medjunarodno pravo 2, Formulari od Ustavno pravo

Preuzmite medjunarodno pravo 2 i više Formulari u PDF od Ustavno pravo samo na Docsity!

Mulaosmanovic M.

MEĐUNARODNO JAVNO PRAVO

I DIO: UVOD

1. POJAM I NARAV MEĐUNARODNOG PRAVA

Međunarodno pravo je sistem pravila koja na pravni način uređuju odnose između subjekata tog prava. Glavni subjekti međunarodnog prava su države i međuvladine organizacije. Izvori međunarodnog prava su ugovori, običaj, opća načela prava i neke vrste jednostranih akata država. Za razliku od unutrašnjeg prava, koje je pravo subordinacije, međunarodno pravo je pravo koordinacije , jer se ono stvara, mijenja, dokida i primjenjuje u odnosima jednakih država i drugih subjekata koji su mu u načelu potčinjeni slobodnom voljom. Suverene države u međunarodnom pravnom poretku su u dvostrukoj ulozi: u ulozi nosilaca prava i obaveza i u ulozi stvaralaca međunarodnog prava. Za razliku od unutrašnjeg prava, međunarodno pravo ne poznaje centralizirane organe za osiguranje i izvršenje njegovih pravila, kao ni sudske organe sa obaveznom nadležnošću za sve njegove subjekte. Nadležnost za rješavanje sporova putem stalnih i arbitražnih međunarodnih sudova uvijek se zasniva na obostranom pristanku stranaka u sporu. Sankcije u međunarodnom pravnom poretku postoje, ali su specifične i decentralizirane. U slučajevima kršenja prava dolazi do povremenih individualnih ili kolektivnih osuda, pa i ekonomskih sankcija. Te mjere mogu se sastojati u:

• kolektivnom nepriznavanju protivpravnog stanja;
• osudi ponašanja putem rezolucija Generalne skupštine UN i političkih tijela drugih međunarodnih organizacija;
• oduzimanju prava glasa predstavniku države kršiteljice u nekoj organizaciji;
• isključenju države iz jedne ili više organizacija;
• u najtežim slučajevima Vijeće sigurnosti na osnovu poglavlja VII Povelje UN nalaže ekonomske i druge sankcije protiv države-kršiteljice, a koje obavezuju sve države članice UN.

2. PODJELA PRAVILA MEĐUNARODNOG PRAVA

Najznačajnije podjele međunarodnog prava su:

1. S obzirom na prostornu važnost, međunarodno pravo se dijeli na opće i partikularno. Pravila općeg međunarodnog prava primjenjuju se u cijeloj međunarodnoj zajednici. Pravila partikularnog međunarodnog prava su ona čiji je domen primjene ograničen na poseban krug država i drugih subjekata, krug koji je uvijek uži od cijele međunarodne zajednice. Ta pravila se prvenstveno ustanovljavaju ugovorima, ali mogu proizaći i iz partikularnog običajnog prava ili iz nekih jednostranih akata država.
2. S obzirom na domet njihovog značaja, pojedina pravila međunarodnog prava dijele se na imperativna (apsolutno obavezujuća – ius cogens ) i dispozitivna ( ius dispositivum ). Ius cogens su pravila od kojih nije dozvoljeno nikakvo odstupanje u posebnim ugovornim ili drugim užim odnosima. To su pravila općeg međunarodnog prava. Od dispozitivnih pravila države mogu odstupati sklapanjem suprotnog ugovora ili nastankom novih partikularnih običajnih pravila u njihovim međusobnim odnosima, a u određenim slučajevima i jednostranim aktima koji imaju pravni učinak.
3. Obzirom na formu u kojoj se očituju, pravila međunarodnog prava dijele se na pisana i pravila koja nisu u pisanoj formi (najčešće u usmenoj). Pravila koja nisu pisana mogu biti običajna pravila, mada se i ona najčešće potvrđuju nekim pisanim aktom. Mogući su i ugovori sklopljeni u usmenom obliku, ali se i o njima najčešće sastavlja pisani dokument. Jednostrane akte je takođe moguće očitovati u usmenom obliku, npr.putem izjave odgovornog dužnosnika date putem medija i sl. Uz to, jednostrani akti se mogu očitovati i praksom, tj. određenim činjenjem ili uzdržavanjem.

Engleske kroz zakone, sudske odluke ili praksu. Slična je i praksa zemalja čiji su pravni sistemi proizašli iz engleskog. U državama kontinentalne pravne tradicije, posebno u Evropi i Latinskoj Americi, odnos prema međunarodnom pravu često je regulisan u ustavnom aktu. Primjena međunarodnih ugovora od strane organa država njihovih stranaka U V.Britaniji vlast sklapanja i ratifikacije međunarodnih ugovora pripada kraljici, ali tek na savjet premijera, ministra Krune, amabasadora ili drugih dužnosnika. Ako neki tako sklopljen ugovor zadire u privatna prava britanskih građana, povlači izmjene engleskog prava, zakona parlamenta ili proširuje prava Krune ili nameće posebne finansijske obaveze države, nužno je da Parlament usvoji zakon (ili rezoluciju) da bi ugovor postao dijelom prava Engleske. Ako se zakon ne bi usvojio, ugovor bi obavezivao Britaniju po međunarodnom pravu i zemlja bi po tom pravu bila odgovorna zbog njegovog izvršenja. Zbog toga akti Parlamenta obično prethode samoj ratifikaciji ugovora. Ustav SAD predviđa da predsjednik sklapa ugovore, uz uslov da ugovor potvrdi 2/3 senatora. Ugovori ratificirani na taj način automatski postaju dio prava SAD. Sporovi koji proizilaze iz međunarodnih ugovora su u nadležnosti saveznih sudova. Slično kao u SAD, u državama kontinentalne Evrope nadležnost za sklapanje i ratifikaciju međunarodnih ugovora i njihov odnos prema zakonima su često uređeni ustavom zemlje. Unutrašnje pravo država pred međunarodnim tijelima Neke međunarodne organizacije postavljaju posebne uvjete za prijem novih država u njihovo članstvo, te potom stalno provjeravaju da li su pravni poredak i unutrašnja praksa njihovih članica u skladu sa ugovornim obavezama koje proizilaze iz članstva. Države članice koje odstupe od tih uvjeta se izlažu mjerama političkog, pa i ekonomskog pritiska. To je slučaj sa Vijećem Evrope, Evropskom unijom, OSCE-om i NATO-om. Međunarodni arbitražni i stalni sudski organi nemaju vlast odlučivanja izvan pristanka na njihovu nadležnost od svih stranaka u sporu, ali je nadležnost takvih tijela danas u ekspanziji. Sud Evropskih zajednica u Luksemburgu i Evropski sud za ljudska prava u Strazburu nadležni su za određene vrste sporova svih država članica EU, odnosno Vijeća Evrope. Kad imaju nadležnost, međunarodna sudska i politička tijela bez izuzetka daju prvenstvo obavezama država po međunarodnom pravu, u odnosu na ustave i zakone tih država. Stalni sud međunarodne pravde koji je egzistirao prije II sv.rata, je u jednoj presudi iz 1926.godine pošao i korak dalje, izjednačavajući zakone stranaka u sporu sa običnim činjenicama. Sličan pristup imala je i Badinterova komisija Konferencije o bivšoj Jugoslaviji.

