Preuzmite Ustavno pravo skripta i više Rezime u PDF od Ustavno pravo samo na Docsity!
7. OKVIR KLASIČNOG USTAVNOG PRAVA:
DRŽAVA- NACIJA
Država kao usavršeno ljudsko društvo- država je privilegirani i određeni prostor u kojemu se sučeljavaju i koegzistiraju vlast i sloboda- upravljači i upravljani. Država je nastala u određenom momentu koji vezujemo uz razvoj grčki gradova i Rima, te feudalizma.
Država kao osporavano ljudsko društvo- država je element socijalne superstrukture, posljedica određene situacije u ekonomskoj proizvodnji. Posebna situacija u ovoj sferi je ona koja uvjetuje pojavu države je onaj trenutak u ekonomskom razvoju u kojemu se događa cijepanje društva na različite i međusobno nepriajteljske klase. Što znači da društvo, u nemogućnosti da riješi unutarnje konflikte, razvija snagu prisile, kojoj je glavni zadatak pomiriti suprotne elemente u granicama postojećeg poretka. Država se karakterizira postojanjem policije, vojske i birokracije. Država je prije svega organizacija političke klase na vlasti, koja služi dominaciji. Socijalističkom tranformacijom društva, bilo putem reformi bilo putem revolucija, ukidanjem sistema društvenih klasa, država bi trebala nestati.
Kritika marksističkog stajališta- bez sumnje ono sadrži dio istine, odnosi se na veze između političkih formi i društveno-ekonomskih oblika, postojećih tenzija u državi it. Imalo je posebnu težinu u 19.st., značajnoj epohi indistrijalizacije i modernizacije svijeta. No u odlučnim momentima razvoja pojavljuje se nacionalna solidarnost koja postaje jačom od klasne solidarnosti- postoji mnogo šira teorija od Marxove.
Definicija države:
a) Geografska definicija države: država je lokalizacija određene populacije, odnosno artificijelni entitet koji zauzima određeno prirodno područje.
b) Juridička definicija: generičko objašnjenje države- sintagma javne vlasti označava upravljače (oni) u odnosu prema upravljanima (mi). Država označava armaturu ili juridički plašt jednog sociološkog fenomena, tj. kolektiviteta koji se još naziva nacijom ili političkim društvom koje natkrivljuje civilno društvo. Specifično objašnjenje- stabilan ljudski kolektivitet u kojemu je materijalna prisila monopolizirana, u suvremenoj epohi državne granice su postavljene pod znakom nedodirljivosti, nepromjenjivosti. O unutrašnjem poretku država brine samostalno, osigurava minimum reda između pojedinaca, kako bi živjeli u miru- raspolaže monopolom legitimne upotrebe sile.
O SOCIOLOŠKIM ELEMENTIMA DRŽAVE- država je ljudska grupa koja je fiksirana za određeni teritorij na kojem djeluje ekskluzivna politička vlast. Tu imamo personalni element, materijalni element te formalni element.
Populacija ili narod- stanovništvo, grupa okupljenih i solidarnih ljudi koji u odnosu prema drugima predstavljaju narod. Skup neprivilegiranih klasa i grupa, skupni naziv za građane (buržoaski pojam) ili kao drugo ime za naciju. Narodni su etnički i sociološko-politički materijal iz kojega su nastale nacije.
a) Definicija nacije: nacija je grupa ljudi u kojoj su pojedinci međusobno povezani materijalnim i spiritualnim vezama, te koji se kao individue smatraju drugačijim od pojecinaca u drugoj narodnosnoj gruši. Formiranje nacije, najpoznatije su dvije teze:
- Prema enciklopedijskoj definiciji- označava narod, historijski formiranu stabilnu zajednicu ljudi nastalu na bazi zajednice jezika, teritorija, ekonmskog života i psihičke konstitucije a prožetu sviješću o zajedničkoj pripadnosti i cjelovitosti. Nacija se razlikuje od naroda visokim stupnjem ekonomske, političke, kulturne i institucionalne povezanosti, a od države kao njezina najčešćeg organizaciono-političkog oblika spontanom etničkom kohezijom njenih pripadnika. U tom smislu je Francuska revolucija izvršila ujedinjavanje naroda u etničkom smislu i nacije kao političkog puka u jedinstveni nacionalni entitet, koji polaže pravo na suverenitet u svim područjima društvenog života. Veći je broj nih koji naciju smatraju prvenstveno političkom zajednicom građana što je izražena u suverenoj vlasti na bazi formalne jednakosti svih, a koja je utvrđena pravnim normama, te je izraz društvenih i ekonomskih interesa.
- Objektivistička teza o naciji- Fichte i Treischke ; nacija predstavlja rezultantu koja je produkt nužnih objektivnih elemenata: geografije, jezika, religije pa i rase, mita koji je bio moćni i rušilački mobilizator posebno za trajanja III. Reicha. Njemačka koncepcija naroda-rase izvor je genocida, prije svega židovskog naroda. Cijeli niz teoretičara zastupao je teoriju o hijerarhiji različitih ljudskih rasa. Na vrhu se nalazi čista arijevska rasa, dok su na dnu obojene rase. Svoj egzaltirani oblik teorija je našla kod Hitlera i nacional-socijalizma: narod predstavlja kao zajednicu, pleme koje je sazdano na krvi, jeziku i tlu što implicira izabrani narod. Pravi voa zajednice je Fuhrer, koji jedini interpretira Reich u dimenzijama osvojenog i germaniziranog prostora svijeta.
