Preuzmite medjunarodno pp Sajko i više Skripte u PDF od Pravosudni sistem samo na Docsity!
I.
MEĐUNARODNO PRIVATNO PRAVO
1.POJAM, METODE, ZADAĆA MPP-a I SUSJEDNA PODRUČJA
Tuzemne pravne situacije i situacije s međunarodnim obilježjem Kad privatnopravne situacije imaju isključivo tuzemno obilježje, na njih domaća nadležna tijela uvijek primjenjuju domaće pravo. Primjer: na zaključenje braka između državljana RH na području RH, primjenjuje se hrvatski obiteljski zakon; na naknadu štete nastalu u sudaru broda hrvatske državne pripadnosti do koje je došlo u riječkoj luci primjenjuje se po hrvatskom PZ-u. Nekad nastanu pravne situacije koje imaju međunarodno obilježje, pa se postavlja pitanje da li na njih treba primijeniti domaće ili strano pravo. Primjer: dvoje stranaca želi međusobno zaključiti brak u RH Takve situacije uređuju pravila međunarodnog privatnog prava s pomoću tri metoda i to s pomoću: - kolizijskih pravila, pravilima neposredne primjene i posebnim materijalnim pravilima. Na situacije s međunarodnim obilježjem dolazi do primjene strano pravo pod određenim pretpostavkama. a) to se propisuje kolizijskim pravilima, tj. pravilima o određivanju mjerodavnog prava. Čl. 32. ZRSZ : U pogledu uvjeta za sklapanje braka mjerodavno je, za svaku osobu, pravo države čiji je ona državljanin u vrijeme stupanja u brak. Čl. 19. ZRSZ: Za ugovor je mjerodavno pravo koje su izabrale stranke Kolizijska pravila dio su unutrašnjeg prava svake države, a utvrđuju ih propisi i međunarodni ugovori. Unutar Europske unije donose se uredbama kolizijska pravila i pravila međunarodnog procesnog prava. Tijelo primjene rješava situacije s međunarodnim obilježjem na osnovi kolizijskih pravila svoje države. Da bi se na osnovi kolizijskih pravila primijenilo strano pravo treba se raditi o situacijama koje uređuju pravo što se može primjenjivati eksteritorijalno (građansko, trgovačko, obiteljsko, radno pravo= privatno pravo).
b) Međunarodno privatno pravo uređuje određene situacije i pravilima neposredne primjene. Ta pravila uvijek upućuju neposredno na primjenu domaćeg prava. Neposredno se utvrđuje primjena domaćeg prava radi promicanja zakonodavčevih osnovnih pravnih načela ili zaštite određenih pravnih subjekata. Čl. 32. ZRSZ: I kad postoje uvjeti za sklapanje braka po pravu države čiji je državljanin osoba koja želi sklopiti brak pred nadležnim organom RH, neće se dopustiti sklapanje braka ako, što se tiče te osobe, postoje po pravu RH smetnje koje se odnose na postojanje ranijeg braka, srodstva i nesposobnosti za rasuđivanje. U Hrvatskom mpp-u nema opće odredbe o primjeni pravila neposredne primjene. c) postoji i metoda tzv. posebna materijalna pravila. Njome se unutrašnjim propisima određuje pravni položaj stranaca. Radi se o propisima koji se donose posebno za uređivanje situacija s međunarodnim obilježjem. Privatnopravne i javnopravne situacije s međunarodnim obilježjem MPP je grana unutarnjeg prava koja uređuje privatnopravne situacije s međunarodnim obilježjem. To je pravo međunarodno samo po sadržaju situacije koje uređuje. Ime predmeta Ime međunarodno privatno pravo prvi put spominje Joseph Story u svom djelu Komentar o sukobu prava. U Europu je to ime uveo W. Schaeffer. U državama angloameričkog pravnog kruga danas se upotrebljava navedeno ime, ali preteže naziv SUKOBI ZAKONA. Ratio upućivanja na mjerodavno pravo Postavlja se pitanje zašto se uopće primjenjuje metoda kolizijskih pravila koja upućuju na primjenu mjerodavnog prava (domaćeg ili stranog). Odgovor na to daje Savigny navodeći da pravni poreci država imaju jednake vrijednosti, pa stoga pod određenim pretpostavkama treba prijateljski dopustiti primjenu stranog prava. Po njemu se to čini metodom koja se sastoji u tome da se za svaki pravni odnos traži pravni poredak pod koji taj odnos po svojoj prirodi potpada.
