Tudji zivot izvrstan, Vodiči, Projekti, Istraživanja od Bosanska, hrvatska i srpska književnost

Preuzmite Tudji zivot izvrstan i više Vodiči, Projekti, Istraživanja u PDF od Bosanska, hrvatska i srpska književnost samo na Docsity!

NETKO DRUGI

MARINKO KOŠČEC

SADRŽAJ

• I.
• II.
• III.
• IV.
• V.
• VI.
• Bilješke
• O autoru
• Impresum

I.

Iz gradske sam crkotine kao padobranom stigao u ovu prerano eksplodiralu, raspojasanu prirodu. Dvadeset stupnjeva u veljači. Boje su se munjevito razmilile tlom, treperavim od iznenađenja. Na rasplamtjela stabla navukla se maglica od pčela. Ubrzo su se ukazali i komarci, čudesno plodni i neustrašivi. Ni muhe ne zadovoljava pitomo dangubiti pod stropom; slijeću na tijelo i grizu. Ćurlikanje kosova svrdla mozak, krikovi lastavica čupaju živac po živac. Neke slijeću na kameni rub prozora i promatraju me, kao zvijer u zoološkom vrtu. Tišine nema ni trena. Gradsko brujanje čovjeku priraste poput vlastita mirisa; tu na otoku, naprotiv, svaki je miris i svaki zvuk oštar, napasan. Zvonik bih s prozora lako dobacio kamenom. Od šest, kada seljane ispraća u polje, do ponoći odbije svakih četvrt sata, pouzdan kao smrt. Zvoni i za večernjice, pozdrave svecima, suncu i mjesecu, vjenčanja, nevere, požare, pogrebe, zadušnice, katkad bez razloga, toliko da se javi. Nedjeljom se iz crkve razliježu hvalospjevi nečemu neizrecivo uzvišenom i žalopojke starije od vremena. Rijetke pauze u pobožnosti popunjavaju kultivatori, motorne pile, psi, žensko dranje na potomstvo i muško zazivanje krvi Isusove i Jarca Boga. Sve se ovdje neprestano miče i proizvodi buku.

Teško je sudjelovati u tolikom optimizmu uz moju nesanicu. Dane provodim u gustoj magli. Razbudim se jedino ako pokušam ukrasti koju minutu drijemeža. Od prvog jutarnjeg udarca zvona, zajedno s njim krunim tu mantru: šest i petnaest, šest i trideset…

Tu je još niz sitnih svinjarija, naprimjer voda. Crpe je iz smrdljivog jezera ponad sela, iza svinjske četvrti. Izaziva mučninu i ne valja ni za pranje zuba. Ali nema druge.

Susjedi su me jedva dočekali, nakon tolikih godina. Sjajna razonoda! Pregršt slasnih pitanja na meniju; od čega ja zapravo živim, zašto se nisam oženio, itd. Dolaze poput procesije, po prešutnom protokolu, pazeći da se ne susretnu. Nikakvo čudo da su željni razgovora, na ulici se mimoilaze kao duhovi. No svejedno se znaju u dušu; kome su pocrkale kokoši, koga je ispsovala snaha, tko se napio i porazbijao posuđe, tko je u kojoj prekomorskoj luci napumpao konobaricu. Tako sastavljen mozaik otkriva da u selu žive jedino bitange, lopovi i kurve. Najviše se mrze, dakako, braća.

Onaj preko ceste navraća svake večeri otkako sam ga ponudio rakijom iz ormara. Brzo je otišla, pa donosi svoju. Gadno je piti sam. Uvijek se iznova čudi što odbijam, zatim pomirljivo

sliježe ramenima i dotače u svoju čašu. Mislim da mu je oko sedamdeset, dvadeset simo- tamo. Dan za danom s motikom u polju, sunce, vjetar, sol, nikakvo čudo da izgleda kao suha smokva. Za kuhinjskim stolom u mene zure brazgotine umjesto očiju. Sve je na njemu usukano, izmoždeno, jedino dlake rastu u izobilju; crni grmići vire iz ušiju, iz nosa, kroz ovratnik košulje, penju se po vratu, opasno prijete da sasvim progutaju lice. Što ga vjerojatno ne bi smetalo. Uostalom, da se zaista pretvori u gorilu, i to bi spadalo u rezervat neotuđive ljudske slobode.

Omiljena mu je tema otpornost na alkohol. Kao mladić bi iskapio bocu rakije i još nakon toga dvojicu-trojicu zamlatio šakama. To je gotovo sve što govori, svaki put iznova; ostatak vremena gleda pred sebe, ručetinom s raspuklim noktima trljajući obraze, vrat, leđa. Ja se povremeno sjetim kakvog pitanja, naprimjer kako je prošle jeseni rodilo grožđe, na što on

• Slabo, slabo.

