Preuzmite Ustavno pravo skripta i više Rezime u PDF od Ustavno pravo samo na Docsity!
USTAVNO PRAVO- ZA USMENI:
1. UVODNE^ NAPOMENE
Politika dolazi od grčkog pojma koji označava grad kao prostorni oblik života. Ako je pravo armatura društva, Ustavno pravo predstavlja njegovu matricu.
Politika pokazuje dva lica: prvo predstavlja zajednicu, a drugo odvojenost- dakle postoje oni koji društvo vode i koji su vođeni. Ustavno pravo postavlja pravila političke igre i distribuira uloge između različitih aktera. Takvo je stanje rezultiralo uspostavom, i to najčešće u pisanoj formi, jednog kodeksa –ustav. Moderna koncepcija politike rođena je po mnogo čemu s donošenjem američke Deklaracije iz 1776.godine.
Pravo predstavlja skup pravila ljudskog ponašanja koje je donio i sankcionirao državni autoritet. Budući da norma reglektira volju države, ona posjeduje prisilnu moć kojoj se pojedinac ne može oduprijeti. Iza pravne norme stoji država sa svojim aparatom prinude.
Privatno pravo- regulira odnose među pojedincima, temelji se na autonomiji volje i ima egalitarni karakter( građansko pravo).
Javno pravo- regulira odnose države, javne vlasti i pojedinca. Izvori prava: pisani i nepisani. Pisani izvori su: međunarodni ugovori( reguliraju odnose između subjekata međunarodnog prava), ustav( najviša norma internog prava), zakon( opća norma usvojena u parlamentu i proglašena od državnog poglavara), podzakonski propisi ( norme koje elaborira nositelj egzekutivne vlasti bilo na nacionalnom ili lokalnom nivou. Nepisani izvori: običaji- nastaju čestim ponavljanjem određenog ponašanja kojeg respektiraju i drugi juridički akteri i jurisprudencija- predstavlja određeno ponašanje sudova, kreativnu poziciju i akciju suca glede interpretacije i primjene zakona( nije svugdje izvor prava).
Pod predmetom se podrazumijeva određeno područje društvenih odnosa koji su regulirani normama određene pravne grane. Normama Ustavnog prava reguliraju se osnovni društveni odnosi, politički i ekonomski.
Sadržaj Ustavnog prava su dakle norme, on uvijek ovisi o prirodi odnosa između društvenih grupa, moći i interesima vladajuće grupe, ekonomskoj osnovi, te nizu drugih faktora. Sadržaj je stalno promjenjiv i različit od jedne do druge države, kao što nije isti u jednoj državi u različitim razdobljima njenog razvoja.
Pravni izvori- različiti opći pravni akti koji reguliraju odnose koji spadaju u njegov predmet. Nužno je da su oni pozitivno-pravni akti, dakle danas važeći akti. Zakon i drugi opći pravni akti mogu biti ili isključivi – oni izvori koji reguliraju odnose koji spadaju jedino u predmet Ustavnog prava ili mješoviti izvori- oni koji pored njega reguliraju i odnose neke drge grane prava.
Zakon se smatra općim pravnim aktom i garancijom individualnih sloboda, ali i aktom kojim se u najopćenitijem smislu određuje aktivnost javnih vlasti. Izgradnja ustavnog poretka putem ordinarne legislative rezultira s nekoliko posljedica. Na djelu je meki(gipki, fleksibilni) ustav- donosi se ustav identičnom procedurom koja se koristi za donošenje svakog drugog običnog zakona, a i implicira suverenitet parlamenta, a ne supremaciju ustava pa nestaje razlike između ustavotvorne i legislativne vlasti.
Organski zakon- za označavanje pojedinih zakona kojima se, na osnovi ustava, razrađuju ustavna načela i pobliže određuju organizacija i funkcioniranje pojedinih ustavnih institucija, a prije svega najviših državnih organa. Donose se po posebnom i otežanom postupku koji se razlikuje od onoga kako se donose obični zakoni. Nalaze se između ustava i običnih zakona.
Ustavni običaj- nepisano pravno pravilo koje rezultira presedanima s kojima se javne valsti slažu, te im se pokoravaju ili na njih pristaju. Paralelno se koristi s pisanim odredbama. Engleska kao primjer: politički ustav kao običajni postoji nasuprot socijalnog, glavna pravila koja reguliraju politički sistem su prije svega običajna.
Nepravi izvori- djeluju na formiranje i sadržaj Ustavnog prava: politička teorija, politički programi i drugi dokumenti političkih organizacija, te praksa ustavnog sistema.
U Hrvatskoj su izvori ustavnog prava pravni akti: Ustav RH, Ustavni zakon za provedbu Ustava RH, Ustavni zakon o pravima nacionalnih manjina, Zakon o izborima zastupnika u Sabor RH, Zakon o izboru predsjednika RH, Zakon o Vladi RH, Poslovnik HR Sabora i Poslovnik Vlade RH.
Političke institucije- ustanove koje su uspostavili ljudi u području političkog života. Ustanova ( institucija). skup pravnih normi koje se odnose na jedan društveni odnos ili grupu istih odnosa. Politički se fenomeni proučavaju putem metoda koje su bliske sociologiji.
S jedne strane ljudi su prisiljeni živjeti u zajednici, instikt društvenosti i potrea sigurnosti javljaju se gotovo usporedno. S druge strane ljudska osobnost traži potvrdu svojeg identiteta. Ljudi imaju pravo na realizaciju svoje individualne sudbine, i to u onoj mjeri u kojoj ne vrijeđaju opći interes. Pravo izmiruje njihovu moguću kontradikciju.