određena materijalna prava ili se ugovarala pravna pomoć, s tim da se uvijek primjenjuje lex fori. Praetor peregrinus rješavao je u Rimu sporove između Rimljana i stranaca te između stranaca. Pri tome se primjenjivalo posebno rimsko pravo, ius gentium. Rani srednji vijek Seobom plemena prenose i svoje pravo. Plemensko pravo u početku nije imalo ograničenu primjenu. Langobardsko pravo u talijanskim područjima postaje zemaljsko pravo. Samo iznimno primjenjuje se strano pravo. Na području koje je osvojilo ribuarijsko pleme primjenjuje se to pravo. Na Franke, Bugunce i Alemane primjenjuje se pravo zemlje u kojoj su rođeni. To je tzv. načelo primjene osobnih prava. Načelo osobne primjene prava utvrđuje se u Francuskoj u jednom kapitularu iz 768. godine: svatko treba imati svoje pravo, a tko dolazi iz druge provincije treba živjeti po pravu svoje zemlje. Osim plemenskog prava u sjevernoj Italiji primjenjivalo se i običajno pravo. S vremenom se razlike između plemena gube te nastaje mjesno, zemaljsko pravo. Dolazi do samostalnosti gradova koji stvaraju svoje vlastito pravo. Rimsko pravo se često posredno primjenjuje kao opće zajedničko pravo. Kasnije razdoblje srednjeg vijeka Italija Moderni mpp počinje se razvijati u gradovima sjeverne Italije. Ti gradovi stvaraju vlastito pravo, prvo običajno, a od sredine XI. stoljeća ga kodificiraju. Potkraj XII. stoljeća gradovi donose svoje zakone, propise; gradske statute. Sukobi zakona doktrina rješava proučavanjem i glosiranjem određenih tekstova rimskog prava. Znanost tog vremena ima sjedište u Bologni. Cardo de Tocco, a potom Accursius napuštaju isključivo teritorijalnu primjenu prava. Aldricus uči da kad osobe s različitih područja vode sudski postupak, a običajna prava im se razlikuju, sudac treba primijeniti ono običajno pravo koje se čini jače i korisnije. Accursius uči da se na ugovore primjenjuje pravo mjesta zaključenja, a na stvari pravo mjesta gdje se one nalaze, tj. lex rei sitae, za vođenje
postupka se primjenjuje lex fori no to pravo nije nužno mjerodavno za donošenje odluke o suštini spora. Takvo učenje smatra se početkom modernog mpp-a. Francuska Na početku XIII. stoljeća nastala je u Parizu glosa d'Avranches s kojom se povezuje početak francuskog učenja o mpp-u. De Revigny i Belleperche razlikuju procesno od materijalnog prava. Ugovore podvrgavaju pravu mjesta njihova zaključenja. Proučavaju prostorno polje primjene engleskog pravila po kojem nasljeđuje samo prvorođeno dijete (questio anglica). Oni tvrde da se to pravilo ne proteže na nekretnine koje leže u Francuskoj. Komentatori (postglosatori) Prve povezane rasprave o mpp-u pišu komentatori. Najznačajniji među njima bio je Bartolus de Saxoferato. On postavlja sljedeća dva pitanja: vrijedi li statut za stranca u tuzemstvu i vrijede li statuti za pravne situacije u inozemstvu? Što se tiče prvog pitanja, smatra se da statut veže samo podanike. Tvrdi da se za oblik i sadržaj ugovora primjenjuje pravo mjesta zaključenja ugovora, s tim što posljedice ugovornih obaveza treba prosuđivati po pravu mjesta