Pa opet ništa. S prozora sam promatrao kako kolje janje. Vrat reže opreznim, nježnim, gotovo baletnim pokretima. Deranje je kože, naprotiv, muška borba prsa o prsa. Kraj sebe uvijek posadi dvogodišnjeg unuka. Inače krajnje živahno, drečavo dijete, ovu akciju promatra netremice. Djeda susjedi terete da je trovač pasa. Kažu da noću obilazi kuće i daje im zaraženog mesa. Vjerojatno je istina. Nemam ga srca najuriti, kao ni druge posjetitelje. Zapravo svima dajem znakove koji bi gradskim ljudima bili itekako dovoljni, vrpoljim se, plješćem rukama u znak završetka razgovora, ili čak kažem da, stvarno bih se morao vratiti poslu , a susjed

• E.

I ne pomakne se s mjesta, sve dok mu ne naloži unutarnji sat. Sati su ovdje beskonačni, bez ikakve veze sa zvonikom. Muškarci, osim u polju, ne rade apsolutno ništa. Ne održavaju političke sastanke, ne kartaju, ne idu u ribu. Nemoguće ih je vidjeti uz more. Ne prilaze mu, ni pogleda mu ne upućuju, da slučajno nestane ne bi nikada sami primijetili. Ili mu možda namjerno okreću leđa, ozlojeđeni što ih je zatočilo na ovom okrajku svijeta.

Katkad svrati i jedan od živih dokaza pogubnosti braka među bliskim rođacima. Ovdje, nažalost, nije lako pronaći nekoga tko ti nije srodan. Taj mi je gnom svojom zdravom rukom pokucao na prozor jedne večeri, u povratku od svinja. Donio mi je puževa, u kantici obješenoj na onu drugu ruku; za to je sasvim dobra. Nabere ih koliko ga je voja, ma samo nek kane kiše, ne moreš falit, a gleda svaki dan s prozora, nema me vanka iz te kućerne,

Danima sam onaj smrad prepoznavao u svakom jelu, mrtve su oči uvečer ubadale iz prozora. Otišao sam provjeriti; nestale su. Zacijelo su ih pojele ptice. Smrad je ipak počeo popuštati, a uokolo je izrastao busen trave zeleniji od ostalih.

Ovdašnja djeca nesumnjivo raspolažu s manje igračaka od gradske, no zato iz svake izvuku maksimum. Jedan je mali neki dan dobio zviždaljku i više je ne ispušta iz ruku; isti piskutavi ton u bezbroj ritmičkih obrazaca od jutra do večeri. Postaje neshvatljivo teško obuzdati želju da izjurim, zgrabim tu zviždaljku i gazim po njoj, i po njemu, dok ne zamre i sâma ideja zviždanja.

Za ubijanje mačaka imam više razumijevanja otkako su mi pred kućom rastrgale nečiju vreću smeća. Navukao sam rukavice i komad po komad pokupio: raznovrsna izdanja masne i mokre, kartonske i plastične ambalaže, kore lubenice, pileće kosti, poderanu čarapu, ostatke zgnječene rajčice, konzervu graha, flaster, mnogo opušaka, prazne kolutove toaletnog papira, gnjilu krušku, tubu kreme za brijanje, tri uloška, porculansku figuru patkice s otkrhnutim kljunom.

Ipak, od svega je važnija sloboda koju uživam do srži; nitko me živ ne može spriječiti da čitave dane zurim u istu točku, sjedim gol s nogama na stolu i gasim čikove u rastopljenom sladoledu.

Vrijeme sustavno pretvaram u prah. Godinama sam knjige čitao radi novca; osveta je slatka. Iz prašnih sam zakutaka polica izvukao niz dragulja. Six Practical Lessons for an Easier Childbirth, by Elisabeth Bing, third revised edition. Scuola di cucina – l’arte della conservazione. Časopis za vjersku kulturu Obnovljeni život , broj tematski naslovljen Tvoj dan s krunicom. Temeljito sam razgledao monografiju narodnih nošnji jednog sela u unutrašnjosti, prolistao čak i Enciklopediju ljudskih prava. Najveća je poslastica ipak Godišnji izvještaj Prve mješovite gimnazije za godinu 1958/59 , otvaram ga nasumce i učim napamet popise čitavih razreda ili se udubljujem u lirske reminiscencije bivših učenika, poput

Na prvom satu tjelesnog odgoja, u onoj čudesnoj gimnazijskoj dvorani u obliku slova L, dočekao nas je strogi ali pravedni profesor tjelovježbe. Taj zaljubljenik u odbojku satima nam je znao pripovijedati kako je skakao i smečirao u mladosti. Također, u mnogim je pokoljenjima gimnazijalaca probudio ljubav prema uspinjanju na našu Glavicu. Nije od nas zahtijevao nadnaravne rezultate, ali je poštivao trud, ljubav prema sportu, odanost Prvoj gimnaziji. Davao nam je i šablone po kojima su nam majke krojile školski amblem i prišivale

ga na naše rance.