Krajem 18.stoljeća pojavila se riječ ustav, koji se primjenjivao za ustavne režime, uređenja u kojima postoji ravnoteža, stanje u kojemu se autoritet i sloboda međusobno ograničavaju. Izraz ustavna monarhija je režim u kojemu je autoritet monarha ograničen individualnim slobodama građana i participacijom građana u vlasti kroz predstavničke skupštine. Proces izmirenja između vlasti i slobode ogleda se upravo u Ustavnom pravu.
demokracije-ustavotvorni organ priprema projekt ustava koji će se podnijeti na ratifikaciju naroda, što čine na ustavotvornom referendumu. U određenim okolnostima rekse se predaje egzekutivnoj vlasti, koja ima obvezu dati ustav na ratifikaciju narodu putem referenduma ili plebiscita.
Pojave novih ustava u zemljama koje su se nakon 1989.-1990.godine oslobodile socijalizma i komunizma- donošenje je bilo uvjetovano posebnim događajima: te su zemlje prihvatile tržišnu ekonomiju, bile su angažirane u izgradnji nove tj, demoniranje stare države. Prijetnje nasiljem bile su evidentne ( Poljska, Čehoslovačka, Mađarska, Rumunjska, Bugarska ali i Hrvatska.
Intelektulna elaboracija Ustava RH- rad na ustavu započinje nakon svibnja 1990, tj. nakon održanih višestranačkih izbora. Za izradu Prijedloga nacrta Ustava RH bila je zadužena Ustavna komisija Sabora. Predsjedništvo RH osniva Ustavotvornu komisiju s istovrsnom zadaćom. Načela:
- Mora slijediti pozitivnu hrvatsku državno-pravnu tradiciju, 2. Treba označiti povratak europskoj i oslanjati se na sjevernoameričku građansko-pravnu i ustavnu tradiciju, 3. Treba biti po mjeri običnog čovjeka, građanina i naroda , 4. Treba biti dokument trajne vrijednosti, 5. Mora sadržavati: temeljni cilj su građansko-ljudska i narodna prava, vrhovna vloast naroda, zakonodavna vlast pripada Saboru, Ustav jamči parlamentarnu demokraciju i vladavinu zakona, socijalna država, osiguranje suverenosti.
Institucionalna sloboda elaboracije- u postupku donošenja novog ustava primijenile su se odredbe važećeg i izmijenjenog Ustava RH iz 1974. i to one koje su se odnosile na promjenu Ustava- odlukom je bilo određeno da će se Nacrt Ustava objaviti u Izvješću Sabora RH ali i u dnevnom tisku. Najvažniji dokument koji je trebala pripremiti Ustavna komisija bio je tekst Prijedloga Ustava RH. 21. Prosinca 1990. Usvojen je novi Ustav RH.
OPĆENITO I NASTANKU USTAVA:
Ustavni blok- niz pravnih normi koje imaju ustavni značaj : ustav, zakoni koji imaju ustavni karakter i ustavni običaji. Postoje određene osobe kojima je povjeren zadatak stvaranja, mijenjanja i izvršavanja pravnih propisa, te interpretiranja njihova značenja. Te osobe su organi (tijela), fdok mjeru pravne procedure koja ih obvezuje na izvršavanje njihovih zadataka zovemo njihovom nadležnošću odnosno jurisdikcijom. Takvi propisi su organizacijski , a totalitet takvih propisa nazivamo pravnom organizacijom u užem smislu. Među organizacijskim propisima postoje viši i niži propisi. Ustav je skup anjviših državnih organizacijskih propisa. Izvor je pozitivnog prava jer određuje kako će se stvarati, mijenjati i koristiti pravo u državi.
O EVOLUCIJI USTAVA KAO PISANOG PRAVNOG AKTA:
Jedna od bitnijih karakteristika medijevalne države bila je konkurencija kralja i staleža. Prava(privilegije) i dužnosti staleža prema kralju te prava monarha (prerogative) bila su utvrđena pisanim ugovorima koji su često potvrđivali staro,
nepisano, običajno pravo kao novo pravo. Na pisanoj formi su naročito inzistirali plemićki staleži u Engleskoj. Najvažniji dokumenti na kojima dijelom još uvijek počiva englesko ustavno pravo jesu, Magna Carta(1215.), Habeas Corpus Act(1679.) te Act of Settlement(1701.).
Magna Carta-ugovor između engleskih baruna i kralja Johna iz 1215. Kojim su priznata prava baruna i naroda. Taj dokument je zanimljiv jer jamči ostvarenje svojih odredaba. Predviđalo je ustanovljavanje jednog tijela od 25 izabranih baruna, koji su imali zadaću kontrolirati njenu realizaciju. U slučaju da kralj ili njegovi službenici naruše odredbe povelje, oštećeni je imao pravo naknade štete. Ako u roku od 40 dana šteta nije nadoknađena, kompenzacija se mogla ostvariti zapljenom kraljevih imanja.
William Oranski 1689. Donosi Bill of Rights- kralj bez suglasnosti parlamenta ne može suspendirati zakone, donositi zakone, za vrijeme mira ne može podizati vojsku niti je držati, podizati poreze koji bi koristili samo kruni, ne smije ograničavati slobodu izbora članova parlamenta, kao ni slobodu govora, parlament se treba sastajati češće. Takva su se prava nazivala starim i priznatim slobodama.
Habeas Corpus Act- nova prodecura zaštite starog običajnog prava na osobnu slobodu. Act of Settlement- regulirao je nasljeđivanje prijestolja i neovisnost sudstva.