- Subjektivistička teza o naciji- F.de Coulanges i Renan ; smatrali su da je geneza jedne nacije mnogo kompleksnija te da pored etničkih elemenata značajnu ulogu ima i voluntarizam. Nacije se formiraju pod brojnim i različitim faktorima, treba uzeti u obzir i objektivne ali oni sami nisu determinirajući. Nacionalnu dušu čine zajedničke uspomene, patnja ili sreća. Isto tako, zajednica interesa, prije svega onih na ekonomskom planu, također rezultira kohabitacijom na istom teritoriju. Tu je i spiritualni moment, u kojemu se nalaze ista vjerovanja, ista intelektualna prtljaga, koji čini se da se na cijeli niz događaja reagira slično ili na isti način.
b) Uvjet za naciju: državne granice korespondiraju sa smislom zajedničkog nacionalnog identiteta koji legitimira vlast i njene zahtjeve prema građanima. Neki vjeruju da su nacije prirodni i nepromjenjivi etniteti koji dopiru sve do antičkih vremena. Drugi pak inzistiraju na tome da su nacije
b) Funkcija teritorija: :
- Teritorij-subjekt: teritorij je element personaliteta. Država bez teritorija ne može izražavati svoju volju.
- Teritorij-objekt: gleda s juridičkog motrišta, kojemu su briga prava države, objektom isključive državne vlasti.
- Teritorj-granica: teritorij je unutrašnji prostor u kojemu se vrši državna sila, materijalna granica akcije upravljača.
Ekskluzivna politička vlast ili suverenitet- suverena država je ona koja efikasno vrši ekskluzivnu političku vlast nad određenom populacijom i na određenom teritoriju.
a) O generičkom karakteru vlasti: vlast je energija bolje koja se manifestira kod onih koji preuzimaju upravljanje nad jednom grupom ljudi, koja im dozboljava raspolaganje silom i kompetencijom. Ako se ta energija manifestira nasilno vlast ima karakter faktične vlasti, a ako se ona manifesitra uz suglasnost upravljanih, tada vlast ima pravni karakter. Treba bolje razmotriti sljedeće stavke:
- Vlast je inherentna ljudskoj prirodi: postoje ljudi koji na prirodan način utječu na one koji ih okružuju, oni koji promiču stanovit unutrašnji osjećaj za socijalnu organizaciju- te osobe postaju poglavari, obavljajući ili naređujući određene funkcije sredstvima organizacije u nastajanju. Za jedne vlast ima božansko podrijetlo ( Omnis potestas a deo ), a za druge ima izvor u ljudima ( Omnis potestas a populo ). Omnis potestas a deo ima dva oblika: jedan je doktrina o nadnaravnom božanskom pravu- Bossuet ; Bog izabire upravljače te im daje nužne ovlasti kako bi upravljali ljudskim poslovima, ona je bila u suglasnosti s apsolutnom monarhijom, a drugi doktrina o božanskom pravu providnosti- J.de Maistre i Bonald ; vlast se objašnjava kao dio poretka providnosti svijeta, stavljen na dispoziciju upravljačima, a koji će njime upravljati ljudskim sredstvima. To opravdava demokratsku vlast kao vlast odgovornu narodu, ali i vlast koju vrši elita, odnosno pojedinac. U procesu laicizacije vlasti u modernim okolnostima obje su doktrine izgubile na utjecaju. Omnis potestas a populo- Rousseau ; vlast neposredno pripada društvu, izvor i temelj je u narodu, riječ je o teoriji narodnog suvereniteta.
- Vlast kao poticaj socijalnog organiziranja: za upravljače je obnašanje vlasti podhvat, a njegov se karakter manifestira u uspostavi i djelovanju vlasti.
- Vlast kao kombinacija dominacije i kompetencije: upravljanje grupom ljudi često traži mjere koje se moraju izvršiti, ali bez opasnosti za kolektiv. Izolirani otpor koji riskira propast zajedičke realizacije određenih mjera ne može se tolerirati. Kompetencija- ono ponašanje koje traži odgovarajuće solucije za vođenje grupe. U obnašanju vlasti prvo mjesto pripada kompetenciji, a drugo dominaciji.
- Transformacija faktične vlasti u pravnu vlast: clčast se uspostavlja silom, instalira je mobilna manjina, dok se drugi pojedinci na pasivan način podređuju instaliranom autoritetu- vrijedi za događaje kada je na djelu revolucija ili državni udar.
Faktična vlast- karakterizira nadmoć instikta dominacije nad kompetencijom, te podložnost i neprihvaćenost od strane podanika. Ako postane trajnijom, njenom evolucijom nastaje tendencija discipliniranja vlasti, ona počinje shvaćati interese grupe pa se u konačnici instikt dominacije i autoriteta podređuje kompetenciji. Evolucija se okončava progresivnim prihvaćanjem onih nad kojima se vlada, što govori da je na djelu transformacija vlasti od činjenične prema pravnoj.
Pravna vlast- činjenica prihvaćanja vlasti ukazuje na političku osnovu ili na političko opravdavanje autoriteta. Ono što jednu vlast čini pravnom ,odnosno ono što čini vladavinu prava je suglasnost koju oni nad kojima se vlada daju upravljačima. U stvarnosti, ono što se prihvaća je institucija u čije ime nastupaju upravljači- pr. razdoblje prije Francuske revolucije, za trajanja „Starog režima“, prihvaćala institucija Krune, u čije su ime ministri izdavali zapovijedi. Od trenutka kada podanici prihvate instituciju vlasti, oni verificiraju legitimnost određenih mjera upravljača.
Bitna svojstva državne vlasti:
a) Državna vlast kao vlast superpozicije i centralizacije pojašnjavaju sljedeći primjeri:
- Unitarna država- nalazi se pod apsolutnim režimom centralizacije, postoji samo država s jedne strane i građani s druge. Sve su političke vlasti intermedijarne razine uklonjene. Postoje samo lokalni ili specijalni kolektiviteti s čisto administrativnim obilježjima i zadacima (Francuska).
