Studirajte zahvaljujući brojnim resursima koji su dostupni na Docsity-u
Zaradite bodove pomažući drugim studentima ili ih kupite uz Premium plan
Pripremite ispite
Studirajte zahvaljujući brojnim resursima koji su dostupni na Docsity-u
Nabavite poene za preuzimanje
Zaradite bodove pomažući drugim studentima ili ih kupite uz Premium plan
Pošto držanje zaliha zahtijeva novčana ulaganja i stvara određene troškove, u drugom dijelu ovog rada objašnjeno je sa kojim troškovima se preduzeća susrijeću sa posebnim osvrtom na trgovinska preduzeća.
Tipologija: Ispiti
1 / 24
Ova stranica nije vidljiva u pregledu
Ne propustite važne delove!
Mentor: Kandidat: Prof. Violeta Đukanović Daro Vujović IV-
Podgorica, Maj 2019.
Zalihe su roba koja se nalazi u skladištima firmi. To su materijali koji se koriste da bi olakšali proizvodnju ili zadovoljili potražnju potrošača, a sastoje se od sirovina, nedovršene proizvodnje i gotovih proizvoda. Ta roba obično pripada samoj firmi i u najvećem broju slučajeva poslije nekretnina i proizvodnih mašina predstavlja njenu najznačajniju imovinu. Postoje preduzeća u kojima su upravo zalihe najvrijednija imovina.
1.1. Uloga i funkcije zaliha
Ranije je većina proizvodnih i trgovinskih preduzeća mogla da ostvaruje dobiti uprkos neefikasnoj kontroli zaliha. Danas to nije slučaj jer većina organizacija posluje sa malom stopom dobiti, koja bi lako mogla da isčezne, ukoliko se kontroli zaliha ne bi posvetila odgovarajuća pažnja. Loša kontrola zaliha ima za posljedicu lišavanje značajnog dijela dobiti. Problemu praćenja zaliha mora se posvetiti veliki značaj, obzirom da one angažuju najveći dio obrtnih sredstava koja se mogu uložiti u neku drugu svrhu.
Zalihe predstavljaju zadržano kretanje inputa (materijala, gotovih proizvoda ili trgovačke robe). Nivo zaliha u svakom datom trenutku rezultat je razlike između priliva i odliva i količine robe zatečene na zalihi iz prethodnog perioda (prelazne zalihe).
Zalihe su složena ekonomska kategorija koja se pojavljuje u različitim oblicima angažovanih sredstava. One predstavljaju ukupnu količinu materijala ili robe koja je u skladištu smještena do trenutka potrošnje tj. prodaje.
Zalihe imaju sljedeće četiri ključne funkcije:
Držanje zaliha dosta košta jer treba obezbijediti prostor i opremu za skladištenje, zatim zalihe mogu biti predmet raznih oštećenja (kvar, lom, kalo i rastur) i veoma brzo mogu zastariti. Za njihovo držanje potrebna su značajna sredstva. Uprkos tome, skoro sva preduzeća ih drže, a razlog tome je to što ma koliko držanje zaliha skupo bilo, ipak je jeftinije nego poslovati bez zaliha. Poslovanje bez zaliha može biti pogubno za poslovanje preduzeća.
Postoji više vrsta, odnosno tipova zaliha, a neke od njih su osnovni materijal (Raw material inventory) zatim proizvodnja u toku (Work-in-process inventory), zalihe za održavanje i popravku (Maintenance/repair/operating supplies), zalihe završenog materijala (Finished-goods inventory) itd.
Strateška uloga zaliha je u podršci pet ciljnih performansi poslovanja:
Postoje brojni razlozi zbog kojih je držanje zaliha veoma bitno za bilo koju vrstu organizacije. U nastavku su nabrojani samo neki razlozi zbog kojih je potrebno držanje zaliha:
Bez obzira na koristi koje donose zalihe i njihovo držanje i to što zalihe doprinose boljem funkcionisanju svakog preduzeća zalihe imaju i svoje nedostatke. Nedostaci držanja zaliha mogu biti:
1.3. Klasifikacija zaliha robe
Zbog velikog broja različite robe na zalihama, sa različitim značajem, potrebno je izvršiti njihovu klasifikaciju da bi se primijenili različiti pristupi upravljanja zalihama. Zalihe robe možemo podijeliti na osnovu više kriterija.
* Prema količini robe koja se nalazi u skladištu imamo:
Minimalne zalihe predstavljaju najmanju količinu robe koja smije biti u skladištu, a da ne dođe do prekida opskrbe. Kad se zaliha robe smanji na minimalnu to je znak da se mora naručiti nova.
minimalna zaliha = prosječni dnevni promet * broj dana koliko traje nabava robe
prosječni dnevni promet = godišnji promet/ broj radnih dana u godini
Minimalne zalihe su vrlo povoljne za one artikle za koje su troškovi uskladištenja veliki tj. veći od troškova transporta.