Zapravo malo čitam, koncentracija brzo popušta. Radije jednostavno ležim na leđima, razmišljam isključivo o horizontalnim stvarima. O morskoj površini za bonace. O nizovima bijelih i crnih klavirskih tipaka. O šahovskoj ploči. O listu čistog bijelog papira položenog na precizno lakiranu plohu stola. O krevetu u koji ću se ispružiti da prespavam kraj milenija i čitav sljedeći.

Sjećam se nekoga tko se zvao kao i ja, tko je radosno slagao ciglice jednu na drugu ne bi li se popeo do neba. Što se više popneš, to ćeš dublje pasti, ili tako nekako. Srećom, vertikalna je dimenzija ovdje gotovo nepostojeća. Jedino je vertikalno sunce, neumorno na vrhu neba, užareno, nemilosrdnih pipaca što sjevnu čim se drzneš pogledati gore. Kako li se već jednom ne rastopi, kao i sve što se rastopilo u jedva zamjetnom kretanju ukrug, utopilo u prst plitkoj užegloj lokvi vremena. Sav je život ovdje kružan, polegnut, plosnat, prošaran samo poljskim stazama i tragovima barki. Ovaj obli sprud, opâsan korentima i zarobljen okruglim obzorjem, plovi ravnodušnim morem poput mrtvog pješčanog oka.

Za promatranje obzora izabrao sam podij od lapornih ploča oblih poput plikova. Stazicom ispod reda smokava, kroz vinograde i pješčane vrtove s gredicama krumpira i lubenica, kroz visoke trave i šuštavu trsku, preko pitomog hrbata, uza staro groblje, kraj kapelice, kroz kupinjak i gustiš makije, sve do kratke zaravni što se kao balkon propinjala nad morem dok se polovica nije odlomila i survala niz padinu.

Nijedne večeri ne propuštam to obredno spuštanje do mora, s prvim zubima sumraka. Obala je na dvadesetak minuta hoda. Na pučini zateknem nedozrelu noć, još se opire nešto zaostalih grimiznih tonova. I valovi koji ritmički zapljuskuju školje nekako su čudno na pola puta; ni živi, ni sasvim mrtvi, posljednja uspomena pokretnog svijeta. Zatim samo šljapkanje negdje u bezobličnom mraku.

Prije ili kasnije, iz tmastog ništavila izroni kakva drhtava točkica, neko vrijeme gmiže, pa utrne. Neke od njih izrastu u ribarske barke ili jedrilice. Srijedom uvečer, oko devet, jedna dosegne veličinu trokatnice: linijski brod sa sjevera. Prolazi dovoljno blizu da razaznam putnike nagnute preko ograde, no na otoku se ne zaustavlja; najbliža mu je stanica grad na obali čija se svjetla vide s brežuljka pored kuće.

usana. Utiskuju se u moje. Zauvijek, kasnije ću saznati. Kakvo korisno mjesto, crkva, ne samo kao sklonište od kiše.

Kasnije tog dana? Ne vidim dobro, slika se zamutila, više ih se preklapa u jednoj, Magda i ja u kuhinji, hihoćemo, očev glas iz spavaće sobe, bilo bi dosta! moj krevet dolje u vešeraju, ležim na leđima, nosnice svrdla miris svježe opranih plahti i spavaćica, srce nabija, čekam, čekam, i negdje usred noći, na drhtavim nogama, milimetarski, krak-krak, svaka prokleta stepenica mora zaškripati, noževi ubadaju pod rebra, niz hodnik bez daha, napokon njezina vrata, hoće li i ona zacviljeti, roditeljska su preko puta, pružam ruku prema kvaki – ali jao! očinska šaka grabi me za vrat, letim preko terase u pidžami, ruksak zamnom, to mi je zahvalnost! – ne, vrata me ipak bez znaka uzbune pripuštaju Trnoružici, sanjam li, da, to ću reći ako poviče ma jesi li poludio , da sam hodao u snu, njezino ravnomjerno disanje, miris sna, blijeda mrlja u tami, lice i dio ramena, jedva se odlučujem dotaknuti… – Magda… – Mmm? Ruke me ne odguruju, o ne.