II DIO: IZVORI MEĐUNARODNOG PRAVA

- Običaj u međunarodnom pravu -

4. DVA ELEMENTA OBIČAJNOG PRAVILA: PRAKSA I OPINIO IURIS

Za nastanak običajnog pravnog pravila bitna su 2 elementa: a) objektivni i materijalni element, tj. opća praksa (ponavljano vršenje); b) subjektivni i psihološki element, da je ta praksa prihvaćena kao pravo, tj. opinio iuris sive necessitatis. Praksa ili ponavljano vršenje obično prethodi uvjerenju o pravnoj obaveznosti. Takva praksa najčešće se odvija u odnosima između država. Pritom je važna ne samo praksa državnih organa nadležnih za vanjsko

zastupanje (šef države, vlade, ministar vanjskih poslova, diplomatski predstavnici), već i praksa zakonodavnih organa, kao i sudska praksa u državi. Ako se oružane snage po bilo kojoj osnovi nalaze na području druge države, tada od važnosti može biti i praksa vojnih organa. Praksa mora biti stalna , istovjetna (jednoobrazna) i kontinuirana , tj. da nema značajnih prekida u njenom vršenju tokom kojih bi prevladavala neka suprotna praksa. S druge strane, protesti i druge vrste suprotstavljanja nekoj praksi od strane država, mogu spriječiti da se takva praksa transformira u običajno pravilo. Međunarodno pravo ne propisuje nikakvo vremensko razdoblje da bi se takva praksa transformirala u običajno pravno pravilo. Sve zavisi od učestalosti prakse, njenog kvaliteta i njenih učesnika. Opinio iuris. Kriterij da bi se neki puki običaj razlikovao od običajnog pravnog pravila je uvjerenje ili svijest da je praksa o kojoj se radi obavezna zbog postojanja odgovarajućeg pravnog pravila koje istu nalaže. To je opinio iuris sive necessitatis , kao bitan element postojanja običajnog pravnog pravila. Danas je vrlo malo priznatih običajnih pravnih pravila, posebno onih imperativne prirode ( ius cogens ), a koja su u praksi nastala sasvim spontano i zakoja se doslovno može reži da su ostala u nepisanom obliku. U većini slučajeva običaj je artikuliran nekim međunarodnim aktima u pisanoj formi.

5. MATERIJALNA I DOKUMENTARNA SREDSTVA OBIČAJNOG PROCESA

Materijalna i dokumentarna sredstva običajnog procesa su materijalni i dokumentarni izvori koji dokazuju postojanje i sadržaj određenog običajnog pravila. To mogu biti ugovori, zaključci međunarodnih konferencija, deklaracije političkih organa međunarodnih organizacija, zaključci sastanaka šefova država i vlada, jednostrani akti država, međunarodna sudska i arbitražna praksa, te nauka međunarodnog prava. Ugovori. Međunarodni ugovor je najznačajniji izvor partikularnog međunarodnog prava. Uz to, ugovori su i vrlo važna materijalna i dokumentarna sredstva običajnog procesa i to u procesu nastanka, izmjene i prestanka običajnih pravila. Npr, Povelja UN je u čl.2 propisala tzv.načela Ujedinjenih nacija. Nema sumnje da su se ta načela transformirala u opće običajno pravo i da obavezuju sve države svijeta, neovisno od te ugovorne osnove. Osim mnogostranih konvencija, i niz dvostranih ugovora mogu biti dokazom određene prakse njihovih stranaka. Njihov sadržaj čak može biti i dokaz uvjerenja njihovih stranaka o postojanju nekog običajnog pravila koje ih obavezuje. Zaključci međunarodnih konferencija. Završni akt neke diplomatske konferencije može predstavljati ugovor za sebe. Međutim, ti akti mogu sadržavati i zaključke koji nisu usvojeni jednoglasno. Takvi završni akti čine neku sredinu između ugovora i prostih preporuka. Oni mogu dati podsticaj za stvaranje novih običajnih pravnih pravila ili mogu značiti potvrdu već postojećih pravila. Završni akt Konferencije o sigurnosti i saradnji u Evropi iz Helsinkija 1975.godine je u tom smisu vrlo značajan. Bez obzira što taj Završni akt nije ugovor, svako kršenje načela sadržanih u tom aktu činilo bi grubu povredu imperativnih normi općeg običajnog prava. Deklaracije političkih organa međunarodnih organizacija. Neke od deklaracija koje je usvojila Generalna skupština UN bile su vrlo značajne u običajnom procesu. Čak je moguće formulisati i nekoliko općih uvjeta da bi neka deklaracija postigla tu svrhu:

• tekst deklaracije mora biti sročen na imperativan način i mora sadržavati precizna pravila koja se mogu pretvoriti u pravo. Formulacija u obliku preporuka ili želja ne može postići taj učinak;
• jednoglasno ili konsenzusom usvojene deklaracije imaju veći autoritet od onih usvojenih većinom glasova;
• konačan dokaz o uvjerenju o pravnoj obavezi proizilazi tek iz ponašanja država nakon usvajanja konkretne deklaracije. Ako se velika većina država pridržava njenih načela u praksi, ili ako se one kasnije pozivaju na tu deklaraciju kao na izvor pravnih pravila, može se zaključiti da je deklaracija postigla svoj cilj. Zaključci sastanaka šefova država i vlada mogu imati sličnu ili značajniju ulogu od deklaracija usvojenih u Generalnoj skupštini UN. Oni mogu sami predstavljati praksu država, mogu biti dokaz već

consensus ). Kad bi ovo učenje bilo u cjelini ispravno, pravila općeg međunarodnog prava ne bi ni postojala, ili bi bila toliko malobrojna da ne bi mogla činiti cjelovit sistem prava. Pasivnost i nezainteresiranost, čak i većine država svijeta, ne smeta stvaranju općeg običajnog prava ako postoje svi drugi uvjeti njegovog nastanka. Pasivnost država se uzima kao njihov “podrazumijevani pristanak”. Ako je nekoj državi u interesu da se odupre međunarodnoj praksi koja bi mogla dovesti do nastanka novog općeg običajnog pravila, ona treba uložiti protest aktivnim učesnicima te prakse. Protest se može izraziti i nekim konkludentnim činom, kao npr:

