Preuzmite Kraljevic i prosjak i više Rezime u PDF od Bosanska, hrvatska i srpska književnost samo na Docsity!
Mark Twain
Kraljević i prosjak
Pripovijest za mlade ljude svih uzrasta
William Shakespeare: Mletački trgovac, IV, 1, Nakladni zavod Matice hrvatske, Zagreb 1981., preveo Mate Maras – nap. prev.
Hendon misli na red baroneta, tzv. barones minores koji se razlikuju od skupštinskih baruna, a ne, što jedva da je i potrebno posebno napominjati, na baronete iz kasnijih razdoblja (piščeva napomena).
Lordovi od Kingsalea, de Courcyjevi potomci, još uvijek uživaju ovu zanimljivu povlasticu (piščeva napomena).
Hume (piščeva napomena).
Leigh Hunt: Grad, str. 408, navedeno prema iskazu jednoga drevnog putnika (piščeva napomena).
Iz Engleskog probisvijeta, London, 1665. (piščeva napomena).
Šatrovački izrazi za razne vrste lopova, prosjaka i skitnica te njihovih družica (piščeva napomena).
Iz Engleskog probisvijeta, London, 1665. (piščeva napomena).
Ovaj izmišljeni naziv Hendon sastavlja od nekoliko što pravnih, a što općenito poznatih latinskih izraza: non compos mentis – pravno neodgovorna osoba, lex talionis – zakon odmazde i sic transit gloria mundi – tako prolazi slava svijeta (formula koja se izgovara prilikom ustoličenja novoizabranoga pape) – nap. prev.
Slično kao i maločas, i ovaj je naziv sastavljen od nekoliko općepoznatih izraza: ad hominem – za čovjeka, tj. po mjeri čovjekovoj, expurgatis – čistite (od grijeha) i in statu quo (ante) – u prijašnjem stanju – nap. prev.
Svojim dobro odgojenim i milim kćerima Susie i Clari Clemens ovu knjigu s
Prvo poglavlje
Kraljevićevo i prosjakovo rođenje
U drevnome gradu Londonu, jednoga jesenjeg dana u drugoj četvrtini šesnaestog stoljeća, u siromašnoj se obitelji po imenu Canty rodio dječak kojega roditelji nisu željeli. Istoga se dana u bogatoj obitelji Tudor rodilo još jedno englesko dijete koje su roditelji itekako željeli. I cijela ga je Engleska željela. Engleska je toliko čeznula za njim, toliko mu se nadala i za nj se molila Bogu da je sada, kada je dječak zaista došao na svijet, narod gotovo pomahnitao od radosti. Ljudi koji su se jedva poznavali, grlili su se, ljubili i plakali. Bio je to opći praznik: i plemenitaši i prost puk, i bogati i siromašni, svi su svetkovali, plesali i pjevali, a to im je veselje i u glavu udaralo. Trajalo je to danima i noćima. Danju je bilo krasno vidjeti kako sa svakoga balkona i krova u Londonu lepršaju zastave, a ulicama prolaze sjajne povorke. Noću je pak bilo isto toliko krasno gledati kako na svakom uglu gore golemi kresovi, a oko njih se zabavljaju gomile veseljaka. U cijeloj se Engleskoj ni o čemu drugome nije govorilo doli o novorođenčetu Edwardu Tudoru, kraljeviću od Walesa, koji ležaše uvijen u svilu i kadifu, ne primjećujući sav taj metež i ne znajući da nad njim bdiju i dvore ga plemeniti velikaši i otmjene gospe – a nije puno za to ni hajao. O drugome se novorođenčetu, Tomu Cantyju, uvijenom u sirotinjske dronjke, nigdje nije govorilo osim u bijednoj obitelji za koju je njegovo rođenje značilo samo muku i jad.
Drugo poglavlje
Tomovo djetinjstvo
Preskočimo sada nekoliko godina.
London je postojao već tisuću i pol godina i bio je velik grad – barem za ono vrijeme. Brojio je stotinu tisuća stanovnika, a neki misle – i dvaput više od toga. Ulice mu bijahu veoma uske, krivudave i prljave, posebno u kraju gdje je živio Tom Canty, a to je bilo nedaleko od Londonskog mosta. Kuće bijahu drvene, gornji im je kat stršao iznad prizemlja, a drugi se kat nadvijao nad prvim. Što su kuće bile više, utoliko su bile i šire. Kostur im bijaše od jakih ukrštenih greda, a između njih čvrsta građa, premazana žbukom. Same su grede bile obojene u crveno, plavo ili crno, već prema vlasnikovu ukusu, pa su se kuće zbog toga doimale veoma slikovito. Prozori bijahu maleni, s ostakljenim četvrtastim okancima, a otvarali su se prema ulici, okrećući se na šarkama poput vrata.