Sljedećeg jutra autom do sela u kojem su odrasli njezini roditelji, zapravo do mjesta gdje ga treba zamisliti, umjesto goleme udoline nalik koritu jezera koje je iscurilo kroz rupu u sredini. Ništa idilično u prizoru. Gole hrpe zemlje i teška mehanizacija, u rupi kopaju ugljen. Otkrivši ga mnogo u tlu, selo su premjestili. Impresivno, krcato simbolikom, predznacima, ali sve to klizi niz stijenke mojeg balona od sapunice. Na povratku Magda priča o svojem ocu, kako je liberalan, više prijatelj nego roditelj, ja kao usput pitam što bi on rekao da mu se jednog dana pojaviš na vratima s riječima evo tata, želim te upoznati sa svojim zaručnikom, ovo je Johann , a Johann je crnac. Kao prvo, kaže, nikada to ne bih tako učinila, ne pripremivši teren. A onda, ako bi se radilo o pristojnom i posve integriranom dečku, ne o nekakvom rasta-tipu koji se tek iskrcao i još nije povadio prstenje iz nosa, tata bi ga na kraju vjerojatno prihvatio.

Naravno da je tata u mojem pitanju njegov otisak u tebi, Magda. A zna se tko je crnac. I nije presudno visi li mi prstenje iz nosa, nego moja crnoća, neporeciva i nepromjenjiva. Srećom postoje različiti stupnjevi crnoće. Moj je dopustio da ti se približim, dapače i tata bi me na kraju vjerojatno prihvatio. No ono bitno je baš to prihvaćanje, cijenim mentalni napor koji bi zahtijevalo, ali tata u tebi mogao me u najboljem slučaju prihvatiti kao štene koje si pronašla na ulici i donijela kući, i to bih duboko u sebi zauvijek ostao, ma koliko integriran.

Što mi je preostajalo nego se sa scene povući corneilleovski potresnom, ali čisto estetskom bravurom. Kažem: ima jedan film, Samo jednom se ljubi. Kada Miki Manojlović … A Magda: Dirljiva je ta tvoja naivna romantičnost, takva se može sresti još samo kod i tako dalje.

Gusta noć ništa me ne smeta; put kući već znam napamet. Trljam dlanove, pušem u njih, nastojim vjerovati da večeras osjećam onaj dragocjeni svrbež u prstima.

U ovo doba susjedi su se napokon primirili; blažena tišina. Krećem prema sobi koju optimistički zovem radnom, ali nekako zaobilazno, dodirujući predmete na policama s ilegalnom željom da mi nešto privuče pažnju. Ona prva ostaje pusta, jer je ova druga beznadno razvučena. Zaustavljam se i grabim bilo što. Bilo što se utjelovljuje u požutjelom časopisu s licem mlade žene na naslovnici, licem svetice. Ispod je natpis: Svijet plače za Dianom. Otvaram nasumce i pojavljuju se redom poznata glumica i riječi Dosta mi je oženjenih muškaraca , unifomirani čovjek koji pendrekom komunicira s neuniformiranim, nasmiješena mačka šapa prekriženih nad konzervom sa slikom još jedne nasmiješene mačke šapa itd., automobil čiji rastvoreni prtljažnik sugerira da unutra stane beskonačno prtljage. Zanimljiv članak o samoubojstvima u Japanu. Tamo su, kaže, vrlo popularna, naročito u šumi Nakajama; kako ju je nedavno objavljen priručnik nahvalio kao profinjeno, chic mjesto, za osobito depresivnih dana drveće bude okićeno kao za Božić. Nema silovanja bez penetracije ; u američkoj državi Alabama oslobođena je žena koja je svojeg maloljetnog posinka prisiljavala na oralni seks. Odlažem časopis na policu, guram pred sobom vrata radne sobe, na pragu duboko udišem, zadržavam dah tri sekunde pa se okrećem i spuštam u naslonjač. Uključujem televizor; kulinarski savjeti, emisija za gluhe, jazz. Ostajem pri jazzu. Suhonjavi, dostojanstveni crnac iz klavira izvlači lelujave sablasti, tonovi se raspršuju u zraku već prije nego ruka dotakne tipku, prizor je sasvim proziran, propadam u pulsirajuću bjelinu. Skačem, kao oprugom odbačen, uranjam u debeli mrak. Pažljivo podešavam visinu stolice, raspoređujem predmete na stolu, rječnik, gumicu, kalendar, podmetač za čašu, ogrizak jabuke, ne, njega treba baciti, odlazim do kuhinje, bacam ga u kantu, vraćam se žurnim koracima, među razbacanim papirima pipam za olovkom, opipavam oštrinu vrha, šiljim, prinosim je slabom svjetlu koje s monitora bacaju zvjezdice screen savera , okrećem horizontalno da bolje vidim otisnute motive, mačke i miševi beskonačno trče jedni za drugima, tu je i natpis made in China , uzimam jedan od gusto ispisanih listova, slova me salijeću kao roj insekata, instinktivno zabacujem glavu unatrag, pa polako primičem, čak i prekomjerno, slova su sad monstruozno velika, vraćam ih na miroljubivu udaljenost, gledam iskosa, iz različitih kuteva, žmirim na jedno oko, papir polažem na dlan, pušem u rub, drhturi i uvija se, redove ljuljaju valovi, puštam ga da sklizne i smiri se na stolu meko poput barke. Ah! Prokleta bol u leđima! Ustajem i izvodim nekoliko čučnjeva, okrećem vratom lijevo-desno, istežem ruke pred sobom dok ne začujem škljocanje zglobova. Ne, više nema

II.