• iznošenjem spora pred Vijeće sigurnosti ili Generalnu skupštinu UN;
• glasanjem za neku rezoluciju kojom se takva praksa osuđuje;
• otpočinjanjem arbitražnog ili sudskog postupka protiv učesnika takve prakse;
• opozivanjem diplomatskog predstavnika ili prekidom diplomatskih odnosa ako se takav korak navede kao čin suprotstavljanja određenoj praksi;
• dozvoljenim represalijama itd. Da bi protest mogao postići željeni cilj, mora biti efikasan i proporcionalan prirodi akta protiv kojeg je usmjeren. Zbog toga se protest mora i ponavljati ako druga država nastavi sa svojom praksom. Protest znatnijeg broja država protiv neke običajne prakse može spriječiti običajni proces i tada neće doći do nastanka novog običajnog pravnog pravila. Efikasni protesti neke izolovane države u početnoj fazi običajnog procesa tu državu mogu izuzeti iz domašaja primjene općeg običajnog pravila, čak i u slučaju ako je to običajno pravilo nastalo. Primjer je presuda Međunarodnog suda o Anglo-norveškom ribolovu iz 1951.godine, kojom je presuđeno da se pravilo o najvećoj dozvoljenoj širini ulaza u zaliv od 10 milja ne može primijeniti na Norvešku, “budući da se ona uvijek odupirala svakom pokušaju da se ono primijeni na Norvešku obalu”. Važno praktično pitanje je ono o teretu dokazivanja o postojanju pravila općeg običajnog međunarodnog prava. U praksi Međunarodnog suda je u vezi s tim uočen jedan paradoks u vezi pravila ius cogens. Što je neko imperativno pravilo važnije, opada osjećaj dužnosti suda da dokazuje njegovu opću običajnu prirodu. Kad treba primijeniti neko pravilo te vrste, Sud će kao vjerodostojan prihvatiti svaki dokaz da su obje parnične stranke njime pravno obavezane, kao npr. njihovo glasanje za neku deklaraciju Generalne skupštine UN kojom je potvrđeno to pravilo. Ako se radi o nekom općem običajnom pravilu od manje političke važnosti, teret dokazivanja pada na državu koja se na njega poziva. Pritom ta država nije dužna direktno dokazati da je suprotna stranka aktivno učestvovala u običajnoj praksi ili da je dala svoj izričit ili prećutan pristanak na određeno pravilo. Po pravilu će najprije pokušati dokazati da se što veći broj država ponaša u skladu sa tim pravilom. Kad o sporu odlučuje neko međunarodno sudsko tijelo, od njega se očekuje da na osnovu dokazane prakse ustanovi opinio iuris. Najvažnije je dokazati da se suprotna strana nije oduprla ili izuzela od te prakse putem protesta ili konkludentnih radnji koje imaju značaj protesta. Stranci u postupku koja osporava postojanje određenog običajnog pravila, dovoljno je da dokaže kako praksa nije bila općenita, stalna, jednoobrazna i kontinuirana. Za nju je najvažnije ukazati na njene vlastite akte suprotstavljanja toj praksi. Takvi akti je izuzimaju iz primjene običajnog pravnog pravila, čak i ako je ono nastalo.

7. KODIFIKACIJA, PROGRESIVNI RAZVOJ I LEGISLACIJA U OPĆEM

OBIČAJNOM PRAVU

Svaka država različitim aktima nastoji da običajni proces, kao jedini proces nastanka općeg međunarodnog prava, usmjeri u skladu sa svojim interesima. Najvažniji način uticanja na običajni proces je pripremanje i usvajanje konvencija o kodifikaciji i progresivnom razvoju neke grane međunarodnog prava. Povelja UN u čl.13 kao jednu od funkcija Generalne skupštine navodi podsticanje progresivnog razvoja međunarodnog prava i njegove kodifikacije.

Ove 2 funkcije (razvoj i kodifikacija) međusobno se prožimaju. U većini konvencija te vrste izmiješani su propisi koji očituju već postojeća pravila općeg običajnog prava i propisi de lege ferenda , koji bar u početku obavezuju samo stranke usvojene konvencije i to kad ona stupi na snagu, ali ne i sve druge države. U tekstovima takvih konvencija moguće je razlikovati 4 vrste pravila:

1. Ugovorni propisi o čistoj kodifikaciji – to su propisi koji očituju već postojeće pravo, tj. koji su ranije prerasli u opće običajno pravo. Oni dakle samo odražavaju postojeća pravila na snazi i njima se vrši konverzija običajnih pravila u sistem pisanih, koordiniranih i sistematiziranih pravila.
2. Propisi koji čine progresivni razvoj međunarodnog prava – to su pravila koja kristaliziraju postojeću praksu u novo običajno pravilo ( law crystallizing rules ). Za treće države, koje ne postaju strankama takve konvencije, ta pravila su još uvijek lex ferenda , koja u početku obavezuju samo stranke učesnice konvencije i to na ugovornoj osnovi. Ali, razumno se može očekivati brza transformacija i tih pravila u opće običajno pravo, pogotovo ako takva pravila predviđaju neka nova prava za države.
3. Legislacija međunarodnog prava putem konvencija – propisi koji predviđaju potpuno nova rješenja za nove odnose i novonastale objektivne situacije ( law generating rules ). Tu običajni proces još nije ni otpočeo. Po svom sadržaju, takvi propisi moraju biti na jednak način primjenjivi za sve države i konvencija sa takvim pravilima mora biti otvorena za pristup svim državama svijeta.
4. Kontraktualni propisi – iz njih proizilazi namjera stvaranja prava i dužnosti isključivo za strane u konvenciji. U tu skupinu spadaju uobičajene završne odredbe o potpisivanju, ratifikaciji, pristupu i stupanju na snagu konvencije, o dozvoljenosti ili zabrani rezervi na konvenciju.

8. PARTIKULARNA OBIČAJNA PRAVILA

Kao i opći, i partikularni običaj se sastoji iz 2 konstitutivna elementa: prakse i opinio iuris. Po svojoj prirodi, partikularno običajno pravo je ipak sličnije ugovorima nego općim običajnim pravilima. Partikularno običajno pravilo je u suštini prećutan sporazum ( pactum tacitum ), vrlo slično ugovorima u nepisanom obliku. Zbog toga postoji velika razlika u teretu dokazivanja partikularnog u odnosu na opći običaj. Stranka koja se poziva na partikularni običaj mora dokazati i praksu i opinio iuris stranke za koju tvrdi da je to pravilo obavezuje. Partikularno običajno pravilo u svakom slučaju ne smije biti u suprotnosti sa postojećim imperativnim pravilom. Partikularna običajna pravila mogu nastajati u području djelovanja dispozitivnih normi općeg međunarodnog običajnog prava. U takvom slučaju, primjenom općeg pravnog načela lex specialis derogat legi generali , partikularna pravila imaju prednost u primjeni. Vrste partikularnog običajnog prava: a) Lokalni običaj – lokalna običajna pravila mogu biti kontraktualne prirode, koja predviđaju prava samo za jednu stranku, a dužnosti za drugu; b) Regionalni običaj – regionalna običajna pravila uređuju odnose između država iz određenog dijela svijeta koji se po nečemu razlikuje od ostalih dijelova. Sama činjenica da država geografski pripada tom regionu nije dovoljan dokaz da je ona povrgnuta određenom partikularnom običajnom pravu. I za nju se treba dokazati da je to pravo prihvatila, jer je ono u protivnom ne obavezuje. c) Specijalni običaj u ugovornom odnosu – države stranke nekog ugovora mogu tokom njegove primjene odstupiti od njegovih propisa, posebno ako se taj ugovor primjenjuje tokom dužeg perioda, a iz određenih razloga se ne vrši formalna revizija njegovog teksta. Ako je praksa takvog odstupanja stalna, kontinuirana i jednoobrazna između svih stranaka ugovora, ona može dovesti do uvjerenja o obaveznosti te prakse ( opinio iuris ), a time i do stvaranja partikularnog običajnog pravila. Takvo pravilo de facto ima učinak revizije teksta tog ugovora. Mada partikularni običaj nije veoma pogodan način za pravno uređenje međudržavnih i drugih pravnih odnosa u regionalnim okvirima, takva pravila su moguća, a kad nastanu imaju jednak učinak kao i sva druga pravila partikularnog međunarodnog prava.