Thomas Hobbes i John Locke- posebno su isticali razliku između ustava i ostalih zakona. Naglašavali su da prema društvenom ugovoru vladavina volje većine doprinosi neuvažavanju razlike između ustavnog i drugih zakona, a to je neuvažavanje ništa drugo nego posljedica načela da nije bilo zakona koji nije izraz većinske volje. Zahtjev da ustav bude poseban pisani akt nije nikada realiziran u Engleskoj zbog uspostave parlamentarnog režima.
Sjeverna Amerika- načelo superiornosti ustava nad ordinarnim zakonima. Nalazimo konstitucionalizirana individualna prava, organizaciju države koja počiva na podjeli vlasti, te načelo superiornosti ustava nad zakonima. To se očitovalo i u pravu nezavisnih sudova da odlučuju o tome jesu li određeni zakoni u suglasnosti s ustavom.
Prvi europski ustavi derivirani su iz američkog i englskog iskustva, dok su njihovi izravni modeli bili franc. Ustavi iz perioda Revolucije. Rousseau koji za društveni ugovor traži jednoglasnost, a za obične zakone glas većine. Parlament koji od naroda dobija specijalne ovlasti da donese ili izmijeni ustav, ne bavi s djelatnošću ordinarne legislature(poseban ustavotvorni parlament). Tu je ideju prihvatila najprije Francuska, a zatim i neke druge zemlje. Drugdje je prihvaćeno da ustav mora raticifirati narod( Amerika, Švicarska). Ustav sadrži regulaciju o najvišim državnim organima, posebno o legislativnom organu, ustav definira njihove nadležnosti, kao što sadrži i svaku drugu materiju koju treba čuvati od promjene putem običnih zakona, a to su prije svega fundamentalna prava građana. Za ustavna pitanje ponekad vrijede i ustavni običaji, ponekad i poslovnik parlamenta. Dio tih propisa postoji i izven ustava.
učešća vladara i redovni je način donošenja u državama republikanskog uređenja.
b) Način mijenjanja- mogu biti čvrsti ili meki, razlika u proceduri donošenja zakona.
c) Strukura- kodificiran (kompletan tekst je sistematiziran u jednom cjelovitom aktu) ili heterogen( kada se sastoji od više dijelova, najčešće donesenih u različito vrijeme).
Moderne(politiloške): normativni- pravno važeći ustav kojemu su norme ne samo efektivna kontrola upravljača, već i efektivne zaštita upravljanih od arbitrarnih postupaka vlasti. Sve njegove norme imaju egzistencijalni realitet. Nominalni- pravno važeći ustav, ali njegovim normama i to određenom manjem ili većem broju, nedostaje egzistencijalni realitet. Semantički- pravno važeći ustav ali kojemu norme u cjelini nemaju egzistencijalni karakter.
POJAVA PISANOG USTAVA U EUROPI:
Osim engleskog ustava koji je izuzetak od pravila jer pripada tzv. Organskoj vrsti ustava, svi drugi evropski ustavi kao pisani dokumenti potječu iz razdoblja nakon Francuske revolucije. Ti ustavi imaju vezu s prvim modernim ustavom- Ustavom SAD iz 1787. Koji je usvojen na Ustavotvornoj konvenciji u Philadelphiji. Ništa manje značajan nije ni utjecaj francuskih političkih reformista iz epohe prosvjetiteljstva. Deklaracija o pravima čovjeka i građanina iz 1789. Koja je poslužila kao preambula kraljevskog Ustava 1791. Godine. Dva ustava koja nikada nisu primijenjena, ali su imali znatni utjecaj u historiji političkih doktrina su „žirondinski“ i „jakobinski“, oba iz
- Oba su značajna zbog socijalnih prava: pravo na rad i na obrazovanje. 1795. „direktorijski Ustav“ s jedinstvenom formulom kolegijalne vlade.
Legitimistički ustavi restauracije- švedski, francuski... Većina monarhija u ovom razdoblju nema više apsolutistički karakter, već formu ograničene ustavne i parlamentarne monarhije-oktroirani ustavi što ih donose suvereni. Parlament je dvodoman, suženo biračko pravo, drugi dom je redovito instrument monarha. Ustavi poznaju princip pravne jednakosti, ali prava i slobode o kojima su govorili ustavi revolucionarne epohe gotovo su nestali.
Ustavi parlamentarnih monarhija- belgijski: govori o dvodomnom parlamentu te o „pravima građana“, pa je posljedica neposredna primjena sistema parlamentarne vlade koja je postojala prije samo u Velikoj Britaniji.
Ustavi na prijelazu stoljeća- demokratski ustav, progresivni pristup vlasti svim društvenim slojevima kombinacijom ekstenzije biračkog prava te afirmacijom skrupuloznih pravila kojima se regulira sistem parlamentarne vlade.
U drugoj polovici 20.st. u Europi se pojavljuje federalistička tendencija. Ustavi između 1918.-1945. U središnjem i zapadnom dijelu Europe postoji suprotnost između zemalja koje su ostale vjerne klasičnoj ustavnoj demokraciji, te onih koji
prakticiraju autoritarni sistem( Italija i Njemačka). Konstituiraju se različite nove nacionalne države republikanskog oblika. Većina želi stvoriti sistem racionalizirane demokratske vlade-sistem koji počiva na pisanim, preciznim i racionalno formuliranim pravnim normama; sadrže norme o socijalnim pravima, građanske slobode, politička prava. Neki su bili „profesorski ustavi“ jer su u njihovoj izradi sudjelovali veliki ustavni pravnici toga vremena. Ustavi nakon 1945. –ostaju vjerni tradicionalnim modelima ustavne vladavine, dolazi do inovacija na socijalnom planu, kao do racionalizacije i ekvilibriranja parlamenta. Ustavi marksističkih(socijalističkih) demokracija- naslanjaju se na Ustav SSSR-a iz 1936. Posljedica su nastojanja da se ekonomska i socijalna transformacija dovede u što neposredniju vezu s historijskim uvjetima i okolnostima. Ustavi novih demokracija- tu spada i hrvatski Ustav kao prvi ustavni dokument hrvatskog naroda u samostalnoj i neovisnoj državi. Prvi hrvatski ustav u modernom smislu iz 1947. Pacta Conventa 1102., Zlatna bula Andrije II.