Kuća u kojoj je stanovao Tomov otac nalazila se pored malene smrdljive rupe koju su nazivali Smetlištem, na kraju Kobasičje ulice. Bila je to ruševna i klimava kućica, no prepuna strahovito siromašnih obitelji. Cantyjeva je družina obitavala u jednoj prostoriji na trećem katu. Mati i otac imali su u jednom kutu nekakav ležaj, no Tom, njegova baka i dvije sestre, Bet i Nan, nisu bili toliko skučeni – cijeli im je pod bio na raspolaganju i mogli su spavati gdje god odaberu. Bilo je tu ostataka jednoga ili dvaju pokrivača, pa čak i nekoliko pregršti stare i prljave slame, ali se to teško moglo nazvati posteljama jer nije imalo stalnog mjesta. Ujutro bi sve to nogama zgurali na jednu zajedničku gomilu, a uvečer bi iz nje svatko izvukao onoliko koliko mu je bilo potrebno.
Bet i Nan bijahu petnaestogodišnje blizanke. Bile su to dobrodušne i prljave djevojke, odjevene u dronjke i potpuno neobrazovane. Mati je bila nalik na njih, no otac i baka bijahu pravi zlodusi. Opijali bi se kad god bi mogli, a potom bi se potukli jedno s drugim ili s ma kim tko bi im se našao na putu. Vječito su psovali i kleli, bili pijani ili trijezni. John Canty bijaše kradljivac, a mati mu je bila prosjakinja. I djecu su naučili prosjačenju, ali im nije uspjelo od njih načiniti lopove. Među groznom ruljom koja je stanovala u njihovoj zgradi, no ne miješajući se s njom, našao se i neki dobri stari svećenik kojega je kralj bio ostavio bez kuće i kućišta udijelivši mu mirovinu od nekoliko novčića, pa je znao okupiti djecu oko sebe i potajice ih učiti čestitosti. Toma je otac Andrew naučio i nešto malo latinskoga, a isto tako i čitati i pisati. Rado bi tome bio podučio i djevojčice, ali su se one plašile da će im se prijateljice zbog toga izrugivati, jer im se neće svidjeti njihova smiješna naobraženost.
Smetlište je bilo isto takvo osinje gnijezdo kao i Cantyjeva kuća. Tu se redovito svake noći, i to sve do zore, pijančevalo, galamilo i svađalo, a razbijene su glave bile isto tako uobičajena pojava kao i glad. Pa ipak, mali Tom nije bio nesretan. Imao je i on teških trenutaka, no toga nije bio ni svjestan. I drugi su dječaci sa Smetlišta imali
Poslije toga bi onako dronjav otišao i isprosio koji novčić, pojeo bijedni komadić suhoga kruha, otrpio uobičajene batine i psovke, a potom se ispružio na pregršti prljave slame i vraćao se pustim snovima o vlastitoj veličini.
Želja da barem jednom vidi pravoga kraljevića, od krvi i mesa, rasla je u njemu iz dana u dan, iz tjedna u tjedan, sve dok nije upila u sebe sve ostale želje i postala jedina strast njegova života.
Jednoga siječanjskog dana, dok je, kao i obično, prosjačeći obilazio gradom, satima je malodušno lutao gore-dolje, bosonog i promrzao, ulicama oko Mincing Lanea i Little East Cheapa, zagledajući u izloge pečenjarnica i čeznući za groznim svinjskim paštetama i drugim smrtonosnim izmišljotinama što su ondje bile izložene – za njega su to bile poslastice namijenjene anđelima, to jest, barem su to bile sudeći po mirisu jer se njemu nikada nije posrećilo da se koje od njih dočepa i pojede je. Sipila je ledena kiša, a nebo se bijaše natmurilo: bio je to sjetan dan. Uvečer se Tom vrati kući tako mokar, umoran i gladan da se zbog njegova kukavna stanja čak i otac i baka sažališe nad njim – dakako, na svoj način, pa ga samo na brzu ruku išćuškaše i odmah poslaše u postelju. Zbog bola i gladi, kao i psovki i tučnjave što su se odnekuda razlijegale po kući, dugo nije mogao usnuti, ali ga najzad misli poniješe u daleke, čudesne zemlje pa utonu u san okružen kneževićima koji bijahu urešeni zlatom i dragim kamenjem i koji stanovahu u prostranim dvorcima, a sluge se ponizno klanjale pred njima ili hitale da izvrše njihove zapovijedi. Potom je, kao i obično, sanjao da je i sam kraljević.
Cijelu je noć živio u sjaju svojega kraljevskog položaja: kretao se među velikašima i otmjenim gospama, obasjan svjetlošću, udišući miomirise, opijajući se predivnom glazbom i odgovarajući na ponizne naklone blistava mnoštva što se razmicalo da ga propusti te bi se ovome nasmiješio, a onome kneževski kimnuo glavom.
Kada se ujutro probudio i ugledao sav jad oko sebe, oćutje se kao i obično nakon ovakva sna – sve što ga okruživaše, učini mu se još tisuću puta odvratnijim. Potom ga shrvaše gorčina, tuga i suze.