Stvar izgleda kao olupina već nestajućih kontura, s biserjem zlatnih kutnjaka u dnu razjapljenih usta. Na krajevima klimavo besposlenih ruku, dlanovi su začuđeni i natprirodno veliki, napuhani, kao uvučeni u baseball rukavice. Iz košulje proviruju brežuljci sala. Jedini preostali pramen izdajnički vijori, otkrivajući žilice na kvrgavoj lubanji. Oči je skamenio neki prizor izvan kadra. Ukratko: mrtav je.

Što mu, na određen način, rješava sve probleme. Moji tek počinju. Treba pozvati policiju, objasniti što radim u njegovom stanu, odgovarati na bezbroj drskih pitanja. Otkud ja znam zašto se objesio, i baš mene izabrao za svjedoka. Možda je bio društven tip pa je to htio s nekime podijeliti, makar s potpunim neznancem? U samoći nije mogao skupiti dovoljno hrabrosti?

Odgovori neka ostanu onom svevidnom oku gore; odoh odavde. Nikakve policije. Tko jamči da lešinari ne bi iskopali nekakvu monstruoznost? Naprimjer, da se gospodin van Alle nije tako dragovoljno zavezao za gredu, nego uz moju pomoć, prethodno zadavljen. Kako da znam nije li svijest prevukla bjelilo preko nečega što se dogodilo otkako se moj domaćin ispričao, a ja zadrijemao nad šahovskom pločom?

Dovoljno je čudno što sam se zaboravio upitati zašto je jutros taj gospodin od svih sjedišta gotovo praznog vagona izabrao baš ono nasuprot mojem. Ušavši s lelujavim smiješkom na usnama i aktovkom u ruci, sigurnim se korakom uputio prolazom između redova do suprotnog kraja, spustio torbu na pod i prošaptao bonjour , a ja sam sve to promatrao kao janje kojem je koncept klanja potpuna apstrakcija. Ili se ipak radi o slučajnosti? Kojoj naknadno želim učitati značenje, zbog potrebe da sve što se dogodilo nešto znači?

Rado se vozim tom intercity linijom od Amsterdama do Bruxellesa. Pogled kroz prozor uvjerava da je svijet gladak kao površina zaleđenog jezera, i uz to omekšan debelim zelenim tepihom. Bešumno promiču kolekcije urbanih izložbenih artikala, između njih red kanala, red staklenika s tulipanima, igrališta za hokej na travi, sve sama dekorativnost i razbibriga, pa onda pašnjaci na kojima u krajnje pacifističkom sustanarstvu žive krave, poniji, čaplje i vjetrenjače. Uljuđenost i kultura mogu se omirisati u zraku, natapaju krajolik poput vječne magle. Ni slutnje anarhije u okolišu; kuće nanizane po uzici kao mramorni grobovi, u svakoj četvrti jedinstveni model zgrade s istom nijansom krova, travnjaci besprijekorno frizirani,

uzduž svake ceste jablanovi popikani poput minuta na satu. Na kolodvorima nitko ne puši, ne spava na komadima kartona, ne pljuje, ne prosi, čak su se i istočnoeuropski Cigani samokritično pokupili. Tu je i more, doduše hrđavosmeđe, ali i ono uredno, urazumljeno nasipima. U ovako sofisticiranoj, rafiniranoj i miroljubivoj zemlji, koja radi na vjetar i živi od tulipana, nezamisliv je već sâm pojam onečišćenja ili nasilja. Pomisao da susjed digne ruku na susjeda, brat na brata, pobudila bi pokroviteljske osmijehe. Na spomen spaljivanja tuđih kuća ili zatvaranja ljudi u logore, sugovornik bi te zabrinuto pretresao pogledom u potrazi za tikovima. Grupno silovanje u nizozemskom su samo dvije riječi koje zajedno ne znače ništa. Rezanje genitalija i vrata: aleatorne, negramatičke nakupine slova.

Do zračne luke vagon je gusto napučen primjercima suvremenog homo volansa, koji odmah po smještanju u sjedište dekonektira svoje veze s okruženjem, na koljenima rasklapa digitalni svijet i transplantira se u njega, kao jedini trag svoje tjelesnosti ostavljajući sitno, više teoretsko nego doista čujno tap-tap-tap tap-tap-tap-tap. Začudo, tu je zalutalo i nešto sasvim anakronično: ispunjavač križaljki, sivi čovječuljak s mišjim licem i malenim okruglim naočalama – gimnazijski profesor ili neka slična staromodnost.

