Disleksija i disgrafija – studija slučaja
U ovom radu govorit ćemo o učenicima koji imaju poteškoće sa čitanjem i pisanjem.
Riječ je, dakako, o disleksiji i disgrafiji. Pokušat ćemo kroz jedan praktičan primjer ponuditi
određena rješenja i metode kako se može uspješno raditi sa takvim učenicima uz postizanje
dobrih rezultata.
Učenik E. S. sa kojima sam radio te, već davne školske 2007/08. godine, bio je sedmi
razred i imao je velikih problema kod čitanja i pisanja. Bio je izrazito povučen, vrlo malo je
komunicirao sa drugim učenicima, a komunikacija mu se nije svodila na rečeničku
konstrukciju, već uglavnom na dvije do tri riječi, gramatički često nepovezane. Kad god je
mogao, riječi bi zamjenjivao određenim glasovima koji bi trebali značiti DA ili NE. Veoma
dobro je raspoznavao sve grafeme i izgovarao ih, ali kada bi trebalo da pročita riječ ili
rečenicu nastupali su veliki problemi.
Nakon dužeg posmatranja i analize, sastavio sam određeni plan rada i po
prilagođenom programu krenuo da radim s njim. Taj program sam morao reducirati do
krajnjih granica jer je E. S. veoma otežano čitao i razumijevao pročitano. Pored posebnih
zadataka koje je radio na redovnim časovima, učenik je dolazio i na dopunsku nastavu jednom
do dva puta sedmično.
U daljem dijelu rada iznijet ću niz praktičnih vježbi koje sam primjenjivao u radu sa
ovim učenikom, a ponudit ću i određene sugestije kako bi se moglo raditi sa učenicima koji
imaju ovakve poteškoće.
Sve vježbe koje slijede rađene su na dopunskoj nastavi, a neke od njih su
primjenjivane i na redovnim časovima. Metodologija je bila kombinacija ortoepskih i
ortografskih vježbi uz primjenu različitih interaktivnih tehnika.
Vježba prva – Čitanje
Pošto je poznato da osobe koje imaju disleksiju riječi ne doživljavaju na verbalan
način (pomoću zvukova riječi), već na neverbalan (pomoću mentalnih slika), u sljedećoj
vježbi sam htio da ustanovim na koji način će E.S. shvatiti rečenice sa, kai i bez tzv. okidača.
Okidači su, pak, riječi koje disleksičari sebi ne mogu slikovno predstaviti. U tu grupu
spadaju: zamjenice, prilozi, prijedlozi, riječce, uzvici, veznici, pomoćni glagoli pa i određeni
brojevi. Ti okidači ih zbunjuju i ako ih je u rečenici puno stvaraju potpunu konfuziju, tako da
im postaje nejasno i ono što mogu sebi pretvoriti u mentalnu sliku.
Primjer:
a) VUK SMEĐE BOJE ŠETA ŠUMOM
b) VUK KOJI JE SMEĐE BOJE ŠETAO JE ŠUMOM
U sljedećem primjeru imamo dvije rečenice: jedna je sa, a druga bez tzv. okidača.
Očito je bilo da je učenik mnogo lakše pročitao prvu rečenicu i shvatio njeno značenje
prepričavajući ga. Nakon čitanja druge rečenice sa okidačima, koju je puno teže pročitao, bio
je vidno zbunjeniji i nije se mogao skoncentrisati i prepričati pročitano. Odustao je. Također
sam zapazio da ga zbunjuje i ima problema kod čitanja riječi sa finalnom vokalnom skupinom
–ao, tako da obično jedan od vokala izostavlja.