- , Pragmatička sankcija 1712. Te Hrvatsko-ugarska nagodba iz 1868. I 1874. Federalizam je tada trebao biti garant prostora slobode, demokracije i pluralizma, ali taj oblik nije Hrvatskoj donio ispunjenje mnogih ideala.
REVIZIJA I NUŽNOST ADAPTACIJE USTAVA:
O formalnoj reviziji ustava- svaki puta kada se predloži promjena ustava vrši je određena vlast, ona se u teoriji označava deriviranom ustavotvornom vlašću. Rigidni- onaj ustav koji za svoju reviziju traži postojanje posebnog organa i posebnu proceduru koja je superiornija od one koja se traži za donošenje zakona. Fleksibilni- kojeg mijenja organ temeljem procedure koja je identična onoj koja se koristi u slučaju donošenja zakona. Revizija ustava spada u nadležnost onih koji imaju originalnu ustavotvornu vlast.
Revizija ustava može se povjeriti ordinarnoj legislativnoj skupštini ili ustavotvornoj skupštini ad hoc, odnosno narodu putem referenduma. Ustav mijenja redovni parlament i to bez ikakvih posebnih formalnosti-riječ je o gipkom ustavu. U drugom slučaju, promjenu obavlja posebna skupština, parlament specijalno okupljen za tu priliku, može biti neovisni organ ili organ koji se razlikuje od ordinarnog parlamenta. Ako se radi o promjeni putem referenduma, može imati različite oblike ovisno da li se radi o parlamentarnom sistemu ili mehanizmima polu-neposredne demokracije.
Procedura za promjenu ustava- prva je faza inicijative koja pripada vladi, parlamentu ili izbornom tijelu, najčešće je pripadala skupštini. Može pripadati i hrađanima. Ponekad se traži da 2 tijela pokrenu ovu fazu.
Neformalna(faktička) promjena ustava- u toj promjeni ustavotvorna vlast derivativnog tipa nema nikakvog udjela. Znači da postoji skrovita procedura revizije koja preokreće ili ignorira važenje jedne ili više odredaba ustava, s tim da se izvor prava za određenu priliku objektivno traži u praksi ili dinamici postojećeg stanja, realizira se među ostalim i stvaranjem ustavnog običaja- uvjeti za njegovo postojanje su trajanje, ponavljanje istog postupka i opća suglasnost o postojanju običaja i o potrebi njegova pridržavanja.
zakona za koje tvrdi da je u suprotnosti s ustavom. On se poništava, odluka suca se smatra apsolutnom i ona važi erga omnes. U drugom slučaju sud se upušta u ocjenu ustavnosti na zahtjev jednih od stranaka u sporu, učinak se proteže samo na konkretan slučaj i ne izaziva posljedice po važenje zakona čije su odredbe proglašene neustavnima. Riječ je o posrednom ili akcesornom ispitivanju ustavnosti zakona u cilju rješavanja konkretnog spora, a ne neposrednom ili apstraktnom odlučivanju, gdje se uspoređuju pravne norme i gdje se zakon poništava. Sporni zakon se u posrednom ne poništava , odluka važi inter partes.
3. USTAV KAO MANIFEST DRŽAVNOSTI
Ustavi sadrže iskaze emocionalnog karaktera, ponekad i pretjerivanja, a sve to u sažetim prikazima nacionalne historije, uključujući i detaljne opise nacionalne heraldike. Ustavi veličaju posebnost državne sudbine, kao i želju za očuvanjem nacionalnog, političkog i teritorijalnog integriteta u određenom okruženju. Takve iskaze susrećemo u ustavnim preambulama ili uvodnim člancima ustava.
Ustav je svojevrsni službeni pečat korištenja javne vlasti u kojemu se nalaze i brojne odredbe za kontrolu i ograničenje vlasti-norme o političkim pravima čovjeka i građanina. Moderni ustavi sadrže i posebne garancije koje omogućuju građanima pristup zakonodavstvu(pr.odredbe o izbornom pravu).
Najčešće, politička elita svoj pogled na svijet izražava u preambuli ustava, tekstu koji prethodi i jasno je odvojen od normativnog dijela ustava. Najčešće sadrži nepravne, deklaratorne iskaze upravljača, premda ima slučajeva kad ona ima i normativni karakter. Politički realisti kažu da ustavi nisu ništa drugo nego dokumenti koji izražavaju ono što narod, prema iskazu političkih upravljača, najviše želi. Ustav je dokument o kanalima i putevima koji služe političkim autoritetima radi identificiranja i rješavanja problema i pitanja s kojima se susreće svaka konkretna državna zajednica.
Ustavna socijalizacija-proces u kojem građani i upravljači-službenici ostvaruju politička ponašanja i stavove koji su suglasni sa zahtjevima i porukama najvišeg zakona zemlje. Uzdajući se u pravnu snagu ustava upravljači se nadaju da će on doprinijeti procesu socijalizacije.