U stražnjem dijelu vagona jedini mi je suputnik debeljko kukuruzno crvene kose, vrlo uznojen i vrlo kratkovidan; lice zakopano u knjižurinu čiji sam nizozemski naslov dešifrirao kao Kompendij knjigovodstva printerskim pokretom marljivo povlači od ruba do ruba stranice. Treba li ga više žaliti zbog sljepoće ili onog što se upinje vidjeti? U Den Haagu ga zamjenjuje par umirovljenika kakvih tisuće krstare zapadnom Europom. U mladosti za putovanja nisu imali novca, potom vremena. Sada ni jedno ni drugo nije problem, samo se ne mogu sjetiti kamo putuju ni zašto. Ne smeta; važno je jednom ostvariti snove. Takvi se obično smjeste uz prozor, tihi i skromni, sljubljeni s inventarom vagona, gotovo prozirni; razumno je uvijek opipati naizgled slobodno sjedište. Ona je sitna i usukana, sa srebrnim gnijezdom na glavi i gušom veličine dinje. Proizvodi neugodan coktav zvuk, vjerojatno zabavljena još neuhodanom protezom. Njemu se trza donja usna, a ono bitno proviruje iz rukava i ovratnika; već prilično procvali rak kože. Na naslovnici njegovih novina mlada djevojka zadovoljno izlaže dostignuće svojeg silikon-modelara. Ispod nešto piše, ali presitnim slovima. Šteta; volim čitati natpise ispod takvih fotografija. Što se njega tiče, prije će biti da ga ozlojeđuju; ono što ga privlači ovoj tiskovini nesumnjivo su apologije trenutnih burzovnih zvijezda i panegirici ekološkoj svijesti.

Rotterdam sam predrijemao. Isplatilo se; dvije su se stare žabe pretvorile u princezu. Ovakve, doduše, rijetko pokazuju na naslovnicama; obline se jedva daju naslutiti pod za njih

zajedno u globalnom tržištu. Ima u toj priči nešto od budističkog uznesenja. Na tren se zamislivši, moram priznati svoju reakcionarnost. Žvakaća je guma u mojim ustima američka, baš kao i cigarete u džepu. Odijelo sam, istina, na rasprodaji kupio u Italiji, ali sve glasnije proviruje utajeno mu južnoazijsko podrijetlo. Torba se čak ni ne stidi priznati svoje made in China , iako je markica neupadljivo iznutra. Ima li na meni išta europsko? Kolonjska vodica! Neporecivo born in the EU! Je li ona dovoljno čvrst temelj mojeg europskog identiteta? U svakom slučaju, upotrebljiva je kao metafora identiteta uopće. Što me, kao građanina K. suvremenog svijeta, razlikuje od građana L, M, i N? Moje emotivno i duhovno iskustvo. Identitet tvori, dakle, isključivo usput pokupljeno? Ne, nego moja jedinstvenost. Zašto sam tako siguran u nju? Jer je neprijeporno, naprimjer, da sam upravo ja, ujutro 19. listopada 2000., u 4. vagonu vlaka na liniji Amsterdam-Bruxelles, pod sjedište br. 27 zalijepio žvakaću gumu Wrigley spearmint.

Što se nacionalnog tiče, skladali su ga zadivljujućom brzinom; no prilično je teško uhvatiti melodiju. U jeziku koji zovem materinjim nakotilo mi se sintaktičke kopiladi, misli mi žive poligamno, u protunacionalnim miješanim brakovima s nekoliko drugih jezika. Srećom, kolektivni identiteti ionako nisu u modi. Građanin suvremenog svijeta ne pristaje da ga svedu na geografsku dimenziju. Niti na koju drugu. Sastoji se od beskonačnog broja dimenzija u trajnom stanju mutacije. Živi u pokretu. Ne pripada nijednoj kategoriji. Klase su dinosauri. Religije su ocvale sablasti koje više ne straše ni dječicu. Politički je angažman nešto poput bijelih čarapa. Sudjelovanje u pokretima, sektaškim i plemenskim aktivnostima je sramotno. Obitelj je okov za naivne. Treba biti slobodan, samostalan i samodovoljan. Ne biti proizvod svojeg vremena. Ničiji proizvod. Neovisan i genetski. Uskoro ćemo roditelje moći birati à la carte.

Adam van Alle je ušao kod granice. Stariji gospodin besprijekorno ispeglanog birokratskog izgleda, kanonski neupadljive sivo-plave elegancije. Ali umjesto da se smjesti na geometrijskoj sredini između dva zauzeta sjedišta, aktovku odloži u prostor nad glavom i istog časa utone u Financial Times , evo ga nasuprot meni, torba među nogama, ruke prekrižene, na usnama zen-osmijeh, pogled me drsko proučava.