- Federalna država- kada se države iz ekonomskih ili strateških razloga okupljaju pod jednu centralnu državu ili super-državu, one nastoje sačuvati određeni stupanj autonomije. Nakon Bečkog ugovora iz 1815.Njemačka je bila osnovana kao konfederacija nezavisnih kneževina, koje su imale samo jedan zajednički organ , predstavničko tijelo u Frankfurtu. Njemačka se Ustavom 1871.tranformirala u federalnu državu kojoj je na čelu bio pruski kralj kao car. Weimarski Usrav je transformirao posebne države Reicha u Zemlje, odnosno snažno decentralizirane provincije. Državna centralizacija se danas snažno osjeća u zemljama Trećeg svijeta, gdje ima smisao detribalizacije populacije.
b) Državna vlast kao politička vlast: postoji ekonomska moć, matrica razvoja koja u svakom slučaju omogućuje akciju glede proizvodnje ili distribucije bogatstva. Državnu se vlast promatra kao političku vlast, vlast koja nije patrimonijalna i kojoj pokornost jamče sankcije prema pojedincima, a ne stvarima koje su im nužne za opstanak.
O JURIDIČKOM KARAKTERU DRŽAVE
Juridički temelj države-postoje oni koji razmatrajući pitanje formiranja država misle da je ona rezultat prirodnog procesa, često nasilnog, ponekad ne, ali u svakom slučaju ideja države nije pokretač akcije. S druge strane, postoje oni za koje država nije politička fromacija koja se želi svjesno realizirati, pa se njeno stvaranje mora omogućiti na temelju pravnih procedura. Ovo stajalište podupiru 3 teorije:
a) Teorija društvenog ugovora: T.Hobbes, J.Locke, J.J.Rousseau- posljednji je izložio ideju po kojoj su ljudi originarno živjeli u prirodnom stanju, slobodni od svih društvenih veza. Do društvenog života se ne dolazi zbog nužnosti koja je inherentna ljudskoj prirodi, već zbog dobrovoljnog pristanka kojega u određenom trenutku daju pojedinci- jedan opći i dobrovoljni pristanak, kojega on naziva društvenim ugovorom, pojedinci se odriču svoje neovisnosti. Taj socijalni pakt, postaje temljem države, državne vlasti tj. suvereniteta, kao i osnova individualnih sloboda. Nema nikakvih tragova paktovima ili ugovorima koje su zaključivali budući državni podanici. Da bi država mogla počivati na društvenom ugovoru, to su na jednoglasan način trebali prihvatiti svi budući podanici države- jednoglasnost od takve važnosti nije moguće postići, možemo govoriti samo o većini. Hipoteza o društvenom ugovoru pokazuje kako je u formiranju država juridički moguća jedino ugovorna forma. Osim te postoji i konsenzualna forma o kojoj ova hipoteza nije vodila računa.
b) Teorija o političkom ugovoru: je sporazum između ličnosti ili političkih grupa s ciljem stvaranja socijalnog tkiva nacije ili socijalnih organizacija koje prethode državi, uspostavi centralne političke vlasti i kreiranju države. Magna Carta je bila rezultat pakta između kralja i velikih feudalaca. Bliža je realnosti; politički ugovor nalazi svoju primjenu samo slučajno i najčešće služi novom političkom režimu, a tek onda formiranju nove države. veoma brzo gube svoju kontraktualnu snagu, te se s njima postupa kao s običnim zakonima. Nije ništa praktičnija od teorije društvenog ugovora.
c) (^) Teorija o utemeljenju i instituciji: država ima sva obilježja organizma socijalne strukture koji nastaje u procesu institucionalne biologije. Država je grupa pojedinaca kojima rukovodi središnja vlada i to u ime ideje poduzetništva; država rezultira određenim socijalnim i političkim poretkom u kojem su podanici države korisnici. Socijalni organizmi stvaraju se operacijom utemeljivanja kojoj se pridružuje i koju prati pristanak. Postoje individue s određenom idejom i sredstvima potrebnim za njenu realizaicju, pravnim se postupcima utemeljuje organizam. Ova operacija koja se realizira gotovo svakodnevno pred našim očima, jest radnja kojom se je u zbilji utemeljila i država. Ustav, ako je promulgiran, u svečanoj formi vieš ilimanje eksplicira ono što već postoji.
Moralni i juridički personalitet države- određeni pojedinci djeluju, a rezultatu njihove aktivnosti tiču se evekolikog etatističkog kolektiviteta. Svi su spomenuti
pojedinci, od šefa države do službenika državni organi, posljednji se shvaćaju kao juridičke osobe koje stalno rade u interesu ljudske grupe ili nacije.
Suverenitet države:
a) Politička koncepcija državnog suvereniteta: J.Bodin ; smatra da je država slobodna od svake subordinacije nekoj drugoj vlasti. Riječ je o 16.st. i prije svega o francuskom kraljevstvu, u kojem se nastoji opravdati supremacija kralja nad ostalim velikim feudalcima, ali i nezavisnost krune prema Svetoj stolici i germanskom Rimskom Carstvu. „Kralj svoju krunu duguje samo Bogu“ i „Kralj je imperator u svome kraljevstvu“. Koncepcija o suverenitetu kao neovisnosti uvelike je sačuvana u međunarodnom pravu.
b) O juridičkoj koncepciji suvereniteta: suverenitet pripada državnim vlastima ili vladi shvaćenoj u najširem smislu te riječi; za vladu je nužno da raspolaže određenim ovlastima ili pravima, ono što karakterizira državu je da određenim ovlastima raspolaže samo ona. Na toj su doktrini inzistirali kralj i veliki feudalci.