- Vođe nastoje ustav predstaviti kao ciljani produkt procesa socijalizacije kojim se kreira fundamentalni konsenzus čiji su predmet najvažniji nacionalni ciljevi i najbolja sredstva da bi se do tih ciljeva došlo. Konsenzus je izražen u ustavu.
- Ustav se koristi i kao instrument osiguranja kontinuiteta i ranijih konsenzusa, čime se osigurava buduća političko-ustavna socijalizacija. Prilikom pripreme nacrta ustavnog dokumenta pravnici ustrajno rade na njegovom poboljšanju. Zapravo se bave nadasve ozbiljnom transformacijom organizacije javne vlasti. Danas nema političara koji bi kazao da ne želi ili ne treba ustav.
JANUS-USTAVNA ILUZIJA
Pisci ustava ponekad imaju krajnje nepošten odnos prema lakovjernim masama. Praksa pokazuje da ustavotvorstvo u svojim njedrima krije i mnoge ne-ustavne razloge: imitaciju, propagandu i prijevaru: IMITACIJA- nove države trebaju prodiskutirati i raspolagati ustavom bez obzira kakav će se on pokazati u praksi, iz jednostavnog razloga, zato što ustav imaju i stare države. u internacionalnom kontekstu ustav je poput osobne iskaznice ili rodnog lista-dokument koji je od velikog značaja za primitak i uključivanje u društvo suverenih država. PROPAGANDA-bilo je slučajeva da su revolucionari pripremali ustave prije nastanka države. Takav su ustavni dokument napisali krajem 18.st. francuski revolucionari. Riječ je o ustavnom dokumentu I.Republike u Francuskoj, te o Deklaraciji o pravima čovjeka i građanina iz 1789.godine. Primjer Ustava SSSR-a iz 1936. Po Staljinu: „Danas, kada mutni val fašizma onečišćuje socijalistički pokret radničke klase i demokratska nastojanja najboljih ljudi civiliziranog svijeta, novi će Ustav SSSR-a biti moralna pomoć i stvarna podrška svima onima koji se danas bore protiv fašističkog barbarizma“.
PRIJEVARA-razlog za donošenje i propagiranje ustava, posebno njegove deklaracije o pravima i odredaba koje služe institucionalnom ograničavanju političke vlasti, može biti prijevara. U svojoj analizi predrevolucionarnog stanja u Rusiji, Lenjin prvi koristi pojam ustavne iluzije što sjajno ukazuje na „ekstra-ustavni“ razlog za donošenje ustava. Ustavna iluzija je politička greška koja se sastoji u tome što ljudi vjeruju u egzistenciju normalnog, juridičkog, reguliranog i legaliziranog, ukratko ustavnog sistema, koji zapravo ne postoji. Svi ti pojmovi izražavaju pozitivne stvari za sve ljude, pa su zato korisne diktatorima koji žele od naroda učiniti budale nudeći im nove ustave i povelje prava kao legalne halucinogene pogodne za masovnu upotrebu. Oni elaboriraju povelje o pravima koje nemaju ni namjeru realizirati. Stoga nimalo ne čudi što se ponekad u zemljama gdje su na vlasti diktatoti mogu naći krasne deklaracije o pravima koje su potpunije i sadržajnije od onih iz zemalja klasičnog ustavnog prava. Dvosmislenost pojedinih izraza omogućavala je stalno kršenje ustavnosti i zakonitosti.
Najveći broj ustava već u svojim prvim rečenicama identificira svog donositelja. Taj konstitutivni autoritet je najčešće narod, zatim dinastija, Sveto Trojstvo, Bog, Alah, ili neki drugi faktor. Preambule nužno variraju glede sadržaja, tona i stila. Neke od njih su suhoparne, druge su svečane i inspirativne, neke od novijih čitaju se kao uvodni komentari u boljim novinama. No najveći broj sadrži emocionalne klišeje koji su poput propovijedi. Većina koje imaju deklaratoran karakter povezana je s nekontroverznim konceptima pravde, napretka, blagostanja, slobode, reda, poretka itd. Nekoliko ustava u svojim preambulama veliča državu iskazivanjem gorljivog neprijateljstva prema susjedima. Preambule veličaju nacionalne pobjede nad stranim okupatorima i trijumf jedne frakcije, klase ili grupe nad drugom u obviru iste zajednic. Oslobodilački pokret ili rat protiv strane tiranije cilja prema ujedinjavanju interno suprotnih grupa i frakcija, pa se kontroverze odgađaju za post-oslobodilački period. Revolucije ili građanski ratovi razbijaju nacionalne zajednice na dvije strane od kojih svaka zrači osjećajem neprijateljstva i mržnje.
a) Doprinos antike- skup moralnih, socijalnih i političkih ideja. Afirmacija ljudske osobnosti, slobodne i odgovorne ljudske osobe, odnosno ideji da je čovjek razumsko biće, središte inicijativa i odgovornosti. Prometejski duh označava mentalitet kojega karakterizira težnja prema promjeni, a ne podvrgavanje postojećem poretku. Taj fundamentalni koncept prologiran je na ekonomskom planu institucijom individualnog vlasništva. Principi stoičkog morala otkrivaju nam doktrinu prirodnog prava-postojanje vječnih i nepromjenjivih zakona koji počivaju u ljudskoj prirpdi i superiorni su zakonima pozitivnog državnog prava. Međutim i druge ideje, ideje o jednakosti individua, slobode i prvenstva pojedinca. Upravo su stoici fundamentalne institucije svog vremena-vlasništvo i ropstvo.smatrali artificijelnim institucijama, a ne onoga prirodnoga poretka stvari.