izvršenja ugovora, a podredno po legis fori. Što se tiče drugog pitanja, Bartolus razlikuje propise koji zabranjuju (statuta prohibitiva) i one koji dozvoljavaju (statuta permisiva). Kod zabrana se razlikuje da li se odnose na oblik pravnog posla, na stvari ili na osobe. Kad je riječ o osobama treba utvrditi da li je statut povoljan (favorabile) ili nepovoljan (odiosum). Povoljan statut (npr. muž ne može ženi ostaviti legat) primjenjuje se na osobe gdje god se one nalazile, a odiozni statuti imaju isključivo teritorijalnu primjenu. Nakon Bartolusa ističu se Baldus de Ubaldi, Bartholomaeus de Saliceto. Islamsko pravo
Rodenburg. Nove ideje iznosi Paul Voet, Urlich Huber i Johannes Voet. Oni smatraju da ne postoji pravna obveza primjene stranog prava, nego se ono primjenjuje zbog međunarodne učtivosti. Tako prvi uči P.Voet u svom djelu De statutis et mobilium nature. U. Huber smatra se ocem modernog mpp-a. U svom djelu Praelectiones iuris civilis iz 1689. godine obrađuje sukobe prava, i postavlja sljedeća tri načela: 1. zakoni svake države vrijede unutar njenih granica i obvezuju sve njene podanike, ali ne djeluju izvan njenih granica
- podanici države su osobe koje se nalaze unutar njenih granica, bez obzira da li se tu nalaze trajno ili privremeno
- vladari država dozvoljavaju iz učtivosti (ex comitate) da pravo koje se primjenjuje u državi u kojoj je doneseno, zadržava svoje pravno djelovanje svugdje ako ne šteti državnoj vlasti ili pravu drugih vladara ili građana. Uvodi se novo načelo, učenje o comitas gentium kojim se ublažava navedeni teritorijalitet: strano pravo se primjenjuje iz međunarodne učtivosti što je prethodno prešutno dogovorena između naroda (ex tacito populorum consensu). Njemačka škola (XVI. i XVII. stoljeće) U Njemačkoj se od XVI. stoljeća pa nadalje mnogo raspravlja o sukobu prava. Najpoznatiji znanstvenici bili su Andreas Gaill, Bendikt Carpzov, Nikolaus Hert i Heinrich van Cocceji. U svome djelu De colisione legum Hert iznosi argumente protiv teorije o comitas gentium:
- ako se zakon odnosi na osobu, treba uzeti u obzir propise države kojoj osoba pripada, a to je pravo države prebivališta osobe;
- ako se zakon odnosi na stvar, vrijedi pravo mjesta bez obzira na to tko i kada poduzima pravni posao;
- ako je zakonom propisan oblik pravnog posla, treba uzeti u obzir mjesto poduzimanja pravnog posla, a ne prebivalište ili mjesto gdje stvar leži Prve kodifikacije Prve kodifikacije uglavnom preuzimaju učenje statutarne teorije. Najvažnije kodifikacije: 1. Codex Maximilianeus Bavaricus Civilis iz 1756.- određuje za osobni statut primjena prava prebivališta; za stvarni i miksni statut mjerodavno je pravo mjesta gdje stvar leži bez obzira na to da li se radi o pokretnini ili nekretnini, tjelesnoj ili netjelesnoj stvari. 2. Prusko opće zemaljsko pravo iz 1794. godine- za osobna prava i obveze kao i za pokretnine mjerodavno je pravo prebivališta, a podredno pravo porijekla osobe. Zemljišta su podvrgnuta pod lex rei sitae, a za oblik
pravnog posla mjerodavno je pravo mjesta njegova zaključenja.