Relacije države i prava- najsnažniji utjecaj na formiranje i primjenu pravnih propisa vrši država, pravo predstavlja granice državnoj aktivnosti. Pravo- skup obligatornih društvenih pravila ponašanja koja koriste ljudima radi uspostave reda i slobode. Pravo je socijalna disciplina, koja se izražava pomoću propisa koji određuju njegove odnose s državom.
a) Pravo kao socijalna disciplina: postoji od najranijih vremena; od Hamuravija 2000.g.pr.n.e. do danas, pravni propisi postoje radi osiguravanja funkcija organiziranog društva. Još i danas vrijedi glasovita izreka rimskih pravnika: Ubi societas, ibi jus.
b) Pravo se izražava juridičkim propisima: pravni se propis odlikuje svojim formalnim i obligatornim karakterom. U formalnom smislu, propisi se pojavljuju u formi zakona, uredbe ili običaja, nalazimo ih u ugovorima. Forma prije svega služi da se sa sigurnošći utvrdi egzistencija pravnog propisa. Pisani propis omogućava stabilnost, iako se mijenja pod pritiskom političkih, ekonomskih i socijalnih nužnosti- te modifikacije se događaju samo na određeni način. Postojanje regulatornih rormi omogućava ograničenje države. Juridički propisi nisu samo forma, oni imaju i svoj sadržaj koji cilja realizaciji određene ideje pravde.
c) Obligatorni karakter juridičke zapovijedi: činjenica je da država sredstvima prinude podupire pravo.
- O interakciji između države i prava- za Kelsena država i pravo su jedno, snaga države nije ništa drugo nego važenje juridičkog poretka, prisila je efikasnost.
- Dominacija države nad pravom- država nad pravom vrši dvostruku akciju: ona monopolizira pravnu sankciju i pod hegemonijom zakona centralizira različite izvore prava. Monopol pravne sankcije u državnim rukama jedno je od glavnih sredstava državnog djelovanja. Budući da je socijalna
- Princip superpozicije- federalnim ustavom se jamči nadležnost savezne države i posebna politička organizacija s egzekutivnom, legislativnom i sudbenom vlasti. Punim suverenitetom raspolaže superdržava, odnosno savezna- samo se savezna država pojavljuje na međunarodnoj sceni, pa na tom planu federacija djeluje kao unitarna država. Federalno pravo ne nadređeno lokalnom, federalne su jedinice sačuvale svoju autonomiju.
- Princip autonomije- u svakoj federaciji posotji podjela nadležnosti između udruženih država, u potonjem slučaju federalne jedinice imaju pravo donositi zakone za ona pitanja i u mjeri za koje federacija nije iskoristila svoje zakonodavno pravo. Kalsična metoda distribucije kompetencija ili raspodjele nadležnosti počiva na kombinaciji atributivnih klauzula i to generalne nedležnosti ili zajedničkog prava, te eksepcionalne kompetencije ili atribucije. Kada se radi o gruboj atribuciji kompetencija, postoji crta koja odvaja eksterne od internih kompetencija, krug centralnih, odnosno lokalnih organa vlasti. Uređivanje odnosa prema inozemstvu ekskluzivno je područje prava savezne države. Federalne jedinice raspolažu internom vlašću samoorganiziranja. Na saveznoj razini postoje egzelutiva, legislatura i sudstvo. Na simboličkoj razini, savezna država ima zastavu i himnu koje su različite on onih federalnih jedinica. Konflikti između država ne rješavaju se diplomatskim putem kao u konfederaciji, već na temelju internog prava te sudskim putem.
- Princip participacije- federalne jedinice prethode stvaranju superdržave, odnosno savezna države; promjena federalnog ustava traži pristanak i potvrdu federalnih jedinica.
USTAV I TERITORIJALNA DISTRIBUCIJA VLASTI- vlast, da bi izbjegla lavinu legislativnih i egzekutivnih detalja koji je lako mogu zagušiti, distribuira svoje ovlasti stvaranja i izvršavanja propisa u više smjerova: hijerarhijskom, funkcionalnom i teritorijalnom. Teritorijalne jedinice se razlikuju po nazivima, podrijetlu i stupnju vlasti. Svoje postojanje duguju 3 različitim procesima:
- Teritorijalne jedinice mogu biti stvorene odozgo, od strane centralne državne vlasti. Zadaća dodjeljivanja ili delegiranja ovlasti je delikatan posao, budući da se traži diferencijacija između pitanja kojima će se baviti centralna vlast, te onih pitanja kojima bi se trebali baviti teritorijalni, regionalni i lokalni organi i institucije državne vlasti. Čak i totalitarni upravljači smatraju da je afirmacija teritorijalnih podjela i ovlasti, zbog razloga efikasnosti, jedan od imperativa državne politike.
- Kada se samostalne teritorijalne jedinice dogovore o stvaranju zajedničke centralne vlasti, rezervirajući pritom za sebe određena samostalna ovlaštenja, što se zatim obično utvrđuje u ustavu.