Treće poglavlje
Tomov susret s kraljevićem
Tom ustade gladan, a i od kuće ode gladan, no misli mu bijahu zabavljene maglovitim sjajem zaostalim od noćnih snova. Lutao je amo-tamo po gradu, jedva i primjećujući kuda ide ili što se oko njega zbiva. Ljudi su ga gurali, a neki i grubo grdili, ali dječaka, onako obuzeta mislima, sve to kao da je mimoilazilo. Uskoro se našao u Temple Baru: nikada još ne bijaše u ovom smjeru stigao tako daleko od kuće. Zastade i zamisli se na trenutak, a potom opet zapade u maštanje i izađe izvan londonskih zidina. Strand u to doba više nije bio seoski put, već se dičio da je ulica, premda je to bila malo presmiona tvrdnja. Naime, iako mu se s jedne strane pružao prilično zbijen niz kuća, na drugoj se tek tu i tamo dizala pokoja velika zgrada – mahom dvorci bogatih plemenitaša, a iza njih se sve do rijeke pružali prostrani i krasni vrtovi – vrtovi na čijem se mjestu danas sumorno uzdižu jutra i jutra zbijenih kuća od opeke i kamena.
Tom ubrzo stiže u selo Charing gdje otpočinu kraj krasnoga križa što ga ondje bijaše podigao neki ožalošćeni kralj iz davnih vremena, a potom dokono krenu niz mirnu, ugodnu cestu što se mimo velebnoga kardinalskog dvorca spuštala do daleko većeg i veličanstvenijeg dvorca – Westminstera. Radosno i začuđeno Tom se zablenu u nepreglednu gomilu zidina, u prostrana krila zgrade, u namrgođene tvrđave i tornjiće, u golem kameni ulaz zatvoren pozlaćenim rešetkama i s veličajnim nizom divovskih granitnih lavova te u ostale znake i znamenja engleskoga kraljevskog dostojanstva. Hoće li mu se napokon ostvariti ono za čime svim srcem žudi? Ovo pred njim doista je kraljevska palača. Ne bi li se onda mogao nadati i da će vidjeti kakva kraljevića – kraljevića od krvi i mesa, samo ako nebesa tako ushtjednu.
Sa svake je strane pozlaćenih vrata stajao po jedan živi kip, što će reći – uspravan, dostojanstven i nepomičan stražar, od glave do pete odjeven u sjajan čelični oklop. Na pristojnoj udaljenosti stajahu brojni seljaci i ljudi iz grada vrebajući priliku da makar na čas bace pogled na nekog člana kraljevske obitelji. Blistave kočije u kojima su se vozila blistava gospoda, u pratnji isto tako blistave posluge, pristizale su i odlazile kroz nekoliko drugih velebnih ulaza nanizanih duž kraljevske ograde.
Jadni se mali Tom, sav u dronjcima, primače te se stade polagano i plašljivo provlačiti pored stražara, dok mu je srce udaralo, a nada sve više rasla, kadli najednom kroz zlatne rešetke ugleda nešto zbog čega umalo ne vrisnu od radosti. S one se strane ograde nalazio ljubak dječak, lica opaljena suncem i preplanula od stalnih igara i vježbi na čistom zraku, a ruho mu bijaše načinjeno od same svile i kadife te se blistalo od dragulja: o boku mu malen mač i bodež, oba ukrašena draguljima, na nogama krasne čizmice s crvenom petom, a na glavi dražesna zatvorenocrvena kapa s koje se viju pera pričvršćena velikim svjetlucavim dragim kamenom. U blizini pak stoje neka dostojanstvena gospoda – nedvojbeno, njegove sluge. Oh, to je kraljević, pravi i
- Oh, pa da, na priliku, gospodaru.
- Tuče te , a ti si tako nježan i malen! Čuj me: prije no što se smrkne, bit će ona na putu u Tower. Moj otac, kralj…
- Vi, gospodaru, ne zamjerite mi, zaboravljate da je ona niska roda. Tower je samo za velikaše.
- Doista, u pravu si. Nisam na to mislio. Razmislit ću o kazni za nju. Je li otac dobar prema tebi?
- Nimalo bolji od bake, gospodaru.
- Bit će da su svi očevi isti. Ni moj baš nije med i šećer. Ruka mu je teška kao malj, ali mene štedi: mada moram priznati da me baš uvijek ne štedi njegov jezik. Kakva je majka prema tebi?
- Dobra, gospodaru, nikada mi nikakva jada ni boli nije zadala. A i Nan i Bet u tome nalikuju na nju.
- Koliko im je godina?
- Petnaest, molit ću lijepo, gospodaru.
- Lady Elizabethi, mojoj sestri, četrnaest je godina, a lady Jane Grey, moja rođakinja, moje je dobi, a usto je mila i ljupka. No, lady Mary, moja druga sestra, uvijek se mrgodi… Čuj, zabranjuju li tvoje sestre svojim sluškinjama da se smiješe jer će im inače porok iskvariti dušu?
- Sluškinjama? Oh, zar ti, gospodaru, misliš da one imaju sluškinje?
Kraljević za trenutak promatraše siromaška pa upita:
- A zašto ih, molim te, ne bi imale? Tko im uvečer pomaže da se svuku? Tko ih odijeva kada ustanu?
- Nitko, gospodaru. Zar misliš da one skidaju haljinu i spavaju bez nje – kao životinje?
- Haljinu! Zar imaju samo jednu haljinu?
