Preuzmite medjunarodno pravo 3 i više Skripte u PDF od Ustavno pravo samo na Docsity!
Krešimir Sajko: Međunarodno privatno pravo
MPP KAO CJELINA
POJAM, METODE, ZADAĆA MPP I SUSJEDNA PODRUČJA
Kad privatnopravne situacije imaju isključivo tuzemno obilježje, na njih domaća nadležna tijela (sudovi ili upravna tijela) uvijek primjenjuju domaće pravo. Npr. sklapanje braka između državljana RH na području RH ( primjenjuje se hrvatsko pravo tj. odredbe OZ); na ugovor o prodaju između dva hrvatska trgovačka društva, koji je sklopljen i treba se ispunjavati na području RH, primjenjuje se hrvatski ZPP; naknada štete nastala pri sudaru dva broda hrvatske državne pripadnosti, do koje je došlo u riječkoj luci, ocjenjuje se po hrvatskom PZ. Kad nastaju pravne situacije koje imaju međunarodno obilježje, pa se postavlja pitanje o tome treba li na njih primijeniti domaće ili strano pravo. Npr. dvoje stranaca želi međusobno sklopiti brak u RH; ugovor o prodaju sklopljen u Austriji između hrvatskog i talijanskog društva; u portugalskim unutarnjim vodama sudario se brod hrvatske državne pripadnosti s brodom koji vije panamsku zastavu. Pravila MPP uređuju pravne situacije s međunarodnim obilježjem pomoću triju metoda:
- Kolizijskim pravilima
- Pravilima neposredne primjene
- Posebnim materijalnim pravilima KAKO SE UREĐUJU SITUACIJE S MEĐUNARODNIM OBILJEŽJEM – SKICA RJEŠENJA Na situacije s međunarodnim obilježjem, pod određenim pretpostavkama, dolazi do primjene strano pravo; to se propisuje pravilima o određivanju mjerodavnog prava, tj. kolizijskim pravilima. Npr. u pogledu uvjeta za sklapanje braka mjerodavno je, za svaku osobu, pravo države čiji je državljanin u vrijeme stupanja u brak (32/1 ZRS); za ugovor je mjerodavno pravo koje su izabrale ugovorne stranke (19. ZRS); na nastalu štetu zbog sudara broda primjenjuje se : pravo države u čijem se teritorijalnom moru ili unutarnjim morskim vodama dogodio sudar (čl.16.PZ). Kolizijska pravila uređuju situacije tako da samo upućuju na mjerodavno strano ili domaće pravo. Kolizijska pravila su dio unutarnjeg prava svake države, a utvrđuju ih uglavnom propisi i međunarodni ugovori. Unutar EU donose se uredbama kolizijska pravila i pravila međunarodnog procesnog prava; tako se utvrđuju jedinstveni MPP Unije, koji sve više zamjenjuju dotadašnji nacionalni MPP država članica. Tijelo primjene (sud, arbitraža, upravno tijelo) rješava situacije s međunarodnim obilježjem na osnovi kolizijskih pravila svoje države. Općinski sud u Zagrebu rješava o rastavi braka stranih državljana na osnovi primjene kolizijskih pravila iz čl.35. ZRS. Da bi se na temelju kolizijskih pravila primijenilo strano pravo, pored stranog obilježja treba se raditi o situacijama koje pravo koje se može primijeniti eksteritorijalno; to su uglavnom grane privatnog prava (građansko, trgovačko, obiteljsko, dio pomorskog i radnog prava). Pravila neposredne primjene uvijek upućuju neposredno na primjenu domaćeg prava, iako se radi o privatnopravnim situacijama s međunarodnim obilježjem. Zakonodavac donosi takve propise uglavnom radi promicanja svojih osnivnih pravnih načela ili zaštite određenih pravnih subjekata. Npr. i kad postoje uvjeti za sklapanje braka po pravu države čiji je državljanin osoba koja želi sklopiti brak pred nadležnim tijelom RH,
neće se dopustiti sklapanje braka ako, što se tiče te osobe, postoje po pravu RH smetnje koje se odnose na postojanje ranijeg braka i nesposobnost za rasuđivanje (32/2 ZRS); iznimno od odredbe čl.973. PZ (koji glasi: Na ugovore o plovidbenim odnosima primjenjuje se pravo koje su stranke izabrale) primjenjuje se na ugovore o iskorištavanju brodova PZ:
- Na odgovornost prijevoznika za oštećenje, manjak ili gubitak tereta, predviđenu odredbama PZ, čija se primjena ne može isključiti sporazumom stranaka, ako se luka odnosno pristanište ukrcaja ili odredišta nalazi u RH.
- Ako bi putnik primjenom drugog prava bio stavljen u nepovoljniji položaj nego prema odredbama PZ. Sporazum sklopljen protivno odredbama nema pravni učinak (974.PZ). U hrvatskom MPP nema opće odredbe o primjeni pravila neposredne primjene, za razliku npr. Od švicarskog i talijanskog prava. Metodom posebnih materijalnih pravila određuje se unutarnjim propisima pravni položaj stranaca, a ta metoda dolazi do primjene pri ujednačavanju materijalnog prava na osnovi međunarodnih konvencija. Radi se o propisima koji se donose posebno za uređivanje situacije s međunarodnim obilježjem. Primjere takvih materijalnih pravila nalazimo u nekim hrvatskim zakonima (npr. Zakon o strancima, Zakon o koncesijama) kao i u raznim međunarodnim ugovorima kojima se između država članica ujednačuje privatno pravo (npr. trgovačko ugovorno pravo ili pomorsko pravo). PRIVATNOPRAVNE I JAVNOPRAVNE SITUACIJE S MEĐUNARODNIM OBILJEŽJEM MPP kao grana unutarnjeg prava uređuje privatnopravne situacije s međunarodnim obilježjem; to je pravo „međunarodno“ ne po izvoru, nego samo po sadržaju situacije koju uređuje. U posljednje vrijeme postoji i tendencija eksteritorijalne primjene i javnog prava. S MPP usko je povezano međunarodno građansko procesno pravo, budući da sadrži pravila o međunarodnoj nadležnosti sudova i drugih tijela, o postupku i priznanju i ovrsi stranih odluka. Zbog toga se privatnopravne i procesnopravne situacije s međunarodnim obilježjem često uređuju jednim zakonom. Tako je to u Hrvatskoj uređeno ZRS. IME PREDMETA Ime međunarodno privatno pravo prvi put spominje Joseph Story u svom djelu „Komentar o