3. Građanski statut za zapadnu i istočnu Galiciju iz 1797. godine- za osobni statut domaćih osoba mjerodavan je taj zakonik, kao i za njihove poslove u inozemstvu. Dakle, mjerodavna je lex patriae. Pravni poslovi stranaca, bilo da se zaključuju u inozemstvu ili tuzemstvu, prosuđuju se po lex fori ako se ne dokaže neko drugo pravo.Za stvarna prava postoji dvojako rješenje- za pokretnine se primjenjuje osobni statut njihova vlasnika, a za nekretnine lex rei sitae. 4. Francuski Građanski zakonik iz 1804. godine 5. Austrijski opći građanski zakonik- AOGZ iz 1811. godine- za osobni statut određuje se primjena domovinskog prava. Za stvarni statut određuje se, za stvarna prava na nekretninama lex rei sitae, a za stvarna prava na pokretninama upućuje se na primjenu osobnog statuta njihovog vlasnika. Što se tiče ugovornog statuta daju se dvije vrste rješenja ovisno od toga da li ugovor sklapaju domaći ili strani državljani ili domaći sa stranim državljanima i da li se zaključuje u tuzemstvu ili inozemstvu. Tako se upućuje na lex fori, na lex loci contractus ili na lex autonomiae. Lex autonomiae vrijedi samo ako se u tuzemstvu zaključuje ugovor između stranaca, ili u inozemstvu se zaključuje ugovor između stranca i domaćeg državljana. AOGZ je bio uveden u hrvatske krajeve već sredinom prošlog stoljeća. Engleska i SAD U Engleskoj je prvu sustavnu raspravu o mpp-u iznio D. Home , škotski pravnik i filozof u djelu Načela equity (Principles of equity). Na daljnji razvoj mpp-a u Engleskoj i SAD mnogo je utjecalo učenje U. Hubera. J. Story se poziva na Huberovo učenje o comitas (comity). To osobito dolazi do izražaja u njegovoj najvažnijoj knjizi Komentari o mpp-u, stranom i domaćem iz 1834. godine. Huberovo učenje o comitas se počinje kritizirati potkraj prošlog stoljeća, a kao razlog primjene stranog prava navodi se načelo pravednosti. Istodobno u američkom mpp-u javlja se TEORIJA STEČENIH PRAVA (acquired rights). Američko učenje o stečenim pravima razvilo se pod utjecajem engleske doktrine, o kojoj se tim pitanjima počeo baviti Holland. Holland je svojim o stečenim pravima u Americi utjecao u Engleskoj na A.V. Diceya. Kad su prava stečena, suverena država njihov porijekla može ih ostvarivati. Dicey u jednom članku utvrđuje da engleski sudovi priznaju učinak svakom subjektivnom pravu koje je pravilno stečeno po pravu neke uljuđene zemlje, a ne daju učinak i ne priznaju subjektivno
Po Savignyu , primjena stranog prava može se označiti kao prijateljsko dopuštanje (comitas) među suverenim državama. Pri tome se poziva na Hubera, J. Voeta i Storya. Koje će se pravo primijeniti (domaće ili strano) ovisi o traženju za svaki pravni odnos onog pravnog područja kojem taj odnos po svojoj prirodi pripada, dakle, gdje taj odnos ima svoje sjedište. To sjedište je prebivalište osobe, mjesto gdje leži nekretnina, mjesto ispunjenja pravnog posla. Time su udareni temelji upućivanja na pravo s kojim situacija ima najužu, bitnu vezu. Razlika između Savigniyevog učenja i statutarne teorije? Statutarna teorija polazi od pravnih propisa te se pita na koje se pravno relevantne činjenice ti propisi primjenjuju. Savigny polazi od pravnog odnosa te traži odgovor na pitanje o tome pod koje propise su ti odnosi podvrgnuti. U doktrini mpp-a XIX. stoljeća značajno mjesto pripada talijanu P.S. Manciniju. Njegova je teza da međunarodno pravo trebaju stvarati narodi a ne države. On zaključuje da je svaka država obavezna respektirati i primjenjivati domovinsko pravo stranaca, čime se ujedno utvrđuje i učenje o državljanstvu kao temelju međunarodnog prava. Pravila koja obvezuju sve osobe na području određene države (pravila koja se tiču javnog poretka i morala ili političkog ustrojstva države) Mancini naziva javnim poretkom (ordino publico). Osim tih pravila postoje i zakoni privatnopravnog poretka (ordino privato) koji se tiču pojedinca. Mancini