Zaštitne zalihe su uvijek veće od minimalnih zaliha. Zaštitne zalihe se koriste u slučaju nestašiće materijala ili robe na tržištu.
Maksimalne zalihe predstavljaju gornju granicu nivoa zaliha iznad koje bi svaka količina robe bila ekonomski neopravdana i štetna.
Optimalne zalihe predstavljaju robu koju treba naručivati povremeno i dovoljnim količinama, utvrđuju se analizom troškova nabavke i troškova uskladištenja. Troškovi nabavke obuhvataju sve troškove vezane za nabavu robe povećane za troškove dopreme (zavisne troškove). Troškovi uskladištenja su svi troškovi koji nastaju od trenutka kad roba uđe u skladište do trenutka njenog izdavanja, zakupnina skladišnog prostora, troškovi održavanja opreme, troškovi rada, troškovi manipulacije administrativni troškovi.
Prosječne zalihe predstavljaju količinu robe ili materijala na skladištu, kojom se prosječno raspolaže. Prosječne zaliihe u praksi se izračunavaju tako da se stanje zaliha krajem svakog mjeseca sumira i podijeli sa 12.
*Podjela zaliha s obzirom da li je potrošnja (i prodaja) robe veća od potrošnje neke druge robe:
Kurentnu robu na zalihi čini ona roba koja se na skladištu kratko zadržava, roba koja se dobro prodaje. Zalihe ove robe ne iziskuju veća materijalna sredstva. Troškovi skladištenja su niži jer se roba ne zadržava na skladištu. U određenom trenutku kurentna roba može postati i manje kurentna ili
Troškovi držanja zaliha su troškovi prouzrokovani postojanjem zaliha u magacinu preduzeća. Oni uključuju troškove vezivanja kapitala, troškove uskladištenja, troškove osiguranja, troškove amortizacije i zastarijevanja. Stvaranje i držanje zaliha pretpostavlja i vezivanje određenog kapitala za taj oblik poslovnog ulaganja. Ovi troškovi su djelimično ublaženi određenim iznosom beskamatnih kredita koji garantuju dobavljači zaliha i koji su dostupni samo u slučaju kupovine zaliha. Troškovi skladištenja podrazumijevaju troškove rente prostora koji se koristi za skladištenje zaliha i troškove upošljavanja ljudi koji će čuvati zalihe. Držanje vrijednijih zaliha preduzeće izlaže riziku od vatre, krađe i slično usljed čega je potrebno osiguranje tih zaliha a to je trošak.
Određene vrste zaliha podložne su zastarijevanju, bilo iz tehničkih razloga, bilo zbog promjene ukusa kupaca. Obično se u praksi troškovi držanja zaliha izražavaju kao procenat vrijednosti zaliha.
Troškovi nedostatka zaliha nastaju usljed nedostatka zaliha sirovina i materijala, koje su neophodne za normalno odvijanje procesa proizvodnje ili usljed nedostatka zaliha gotovih proizvoda za koje postoje porudžbine kupaca. Troškovi nedostatka zaliha obuhvataju: propuštene prihode od prodaje, gubitak reputacije od strane kupaca i gubitke zbog neizvršenja planova proizvodnje. Troškovi nedostatka zaliha gotovih proizvoda zavise od načina reagovanja kupca. Tako, u ovom slučaju kupac može da odustane od porudžbine, prhvati supstitut umjesto poručenog proizvoda i pristane da čeka na poručeni proizvod.
Dok se troškovi nabavljanja i držanja zaliha mogu prilično lako predvidjeti, troškovi nedostatka zaliha mogu se, ali i ne moraju pojaviti.
2.1. Troškovi zaliha u trgovinskom preduzeću
Najveća ulaganja odnosno najveći dio sredstava u većini trgovačkih preduzeća predstavljaju zalihe. S obzirom na to, osnovni princip trgovačkih preduzeća jeste ostvariti planiranu prodaju sa što manjim iznosom novca vezanim u zalihe, tj. uz što niži nivo zaliha.
Trgovinska preduzeća mogu vrijednost zaliha robe voditi:
Vođenje zaliha robe po nabavnim cijenama obuhvata stvarne vrijednosti koje sadrže fakturnu vrijednost po obračunu dobavljača te zavisne troškove nabavke robe. Nabavna cijena po jedinici mjere dobije se kada stvarnu nabavnu vrijednost podijelimo sa nabavljenom količinom. Treba istaknuti da se uvođenjem PDV-a sve više napušta vođenje zaliha trgovačke robe po nabavnim cijenama a veća pažnja se posvećuje vođenju zaliha trgovačke robe po prodajnim cijenama.