sukobu prava“ iz 1834. U Europi je to ime uveo W. Schaeffer koji tako i naziva svoje djelo iz 1841. RATIO UPUĆIVANJA NA MJERODAVNO PRAVO Na pitanje zašto se uopće primjenjuje metoda kolizijskih pravila koja upućuje na primjenu mjerodavnog (domaćeg ili stranog) prava, odgovor je dao Savigny sredinom 19.st, navodeći da pravni poretci država imaju jednake vrijednosti, pa stoga treba pod određenim pretpostavkama „prijateljski dopustiti“ primjenu stranog prava; po njemu se to čini metodom koja se sastoji u tome da se za svaki pravni odnos traži pravni poredak pod koji taj odnos po svojoj prirodi potpada ili je podvrgnut, tj. u kojem se nalazi njegovo sjedište. Moderno zakonodavstvo, sudska praksa i doktrina uglavnom su usvojili kolizijsku metodu, kao najvažniju pri uređivanju situacija s međunarodnim obilježjem; pri tome se polazi od potrebe da se na te situacije u pravilu primjenjuje pravo (strano ili domaće) koje s njima ima najužu, bitnu vezu. Time se u okviru mpp pridonosi povećanju i produbljivanju međunarodne pravne suradnje i ostvaruje međunarodna ujednačenost rješenja. SUSJEDNA PODRUČJA Postoje susjedna pravna područja koja unutar svog polja primjene uređuju razna pitanja vezana uz materiju mpp (mgpp, mjp). Međunarodno građansko procesno pravo podrazumijeva pravila unutarnjeg prava i međunarodnih ugovora kojima se u vezi s privatnopravnim slučajevima s međunarodnim obilježjem uređuju razna procesna pitanja, i to, kako procesnim propisima tako i pravilima mpp. Najvažnija su pitanja o nadležnosti, međunarodnoj nadležnosti, položaju stranaca u postupku, o utvrđivanju stranog prava, te o priznanju i ovrsi stranih sudskih i arbitražnih odluka. Mgpp uz pravila građanskog parničnog procesnog prava, u širem smislu obuhvaća
Sukobe zakona, tj. sukobe između tadašnjih statuta gradova, doktrina rješava proučavanjem i glosiranjem određenih tekstova rimskog prava. Tako se u znatnoj mjeri, na osnovi djelovanja glosatora, počinje primjenjivati strano pravo te dolazi u određenoj mjeri i do priznavanja stranih sudskih odluka. Znanost tog vremena ima sjedište u Bologni, te je usko vezana s praksom. Cardo de Tocco i Accursius napuštaju isključivu teritorijalnu primjenu prava. Aldius uči da kad osobe s različitih područja, čija se običajna prava međusobno razlikuju, vode sudski postupak, sudac treba primijeniti ono običajno pravo (consuetudo), koje se čini jače i korisnije, jer on treba suditi po onome što mu se čini boljim. Na početku 13.st. utvrđuje se da se parnična sposobnost odnosi samo na podanike (subditi), pa su i propisi gradova obvezatni samo za njegove građane. Accursius je sastavio glosu koja se smatra početkom modernog mpp. Ako je građanin Bologne tužen u Modeni, ne smije mu se suditi po zakonima Modene pod koje on ne pripada. Tako dolazi do toga da se na ugovore primijenjuje pravo mjesta sklapanja, a na stvari mjesto gdje se one nalaze (lex rei sitae, za vođenje postupka (ad litem ordinandam) primjenjuje se lex fori, ali to pravo nije nužno mjerodavno za donošenje odluke o meritumu spora (ad litem decidendam). FRANCUSKA Na početku 13.st. mpp se intenzivno proučava u Parizu, Toulouseu i Orleansu. O mpp prvi opširnije pišu de Ravenis i de Bellepetrica. Oni uče da zakoni vrijede u načelu samo za podanike, te razlikuju procesno od materijalnog prava. Ugovore podvrgavaju mjestu njihova sklapanja. Pored ostalog proučavaju tzv. questio anglica, tj. prostorno polje primjene engleskih pravila po kojem nasljeđuje samo prvorođeno dijete. Oni tvrde da se to pravilo ne proteže na nekretnine koje leže u Francuskoj, jer uvieki treba gledati na običajno pravo mjesta gdje se stvar nalazi. KOMENTATORI (POST GLOSATORI) – pišu prve povezane rasprave o mpp. Najvažniji komentatori bili su Bartolus de Sazoferato, Baldus de Ubaldi, Bartholomeus a Saliceto i Alexander Targanus de Imola. Bartolus de Sazoferato (prof. u Bologni, 14. st.) komentirao je čitav Corpus iuris. On postavlja dva pitanja: 1) vrijedi li statut za strance u tuzemstvu i vrijedi li statut za pravne situacije u inozemstvu, te 2) prostire li se djelovanje jednog statuta izvan područja zakonodavstva. Što se tiče prvog pitanja, statut u načelu veže samo podanike. Za oblik i sadržaj ugovora primjenjuje se pravo mjesta sklapanja ugovora, s tim što se posljedice ugovornih obveza treba prosuđivati po pravu mjesta ispunjenja, a podredno po legis fori. Glede drugog pitanja, Bartolus razlikuje propise koji zabranjuju (statuta prohibitiva) od onih koji dozvoljavaju (statuta permisiva). Kod zabrana se razlikuje da li se odnose na oblik pravnog posla, na stvari ili osobe. Kad je riječ o osobama, treba utvrditi da li je statut POVOLJAN (favoribile) ili NEPOVOLJAN (odiosum). Povoljan statut primjenjuje se na osobe ma gdje se one nalaze, a odiozni statuti imaju isključivo teritorijalnu primjenu. Bartolus razlaže i questio anglica te razlikuje dva moguća rješenja:
- ako se statut odnosi na stvari, pa glasi, ostavina pripada najstarijem, tada vrijedi statut legis registrae za domaće osobe i za strance;
- ako se statut odnosi na osobe, pa glasi, najstariji nasljeđuje, tada se primjenjuje na ostavinu stranca u Engleskoj, ali ne i za ostavinu Engleza koja leži u Italiji. Bartolusov učenik Baldus de Ubaldi također zastupa učenje o tropodjeli statuta (svaki se statut odnosi na osobe, stvari ili pravne radnje). Bartholomeus a Saliceto postavio je pravilo da pokretnine nisu podvrgnute mjestu gdje se nalaze, nego da slijede svog vlasnika odnosno posjednika.