Ugovori sklopljeni u pisanom ili nekom drugom obliku. Kriterij za podjelu je forma ugovora. Mada su danas izuzetno rijetki, ugovori sklopljeni npr. u usmenom obliku, pravno jednako obavezuju sve njihove stranke kao i pisani sporazumi. Bečka konvencija iz 1969. ne primjenjuje se na međunarodne sporazume koji nisu sklopljeni u pisanoj formi. Međutim, konvencija izričito propisuje da ta činjenica nije na štetu pravne snage takvih sporazuma, kao i primjene svih pravila Konvencije koja su na njih primjenjiva. Dvostrani i mnogostrani ugovori. Kriterij je broj ugovornih strana. Postoje značajne razlike kad je u pitanju primjena i prestanak dvostranih u odnosu na višestrane ugovore. Dvostrani ugovor okončava se otkazom jedne strane, dok se kod višestranih ugovora radi samo o jednostranom povlačenju jer govor po pravilu ostaje na snazi između preostalih stranaka. Bitna povreda dvostranog ugovora jedne strane ovlašćuje drugu stranu da se na tu povredu pozove kao na razlog prestanka ugovora ili suspenzije njegove primjene. Kod višestranih ugovora propisi o prestanku i suspenziji ugovora zbog bitne povrede od strane neke stranke su mnogo složeniji. Posebnu podvrstu višestranih ugovora čine višestrani ugovori ograničene prirode. Ako sam ugovor ne predviđa drugačije, na njega su rezerve moguće samo uz pristanak ostalih njegovih stranaka. Ako neka od stranaka takvog ugovora prestane postojati, sve nove države nasljednice moraju posebno pristupiti tom ugovoru, poput svake treće države. Dakle, nema sukcesije država povodom tih ugovora. Ugovor-zakon i ugovor-pogodba. Ugovor-zakon se sastoji u stapanju volja njegovih stranaka usmjerenih ka istom cilju. Radi se o jedinstvenoj volji svih stranaka. Takvim ugovorima sve njihove stranke preuzimaju iste pravne obaveze. Prema učenju Hajnriha Tripela krajem 19.vijeka, samo takvi ugovori su izvor “objektivnog prava” i izvor međunarodnog prava uopće. Oni su slični (ali ne isti) zakonima u unutrašnjim pravnim porecima država. Osnova ugovora – pogodbe su volje njegovih stranaka različitog sadržaja, ali koje su usmjerene ka istom cilju i uzajamno se dopunjavaju, poput kupovine i prodaje. Ugovori-ustavi međunarodnih organizacija. Ovi ugovori imaju 2 različite funkcije: Za države-stranke nisu bitno različiti od bilo kog drugog ugovora. Svaki od njih je izvor prava i dužnosti za sve njegove stranke, a većina takvih ugovora sklapa se bez ograničenja njihovog trajanja. Istovremeno, ugovorom te vrste stvara se novi subjekat međunarodnog prava. Za taj novi subjekat, ugovor je od temeljnog, tj. ustavnog značaja. Većina tih ugovora propisuje postupak njihove naknadne izmjene i dopune. Da bi te izmjene stupile na snagu, ne traži se jednoglasnost već kvalificirana većina. Nezadovoljna članica, ako ne želi pristati na te izmjene, može samo napustiti organizaciju. Politički sporazumi (gentlemen’s agreements). Rašireno je mišljenje o postojanju sporazuma posebne vrste koje države sklapaju u pismenom ili drugom obliku, s namjerom da ih obavežu samo moralno ili politički, ali da one tim putem ne preuzmu nikakve pravne obaveze. Takvo oštro razlikovanje sporazuma država na istinske ugovore i pravno neobavezujuće sporazume u praksi najčešće nije opravdano.

11. SPOSOBNOST SKLAPANJA UGOVORA

Sve suverene države su subjekti međunarodnog prava i to njihovo svojstvo ne zavisi od priznanja drugih država. S tim u vezi one imaju sposobnost sklapanja svih vrsta ugovora koja ničim nije ograničena. Kad je u pitanju ugovorna sposobnost federalnih jedinica, one mogu imati sposobnost sklapanja međunarodnih ugovora ukoliko se na tu sposobnost pristaje u saveznom ustavu, i u granicama koje su tim ustavom propisane. Npr. u Njemačkoj i Švicarskoj federalne jedinice uživaju ograničenu ugovornu sposobnost, s tim da savezni organi moraju dati neku vrstu prethodne saglasnosti na sklapanje svakog takvog ugovora pojedinačno. Vatikan je danas općenito priznat kao poseban subjekat međunarodnog prava. Svi konkordati i drugi ugovori koje Vatikan sklapa sa trećim državama su međunarodni ugovori na koje se neposredno primjenjuju propisi Bečke konvencije iz 1969.

Nevladine organizacije nemaju ugovornu sposobnost, ali je nesumnjivo da većina međuvladinih organizacija objektivno imaju međunarodni subjektivitet ne samo u odnosu na njihove države članice, već i prema trećim državama. Međunarodne organizacije se ravnaju “načelom specijalnosti”, tj. države koje su ih osnovale daju im određena ovlaštenja čije su granice određene funkcijom zajedničkih interesa. Zbog toga je ugovorna sposobnost čak i same OUN ograničenija od sposobnosti sklapanja ugovora bilo koje njene države članice. Ukoliko ustavni akt neke organizacije ne propiše drugačije, ugovor koji neka organizacija sklopi u svojstvu posebnog subjekta međunarodnog prava i u granicama svojih funkcija ne stvara neposredna prava i dužnosti za njene članice. Ustanici u nekom oružanom sukobu ne uživaju međunarodnopravni subjektivitet erga omnes. Ograničeni subjektivitet i ograničenu sposobnost sklapanja ugovora ustanici stiču tek aktom priznanja, i to samo u odnosu na državu koja ih je priznala. Priznanje im može dati bilo ustanovljena, tj. legitimna vlast protiv koje se bore u vlastitoj zemlji, ili vlada neke treće države.