- Ah, presvijetli moj gospodaru, a što bi radile s više haljina? Ta* svaka od njih ima samo jedno tijelo.
- Kakva neobična i nevjerojatna misao! Oprosti, nisam ti se mislio rugati. Tvoje će Nan i Bet dobiti dovoljno ruha i posluge, i to uskoro. Moj će se rizničar za to pobrinuti. Ne, ne zahvaljuj mi, nije to ništa. Lijepo govoriš: glatko i s nekom lakoćom. Imaš li kakvu naobrazbu?
- Ni sam ne znam, gospodaru. Dobri svećenik po imenu otac Andrew dobrovoljno me poučavao iz svojih knjiga.
- Znaš li latinski?
- Vrlo slabo, bojim se, gospodaru.
- Uči ga, dječače: težak je samo u početku. Grčki je teži, ali mislim da za lady Elizabethu i moju rođakinju nije težak nijedan jezik, pa ni ova dva. Da samo čuješ kako te gospođice njime vladaju! Pričaj mi sada o svom Smetlištu. Je li ti lijepo tamo?
- Uistinu, jest, na priliku, gospodaru, osim kad sam gladan. Ima tamo lutkarskih predstava, pa majmuna – o, kako su to smiješna stvorenja. I tako divno odjevena! Ima i komada u kojima oni što u njima igraju, toliko viču i toliko se tuku dok svi ne poginu. Tako ih je lijepo gledati, a ne stoji više od novčića… mada ni do novčića nije lako doći, ako je po volji vašoj svjetlosti.
- Pričaj dalje.
- Pa, mi, dječaci sa Smetlišta, ponekad se između sebe tučemo motkama, kao što to čine šegrti.
Kraljeviću bljesnuše oči pa će na to:
- E, to bih i ja volio. Pričaj dalje.
- Utrkujemo se, gospodaru, da vidimo tko je najbrži.
- I to bih volio. Nastavi.
- Ljeti, gospodaru, gacamo i plivamo po kanalima i u rijeci, i svatko od nas zagnjuri onoga tko mu se prvi nađe pod rukom, i prskamo se vodom, i ronimo, i vičemo, i padamo u vodu i…
- Dao bih očevo kraljevstvo da mogu jedanput u tome uživati! Produži, molim te.
- Plešemo i pjevamo oko Svibanjskog drveta u Cheapsideu. Igramo se u pijesku i zatrpavamo jedni druge, a često pravimo i kolače od blata – oh, blato je sjajna stvar, takve divote nema nigdje na svijetu! Uistinu se valjamo u njemu, gospodaru, ne zamjerite mi na izrazu, vaša svjetlosti.
- Oh, molim te, nemoj dalje, to je prekrasno! Kad bih se samo mogao odjenuti u ruho kao što je tvoje pa se izuti i jedanput se uvaliti u blato, samo jedanput, a da mi nitko to ne zamjera i ne brani, čini mi se da bih se i krune odrekao!
- A kad bih se ja, mili gospodaru, jednom mogao odjenuti u haljine kao što su tvoje – samo jedanput…
- Oho, to bi ti volio? Neka onda bude tako. Svuci svoje dronjke i navuci ovu sjajnu odjeću, dječače! Ova će sreća biti kratka vijeka, ali je to neće nimalo umanjiti. Uživat ćemo dok možemo, a prije nego netko naiđe i počne nam dodijavati, ponovno ćemo se preodjenuti.
Već nekoliko časaka potom, mali se kraljević od Walesa okiti Tomovim lepršavim ritama, a mali se kraljević od Siromaštva ukrasi sjajnim kraljevskim perjem. Onda obojica stadoše pred veliko ogledalo, jedan kraj drugoga, i – gle čuda: kao da se nikakva promjena nije desila! Njih se dvojica zgledaše, potom pogledaše u zrcalo, pa opet jedan u drugoga. Napokon će zbunjeni kraljević:
- Što kažeš na ovo?
- Ah, presvijetli moj gospodaru, ne tražite da vam na to odgovorim. Ne priliči nekome od moga roda da izusti takvu tvrdnju.
- Onda ću je ja izustiti. Kosa ti je ista kao i moja, iste su ti i oči, glas i držanje, isto tijelo i stas, isto lice i lik kao i u mene. Da krenemo goli po svijetu, nema toga tko bi mogao pogoditi tko si od nas dvojice ti, a tko je kraljević od Walesa. A sada, kad sam odjeven kao ti maločas, zacijelo ću moći mnogo bolje shvatiti kako je tebi bilo kada te onaj neotesani vojnik… Čekaj malo, nije li ti to modrica na ruci?
- Da, ali to je sitnica, a vaša svjetlost zna da je onaj siroti stražar…
- Tiho! To je bilo sramno i okrutno! – uzviknu mali kraljević i udari bosom nogom o pod. – Kad bi kralj… ne miči se ni koraka odavde dok se ne vratim! Zapovijedam ti!