Alexander Targanus de Imola se, pri konkurenciji statuta, štetnog i korisnog, zalaže za primjenu korisnog statuta. ISLAMSKO PRAVO Prema javnom srednjevjekovnom islamskom pravu, svijet je podijeljen na islamski i neislamski dio. Nemuslimanske države se priznaju, ali to ne znači i da se priznaje njihovo pravo na islamskim područjima. Što se tiče tzv. internih sukoba prava unutar islamskih država, situacija je bila složena. Budući da na islamskim područjima žive razne nemuslimanske zajednice, na njih se u načelu primjenjuje njihovo osobno pravo i običajno pravo. U mješovitim pravnim predmetima, sporovima između muslimana i nemuslimana, primjena prava ovisi o rješenju na osnovi interpersonalnog kolizijskog prava. Sud svake zajednice primjenjuje svoje vlastito materijalno pravo. U slučajevima kad je jedna stranka musliman, često su isključivo nadležni muslimanski sudovi. Za sporove između pripadnika nemuslimanske zajednice, ako su stranke pripadnici iste zajednice, primjenjuje se njihovo zajedničko pravo, a ako su pripadnici različitih zajednica, mjerodavno je islamsko pravo. NOVI VIJEK ŠPANJOLSKA Već sredinom 13.st. u Španjolskoj dolazi do izjašnjavanja što se tiče ugovornih odnosa u prilog primjene prava mjesta sklapanja. Najpoznatiji predstavnici španjolske statutarne škole 16. i 17. st bili su Lopez, Cancer i Ferreri. Gregorio Lopez piše glose o ugovornom pravu odnosno pravu delikta. Tako sudac mjesta gdje se nalazi prebivalište delinkventa može donijeti odluku, iako je delikt počinjen izvan njegove redovne jurisdikcije. Francisco Ferreri (16. st.) sumnja da katalonska norma o maloljetnosti treba biti primjenjivana na pravne poslove o stvarima što leže izvan Katalonije. Smatra da tu normu treba kvalificirati kao odiozno pravilo, pa se može primjenjivati izvan područja na kojem je doneseno. FRANCUSKA ŠKOLA (16. i 17. st) Rad komentatora u Francuskoj nastavlja Charles Dumalin (16. st.) – Za oblik pravnog posla proglašava mjerodavnim pravo mjesta sklapanja. To pravo mjerodavno je općenito i za ugovorne odnose, s tim što se locus antractus katkada smatra mjestom sklapanja, katkada mjestom ispunjenja ugovora. Najvažnije njegovo djelo je „Conslusiones de statutis consuetudinibus localibus“. Bertrand d Argentie (16. st.) zastupa pravni partikularizam. On utvrđuje da se zakon i običaji odnose bilo na osobe bilo na stvari. Statuta personalia slijede osobu i primjenjuju se na nju i izvan njezina prebivališta. Statuta realia, koji se primjenjuju na stvari, imaju isključivo teritorijalnu primjenu (primjenjuju se na sve stvari bez obzira na porijeklo ili prebivalište osoba). U slučaju sumnje statuti su realni, Statuta mixta su pravila koja se tiču i osoba i stvari te se primjenjuju, kao i stvarni statuti, na području na kojem leže stvari. To se učenje naziva STATUTARNOM TEORIJOM, koja je prevladavala u doktrini mpp sve do 1800.g. NIZOZEMSKA ŠKOLA (17. st.) D Argentre je mnogo utjecao na nizozemsku doktrinu mpp 17. st. Njegovo su učenje u znatnoj mjeri preuzeli i dalje razvijali Nicolaus Burgundus i Christian Rodenburg. Nove ideje iznose Ulrich Huber, Paul i Johanes Voet. Oni ispituju razloge primjene stranog prava. Smatraju, pod utjecajem učenja o suverenosti, da ne postoji pravna obveza primjene stranog prava, nego se ono primjenjuje zbog međunarodne učtivosti (prvi tako uči P.Voet).
prava; sudovi u SAD upućivali su kasnije na tu odluku, čime dolazi do izražaja Huberovo učenje o dužnosti i uzajamnoj obvezi svih država da poštuju strano pravo, čak i onda kad na to ne obvezuju međunarodni ugovori. U znanosti je Hubreovo učenje prihvatio Livermore u djelu „Disertacija o pitanjima koja nastaju zbog različitosti pozitivnih prava različitih država i naroda“ iz 1828., a u SAD ga je najviše razradio Joseph Story. Story se poziva na Huberovo učenje o comitas u svom djelu „Komentari o mpp, stranom i domaćem“ iz 1834., u kojem navodi da treba primjenjivati strano pravo, jer je to od uzajamnog interesa i jer je učinkovito, te da za to postoje i moralne potrebe; kvalificira takav pristup kao pravedan, jer dovodi do toga da se u drugim državama, čije se pravo primjenjuje, zauzvrat jednako postupa. Zbog isključive suverenosti zakonodavne nadležnosti države na svom području, svaka država uređuje cjelokupno imovinsko pravo unutar svog područja i njezino pravo primjenjuje se na sve osobe koje se nalaze na tom području, kao i na sve ugovore i ondje poduzete druge pravne čine. Propisi država ne primjenjuju se na imovinu osoba koje su izvan njezina područja. Huberovo učenje o comitas s vremenom gubi privlačnost za američku sudsku praksu i doktrinu, a istodobno se u američkom mpp javlja tzv. teorija stečenih prava. Američko učenje o stečenim pravima razvilo se pod utjecajem engleske doktrine, u kojoj se tim pitanjima prvi počeo baviti Holland. U svom djelu „Elementi filozofije prava“ iz 1880. Holland se kritički osvrće na Harrisonovo pitanje o neplodnosti traženja opće teorije o mpp, pa brani teoriju o comitas. Pri tom se zalaže za upotrebu izraza «primjena stranog prava» odnosno „eksteritorijalno priznanje“, što skreće pozornost na činjenicu da ono što se stvarno događa kad se traži eksteritorijalni učinak jest to da prava stvorena i određena po stranom pravu dobiju priznanje od domaćih sudova. To učenje je u Engleskoj prihvatio A.Y.Dicey, koji 1884. tvrdi da se pravila o mpp temelje na priznanju stvarno stečenih prava. On 1896. proglašava osnovnim načelom br.1. tvrdnju da engleski sudovi priznaju učinak svakom subjektivnom pravu koje je pravilno stečeno po pravu neke uljuđene zemlje. U SAD J.H. Beale potpuno prihvaća Diceyevo učenje o tome da engleski sudovi nikada ne primjenjuju stvarno pravo, nego daju samo učinak stečenim pravima po stvarnom pravu. Tako u djelu „Izbor sudskih predmeta o mpp“ iz 1902. Iznosi da se predmet mpp odnosi na priznanje i ostvarenje stečenih prava u inozemstvu. Priznanje stranog prava ne znači i njegovu primjenu, jer u svakoj se državi može primjenjivati samo njeno pravo, pa strano pravo nema zakonsku snagu, već je samo činjenica u pravnom odnosu. Bealovo učenje o stečenim pravima došlo je do izražaja u sudskoj praksi i u Restatementu o mpp, što ga je 1934. Prihvatio američki institut. Teoriju stečenih prava u SAD kritizirali su i oborili W.W. Cook, Lorenzen i Yntema. Ta je teorija odbačena i u Engleskoj gdje je osnovno načelo br.1. promijenjeno u Diceyevom djelu iz 1949., u kojem se utvrđuje da engleski sudovi priznaju i općenito daju učinak svakom subjektivnom pravu koje je stečeno po pravu neke uljuđene zemlje, a koje se primjenjuje na temelju engleskih kolizijskih pravila. Strano se pravo primjenjuje samo ako to izlazi iz engleskog kolizijskog pravila koje upućuje na primjenu tog stranog prava. Po Cooku kad sud treba rješavati predmet sa stranim obilježjem, uvijek primjenjuje vlastito pravo, s tim da pritom prihvaća i primjenjuje kao vlastito pravo i pravilo koje je identično ili vrlo slično onome što se nalazi u drugoj državi ili stranoj zemlji. Pravilo koje se tako inkorporira u pravo suda (lex fori) može se nazvati domaćim pravilom strane države, koje se razlikuje od njenih pravila što se primjenjuju na predmeta sa stranim obilježjem. Načelo teritorijalne suverenosti ukinuto je pomoću legis fori, a teritorijalnost pravnog poretka prebrođena je time što se prihvaća strano pravilo kojem lex fori daje eksteritorijalno djelovanje. To je početak Cookove teorije lokalnog prava čije su kasnije pristaše Lorenzen i Stumberg.