- Mješovoti proces, koji iniciraju djelomično snage s vrha, djelomično snage temelja zajednice. Centralna vlast mudro pozdravlja novi ili uskrsli osjećaj
separatnog teritorijalnog identiteta i pridruženi zahtjec za teritoriajlnom samoupravom. Novi smisao separatnog identiteta znači alijenaciju grupe koja svoje minorne razlike u odnosu na druge danas ističe eksplozivnim dinamizmom. Uskrsli osjećaj separatnog identiteta često znači ponovno buđenje starih sjećanja na izgubljenu samostalnost. Teritorijalne jedinice koje narodu daju ono što želi ne mogu biti ostvarene bez individualnih napora. Činjenica je da mnoge incijalno subnacionalno teritorijalne jedinice mogu postati samostalne države. Naime, one se mogu s vremenom otuđiti od dalekog, bezbrižnog, tiranskog ili neprijateljskog autoriteta, te steći uvjerenje da je za ispunjenje njihovih interesa i zahtjeva jedina garancija nezavisne države. Svaka organizirana grupa, bila ona teritorijalnog karaktera ili ne, ima na raspolaganju brojna politička oružja i efektivne tehnike pritiska: poput peticija, želbe, propagandu, profesionalne lobiste, marševe itd. Subnacionalna teritorijalna zajednica se koristi još i dodatnim tehnikama pritiska i ucjena, a to je prijetnja secesijom- istinski tempiranom bombom kojoj se nije lako oduprijeti. Nacionalno samoodređenje znači teritorijalno odvajanje od postojeće političke strukture, bilo da se radi o carstvu, bilo o nacionalnoj državi.
JEDINSTVENOST I RAZLIČITOST KAO USTAVNE KATEGORIJE- svi moderni ustavi priznaju korisnost, ali i opasnost teritorijalne podjele vlasti. Ustavi reguliraju doseg i strukturu centralne vlasti, dok se regionalnim i lokalnim jedinicama daje određena mjera nadležnost u nekim poslovima. Jedinstvo i različitost poželjni je cilj koji je veoma lako inkorporirati u bilo koji ustav, no, njegovo ostvarivanje je teže. Ciljevi centralizma i jedinstva s jedne strane, te lokalizma i različitosti s druge, kontradiktorni su i često dolaze u sukob. Ustavne odredbe o teritorijalnoj distribuciji vlasti mogu biti: unitarnog, federalnog ili hibridnog karaktera.
UNITARNI SISTEMI- ti se ustavi karakteriziraju normama koje centralnim organima daju mogućnosti opoziva delegacije nadležnosti u korist teritorijalnih jedinica. Oni s epo tome razlikuju od federalnih ustava i njihovih normi o neopozivoj podjeli nadležnosti između savezne vlasti i dijelova federacije. Unitarno državno uređenje danas ima veći broj država. U većini tih zemalja je na odluku o uporabi federalnog državnog uređenja izravno utjecala veličina zemlje i pitanje teritorijalne distribucije vlasti. Unitarni sistemi, koji naglašavaju centraliziranu državnu upravu, krajnje su pogodni za hegemonizaciju stanovništva. U unitarnom sistemu, centralna vlast delegira teritorijalnim jedinicama pravo donošenja i pravo ostvarivanja propisa. Stupanj te delegacije, prema ustavnim odredbama, određuje centralna vlast.
Republika Hrvatska kao unitarna država- s obzirom na svoje državno uređenje je unitarna, odnosi između centralnih državnih organa i lokalnih organa načelno su uređeni različito, i to u zavisnosti od stupnja primjene centralizacije, odnosno decentralizacije. Svako se rješenje nalazi između slejdeća 2 ekstrema:
a) Naglašeni centralizam: centralni organi imaju pravo osnovati i ukidati necentralne organe, imenovati i razrješavati dužnosnike i druge službenike; centralni organi rješavaju sva važnija pitanja, postoji
- Srednjoeuropski,
- Skandinavski,
- Istočnoeuropski.
Lokalna samouprava u RH- Ustav regulira ustrojstvo lokalne samouprave u dijelu VI.koji nosi naziv: Mjesna, lokalna i područna (regionala) samouprava. Pravo na samoupravu ostvaruje se preko lokalnih, odnosno područnih predstavničkih tijela koja su sastavljena od članova izabranih na slobodnim i tajnim izborima na temelju neposrednog, jednakog i općeg biračkog prava. Statut označuje akt jedinica lokalne i područne samouprave. Zakon o lokalnoj samoupravi (2001.)- uređuju se jedinice, njihov djelokrug i ustrojstvo, način rada njigovih tijela, nadzor nad njihovim aktima i radom te druga pitanja vezana uz njihov rad. Jedinice lokalne samouprave su općine i gradovi, a područne županije; njihovi poslovi se uređuju zakonom, a prihodi oraju biti razmjerni njihovim ovlastima predviđenim Ustavom i zakonom, država potpomaže financijski slabije jedinice u skladu sa zakonom.
ŠIRE O IDEJI I PRAKSI SLOŽENE DRŽAVE-
Konfederacija- međunarodna organizacija koja je savez država sa stalnim organima kojemu je svrha podupiranje i ostvarivanje zajedničkih inetesa svojih članova, a posebno onih u području vanjskih poslova. Glavna razlika između saveza i konfederacije je u tome što prvo djeluje permanentno, a ne samo prolazno (ratni savez), te prva ima stalne organe. Članovi su suverene države, u određenom smislu konfederaicja djeluje kao savez no u isto vrijeme, članovi se smatraju jedinicama međunarodnog prava. Ako konstitutivni ugovor ne kaže drugačije, razal se može odvijati na isti način kao i fundacija- jednoglasnim prihvaćanjem odluke o raspuštanju od strane svih država u savezu.
a) Organizacija: glavni organ je skupština koju čine delegati država članica, njih imenuju, ovlašćuju i opozivaju vlasti države članice, vrijedi načelo o jednakosti glasova. Vodstvo pripada jednom članu, ili se države u vođenju izmjenjuju ili predsjednika konfederacije bira skupština ili ga imenuje strana država. Svi organi su podređeni skupštini konfederacije.
b) (^) Nadležnost: pravilo je da konfederaciji uvijek pripadaju vanjski poslovi i zapovjedno mjesto nad vojskom koju čine vojni kontigenti država članica. Konflikte među državama rješava sudstvo konfederacije. Financije se ostvaruju novčanim doprinosima država članica čiji iznos utvrđuje skupština.