12. POSTUPCI SKLAPANJA UGOVORA

U međunarodnoj praksi izrasla su 2 postupka sklapanja ugovora: pojednostavljeni i složeni postupak, a moguće su i kombinacije ovih dvaju postupaka. Pojednostavljeni postupak se sastoji u razmjeni isprava (pisama, nota) i tada se ugovor sastoji od 2 ili više međusobno povezanih isprava. Iz razmijenjenih pisama nesumnjivo mora proizilaziti saglasnost volja obiju (ili svih) strana sa ciljem da postignu učinak po međunarodnom pravu, kao i konstatacija te saglasnosti u odredbama u kojima se propisuju prava i dužnosti za strane tog ugovora. Složeni postupak sklapanja ugovora može se sastojati od više odvojenih radnji:

1. Pregovori, usvajanje i ovjeravanje teksta ugovora. Pregovore, usvajanje i ovjeravanje teksta ugovora obavljaju ovlašteni predstavnici država. To su šef države, premijer, ministar vanjskih poslova, šef diplomatske misije u zemlji sa kojom se pregovara. Eventualni ostali predstavnici moraju imati odgovarajuću punomoć. Bez pravnog učinka je akt koji u postupku sklapanja ugovora izvrši neovlaštena osoba, osim ako ga država naknadno potvrdi. Da bi se nacrt nekog ugovora usvojio, po pravilu je potreban pristanak svih država koje učestvuju na pregovorima. To važi kad se radi o dvostranom ugovoru ili ugovoru ograničenog značaja. Ako se pregovori vode na međunarodnoj konferenciji uz učešće velikog broja država i kada se ne očekuje da će ugovor odmah po svom stupanju na snagu obavezivati sve učesnice pregovora, Bečka konvencija predviđa da se tekst ugovora usvaja dvotrećinskom većinom prisutnih država, osim ako države istom većinom ne odluče da se primjenjuje neko drugo pravilo. Ovjeravanje (autentifikacija) teksta vrši se na način predviđen u samom ugovoru. Ako ugovor ne predviđa način ovjeravanja, ovjeravanje se može izvršiti: potpisivanjem, potpisivanjem ad referendum ili parafom predstavnika država. Ovjeriti se može sam tekst ugovora ili završni akt konferencije u kojoj je tekst ugovora sadržan. Usvajanjem i ovjeravanjem države još nisu dale svoj pristanak da budu vezane konkretnim ugovorom. Zbog toga potpisivanje ugovora kao način ovjeravanja teksta nije isto što i potpisivanje kao način davanja pristanka da država njime bude vezana. Potpisivanje ad referendum izričito znači da opunomoćeni predstavnik izražava svoju saglasnost sa utvrđenim tekstom, ali smatra da nema dovoljno ovlaštenja da obaveže svoju vladu, pa čak ako je potom nužna i ratifikacija. Nako što se neki tekst usvoji i ovjeri, prestaje biti nacrtom ugovora. On postaje ugovor koji još nije stupio na snagu. 2. Pristanak države da bude vezana ugovorom može se dati:

13. REZERVE NA UGOVORE

Rezerva (ograda, priuzdržaj) je jednostrana izjava kojom država želi u odnosu na sebe isključiti ili izmijeniti pravni učinak nekih ugovornih odredbi. Može se očitovati pri potpisivanju ugovora, ratifikaciji ili pri pristupanju ugovoru. Od rezerve se razlikuje interpretativna izjava (declaration of understanding) kojom država bez namjere da isključi ili preinači pravni učinak ugovornih odredbi, nekim od tih odredbi pridaje posebno tumačenje. Ponekad se pod tim izjavama kriju istinske rezerve, posebno kad ih ugovor izričito zabranjuje. Rezervu načelno moraju dopustiti sve stranke ugovora. Rezerva se ne može uložiti na ugovor koji takvu rezervu izričito zabranjuje. Ako sam ugovor ne sadrži odredbe o rezervama, prema Bečkoj konvenciji iz 1969, u svakom slučaju je nedopuštena rezerva koja je inkompatibilna sa predmetom i svrhom ugovora, a tu činjenicu ocjenjuju ostale stranke ugovora. Ako ugovor ne sadrži odredbe o rezervama, Bečka konvencija u pogledu uvjeta davanja pristanka na rezerve razlikuje 3 vrste ugovora: a) Kod dvostranih ugovora i ugovora-pogodbi, takvu rezervu moraju prihvatiti sve ostale stranke; b) Kad se radi o ugovoru-ustavu međunarodne organizacije, takvu rezervu mora prihvatiti nadležni organ te organizacije; c) Kod svih ostalih ugovora država koja uloži rezervu ulazi u ugovorni odnos samo sa onim strankama koje takvu rezervu izričito prihvate ili joj ne stave prigovor u roku od 12 mjeseci od prijema notifikacije o rezervi. Prihvaćena rezerva uvijek mijenja ugovorni odnos na bazi reciprociteta. Dakle, ako neka država putem rezerve uspije u odnosu na sebe isključiti primjenu nekih odredaba, ona od drugih stranaka nema pravo tražiti izvršenje tih odredaba u svoju korist. Rezerva se može u svakom slučaju povući i za to u načelu nije potreban pristanak ostalih ugovornih strana. Rezerva, izričit prihvat rezerve i prigovor na rezervu se moraju sačiniti u pisanoj formi i dostaviti državama ugovornicama i ostalim državama koje imaju pravo da postanu stranke ugovora. Ako je rezerva stavljena pri potpisivanju ugovora, prilikom ratificiranja je treba izričito potvrditi.

14. TUMAČENJE UGOVORA

Postoje 3 osnovne metode tumačenja ugovora: subjektivna, tekstualna i funkcionalna. Subjektivna metoda polazi od prvobitne namjere država pregovarateljica, smatrajući da je namjera stranaka najbitniji element ugovora, a riječi u tekstu nemaju značenje ako ne izražavaju tu namjeru. Tekstualna metoda uzima sam tekst ugovora kao najpouzdaniji dokaz prvobitne namjere ugovornica, kojeg pri tumačenju treba maksimalno iskoristiti. Tek ako je tekst dvosmislen ili nejasan, ili dovodi do besmislenog ili nerazumnog ishoda, dozvoljeno je istraživati namjeru stranaka putem drugih dokaza. Funkcionalna (teleološka) metoda se ne obazire na prvobitnu namjeru, a ponekad ni na tekst ugovora. Primjenom te metode ugovor se tumači s obzirom na njegov predmet i svrhu u vremenu kad se vrši tumačenje. Predmet i svrha višestranih ugovora mogu se izmijeniti protekom vremena. Očito je da od izbora metode tumačenja zavisi i rezultat. Izbor metode zavisi od vrste ugovora, a još više od organa koji tumači ugovor. Najveću slobodu u tumačenju uživaju same ugovorne strane, kad zajednički tumače njihov vlastiti ugovor. Uvjet za autentično tumačenje ugovora je jednoglasnost svih njegovih stranaka. Bečka konvencija iz 1969. postavila je opće pravilo tumačenja, u kome polazi od tekstualne metode kao osnovne za tumačenje svih ugovora: “ Ugovor se mora tumačiti u dobroj vjeri, prema uobičajenom smislu

izraza iz ugovora, u njihovom kontekstu i u svjetlu predmeta i svrhe ugovora”. Poseban smisao pridaje se nekom izrazu ako je ustanovljeno da je to bila namjera stranaka. Spomenuti kontekst obuhvata: a) svaki sporazum koji se odnosi na ugovor, a koji su sve stranke sklopile u vezi sa ugovorom; b) svaku ispravu koju jedna ili više stranaka sastave u vezi sa ugovorom, a koju ostale stranke prihvate kao ispravu koja se odnosi na ugovor. Konvencija u čl.32 predviđa i “dopunska sredstva tumačenja”, koja uključuju (ali se na njih ne svode) “pripremne radove” i “okolnosti pod kojima je ugovor sklopljen”. Ako sam ugovor predviđa, ili se stranke o tome sporazumiju, da je samo jedna jezična verzija vjerodostojna, ili da joj se mora davati prednost, to se pri tumačenju ugovora mora poštivati. Ako je vjerodostojnost teksta ugovora utvrđena na 2 ili više jezika, smatra se da izrazi u ugovoru imaju isto značenje u svakom vjerodostojnom tekstu. Ako uporedba vjerodostojnih tekstova pokaže razlike u smislu, koje primjenom navedenih pravila tumačenja nije moguće otkloniti, “usvaja se smisao koji najbolje usklađuje te tekstove uzimajući u obzir predmet i svrhu ugovora”.