Lorenzen smatra da svaka suverena država može odrediti pravila o rješavanju predmeta sa stranim obilježjem u skladu sa svojim pojmovima o pravednosti. Kad se radi o koliziji prava, sve su države prvenstveno zainteresirane za ispravno dosuđivanje prava, pa se zato često traži uzimanje u obzir pravila stranih država. Stumberg iznosi da sud primjenjuje svoje vlastito pravo. Ako uzme u obzir strana pravila ili subjektivna prava stvorena na temelju stranog prava, to ne čini radi primjene stranog prava ili davanja učinaka subjektivnom pravu stvorenom u inozemstvu, nego radi primjene vlastitih pravila i radi stvaranja subjektivnih prava na temelju tih pravila. KRAJ STATUTARNE TEORIJE I NOVIJA UČENJA, POSEBNO U NJEMAČKOJ, ITALIJI, FRANCUSKOJ I HRVATSKOJ C.G. von Waechter i F.C. von Savigny uočavaju nedostatke statutarnog učenja, kritiziraju ga te predlažu svoja rješenja. Waechter opisuje njemačku statutarnu teoriju pa je odbacuje. On polazi od toga da sudac odlučuje samo na temelju prava svoje države te postavlja tri pravila:
- Sudac u prvom redu treba primjenjivati izričita pravila mpp svoje zemlje;
- Pomoćno, sudac treba donositi odluku prvenstveno u smislu i duhu zakona svoje zemlje koji uređuje konkretan odnos;
- Ako su ne može sa sigurnošću izvesti rješenje iz materijalnih pravila svoje zemlje, treba u sumnji primijeniti (materijalno) pravo svoje vlastite zemlje (lex fori). Drugačiji pristup rješavanju mpp problematike iznosi Savigny u svom djelu „Današnji sustav rimskog prava“ iz 1849. Po njemu primjena stranog prava može se označiti kao „prijateljsko dopuštanje“ među suvremenim državama. Koje će se pravo primijeniti, domaće ili strano, ovisi o traženju za svaki pravni odnos onog pravnog područja kojem taj odnos prema svojoj urođenoj prirodi pripada ili je podvrgnut, dakle gdje taj odnos ima svoje sjedište. To sjedište je, ovisno o konkretnom odnosu, prebivalište osobe, mjesto gdje leži nekretnina, mjesto ispunjenja pravnog posla. Time su udareni temelji upućivanja na pravo s kojim situacije imaju najužu, bitnu vezu. Dok statutarna teorija polazi od pravnog propisa te se pita na koje se pravno relevantne činjenice ti propisi primjenjuju, Savigny polazi od pravnog odnosa te traži odgovor na pitanje o tome pod koje propise su ti odnosi podvrgnuti. Ako se polazi od pravnog odnosa, postoji sloboda od prisile rješavanja samo u okvirima tropodjele statutarne teorije (statuta realia, personalia, mixta). Na osnovi Savignyevog učenja izraz statut više ne označava pojedine zakone, već postaje sinonim za mjerodavno pravo. U doktrini mpp 19.st. značajno mjesto pripada talijanu P.S. Manciniju. On 1851. Drži u Torinu predavanje o nacionalnosti kao temelju međunarodnog prava. Njegova je teza da međunarodno pravo trebaju stvarati narodi, a ne države, te da se po tom pravu nameće primjena stranog prava koje treba primjenjivati bez obzira na postojanje uzajamnosti. Svaka je država obvezna respektirati i primjenjivati domovinsko pravo stranca, čime se utvrđuje učenje o državljanstvu kao temelju međunarodnog prava. Mancini je svojim učenjem utjecao na prvu kodifikaciju talijanskog mpp (GZ od 1865.), na učenje talijanske škole te na unifikaciju mpp putem međunarodnih ugovora. Poveznicu državljanstva preuzimaju i španjolski GZ iz 1889., te Uvodni zakon za njemački GZ iz 1896. Mancini navodi da je načelo nacionalnosti ograničeno na dva načina, i to javnim poretkom (pravila koja se tiču političkog ustrojstva države ili javnog morala, koja obvezuju sve osobe na području određene države), te zakonima privatnopravnog poretka (koji se tiču pojedinaca), koji se dijele na dvije grupe: a) propise prisilnog prava (tu vrijedi načelo državljanstva; ovdje spadaju osobna prava, osobito obiteljski i nasljednopravni odnosi) i b) propise dispozitivnog prava (tu vrijedi načelo autonomije stranaka; ovdje spadaju obveznopravna rješenja). Takvo se Mancinijevo učenje naziva i neostatutarnim učenjem,
pravima iz 1996., Zakon o zaštiti tržišnog natjecanja iz 2003., Zakon o arbitraži iz 2001., Zakon o zaštiti potrošača iz 2003., Zakon o strancima iz 2003., te Zakon o hrvatskom državljanstvu iz 1991. Uredbe o međunarodnom privatnom i procesnom pravu sadrže i razni međunarodni ugovori koji su u nas na snazi. Odnos unutrašnjeg prava prema međunarodnim ugovorima propisuje Ustav RH, zatim Ustavni zakon o ljudskim pravima i slobodama i o pravima etničkih i nacionalnih zajednica ili manjina u RH iz 1992., te ZRS koji u čl.3. propisuje da se njegove odredbe ne primjenjuju na odnose koji su regulirani drugim zakonom ili međunarodnim ugovorima. MEĐUNARODNI UGOVORI Pravila međunarodnog privatnog i procesnog prava sadrže dvostrani i višestrani ugovori. Po Ustavu RH, međunarodni ugovori po pravnoj su snazi iznad zakona. Međunarodni ugovori koji su sklopljeni i potvrđeni u skladu s Ustavom i objavljeni, čine dio unutarnjeg pravnog poretka Republike, a po pravnoj su snazi iznad zakona. Njihove se odredbe mogu mijenjati ili ukidati samo uz uvjete i na način koji su u njima utvrđeni, ili suglasno općim pravilima međunarodnog prava. Čl.140.URH Ustavna odluka o suverenosti i samostalnosti RH iz 1991., određuje da će se međunarodni ugovori, koje je sklopila i kojima je pristupila SFRJ, primjenjivati u RH ako nisu u suprotnosti s Ustavom i pravnim poretkom RH, na temelju odredaba međunarodnog prava o sukcesiji država u pogledu ugovora. Što se tiče dvostranih međunarodnih ugovora, RH ima s drugom državom ugovornicom potvrđenu tzv. generalnu sukcesiju; to se odnosi npr. na Austriju, Belgiju, Češku, Italiju, Japan, Kinu, Nizozemsku, Njemačku, Rumunjsku, Slovačku, Švedsku i Tursku, a pregovorima s određenim drugim državama utvrđeno je koje takve konvencije vežu te države i Hrvatsku. DVOSTRANI MEĐUNARODNI UGOVORI – ugovori o pravnoj pomoći, konzularne konvencije, ugovori o trgovini i plovidbi. VIŠESTRANI MEĐUNARODNI UGOVORI – haaške konvencije o međunarodnom privatnom i procesnom pravu. RH je postala članica Haaških konvencija:
- HK o građanskom postupku iz 1954.
- HK o sukobu zakona u pogledu oblika oporučnih raspolaganja iz 1961.
- HK o ukidanju potrebe legalizacije stranih javnih isprava iz 1961.
- HK o mjerodavnom pravu za prometne nezgode iz 1971.
- HK o mjerodavnom pravu za odgovornost proizvođača za svoje proizvode iz 1973.
- HK o olakšanju međunarodnog pristupa sudovima iz 1980.