c) O nestanku: u američkom primjeru se radi o građanskom ratu u kojem su se sukobili federalisti i antifederalisti, države sjevera i juga. Dva su razloga konflikta: pitanje tumačenja federalnog ustava i pitanje ropstva. Južne države smatrale su da su članice saveza prave (suverene) države. ako država članica odluči da je federalna vlast počinila protuustavnu radnju, ona ima pravo upozoriti na takav akt te zatražiti od ostalih njihovu
prosudbu o protuustavnosti, Calhoun je to nazvao pravom nulifikacije. Ako odluku ne potvrdi većina, a pojedina država jer je suverena, odluku i dalje smatra protuustavnom, oma pravo nulifikacije federalnog ugovora, te pravo da se povuče iz saveza- pravo secesije. S pobjedom Sjevera odlučeno je da držae članice nemaju pravo tumačiti ustav kao ugovor, nemaju pravo nulifikacije i secesije, ustav se tumači kao ustav savezne države. sve su povijesne konfederacije ili raspuštene, postale unitarne države ili prešle u čvršći federativni saez.
d) O različitim oblicima: takvi su se savezi obično stvarali između monarhija:
- Personalna unija- nastaje prema unilateralnom propisu koji regulira nasljeđivanje državnog prijestolja, identičnost osobe monarha u nekoliko država- postoji zajednički propis ili ugovor. Sudbina personalne unije je u raspuštanju, prijelazu u unitarnu državu.
- Realna unija-kada su 2 ili više država obvezane imati zajedničkog monarha, obligacija je uspostavljena u sporazumu formalnog ugovora ili se pojavljuje u drugim legalnim aktima. To je intencionalni savez kojeg drži na okupu institucija monarhije, identitet monarha je bitna karakteristika, ali nije od presudnog značaja. Zajednički organ je monarh, ni u jednom ni u drugom savezu nema zajedničkih zakona za sve države u savezu i nema zajedničkog državljanstva, no može se potići da postoje i druge zajedničke institucije. Svaka je država imala svoj parlament i svoju vlada, administracija je bila kontrolirana od strane delegacija, tj.odbora koji su bili birani u parlamentima država članica; nisu zasjedali zajedno i u pravilu nisu imali zakonodavne ovlasti. Propašću Austro-Ugarske monarhije 1918.nestala je zadnja realna unija.
Federacija- ako se jedan dio država ujedini tako da se kao individualne države odreknu izravne podređenosti međunarodnom pravu sve dok su u savezu, i ako se organiziraju tako da se savez izravno podredi međunarodnom pravu, onda je ta zajednica postala federacija – savezna država. Ustav je veza koja spaja posebne dijelove federalne države. Federalna država i dijelovi federalne države imaju svoju legislaturu, egzekutivu i sudstvo. Odluke federalnog parlamenta su pravi zakoni koji obvezuju organe i pojedince; njih ne treba, trasferirati u zakone idividualnih država posebnim odlukama parlamenta država članica. Federalni zkoni imaju prednost, ustav je vrhovni zakon te postoji zajedničko državljanstvo.
a) Organizacija federacije: među njima ima monarhija, ali ih je većina republikanskog oblika vladavine.
b) Nadležnosti : podijeljene su između federacije i njenih jedinica, raspodjelu nadležnosti ili funkcija omogućuje konstitualizacija, pretpostavke nadležnosti - znači da se osim, više manje precizno određenih funkcija federacije odnosno njene jedinice obavljanje svih drugih funkcija koje nisu iziričito spomenute prepušta jednoj od te dvije kategorije. Postoji mješovita nadležnost koja može biti: konkurentna- ona koju normativno mogu regulirati federacija ili federalne jedinice, ali ne obje istovremeno. Paralelna- ona u kojoj određene funkcije normativno reguliraju federacija i federalne jedinice. Ekskluzivna nadležnost federacije najčešće se tiče
Ustav je dodjeljivao saveznim republikama pravo na sececiju, ali i pravo na vlastite oružane formacije, te vlastitu vanjsku politiku. Savezne republike na unutrašnjem planu su bile podijeljene na provincije što se zvalo autonomnom sovjetskom socijalističkom republikom, odnosno autonomnom oblasti ili okrugom. Ustavom su priznate posebne kulture i jezici, te izravna zastupljenost fiksnog broja predstavnika u Vijeću naroda. Sovjetski Savez je prvi primjenio ovakav tip; dominaciju većinskog ruskog naroda te diktatorske metode jednopartijskog režima stvarali su uvjete političke egzistencije visokog rizika. SSSR se raspao početkom 90-ih 20.st.
b) Mješovite federacije: teritorijalne samoupravne jedinice počivaju na teritorijalno-etničkim ili lingvističkim interesima (Kanada, Indija i Švicarska). Švicarska- postoje 22 kantona, 18 ih je dvojezično, 3 su dvojezična a jedan trojezični. U takve federacije se ubrajala i SFRJ, u Jugoslaviji se federalna formula nakon Drugog svjetskog rata primjenila kao pokušaj onemogućavanja srpske dominacije, koja se u državi južnoslavenskih naroda osjećala još od osnivanja monarhijske Jugoslavije. Sabor RH svojom je odlukom 8.listopada 1991.raskinuo sve državnopravne veze s dotadašnjom federacijom. Ustavnopravni temelj te odluke zasnivao se na referendumu na kojemu je skoro 85% dalo svoj glas za suverenu i samostalnu RH.
c) Monoetničke federacije: sistemi koji su sastavljeni od teritorijalnih jedinica u kojima nema naglašeno rasnih, atničkih, plemenskih, vjerskih ili lingvističkih interesa (SAD, Australija).