Odmah zatim zgrabi sa stola neki predmet od državne važnosti i skloni ga, a onda, usplamtjela lica i sjajnih očiju, izletje kroz vrata i proletje dvorcem tako da su se dronjci za njim vijorili. Stigavši do velikih ulaznih vrata, smjesta pograbi rešetke i pokuša ih zatresti vičući:
Vojnik koji je bio onako grubo postupio s Tomom, namah posluša, a kada kraljević jurnu kroz dveri, gotovo se gušeći od kraljevskog bijesa, vojnik mu prilijepi tako zvučnu zaušnicu da se kraljević otkotura na cestu.
- Ovo ti je, izrode prosjački – dodade vojnik – za ono što si me udesio kod njegova visočanstva!
Četvrto poglavlje
Počinju kraljevićeve nevolje
Pošto ga je satima progonila i mučila, rulja se napokon okani maloga kraljevića i prepusti ga samome sebi. Dok je još bio u stanju da bjesni na gomilu, da joj kraljevski prijeti i kraljevski izdaje zapovijedi kojima su se njegovi mučitelji s užitkom cerekali, bio im je vrlo zabavan, no, kada je od umora najzad zašutio, prestadoše se zanimati za nj i potražiše novu razonodu. Kraljević se sada ogleda oko sebe, ali ne mogaše razabrati gdje se nalazi. Znao je jedino da se nalazi negdje usred Londona. Krenu besciljno dalje pa se kuće uskoro prorijediše, a prolaznika bivaše sve manje. Opra raskrvavljene noge u potoku koji je tekao onuda kuda danas prolazi ulica Farringdon, otpočinu nekoliko trenutaka, a potom nastavi put te domalo izbi na otvoren prostor s nekoliko rijetkih kuća i velebnom crkvom. Crkvu smjesta prepoznade. Svuda oko nje bijahu skele i rojevi radnika jer se zgrada iz temelja popravljala. Kraljević se najednom osokoli povjerovavši da se njegove patnje primiču kraju. »Ovo je«, reče sam sebi, »bivša franjevačka crkva koju je moj otac oduzeo redovnicima i pretvorio je u sklonište za siromašnu i napuštenu djecu pa se sada naziva Kristovom crkvom. Zacijelo će im biti drago da učine uslugu sinu onoga koji je prema njima bio tako velikodušan – i to tim prije što je taj sin i sam jadan i napušten kao i ma koji nevoljnik koji bi se ovamo sklonio ili će se ikada skloniti«
Ubrzo se nađe usred skupine dječaka koji trčahu, skakahu, igrahu se loptom, preskakivahu jedan drugoga i zabavljahu se na sve moguće načine, a sve to uz popriličnu galamu. Svi bijahu jednako odjeveni, i to onako kako su se u to vrijeme nosile sluge i šegrti – što će reći da je svaki na vrh glave imao plitku crnu kapu veliku kao tanjurić pa zbog svojih oskudnih razmjera nije bila prikladno pokrivalo za glavu, a nije služila ni kao ukras. Ispod nje im do sredine čela padala kosa bez razdjeljka, a uokrug bila pravilno podrezana. Oko vrata su nosili svećeničku vrpcu, a na sebi modar tijesan haljetak što im dopiraše do koljena, pa i ispod njih. Uz to su išli i nabrani rukavi, širok crveni pojas, svijetložute čarape koje su se vezivale iznad koljena i niske cipele sa širokim kopčama od kovine. Bijaše to prilično ružno odijelo.
Dječaci prekinuše igru i okupiše se oko kraljevića, a on im se obrati s prirođenom dostojanstvenošću:
- Dobri mladići, recite svojem upravitelju da Edward, kraljević od Walesa, želi razgovarati s njime.
Na te se njegove riječi podiže velika graja, a jedan neotesanac pridometnu:
- Ma nemoj, a ti si, prosjače, valjda izaslanik njegove milosti?
Kraljević porumenje od gnjeva i ruka mu spremno poletje prema bedru, no ondje nije bilo ničega. Uslijedi salva smijeha, jedan od dječaka reče:
- Vidi ovo! Uobrazio je sebi da ima mač… možda to i jest pravi kraljević?
Ova dosjetka izazva još više smijeha. Jadni se Edward ponosno uspravi i reče:
- Ja i jesam kraljević, a vama koji živite od dobrote mojega oca ne priliči da me ovako dočekujete.
Ovo izazva opće veselje, kako se moglo prosuditi po smijehu. Momak koji bijaše prvi progovorio, dreknu na svoje drugove:
- O, vi, svinje, robovi, pitomci kraljevskoga oca njegove milosti, kako se to ponašate? Na koljena, svi na koljena i poklonite se njegovoj kneževskoj pojavi i kraljevskim prnjama!
S veselim povicima svi kao jedan popadaše na koljena i uzeše se podrugljivo klanjati svojoj žrtvi. Kraljević prezirno nogom udari najbližeg dječaka i srdito kaza:
- Evo ti za sada ovo, dok ne stigne sutrašnji dan i dok ne dadnem podići vješala za tebe.
E, ovo više nije bilo zabavno – šala bijaše prevršila mjeru. Smijeh u hipu zamuknu i zamijeni ga bijes. Tuce njih povika:
- Pograbite ga! U pojilo za konje s njim, u pojilo za konje! Gdje su psi? Drž’ga, Lave! Drž’ga. Koljaču!