navodi dvije grupe propisa: propise prisilnog prava (parte necessaria) i propise dispozitivnog prava gdje spadaju osobna prava, obiteljski i nasljednopravni propisi. Što se tiče dispozitivnog prava vrijedi načelo slobode tj. autonomije stranaka, jer te odnose stranke mogu sporazumno podvrgnuti pod određeno mjerodavno pravo. Mancinijevo učenje naziva se i NEOSTATUTARNIM UČENJEM. Talijanska škola mpp-a čiji su glavni predstavnici Esperson i Fiore u Italiji, te Weiss u Francuskoj i Laurent u Belgiji, uglavnom slijede Mancinijevo učenje. Ta škola napušta poveznicu prebivališta, a umjesto nje uzima državljanstvo. Razlikuju propise koji služe privatnim interesima od propisa javnog interesa. propisi koji služe privatnim interesima služe za osobe koje su državljani dotične države bez obzira na to gdje se nalazile, a propisi koji služe javnim interesima primjenjuju se teritorijalno, tj. samo u državi u kojoj su doneseni. Pod utjecajem talijanske škole, u Francuskoj uči A. Pillet. On postavlja dvije teze: o permanentnosti i općenitosti polja primjene propisa. Propisi vrijede permanentno (slijede podanike gdje god da se oni nalaze), te se primjenjuju generalno (na sve osobe koje se nalaze na državnom području).kad se osoba nalazi u inozemstvu dolazi do sukoba između
prava države tog područja i prava države čije državljanstvo ima ta osoba. Taj se sukob rješava primjenom načela manje žrtve; prednost se treba dati pravu države koja ima jači interes za ostvarenje društvene svrhe (but social). Po Pilletu propisi o zaštiti pojedinaca mogu ostvarivati svoju svrhu ako se uvijek na njega primjenjuju. Oni su dakle permanentni i imaju eksteritorijalu primjenu. Za njihovu primjenu najviše je zainteresirana država kojoj osoba pripada pa zato poveznica državljanstvo ima prednost pred poveznicom prebivališta. U novijoj francuskoj doktrini značajno mjesto pripada H. Batiffolu koji tvrdi da je zadaća mpp koordiniranje nacionalnih materijalnih prava. Pritom treba nastojati ostvariti svrhu mpp, pa stoga predlaže slijedeće:
- rješenja trebaju tražiti pravednost i korisnost
- rješenja trebaju voditi brigu o općim interesima zajednice u čije se ime izjašnjava zakonodavac ili sudac
- treba imati na umu i posebne interese međunarodne zajednice U Hrvatskoj značajno mjesto imaju dvojica pokojnih znanstvenika B. Eisner i N. Katičić. Eisnerovo najvažnije djelo je Međunarodno privatno pravo. Prof. Katičić bio je pokretač kodifikacije tadašnjeg jugoslavenskog mpp. 1967. godine objavljene su u okviru zagrebačkog Instituta za međunarodno pravo i međunarodne odnose teze zakona o mpp-u. Nakon toga, Katičić je zajedno sa suradnicima, 1970. i 1971. godine objavio Nacrt prijedloga zakona za kodifikaciju međunarodnog obiteljskog prava. Moderne tendencije u europskom i američkom mpp-u Današnji mpp europskih država (zakonodavstvo, sudska praksa i doktrina) još uvijek polazi od Savignyjevog učenja o upućivanju na pravni poredak s kojim pravni odnos ima najužu vezu. Međutim današnji mpp odbacuje ravnodušnost prema vrijednostima koje se ostvaruju primjenom materijalnog prava. To se utvrđuje u donošenju kolizijskih pravila koja su orijentirana na postizanje određenog rezultata uz poštivanje državnog interesa i kulturnog identiteta. Te se tendencije očituju u slijedećem: zaštiti slabije stranke, proširenju polja primjene autonomije stranaka ne samo u okviru ugovornog već i u okviru deliktnog i nasljednog statuta, primjeni povoljnijeg prava i alternativnih poveznica, čestom primjenom pravila neposredne primjene i izbjegavajućih klauzula koja omogućuju neprimjenu mjerodavnog prava ako takvo pravo u konkretnom slučaju nije najbliže. Situacija u engleskom mpp-u je drugačija: smatra se da ono nije egzaktna znanost, već da nastaje na osnovi prakse. Pitanje o tome koje će se strano pravo primijeniti zavisi od različitih okolnosti za svaku vrstu pravnih odnosa.