Zavisni troškovi nabavke robe obuhvataju :
Imamo slučaj i kada je roba na zalihama uvoznog porijekla, tada se zavisni troškovi proširuju i na sljedeće troškove kao što su uvozna carina, zatim troškovi carinskog evidentiranja, zatim troškovi kontrole robe, špediterski troškovi, bankarski troškovi, troškovi usluga uvoznika te drugi troškovi koji opterećuju uvoznika i robu pri uvozu.
pri svakoj nabavi robe zadužuje po prodajnim cijenama, s tim da se odmah obračuna razlika u cijeni između nabavne vrijednosti robe i prodajne vrijednosti robe:
a) prodajna vrijednost robe
b) nabavna vrijednost robe
ukalkulisana razlika u cijeni (a-b).
Zalihe robe u prodavnici se uvijek vodi po prodajnim cijenama na malo (sa ili bez poreza na promet). Prodajne cijene uvijek sadrže ukalkuliranu razliku u cijeni koja služi za pokriće svih troškova irashoda poslovanja u obračunskom razdoblju. Razlika u cijeni se utvrđuje za ukupnu robu i za prodanu robu.
Za pokriće troškova i rashoda poslovanja koristi se samo razlika u cijeni ostvarena na prodanoj robi. Promjena vrijednosti zaliha može nastati pored redovne nabavke i prodaje još i :
Ispravka vrijednosti zastarjele robe obuhvata sve zalihe o ostale ispravke vrijednosti nekurentnih zaliha. Trgovinsko preduzeće može smanjiti vrijednost zaliha na dva načina i to: fakultativno i obvezno.
Fakultativno smanjenje vrijednosti zaliha provodi preduzeće samoinicijativno kada procijeni da zalihama opada tržišna vrijednost. Obvezno smanjenje vrijednosti zalihama se provodi prema zakonskim odredbama a ovisno od duljine skladištenja ili zakonom određeno:
Smanjenje vrijednosti robe ide na teret izvanrednih rashoda. Način i tehnika smanjenja vrijednosti robe primenjuje se i kod zastarjelog materijala i zastarjelih rezervnih dijelova.
Ranije je većina proizvodnih i trgovinskih organizacija mogla da ostvaruje dobit uprkos neefikasne kontrole zaliha. Danas to nije slučaj, jer većina organizacija posluje sa malom stopom dobiti, koja bi lako mogla da isčezne, ukoliko se kontroli zaliha ne bi posvetila odgovarajuća pažnja. Loša kontrola zaliha ima za posljedicu lišavanje znatnog dijela dobiti. Problemu praćenja zaliha se mora pridavati veliki značaj, obzirom da one angažuju najveći dio obrtnih sredstava, koja se mogu uložiti u drugu svrhu, bilo u ili izvan firme.
Temeljna misija upravljanja zalihama je da one budu što manje, ali uvijek dovoljne za podmirenje potreba kupaca, potrošača, korisnika. Prevelike količine zaliha uslovljavaju neopravdano visoke troškove držanja zaliha, a premala količina zaliha implicira brojne probleme, poteškoće i štetne posljedice u proizvodnji, trgovini i distribuciji Gubici na zalihama koji čine do 1% od prodaje u maloprodaji ocjenjuju se kao dobri, dok u brojnim maloprodajnim objektima oni iznose i više od 3% od prodaje. Prema nekim istraživanjima vodeći maloprodavci gube 10% do 25% dobiti upravo zbog neprimjerenog upravljanja zalihama.
Zalihe predstavljaju zadržano kretanje inputa. Nivo zaliha u svakom trenutku rezultat je razlike između priliva i odliva i količine robe zatečene na zalihi iz prethodnog perioda. Držanje zaliha dosta košta: treba obezbijediti prostor i
Priroda radnog procesa organizacije određuje postupak određivanja vrste i količine zaliha. Za prodajnu organizaciju, to isključivo zavisi od mogućnosti nabavke i zahtijeva tržišta. Za organizaciju koja se bavi sklapanjem komponenti u finalni proizvod, sve komponente koje ulaze u sastav finalnog proizvoda moraju biti na zalihama i njihova količina je u direktnoj vezi sa planom izrade finalnog proizvoda.
Proizvodna organizacija ima potrebu za onim zalihama koje su joj osnova za proizvodnju finalnog proizvoda, a količina je određena količinom potrebnom za izradu jednog finalnog proizvoda. Aktivnosti održavanja zahtijevaju rezervne dijelove i materijale, a asortiman i količine su diktirane sredstvima koja su predmet održavanja, planiranim intervencijama održavanja, kao i hitnim intervencijama održavanja za koje se pretpostavlja da će se u narednom periodu morati sprovesti. Zalihe potrošnog kancelarijskog materijala su određene politikom organizacije i nivoom njihovig trošenja u prethodnom periodu.