I tada se zbi nešto što Engleska do tada nije vidjela – kako posvećenu osobu nasljednika prijestolja divljačkim bubocima obasipaju ruke prostih pučana i rastržu nahuckani psi.
Kada se stade bližiti noć, kraljević se nađe u nekom udaljenom dijelu grada gusto načičkanom kućama. Tijelo mu bijaše puno modrica, ruke mu krvarile, a dronjci bili potpuno umrljani blatom. Tumarao je tako bez cilja, sve se manje snalazeći, a od umora i malaksalosti jedva je vukao noge. Bio je odustao od ma kakvih pitanja jer mu ona nisu donosila nikakva obavještenja već samo porugu. Stalno je u sebi mrmljao: »Smetlište, tako se zove to mjesto. Kad bih ga samo uspio pronaći naći prije no što me snaga potpuno izda i prije no što klonem, bio bih spašen – njegovi će me odvesti u dvorac i posvjedočiti da nisam njihov, već da sam pravi kraljević pa ću opet biti ono što sam i bio.« Kadšto bi mu se misli vratile na neotesance iz Kristova sirotišta i njihovo ponašanje prema njemu pa bi rekao: »Kad postanem kralj, pobrinut ću se da ne dobivaju samo hranu i krov nad glavom, već i znanje iz knjiga, jer pun želudac malo vrijedi ako su nam um i srce prazni. Potrudit ću se da ovo dobro upamtim kako ne bih zaboravio današnju pouku i moji podanici zbog toga trpjeli jer znanje oplemenjuje srce i uči nas blagosti i milosrđu.«
Stadoše se paliti treptava svjetla, a poče i kišiti, podiže se vjetar i na zemlju se spusti studena i olujna noć. Kraljević bez kuće i kućišta, nasljednik engleskog prijestolja bez krova nad glavom išao je dalje, sve dublje zalazeći u splet prljavih uličica gdje su se u ljudskim košnicama rojile neimaština i bijeda.
Odjednom ga neka krupna, pijana protuha ščepa za vrat i i viknu:
- I opet do kasna ostaješ vani, a kući ne nosiš ni novčića, kladim se! Ako je tako, ne zvao se ja John Canty ne prebijem li ti sve kosti u tom žgoljavom tijelu.
Kraljević se nekako izvuče iz njegova stiska, nesvjesno otre oskvrnuto rame pa željno upita:
- Jesi li ti zbilja njegov otac? Dao dobri Bog da je tako jer ćeš ti onda poći po njega, a mene vratiti kući!
- Njegov otac? Ne znam što pod time misliš, ali znam da sam ja tvoj otac, u što ćeš se ubrzo imati prilike…
- Oh, ne šali se, ne poigravaj se sa mnom, ne gubi vrijeme!… Iscrpljen sam, izranjen, ne mogu više. Povedi me kralju, mojem ocu, i on će te nagraditi bogatije no što bi i u
Peto poglavlje
Tom kao plemić
Ostavši sam u kraljevićevoj sobi, Tom Canty dobro iskoristi priliku što mu se bijaše pružila. Pred velikim se zrcalom okretao čas na jednu, čas na drugu stranu, diveći se vlastitoj otmjenosti. Zatim uze šetati gore-dolje oponašajući kraljevićevo uznosito držanje i stalno se pritom promatrajući u ogledalu. Nakon toga izvuče iz korica krasan mač pa se nakloni poljubivši sječivo i položivši ga na grudi, baš onako kako je bio vidio da postupa neki plemeniti vitez pozdravljajući zapovjednika Towera u času dok je, prije pet-šest tjedana, u njegove ruke predavao lordove Norfolka i Surreya da ih zatoči. Tom se igrao bodežom optočenim draguljima što mu je visio o bedru, razgledao skupocjene i probrane ukrase u sobi, iskušao redom svaku pojedinu raskošnu stolicu i razmišljao o tome kako bi se ponosio da društvo sa Smetlišta može samo proviriti ovamo i vidjeti ga u svem ovom sjaju. Pitao se hoće li mu drugovi vjerovati kada im po povratku kući ispriča ovu čudesnu bajku ili će odmahnuti glavom i reći da su mu pretjerane maštarije naposljetku pomutile pamet.
Kada je prošlo pola sata, najednom mu pade na um da se kraljević već dugo ne vraća pa se poče osjećati usamljenim. Uskoro poče osluškivati nadajući se njegovu povratku i prestade se igrati lijepim predmetima oko sebe: obuzeše ga nelagoda, nemir i utučenost. Pretpostavimo da tkogod naiđe i zatekne ga u kraljevićevu odijelu, a kraljevića ne bude tu da to objasni. Možda će ga odmah objesiti, a tek se poslije raspitivati o njegovu slučaju? Čuo je on već da su velikaši prijeki u sitnicama. Strah je u njemu sve jače rastao pa dršćući tiho otvori vrata što su vodila u predsoblje, odlučivši pobjeći i potražiti kraljevića te od njega izmoliti zaštitu i izbavljenje. No, šestorica sjajnih slugu i dva mlada paža visoka roda, svi napirlitani poput leptira, skoče na noge i do zemlje se poklone pred njim. On brzo ustuknu i zatvori vrata.
