako se ima na umu da živimo okruženi mnoštvom mikroorganizama, te da od njih nekoliko desetaka tisuća svega stotinjak štetno utječe na čovjeka. Upravo djelotvorni nespecifični imunosni mehanizmi štite od mikroorganizama pa taj vid imunosti treba prije svega promatrati u kontekstu imunosti na infekcije. Na onih preostalih stotinjak patogenih mikroorganizama djelovat će mehanizmi specifične imunosti, ali tek pošto se probiju kroz nespecifičnu obranu.
Obrana od štetnih tvari zbiva se na (1) lokalnoj i (2) sistemnoj razini. Lokalna se obično ostvaruje na mjestu ulaska agensa u tijelo (koža, sluznica) pri čemu nije riječ samo o mehaničkoj zapreci za antigen već i o fizičkom i kemijskom protumikrobnom djelovanju. Sistemna se obrana poglavito ostvaruje fagocitozom te različitim nespecifičnim tvarima u izvanstaničnoj tekućini.
Nespecifična imunost najvažnija je u očuvanju genskog i antigenskog integriteta i izvanredno je djelotvorna jer se temelji na razmjerno jednostavnim mehanizmima koji i rijeđe zakazuju. Razlikujemo lokalnu i sistemnu obranu.
3.1. LOKALNA NESPECIFIČNA OBRANA
Prvu anatomsku zapreku čine koža i sluznica, a u usnoj šupljini i slina, o kojoj će više riječi biti u poglavlju o imunologiji usne šupljine. Otpornost se temelji:
- na fizičkom kontinuitetu organa,
- na fizičkom uklanjanju tvari s površine – one otpadaju ljuštenjem sluzi i površinskih stanica, ispiru se, odnose strujom zraka itd,
- postojanju kemijskih protuinfekcijskih tvari - kiselosti izlučevina na površini kože, kiselosti želučanog soka itd. i
- normalnoj bakterijskoj flori koja sprječava razvoj drugih mikroba - lučenjem protubakterijskih tvari, masnih kiselina itd, npr. u crijevu.