- HK o građanskopravnim aspektima međunarodne otmice djece iz 1989. Što se tiče statusnih predmeta važnije konvencije su: Konvencija o položaju izbjeglica iz 1951., Konvencija o pravnom položaju osoba bez državljanstva iz 1954., Konvencija UN o ostvarivanju alimentacijskih zahtjeva u inozemstvu iz 1956., Konvencija o izdavanju nekih izvoda iz matičnih knjiga namijenjenih inozemstvu iz 1956., Konvencija o državljanstvu udanih žena iz 1957., Konvencija o pristanku na brak, minimalnoj starosti za sklapanje braka i registraciju brakova iz 1962., Bečka konvencija o konzularnim odnosima iz 1963., Konvencija o ukidanju svih oblika rasne diskriminacije iz 1966., Konvencija o jednoobraznom zakonu o obliku međunarodne oporuke iz 1973., Bečka konvencija o izdavanju izvoda iz matičnih knjiga na više jezika iz 1976., Konvencija o ukidanju svih oblika diskriminacije prema ženama iz 1979., Konvencija UN o pravima djeteta iz 1989. RH je stranka brojnih konvencija o intelektualnom vlasništvu, o željezničkom, cestovnom i zračnom prometu, o arbitraži i dr.
O POLJU PRIMJENE MEĐUNARODNIH UGOVORA
Polje primjene međunarodnog prava zasniva se isključivo na sporazumu država ugovornica. Erga omnes (prema svima)-bez obzira na državljanstvo ili državnu pripadnost osobe, djeluju neke novije haaške konvencije, kao npr. ona o mjerodavnom pravu za oporučna raspolaganja iz 1961. Ili o mjerodavnom pravu za prometne nesreće iz 1971. Kolizijske norme takvih konvencija djeluju u okviru svog polja primjene ratione materiae bez ikakva ograničenja dakle jednako kao autohtona kolizijska pravila unutrašnjeg prava čija se primjena ne uvjetuje postojanjem uzajamnosti. Većina konvencija što sadrže pravila mpp i međunarodnog procesnog prava, temelji se na načelu uzajamnosti; primjenjuju se samo prema državi koja je stranka konvencije. Dvostrani ugovori o pravnoj pomoći koji sadrže kolizijske norme, ili pravila međunarodnog procesnog prava, primjenjuju se između država ugovornica, inter partes, dok odnose prema trećim državama uređuje unutrašnji mpp. Takvi međunarodni ugovori i njihova pravila predstavljaju lex specialis s ograničenim poljem primjene unutar kojeg je isključena primjena unutrašnjeg mpp odnosno međunarodnog procesnog prava. Primjer kombinacije djelovanja konvencije erga omnes i inter partes je Newyorška konvencija o priznanju i izvršenju stranih arbitražnih odluka iz 1958.; ona se primjenjuje bez obzira na to je li strana arbitražna odluka donesena u drugoj državi ugovornici, ali ugovorna država može izjaviti da ograničava konvencijsku primjenu samo na arbitražne odluke donesene u drugoj državi ugovornici. Što se tiče međunarodnih ugovora koji izjednačuju materijalno privatno pravo između država ugovornica, najčešće se utvrđuje mogućnost da potencijalne države ugovornice pristupe samo dijelu konvencije. Npr. UNIDROIT konvencija o ukradenim ili nezakonito izvezenim kulturnim dobrima iz 1995. Metodu djelomičnog usvajanja konvencijskog polja primjene utvrđuje BK o međunarodnoj prodaji robe iz 1980. koja svojim odredbama o rezervama omogućuje državama ugovornicama da samo djelomično preuzmu njena rješenja. U slučaju da su neka pitanja nejednako riješena konvencijama i unutarnjim pravom, treba primijeniti konvencijske odredbe. Ako se utvrdi da konvencijska rješenja, zbog nepotpunosti i svog ograničenog polja primjene ratione materiae ili personae, ne uređuju pravna pitanja koja treba riješiti, pribjegava se podredno kolizijskopravnoj metodi radi iznalaženja i primjene mjerodavnog materijalnog prava.
INOZEMNI I UNIFICIRANI MPP I MEĐUNARODNO GRAĐANSKO PROCESNO
PRAVO
Danas su u nekim državama na snazi posebni zakoni o mpp, a u nekim državama odredbe mpp sadrže propisi građanskih zakonika, uvodnih zakona za građanski zakonik ili drugih zakona. U državama common lawa izvori mpp su zakoni, sudska praksa i, u određenoj mjeri, mišljenja pravnika. U engleskom pravu postoji vezanost sudova na presedane ; to je tzv. doctrine of stare decidis, po kojoj su sudske odluke presedani za slučajeve o kojima se odlučuje u budućnosti. Pri tom razlozi na kojima se odluka zasniva, ratio decidendi, viših sudova vežu niže sudove. U pravu SAD ne postoji jedan sustav mpp, već svaka država ima svoje mpp, osim ako se radi o materiji koja je uređena federalnim pavom i međunarodnim ugovorima. Američki pravni institut donio je prvu i drugu seriju tzv. Restatementa o sukobu prava, privatnu američku kodifikaciju mpp. Glavni izvjestitelj i tvorac Restatementa I. o sukobu prava iz 1934. Bio je Beale, a Restatementa II. o sukobu prava iz 1971. bio je Reese.
22.12.2000. donesena je Uredba Vijeća br.44/2001. o sudskoj nadležnosti, priznanju i ovrsi odluka u građanskim i trgovačkim predmetima, koja je stupila na snagu
- i zamijenila Bruxellesku konvenciju. BRUXELLESKA KONVENCIJA O SUDSKOJ NADLEŽNOSTI, PRIZNANJU I OVRSI, ODLUKA U GRAĐANSKIM I TRGOVAČKIM PREDMETIMA – PRETEČA UREDBE BR.44/2001. – I O LUGANSKOJ KONVENCIJI BK donesena je 27.9.1968. na osnovi čl.220. Rimskog ugovora o osnivanju EEZ. Njome se ujednačuju, unutar polja primjene propisi država ugovornica. Stupila je na snagu 1973. između 6 prvotnih članica, a kasnije su joj pristupile druge članice EZ. U Preambuli se navode konvencijski ciljevi: pojačanje pravne zaštite osoba koje se nalaze unutar EZ. Smatra se međunarodnim ugovorom. Konvenciji ne mogu pristupiti države koje nisu članice EZ, ali one mogu zaključiti tzv. paralelnu konvenciju, što je i učinjeno potpisivanjem Luganske konvencije o istoj materiji 1988. BK je tzv. conventio double, jer sadrži pored odredaba o nadležnosti sudova države ugovornice i pravila o priznanju međunarodne nadležnosti sudova ostalih država ugovornica. Konvencija sadrži odredbe o sudskoj direktnoj međunarodnoj nadležnosti u imovinskim građanskim i trgovačkim predmetima, čija primjena u načelu ovisi o prebivalištu tuženog u državi ugovornici. Njome se olakšava i ubrzava priznanje i ovrha sudskih odluka donesenih u državama ugovornicama, bez obzira na to jesu li te odluke donesene na osnovi same konvencije ili uz primjenu nacionalnih prava; pri tom se u načelu ne ispituje međunarodna nadležnost suda odluke , a uvodi se. umjesto kontradiktornog postupka eksekvature – brzi i jednostavni postupak izvršenja. Protokolom o tumačenju iz 1971. koji je stupio na snagu 1979. za tumačenje Konvencije nadležan je Sud EZ. Predviđene su dvije vrste postupka. Prva je vezana uz nadležnost Suda uz tzv. prethodno odlučivanje; određeni nacionalni sudovi mogu tražiti takvo prethodno odlučivanje, ako smatraju da im je to potrebno radi donošenja odluke. Druga vrsta postupka oslanja se na institut tzv. tužbe u javnom interesu koja postoji u romanskom pravnom krugu; predviđa se da državni odvjetnici ili druga tijela koja imenuje država ugovornica mogu zahtijevati stanovište Suda, ako su pravomoćne odluke sudova njihove države protivne tumačenju koje je dao taj sud ili neki viši sud države ugovornice. Tumačenja Suda obvezuju sudove država ugovornica. LUGANSKA KONVENCIJA koja uređuje istu materiju kao BK, potpisana je u Luganu 198. od strane članica EZ i EFTE (Europske udruge slobodne trgovine) radi daljnjeg ujednačavanja prava država te dvije državne grupacije. Ovlasti Suda EZ o tumačenju, što ih sadrži Protokol o tumačenju BK, ne odnosi se na tumačenje Luganske konvencije, jer taj Sud nema nadležnost u predmetima koji se ne tiču prava i država EU. Zato je donesen Protokol br.2. koji obvezuje sudove država ugovornica da pri tumačenju Konvencije uzimaju u obzir načela koja se utvrđuju mjerodavnim odlukama donesenim u drugim državama ugovornicama; radi se o odlukama sudova posljednje instance i drugim važnim odlukama. RIMSKA KONVENCIJA O MJERODAVNOM PRAVU ZA UGOVORNE OBVEZE Njom se ujednačuje kolizijsko pravo za ugovorne obveze, sklopljena je 19.6.1980. u Rimu između država EZ. Stupila je na snagu 1991., nakon što ju je ratificiralo 7 država. Njene članice mogu biti samo članice EZ.