Na osnovu navedenog, očigledno je da različiti tipovi zaliha zahtijevaju i različit pristut pri upravljanju tim zalihama.
Iz čisto ekonomskih razloga najbolje bi bilo kada bi organizacija mogla naručiti samo ono što joj u posmatranom trenutku treba. Kao osnovi preduslov za ovo je poznavanje trenutnog asortimana zaliha i pripadajućih količina. U skladišnom poslovanju svakodnevno ima toliko promjena stanja, a samim tim i toliko prilika za činjenje grešaka.
Zalihe predstavljaju značajnu investiciju i potencijalni izvor otpada kojeg treba pažljivo kontrolisati. Ukoliko se desi da menadžeri drže prevelike zalihe, potrošiće novac na njihovo skladištenje, a izgubiće ga ako dođe do oštećenja zaliha ili krađe. S druge strane, u slučaju da nema dovoljno zaliha, menadžeri će možda morati da prekinu proizvodnju dok se ne nabavi potreban materijal i na taj način će izgubiti vrijeme i rad. Kako bi se smanjili troškovi, a zalihe održale na optimalnom nivou, razvijeni su brojni matematički i kompjuterski modeli pomoću kojih menadžeri operacija mogu da odluče kada će i koliko zaliha poručiti.
3.2. Politika upravljanja zalihama
Djelotvorna politika zaliha polazi od plana zaliha, a ovaj opet ovisi o planu prodaje i planu nabavke. Plan zaliha služi za postavljanje plana limita u području nabavke. Nakon izrade godišnjeg plana prodaje i plana obrtaja zaliha treba izvršiti plan nabavke za pojedine mjesece polazeći od postojećih stanja zaliha. U planu zaliha pri tome se utvrđuje ujedno najviše stanje u pravilu odvojeno u robnim grupama.
Politika upravljanja zalihama obuhvata niz pojedinosti:
uslova i okolnosti, i u sohastičkoj situaciji koju karakteriše promjenjivost i nepredvidivost uslova i okolnosti.
Strategije upravljanja zalihama karakteristične za determinističku situaciju su:
Sistemi upravljanja zaliha koji se koriste u sohastičkoj situaciji:
Prvi model za utvrđivanje optimalne količine narudžbe postavljen je jos 1915. godine. Postavio ga je F. Harris, rješavajući optimalnu količinu arudžbe pomoću infinitezimalnog računa. Model je statičan i vrlo jednostavan. Temelji se na sljedećim pretpostavkama:
To je najjednostavniji i najstariji model zaliha. Pokazuje odnose između cijena nabavljanja i čuvanja robe. Od tada pa do danas teorija zaliha se neprekidno razvija, a broj modela za uravljanje zalihama je toliko velik da ne postoji njihova jedinstvena klasifikacija.
Zalihe su složena ekonomska kategorija koja se pojavljuje u različitim oblicima angažovanih sredstava. One predstavljaju ukupnu količinu materijala ili robe koja je u skladištu smještena do trenutka potrošnje tj. prodaje. Ranije je većina proizvodnih i trgovinskih preduzeća mogla da ostvaruje dobiti uprkos neefikasnoj kontroli zaliha. Danas to nije slučaj jer većina organizacija posluje sa malom stopom dobiti, koja bi lako mogla da isčezne, ukoliko se kontroli zaliha ne bi posvetila odgovarajuća pažnja. Loša kontrola zaliha ima za posljedicu lišavanje značajnog dijela dobiti. Problemu praćenja zaliha mora se posvetiti veliki značaj, obzirom da one angažuju najveći dio obrtnih sredstava koja se mogu uložiti u neku drugu svrhu.
Držanje zaliha dosta košta jer treba objezbjediti prostor i opremu za skladištenje, zatim zalihe mogu biti predmet raznih oštećenja (kvar, lom, kalo i rastur) i veoma brzo mogu zastariti. Za njihovo držanje potrebna su značajna sredstva. Uprkos tome, skoro sva preduzeća ih drže, a razlog tome je to što ma koliko držanje zaliha skupo bilo, ipak je jeftinije nego poslovati bez zaliha. Poslovanje bez zaliha može biti pogubno za poslovanje preduzeća.
Zalihe su jedna su od najvećih stavki u tekućoj imovini trgovine na malo ili preduzeća koje se bavi veleprodajom zalihe trgovinske robe. Prodaja ove trgovinske robe glavni je izvor prihoda. U trgovinskoj kompaniji, zalihe se sastoje od robe koja se drži za prodaju kupcima. Zalihe se pretvaraju u novac unutar poslovnog ciklusa kompanije, pa se prema tome smatraju tekućom imovinom.