15. POŠTIVANJE I PRIMJENA UGOVORA

Obavezujuća snaga svih ugovora zasniva se na načelu pacta sunt servanda (ugovori se moraju izvršavati). Ovo načelo potvrđeno je u svim konvencijama o kodifikaciji prava ugovora. U tom pogledu najautoritativniji je čl.26 Bečke konvencije iz 1969, koji navodi: “ Svaki ugovor koji je na snazi veže stranke i one ga moraju izvršavati u dobroj vjeri”. Sa stanovišta međunarodnog prava, svaki međunarodni ugovor je instrument koji stvara prava i dužnosti za njegove stranke. S tim u vezi načelo pacta sunt servanda odnosi se na sve organe svih ugovornih stranaka. Stranka se ne može pozvati na odredbe svog unutrašnjeg prava da bi opravdala neizvršenje ugovora. Njena obaveza je da otkloni smetnje u svom unutrašnjem pravu kako bi svi njeni organi mogli u dobroj vjeri izvršavati svaki ugovor koji je za tu državu na snazi. Ukoliko postoje određena ustavna ograničenja, o istima treba voditi računa tokom pregovora, tj. prije nego što država da svoj pristanak da bude vezana ugovorom, a ne nakon toga. Bečka konvencija iz 1969. predviđa različite načine izražavanja pristanka na ugovor upravo da bi vlada svake države pažljivo razmotrila sadržaj ugovora i uzela u obzir svoje ustavne ograde prije nego što da svoj pristanak na taj ugovor. Ako bi neka ugovorna obaveza koja je vrlo dugo na snazi postala suprotna naknadnim ustavnim promjenama, jedino preostaje otkazivanje tog ugovora. Ako je to nemoguće, država treba pokrenuti postupak izmjene konkretnog ugovora. Dakle, čak i u takvim izuzetnim okolnostima, sve dok je određena ugovorna obaveza na snazi, država je ne smije kršiti niti odbaciti pod izgovorom da je protivustavna. Raniji dualistički pristup odnosa između međunarodnog i unutrašnjeg prava napušten je u mnogim zemljama. Mnoge države su u ugovorima o ljudskim pravima prihvatile postupke po kojima njihovi građani i domicilirani stranci imaju pravo direktnog obraćanja međunarodnim tijelima za zaštitu ljudskih prava. Neke države su u svojim ustavima proglasile prvenstvo međunarodnog nad domaćim pravom i prvenstvo međunarodnih ugovora nad vlastitim zakonima. Kad su u pitanju učinci ugovora u odnosima između stranaka, Konvencija iz 1969. predviđa neka opća pravila: a) Ugovor nema retroaktivnog učinka. Njegove stranke obavezuje od dana stupanja na snagu, ali stranke mogu ugovoriti retroaktivni učinak, bilo u samom ugovoru ili na drugi način. b) Ugovor veže svaku stranku za čitavo njeno područje (teritoriju), ukoliko drugačija namjera ne proizilazi iz ugovora ili ako takva namjera nije izražena na drugi način. Od ovog pravila postoje izuzeci jer se neki ugovori obzirom na njihov predmet i svrhu ne mogu primjenjivati na čitavom području država-stranaka (npr.ugovori o međunarodnim vodama, iskorištavanju svemira i sl)

Pravila o sukobu ugovora o istom predmetu. Konvencija predviđa više propisa o primjeni uzastopnih ugovora o istom predmetu. Glavna načela, po hijerarhijskom redoslijedu su: a) Imperativne norme općeg međunarodnog prava, kad su sadržane u nekom ugovoru, čine ništavim svaki drugi ugovor koji je sa njima u sukobu u trenutku njegovog sklapanja. Nova imperativna norma čini ništavim i okončava svaki postojeći ugovor koji je sa njom u sukobu. b) Obaveze država članica iz Povelje UN, prema čl.103 Povelje, prevladavaju nad njihovim obavezama iz bilo kojeg drugog sporazuma. c) Ako neki ugovor određuje da je podređen nekom prethodnom ili kasnijem ugovoru, ili da ga ne treba smatrati inkompatibilnim sa tim drugim ugovorom, odredbe tog drugog ugovora imaju prednost. Osim navedenih, moguće su različite druge situacije sukoba više ugovora o istom predmetu, gdje nema hijerarhijski postavljenih pravila. Za takve situacije primjenjuju se različita pravila:

• Kasniji ugovor može imati veći, ali ne i manji broj stranaka od prethodnog. Dakle, ne smije se desiti da bilo koja stranka prethodnog ugovora ne bude stranka i kasnijeg ugovora. Za takve situacije važi opće pravno načelo lex posterior derogat legi priori , s tim što se prethodni ugovor u potpunosti zamjenjuje novim, ili se njegova primjena nastavlja u mjeri u kojoj on nije u suprotnosti sa novim ugovorom.
• Dvije ili više stranaka prijašnjeg višestranog ugovora mogu ugovor preinačiti samo u njihovim uzajamnim odnosima, ali Bečka konvencija predviđa vrlo stroge uvjete da bi takav novi sporazum bio pravovaljan. Novi sporazum je moguć: ako ugovorom takav sporazum nije zabranjen, ako nije na štetu prava i obaveza ostalih stranaka i ako se ne odnosi na odredbu čija bi izmjena dovela do inkopatibilnosti sa efikasnim ostvarenjem predmeta i svrhe prijašnjeg ugovora.
• Ako kasniji ugovor o istom predmetu ne obuhvata sve stranke prijašnjeg ugovora, taj problem sukoba ugovora ne može se riješiti jednostavnim i jasnim pravnim načelima, već Konvencija tu predviđa više pravila obzirom na situacije koje mogu nastati.
• Ako jedna od stranaka dvostranog ugovora koji je još na snazi sklopi sa trećom državom novi dvostrani ugovor, a taj kasniji ugovor je inkompatibilan sa prijašnjim, ta stranka nije u stanju izvršiti svoje obaveze prema strankama oba ugovora. Tada nastupa međunarodna odgovornost za stranku obaju ugovora.