O USTAVNIM PREKLAPANJIMA U FEDERALIZMU- ustav i praksa ponekad propuštaju do kraja izvršiti podjelu nadležnosti. Ponekad postoje namjerna preklapanja koja se obično nalaze u ustavnim odredbama o konkretnoj nadležnosti, onoj u kojoj savezna vlast dijeli poslove s članicama saveza. Drugdje preklapanja rezultiraju iz tekstualne dvosmislenosti ustava. Rezultat je bujanje aktivnog federalnog centra koji na tipičan način šiti svoje nadležnosti, a da pritom sve ostaje unutar ustavnog okvira. Federalni ustavi u načelu propisuju rješenja mogućih sukoba federalnog zakona i onih federalnih jedinica u slučaju da reguliraju isto pitanje- klauzula supremacije saveznog zakona nad onog zakonom federalne jedinice. Pored nje, federalni ustavi sadržavaju i odredbe kojima se od članica federacije traži izvršavanje saveznih zakona i administriranje u saveznim programima. Brojni federalni ustavi mudro omogućuju buduća podešenja originalne distribucije teritorijalnih vlasti- to je bila i ostala funkcija „elastične“ odnosno „nužne i potrebne“ klauzule u Ustavu SAD. U vrijeme mira, elastične klauzule su najvažnija ustavna veza između nadležnosti saveza i federalnih jedinica. U vrijeme rata, federalne vlasti moraju imari pravo odlučne akcije radi zaštite svih od izvanjske opasnosti i unutrašnjeg kaosa. Druge situacije su mnogo diskutabilnije. Federalni ustavi zapravo nizom rješenja onemogućuju jasnu granicu između centra federacije i njenih sastavnica:
- Odredbe koje sadrže elastičnu klauzulu,
- Odredbe o konkuretnoj nadležnosti, koje obično daju prednost centru,
- Odredbe o pravu savezne vlasti da osigura postojeći oblik državne vlasti,
- Odredbe o ratu i vanjskim poslovima,
- Odredbe o stanju nužnosti koje se kombiniraju s pravom na intervenciju u interne poslove,
- Veza izmežu savezne vlasti i federalne jedinice može biti takva da saveznu vlast učini djelomice ovisnom o federalnoj jedinici.
O EKSTRA USTAVNIM VEZAMA
a) Zastarjelost unutrašnjih granica: većina je modernih promjena u federalizmu plod novih socijalnih potreba koje su se našle u sukobu sa starim i neogovarajućim političkim granicama.
b) (^) Financijska i administrativna nemoć dijelova federacije: financijski izvori, administrativni proces i djelovanje federalnih institucija vlasti u federalnim jedinicama ne odgovaraju razini zadataka; jer su lokalni organi zbog svoje blizine i neposrednog interesa efikasniji u rješavanju od udaljenog saveznog središta.
c) Porast savezne vlasti: je i razlog opadanja teritorijalne autonomije. Najvažniji razlozi su:
- Po treba mobilizacije- ideja centralnog nacionalnog planiranja je u socijalističkim državama bila i ostala stvar vjerovanja u svemoć planova, dok je drugdje to bilo pitanje nužnosti. Što se tiče zemalja u razvoju, one se teško mogu modernizirati bez određene mjere centralizacije u planiranju i eliminiranja tribalnog i teritorijalnog parohijalizma. Federalizam je uspješan dok je uspješna ekonomija.
- Tehnološke inovacije- i ostali skupi projekti iziskuju kontrolu i financijsku podršku cijele zemlje, sredstva koja teško mogu pružiti lokalni financijski izvori. Povećanju vlasti centra na račun vlasti federalnih jedinica pogoduju izazovi i prijetnje izvana, prijetnja ratu, međunarodne tenzije- to uključuje i ekološku problematiku.
- Očuvanje ljudskog okoliša- traži sve intenzivniji nacionalni i internacionalni napor, planiranje i kontrolu. Ekstenziji federalne vlasti pogoduju i nove mogućnosti investiranja u vojno-istraživački kompleks.
d) Pojava velikih saveznih organizacija: federalnu podjelu vlasti i teritorijalne cjeline koje sačinjavaju državu, izazivaju i velike nevladine organizacije. U velikom broju slučajeva te se granice ignoriraju.
e) Rast velikih gradova: odlika suvremenog doba koju nisu mogli predvidjeti stariji federalni ustavi, u nekim su federacijama pojedince članice financijski slabile zato što su veliki gradovi jednostavno zaobilazili vlasti federalne jedinice i izravno se povezivali sa saveznim centrom (SAD).
8.POKRET KLASIČNOG USTAVNOG PRAVA
O POKRETU KLASIČNOG USTAVNOG PRAVA
Pojam pokreta implicira nadmoć svjesnih i voljnih faktora nad nesvjesnim ili slučajnim elementima. Riječ je o dijalektičkom oblikovanju relacije vlast-sloboda, ili relacije autoritet-osporavanja, te njihovog sadržaja. Ustavni pokret ima svoj izvor u narodu koji želi ograničiti arbitrarnu vlast upravljača, narodu koji je želio političku slobodu kao pravo participacije građanina u vlasti, pravo da se bude upravljač s individualnim slobodama, odnosno građanin koji uživa zonu autonomije koja pripada svakome. Ustavni pokret je evolucija koja logički pretpostavlja da je na početku zbivanja postojala određena jaka politička vlast koja ne preza od pritiska, dok na suprotnoj strani stoje pojedinci koji osvajaju i traže poštivanje svojih prava. Osim autentičnog ustavnog pokreta, historija poznaje i pseudo-ustavne pokrete koje potiču autoritarne snage; originarno se tu radilo najprije o monarhijskim snagama, kako bi se zaustavio nacionalni preporod, potvrda je carska Rusija nakon 1905.godine. Ustavni fenomen je spontani produkt 2 velika događaja u historiji čovječanstva: antičke(grčke) epohe, posebno razdoblja između 6. I 4.st.pr.n.e., i moderne epohe, prije svega od kraja 18.st.