b) Doprinos kršćanstva- brojne ideje antičkog svijeta preoblikovalo je kršćanstvo. Koncept osobnosti i slobode ograničen je doktrinom prvobitnog grijeha, koja akcentira slabost ljudske volje i nužnost vlasti da ograniči individualne inicijative: „Bogu božje, Cezaru cezarovo!“.
c) Doprinos feudalizma- on potiče razvoj snažnog individualizma aristokratske prirode, što se poslije uzima kao jedan od izvora slobode. Intelektualizam renesanse navješćuje u 17.st. školu prirodnog prava, koja u 18.st. kulminira pojavom filozofije prosvjetiteljstva.
d) Doprinos filozofije prosvjetiteljstva- Montesquie, Rousseau, Descartes, Spinoza...počiva na carstvu razuma, koji je kroz „sito i rešeto“ svog logičkog rezona u stanju objasniti ne samo fizičke fenomene, nego i totalitet socijalnih, političkih i ekonomskih problema. Ljudi su od prirode dobri, a ono što ih korumpira su socijalne institucije. Različite manifestacije povjerenja u ljudsku ličnost izražavaju se u dvostrukom kvalitetu, u povjerenju prema individui te u povjerenju prema građaninu. Povjerenje u pojedinca- prvi znak je priznavanje slobode koja čovjeku omogućuje djelovanje na socijalnom i političkom planu. Sloboda kretanja, ekonomske slobode, sloboda misli, riječi, tiska, itd. Budući da su svi ljudi u potpunosti slobodni, oni su prema tome jednaki. Treći znak ogleda se na političkom planu pojedinca i to u općem karakteru izbornog prava. Povjerenje u građanina- u zemljama Zapada na djelu je povjerenje da će narodni izabranici u okvirima predstavničkog (reprezentativnog) sistema predstavljati svoje birače. Sva se mišljenja imaju pravo braniti ili organizirati u političke stranke. Iz svega prozlazi da se može reći da je prva ideološka osnova klasičnih političkih režima na Zapadu vjera i povjerenje u pojedinca.
- Vjera u vrlinu dijaloga- dijalog koji vodi Sokrat sa svojim učenicima je aktivnost koja vodi otkrivanju istine, svrhovito kretanje kroz niz kontradikcija uz prihvaćanje i odbacivanje partikularnog i generalnog, konkretnog i apstraktnog. U elementarnom smislu, dijalog implicira mogućnost komunikacije. Civilizacija dijaloga prije svega podrazumijeva uvjerenje o
egzistenciji istine i pravde ili mogućnosti približavanja istini i pravdi. Te potrebi da istraživanje i otkrivanje istine prije svega ovisi o određenom obliku eksperimentiranja s propozicijama prvotnih ideja. Zapad- mehanizam političke reprezentacije u biti služi supostavi dijaloga između birača i izabranog predstavnika. Pluralitet političkih stranaka, parlamenti prirodno funkcioniraju upravo na osnovi dijaloga:vijećanje, podjela vlasti. Klasično ustavno pravo je konkretizacija civilizacije dijaloga.
- Sklonost racionalnog organizaciji- vjera u vrlinu racionalne organizacije reflektirala se je na svjetskom planu u brojnim ljudskim aktivnostima. Ako je Ustavno pravo organizacija države u kojoj se istovremeno priznaje postojanje dvaju suprotstavljenih elemenata, vlasti upravljača i slobode upravljanih, onda takva organizacija nužno ima racionalni karakter.
Pronalazak reprezentativnog režima-u uvjetima suvremene države koja broji na milijune državljana neposredna demokracija ili direktno vršenje vlasti je postalo nemoguće. U takvoj situaciji vlast je nužno postala predstavnička(reprezentativna). Reprezentativni sustav označaa vladavinu naroda putem izabranih predstavnika. Sistem se razvijao od kraja srednjeg vijeka u Velikoj Britaniji, da bi ga kasnije usvojili i drugi. Velika Britanija je primjer zemlje u kojoj je konstitualizacija političke vlasti prethodila demokratizaciji.
Funkcija predstavnika- zastupnici su, kao predstavnici naroda, delegati slobode ispred vlasti. Imaju fundamentalnu zadaću da sredstvima dijaloga uspostave zbiljsku, konkretnu koegzistenciju vlasti i slobode. U logici je predstavničkog sistema da predstavnici budu izabrani na određeno vrijeme i da se sastav parlamenta mijenja u određenim vremenskim razdobljima. U početku je ova ideja vrijeđala monarhistički princip nasljeđivanja vlasti. Za razliku od Francuske, Velika Britanija je prihvatila princip političke neutralizacije monarha.
Organizacija natjecateljskih izbora- društvo u kojem je priznata sloboda pojedinca nužno je pluralističko i tolerantno. Pluralizam potiče natjecateljske(kompetitivne) izbore, tj. Izborne procedure u kojima se različiti pojedinci, kao predstavnici političkih stranaka, pojavljuju s različitim programima, a svi s ciljem osvajanja povjerenja biračkog tijela. Institucija natjecateljskih izbora zajedno sa slobodom izbora čini jednu od temeljnih karakteristika Ustavnog prava. U ovom kontekstu se afirmiraju većinska procedura i procedura jednoglasnosti. Budući da u okviru predsjedničjog sistema predsjednik izražava volju većine građana, on raspolaže legitimitetom koji implicira pristajanje i podvrgavanje njegovim odlukama.
5.KLASIČNO USTAVNO PRAVO
O RAVNOTEŽAMA U KLASIČNOM USTAVNOM PRAVU
Socijalna ravnoteža:
drugog razlikuju visinom prihoda, načinom života, položajem u procesu proizvodnje, ne uspijeva prikazati definitivni raspored populacije. Nije suvišno istaknuti ni korelaciju između klimatsko-botaničkih zoba i područja ekonomske razvijenosti. Umjerene klime olakšavaju život i odnose u njemu, osiguravajući istovremeno maksimalnu aktivnost pojedinaca.