- Oh, kako mi se samo rugaju! – pomisli Tom. – Sad će otići i sve dojaviti. Oh, zašto sam došao ovamo da izgubim glavu?
Ispunjen neiskazivim strahom, ushoda se po sobi osluškujući i trzajući se na najmanji šum. Doskora se vrata otvoriše i paž sav u svili najavi:
Vrata se zatvore, a neka se ljupka djevojčica, bogato odjevena, uputi prema njemu. No, najednom zastade i upita pretužnim glasom:
- Oh, što je to s tobom, moj gospodaru?
Tomu se gotovo presiječe dah, ali ipak, premda teškom mukom, nekako uspje promucati:
- Ah, smiluj mi se! Nisam ja nikakav gospodar, već siroti Tom Canty s londonskog Smetlišta. Molim te, odvedi me do kraljevića, a on će biti toliko dobar pa će mi vratiti moje dronjke i pustiti me da zdrav i čitav odem odavde. Oh, smiluj mi se i spasi me!
I pade na koljena te je, pružajući ruke prema njoj, stade preklinjati koliko jezikom, toliko i očima. Djevojčica kao da se skamenila od užasa pa povika:
- Oh, gospodaru moj, ti na koljenima? I to preda mnom!
Sva prestravljena, ona pobježe, a Toma svlada očaj te on klonu na tlo i prošapta:
- Nema mi spasa, nema nikakve nade. Sad će doći po mene da me odvedu.
Dok je on tako ležao na tlu obamro od straha, strašna se vijest širila dvorcem. Od sluge do sluge, od plemenitih velikaša do otmjenih gospi, niz duge hodnike, od kata do kata, od dvorane do dvorane išao je šapat – jer se tako nešto uvijek prenosilo šaptom: »Kraljević je poludio, kraljević je poludio!« Uskoro se u svakoj dvorani, na svakom mramornom trijemu stadoše okupljati blistava gospoda i gospe, ali i manje važni dvorani, ozbiljno se došaptavajući između sebe, a svakome se od njih na licu ocrtavao užas. Ne prođe dugo, a jedan blistavi dvorski službenik stade obilaziti ove skupine svečano objavljujući:
- U ime kraljevo! Pod prijetnjom smrtne kazne, neka nitko ne obraća pozornost na ove lažne i besmislene glasine niti o njima raspravlja ili ih dalje širi. U ime kraljevo!
Šapat namah prestade kao da su prisutni najednom onijemjeli.
Ubrzo hodnicima prostruja žamor: »Kraljević! Gledajte, kraljević dolazi!«
Jadni je Tom polagano prolazio mimo dvorana koji mu se duboko klanjahu, pokušavajući se i sam nakloniti te smjerno promatrajući čudnu okolinu zbunjenim i tužnim pogledom. Dvojica visokih plemića koračahu uz njega, pridržavajući ga svaki s jedne strane i tako mu pomažući u hodu, a za njim su išli dvorski liječnici i nekoliko slugu.
Ubrzo se Tom obre u jednoj raskošnoj odaji negdje u dvorcu i ču kako se za njim zatvaraju vrata. Njegovi pratioci stajahu oko njega.
Pred njim, malo podalje, ležaše na počivaljci krupan, tust čovjek, široka i mesnata lica i mračna izgleda. Golema mu glava bila sva sijeda, a isto tako i brada koja mu, kao kakav okvir obrubljivaše lice. Ruho mu bijaše od skupocjene tkanine, no staro i mjestimice pohabano, a jedna mu noga, otečena i omotana zavojima, počivala na jastuku. Zavlada tajac i sve se glave ponizno pognuše pred glavom ovoga čovjeka. Taj bolesnik mrka lica bijaše strašni Henrik VIII. On sada progovori, a lice mu odmah postade blago:
- Što je to, lorde Edvarde, moj kraljeviću? Zar si doista odlučio tu tužnu šalu prirediti meni, svojemu dobrom kralju i ocu koji te ljubi i nježno pazi?
Jadni je Tom saslušao, koliko mu je to dopuštalo njegovo smućeno stanje, početak ovoga govora, no kada mu do uha dopriješe riječi »meni, svojemu dobrom kralju«, lice mu problijedje i on se namah sruši na koljena kao da ga je hitac pogodio. Podigavši ruke uvis, zavapi:
- Ti si kralj? Onda mi nema spasa!
Ovaj uzvik kao da ošamuti kralja. Pogled mu stade izgubljeno lutati od lica do lica, a potom se zbunjeno zaustavi na dječaku koji klečaše pred njim. Zatim progovori glasom punim duboka razočaranja:
- Jao, vjerovao sam da glasine ne odgovaraju istini, no plašim se da nije tako. – Uzdahnu teškim uzdahom pa reče blago: – Dođi k svojemu ocu, dijete moje, tebi nije dobro.