- potpisana su dva protokola o njenom tumačenju i oni su stupili na snagu
- Protokoli omogućuju određenim sudovima država ugovornica da traže od Suda EZ tumačenje konvencije. Konvencija ima opću primjenu, budući da se primjenjuje bez obzira na to ima li bar jedna od ugovornih stranaka prebivalište ili sjedište unutar država ugovornica; za njenu primjenu odlučno je jedino to što se spor rješava u jednoj od država ugovornica.
Osnovno konvencijsko načelo o određivanju mjerodavnog prava je načelo autonomije stranaka, po kojem se na ugovor primjenjuje pravo koje stranke izaberu. Ako stranke ne izaberu mjerodavno pravo, kao podredni statut primjenjuje se najčešće pravo koje je u najbližoj vezi s ugovorom. Pretpostavlja se da takva postoji s državom u kojoj stranka koja ispunjava karakterističnu činidbu ima u trenutku sklapanja ugovora redovno boravište odnosno sjedište. Konvencija ne predviđa mogućnost ugovaranja legis marcatoriae. KONVENCIJE O GRAĐANSKOM STANJU MEĐUNARODNE KOMISIJE ZA GRAĐANSKA STANJA Komisija je osnovana 1950. i ima 15 članica među kojima je i Hrvatska. Njezina je zadaća olakšavanje međunarodne suradnje u predmetu građanskog stanja i olakšavanje razmjene informacija između službi građanskog stanja država ugovornica. U okviru te organizacije donesene su brojne konvencije: Pariška konvencija o olakšanju zaključenja braka u inozemstvu iz 1964., Istambulska konvencija o promjeni prezimena i imena iz 1958., Bernska konvencija o smanjenju slučajeva apatridije iz 1973., Bečka konvencija o izdavanju višejezičnih izvadaka iz knjiga osobnog stanja iz 1976. i dr. DRUGE VAŽNIJE KONVENCIJE I INSTRUMENTI UNIFIKACIJE, POSEBNO U OKVIRU UNICITRAL I UNIDROIT U Skandinaviji postoji pet nordijskih konvencija koje se odnose na brak, usvojenje, starateljstvo to su:
- konvencija o utjerivanju alimentacijskih iznosa iz 1931.
- Konvencija o kolizijskopravnim odredbama o braku, usvojenju i skrbništvu iz 1931.
- Konvencija o priznanju i izvršenju građanskih odluka iz 1932.
- Konvencija o stečaju iz 1933.
- Konvencija o nasljeđivanju, oporuci i podjeli ostavine iz 1934. Od latinoameričkih konvencija značajne su Codigo Bustamante i Montevideovske konvencije. Codigo Bustamante je međunarodni ugovor potpisan u Havani na VI. Konvenciji Panameričke unije 1928. od strane 20 latinskoameričkih država. CB predstavlja opsežnu unifikaciju, jer sadrži 437 članaka, koji su sadržani u 4 knjige s Uvodnim dijelom. Obuhvaćene su grane međunarodnog građanskog prava, međunarodnog trgovačkog prava, međunarodnog kaznenog prava i međunarodnog procesnog prava. Odredbe CB dijele se u 3 vrste:
- odredbe koje vežu osobe na osnovi državljanstva ili prebivališta;
- odredbe koje se primjenjuju na sve osobe na određenom području;
- odredbe koje se primjenjuju na osnovi stranačke volje. Osobni statut određuje se po pravu ugovornih država. Priznaju se stečena prava, uz rezervu javnog poretka. Renvoi se ne primjenjuje, jer se upućuje na supstancijalna pravila, osim pri određivanju osobnog statuta. Prethodno je pitanje određeno samostalnim kolizijskim pravilima, a o zaštiti javnog poretka ne postoji opća odredba, već se predviđa primjena lokalnog, teritorijalnog prava. Montevideovski ugovori, zaključeni 1889., međunarodni su ugovori o građanskom, procesnom i trgovačkom pravu, koji su danas na snazi između Bolivije, Kolumbije i Perua. U sjevernoj i južnoj Americi mpp se unificira konvencijama što se donose u okviru Organizacije Američkih država, pa su do sada donesene razne konvencije, npr. Konvencija o mjerodavnom pravu za ugovore iz 1994. U okviru Un donesene su mnoge konvencije: Ženevska konvencija o međunarodnom priznanju prava na zrakoplovima iz 1948., Ženevska konvencija o pravnom položaju izbjeglica iz 1951. (RH), Protokol o pravnom položaju izbjeglica iz 1967., Newyorška konvencija o pravnom položaju osoba bez državljanstva iz 1954. (RH), Konvencija o ostvarivanju zahtjeva za uzdržavanje u inozemstvu iz 1956. (RH), Newyorška
unutar istog pravnog poretka. (npr. 569. PZ). Razlika između navedenog upućivanja i onog kolizijskopravnog je u tome da se tim upućivanjem proglašava primjenjivim norme ili norma domaćeg materijalnog prava, dok kolizijsko pravilo upućuje na cijelu vrstu materijalnih propisa domaće ili strane države. Kolizijskopravno upućivanje katkada je dosta konkretno što se tiče primjene prava određene države (tako npr. kad se određuje mjerodavnost materijalnog prava koje je utvrđeno zakonom koji sadrži kolizijsko upućivanje, npr. 985. PZ). Kolizijska pravila većinom ne upućuju na konkretno određeno pravo ili na konkretni zakon čije materijalne norme treba primijeniti, već samo na cjelokupni pravni poredak određene države; tako je npr. pri upućivanju na pravo državljanstva (za pravnu i poslovnu sposobnost fizičke osobe mjerodavno je pravo države čiji je ona državljanin). Kolizijska pravila upućuju na materijalno pravo neposredno. Katkada je to posredstvom drugih kolizijskih pravila mpp, npr. to je u slučaju renvoi, tj. uzvrata i upućivanja dalje. Osim toga, kolizijska pravila upućuju i katkada na mjerodavno pravo posredno i na temelju interlokalnih, inetertemporalnih i interpersonalnih kolizijskih pravila. Pr. upućivanje putem interlokalnih kolizijskih pravila – Ako je mjerodavno pravo države čiji pravni poredak nije jedinstven, a pravila ovog zakona ne upućuju na određeno pravno područje u toj državi, mjerodavno pravo određuje se prema pravilima tog poretka. (čl.10/1 ZRS) Pr. upućivanje putem intertemporalnih kolizijskih pravila – Za nasljeđivanje je mjerodavno domovinsko pravo ostavitelja u času smrti (čl.30./1 ZRS) Kad se radi o nepostojanju interlokalnog prava, upućuje se na primjenu prava područja države s kojom situacija ima najbližu vezu (čl10/2 ZRS). Razlika između kolizijskih pravila i normi materijalnog prava postoji i u njihovoj strukturi. Materijalno pravilo sadrži apstraktnu zakonsku dispoziciju i apstraktnu pravnu posljedicu (sankciju). Takve sastojke ima i kolizijsko pravilo, čija dispozicija sadrži dva elementa – kategoriju vezivanja i poveznicu, a pravna je posljedica primjena domaćeg odnosno stranog prava.