Religijski kontekt- na Zapadu je igrao odlučujuću ulogu. U odnosu na razum, posebno kada ovaj promišlja nastanak i manifestacije vlasti, religijski kontekst predstavlja prostor izazova. Ono je u nizu zemalja impregniralo misao prema kojoj je svaki čovjek slobodno i odgovorno biće.
Kulturni kontekst- klasično Ustavno pravo razvijalo se u sredinama razmjerno razvijene pismenosti, sredinama gdje je kulturni nivo dozvoljavao mnogima da jasno iskazuju svoje mišljenje o javnim poslovima. U Velikoj Britaniji i SAD, za koje se može kazati da su 2 glavna generatora modernog Ustavnog prava, konstitualizacija je prethodila demokratizaciji vlasti.
a) Konstitualizacija vlasti: to znači podvrgnuti vlast preciznim propisima, ili preciznije, podvrgnuti je mehanizmima političke reprezentacije; usmjeriti je u one odnose između upravljača i upravljanih u kojima su posljednji kvalificirani da kao kontrolori vode dijalog s upravljačima.
b) Demokratizacija vlasti: znači omogućiti što široj populaciji sudjelovanje u političkom životu. Riječ je o ostvarivanju izbornog prava, koje po svom univerzalnom karakteru obvezuje upravljača da se s vremena na vrijeme podvrgnu proceduri izbora. Klasično ustavno pravo je izražaalo potrebu da građanin posjeduje bar minimum političke edukacije, u čemu se ogleda utjecaj kulturnog konteksta. Informirani građanin može doprinijeti općem boljitku.
Tehnički kontekst- Od 18.st. čovjek je raspolaže samo svojim umijećima, već posjeduje i strojeve. Klasično je Ustavno pravo solidarno s prvom industrijskom revolucijom koja multiplicira fizičku snagu čovjeka. No, u modernim zemljama je druga velika tehnička revolucija. Postojeće tehnike nisu vladi ni parlamentu davale posebnu prednost. U pridobijanju birača koristila su se identična sredstva: tisak, javni skupovi, osobni kontakti. U pripremi diskusija i odluka vladala je jednakost vlade i parlamenta. No, u sadašnjem trenutku, vlada lakše pristupa i koristi audiovizualna sredstva, sondaže javnog mijenja, uopće telematički prostor, nego što to može parlament.
Ekonomski kontekst- dobro je poznata činjenica da je klasično Ustavno pravo nastalo i razvijalo se na Zapadu i to istodobno s oblikovanjem i jačanjem liberalnog kapitalizma.
a) Prezentacija marksističke teza: za Marxa i Engelsa- fundamentalni su oni odnosi koji postoje u osnovi društva, tj. Infrastrukturi društva u kojoj vladaju ekonomski odnosi, posebno oni koji su u vezi s proizbodnjom materijalnih dobara; sve druge, manifestacije ili institucije društvenog života nisu ništa drugo nego transpozicija tih fundamentalnih odnosa; superstrukture zapravo
proizlaze i određene su ekonomsko-socijalnom strukturom. U tako određenoj perspektivi, klasično je Ustavno pravo produkt liberalnog kapitalizma, tj. Skup ideologija o političkim institucijama, dok se kapitalizam definira kao privatna aproprijacija sredstava proizvodnje i razmjene. Između političkih institucija i ekonomsko-socijalnih struktura nesumnjivo postoje ozbiljne veze; te su veze daleko izravnije nego one koje mogu postojati između istih institucija i geografskih faktora ili religijskih ideja. Ako se ekonomski individualizam sagledava u tendenciji ljudskog duha da spoji rad i spekulaciju, onda je individualno vlasništvo garancija i zaštitna opna asocijacije rada i spekulacije, za koje smo kazali da su osnova ekonomskog individualizma. Kooperativni rad, gdje postoje šanse koje se kolektiviziraju, također je u koabitaciji s političkim institucijama zapadnog tipa. Marx je govorio da je mlin donio feudalizam, a parni stroj kapitalizam. Zato se ekonomske strukture mogu smatrati kontekstom političkih institucija, a sami liberalni kapitalizam okolinom klasičnog Ustavnog prava.
Odnosi između libaralnog kapitalizma i klasičnog ustavnog prava - liberalni kapitalizam je kapitalizam malih entiteta, ili mikroekonomija, koji unutar tržišta stoje u međusobnom natjecateljskom odnosu i razvijaju se u jednom još uvijek heterogenom društvu. U tim je okolnostima ekonomska moć razdijeljena između velikog broja važnih poduzetnika, koji su po prirodi stvari nužno antagonisti. Prvi princip u novonastalnim kapitalističkim društvima je natjecanje na tržištu. Stadij modernog industrijalizma donio je kasnije kartele, trustove i druge prepreke konkurenciji na tržištu, ali u herojskom dobu kapitalizma doista je vladao natjecateljski duh. On se najlakše uočava u natjecanju političkih stranaka. Konačno, u zapadnim je društvima klasično Ustavno pravo, kao sistem relativno velike logičke koherencije, dualizam vlasti i slobode rješavalo ostavrivanjem ravnoteže između upravljača i njegovih kontrolora.