O SOCIOLOŠKIM DATOSTIMA USTAVNOG POKRETA
Ustavni pokret se identificira sa zahtjevima srednjih društvenih slojeva, njihovim nacionalnim i revolucionarnim karakterom.
O ulozi društvenih slojeva u ustavnom pokretu- pojava buržoazije na Zapadu koincidira s fenomenom konstitualizacije i to u mjeri u kojoj je taj fenomen usklađen s naklonošću buržoazije prema postojećim pravnim propisima. Zahtjevima buržoazije postepeno prilazi i narod.
a) O stavovima građanske klase prema pisanom pravu: krajem 18.st. u SAD, Francuskoj ustavni pokret je povezan s dolaskom srednje klase na vlast. Stoljeće ranije isto se dogodilo i u Velikoj Britaniji. Nakon rata za nezavisnost, u državama nove federacije afirmiralo se biračko pravo koje je počivalo na cenzusima –trebalo je plaćati za izbore. Isti je fenomen bio dobro poznat i u vrijeme Francuske revolucije. Participacija građanske klase u ustavnom pokretu na Zapadu s kraja 18.st. generalno se interpretira kao dobar primjer transpozicije ekonomske moći određene klase na politički plan. Građanska klasa: zašto je inzistirala na sigurnosti pisanog i značaju svečanog teksta, koji bi na poseban način, ali koji bi istovremeno bio općenit i precizan, regulirao organizaciju vlasti i njene odnose prema građanima? Politički uspon građanske, dakle srednje klase, označava dolazak djelatnih ljudi, koji su po običaju svoje probleme uređivali ne implicitno, tradicionalno ili s osjećajem časti partnerstva u poslu, već eksplicitno, na način koji je podrazumijevao postojanje dobrih ugovora, ispravno potpisanih i parafiranih, te trud da se dogovor realizira. Mit o društvenom ugovoru u američkim konevencijama i francuskim
ustavotvornim skupštinama odgovarao je pozitivnom temperamentu predstavnika srednje klase.
O narodnoj potpori preokupacijama građanske klase- svekolika povezanost nacije: upravo se tu uočava paralelizam između moderne epohe i antičkog doba. U patricijskoj revoluciji 254.godine kada se rušilo kraljevstvo u Rimu, patriciji nisu bili u savezu s plebejcima, 6 godina kasnije plebejci su započeli svoju revoluciju, te su postepenim uspjesima osvojili pravo građanstva. Isti fenomen manifestirao se mnogo stoljeća kasnije u SAD, te za vrijeme francuske revolucije. Građanska klasa nije bila ništa drugo nego glasnogovornik naroda, dio društva koji je inzistiranjem na odlučnoj vrijednosti svojih zahtjeva, posebno na dignitetu slobodnih ljudi i građana, prava i slobode proširio se na sve pojedince i naciju.
Nacionalni i građanski karakter ustavnog pokreta- ustavni pokret povezan je s osvješćivanjem nacije, što ima za posljedicu jačanje oslobodilačkog pokreta:
a) Osvješćivanje nacije i njenog postojanje: postoji snažna veza, sve dok podanici daju prednost vezama personalne odanosti monarhu, dotle nema želje za postojanjem Ustava. Pa ipak, svijest o vlastitom jedinstvu nije dovoljna da bi se nacija angažirala u ustavnoj avanturi. Osvajanje političke i individualne slobode, dakle na participaciju u vlasti i stvaranje one zone autonomije koja je nužna za životni procvat pojedinca.
b) Pokret oslobađanja: ustavni pokret odbija dominaciju, prije svega onu u obliku tradicionalne koncepcije vladanja. Prvi ustavni pokret moderne epohe, koji je doveo do usvajanja Ustava SAD, bio je pokret za oslobađanjem kolonija; dakle, radilo se o revoltu kolona protiv matice zemlje. Nakon Prvog svjetskog rata (1914-1918) europski ustavi su prije svega bili ustavni dokumenti novih država koje su se oslobodile austrijsko- njemačke, turske i ruske nadmoći. Nove države su u tim ustavnima definirane kao neovisne države s demokratskom organizacijom vlasti. Vlast ima izvor u narodu. Ustavni pokret je marš prema demokraciji. U političkom smislu, nastojanje građana da ograniče vlast upravljača konstanta je svig ustavnih borbi. Zato cilj Ustava koji zaslužuje svoje ime nije ništa drugo nego proces ograničavanja politike pravom, nastojanje da se država podvrgne pravu. Istom su se koristili ustavotvorci koji se nisu priključili maršu prema liberalizmu i demokraciji. Riječ je o pseudo- konstitucionalizmu 19.st. kojega su autoritarne i totalitarne vlasti koristile kao kamuflažu. Vlast je, nastojeći obmanuti građane, koristila ustavne forme i demokratski vokabular, ali bez ozbiljne namjere da realizira vrednote liberalizma i demokracije. To znači da je tek autentični ustavni pokret taj juriš u kojem se istodobno napreduje prema liberalizmu i demokraciji. Veliki dokumenti ustavne povijesti: od Magne Carte, preko Habeas Corpus Acta do američke i francuske deklaracije o pravima iz 18.st., svi ti tekstovi veličaju i zahtijevaju pravo građana na participaciju u vlasti i osobne slobode. U tom se smislu može reći da je sloboda nedjeljiva.