Čl. 140. Ustava RH: Međunarodni ugovori koji su sklopljeni i potvrđeni u skladu s Ustavom i objavljeni, čine dio unutrašnjeg pravnog poretka Republike, a po pravnoj su snazi iznad zakona. Taj odnos prema međunarodnim ugovorima vrijedi samo pro futuro- tek nakon stupanja Ustava na snagu. Postavlja se pitanje što je sa međunarodnim ugovorima koji su zaključeni između bivše SFRJ i drugih stranih država prije nego li je RH postala suverena i samostalna država 8. listopada 1991. godine. Odgovor na pitanje da li ti ugovori vrijede i danas u RH daje Ustavna odluka o suverenosti i samostalnosti RH iz 1991. godine. Njome se određuje da će se međunarodni ugovori koje je sklopila i kojima je pristupila SFRJ, primjenjivati u RH ako nisu u suprotnosti s Ustavom i pravnim poretkom RH, na temelju odredaba međunarodnog prava o sukcesiji država u pogledu ugovora. DVOSTRANI MEĐUNARODNI UGOVORI Postoji više vrsta dvostranih međunarodnih ugovora, kao npr. ugovor o pravnoj pomoći, konzularne konvencije, ugovori o trgovini i plovidbi. VIŠESTRANI MEĐUNARODNI UGOVORI RH notifikacijama depozitarima višestranih međunarodnih ugovora izražava želju da od stjecanja nezavisnosti 8. listopada 1991. godine postaje na osnovi sukcesije SFRJ stranka konvencija, pa je tako i sa haškim konvencijama, čiji je depozitar nizozemsko Ministarstvo vanjskih poslova. Na taj način RH je postala članica sljedećih Haaških konvencija:
- Haška konvencija o građanskom postupku
- Haška konvencija o sukobu zakona u pogledu oblika oporučnih raspolaganja 3. Haška konvencija o ukidanju potrebe legalizacije stranih isprava 4. Haška konvencija o mjerodavnom pravu za prometne nezgode 5. Haška konvencija o mjerodavnom pravu za odgovornost proizvođača za svoje proizvode
- Haška konvencija o olakšanju međunarodnog pristupa sudovima
- Haška konvencija o građanskopravnim aspektima međunarodne otmice djece Što se tiče statusnih predmeta, važnije konvencije su:
- Konvencija o pravnom položaju izbjeglica
- Konvencija o pravnom položaju osoba bez državljanstva
- Konvencija o državljanstvu udanih žena
- Bečka konvencija o konzularnim odnosima
- Konvencija o ukidanju svih oblika rasne diskriminacije
- Konvencija UN-a o pravima djeteta
- Konvencija o izdavanju nekih izvoda iz matičnih knjiga namijenjenih inozemstvu Hrvatska je postala stranka svih tih konvencija 8. listopada 1991. godine notifikacijom o sukcesiji. O POLJU PRIMJENE MEĐUNARODNIH UGOVORA Polje primjene međunarodnih ugovora može se određivati na razne načine, no uvijek se isključivo zasniva na sporazumu država ugovornica. One suvereno odlučuju o sadržaju međunarodnog ugovora pa tako i o polju njegove primjene. Neke konvencije djeluju erga omnes, a neke inter partes (one se zasnivaju na uzajamnosti). Postoji i kombinirano djelovanje konvencija- tu se omogućuje državama ugovornicama da ne moraju preuzeti sve konvencijske odredbe. Erga omnes, bez obzira na državljanstvo ili državnu pripadnost osobe, djeluju neke novije haaške konvencije (npr. H.K. o mjerodavnom pravu za oporučna raspolaganja, H.K. o mjerodavnom pravu za prometne nesreće kojih je RH stranka, i H.K. o mjerodavnom pravu za prodaju tjelesnih pokretnih stvari koje RH nije stranka). Kolizijske norme takvih konvencija djeluju u okviru svog polja primjene ratione materiae bez ikakva ograničenja. Međutim, većina konvencija što sadrže pravila mpp i međunarodnog procesnog prava, temelji se na načelu uzajamnosti, što znači da se primjenjuju samo prema državi koja je također stranka te konvencije. Dvostrani ugovori o pravnoj pomoći koji sadrže kolizijske norme ili pravila međunarodnog procesnog prava, primjenjuju se između država ugovornica, dakle inter partes dok odnose prema trećim državama uređuje unutrašnji mpp. Takvi međunarodni ugovori i njihova pravila predstavljaju lex specialis s ograničenim poljem primjene unutar kojeg je isključena primjena unutrašnjeg mpp odnosno međunarodnog procesnog prava. Kao primjer kombinacije djelovanja konvencije erga omnes i inter partes navodi se Newyorška konvencija o priznanju i izvršenju stranih arbitražnih odluka iz 1958. godine: ona se primjenjuje bez obzira na to je li strana arbitražna odluka donesena u drugoj državi ugovornici, no ugovorna država može izjaviti da ograničava konvencijsku primjenu samo na arbitražne odluke donesene u drugoj državi ugovornici.
potpisivanja, a stupaju na snagu kad ih ratificira onaj broj država koji sama konvencija odredi i kad, ako je to predviđeno, prođe utvrđeni rok. EUROPSKE KONVENCIJE Ujednačavanje prava provodi se i u okviru Vijeća Europe i Europske unije UNIFIKACIJA U OKVIRU VIJEĆA EUROPE Vijeće Europe vrlo aktivno djeluje na ujednačavanju prava. Ali što se tiče ujednačavanja mpp-a to uglavnom prepušta Haaškoj konferenciji. Članovi Vijeća Europe zaključili su sljedeće međunarodne ugovore koji uređuju privatnopravne situacije s međunarodnim obilježjem: - Europska konvencija o obavijestima o stranom pravu
- Europska konvencija o oslobađanju od legalizacije isprava koje izdaju diplomatski ili konzularni predstavnici
- Europska konvencija o imunitetu država
- Europska konvencija o dostavljanju zahtjeva za pomoć za procesne troškove
- Europska konvencija o priznanju i izvršenju odluka o skrbi nad djecom i o ponovnom stavljanju djece pod skrb
- Europska konvencija o stečaju Hrvatska je pristupivši njegovom statutu postala članicom Vijeća Europe 1996. godine. Neke druge konvencije posredno utječu na materiju mpp, kao npr. Europska konvencija o državljanstvu s tim da RH nije njena stranka, te Konvencija o zaštiti prava čovjeka i temeljnih sloboda koje je RH stranka. UNIFIKACIJA U OKVIRU EUROPSKE UNIJE Europska zajednica također ima zadaću ujednačavanja prava, pa tako i mpp-a, za razliku od Vijeća Europe. U tom smislu donesene su slijedeće konvencije:
- Europska konvencija o međusobnom priznanju trgovačkih društava i pravnih osoba (nije još na snazi)
- Bruxelleska konvencija o sudskoj nadležnosti, priznanju i ovrsi odluka u građanskim i trgovačkim predmetima iz 1968. godine
- Rimska konvencija o mjerodavnom pravu za ugovorne obveze iz
- godine Navedeni konvencijski sistem ujednačavanja prava je napušten. Radi stvaranja zajedničkog pravnog prostora unutar EU, Ugovorom o
Europskoj zajednici od 1997. godine utvrđuje se da i tu materiju uređuje Vijeće, dakle da se mpp i međunarodno procesno pravo utvrđuje europskim sekundarnim pravom.
- prosinca 2000. godine donesena je Uredba Vijeća Europe br44/2001. o sudskoj nadležnosti, priznanju i ovrsi odluka u građanskim i trgovačkim predmetima koja je stupila na snagu 1. ožujka 2002. godine i zamijenila Bruxellesku konvenciju. a) Bruxelleska konvencija o sudskoj nadležnosti, priznanju i ovrsi, odluka u građanskim i trgovačkim predmetima- preteča Uredbe br. 44/2001. i o Luganskoj konvenciji Bruxelleska konvencija donesena je 27. rujna 1968. godine na osnovi Rimskog ugovora o osnivanju Europske ekonomske zajednice. Stupila je na snagu 1. veljače 1973. godine između prvih 6 članica Europske ekonomske zajednice, a kasnije su joj pristupile i druge članice EZ. Konvencijski ciljevi su pojačanje pravne zaštite osoba koje se nalaze unutar EZ. Smatra se međunarodnim ugovorom. Konvenciji ne mogu pristupiti države koje nisu članice EZ, no one mogu zaključiti tzv. paralelnu konvenciju, što su i učinili potpisivanjem Luganske konvencije o istoj materiji 1988. godine. Bruxelleska konvencija je tzv. convention double jer sadrži odredbe o nadležnosti sudova države ugovornice i pravila o priznanju međunarodne nadležnosti sudova ostalih država ugovornica. Konvencija sadrži odredbe o sudskoj direktnoj, međunarodnoj nadležnosti u imovinskim građanskim i trgovačkim stvarima, čija primjena zavisi od prebivališta tuženog u državi ugovornici. Njome se olakšava i ubrzava priznanje i izvršenje sudskih odluka donesenih u državama ugovornicama, bez obzira na to jesu li te odluke donesene na osnovi same konvencije ili uz primjenu nacionalnih prava. Za tumačenje konvencije nadležan je Sud Europskih zajednica. Uredba br.44/2001. koja je stupila na snagu 1.ožujka 2002. godine u potpunosti je zamijenila Bruxellesku konvenciju, ali ne i što se tiče Danske. Za tumačenje te uredbe također je nadležan Sud EZ. Luganska konvencija, koja uređuje istu materiju, potpisana je u Luganu 16.rujna 1988. godine od članica Europskih
KONVENCIJA O GRAĐANSKOM STANJU MEĐUNARODNE KOMISIJE ZA
GRAĐANSKA STANJA
Ta komisija osnovana je 1950. godine. Njezina zadaća je olakšavanje međunarodne suradnje u predmetu građanskog stanja i olakšavanje razmjene informacija između službi građanskog stanja država ugovornica. DRUGE VAŽNIJE KONVENCIJE I INSTRUMENTI UNIFIKACIJE, POSEBNO U OKVIRU UNCITRAL I UNIDROIT Što se tiče latinskoameričkih konvencija najvažnije su Codigo Bustamante i Montevideovske konvencije. Codigo Bustamante je međunarodni ugovor potpisan u Havani na VI. Konferenciji Panameričke unije od 20. veljače 1928. godine od 20 latinskoameričkih država. CB nosi naziv po poznatom pravniku. Odredbe CB dijele se u tri vrste: odredbe koje vežu osobu na osnovi državljanstva ili prebivališta, odredbe koje se primjenjuju na sve osobe na određenom području, i odredbe koje se primjenjuju na osnovi stranačke volje. Renvoi se ne primjenjuje.
- godine zaključeni su u Montevideu Montevideovski ugovori o građanskom, procesnom i trgovačkom pravu koji su danas na snazi između Bolivije, Kolumbije i Perua. U okviru Ujedinjenih naroda donesene su mnoge važne mpp i međunarodno procesnopravne konvencije. U Hrvatskoj na snazi su slijedeće konvencije: - Ženevska konvencija o pravnom položaju izbjeglica - Newyorška konvencija o pravnom položaju osoba bez državljanstva
- Konvencija o ostvarivanju zahtjeva za uzdržavanje u inozemstvu
- Newyorška konvencija o priznanju i ovrsi inozemnih arbitražnih odluka
- Europska konvencija o međunarodnoj trgovačkoj arbitraži. Značajna je i aktivnost UNCITRAL (United Nations Commission on International Trade Law) i UNIDROIT (International Institute for Unification of Private Law) na ujednačavanju privatnog, posebno trgovačkog parava s međunarodnim obilježjem. UNCITRAL osnovan je 1966. godine kao Komisija Glavne skupštine Ujedinjenih naroda. UDIDROIT je osnovan 1926. godine kao specijalizirana organizacija Lige naroda radi ujednačavanja materijalnog prava, posebno kolizijskih normi. RH je članica.
II.
KOLIZIJSKOPRAVNA METODA
1. OPĆENITO
Kolizijska pravila određuju koje će se od više različitih materijalnih prava primijeniti na pravnu situaciju koja ima vezu sa pravima više država. To pravilo ne rješava pravnu situaciju, nego upućuje na mjerodavno materijalno pravo koje treba primijeniti. Čl.94. ZM: Sposobnost osobe da se mjenično obveže određuje zakon njezine zemlje. Kolizijskopravno upućivanje treba razlikovati od upućivanja jedne materijalne norme na druge propise, jer se pritom uvijek radi o upućivanju unutar istog pravnog poretka. Razlika između upućivanja jedne materijalne norme na druge propise od kolizijskopravnog upućivanja je u tome da se prvim upućivanjem proglašava primjenjivim norme ili norma domaćeg materijalnog prava, dok kolizijsko pravilo upućuje na cijelu vrstu materijalnih propisa domaće ili strane države, odnosno država. Međutim, kolizijska pravila, budući da je njihova kategorija vezivanja dosta složena, većinom ne upućuju na konkretno određeno pravo ili na konkretni zakon čije materijalne norme treba primijeniti, već upućuje na cjelokupni pravni poredak određene države. Čl. 14. ZRSZ: Za pravnu i poslovnu sposobnost fizičke osobe mjerodavno je pravo države čiji je ona državljanin. Kolizijska pravila u pravilu upućuju na materijalno pravo neposredno. Međutim, katkada je to posredstvom drugih kolizijskih pravila