VRSTE KOLIZIJSKIH PRAVILA I NJIHOVA PRIMJENA
IZRIČITA I SKRIVENA PRAVILA
Kolizijska pravila su izričita ili skrivena. Izričita pravila donosi zakonodavac. Skrivena pravila nalaze se u pravilima o sudskoj nadležnosti i to uglavnom u pravu SAD; kad tamošnji sudovi svoju međunarodnu nadležnost temelje na prebivalištu stranaka te na takve slučajeve primjenjuju svoju legis fori, to zapravo dovodi do primjene materijalnog prava legis domicilii. Takva skrivena pravila ne postoje u hrvatskom pravu ni u pravima drugih europskih država civil lawa. Razlog je taj što kolizijska pravila donosi zakonodavac ili nastaju sudskom praksom. U oba slučaja, kolizijska pravila nastaju primjenom načela uređivanja privatnopravnih situacija s međunarodnim obilježjem upućivanjem na pravo koje je s takvom situacijom u najbližoj vezi. Stoga se u hrvatskom pravu situacije za koje ne postoje izričita zakonska kolizijskopravna norma, takva zakonska praznina ne ispunjava uzimanjem u obzir hrvatskih procesnih odredaba o međunarodnoj sudskoj nadležnosti, već se to čini na osnovi opće odredbe ZRS koja utvrđuje načine popunjavanja zakonskih praznina. (odgovarajuće se primjenjuju odredbe i načela ZRS, načela pravnog poretka RH i načela mpp – čl.2.ZRS) Kolizijsko pravilo može biti skriveno u drugom pravilu; tako je katkada u posebnom pravilu skriveno opće kolizijsko pravilo.
NEPOTPUNA I POTPUNA PRAVILA
Kolizijska se pravila mogu podijeliti na nepotpuna (jednostrana) i potpuna (višestrana); pri tom je u pravilu kriterij podjele doseg njihove kategorije vezivanja, što utječe na prostornu dimenziju mjerodavnog prava. Nepotpuno kolizijsko pravilo upućuje samo na primjenu domaćeg prava, a rjeđe postoje takva pravila što određuju primjenu stranog prava. Npr. ZZTN iz 2003. propisuje da se njegove odredbe primjenjuju na pravne i fizičke osobe sa sjedištem i prebivalištem u inozemstvu, ako njihovo sudjelovanje u prometu robe i/ili usluga proizvodi učinak na domaćem tržištu. Po toj kolizijskoj odredbi utvrđuje se, pod pretpostavkom da sudjelovanje navedenih osoba ima učinke na hrvatskom području, mjerodavnost hrvatskog prava. Potpuna kolizijska pravila upućuju, ovisno o konkretnoj situaciji, na primjenu domaćeg, odnosno stranog prava; pritom doseg kategorije vezivanja (npr. sposobnost, oblik oporuke, ugovor, usvojenje) nije ograničen ni personalno ni teritorijalno. Npr. Sposobnost osobe da se mjenično obveže određuje zakon njezine zemlje. (čl.94/1 ZM) Za ugovor mjerodavno je pravo što su ga izabrale ugovorne strane, ako ovim zakonom ili međunarodnim ugovorom nije drugačije određeno. (čl.19 ZRS) Nepotpuna i potpuna kolizijska pravila donose se u unutarnjem pravu, ali sadrže ih i međunarodni ugovori. Dok dvostrane konvencije uređuju odnose samo što se tiču državljana država ugovornica, višestrani međunarodni ugovori primjenjuju se ili samo na državljane država ugovornica ili i na druge osobe koje imaju određenu vezu s ugovornim državama. U modernim kodifikacijama mpp uglavnom se donose potpuna kolizijska pravila. Neka kolizijska pravila imaju određene značajke nepotpunih pravila, ali ipak ona to nisu. Npr. I kad postoje uvjeti za sklapanje braka po pravu države čiji je državljanin osoba koja želi sklopiti brak pred nadležnim tijelom RH, neće se dopustiti sklapanje braka ako, što se tiče te osobe, postoje po pravu RH smetnje koje se odnose na postojanje ranijeg braka, srodstvo i nesposobnost za rasuđivanje. (čl. 32/2 ZRS) Iznimno od odredaba čl. 976. Zakonika, koje za naknadu štete od sudara brodova upućuju na primjenu stranog prava, primjenjuju se: 1) odredbe Zakonika – ako je jedan od brodova između kojih je došlo do sudara hrvatski ratni brod ili hrvatski javni brod. (čl.977. PZ) Nije dopušteno bračnim ugovorom uglaviti primjenu stranog prava na imovinske odnose. (čl.257. OZ) SAMOSTALNA I NESAMOSTALNA PRAVILA Kolizijska pravila dijele se na samostalna i na nesamostalna (pomoćna) pravila. Samo se na osnovi samostalnih pravila upućuje na mjerodavno pravo. Npr. Za razvod braka mjerodavno je pravo države čiji su državljani oba bračna druga u vrijeme podnošenja tužbe. (čl.35/1 ZRS) Nesamostalno pravilo samo dopunjuje samostalnu normu. Njime se ne određuje mjerodavno pravo, već isključivo služi kao dopuna, usmjerenje ili kontrola potpunog kolizijskog pravila. Npr. Ne primjenjuje se pravo strane države ako bi njegov učinak bio suprotan Ustavom RH utvrđenim osnovama državnog uređenja. (čl.4 ZRS) Pravo strane države primjenjuje se prema smislu i pojmovima što ih sadrži. (čl. ZRS)
STRUKTURA KOLIZIJSKIH PRAVILA
Samostalno kolizijsko pravilo sastoji se od dva elementa i to kategorije vezivanja i poveznice. KATEGORIJA VEZIVANJA Predstavlja okvirni ili skupni pojam apstraktnih životnih odnosa, pravnih činjenica, pravnih situacija ili pravnih odnosa, koji se podvrgavaju pod određeno mjerodavno pravo. Npr. Poslovna sposobnost, oblik zaključenja braka, posvojenje, nasljeđivanje, ugovorni odnosi. Za zakonske imovinske odnose bračnih drugova mjerodavno je pravo države čiji su oni državljani. (čl.36/1 ZRS) Kategorija vezivanja – zakonski imovinski odnosi bračnih drugova – jest pravni odnos, jednako kao npr. ugovor ili skrbništvo. Najprije treba utvrditi da li postoji pravni odnos valjanog braka (prethodno pitanje), a tek potom, ako postoji, mogu se na osnovi kolizijskog pravila određivati zakonski imovinski odnosi bračnih drugova. Kolizijsko pravilo upućuje na pravo po kojem će se prosuđivati njegova kategorija vezivanja. Ovisno o sadržaju pravila na koje se tako upućuje, postoje npr. osobni, stvarni, ugovorni, deliktni ili bračni statuti. Izrazom statut označuje se sadržaj materijalnih pravila mjerodavnog prava. Statut je mjerodavno pravo za određenu kategoriju vezivanja. POVEZNICE – VAŽNIJE PODJELE Poveznica je pravna činjenica (npr. mjesto počinjenja protupravnog čina, mjesto gdje stvar leži, ugovorna odredba) ili pravni pojam (npr. državljanstvo, prebivalište) što upućuje na mjerodavno pravo za kategoriju vezivanja. PODJELA POVEZNICA S OBZIROM NA VEZU S PRAVNIM PORETKOM Neke poveznice temelje se na odnosu osoba s određenim pravnim poretkom, druge na vezu pravnog poretka sa stvari, a treće s pravnim djelovanjem. pri tom se uvijek dakako polazi od načela upućivanja na najbliže pravo.