• Vous venez d’un pays de l’Est, kaže bez ikakva uvoda. Zanimljivo, čini se da je pitanje identiteta ipak daleko jednostavnije. Možeš proglašavati svoju osobnu neovisnost koliko hoćeš, objaviti potpunu amneziju podrijetla, ali uvijek se nađe netko da te vrati natrag u ladicu.
• Istok je relativan pojam, dapače teško je naći relativniji, kažem s hladnokrvnošću zmije. Ali

me odmah oblijeva crvenilo, kao da sam u najmanju ruku razotkriven u vožnji bez karte. Taj neuništivi kompleks istočnjaka, nevidljiva puževa kućica koja se pokaže u svakoj zgodnoj prilici. Vječiti strah od nespretne, nepristojne riječi ili geste koja bi mogla odati da ovamo ne pripadam. Da mi se smijulje za leđima zbog nečega nedokučivog, da ću upotrijebiti pogrešnu formulu ljubaznosti, predjelo pojesti priborom za meso, ili će mi otkriti rupe na čarapama. I da će čim pisnem proviriti moj slavenski naglasak. Ali tip me detektirao i prije nego što sam zinuo. Po čemu? Po anemičnom, fatalističkom izrazu lica? Svjedočanstvu uvjerenja da je svaki trud uzaludan jer je suđeno da nam bude loše i tako će zauvijek ostati?

• Europski istok.
• Zar se vidi?
• O, ne baš toliko. To mi je slučajno specijalnost.
• Vi ste antropolog?
• Samo iz hobija. I’m with the Commission.

Kao da je Europska komisija plavuša s kojom je stigao na domjenak, ne ustanova za koju radi; to work for je odveć brutalno za anglofono uho. Gospodina zabavlja demonstrirati svoju višejezičnost. I to bez traga stranog naglaska. Uostalom: vrhunska glupost, biti opterećen svojim naglaskom. Koliko sam puta čuo da su strani naglasci šarmantni, da ti donosi određenu prednost ako sugovorniku pokažeš izvrsno vladanje njegovim jezikom. Svejedno, mi istočnjaci trag materinjeg jezika u tuđem nosimo kao pokoru, kao sramni žig. Osim Rusa. Oni ne poznaju stid, svoje rusko ja pokazuju što gromkije mogu. U francuskom gordo kotrljaju r , kao gromade, i mumljaju kao medvjedi. A Francuzi na to? Oh, kako je to simpatično, kako ruski. Lako je Rusima, njih je tristo milijuna.

• A Vi, Nizozemac? – i ja na engleskom.
• Da, ako mislite na moje prezime. Ne, ako mislite na moju putovnicu. Ako mislite na sve ostalo: ne znam i svejedno mi je. Preduga i nezanimljiva priča. Što nije u redu s Vašim očima?
• Molim?

Ono što nepogrešivo razotkriva istočnjake, govori se, njihova je gruba neposrednost, neshvaćanje kako elementarna pristojnost zabranjuje da čovjeku kojeg si upoznao prije pet

golih nogu učinile vrhunsko izražajno sredstvo, izdigle ih do razine simbola. Ništa ne smeta ako su krive, debele, dlakave, prištave ili prljave, važno ih je razotkriti što više, tom su se imperativu kadra oduprijeti jedino one koje ih nemaju. Nadiru sa svih strana, gipke, žustre, u euforiji razgolićenog pokreta, poput ode čovjekovoj horizontalnoj ekspanziji, simfonije mnogostrukog, nezaustavljivog, beskonačnog gibanja, uvijek prema naprijed, grabeći metre i metre betona, režući zrak pred sobom, željne samo pokreta, neopterećene olovnim godinama staljinizma ili kafkijanskim psihozama, zagledane u Novo Doba, prepuštene sunčevom milovanju i poklonjene pogledima, eto odakle mi ta ideja o pogledu koji klizi, nemoćan da se odupre, jer njihov je zov preglasan, pogledu zapovijedaju da ih oblizuje, opasuje, istražuje teren i pohlepno prisvaja svaki centimetar, uspinješ se oštrom vertikalom poput alpinista, kamo drugi još nisu ili kako još nitko nije, do vrtoglavih visina, gubiš se u polutami slutnje, u tajanstvenom nagovještaju onostranog, začaran tim hukom iznutra, tanašnim, svilenkastim trenjem bokova, iskrice pršte, vatra je buknula, oči plamte, hipnotiziraju, želiš progutati, već osjećaš okus u ustima,

• Taj vaš izdavač…
• Tko?!
• Ako se ne uspijete dogovoriti… Evo moje posjetnice. Možda vam mogu pomoći. Navratite popodne, oko pet.