6.ŠIRENJE KLASIČNOG USTAVNOG PRAVA I
SUČELJAVANJE S NOVIM SVIJETOM
O ČETIRI VALA KONSTITUALIZACIJE
Moderni ustavni pokret, koji se pojavljuje krajem 18.st., nije imao kontinuirano kretanje po čitavom svijetu. To se pravo razvijalo u sukcesivnim valovima koji su išli jedan za drugim, prelazili su preko revolucija i velikih svjetskih ratova. U razvoju ustavnosti razlikujemo 4 velika vala. Poseban značaj imaju ustavi koji se javljau nakon 1989. Godine, dakle nakon sloma socijalističke paradigme u SSSR- u i europskim zemljama. Javlja se posebna grupa ustava koju su neki zapadni analitičari nazvali reaktivnim ustavima. Radi se o ustavima europskih novih demokracija, koji su nizom rješenja predstavljali reakciju na rješenja starog
teške posljedice čestih promjena vlade i njene političke odgovornosti. Većina ih je brzo nestala; to je i zbog toga što je riječ o zemljama koje još uvijek nisu bile spremne za liberalnu demokraciju, bez obzira na to jesu li njihovi ustavi bili racionalizirani ili ne, te stoga što je nakon pobjede komunizma u SSSR-u u jednom broju zemalja koje su imale jaku demokratsku tradiciju došlo do snažne reakcije na događaje u prvoj zemlji socijalizma. Tako su Italija, Njemačka, Austrija, Poljska, Rumunjska, Portugal i Španjolska među prima pale kao žrtve fašizma.
- Četvrti val u razvoju ustavnosti dolazi nakon Drugog svjetkog rata- uz izuzetak narodnih demokracija u orijentalnoj i srednjoj Europi koje su se oslobodile fašizma, on nema zapadne izvore. Radi se prije svega o posljedicama velikog pokreta dekolonizacije koji bi obuhvatio velike dijelove svijeta. Jedan aspekt se ogleda u pojavi broja nobih državnih tvorevina. Tako je Organizacija ujedinjenih naroda nakon 1945. Okupljala samo 51 državu, no broj članica se između 1945.-1978. Porastao na 152. I RH je nakon osamostaljenja i stjecanja međunarodnog priznanja ušla u UN kao nova država s Ustavom iz 1990.Gotovo sve članice imaju ustav.
RAZLOZI KONSTITUALIZACIJE
Zbog čega se je nakon formiranja klasičnog Ustavnog prava nastavilo s konstitualizacijom vlasti i političkog života u novim državama?
- Mondijalizacija sustava suverenih država- dekolonizacija nije otvorila vrata samo političkoj i ekonomskoj neovisnosti. Ona je otvorila vidike razvoju novih zemalja. Kao svaki sistem i novi su sistemi zbog jedinstva države pokazivali 2 lica; jedno se tiče vanjskih, drugo unutarnjih odnosa. Posljednje se pitanje konkretizira u racionalnom uređivanju političkog života, odnosno u konstitualizaciji vlasti i odnosu upravljača i upravljanih. Iz toga proizlazi da je dekolonizaicjom otvoren dijalog vlasti i slobode, za koji smo ranije kazali da je temelj ustavnog fenomena. Tako je ponegdje traženje neovisnosti značilo ujedno i poziv na osvajanje kolektivne slobode i autonomnu vlast.
- Manifestiranje međunarodnog položaja novih država- korist ustavne odore posebno se manifestira u odnosu prema Ujedinjenim narodima i to zato jer se promulgacija ustava u određenom smislu shvaća kao nužni i prethodni uvjet primitka u članstvo te organizacije. Pored toga što su UN kao međunarodna organizacija u više navrata pokazali svoju nemoć , ona je kao međunarodnopravna tribina od velikog značaja, posebno za nove i male države. Na isti je način parlamentarna tribina UN-a nezamjenjiva u funkciji obrane individualnih sloboda.
Deformacija klasičnog Ustavnog prava u društvima izvan zapadnog kruga: primjenjivanje tehnike i institucija često je zaboravljalo na duh u kojima počiva. Prva serija deformacija, ujedno i najznačajnija, rezultirala je iz susreta klasičnog Ustavnog prava s marksističkom ideologijom. Imao je za posljedicu pravi raskol, u smislu da su
marksistička društva na putu prema komunizmu negirala individualizam, protivila se dijalogu, na isti način kao što su se protivila logici u korist dijalektike. Brojne su države bile nerazvijene-dodatni razlog za otklon od klasičnog Ustavnog prava. Druga serija deformacija rezultirala je iz susreta s fašizmom, s kojim se Europa suočila u razdoblju između 2 svjetska rata. Treća serija odvijala se je za vrijeme konstitualizacije tzv. Trećeg svijeta, u kojemu je izvor deformacvija nezamislivo ekonomsko siromaštvo. Međutim, te su nove države tek na putu ekonomskog i socijalnog razvoja, riječ je zapravo o nerazvijenim zemljama, kojima se susret s ustavnim pravom potpuno nov.
Transformacija klasičnog Ustavnog prava u zapadnim zemljama- možemo konstatirati da su u modernim zemljama Zapada distorzije dosuđene klasičnom Ustavnom pravu bez sumnje bile mnogo manje nego u društvima koje je pokretala marksistička ideologija, a koje su opet u nerazvijenim društvima više nego zamjetne. Prvo-inicijalna opozicija između individue i vlasti ublažena je u korist rekoncilijacije, stabiliziranja uvjeta za njihovu kolaboraciju, drugo- došlo je do promjene u hijerarhiji vlasti u korist egzekutive, koja je postupno izašla iz sjene legislature. Demokracija na Zapadu se našla sučeljena s različitim ideološkim, političkim, ekonomskim, socijalnim i kulturnim sredinama.