- Neke poveznice uzimaju u obzir pravne subjekte, pa upućuju na pravo s kojim te osobe imaju personalnu najbližu vezu. Tako su fizičke osobe često za statusne odnose podvrgnute pravu države čiji su državljani. Npr. Za pravnu i poslovnu sposobnost fizičke osobe mjerodavno je pravo države čiji je ona državljanin. (čl.14/1 ZRS) U državama common lawa, umjesto državljanstva navedeni se odnosi prosuđuju po pravu države s kojom osoba ima najbližu teritorijalnu vezu, a to je, za statusna pitanja i zaključenje ugovora, često država njezina prebivališta.
- Druga vrsta poveznica utvrđuje najbližu vezu objekta s određenim pravnim poretkom. Npr. U pogledu prava vlasništva i drugih stvarnih prava na zrakoplovu primjenjuje se pravo države u kojoj je zrakoplov registriran. (čl.181. ZOSZP)
- Treća vrsta poveznica upućuje, za određene kategorije vezivanja, na pravo mjesta djelovanja. To se utvrđuje npr. pri određivanju izvanugovorne odgovornosti za naknade štete zbog sudara broda, za oblik zaključenja braka, za upis u sudski registar, ili – u mjeničnom pravu – za oblik i rokove protesta. Npr. Na naknadu štete zbog sudara brodova primjenjuju se: 1) pravo države u čijem se teritorijalnom moru ili unutarnjim vosama dogodio sudar. (čl.976. PZ) Za oblik braka mjerodavno je pravo mjesta u kojem se brak sklapa. (čl.33 ZRS) Oblik i rokove protesta, kao i oblik ostalih radnji potrebnih za vršenje ili za održavanje mjeničnih prava, određuje zakon zemlje na čijem se području mora podići protest ili izvršiti radnja. (čl. 96. ZM) SUBJEKTIVNA, OBJEKTIVNA POVEZNICA I POVEZNICA NAJBLIŽA VEZA Osnova ove podjele poveznica je mogućnost odnosno nemogućnost zainteresiranih pravnih subjekata da sami određuju mjerodavno pravo. Za određene kategorije vezivanja
pravni subjekti mogu izabrati mjerodavno pravo, pa tako o njihovoj pravnorelevantnoj volji ovisi koje će se pravo primijeniti. Takva mogućnost stranačkog izbora mjerodavnog prava je subjektivna poveznica, za razliku od drugih poveznica koje utvrđuje zakonodavac ili su nastale u sudskoj praksi. Ako se na mjerodavno pravo upućuje objektivnim poveznicama, na primjenu mjerodavnog prava ne utječe volja stranaka. Većina situacija s međunarodnim obilježjem uređena je objektivnim poveznicama, kao npr. državljanstvo, državna pripadnost, prebivalište, redovno boravište, mjesto gdje stvar leži. Subjektivna poveznica samo potencijalno upućuje na pravo koje se treba primijeniti, a od pravnih subjekata zavisi hoće li tu mogućnost iskoristiti. Npr. Za ugovor mjerodavno je pravo što su ga izabrale ugovorne strane, ako ovim zakonom ili međunarodnim ugovorom nije drugačije određeno. (čl.19. ZRS) Za materijalnopravnu valjanost ugovora o arbitraži mjerodavno je pavo koje su stranke izabrale. (čl.6 (7) ZA) Poveznica najbliže veze je posebni mpp pojam čiji sadržaj određuje i ispunjava tijelo primjene ovisno o konkretnim okolnostima. Npr. Ako osoba koja nije državljanin RH ima dva strana državljanstva ili više stranih državljanstava, za primjenu ovog zakona smatra se da ima državljanstvo one države čiji je državljanin i u kojoj ima prebivalište. Ako nema prebivalište ni u jednoj državi čiji je državljanin, onda se smatra da ima državljanstvo one države čiji je državljanin i s kojom je u najbližoj vezi. (čl.11/2 i 3 ZRS) U tim slučajevima se propisuje upućivanje na najbližu, najčvršću vezu, ako se utvrdi da se ne može primijeniti pravo na koje upućuju prethodne poveznice. Nadležno tijelo primjene, u takvim situacijama, nakon ocjene relevantnih okolnosti, utvrđuje koje je pravo najbliže veze. Prednost poveznice najuže veze kao i subjektivne poveznice u odnosu na objektivne poveznice sastoji se u tome što omogućuju u konkretnom slučaju uzimanje u obzir rješenja koja su najbliža strankama, ili pravnoj situaciji. ISKLJUČIVE POVEZNICE I KOMBINACIJA POVEZNICA Kolizijsko pravilo sadrži jednu ili više poveznica. Npr. Za stavljanje pod skrbništvo i prestanak starateljstva, te za odnose između staratelja i osobe pod starateljstvom, mjerodavno je pravo države čiji je državljanin osoba pod starateljstvom. (čl.15/1 ZRS) Oporuka je pravovaljana u pogledu oblika ako je pravovaljana po jednom od ovih prava: 1) po pravu mjesta gdje je oporuka sastavljena; 2) po pravu države čiji je državljanin bio oporučitelju bilo vrijeme raspolaganja oporukom bilo u vrijeme smrti; 3) po pravu oporučiteljeva prebivališta bilo u vrijeme raspolaganja oporukom bilo u vrijeme smrti; 4) po pravu oporučiteljeva boravišta bilo u vrijeme raspolaganja bilo u vrijeme smrti; 5) po pravu RH; 6) za nekretnine – i po pravu mjesta gdje se nekretnina nalazi. (čl. 31/1 ZRS) Kolizijska pravila s više poveznica upućuju na mjerodavno pravo na alternativni ili na kumulativni način. Pri alternativnom upućivanju (pr.oporuke) u praksi se primjenjuje ono od više mjerodavnih prava što dovodi do povoljnijeg rezultata. Što se tiče kumuliranja poveznica, razlikuju se dvije vrste rješenja. Katkada se distributivno kumulira više mjerodavnih prava; kao primjer za to je pretpostavke za sklapanje braka – kolizijsko pravilo određuje da se za svaku osobu koja želi sklopiti brak, te pretpostavke prosuđuju po njegovom domovinskom pravu. (čl.32/ ZRS).