Kakva prepotencija! Ovo nije ljubazan poziv, nego zapovijed. A što ako je moj sastanak baš u pet?

Vlak se zaustavlja, on mi dobacuje još jedan osmijeh (što je dramaturška falsifikacija jer se nije ni prestao smiješiti). Pokupivši aktovku, ostavlja me s posjetnicom u rukama.

Stavljam je u džep i krećem put hotela. Od Gare centrale do Chaussée Leuwen to je petnaestak minuta laganog hoda, odnosno vikendom dvostruko zbog slaloma među skupinama Japanaca. U četvrti oko crkve Svete Marije pečenjarnice nose poliglotske nazive poput Alibaba friture snack , u tijesnim kafićima sjede i puše tamnokosi brkati muškarci, vlasnici dućančića stoje na vratima, pljuckaju i dovikuju se preko ulice na sjevernoafričkim dijalektima. Tu je i jedna domorodačka radnja, s ponešto izblijedjelim natpisom Waestels, linge féminin, du père au fils depuis 1815. (1) Kakva disciplina! Nijednom Waestelsu od

1. nije palo napamet baviti se čime drugim osim ženskim rubljem. Tko zna, međutim, jesu li žene koje danas žive u ovoj četvrti svjesne dragocjenosti tradicije, glave su im

omotane i dvojbeno je znaju li pročitati natpis. Nešto niže, prodavaonica cipela upozorava: Qui veut moins cher, va nu pieds .(2) Na stepenicama crkve zatječem mladog čovjeka vrlo umorna lica i odjeće, izuvenih cipela; on je želio jeftinije. Noge su mu krastave.

Kod Čehinja žalim jedino zbog njihove anemične ružičaste puti. Nikakvo čudo da su tako gladne sunca, da se razgolićuju čim se pokaže prva proljetna zraka. Već u travnju se na praškim balkonima mogu vidjeti čitave obitelji u kupaćim kostimima. Ubogi Česi, nemaju mora. Žalosne su zemlje bez mora, land-locked , okovane kopnom, osuđene na vječnu nepomičnost. I one koje ne mogu svojim policajcima priuštiti lijepe uniforme. Među svim tranzicijskim kolegama, hrvatski su policajci najotmjeniji, pravi izlog nacionalne kulture. Češki su u usporedbi s njima sramotno neugledni i demodirani, izazivaju nelagodu. Čudno da tamo itko dolazi.

Pred vratima, pogled na sat: tek je prošlo dva, još dva treba ubiti. Ustanovu u kojoj stanujem hotelom nazivam iz zahvalnosti – jeftiniji je smještaj nemoguće naći. Tuš i nužnik su u dnu hodnika, po jedan za svaki kat. Sobe su lišene svake primisli o komforu; madraci su utonuli, namještaj je vijcima pričvršćen za pod, iz prekidača probija napon, rupe u zidu buše iluziju intimnosti. Ali tu je i obilan švedski stol za doručak, s kojeg se ponešto da strpati u džep. Klijentela se, osim čudnih znanstvenika poput mene, sastoji od stažista iz Trećeg svijeta na doškolovanju u ovdašnjim poduzećima, putujućih umjetnika, kampera koji su svratili u grad da se pošteno okupaju i pojedu hamburger, Azijata s klimavim nacerenim facama, blagoglagoljivih mudraca s baroknim bradama, te individua nedokučivog habitusa koje prolaze hodnikom kao utvare, ne podižući pogled s poda; svima im je zajedničko da su tankog džepa. Ustanova se s pravom zove Institute of Cultural Exchange , ovo je pravi zoološki vrt kulture.

• Kako je, doktore, dobacuje mi upraviteljica. Umornom gestom, ne zaustavljajući se, pokazujem torbu punu spisa; ona ohrabrujuće kima glavom. Toj Amerikanki iz Milwaukeeja imponiraju moja lingvistička istraživanja, premda baš sasvim ne shvaća što je to sanskrt. Ova je kuća za mene eldorado, objasnio sam; iz njezine kompjutorske arhive gostiju izabravši imena poput Tugba Rouboj, Nida Pineda i Anachid Csorba, brzometno sam izveo njihovu dijakronu glasovnu mutaciju, od iskonskog indoeuropskog klijališta, vijugavim genetskim putem preko staroperzijskog, arnautskog i vizigotskog, ili alternativnim, bjelomorskim i prekosaharskim, nakratko svrativši u grčkorimski, protopruski ili retrolirski, pa naglo u suvremeni anagogijski, ostracijski ili bižuterijski. Iskoračivši iz svoje uže specijalnosti, također sam je podučio da je desert Banana Split dobio ime po gradu Splitu,