Tomu pomogoše da ustane pa on polako i dršćući priđe engleskom veličanstvu. Kralj obuhvati rukama njegovo prestravljeno lice pa se ozbiljno i s ljubavlju zagleda u nj, kao da traži neki povoljan znak o tome da se dječaku vraća razum, a potom pritisnu sinovljevu kovrčastu glavu sebi na grudi i nježno je potapša. Zatim upita:
- Ostavite me, to je samo neznatna slabost. Podignite me! Tako, sad je dobro.Priđi bliže, dijete moje, hajde, stavi, sirotu smućenu glavicu na očeve grudi i smiri se. Ubrzo će ti biti dobro: ovo je samo prolazna sanjarija. Ne boj se, uskoro ćeš ozdraviti.
- Onda se obrati ostalima: blagosti nestade i iz očiju mu stadoše sijevati opake munje.
- Dobro me čujte! Mojem se sinu pomutio um, ali to neće dugo potrajati. Uzrok je tomu prekomjerno učenje i predug boravak u zatvorenom prostoru. Zato – dosta knjiga i učitelja! Zabavljajte ga igrama i neka što više boravi na zraku kako bi mu se zdravlje povratilo. – Još se više uspravi pa odlučno nastavi: – Lud je, ali on je moj sin i nasljednik engleskog prijestolja. Bio on lud ili ne bio, ipak će biti kralj! A čujte i ovo i prenesite to drugima: tko god govori o ovoj njegovoj boljetici, radi protiv mira i sigurnosti u ovom kraljevstvu pa će završiti na vješalima!… Dajte mi piti – sav gorim: ova mi je nesreća iscrpla svu snagu… Tako, odmaknite pehar… Pridržite me. Tako, dobro je. Lud, kažete? Pa da je i sto puta lud, ipak je kraljević od Walesa i ja ću, kao kralj, to potvrditi. Još će danas po starome običaju i na doličan način biti ustoličen u kraljevskoj časti. Odmah izdajte zapovijed u tom smislu, lorde Hertforde.
Jedan od plemića kleknu pokraj kraljeva ležaja i reče:
- Njegovo veličanstvo zna da je nasljedni veliki maršal Engleske zatočen u Toweru zbog veleizdaje: Ne priliči da jedan veleizdajnik…
- Šuti! Ne vrijeđaj mi uši tim mrskim imenom? Zar će taj čovjek vječno živjeti? Zar se ustoličenje neće obaviti zato što u ovom kraljevstvu nema maršala na kojem ne leži ljaga zbog veleizdaje i koji bi kraljevića uveo u njegovo dostojanstvo? Ne, slave mi Božje! Prenesi Parlamentu da od njega očekujem Norfolkovu smrtnu osudu prije nego sunce ponovno grane, inače će mi to skupo platiti.
Lord Hertford reče:
- Kraljeva je volja zakon – pa ustade i vrati se na mjesto gdje je ranije stajao.
Gnjev polagano iščeznu sa staračkog kraljeva lica i on prozbori:
- Poljubi me, kraljeviću. Hajde… čega se bojiš? Zar ja nisam tvoj dragi otac?
- Ti si dobar prema meni nedostojnome, o moćni i milostivi gospodaru: to zasigurno znam. Ali… ali…zadaje mi bol pomisao na to da on mora umrijeti i…
- Ah, ovo već nalikuje na tebe! Vidim da ti je srce isto kao i prije premda ti se um pomutio, jer si uvijek bio meka srca. No, taj se vojvoda ispriječio između tebe i počasti koje ti pripadaju: postavit ću na njegovo mjesto drugoga koji ničim neće okaljati tu uzvišenu dužnost. Umiri se, kraljeviću, ne muči time svoju jadnu glavu.
- Ali zar neće upravo zbog mene tako brzo otići s ovoga svijeta, gospodaru? Ta*, da nije mene, koliko bi samo dulje živio?
- Ne misli na njega, kraljeviću: nije toga vrijedan. Poljubi me još jednom pa se vrati svojim igrama i zabavama. Ova me bolest iscrpljuje: umoran sam i htio bih otpočinuti. Pođi sad s ujakom Hertfordom i svojim pratiocima pa opet dođi kad mi se tijelo malo odmori.
Tako Tom ode od njega, no bijaše mu teško pri duši jer je ova posljednja rečenica kraljeva zadala smrtni udarac nadi koju je potajno gajio – da će ga sada pustiti na slobodu. I opet začu žamor i prigušene povike: »Kraljević! Kraljević dolazi!«
Malodušnost mu je sve više rasla što je duže koračao između sjajnih redova duboko pognutih dvorana: uviđao je da je uistinu zarobljenik i da će možda zauvijek ostati zatvoren u ovoj zlatnoj krletki kao napušteni i usamljeni kraljević, osim ako se Bog u svojoj dobroti ne smiluje na nj i ne izbavi ga odavde.
A na koju god bi se stranu okrenuo, posvuda mu se priviđahu odrubljena glava i poznato lice velikoga vojvode od Norfolka kako lebde pred njim u zraku, a njegove ga oči prijekorno promatraju.
Kako su ugodni bili njegovi negdašnji snovi, a kako je ova stvarnost turobna!