18. NIŠTAVOST UGOVORA

Pravila o postupku iz Bečke konvencije. Svaka stranka koja se pozove na to da postoji mana u njenom pristanku da bude vezana ugovorom ili koja se pozove na uzrok osporavanja ugovora, povlačenja ili suspenzije njegove primjene, dužna je svoj zahtjev notificirati ostalim ugovornim stranama. U notifikaciji se navodi mjera koja se predlaže u vezi sa daljom primjenom ugovora i razlozi za to. Ako u roku od najmanje 3 mjeseca od prijema notifikacije ni jedna strana ne stavi prigovor, stranka koja je notificirala izjavu može poduzeti mjeru koju je predložila. U suprotnom se ne može tvrditi da je postignut prešutni sporazum o najavljenoj mjeri između svih stranaka ugovora, već time nastaje spor o prvobitno postavljenom zahtjevu. Učinci ništavog ugovora. Odredbe ništavog ugovora u načelu su bez pravne snage od samog njegovog sklapanja. Ako na osnovu takvog ugovora neka njegova stranka kojoj se ne može pripisati prevara, korupcija ili prisila, izvrši neke radnje, ona može od svake druge stranke tog ugovora zatražiti povrat u prijašnje stanje ( restitutio in integrum). Izuzetak su radnje koje su izvršene u dobroj vjeri prije pozivanja na ništavost. One ne postaju protivpravne samim tim što je ugovor ništav. Važno je napomenuti da ne može biti drugih uzroka ništavosti osim onih koji su izričito predviđeno Konvencijom. Ti uzroci se mogu podijeliti na 2 skupine: apsolutni i relativni uzroci ništavosti.

Apsolutni uzroci ništavosti su oni koji se ne mogu naknadno otkloniti i ugovor ne može konvalidirati čak i ako bi država koja je pretrpjela štetu pristala da takav ugovor ostane na snazi. Ti uzroci su: a) sukob ugovora sa imperativnom normom ( ius cogens ). Imperativna norma općeg međunarodnog prava je norma koju je prihvatila i priznala čitava međunarodna zajednica kao norma od kojie nije dozvoljeno nikakvo odstupanje i koja se može izmijeniti samo novom normom iste prirode. U svrhe Bečke konvencije ius cogens obuhvata mali krug pravnih pravila koja sva nalažu poštivanje ljudskih prava u vrijeme mira i oružanih sukoba. b) prisila izvršena na predstavnika države. Ugovor koji je posljedica prisile ili prijetnje izvršene na predstavnika države je bez ikakvog pravnog učinka. Po ovom propisu Bečke konvencije, u tim slučajevima se ne radi ni o apsolutno ništavom, već o nepostojećem ugovoru. c) prisila na državu izvršena prijetnjom ili upotrebom sile. Relativni uzroci ništavosti su:

• korupcija predstavnika države. Država koja se poziva na ovaj uzrok ništavosti ne može sama i neposredno proglasiti ugovor ništavim, već se to čini po propisima Bečke konvencije o postupku.
• prevara;
• zabluda. Zabluda je nepoznavanje ili pogrešna predstava o nekoj činjenici ili stanju. Oprostiva zabluda je relativni uzrok ništavosti. Ona nastupa kad državni organ koji je dao očitovanje ne poznaje pravo stanje stvari, a ne može mu se pripisati nemar. Ako je sama država koja se poziva na zabludu toj zabludi doprinijela svojim postupkom ili ako je na osnovu svih okolnosti morala znati za pravo stanje stvari, ne može se pozivati na zabludu kao uzrok ništavosti.
• odredbe unutrašnjeg prava o nadležnosti za sklapanje ugovora. Da bi ovo bio razlog ništavosti, moraju biti ispunjeni slijedeći uslovi: kršenje takve odredbe mora biti očigledno i mora se odnositi na neko bitno pravilo.
• posebna ograničenja ovlaštenja za izražavanje pristanka države. Da bi bilo uzrok ništavosti, ovo ograničenje je blagovremeno moralo biti notificirano ostalim ugovornim stranama. Ako se država koja na to ima pravo ne pozove na neki od relativnih uzroka ništavosti u nekom primjerenom roku, smatraće se da je ona pristala na valjanost ugovora.

19. SUSPENZIJA PRIMJENE, PRESTANAK I POVLAČENJE IZ UGOVORA

Suspenzija primjene nekog ugovora je privremeno stanje u njegovom izvršenju. Ako se stranke drugačije ne dogovore, suspenzija oslobađa stranke obaveza izvršenja ugovora za period suspenzije, ali ne utiče na pravne odnose između stranaka koji su ustanovljeni ugovorom. Bitno je načelo da se za vrijeme trajanja suspenzije stranke moraju suzdržati od svih radnji koje bi mogle spriječiti ponovnu primjenu ugovora. Do suspenzije nekog ugovora u praksi dolazi vrlo rijetko. Prestanak ugovora. Ugovor može prestati (ili biti suspendiran) po 4 osnove:

1. Sporazumom svih njegovih stranaka ( mutuus dissensus ) – sporazumom svih stranaka svaki ugovor se može okončati u svakom trenutku, neovisno od njegovih vlastitih odredaba o trajanju, prestanku, otkazu ili izmjenama.
2. Primjenom njegovih vlastitih propisa – u praksi najveći broj ugovora prestaje u skladu sa odredbama koje su predviđene u samom tekstu ugovora. Opće međunarodno pravo ne nameće nikakva ograničenja u pogledu uslova koje stranke mogu propisati. **3. Kao posljedica naknadne nemogućnosti izvršenja ugovora;
3. Pod posebnim uvjetima koje propisuje Bečka konvencija, kao posljedica kršenja ugovora.**

20. NAKNADNA NEMOGUĆNOST IZVRŠENJA UGOVORA

Nastupa usljed naknadnih događaja koje stranke pri sklapanju ugovora nisu predvidjele, a usljed kojih dalje izvršenje ugovora postaje nemoguće. Uslovi mogućeg prestanka (ili suspenzije) ugovora po ovom osnovu su slijedeći:

ljudskih prava. Dakle, njegovim ostvarenjem se ne mogu pogađati prava pojedinaca, koji najčešće nisu krivi za kršenje ugovornih obaveza njihove države. Ovo pravilo je ius cogens. Bitna povreda dvostranog ugovora od jedne stranke ovlašćuje drugu stranku da se pozove na tu povredu kao na uzrok prestanka ugovora ili suspenzije njegove primjene. Bitna povreda višestranog ugovora ovlašćuje ostale stranke da jednoglasnim sporazumom suspendiraju primjenu ugovora u cjelini ili djelomično, ili da ga dokinu, i to:

• u odnosima prema državi koja je povrijedila ugovor ili
• između svih stranaka. Osim toga, stranka koja je posebno oštećena povredom mnogostranog ugovora može se na tu povredu pozvati kao na uzrok suspenzije primjene ugovora u odnosima između nje i države koja je povrijedila ugovor. Ova suspenzija se može odnositi na cio ugovor ili njegov dio. Dakle, radi se o jednostranoj akciji, ali država koja je preduzima mora poštivati pravila postupka. Bečka konvencija u čl.60 st.3 definiše “bitnu povredu” nekog ugovora: Bitnu povredu ugovora čini: (a) odbacivanje ugovora koje nije predviđeno Konvencijom; ili (b) povreda odredbe bitne za ostvarenje predmeta ili svrhe ugovora.

22. SUKCESIJA DRŽAVA U POGLEDU MEĐUNARODNIH UGOVORA

Sukcesija je stanje nastalo teritorijalnim promjenama na koje se primjenjuju postojeća pravila međunarodnog prava. Državu prethodnicu zamjenjuje jedna ili više država sljednica. Pravilo pozitivnog međunarodnog prava je da sukcesija država kao takva ne utiče na granicu ustanovljenu ugovorom, na ugovorne obaveze i prava koja se odnose na režim granica, kao i na druge teritorijalne režime. Ako identitet države prethodnice sukcesijom nije doveden u pitanje, ili je općenito priznat kontinuitet neke nove države (npr.SSSR-Rusija), takva država ostaje strankom svih ugovora i članicom svih međunarodnih organizacija. Svi postojeći ugovori primjenjuju se u njenim novim granicama. Tek ako je neki prijašnji ugovor bio vezan isključivo za područje na kome je nastala nova država sljednica ili je to područje ta država izgubila cesijom, država prethodnica prestaje biti strankom takvog ugovora. Osim navedenih slučajeva, sve ostale države sljednice nastale iz teritorijalnih promjena države prethodnice smatraju se novim državama. Bečka konvencija o sukcesiji država u pogledu međunarodnih ugovora iz 1978.godine za te države propisuje slijedeća pravila: a) Kad su u pitanju mnogostrane otvorene konvencije, po Bečkoj konvenciji iz 1978, državlje sljednice mogu depozitaru notificirati sukcesiju konvencija po vlastitom izboru (ovo se primarno odnosi na konvencije čiji je član bila država prethodnica). b) Kod višestranih zatvorenih konvencija , ako tekst konvencije predviđa postupak pristupanja, države sljednice se moraju podvrći tom postupku. U nedostatku tih propisa, one moraju o svom pristupu pregovarati sa svim postojećim strankama tih konvencija. c) Kod dvostranih ugovora je nastala običajna praksa da se ti ugovori privremeno primjenjuju između novih država sljednica i trećih država, sve dok one ne postignu sporazum o daljoj sudbini tih ugovora.

• Jednostrani akt kao izvor međunarodnog prava

23. ZNAČAJKE I VRSTE JEDNOSTRANIH AKATA

Jednostrani akti se mogu podijeliti na one koji se ne mogu smatrati izvorom međunarodnog prava već samo vrstom pravnih poslova, te na one koji se mogu smatrati izvorom međunarodnog prava. U prvu skupinu spadaju notifikacija, priznanje i protest. Notifikacija nije posebna vrsta pravnog akta, već samo oblik izražavanja volje neke države. Radi se o formalnom pismenom saopštenju drugoj državi neke činjenice, tvrdnje ili zahtjeva. Druga država može

osporiti sadržaj notifikacije i ako zahtjev koji je u njoj izražen nema pravne osnove, notifikacija će ostati bez učinka. Budući da nema jedinstven cilj ili sadržaj, već može sadržavati različita očitovanja, notifikacijja se ne može smatrati izvorom međunarodnog prava. Priznanje i protest su reakcije na akte ili ponašanje neke druge države, te se zbog toga ne mogu smatrati samostalnim jednostranim aktima, a još manje jednostranim aktima kao izvorom međunarodnog prava. U drugu grupu jednostranih akata, tj.onih koji se mogu smatrati izvorom međunarodnog prava, spadaju: a) Obećanje, tj.akt kojim neka država (ili drugi subjekat međunarodnog prava) preuzima nove međunarodne obaveze. Da bi obećanje po međunarodnom pravu imalo učinka, ono mora biti dato od nadležnog organa, tj.onoga koji svojim očitovanjem može obavezati svoju državu (šef države ili vlade, nadležni ministar, zakonodavno tijelo i sl). Ono također mora biti izraženo na jasan i određen način sa namjerom da se država obaveže u skladu sa datim iskazom. Može se očitovati u pisanom, ali i u usmenom obliku. Dato obećanje se može naknadno i opozvati, ali činjenica da je opozvano ne može ići na štetu bilo kojeg prava, obaveze ili pravnog položaja ostalih subjekata, nastalih izvršenjem obećanja prije njegovog prestanka. b) Odreknuće, tj.akt kojim država napušta neko svoje postojeće subjektivno pravo proizilazi iz prava svake suverene države da slobodno raspolaže svojim subjektivnim pravima i pravno zaštićenim interesima. Za odreknuće nije propisana posebna forma, te se ono može očitovati pismeno, usmeno ili konkludentnim radnjama. U praksi se afirmiralo pravilo da se odreknuće neke države od njenih prava ne pretpostavlja. Ako je odreknuće očitovano na izričit način i bez uvjeta, te ako je stiglo do adresata, ono se ne može naknadno opozvati. Ako postoji sumnja o namjeri odreknuća, treba ga tumačiti u prilog države koja ga je navodno očitovala. c) Jednostrani akti kojima država stiče nova prava i to: okupacijom ničijeg područja, sticanjem područja putem zastare i historijskim naslovom, te neki jednostrani akti predviđeni pravom mora. Najvažniji uvjeti da bi određena država jednostrano stekla neko pravo je da je takav način sticanja novih prava predviđen općim međunarodnim pravom koje je na snazi u trenutku očitovanja te namjere, te da se stečeno pravo neprekidno uživa u granicama tog prava. Ako su ti uvjeti ispunjeni, za takav akt po pravilu nije potrebno ovlaštenje ili pristanak bilo kojeg drugog subjekta. Glavni primjeri jednostranih akata su:

• Okupacija ničijeg područja. Efektivno i vidljivo zaposjedanje nekog područja koje u trenutku zaposjedanja ne pripada ni jednoj drugoj državi je uvjet za legitimno sticanje. Danas gotovo da i nema takvih područja na Zemlji.
• Zastara i historijska prava. Neka država može čak i bez valjanog pravnog osnova steći izvjesna prava. Uvjet za to je da na miroljubiv način u dužem periodu izvršava vlast na nekom području ili dijelu otvorenog mora, a da pritom ne naiđe na otpore i proteste bilo koje druge države.
• Jednostrano sticanje prava priobalne države prema pravu mora. Opće međunarodno pravo mora ovlašćuje priobalne države da, u skladu sa međunarodnim pravom, jednostranim aktima stiču suverenost, suverena prava ili jurisdikciju nad nekim dijelovima mora u produžetku svoje obale.

III DIO: MEĐUNARODNA ZAJEDNICA

24. DRŽAVA KAO SUBJEKAT MEĐUNARODNOG PRAVA

Nastanak države. Starija nauka razlikovala je 2 načina nastanka nove države: originarni i derivativni. Originarno država nastaje na području koje u trenutku nastanka nije podvrgnuto nikakvoj drugoj državnoj vlasti, tj. na ničijem području ( terra nullius ). Svi ostali načini nastanka nove države su derivativni. U svim takvim slučajevima postoji jedna ili više država prethodnica i jedna ili više država sljednica, a nastanak nove države povlači pitanja sukcesije država. Nova država može nastati na osnovu pravnog akta unutrašnje ili međunarodne prirode. To može biti: